Vjernik je dužan paziti na svoj kršćanski i duhovni život. Nastojati svakodnevno graditi
život koji održava evanđeoski duh i životni stil obraćenja, a to znači moliti i raditi na poboljšanju
svoga vjerskog i moralnog života. Treba zato molitvom i razmišljanjem usvajati nutarnju svijest o
ljepoti Božjoj, o plemenitosti čiste savjesti i uvjerenje o rugobi i zlobi grijeha.
Treba izbjegavati prigode u svakodnevnom životu koje navode na grijeh. Koliko je do
njegove slobodne volje dužan je odbacivati pristajanje na grijeh u svom srcu i svijesti, moliti Boga
da mu udjeli odbojnost prema grijehu. Kada se u srcu i razumu događa početak napasti, molitvom
se treba u svojoj nutrini uteći Bogu.
Da bi pobijedio vlastite sklonosti na zlo, vjernik se treba više moliti, uključujući molitvu za
krjepost koja je slaba u duši te treba savladavati samoga sebe čineći male žrtve Bogu u
svakodnevnici kako bi ojačao njegovu volju za dobro.
Na primjer, ako je duša sklona pasti u srdžbu, treba je odbacivati u svojoj volji, više
općenito moliti Boga, ali i posebno za krjepost blagosti, izbjegavati prigode koje je dovode do pada
u srdžbu i činiti male žrtve pokore odricanja kako bi njena volja u Bogu ojačala za dobro. Usprkos
tomu oni koji prakticiraju vjeru, imaju svijest o vlastitoj slabosti i potrebi česte ispovijedi.
Da bi se praktično živjela vjera, svakako bi se trebalo ispovjediti za najveće svetkovine naše
vjere Božić i Uskrs a dobra praksa vjere je ispovijedati se jedanput puta mjesečno. U svakom
slučaju dobro se ispovjediti čim prije nakon ponovnog pada u teški grijeh. I to zbog razloga što
Crkva uči da je sakrament ispovijedi od velike pomoći na putu življenja vjere.
Katekizam katoličke Crkve uči: „Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu: a.) pomirenje s
Bogom; b.) otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima; c.) otpuštenje, barem djelomično,
vremenitih kazni kao posljedica grijeha; d.) mir i spokoj savjesti; e.) povećanje duhovnih snaga za
kršćansku borbu“ (Katekizam br. 1496)
Poznata je izreka sv. Terezije Avilske: „O koliki su propali zbog manjkave ispovijedi“.
Ispovijed je manjkava ako osoba svjesno zataji teški grijeh, ako se ne kaje, ako nema odluku da
neće više griješiti te ako ne živi minimum zauzetog kršćanskog života. Osoba koja se dobro
ispovijeda, može ponovno pasti ali svaki put se odlučuje za Boga i ponovno započinje borbu za
vjerodostojan kršćanski život.
Pa ipak, čovjek ranjen grijehom osjeća te rane i u vlastito volji. Glavna izranjenost volje
očituje se u slabosti u htijenju dobra, to jest čovjek može spoznati što bi za njega bilo istinsko
dobro, ali volja može ne biti dovoljno jaka da usmjeri osobu prema njemu. Nepokretnost i slabost
volje izlaže vjernika opasnosti da ostane izvan mogućnosti da primi Božje darove jer Bog ne daje
darove da bi bili neiskorišteni, odbačeni ili rasipani. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od
Gospodina, jer je čovjek s razdijeljenom dušom nestalan u svim putovima svojim (Jk 1, 7-8).
Nepokretnost i slabost volje izlaže vjernika opasnosti da ostane izvan mogućnosti da primi Božje
darove jer Bog ne daje darove da bi bili neiskorišteni, odbačeni ili rasipani.
Vjernik koji zauzeto živi svoju vjeru, koji se ozbiljno trudi ljubiti Boga i duhovno napreduje
ima iskustvo padova u lake grijehe, te osjeća potrebu za redovitom ispovijedi. Ali i među lakim
grijesima ima razlike. Tri su vrste lakih grijeha: nesvojevoljni (očituju nesavršenost karaktera),
svojevoljni (događaju se kad ih se želim osloboditi); iz navike (znam za njih, ali ih ne otklanjam, jer
ne želim promijeniti stav), primjerice:antipatije i simpatije na koje sam navezan, popuštanje
erotskom osjećaju, seksualnoj znatiželji (da se nešto takvo vidi, osjeti, pročita, o tome
porazgovori…); neodgovornost u dužnostima; zanemarivanje molitve, mise, ispovijedi ili se sve to
obavlja rutinski.

Za duhovni rast problem pristajanje uz svojevoljni laki grijeh, posebno kada to postaje
navika, stanje posve promišljenog lakog grijeha. Duša se nalazi u proturječju s težnjom za
savršenošću.
