Napasti kušnje

Općenito je ljudsko iskustvo da je čovjek izložen napastima. U samoj biti napasti je
zavođenje i navođenje na grijeh. Čovjek je sam u sebi duboko izranjen i izložen duhovnoj pogibelji,
sklon požudi i neurednoj ljubavi. Ali osim svojih nutarnjih slabosti i sklonosti, napasti čovjeku
dolaze i izvana od đavla i svijeta. Nitko ne može izbjeći napastima. I samog Isusa Krista je đavao na
početku njegova javnog života u pustinji napastovao na zlo. Biblija nam ukazuje na đavla kao
najvećeg napasnika. “Otrijeznite se i bdijte! Protivnik vaš đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga
da proždere. Oprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da iste takve patnje podnose i vaša braća po svijetu”
(1 Pt 5, 8).
Napast potiče grješne želje raspaljuje požude, očarava maštu užicima ili korišću, sugerira
krive zaključke i potiče volju na zla djela.152 Ona može da bude nenadana ili česta, privlačna ili
silovita otvorena ili prikrivena a uvijek je opasna. Učestalost i snaga napasti ovisi o tjelesnoj
konstituciji, temperamentu, odgoju, okolini, upornosti sotone, a i otajstvenim putovima Božjih planova. Bog nas nikada ne napastuje – to se protivi njegovoj svetosti i dobroti – ali nas katkada
kuša i ispituje našu vjernost. Takove se napasti onda zovu kušnje.
Svijet koji je pod utjecajem zloga, postaje napasnikom. On sam ne postaje zlim jer je Božje
stvorenje i kao takvo je dobro. No svijet podložan utjecaju ljudskog grijeha navodi osobu na
zablude i kao da poziva čovjeka da usvoji duh ovoga svijeta ranjena grijehom i protivna Bogu. Tako
da se svijet prikazuje čovjeku kao ispunjenje svih njegovih želja počevši od želje za ljubavlju koju
samo Bog može u potpunosti zadovoljiti u ljudskom srcu. Napast je, dakle, plod naših nutarnjih zlih
sklonosti, sugestivne đavolske zlobe i izazova ovoga svijeta. Ona budi i potiče naše grješne i zle
želje. Raspaljuje požude, a mašti prikazuje očaravajuće užitke protivne Božjem Duhu. Sugerira
krivo prosuđivanje i pogrješne zaključke o pravim životnim vrijednostima, te potiče volju na zla
djela.
Uza sve napore koje poduzimamo da iskorijenimo svoje mane i pobijedimo grijehe lako
možemo očekivati da će nam se događati napasti. Napast je poticaj na zlo, koji dolazi od naših
duhovnih neprijatelja. Bog nas direktno nikada ne kuša: Neka nitko kad je kušan neka ne kaže, da
je od Boga kušan, jer Bog ne može biti kušan na zlo, a On ne kuša nikoga (Jk 1,8). Ali Bog dopušta,
da nas kušaju naši duhovni neprijatelji, dajući nam sve potrebne milosti, da se odupremo. On ima za
to velikih razloga.
On hoće da mi zaslužim o nebo i da nagrada bude u razmjeru sa zaslugom, dosljedno sa
svladavanjem poteškoća. A sigurno je, da je napast jedna od najvećih poteškoća i predstavlja
pogibao našu krhku krepost. I zato odlučno pobijediti napast je jedan od najzaslužnijih čina. A
pobijediti napast se može samo pomoću Božje milosti.
Borba sa napasti je sredstvo čišćenja duše. Napast nas doista podsjeća, da smo nekada,
uslijed pomanjkanja budnosti i odvažnosti, pali i tako nam je sama napast ona prilika, da obnovimo
čine odlučnosti, pokajanja, žalosti i poniznosti, a ti čini doprinose čišćenju i jačanju naše duše.
Ona nas nagoni nadalje,da odlučno i ustrajno nastojimo oko života u milosti da ne bismo
podlegli. Tako kušnje sa svoje strane pridonose da okajemo svoju prijašnju popustiljivost i svoje
prijašnje padove u ono što je protivno volji Božjoj sadašnjim po činima koji se opiru napasti, a po
svemu tomu nastojanju naša duša postaje čišćom.
Napast je konačno i sredstvo za duhovni napredak. Po borbi sa napastima dublje shvaćamo
potrebu, da se ne zaustavimo na putu rasta, nego da napredujemo time da se sigurnije klonimo
svake opasnosti. Istovremeno napast je i škola poniznosti i nepouzdanja u samoga sebe. U napasti
čovjek bolje shvaća svoju slabost i svoju nemoć, bolje osjeća potrebu milosti i moli se s više žara.
Čovjek bolje uvida potrebu mrtvenja prema neurednim užicima i strastima koji su izvori napasti, i
prihvaća s više odvažnosti svakodnevne male križeve da na takav način umrtvi žestinu požude.
Napasti su i škola ljubavi prema Bogu jer u napasti čovjek, da se sigurnija odupre, više
osjeća potrebu za Bogom i žarče ga traži. A kada od Njega dobije snagu i zaštitu postaje zahvalniji
na milostima koje Bog nikad ne uskraćuje dijeliti onima koji se u svim svojim poteškoćama njemu
obraćaju za pomoć kao svome Ocu.
Iako se napast zavodnički nameće našoj duši kao poticaj na grijeh, ona sama nije grijeh, ali
našim pristankom to postaje. Napast je zlo koje nam se nudi, kao prividno dobro. Grješnost se
sastoji u pristanku volje. Ali ima i pozitivna strana napasti. Mi smo kao vjernici dužni opirati se
svim napastima. Odoljeti toj zavodničkoj primamljivosti što nam se nudi postaje junačko djelo,
izvor zasluga i prigoda za rast u krjepostima. Svetačka tradicija drži da su napasti, iako mučne,
često i korisne jer nas ponizuju, čiste i iz njih izvlačimo pouku pošto ne znamo do kuda dolaze naše
mogućnosti, a napast nam pokazuje što smo.
Dobro je sebi posvijestiti da mi u molitvi Očenaša svakodnevno molimo Boga da nas ne
uvede u napast. O tome Katekizam Katoličke Crkve piše: „Ova prošnja seže u korijen prethodne.
Molimo Oca da nas ne uvede u napast. Teško je prevesti grčki izraz jednom riječju: znači ne dopusti
ući u nju, ne dopusti da podlegnemo napasti. Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje
nikoga (Jak 1, 13). Naprotiv, želi nas osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu između tijela i Duha. Ova prošnja moli Duha razlučivanja
i jakosti” (KKC 2846).
Prije svega treba spomenuti da su napasti uvijek osobna stvar, povezane s karakterom,
poviješću i moralnim stanjem osobe. Ima osoba, koje su jako strastvene, a u isto vrijeme slabe
voljom te su često napastovane i napasti ih jako uznemiruju. Ima pak drugih osoba drugih koje s
više uravnotežene i odlučnije po karakteru, koje rjeđe napasti napadaju i koje i u napasti ostaju
mirne.
