Duhovni rast nije linearan. On se događa u povijesnom kontekstu svake osobe koja je u
nastajanju, na putu prema punini i ostvarenju ljudske i kršćanske zrelosti sve svetosti. Na tom putu
događaju se usponi i padovi, nova podizanja i pokušaji. Vjernik iskustveno susreće mnoge
poteškoće i zapreke u sebi i izvan sebe, suočava se sa vlastitim sklonostima na grijeh, pa i
padovima, poteškoćama u okruženju, napastima đavla, borbom sa ne evanđeoskim, neautentičnim i
nepročišćenim motivima, uvjerenjima, slikama o sebi i Bogu.
Okolina, okruženje, čovjekova psihička struktura utječe na njegovu duhovnost i posebne
naglaske življenja duhovnog života. Ali usprkos svega duhovni rast je moguć. Božja milost
pretpostavlja našu ljudsku narav, vodi vjernika u dublju nutarnju samo spoznaju u kojoj duša
prepoznaje brojne utjecaje na nju samu i njen duhovni put. U toj osobnoj povijesti uza sve
uvjetovanja Bog vodi dušu, a na samo je duši da suradnjom s milošću otvara put svoga rasta sve do
svetosti.
Sveci, kao oni koji su prošli taj put, to su iskustveno doživjeli te na to ukazuju. Bl. Marija
Terezija od sv. Josipa o tome tako poticajno piše: „Tko, osim Boga može izreći pravedan sud u
duši? Nitko! Zato treba poznavati narav, nasljedno opterećenje, i to ne samo roditelja, nego i od
čitavog niza pređa, od kojih svaki čovjek baštini više ili manje dobrih, a i zlih sklonosti. Osim
ovoga, treba poznavati prilike obitelji i okoline u kojoj je uzgojen. Nadalje, treba poznavati osobine
njegovog naroda, kao što dobre tako i loše. Sve ovo promotreno u svijetlu milosti, ušutkat će svaki
tvrdi sud o drugima.“ (Direktorij Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, 1925., str. 16.)
Ovdje donosimo sažetak članka p. Szenmartonia o raznim tipovima ličnosti, njihovim
uvjetovanjima, a autor navodi primjere iz svetačke tradicija da su neki koji su živjeli takvu vrstu
uvjetovanja postigli svetost. U uvodu autor napominje da suvremena psihologija ne voli svrstavati
ljude u tipove jer čistih tipova nema. Tip je zapravo zamišljena kategorija, model u kome se netko
može manje ili više prepoznati, stoga tipologija ima orijentacijsku svrhu, a ne želi svrstavati ljude u
strogo određene kategorije, što zapravo nije niti moguće.Autor izlaže 8 tipova ličnosti.

Astenična ličnost:pasivno-osamljena duševna konstitucija

Klinička slika. Kad govorimo o »kliničkoj slici«, tražimo zapravo odgovor na pitanje kako
mi doživljavamo te ljude. Za astenične ljude možemo općenito reći da ih doživljavamo uglavnom
kao bezbojne i plašljive osobe. U svojem zvanju osjećaju se više ili manje zadovoljne, no uglavnom
u pozadini društvenih zbivanja; žive i rade neprimjetno.
Poučno je promotriti prošlost, osobito djetinjstvo tih ljudi. Drugi ih obično pamte kao mirnu,
plašljivu i poslušnu djecu koja su možda malko preosjetljivo reagirala na ukore. Izbjegavala su tzv.
kompetitivne igre u kojima se traže snaga i spretnost, već im je omiljena zabava bila skupljanje
najrazličitijih stvari: maraka, školjki, leptira itd. U kasnijim godinama ta tiha strast za skupljanjem
može se pretvoriti u strast za čitanjem, pa ćemo ih naći u knjižnicama i arhivima, gdje marljivo
proučavaju knjige ili skupljaju podatke s požutjelih papira. Vjerojatno će odabrati i takav studij u
kojem ova težnja može doći do izražaja, npr. prirodne znanosti.
U pubertetu žive kao strogi asketi, ali ni odrasli asteničari ne odstupaju mnogo od ove rane
sheme: ostaju osamljeni, zatvoreni, nekomunikativni, osobito prema osobama drugog spola.
Pokazuju malo osjećaja: ne vole nikoga posebno, ali ni ne mrze nikoga. Ljudi ih zapravo malo
zanimaju, radije se bave objektivnim svijetom, osobito prirodom. Pritom mogu imati bujnu maštu,pa u nekim spisima asteničnih osoba nalazimo neobično bogate opise. Istančana im je, naime,
intuicija, a nerijetko su prave umjetničke duše. Da bismo lakše uočili značajke pasivno-osamljene
duševne konstitucije, nabrojit ćemo ih po uobičajenoj shemi: osjećaji, mišljenje, pojam o sebi i
međuljudski odnosi.