Već smo naglasili da je put duhovnoga rasta, put rasta u ljubavi. Cilj duhovnog života je
postizanje svetosti koja se očituje u čistoj ljubavi. Da bi duša do nje došla treba proći naporan put
umiranja samoj sebi i čuvati se pada u lake grijehe. A upravo to je bit dinamike duhovnoga puta
koji od čišćenja ide prema putu prosvjetljenja. To je stanje duše koja je učinila posvetu Isusu Kristu
po Mariji, darovala se i potpuno prikazala Bogu, a svu dramatičnost borbe za očuvanje cjelovitosti
predanja u svakodnevnici, sv. Ljudevit Montfortski tako profinjeno opisuje u pjesmi Služenje Bogu
u duhu i istini:
„Služimo Bogu bez podijeljenosti, jer srce podijeljeno ide putem propasti. Sve ili ništa, Bog
nam govori svojom jezikom, a meni je i malo dovoljno, kaže nam Sotona. Sve prikažite! Bog to od
nas zahtijeva i kaže nam: Ja sam apsolutni Gospodar svakog dobra! Dajte mi sve, cijelu dušu, duh i
srce, ili mi ne dajte ništa. Podijeljenost me živo pogađa, ne mogu podnositi srce osakaćeno.
Mlakoga ću izbaciti iz svojih usta i nikada ga više neću uzeti. Tko Bogu prikazuje polovičnu žrtvu,
njegovo malo srce je na dvoje podijeljeno. Koje li krađe, užasne nepravde, kojeg li prijezira tako
moćnoga Gospodina!
Jedno tako maleno srce kao ptičica da bi bilo sretno preveliko je za tako velikoga Boga koji
ga ljubi? O velikog li prijezira prema tako velikom Gospodaru! Dobri Bog u svojoj beskrajnoj
ljubavi sve daruje i obećava samoga sebe. Darovati se potpuno njemu je čin zahvalnosti koji on
traži za naše dobro. Ne može se istovremeno služiti dvojici gospodara, to je Božja riječ, jer jedan
drugom prave zapreke budući da imaju suprotne zakone. Propada se kad se počne koristiti metoda
miješanja zlata i srebra s Bogom, suobličenje Evanđelja s modom. Bježimo od tog nesretnog načina
života.
Najčešće nas Gospodin oponaša. On je svet s onima koji su sveti. Podijeljeni smo! Bog
odmjerava i ograničava, darujemo li sve, on daruje objeručke. Bdijemo li? Ni on ne spava, bdije.
Ljubimo li? On gori, izgara ljubavlju! Spavamo li? On je hladan, pospan. Ako malo darujemo, to
njega potiče da malo daruje. Ako netko čini teški grijeh, kršeći zapovjedi sve gubi pa i nebo te
ubrzo postaje odgovoran za pad u pakao i za sve muke. Griješiš, grijeh je malen, a ti se ne obazireš
na preobrazbu po kojoj od sveca postaješ prijestupnikom.
Onda se buniš protiv svoga Boga, činiš kompromis, uspoređuješ ga s nečim drugim, a to
znači prestaješ više biti njegov prijatelj. Ne dolazi se odjedanput do velikoga grijeha, niti dobar
postaje odmah zao, nego ponor priziva ponor jer se previše slijedilo svoja nagnuća. Prvo, nisi u
sitnicama vjeran, kršiš malu zapovijed, zatim se postaje nevjeran i buntovnik i na kraju dolaziš do
otvrdnuća. Jedan članak, samo jedna stvar neprakticirana, zapostavljena, odbačena i protiv koje se
boriš, stvorili su bezbožnika i heretika te doveli do potpune zloće. Jedna mana uz koju se pristaje i
koju se gaji, često je greben i velikih svetaca, uz koju je Bog vezao njihovo spasenje i svoje velike
planove.
Daleko od nas te neodlučne duše koje trajno stoje na dvije obale. Daleko od nas te nevjerne
duše i jao njihovim nevjernostima. Borimo se protiv zlih strasti, nagnuća, dominantnih grijeha,
gonimo lisice iz vinograda koje mu nanose veliku štetu. Potrudimo se cijelim duhom upoznavati,
svim srcem ljubiti, cijelim tijelom služiti velikom učitelju bez pridržaja i prestanka. Ustrajte dobri
sluge, jer ste u malome bili vjerni, baštinit ćete život vječni i biti postavljeni nad svim Božjim
dobrima. Izabirem tebe, vjerna Marijo, da poslije Boga tvoje vjerno i slobodno srce bude izvor
nasljedovanja cijeloga mojega života. Neću se više nikada Bogu opirati. Bit ću poslušan tvojim i
najmanjim poticajima. Podložit ću tvojoj poslušnosti cijelo svoje srce bez podvojenosti. Bog sam“
(P 153).