Različit odgoj također prouzrokuje velike razlike među ljudima. Oni koji su odgojeni u
strahu i ljubavi prema Bogu, koje su se stalno i strogo vježbale u svojim dužnostima i koje su uvijek
bile okružene samo dobrim primjerima manje su napastovani. Ima ih opet, koje su odgojeni u
ljubavi prema užitcima i u strahu od svakog trpljenja a vidjeli su vidjele mnogo loših primjera te je
očigledno da će ovi biti više napasti, nego oni prvi.
Borba s napastima ovisi i o putovima Božje Providnosti. Ima duša, koje Bog zove na veću
ljubav i kojima Bog čuva čistoću očinskom brigom, a ima opet drugih, koje također Bog hoće
dovesti k svetosti, ali preko mučnih i žalosnih iskustava, da ih tko učvrsti u kreposti.
To pitanje redovito se nameće i postavlja kada osoba ozbiljno prakticira vjeru. „Međutim ta
borba i pobjeda nisu moguće bez molitve. Svojom molitvom Isus je savladao napasnika na početku
i u završnoj borbi agonije. Ovom prošnjom našemu Ocu (ne uvedi nas u napast) Krist nas sjedinjuje
sa svojom borbom i agonijom. U zajedništvu s njegovom molitvom, postojano se naglašava budnost
srca” (KKC 2849). Sv. Ljudevit, jer je i sam prošao kroz kušnje i borio se s napašću, potiče nas:
„Bdijte i molite (Mt 26, 14). Duh je slab, a kušnja trajna i uvijek podmukla; bez trajne
molitve pad je neizbježan. Apostoli su mislili da je Spasiteljev poziv samo savjet, preblago su po
modi tumačili njegovu riječ, i unatoč tome što su se družili s Isusom Kristom, pali su u kušnju, čak i
u grijeh. Život je rat i neprestana napast. Mi se moramo boriti, ne s neprijateljem od krvi i mesa,
nego protiv samih paklenih sila (usp. Ef 6, 12). Koje ćemo, dakle, bolje oružje upotrijebiti, ako ne
molitvu Očenaša koju nas je naučio naš veliki Predvodnik, ako ne anđeoski pozdrav Zdravomarijo,
koji je protjerao đavle, razorio grijeh i obnovio svijet, ako ne razmatranje o životu i muci Isusa
Krista (u krunici), čijom mišlju se moramo oboružati, kako nalaže sv. Petar kačko bismo se obranili
od istih neprijatelja koje je Isus pobijedio i koji nas svakodnevno napadaju” (ČTSK 137, 84).
Svetac donosi više uputa u borbi s đavolskim napastima: „Sredstva za pobijediti đavla:

1.
Prvo sredstvo: odbiti ga. Odstupi Sotono. Ne treba ga slušati niti s njime raspravljati. Ništa dobra se
ne može od njega očekivati niti dobiti.

2. Drugo sredstvo: izbjegavati grješne prigode, ne izlagati se
napastima.

3. Treće sredstvo: neopozivo pristajati uz Božje zapovjedi i zakone” (KP 819).

U duhovnom životu ima više vrsta napasti i osoba se samo boreći uči praktičnu mudrost
kako se s njima nositi. Evo još nekoliko Montfortovih poticaja vezanih uz neke napasti: „Oduprijeti
se napastima đavla: Protiv vjere, jednostavno govoreći: vjerujem u Boga, ili, vjerujem ono što uči
Katolička Crkva; napastima protiv nade: povjerenjem i predanjem u zasluge Isusa Krista i u
svemogući Marijin zagovor; napastima nestrpljenja: promatrajući Isusovu muku, nagradu koja nam
je obećana, patnje u zagrobnom životu, težinu vlastitih grijeha; oduprijeti se napasti ispraznosti,
samodopadnosti, umišljenosti i oholosti sjećajući se grijeha koje smo učinili, njihovog broja i težine
s pogledom na beskonačnu Božju svetost”(PBM 8-9).
Pokušat ćemo na kraju sažeti klasični nauk katoličke svetačke tradicije u borbi protiv
napasti. Prvi i najvažniji uvjeti su oni koji su nam već znani; molitva, duhovna budnost, pristajanje
uz Boga, pobuđivanje čina onih krjeposti na koje su usmjerene napasti, sjećanje na Isusa, povjerenje
u njega i Marijin zagovor te brižno izbjegavanje grješnih prigoda. Grješne prigode su nepovoljne
okolnosti koje nas navode na grijeh. One mogu dolaziti od raznih osoba kao i od posebnih situacija
vremena, prostora i događaja u kojima se možemo naći. Neke su prigode pogibeljne same po sebi
jer stvarno potiču na grijeh i svima su opasne jer su objektivno zle. Druge grješne prigode su
situacije koje same po sebi nisu objektivno zle, ali su odveć izazovne i duhovno slabu osobu mogu
navesti na grijeh.

Sv. Franjo Saleški uči: „Tako rade đavao, svijet i tijelo s dušom, koja se zaručila za Sina
Božjega. Šalju joj napasti i zavode je pa joj preporuče grijeh, na što se ona nasladi ili ne; napokon
pristaje ili odbije napast. To su eto tri stupnja, kojima se pada u grijeh: napast, naslada i privola.
Ako ih i ne može čovjek očito razabrati u svim grijesima, može ih razabrati jasno u velikim i
groznim grijesima.
Kad bi napast na bilo koji grijeh trajala čitavoga našega vijeka, ne bi nas mogla učiniti
omraženim pred božanskim Veličanstvom, ako nam ne bi omiljela i ne bismo na nju pristali.
Razlog je, jer u napasti ne radimo nego trpimo; a jer se ne naslađujemo, ne može nam se nikako
upisati u grijeh. Sv. je Pavao dugo trpio sjetilne napasti, pa opet je slavio Boga, a nije Bogu
omrznuo. Sv. Anđela Foligni je tako strašno sjetilnih napasti, da nam je žao već, kad pripovijeda.
Velike su napasti trpjeli i sveti Franjo i sv. Benedikt, pa se prvi bacio u trnje, a drugi u snijeg, da ih
savladaju. Ipak stoga ne izgu-biše ni mrvice Božje milosti, nego je dobrano pomnožiše.
Moraš, dakle, Filotea, u napastima biti hrabra, pa se ne boj, da si propala, dok ti ne omile.