Osjećaji su im bezbojni, nedostaju nijansa, finoća, strast: ljudi ih malo zanimaju i ne znaju
suosjećati s drugima. Mišljenje im je pomalo konfuzno, zbrkano, često se upuštaju u analize koje
nadilaze njihovu misaonu sposobnost, analize su im površne, pojmovi nejasni. Pojam o sebi im je
nejasan, ali je zanimljivo da ih to mnogo ne uznemiruje: ne bave se previše sobom, uglavnom su
zadovoljni samim sobom. Napokon, u međuljudskim odnosima uočljiva je njihova povučenost:
najbolje se osjećaju ako ih drugi puste na miru, pa u očima ljudi nisu previše privlačne osobe.
Psihodinamizam: Kad govorimo o »psihodinamizmu«, tražimo odgovor na dva pitanja:
Kako je došlo do ovakve strukture ličnosti i koji su ti »mehanizmi«, tj. nutarnji pokretači koji
upravljaju ponašanjem takve osobe?
Kao polazište za analizu astenične ličnosti može nam poslužiti jedna njezina tjelesna
karakteristika: astenične su osobe u pravilu ljudi nježne tjelesne građe, mršavi, tanki, slabašni.
Osjećajno siromaštvo u njih stoga u određenom smislu ima biološku podlogu. Njima su, naime,
potrebne sve psihičke rezerve da bi mogli uščuvati tjelesnu kondiciju. Poznato je da jaki osjećaji
utječu i na tjelesne funkcije i iscrpljuju organizam. Danas se čak proučava mogućnost da u
određenim situacijama uzrok smrti treba tražiti u prejakim osjećajima. Nerijetko se čuje da je neka
starija osoba umrla samo nekoliko dana nakon smrti bračnoga druga, vjerojatno zbog velike žalosti.
To se potvrđuje čak i u jeziku kad se kaže: »umrijeti od žalosti«.
Vratimo li se sada asteničnom tipu, nameće nam se hipoteza da se ovdje sama priroda brani
od prevelikih osjećajnih napetosti time što upravo tu sposobnost uskraćuje toj osobi. Ovu hipotezu
kao da potvrđuje iskustvo: slabašna djeca vrlo rano nauče kako će izbjegavati situacije koje bi
mogle izazvati prejaka uzbuđenja. To je onaj »zatvoreni psihički krug« koji smo spomenuli kao
jedan od znakova patologije ličnosti: asteničar ima siromašan čuvstveni potencijal, a to siromaštvo
samo još više pojačava time što izbjegava situacije koje bi mogle razvijati njegovu čuvstvenost.
Ovakva je osoba već u djetinjstvu bila »lako odgojivo dijete«.
Drugi razlog za povučenost nije biološkog, nego više iskustvenoga karaktera. Dublja analiza
duševnoga svijeta astenične osobe otkriva nam nedostatak temeljnoga povjerenja u ljude: ne usudi
se potpuno povjeriti drugima, biti intiman, iskazati svoje osjećaje. Do takvih je poremećaja
vjerojatno došlo – prema mišljenju psihologa poput C. G. Junga i E. Eriksona – u najranijemu
djetinjstvu, možda već u prvoj godini života, a radi se o poremećenu odnosu prema majci, koja
simbolizira totalitet i kao takav utemeljuje osnovno povjerenje u svijet i ljude.
Duhovni život: Astenična struktura ličnosti nužno će imati svoj odjek i u duhovnome životu
takva čovjeka. I njegov će duhovni život biti siromašan osjećajima. Razumom prihvaća vjerske
istine, ali bez čuvstvene dimenzije. I svoju religioznost živi osamljeno, izbjegava masovne vjerske
manifestacije. Lako se pretvori u bezimenog vjernika. O vjerskim istinama nema jasne pojmove, ali
se njima previše i ne bavi. Ni problem grijeha ne zanima ga posebno, često je u nedoumici čime bi
mogao sebe optužiti u ispovijedi. No postoji opasnost da mu religioznost postane panteistična: i
Bog je za njega objekt, budući da u njegovoj svijesti nije razvijena kategorija osobnih odnosa. Boga
će prepoznati svuda u prirodi, no njegov odnos prema Bogu lako ostaje bezličan.