Borba protiv grijeha, i padove u grijehe, je jedan od bitnih temelja duhovnog života. Ona se
očituje u mržnji na grijeh po razmišljanju o rugobi grijeha koji vrijeđa Boga i narušava čovjekovo
dostojanstvo, zatim o teškim posljedicama počinjenog grijeha u životu vjernika kao i o mogućnosti
vječne propasti. Zbog toga se vjernik treba potruditi oko otkrivanja uzroka i izvora grijeha,
savladavanja požuda, upoznavanja kršćanskog života i morala, čestog prakticiranja sakramentalnog
života, jer tko nauči redovito živjeti u stanju teškog grijeha, izlaže se opasnosti da postane okorjeli
grješnik koji odbacuje pozive i poticaje Božje milosti te postaje nesposoban za autentičan život u
vjeri. Zbog toga je potrebno da duša surađuje s primljenim milostima i moli za ustrajnost.
Svetačka tradicija na poseban način ukazuje na potrebu da Bogu posvećene osobe paze na
vjernost Bogu u malim stvarima i to zbog veličine milosti poziva. Bl. Marija Terezija od sv. Josipa
poručuje: „Duhovna osoba neka svoje prestupke ne smatra neznatnim, jer tko je mnogo primio, od
toga će se i mnogo tražiti. Tko se ne boji malih pogrešaka, skoro će pasti u velike.“ (Mali vodič za
savršenstvo st.16 )
Pa ipak često se usprkos dobroj volji i naporima u duhovnom životu događaju manji ili veći
padovi. Češće u periodu obraćenja i čišćenja, a mogući su i kasnije. Teško je pronaći uzrok tih
padova, a obično se smatra da je u neumrtvljenim strastima i svojevoljnom pristajanju na malene
grijehe i propuste te nedovoljnoj molitvi i pokori. Svetac je svjestan te bolne stvarnosti zato i
preporuča redovitu praksu sakramentalne ispovijedi (usp. P 139, 22), a uči nas i mudrosti kako se s
padovima duhovno nositi.
U pjesmi i u obliku dijaloga Montfort poručuje: „Ožalošćeni: Jadan li sam! Počinio sam
veliki grijeh, ljuta bol me spopala, o što sam ozlojađen. Đavao: O, što je tvoj grijeh velik, nemaš
nikakvih krjeposti, plači i očajavaj, jao, izgubljen si. Prijatelj Božji: Ova zla patnja, ova teška i ljuta
bol je loš znak, to je učinak zloga. Kad po tvojoj slabosti padaš, ljubav te zove da se poniziš. Gledaj
Boga kao Oca, traži od njega oprost, otrpi svoju bijedu i zlo će postati dobro. Pravednik se svime
okoristi, čak i grijehom. On od njega čini svoju zaslugu iako je ojađen. Dobri križu s Kalvarije, kao
on moći ćeš izdržati“ (P 101, 43-48).
Na žalost duša često pada u iste grijehe ali ni ti padovi nemaju isti uzrok pa ni iste duhovne
posljedice u samoj duši. Može se ponovno pasti u isti grijeh zbog iz vlastite slabosti. Vjernik
ponizno treba ispovijedati se nastojati se ponizit i truditi se uz pomoć Božje milosti ispraviti svoju
slabost te prihvatiti to stanje ali ne odustajući od želje i napora za čistoću vlastite savjesti i ljubavi
prema Bogu.
P. Szentzmartoni ukazuje na ovo stanje duše: „Pa čemu onda ispovijed ako se čovjek ne
mijenja, ne popravlja? Mislim da je to površan i neispravan sud. Možda premalo mislimo na to da,
ako tom čovjeku oduzmemo ovaj put rasterećenja od osjećaja krivnje, njegova bi se, naime ličnost
mogla potpuno dezintegrirati. Jer ispovijed, i općenito djelovanje sakramenata ne smije se shvatiti
samo u vidu neposredne promjene nego i u vidu trajne osobne potrebe. Ako se jedan čovjek
godinama vraća s istim problemima, istim grijesima i teškoćama, već sama okolnost da se uvijek
nanovo vraća može imati golemu važnost za njega: na taj način on svoju ličnost čuva od dubljeg i
tragičnijeg raspada“.
Svetačka tradicija ukazuje na autentična evanđeoski duh u tim situacijama i uči pravu
praktičnu mudrost kako se nositi sa tim bolnim situacijama za dušu.