Pazi dobro na razliku između osjećanja i privole. Čovjek može osjećati napasti, a da mu ne omile,
ali ne može pristati, a da mu ne omile. Naslada je prvi stupanj k privoli. Neka nam dakle neprijatelji
našega spasenja stavljaju zamke i zapreke, koliko im drago, neka stražare uvijek pred vratima
našega srca tražeći ulaz, neka nam nude, što im drago: dok je u nas čvrsta odluka, da se ne ćemo
svim tim naslađivati, ne možemo nikako uvrijediti Boga; duša se ne može uvijek napasti otresti, ali
može ne privoljeti. Zato nam i ne može nauditi napast, pa trajala i dugo, samo ako nam se ne mili!
Što se tiče naslade, koja može doći iza napasti, treba znati, da nam u duši imaju dva dijela,
viši i niži, a niži ne slijedi uvijek višega, već posebno vrši svoje. Zato se češće niži dio naslađuje
napašću bez privole višeg dijela duše. To je ona muka i borba, što je opisuje sv. Pavao, kada kaže,
»da mu tijelo strastveno želi protiv duha«, da je u njemu »zakon udova i zakon duha« …
Jesi li vidjela kada, Filoteja, golemu žeravicu pokrivenu pepelom? Dođeš li nakon deset,
dvanaest sati, da potražiš vatre, naći ćeš jedva jedvice malko usred ognjišta. A ipak je ima, pa kad je
nađeš, možeš njome zapaliti sve već ugašeno ugljevlje. To vrijedi i za ljubav, taj naš duhovni život
usred golemih i žestokih napasti. Napast baci svoju nasladu u niži dio duše, pa bi rekao, da čitavu
dušu pokrije pepelom, a ljubav Božju gotovo smlavi, jer se nigdje ne zapaža osim usred srca i usred
duše. Dapače se čini, kanda je i nema, pa ćeš je jedva jedvice naći. A ipak je živa, jer uza sav nemir
duše i tijela stoji čvrsta odluka, da ne ćemo pristati na grijeh ni na napast. Usto se naslada mili
vanjskome čovjeku, ali ne unutarnjemu, već ako nam je i opkolila svu volju, još je nema u volji. Po
tome se vidi, da je ta naslada nehotična, pa stoga nije ni grešna“. (Filoteja IV,3)
Dakle prema klasičnom nauku koju potječe još od sv. Augustina napast se događa u tri faze:
sugestija (upliv na duševne moći), naslada (uživanje) i pristanak.
Sugestija se sastoji u predočenju nekog zla u mašti ili duhu koji su predstavljeni na više ili
manje živi način i to tako da uzrokuju milinu i privlačivost zabranjenog ploda. Zlo se duši prikazuje
kao privlačno i dobro. Neki puta je to predstavljanje duši jako zavodljivo i nameće se odlučno te
postaje kao neka vrsna opsjednuća. Kako god bila opasna ovakva sugestija ona sama po sebi
nikada nije grijeh, osim ako ju je čovjek svojevoljno izazvao i sam na nju pristao jer nikada nema
grijeha tamo gdje volja nije dopustila svoj pristanak.
Uz sugestije se odmah nadovezuje naslada i uživanje niži dio duše se instinktivno
usmjerava prema zlu koje je sugerirano i u tom nalazi neko uživanje.
Ako volja odbije pristanak, ako pobijedi napast i odbije ju, ona je pobjednica i čini vrlo
zaslužni čin. Ako ona naprotiv uživa u onom užitku ako uživa svojevoljno i na taj užitak pristane
unutrašnji grijeh je počinjen.
Sve ovisi o slobodnom pristanku volje i stoga ćemo, da nam to bude jasnije, pokazati
znakove, po kojima se može raspoznati da 1i smo pristali na napast i u kolikoj mjeri.
Po čemu se može uvidjeti da se dogodio pristanka na napast bilo da se radi o nepotpunom ili
potpunom pristanak. Može se smatrati da na napast nije pristao onaj, koji, unatoč sugestije i
instinktivnog užitka koji prati napast osjeća nezadovoljstvo i dosadu zato što je napastovan, ako se
bori da ne padne onda ima nutarnji strah u višem dijelu duše od zla kojem mu se u napasti nudi.

Za napasti možemo biti i odgovorni ako znamo i predviđamo, da je ova ili ona situacija ili
djelo za nas izvor napasti. Sv. Franjo Saleški uči: „Kneginja, o kojoj smo govorili, nije bila kriva
onoj nepoštenoj ponudi, jer već uzesmo, da je bila protiv njene volje. No da je bilo kako dala povod,
želeći vratiti ljubav onome, ko joj se udvarao, nesumnjivo bi bila kriva i za samu nemoralnu
ponudu, da bi zaslužila ukor i kaznu, sve da se poslije i protivi pristanku. Tako se češće dogodi, da
već napašću zgriješimo, ako smo krivi napasti. Znam na pr., da se u igri rado rasrdim i psujem, pa
mi je igra napast. Stoga griješim, kad god se igram, a kriv sam svima napastima, što me snađu u
igri. Isto tako, znam li, da će me snaći napast i da ću sagriješiti u kojem društvu, pa ipak idem
dragovoljno, bez sumnje sam kriv svim napastima, što me ondje snađu. Ako se čovjek može
ukloniti nasladi, što dolazi uz napast, griješi uvijek kad uz nju pristane, i to već prema tome, je li
veća ili manja naslada, da li jače ili slabije pristaje, traje li dulje ili kraće.
Zamjerili bismo svakako kneginji, o kojoj smo govorili, da je ne samo poslušala onu ružnu i
nepoštenu ponudu, nego da je u njoj uživala, i zabavljala se zadovoljno s njom u srcu. Jer ako i ne
bi zbilja pristala, da izvrši, što joj je ponuđeno, ipak bi pristala srdačnom nasladom, što ju je
osjetila. A svakako je nepristojno, predavati se duhom ili tijelom nepristojnim stvarima.
Nepristojnost se sastoji u pristajanju srca.
Kad te dakle snađe kakva napast, najprije promotri, jesi li sama dala povod dragovoljno, pa
ako je tako, sagriješila si samom napašću, jer si se izložila grešnoj pogibelji. To vrijedi onda, kad si
se lako mogla ukloniti prigodi i kad si slutila ili morala slutiti, da će te napast snaći. Inače ti se ne
može upisati u grijeh.
Kad se čovjek može očuvali od grešne naslade iza napasti, a nije se očuvao, svaki put griješi
već prema tome, je li se dulje ili kraće zabavljao, i prema uzroku naslade. Žena nije dala povoda, da
joj se udvaraju, ali joj je to drago, pa joj se mora zamjeriti, ako je uzrok njenoj nasladi samo
udvaranje… Ne griješim, ako uživam samo u lukavosti i u vještini, a ne privolim na osvetu. No
treba mi se čuvati, da se ne zabavljam dugo, jer bi mi se mogla svidjeti i osveta.