Sv. Franjo Saleški uči: “Istina je da nije dovoljno samo željeti, pa da bismo bili savršeni,
nego je potrebno postići savršenstvo znojem na čelu i snagom rada! ‘Ali ja sam tako nesavršena’ –
kažete. Bit će daje to potpuno istinito, ali ne obeshrabrite se zbog toga i ne mislite da možete živjeti
bez nesavršenosti, jer je to nemoguće dok ste u ovom životu. Dovoljno je ne ljubiti nesavršenosti i
ne pustiti ih da žive u srcu, tj. da ih ne činite dragovoljno i da ne želite ustrajati u njima. Učinite to i
budite mirni, ne uznemirujte se zbog savršenosti koju toliko želite. Dosta da je dostignete do
trenutka smrti! Ne budite tako bojažljiva, nego hodajte smjelo na Božjem putu. Opremljeni ste
oružjem vjere, ništa vam neće moći naškoditi. Potrebno je stoga biti hrabra i strpljiva u ovom radu
čišćenja duše. O, kako pobuđuju samilost one duše koje, videći se podvrgnute nesavršenostima, nakon što su se vježbale za neko vrijeme u savršenosti, počinju se uznemirivati, brinuti i
obeshrabrivati pomišljajući čak na mogućnost da sve napuste i vrate se natrag! Ali, potrebno je
vježbati se u poniznosti, biti i koji put ranjeni u ovoj duhovnoj borbi, ali nećemo biti pobijeđeni,
osim ako ne izgubimo hrabrost ili život.
Dakle, nesavršenosti i mali grijesi nam ne mogu oduzeti duhovni život, jer se on gubi samo
zbog smrtnog grijeha. Ostaje dakle, samo to da mi zbog nesavršenosti ne gubimo hrabrost.
‘Oslobodi me Gospodine,’ govorio je David ‘malodušnosti i plašljivosti”. Koja sretna okolnost da
možemo uvijek biti pobjednici lt ovom ratu. samo ako ne napustimo borbu!”
Trebamo priznati da, dajući ove pouke, sveti Franjo Saleški je govorio osobama koje su
manje ili više uznapredovale u savršenosti, te da stvari zbog kojih je preklinjao osobe da se ne
obeshrabre, obično su bili laki grijesi i nesavršenosti. Ipak on ne isključuje iz svojih blagih
ohrabrenja i grešnije duše, te svima, i onima koji su uprljani težim grijesima, upućuje slijedeće
savjete, oslanjajući se uvijek na iste razloge:
“Hranite svoju dušu srdačnim pouzdanjem u Boga i u onoj mjeri u kojoj ste okruženi
nesavršenostima i bijedom, isto toliko oživite vašu hrabrost i pouzdanje u dobro. Budite jako
ponizni, jer je to krepost nad krepostima, ali to mora biti samo velikodušna i mirotvorna poniznost.
Vi biste zasigurno željeli biti bez mana, da ne morate ustvrditi da ste uvijek u nesavršenostima. To
bi i meni bilo drago, jer bi to bilo kao da smo u Raju. Ali ovaj nemir koji vas zahvaća što ne možete
već u ovom životu dosegnuti taj stupanj savršenosti, izaziva u vama loše osjećaje, koji nisu čisti iz
istog razloga što vas uznemiruju. Mrzite vaše nesavršenosti, ukoliko su nesavršenosti, ali ljubite ih
ukoliko vidite u njima vaše ništavilo i poticaj da se vježbate i usavršavate u krepostima i u
pouzdanju u Božje milosrđe. Samo hrabro, moramo reći našem srcu nakon pada, hrabro srce moje,
prijatelju moj, u ime Božje ohrabri se, kročimo pazeći dobro na sebe i zazovimo Božju pomoć.
Neki padovi u smrtne grijehe, samo ako nemamo nakanu ostati u njima da propadnemo i ako
nismo učinili pristanak i napredak u zlu, ne sprječavaju napredak u savršenosti, koja, iako se gubi
smrtno griješeći, ponovno se postiže prvim iskrenim pokajanjem, posebno ako nismo ostali dugo u
Božjoj nemilosti. Nije dobro gubiti hrabrost, nego je potrebno gledati sa svetom poniznošću vlastitu
slabost, optužiti se u ispovijedi moleći oproštenje zbog nje i zazivati nebesku pomoć.”
Neka se dobro promotre prve riječi posljednjeg citata: neki teški padovi, ako nisu prihvaćeni
pristankom na zlo ili ako zlo nije prešlo u naviku, ne samo da nakon praštanja ne ostavlja traga iza
sebe, nego ne sprječavaju dušu da odmah zauzme mjesto koje je prije postigla u savršenosti. Bit će
sigurno jedno vrijeme zastoja, ali odrješenje ili savršeno kajanje neutraliziraju svaki gubitak i
ispunit će svaku prazninu
A reći ćemo, što ako “je netko ostao dugo u zlu” i skoro istrunuo u smrtnom grijehu? Budući
daje tada vrijeme zastoja i nazadovanja bilo duže i gubitci će očito biti teži, ali ne nikada
nepopravljivi. Po praštanju, rodit će se prethodne zasluge, po riječi Svetog pisma: zbog pravednosti
stoje čini, živjet će (Ez 19,22). Za neutralizirati učinke grešnih navika, koje smo zadobili u tom
zlom vremenu, možda će nam biti potrebni iznimno velikodušni napori, ali ako netko poveća svoje
pouzdanje u Boga proporcionalno potrebama koje su nastale zbog toga što smo se “uspavali u zlu”,
Gospodinu će biti lako ponovno u jednom jedinom času obogatiti siromaha. Pouzdaj se u Njega i
ostani na svom mjestu. Zato naš svetac zaključuje: “Nije potrebno gubiti pouzdanje, jer koliko god
da samo bijedni, nećemo biti nikad onoliko bijedni koliko je Bog milostiv s onima koji su voljni
ljubiti Ga i koji u Njega polažu svoju nadu”. (Umijeće kako se okoristiti svojim pogreškama po
nauku sv. Franje Saleškoga III, 7-9 )
O istim temama i problemima vjerničke duše sv. Alfons Liguori uči: „Pogledaj tada posebno
Isusa na križu da ne izgubiš hrabrost i prikaži Ocu nebeskome Njegove zasluge; tako očekuj
oproštenje grijeha, jer On da bi nam oprostio, nije poštedio Sina svoga (Rim8,32). Reci Mu
povjerljivo: Bože moj, pogledaj na Sina svoga koji je umro za mene, i za ljubav tog Tvog Sina
oprosti mi (Ps 84,10). Posebnu pažnju obrati, o pobožna dušo, ovim poukama koje su poučavali
duhovni oci: obratiti se odmah Bogu nakon pada u grijeh, te ponoviti to sto puta na dan, primiriti se
odmah nakon pada i zatražene pomoći kod Gospodina.

U protivnom, ostavši tvoja duša beživotna zbog počinjenog grijeha, sve manje će biti
izgledno tvoje obraćenje, manjkat će ti povjerenje, ohladit će želja da Ga ljubiš, i malo ili nikako ne
ćeš moći više hodati putem Gospodnjim. Naprotiv, obraćajući se odmah Bogu moleći Ga za oprost i
obećavši Mu da ćeš se promijeniti, tvoji padovi će služiti samo da još više napreduješ u ljubavi
prema Bogu. Prijatelji koji se vole svim srcem, nerijetko se događa da kada jedan od njih uvrijedi
drugoga, a zatim, ponizivši se, moli gaza oproštenje, tada njihovo prijateljstvo postaje još čvršće.
Tako učini i ti: učini da tvoje pogrješke služe da se još više privineš ljubavi tvoga Boga. Jednom je
sv. Gertruda nepažnjom sa stola srušila Isusov kipić. Odmah gaje pridigla, poljubila i rekla: Oprosti
Isuse. On joj isti čas odgovori: «Ništa, ništa da Me nisi srušila ne bi Me ni poljubila.»
Jedna druga prisnost se posebno sviđa našem ljubljenom Bogu. Kada učiniš kakovu
pogrješku, ne srami se odmah ići do Njegovih nogu i moliti oprost. Zamislite, Bog je toliko
spreman oprostiti grješnicima da On plače kada se ovi gube, kada odlaze daleko od Njega, žive
mrtvi za Njegovu milost. On ih stoga zove s ljubavlju govoreći: Zašto hoćeš poginuti, Izraelova
kućo? Obratite se i živjet ćete (Ez 33,11). On obećava da će prihvatiti odmah svaku dušu koja Ga je
napustila čim se vrati u Njegov zagrljaj: Obratite se meni, a ja ću se obraćati vama (Ezl8, ..). Oh,
kad bi grješnici znali kolikom ljubavlju ih čeka Gospodin da im oprosti! (Iz 30,18). Kad bi spoznali
želju koju Bog gaji, ne da ih kazni, već da ih vidi obraćene, da ih zagrli i privuče na svoje srce! On
govori .Tako ja bio živ- govori svemogući Gospodin- nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se
vrati sa zloga puta svoga i da živi ( Ez 33,11). On još dodaje: Pa da su vaši grijesi crveni kao grimiz,
postat će bijeli kao snijeg (Iz 1,18). Kao da kaže: Grješnici, pokajte se što ste Me uvrijedili i dođite
zatim k Meni; ako vam Ja ne oprostim, okrivite Me i odnosite se prema Meni kao s vjerolomcem:.
No Ja ne ću nikada zanijekati svoje riječi. Ako vi dolazite, znajte, pa da su vaše savjesti crne zbog
grijeha vaših, Mojom milošću postat će bijele kao snijeg.
Na kraju On je protumačio da kad se neka duša kaje što Ga je uvrijedila, On zaboravlja sve
njezine grijehe: Niti jedan počinjen grijeh ne će se spominjati (Ez 18,22). Odmah čim zapadneš u
koju pogrješku, podigni oči Bogu, izreci jedan čin ljubavi ispovijedajući iskreno svoju pogrješku,
očekuj svakako oproštenje za svoje pogrješke govoreći Mu: Gospodine, ono srce koje Ti ljubiš
bolesno je, puno je rana: Ozdravi dušu moju jer sagriješih Tebi (Ps 40,5). Ti tražiti grješnike koji što
su se pokajali, evo jednoga pred Tvojim nogama što Te traži; zlo je već učinjeno, što mogu učiniti?