Ponekada naslada navali na čovjeka iznenada odmah iza napasti, prije nego je čovjek i
opazi. I to može biti samo neznatni laki grijeh. Bit će veći, ako osjetimo nasladu, pa se zabavljamo
podulje zbog nemara i kao da se pogađamo sa nasladom, hoćemo li je primiti ili odbiti. Još je veći
grijeh, ako opazimo nasladu i zabavljamo se zbog nemara i bez ikakve odluke, da je odbijemo. No
ako svojevoljno i hotice odlučimo, da ćemo uživati takve naslade, već je ta promišljena odluka
težak grijeh, ako je zločest predmet, kojim se naslađujemo. Velik je dakle porok, ako žena hoće da
ljubaka, sve ako se ne kani podati ljubavniku“. (Filoteja IV,4)
Možemo smatrati, da je pristanak nepotpun kada čovjek ne odbije napast odmah, čim
opazi, da je opasna: “Ponekada naslada navali na čovjeka iznenada odmah iza napasti, prije nego je
čovjek i opazi. I to može biti samo neznatni laki grijeh. Bit će veći, ako osjetimo nasladu, pa se
zabavljamo podulje zbog nemara i kao da se pogađamo s nasladom, hoćemo li je prihvatiti ili
odbiti” (Filoteja I,6). Takov ponašanje se protivi razboritosti i čovjek se izlaže opasnosti da pristane
na napast.
Pristanak na napast je nepotpun i onda, kada čovjek oklijeva koji čas. On bi htio s jedne
strane malo okusiti od zabranjene naslade, a s druge strane ne bi htio uvrijediti Boga. Ukratko iza
jednog časa oklijevanja, on odbija napast i tu ima još i mala pogreška nerazboritosti.
Ako čovjek odbije napast, ali samo na pola. Opire se, ali mlako i nepotpuno. Dakle, ako je
po srijedi polu opiranje onda je i polu pristanak te je čovjek time počinio laki grijeh.
Pristanak volje na napast je potpun kad volja, oslabljena prvim ustupcima popusti, da
hotimično uživa u grješnom užitku usprkos opiranja i opomena vlastite savjesti koja spoznaje i sudi
da je to zlo to duša čini. A ako se radi o napasti o većim i moralno važnijim stvarima onda je veći i
grijeh. To je grijeh mišlju a ako k misli još dodamo i želju na koju pristajemo time se grijeh još
povećava. Konačno ako od želje čovjek pređe i na djela ili barem na to da za to traži i iznalazi
načine, kako da ostvari svoju grešnu namjeru to je onda grijeh činom.
U različitim slučajevima, koje smo iznijeli nakon borbe sa napasti se javi sumnja da li smo
pristali na napast. U tome slučaju prosudba je u korist duše, to jest čovjek može smatrati da se nije
dogodio pristanak, poglavito ako se tijekom borbe sa napast i molio.

Postavlja se pitanje kako se ponašati u napastima. Klasičan nauk asketske tradicije to sažima
u tri glavna savjeta. Prije napasti bdjeti i predvidjeti; tijekom napasti odlučno se boriti i moliti Boga
za pomoć a nakon napasti zahvaliti Bogu ako je napast pobijeđena, a iza pada se odmah poniziti
pred Bogom i dići, ako treba i po ispovjedi i nastaviti duhovni put.
Bdjeti ili predvidjeti napast je velika kršćanska mudrost. Isus je u Maslinski vrtu kazao apostolima:
Bdijte i molite, da ne padnete u napast (Mt 24,41) dakle to su dva velika i odlična sredstva, da se
napast predusretne. Budnost u sebi uključuje dvije glavne nutarnje predispozicije: nepouzdan je u
same sebe i pouzdanje u Boga.
Treba se dakle ohole preuzetosti uslijed koje se čovjek pod izlikom da je dosta jak oslanja
na sebe i izlaže grešnim prigodama. Još je apostol Pavao opominjao: Tko misli da stoji, neka pazi
da ne padne (1 Kor 10,12 ) jer, ako je duh i voljan, tijelo je slabo i sigurnost se nalazi u poniznom
nepouzdavanju u samoga sebe i pouzdanju u Boga.
Isto tako treba izbjegavati i svaki nerazboriti strah, koji samo povećava probleme Istina je
doduše, da smo slabi po sebi, ali smo nepobjedivi u onom, koji nas jača: Vjeran je Bog koji vas ne
će dopustiti da budete kušani više nego što možete podnijeti nego će učiniti s kušanjem povoljan
ishod da magnete podnijeti. (1 Kor 10,13)
Ovakvo evanđeosko nepouzdan e u sama sebe i pouzdanje u Boga, pomaže nam, da
izbjegavamo opasne prigode, društvo i zabavu i sve gdje nam je iskustvo već pokazalo da bismo
se lako izložili opasnosti da padnemo u grijeh. Takvo nas nepouzdavanje u samog sebe
čuva od nebrige, koja je jedna od najopasnijih prilika za pristajanje uz napasti, čuva nas i od
mlakost koja slabi snage volji i popušta pred napasti.
Po tom nepouzdanju, čovjek se boji ispraznih maštanja sanjarija gledanja neurednih
sadržaja, koje napunjaju dušu opsjenama koje lako i brzo postaju opasne. Jednom riječi, ako čovjek
nema pouzdanja u sebe, nego u Boga, onda se on vježba i u mrtvenju u različitim oblicima,
Uz bdijenje ide i molitva te je Boga uz nas u tim teškim i mučnim situacijama. Trebamo Ga
dakle zazivati sa svetim pouzdanjem, sigurni, da Bog kao Otac želi nam pomoći. Svaka molitva,
protiv napasti je dobra, treba moliti i kad se duša bori sa napasti a posebno treba u vrijeme mira
moliti za jakost u vrijeme kada napasti opet dođu kao i za krepost oprečnu našim najčešćim
napastima.
Potrebno je odbacivati napast i opirati se pristanku volje kako bi je savladali. Ova će borba
biti različito prema, naravi svake pojedine napasti. Neke napast su česte, ali nisu tako jake, radi se
o manjim napastima. Sv. Franjo Saleški o tome tako duboko i profinjeno uči:
„Premda se moramo boriti protiv velikih napasti odlučnom srčanošću, pa nam je i
zadobivena pobjeda veoma korisna, ipak je možda korisnije, da svojski suzbijemo male napasti. Jer
ako velike nadmašuju svojom žestinom, kudikamo više nadmašuju male svojim brojem, pa ako
pobijediš male, jednako je kao da si svladao i najveće. Vuci i medvjedi su jamačno opasniji od
muha, ali nam toliko ne dodijavaju i ne dosađuju, pa ne traže toliko strpljivosti. Vrlo se je lako
očuvati od ubojstva, ali je teško zapriječiti malu srdžbu, za koju se svaki čas dešava prigoda. Vrlo se
lako čovjeku ili ženi uzdržati od preljuba, ali se teško okaniti namigivanja, zaljubljivanja,
udvaranja. Lako je mužu i ženi od tuđe ljubavi sačuvati tijelo, ali nije lako srce.