Ti ne ćeš da ja očajavam, Ti me ljubiš i poslije tog mog grijeha i ja ljubim Tebe. Da, moj Bože,
ljubim Te svim svojim srcem, kajem se što sam Te uvrijedio, odlučujem da ne ću više to učiniti: Ti
koji si Bog nježan i blag, bogat milosrđem, oprosti mi, daj da čujem riječi kao što si rekao
Magdaleni: Oprošteni su ti svi tvoji grijesi (Lk 7,48) i daj mi snagu da ubuduće budem vjeran“. (
Kako sačuvati stalni i prisni odnos s Bogom XXI- XXIII)
Dakle svetačka tradicija kad se radi o ponovljenim padovima u grijehe iz slabosti, pa bili oni
i teški, uči da treba odmah pristupiti ispovjedi, truditi se oko pokajanja, ne gubiti povjerenje u Božje
milosrđe i praštanje, nastojati oko ozbiljnosti duhovnoga života, ustrajno i više moliti, činiti pokoru.
Može se primijetiti da kad je ispovijed tako korisna i moćna za duhovni rast zašto onda brže
ne napredujemo u kreposti? Zašto godinama ispovijedamo jednu te istu stvar, a ipak uvijek
ostajemo na onom stupnju, na kojem smo bili na početku? Ništa se ne popravljamo.
Na taj prigovor mogu se dati dva odgovora. Prvi je, što ga je dao neki časnik koji se često
ispovijedao i pričešćivao pa se ipak znao često vrlo jako razljutiti. Kad su mu jednom zgodom
prijatelji kazali, da ne vide nikakve koristi od njegovih ispovijedi i pričesti, on im je odgovorio: »Da
ne idem tako često na ispovijed i pričest, onda biste tek vidjeli, kako bih se ljutio!«
Mi često ne vidimo napretka u duhovnom životu, ali to još nikako ne znači da ne
napredujemo, samo ako ispovijed nastojimo dobro obavljati. Jer, ako možemo zadržati strast da, se
dalje ne razvija i ne jača time smo već vrlo mnogo postigli. O tome se možemo vrlo lako
osvjedočiti. Zanemarimo li koji put čestu ispovijed, odmah znamo osjetiti, kako u nama strasti
počinju jačati, kako se množe pogrješke i laki grijesi, a nađemo se sve češće u opasnosti da
padnemo i u teže prijestupe. Prihvatimo li se ponovo redovite česte ispovijedi broj se posrtaja
smanjuje, a strast biva sve sputanija.

Papu Franju su pitali: „Što mislite o onima koji stalno ispovijedaju iste grijehe? – odgovor –
Ako mislite na gotovo automatsko ponavljanje nekoga obrasca, rekao bih da pokornik nije dobro
pripravljen, nije dobro poučen, ne zna obaviti ispit savjesti i ne zna za mnoge grijehe koje čini i koje
uopće ne primjećuje… Meni su vrlo drage ispovijedi djece jer nisu apstraktne, djeca kažu kako se
nešto zbilo. Nasmijavaju me, ona su jednostavna: kažu što se dogodilo, znaju da je to što su učinila
zlo.
Ako je posrijedi ponavljanje koje postaje navika i kao da se ne uspijeva rasti u poznavanju
sebe samih i Gospodina, to je kao da se ne priznaje da se sagriješilo, da se imaju rane koje treba
izliječiti. Ispovijed kao rutina donekle je primjer čistionice, primjer o kojemu sam već govorio.
Koliko je ljudi ranjeno, pa i psihološki, a da to ne priznaju. To bih rekao o onima koji se
ispovijedaju po obrascu…
Druga je stvar kada netko upada u isti grijeh i zbog toga trpi, kada se trudi ponovno ustati.
Ima mnogo poniznih osoba koje ispovijedaju svoje ponovne padove. U životu svakoga muškarca i
svake žene nije važno na putu nikada ne pasti. Važno je uvijek se ponovno dignuti, ne ostati na tlu i
lizati si rane. Gospodin milosrđa uvijek mi oprašta, dakle nudi mi mogućnost da uvijek iznova
započnem. Ljubi me zbog onoga što jesam, želi me podignuti, pruža mi svoju ruku. To je i zadaća
Crkve: pokazati osobama da nema situacija iz kojih se ne može ponovno dignuti, da je, dokle god
smo živi, uvijek moguće započeti iznova samo ako Isusu dopustimo da nas zagrli i oprosti nam.“
(Božje je ime milosrđe str. 72)
Svakako je zanimljivo, da svi oni, kojima je teška česta ispovijed, vrlo brzo padaju dublje u
tamu. Nemaju više kočnice, ikoja bi ih na nizbrdici zaustavljala. I oni, koji se počnu zanemarivati u
duhovnom životu, započinju to sa zanemarivanjem česte ispovijedi, jer misle da tako mogu biti
slobodniji. A do toga redovito dolazi u najviše slučajeva, jer ispovijedi nisu temeljite i posve
iskrene. Ali ako nema ozbiljnog duhovnoga života a teži padovi se ponavljaju duše je zaustavljena
na putu duhovnoga rasta a izlaže se velikoj opasnosti i od potpunog odustajanja od toga puta.
Drugačija je situacija kada su drugi uzroci pada uvijek u iste grijehe a oni imaju puno teže
posljedice za moralni i duhovni život, a to je pad zbog nebrige koja se u težem obliku pojavljuje
kao svojevoljni pad u iste grijehe. Ovo stanje je odraz mlakosti, odustajanja od puta duhovnoga
rasta ili u slučaju svojevoljnog pada u grijeh navezanosti i neuredne ljubavi prema vlastitim
neurednim strastima ili prema onome za što savjest prekorava, a zbog vlastite neodlučnosti ili ne
brige se na to pristaje i duše se predaje kompromisima. Ovo stanje duše je pogubljeno u duhovnome
životu i sigurno zaustava bilo kakav duhovni rast. I u tome leži drugi razlog zašto ispovijedi ne
donose duhovnoga ploda.
Tada se u padovima u grijehe i ispovijedima rađa opasnost navike. Kod svake stvari, koja se
često ponavlja, velika je opasnost, da nam postane navikom, a onda to obavljamo kao kakvi strojevi
ne misleći puno na posljedice. Ta opasnost navike uvlači se i u naše ispovijedi, te nam i one postaju
nešto posve obično, na što se ne polaže mnogo važnosti. Kod takvih ispovijedi obično nabrajamo
grijehe, kao da se to nas puno i ne tiče. Grijesi se nabrajaju uvijek istim redom tako da se vidi, kako
je sve to već naučeno.
Kajanje je slabo ili nikakvo. A kod težih padova duša navodi razne isprike, da ispovjednik
pravo i ne zna, što je na stvari. Tu su i odluke učinjene na brzu ruku, a da se nismo uvjerili, koliko
su nam potrebne, ako želimo napredovati u duhovnom životu. Stoga nije čudo, da već pola sata
nakon obavljene ispovijedi nastavljamo svoj polovičan život, kao da uopće i nismo bili na
ispovijedi.
Do te površnosti dolazi zato, što nikada nismo nastojali temeljito upoznati svu vrijednost tih
Božjih darova i milosti, rugobu grijeha. Osim toga u takvoj situaciji, srce ne traži prije svega Boga,
čistoću savjesti i ljubavi već se veže i na razna stvorenja, koja ga sve više zarobljavaju i na svoje
strasti protiv kojih se ne želi boriti.
Duša tako postaje duboko osamljena u svojoj nutrini i postaje rob onoga čemu se predavala i
protiv čega se nije borila usprkos prijekora vlastite savjesti. Bl. Marija Terezija od sv. Jospia uči:

„Nemoj imati podvojeno srce jer će te Bog i ljudi napustiti… Oni koji hoće činiti ono što ne bi
trebali, moraju kasnije činiti ono što ne bi htjeli.“ (Mali vodič za savršenstvo st. 11)
Stoga duši sve više blijedi čar i ljepota Božje blizine i gubi se privlačnost Božjih darova. U
svetačkoj tradiciji nalazimo i tekstove koji ukazuju na znakove po kojima se može uvidjeti da duša
koja je u ovom stanju ponavljanja padova u iste grijeh ide putem moralnog i duhovnog podizanja.
Tako sv. Alfons Liguori uči:
„Različiti su znaci. Prvi, je veće bol kajanja koja se iskazuje plačem i riječima koje dolaze iz
srca. Drugi, smanjivanje broja padova u grijeh, kada je vjernik bio u istim prigodama i napastima da
padne u grijeh, ili da se duže vremena nakon zadnje ispovijedi zadržao u stanju milosti, na primjer
20 ili 30 dana, dok je prije padao više puta u tjednu. Treći, brižljivost kojom je vjernik pazio da se
obrati, bježao je od grešnih prigoda, postio, davao milostinju, prikazivao mise da se dobro
ispovijedi i ne pada više. Četvrti, da traži nova sredstva za obratiti se ili obeća da će činiti ono što
mu savjetuje ispovjednik.
Šesti, spontana ispovijed nakon što je dobio neki vanredni poticaj, čuo neku propovijed, ili
mu je netko umro, ili zbog straha od buduće kazne. Sedmi, da ispovijeda teške grijehe koje je prije
zbog srama bio prešutio. Osmi, da nakon opomene ispovjednika pokazuje da je dublje shvatio
rugobu grijeha i užas mogućnosti vječne propasti, ili da je prije ispovijedi vratio ukradenu stvar.