Lako je ne okaljati bračne ložnice, ali nije lako sačuvati bračne ljubavi. Lako je ne krasti
tuđega dobra, ali nije lako ne željeti ga i ne čeznuti za njim. Lako je ne reći kriva svjedočanstva na
sudu, ali nije lako ne slagati u društvu. Lako je ne opijati se, ali je teško biti trijezan. Lako je ne
poželjeti drugome smrti, ali je teško ne poželjeti mu neugodnosti. Lako je drugoga ne ozloglasiti, ali
ga je teško ne prezirati.
Ukratko, sve su ove male napasti, kao srdžba, sumnja, ljubomora, zavist, ljubakanje,
isprazno prijateljstvo, taština, dvoličnost, prenavljanje, nečiste misli, neprestane vježbe za one, koji
su pobožni i odlučni. Zato se, draga Filotea, moramo brižno i pomno pripraviti na ovaj boj. Vjeruj,
koliko pobjeda održimo nad ovim manjim neprijateljima, toliko će nam se dragulja uplesti u vijenac
slave, što nam Bog pripravlja u svome raju. Stoga ti kažem; branimo se dobro i dostojno od ovih
sitnih i slabih navala, pa čekajmo, dok ne navale jače napasti, da ih uzmognemo suzbiti hrabro i
junački.
Ove male napasti: taština, sumnja, tuga, ljubomora, zavist, i slične spletke lete pred našim
očima kao muhe i mušice, pa nas gricnu sad za lice, sad za nos, jer ih se ne možemo sasvim otresti.
Najbolje ćemo im se opirati, ako ne taremo zbog njih glave. Sve nam ove mogu dosađivati, ali ne
mogu nauditi, ako smo čvrsto odlučili, da ćemo služiti Bogu.
Prezri dakle ove sićušne navale, pa i ne misli na to, što bi ti one htjele reći. Pusti, neka ti zuje
oko ušiju, koliko im drago, neka lete oko tebe kao muhe. Ako hoće da te ujedu i ugnijezde ti se u
srcu, naprosto ih odbij; ne bori se s njima i ne odgovaraj, već prioni uz protivne čine, a osobito uz
ljubav Božju. Ako mi vjeruješ, ne ćeš tvrdoglavo htjeti, da protiv napasti stavljaš protivnu krepost,
jer bi to značilo, da se hoćeš s njom da prepireš. Ako možeš prepoznati, kakva je napast, pobudi
ukratko krepost, koja se upravo bori s njom, pa se naprosto uteci k raspetom Isusu, pobudi ljubav
prema Njemu i poljubi Mu svete noge. Tako se najlakše svladava neprijatelj u malim i u velikim
napastima. Ljubav prema Bogu sadržava sve savršenosti svih kreposti mnogo bolje nego same
kreposti. Zato je i najpreči lijek protiv svih opačina. Komu se navikne duša, da se u svim napastima
utječe u ovo opće sklonište, ne će mu se trebati obzirati i istraživati, kakva ga je napast snašla nego
će se, čim osjeti nemir, prihvatiti ovoga prijekog lijeka, koji je usto i paklenome neprijatelju tako
grozan, te će ga prestati napastovati, čim vidi, da ga njegove napasti potiču na božansku ljubav.
Toliko o sitnim i čestim napastima, s kojima se ne valja u tančine zabavljati. Inače bi se uzalud
mučio“. (Filoteja IV 8-9)
Ovdje nas zanimaju posebno velike i teške napasti i kako se s njima nositi. Treba se protiv
njih boriti: brzo, energično, ustrajno, ponizno.
Brzo, odmah čim se napast javi, bez raspravljanja s neprijateljem, bez oklijevanja. U
početku, budući da napast još nije uhvatila čvrstog korijena u našem srcu, lakše ju je odbaciti ali
ako čekamo, dok se ukorijeni, to će onda biti mnogo teže. Zamislimo si odmah zabranjeni užitak,
kao nešto što nam je odvratno, kao kakvu zmiju ili kao kakvog izdajicu, koji nas noće uhvatiti
sjetimo se Sirahovih riječi: Bježi od grijeha kao od zmije! Jer, ako mu se približiš, ujest će te. (Sir
21,2) A bježimo tako da se molimo i da svoj duh čvrsto skrenemo na neki drugi predmet.
Odlučno, ne mlako kao da nam je žao. Napast treba odbiti čvrsto: Odlazi od mene sotono!
Ali je različita taktika, koja se ima koristi već prema vrsti napasti. Ako se radi o napastima, koje su
zamamljive, treba se od njih okrenuti i bježati i usmjeriti svratiti svoj duh na neki drugi predmet,
koji bi ga mogao zaokupiti. Direktno opirati ovoj vrsti napasti bi samo povećalo poteškoće. A ako
se radi napasti neke odvratnosti prema dužnostima, o antipatiji, mržnji, ljudskom obziru tada je
često je bolje izravno se oprijeti i suprotstaviti napasti, odvažno promatrati poteškoću i osloniti se
na evanđeoska načela, da je nadvladamo.
Ustrajno, dogodi se naime katkada, da se napast, koju smo na čas pobijedili opet vrati s
novom draži, kao da đavao dovodi iz pustinje sedam drugih duhova koji su gori od njega. Na tu
neprijateljevu upornost treba odgovoriti opiranjem, koje nije ništa manje odlučno. Pobjeđuje onaj,
koji se bori do kraja. Ali je tada da budemo sigurniji da s tom napasti upoznamo i svoga duhovnog
vođu ili je spomenuti u ispovijedi.
To je savjet koji daje sv. Franjo Saleški: „Čim opaziš veliku napast, radi poput male djece,
kad vide vuka ili medvjeda na polju. Ona odmah trče u naručaj ocu ili majci ili ih barem zovu u
pomoć. Uteci se i ti k Bogu i vapi njegovo milosrđe i pomoć. Taj nam lijek preporučuje Gospod
Naš: »Molite se, da ne uđete u napast«.
Vidiš li, da napast ne popušta, nego još raste, poteci u duhu i zagrli sv. Križ, kao da vidiš pred
sobom raspetoga Isusa. Obećaj, da nipošto ne ćeš pristati na napast, moli ga, da ti pomogne. I dok
napast ne popusti, obećavaj, da ne ćeš pristati.
No dok ovako obećavaš i opireš se, ne gledaj u lice napasti, već samo upiri oči u Spasitelja.
Jer ako gledaš u napast, pogotovo dok je jaka, mogla bi ti pokolebati srčanost. Zabavljaj duh
kakvim dobrim i čestitim poslom. Kad ti srce prione uz posao, izagnat će posao iz srca napasti i
zlobne zamke.

Prijeki je lijek protiv svih napasti, velikih i malih, da svome ispovjedniku otvorimo srce i
iznesemo mu sve pomisli, čuvstva i osjećaje. Pazi dobro, šutnja je prvi uvjet, što ga nečastivi stavlja
duši, kad je hoće da zavede. Tako i oni koji bi rado zavesti žene ili djevojke, najprije brane, da o
njihovim ponudama ne smiju govoriti ocu ni mužu. A Bog naprotiv traži u svojim nadahnućima, da
ih najprije očitujemo svojim poglavarima i vođama.
Ako nas iza svega toga bude napast još tvrdoglavo uznemirivala i mučila, nema druge, nego
da se i mi njoj tvrdoglavo opremo, izjavljujući, da nećemo privoljeti. Kao što se djevojka ne može
udati, dok govori, da ne će poći za momka, tako se ni duša, pa i smutila se, ne može oskvrnuti, dok
sama ne pristane.
Ne prepiri se s neprijateljem i ne odgovaraj mu ni slova, osim onako, kako ga je Spasitelj
posramio: »Odlazi, sotono, klanjat ćeš se svome Gospodu Bogu i njemu ćeš služiti«. Poštena žena
ne smije odgovarati ni slovca, pa ni pogledati u lice prostaku, koji je progoni nepoštenim
ponudama, već ga mora naprosto ostaviti, a ujedno obratiti svoje srce k mužu, pa mu iznova bez
odmora i bez oklijevanja priseći obećanu vjernost. Tako se ni pobožna duša, kad je zaskoči napast,
ne smije upuštati u prepirku ni odgovarati, već se mora prostodušno obratiti k svome zaručniku
Isusu Kristu i opet mu ispovjediti vjeru i izjaviti da kani zauvijek biti sva samo njegova.“ (Filoteja
IV, 7).
Izgleda da je ovo otvaranje srca posebna milost jer je napast, koju smo razotkrili već je na
pola svladana.
Ponizno. Poniznost priziva milost, a milost nam daje pobjedu. Đavao, koji je učinio grijeh
oholosti, bježi pred svakim činom poniznosti, i trostruka, požuda, koja ima svoju snagu baš u
oholosti, lakše se pobjeđuje kada joj svojom poniznošću, da se tako izrazimo zatupimo vrh.
Nakon što je napast prošla važno je paziti, da ne ispitujemo u sitnice jesmo li pristali ili ne,
takva bi nerazboritost mogla opet dovesti napast i stvoriti novu mogu. Uostalom vrlo je lako
vidjeti, prema glasu i sudu savjesti, bez dubokog ispitivanja, da li je čovjek pristao na napast ili ne.
Ako se uistinu dogodio pristanak savjest će nas sam po sebi na to opominjjati bez našeg
pretjeranog uznemirivanja.
Ako je čovjek po milosti Božjoj pobijedio u borbi protiv napasti, tada neka zahvali Bogu
koje mu je dalo pobjedu i na takav način se čuva od samouvjerenosti i oholosti za borbe koje su još
pred njim. Na to nas potiče zahvalnost a to je najdalje i sredstvo da steknemo nove milosti potrebne
za daljnji put. Oni pak koji pripisuju pobjedu samima seli i ne misle, da se zahvale Bogu, neće biti
dugo u miru, biti će ponovno napastovani, a može im se dogoditi da će bolno osjetiti svoju slabost.
Naprotiv, ako je čovjek u napast pao i počinio grijeh neka se prisjeti prispodobe o rasipnom
sinu i milosrdnom Ocu, neka se pokaje i ispovijedi i nastavi svoj put. Ali da grješnik izbjegne
novim padovima, dok se kaje treba da se svojim grijehom i padom okoristi i to tako, da se duboko
ponizi pred Bogom, da prizna svoju nemoć, da čini geste pokore i nastoji oko dobra, da stavi sve
svoje pouzdanje u Boga, trudi se postati oprezniji izbjegavajući brižno sve prilike. Oni koji se tako
pridižu, kaže sv. Augustin: „postaju iza toga ponizniji, pametniji i gorljiviji.“ (Decor et grat. I)
Žestina i veličina napasti ne smije nas obeshrabriti jer Bog se time služi kako to uči sv.
Franjo Saleški: „Ove goleme navale i silne napasti pripušta Bog, draga Filotea, samo onim dušama,
koje hoće da digne do svoje čiste i uzvišene ljubavi. No odatle ne slijedi, da će poslije stalno onamo
doprijeti. Jer se često dogodilo, da su neki svojski odbili žestoke navale, ali su se poslije iznevjerili
milosti Božjoj, pa su ih svladale male napasti. To ti kažem u jednu ruku, ako ti se kad desi pa te
snađe velika napast, da znaš, da te Bog silno voli i očituje ti, da će te uzvisiti pred svojim bičem; a u
drugu ruku, da budeš uvijek ponizna i bojažljiva, te de se ne pouzdaješ u sebe, kad si prevladala
velike napasti, da ćeš moći odoljeti malima, nego da budeš uvijek vjerna božanskome Veličanstvu.
Snašle te ne znam kakve napasti, a iza njih naslade, dok voljom ne pristaneš i uz napast i uz
nasladu, ne boj se, nisi uvrijedila Boga. Kad se čovjek onesvijesti, pa ne daje znaka života, meću
mu ruku na srce. Osjete li i malo gibanje, sude, da je živ, pa da će ga dragocjenom vodom i kakvom
okrepom opet okrijepiti i dozvati k sebi. Tako se kadikad dogodi, te se zbog žestoke napasti čini, da
nam je duša posve klonula i kao onesviještena nema ni duhovnoga života ni gibanja. Ako hoćemo
doznati, je li tako, metnimo ruku na srce. Promotrimo, vrše li srce i volja svoju dužnost, uskraćuju li
privolu i odbijaju napast i nasladu. Dok se u našem srcu događa uskraćivanje pristanka na napast,
stalni smo, da je u nama ljubav, život naše duše, i da je u našoj duši, pa makar skrovito i tajno, naš
Spasitelj Isus Krist. Moleći se neprestano, primajući sakramente i uzdajući se u Boga, doći ćemo
opet k sebi i živjeti potpuno i prekrasno. (Filoteja IV,5)
Svetačka katolička tradicija razlikuje napasti od kušnje. Postoji razlika između kušnje i
napasti. Kušnja je neka situacija, nevolja u kojoj se nađemo, neko trpljenje koje zahtijeva napor da
svladamo sami sebe i u evanđeoskom duhu prihvatimo mučnu situaciju (bolest, gubitak drage
osobe, razočarenje…). U kušnji dolazi i napast, a napast nas direktno napada i želi navesti na grijeh
da optužujemo Boga ili da ga se odreknemo. Kušnja je za čovjeka dobra. Isus je bio kušan, svi
proroci i apostoli, sveci i pravednici bili su kušani. Kušnja ojačava našu vjeru i potiče na ljubav.