Dodao bi i druge znakove, da ako vjernik rado prihvati veće pokore, da se odmah pokajao nakon
grijeha. Sve u svemu uvijek ima neki znak po kome se može oprezno suditi da se volja pokornika
mijenja. (Pratica del confesore 67-69)
Svetačka tradicija ukazuje na opasno stanje ovih duša se ne popravljaju, koji prividno
prakticiraju vjeru a u biti nemaju autentičan duhovni život niti se kane ozbiljno uhvatiti u koštac sa
zlom i grijehom koji nose u svom srcu. Sv. Ljudevit Montforski uči:
„Preuzetni štovatelji jesu grješnici koji su se pustili svojim strastima, ili su to ljubitelji
svijeta koji, pod lijepim imenom kršćanina i Gospinih štovatelja, skrivaju ili oholost, ili lakomost,
ili nečistoću, ili pijanstvo, ili srdžbu, ili psovku, ili klevetanje, ili nepravdu, itd.; koji mirno spavaju
u svojim zlim navikama, a da se ne trude mnogo oko svoga popravka, pod izlikom da su pobožni
Djevici; koji umišljaju da će im Bog oprostiti, da neće umrijeti bez ispovijedi i da neće biti osuđeni,
jer mole svoju krunicu, poste subotom, u bratovštini su sv. ružarija ili škapulara ili u Gospinim
kongregacijama, jer nose haljinicu ili lančić Presvete Djevice, itd. Kad im tko rekne da takva
njihova pobožnost nije drugo do đavolska varka i pogibeljna preuzetnost kadra da ih upropasti, oni
to neće vjerovati. Oni odgovaraju da je Bog milosrdan; nije nas stvorio da nas osudi; nema čovjeka
koji ne griješi; da oni neće umrijeti bez ispovijedi; dosta je na smrti lijepo reći: sagriješio sam; k
tome da su pobožni prema Presvetoj Djevojci; nose i škapular; mole svaki dan uzorno i bez taštine
sedam Očenaša i sedam Zdravomarija na Gospinu čast; dapače, kadgod izmole i krunicu i Gospin
časoslov, poste itd.
A za potvrdu onoga što govore i da se zaslijepe još i više, ponavljaju neke događaje, koje su čuli ili
čitali u knjigama, istiniti ili lažni – nije važno. Prema tim događajima, neke su osobe voljele neke
molitve na čast Presvete Djevice, ili su obavljale koju pobožnu vježbu, pa su, umrijevši u smrtnome
grijehu i bez ispovijedi, ili bile uskrišene da se ispovjede, ili im je duša čudom ostala u tijelu sve
dok se nisu ispovjedile, ili su na času smrti milosrdnim Gospinim zagovorom dobile od Boga
savršeno pokajanje i oproštenje svojih grijeha i tako se spasile. Zato se nadaju da će i oni na taj
način dobiti istu milost. Međutim, ništa u kršćanskom životu ne zaslužuje veću osudu od te
đavolske preuzetnosti. Može li se reći da netko uistinu ljubi i časti Presvetu Djevicu, dok svojim
grijesima ranjava, probada, razapinje na križ i pogrđuje bez ikakva milosrđa Isusa Krista, njezina
Sina?
Svetac se puno puta u radu s ljudima susretao s prividnim vjernicima koji su nastojali
izmiriti nepomirljivo, to jest, privid dobrog kršćanskog života i svojevoljno pripuštanje grijehu i
strastima i to uz povremenu praksu ispovijedi, a sve to skupa pod plastom prakse kršćanske vjere,
preuzeto bez minimuma evanđeoske zauzetosti i odlučnosti za Boga. Na žalost to se često na
profinjeno proračunat način događa i danas. Montfort opominje:
„Dragi subrate, ako želiš živjeti po modi današnjeg vremena i izgubiti dušu; to jest, ako s
vremena na vrijeme želiš sebi dopustiti pokoji smrtni grijeh, da bi ga kasnije čim prije ispovjedio, ili
pak izbjegavati samo najočitije i najskandaloznije grijehe, brinući se da očuvaš samo svoje prividno
poštenje, dakako da ti nije potrebno toliko moliti ili izmoliti toliko krunica. Dovoljno ti je na brzinu
izmoliti pokoju molitvicu ujutro i navečer, koju krunicu koju si dobio za pokoru, te kada ti se
prohtije, nesabrano promrmljati nekoliko desetica Zdravomarija. Ne treba ti više da bi živio kao
formalni kršćanin. Ako bi manje molio, na putu si da postaneš raspušteni slobodnjak“ (TSK 138).

Razmisli! Kakvo je moje iskustvo ispovijedi? Padam li u iste grijehe duži vremenski period?
Da li odustajem od žele da čisto i sve više ljubim Gospodina? Jesu li moji padovi u grijehe teži ili
lakši? Što me najviše dovodi do pada? Idem li slučajno putem rutine u ispovijedi i bez ikakve
odluke, želje i nastojanja da se oslobodim težih padova?