Bog dopušta da njegovi prijatelji, kao Job budu kušani kako bi pokazali i dokazali svoju
vjernost Bogu, došli do prave poniznosti i do potpunog predanja u njegove Očinske ruke koje sve
izvode na dobro onima koji njega ljube (usp. Rim 8, 28). Kušnja vjerniku postaje prigoda za
posvećenje i rast u zaslugama pred Bogom. U određenom smislu cijeli ljudski život neizbježno je
jedna vrsta duge kušnje u kojoj vjernik imajući pred očima život Isusa Krista, osobito njegovu
muku, Bogu pokazuje svoje povjerenje u njegovu ljubav. Svaka se osoba u životu mora suočiti s
tom bolnom stvarnošću. Isusova ljubav daje vjerniku uzor, motiv i snagu da s njime, u Božjem
Duhu, prihvati tu bolnu stvarnost. O tome svetac tako poticajno piše:
„Ova prokleta zemlja na kojoj mi živimo, ne rađa blažene. U ovoj zemlji tmine, ne vidimo
jasno. Na ovom uzburkanom moru, ne možemo ploviti mirno. Napastima se ne može izbjeći bez
borbe. Na ovom mjestu kušnje i na ovom ratnom polju ne možemo proći bez uboda jer je zemlja
zasađena trnjem. I odabrani i odbačeni moraju, htjeli ne htjeli, nositi svoj križ. Zapamtite ova četiri
retka: Jedan od tri križa s Kalvarije moraš mudro izabrati; jer trpjeti, ili kao svetac ili kao pokajnik
ili kao nesretni prokletnik, potrebno je. Dakle, ne trpite li radosno poput Isusa Krista, ili strpljivo
poput dobroga razbojnika, tada morate nevoljno trpjeti kao što je trpio zli razbojnik; morat ćete do
dna iskapiti najgorči kalež bez ikakve utjehe koja proizlazi iz milosti, a k tomu okusiti svu težinu
svoga križa, bez pomoći koja dolazi od Isusa Krista. Osim toga, morate još nositi i drugi teret što ga
đavao dodaje vašemu križu, a to je nestrpljivost, na koju vas navodi, tako ćete biti nesretni u društvu
sa zlim razbojnikom na zemlji i ići ćete s njim u vatru” ( PPK 33).
Usprkos vlastitih slabosti jačini napasti i kušnji, pa i padova i podizanja duša mora u svemu
ovome čuvati nutarnji mir i uzdati se u Božje milosrđe te tražiti njegovu pomoć i nastaviti svoj hod i
duhovni boj. Lorenzo Scupoli to tako nenadmašivo uči: „Puno dobara određena gorčina i duhovna
suhoća donose duši ako su prihvaćene u poniznosti i strpljenju. Kada bi to osoba razumjela, bez
daljnjega ne bi pala u more nemira i žalosti, jer bi prihvatila sve to ne kao znak odbacivanja od
Boga, nego kao znak velike i posebne ljubavi. Prepoznala bi to kao milost koja od njega dolazi.
Neka ti postane to očigledno skrećući pozornost da takva iskustva doživljavaju oni koji više
od drugih žele i trude se oko služenja Bogu, udaljujući se od stvari koje bi ga mogle uvrijediti. Pazi
na ovo što sam ti rekao, ne događa se redovito odmah nakon što se osoba obrati, nego nakon što je
neko vrijeme služila Gospodinu i nakon što je odlučila u svom srcu da mu želi više i bolje služiti,
budući da je već odredila služiti potpuno Bogu. Neće ti se nikada dogoditi da vidiš grešnike i one
koji su opojeni ispraznostima svijeta, da se žale zbog sličnih napasti.
Jasno je dakle da nutarnje napasti, pogotovu suhoća i tamna noć duše, su dragocjena hrana
na koju Bog poziva one koje ljubi. Bez da u tom trenutku duša to primijeti, ona se nalazi prazna i
gola, ponekad se skandalizira zbog tih napasti, a uistinu bolje i dublje spoznaje samu sebe u velikoj
poniznosti duha.
Upravo tu poniznost, za njeno dobro Bog od duše traži, iako bi ona htjela pobjeći s tog puta
jer joj je odveć žao što nema doživljaja i osjetne pobožnosti. Duši se čini da bez njih svaka pobožna
vježba i molitva su gubljenje vremena i isprazan napor.

Da bi dublje razumio kako Bog dopušta napasti za naše dobro, treba razmišljati o ljudskoj
naravi. Zbog zlih nagnuća naše naravi ranjene grijehom, čovjek je ohol, ambiciozan, sklon da više
vrednuje sebe i pretpostavlja o sebi. Ovo pretjerano cijenjenje samoga sebe je pogrešno i šteti
istinskom duhovnom napretku, i sami miris toga vodi na krvi put.
Zbog toga Bog koji je uvijek vjeran, koji se brine o svakome, a posebno o onima koji su se
potpuno predali njemu na službu, čini tako da nas sve oslobađa od ove opasnosti. Zbog te njegove
strategije mi smo na određeni način primorani upoznati sami sebe u istini….
Ako nekada padneš u neki grijeh ili nemarnost, u riječima ili djelima, na primjer
uznemirujući se zbog onoga što ti se događa, ili mrmljajući, ili čuvši mrmljanje posvađaš se, ili te
zadesi neki pokret nestrpljenja ili radoznalosti ili sumnjičenja u odnosu na druge, ili ako padneš na
neki drugi način jedanput ili više puta molim te nemoj se obeshrabriti. Primoravaš se tako misliti na
prošlost žalosteći se i padaš u depresiju u sebi.
U ovim slučajevima si napastovan vjerovati da nećeš nikada moći izići iz sličnih slabosti, ili
da su tvoja ne savršenstva uzroci svemu ili tvoja slaba odluka. Drugi puta će ti izgledati da tvoj put
nije uistinu put u Duhu na putu Gospodnjem. S tisuću drugih strahova mogao bi otežati svoju dušu i
pasti u depresiju. Neposredna posljedica je da se sramiš pred Bogom i ne vježbaš se živjeti u
njegovoj prisutnosti ili si bez povjerenja kao u potpunom nedostatku vjere u njega.
Izaberi kao lijek, gubljenje vremena razmišljajući o tim stvarima ispitujući do najmanjih
sitnica kada si potpuno pristao na ove misli koliko si vremena pristajao na te misli, ako si pristajao
jesi li to uistinu želio ili ne, jesi li dao mjesta tom osjećaju ili si ga odmah odagnao. Shvaćaš dobro
da koliko više tako misliš to manje razumiješ jer nećeš tako naći dobar i pravi put. Na taj način
raste ti nutarnja smutnja i nemir. Uhvati te zabrinutost i krivi mučni strah u odnosu na sakrament
ispovjedi. Kada, nakon što si izgubio toliko vremena, uspiješ se ispovjediti, ne dođeš do mira u
strahu da nisi sve kazao.
Tako život postane muka i ogorčenost s malo duhovnih plodova. Pazi sve to se rađa zbog
toga što se ne želi prihvatiti vlastita prirodna krhkost i ne poznaje se način kako se odnositi prema
Gospodinu. Upravo kada duša padne u ove slabosti ili bilo koje druge, više od svega koristi ponizno
u ljubavi okrenuti srce Gospodinu nego gristi nezadovoljstvo i žalost zbog grijeha, prisiljavajući se
trajne ispite savjesti, pogotovu za lake grijehe. Jer samo jedan stvar treba nam biti jasna; u ove lake
pogreške pada duša koja se trudi na duhovnome putu. Da, kazao sam samo osobe koje se trude
duhovno rasti i već su se udaljile od teških grijeha. Onima koji su živjeli bez duhove stege, stalno
vrijeđajući Gospodina, treba druga vrsta nagovora. Lijek koji ovdje predlažem nije za njih. Oni
trebaju oplakivati svoje grijehe, odmjeriti težinu i ispovjediti ih, jer zbog njihovih grijeha i
nemarnosti ne trebaju biti lišeni sredstava potrebnih za njihovo spasenje.
Vratiti ću se govoriti o onom miru u kojem treba uvijek ostati onaj koji služi Bogu, tvrdim
još i više. Ovo obraćenje srca i života, da bi bila prožeta punim povjerenjem u Boga, ne odnosi se
samo na lagane grijehe, svakodnevne slabosti nego i na grijehe teže od uobičajenih. Ako ponekad
Gospodin dopusti da padneš u neki grijeh, i to se događa duže vrijeme u određenim periodima, pa i
da su grijesi uzrokovani ne samo slabošću nego i zlobom, nikada i nikada ne bi trebao prestati imati
povjerenja u Boga i njegovo milosrđe. Znaj da kajanje srca u kojemu vlada uznemirenost i
skrupuloznost neće nikada dovesti dušu tamo gdje Bog hoće, jer Bog hoće da slobodno od svega
bude ljupko povjerenje koje je utvrđeno od njegove beskrajne dobrote i milosrđa.
Upravo ovo je krajnje važno i potrebno za osobe koje ne samo da žele samo izići iz njihove
bijedne grešnosti, nego i snažno rasti u ljubavi i sjediniti se s Bogom po vršenju kreposti. Mnoge
duhovne osobe ne uspijevaju ovo razumjeti. I zbog tog razloga žive stegnuta srca, žalosna i puna
nepovjerenja.
I to je razlog koji ih sprječava da pođu naprijed i postanu sposobni za primanje većih
milosti koje Bog malo pomalo za njih pripravlja. Često žive uistinu bijednim životom. Sažalijevati
ih njima ništa ne koristi jer žive okrenute same sebi, svojim umišljanjima bez da prihvate pravu i
spasenjsku istinu koja vodi na kraljevski put kršćanskog života, solidnih kreposti, i koja vodi do
onoga mira koji nam je sam Isus ostavio u baštinu (usp. Iv 15,27). Ove osobe koje često
padaju u neki nemir zbog sumnje njihove svijesti trebaju pitati savjet duhovnog vođe ili neke osobe
duhovno prokušane. Radi se zatim da treba slijediti dobivene savjete i potpuno se smiriti.
Svaki put kada vidiš da si pao u neku manju ili veću manu, pa bilo to i četiri tisuće puta na
dan, nemoj se uznemirivati. Ne dopusti da te zahvati nemirna gorčina i ne zadržavaj se predugo u
srditom pogledu na sebe samoga. Radije čim si postao svjestan onoga što si učinio, gledaj na tvoju
krhkost poniznim očima, i zatim odmah se obrati Bogu s ljubavlju punom povjerenja. Možeš mu
kazati: «Gospodine činio sam po onome što jesam, od mene ne možeš očekivati drugo do li ove
mane. Znam da ne bih ostao samo na ovima, da me ne podupire tvoja dobrota koja me nikada ne
napušta. Zahvaljujem ti za mane od kojih si me oslobodio. Kajem se za ono što sam učinio
propuštajući odgovoriti na tvoje milosti. Oprosti mi i udijeli mi milost da te više nikad ne vrijeđam
te da me ništa, ama baš ništa ne odijeli od tebe, a ja ti želim služiti i slušati te uvijek».
Nakon što si ovo kazao ne gubi vrijeme u bilo kojem nemiru. Tako bi smatrao i držao Isusa
nesposobnim da ti oprosti? Radije u velikom povjerenju i dubokom miru idi naprijed nastavljajući
svoj duhovni put kao da nisi pao u bilo kakav nedostatak. Pazi ne trebaš se tako ponašati samo
jedanput, nego sto puta ako treba, i svaki put s istim povjerenjem i mirom u duhu, zadnji put kao i
prvi. Budi siguran da tako se ponašajući slaviti ćeš Božju dobrotu upravo jer si dužan imati veliku
ideju o njemu, njegovoj dobroti, milosrđu, koji su beskrajno veći nego ti to možeš i zamisliti.
Tako ćeš vidjeti da neće trpjeti tvoj duhovni rast, ustrajnost i kročiti ćeš naprijed bez
gubljenja vremena i plodova. Između ostalog čineći tako, možeš malo pomalo prestati griješiti i
padati u mane u koje najčešće padaš. Uistinu za tvoju je korist odmah ustati potpuno svjesnim
činom iz tvog bijednog stanja, i duboko se poniziti pred Bogom koji ti dopušta istovremeno
ispovjediti vjeru u njegovo milosrđe. Tako ćeš ga uvijek sve više ljubiti i slaviti. I živjeti ćeš.
Dogoditi će se da isti pad, s Božjom pomoći, će te uzdići na viši stupanj duhovnog života od
onoga s kojega si pao. Podrazumijeva se da će se sve to dogoditi ako budeš imao čistu nakanu
služiti se time za dobro. Evo dakle, pokazujem put kojim bi trebale hoditi osobe koje su često
nemirne i u mukama. Tako bi upoznale svoju veliku sljepoću i odbacili je, jer je samo na štetu i
gubljenje vremena. Dobro drži do ovog nauka. On je jedan od ključeva koje srce ima da dođe do
mira, otvarajući se velikom blagu duhovnosti koje Bog hoće uliti u njega obogaćujući ga u kratkom
vremenu“. (Nutarnji mir pu koji vodi u Raj 12-15)

Razmisli! Razlikujem li u svom životu kušnje od napasti? Koje su napasti protiv kojih se
najčešće moram boriti? Zazivam li Isusa i Mariju kad se jave napasti? Izbjegavam li prigode koje
me mogu dovesti u napast? Koji od gore navedenih savjeta su mi najkorisniji u ovom trenutku za
moj duhovni život?