Ovakva duhovnost, međutim, skriva i neke svojstvene šanse. Takva osoba ima dobre
preduvjete da postane osamljeni patnik: samoća joj je »element«, a patnju može podnositi (misli se
u prvom redu na tjelesne patnje), jer nedostatak čuvstvene dimenzije čuva je od sloma. Ako to uoči
i svjesno živi, može ostvariti autentičnu životnu svetost.
Dokaz je za to: Sv. Ivan od Križa je svetac pasivno-osamljene duševne konstitucije
Jasno je da čistih tipova nema. No, ako studiramo ličnost Ivana od Križa, u njemu prepoznajemo
mnoge crte asteničnoga tipa. To posebno dolazi do izražaja u dvjema značajkama njegove
duhovnosti: u odsutnosti čuvstava i u samoći.

Povučena ličnost – aktivno-osamljena duševna konstitucija

Klinička slika: Duševnu strukturu povučene ličnosti možda ćemo najlakše razumjeti ako je
promatramo u usporedbi s asteničnom ličnošću. Obadvije su, osamljene, ali ne zbog istih razloga, tj.
psihodinamizam njihove samoće nije jednak. Dok je asteničaru samoća gotovo njegov element,
prirodni ambijent u kojemu se dobro osjeća, za povučenu ličnost samoća je teška, bolno iskustvo,
ali ne zna sebi pomoći u tome.
Kako ih doživljavamo u svagdanjemu životu? Plašljivi su i osamljeni, zapravo zatvoreni.
Katkad nam se čini da su hladni i otuđeni. Imaju malo prijatelja, ali ih i oni poznaju samo
površinski. Nerijetko posjeduju natprosječne intelektualne sposobnosti i neobičnu kreativnost, ali
se, unatoč svojoj genijalnosti, u biti osjećaju neostvarenima. Neki autori govore čak o shizoidnoj
ličnosti. Ova dijagnoza svraća nam pozornost na najistaknutije simptome, koje ćemo opet
promotriti po uobičajenim kategorijama.
S obzirom na čuvstva, shizoidnu ličnost karakterizira određena podvojenost, no svakako nije
bez osjećaja. Slikovito bismo je mogli opisati ovako: izvana santa leda, iznutra vulkan. Potisnuti
osjećaji povremeno izbijaju elementarnom snagom. Budući da se ne usudi javno pokazivati svoje
osjećaje, živi ih prema unutra, pa možemo reći da je karakterizira bogata mašta. Potisnute osjećaje
eventualno pretoči u poeziju. Osjećaji su većinom negativna naboja:, napuštenost, neshvaćenost,
izolacija. Nezadovoljan samim sobom, pati od samoće.
Mišljenje je povučene ličnosti razbijeno: svakog se trenutka nameću neke sporedne misli,
nikada ne vidi jasno, uvijek naslućuje još nešto iza stvari, sklona je apstraktnome razmišljanju.
Stalno istražuje, pita: iz ovakvoga stava mogu se roditi nove, originalne, korisne inicijative, ali i
bizarne, neobične novotarije. Uglavnom se bavi apstraktnim filozofskim pitanjima, što može
dovesti do toga da izgubi zdrav osjećaj za realnost pa živi u svijetu mašte i svojih misli.
Pojam o sebi u povučene ličnosti je otuđen: ne prihvaća sebe, muči je osjećaj manje
vrijednosti. Tko je poznaje samo površinski, rekao bi daje introvertirana osoba, premda najčešće to
ne stoji. Njezina je povučenost stav obrane od pretpostavljenih mogućih napada na vlastitu osobu.
Istodobno čezne za ljubavlju, ali je ne može niti prihvatiti ni doživjeti.
Međuljudske odnose karakterizira nepovjerenje. Svoj odnos prema drugima živi u stalnome
strahu zbog mogućih poniženja i rana. Stoga izbjegava ljude. Kretschmer ovako karakterizira ovaj
tip: on je poput čovjeka koji je dobro zaključao svoja vrata da ga nitko ne bi uznemirivao dok
spava. Samo je rijetko sposoban za normalan seksualni život, lako postaje homoseksualan, (pri
čemu spolno zadovoljenje ne uključuje osobnu vezu). Općenito uzevši, to je čovjek koji uvijek drži
odstojanje, teško govori drugima »ti«, osjetljiv je i neljubazan, neproračunljiv i nepodmitljiv.
Psihodinamizam: Polazište za razumijevanje ponašanja povučene ličnosti može biti spoznaja
daje kod nje samoća izraz samoobrane. Teško se upušta u odnose jer se boji za svoje ja. Budući da
ima negativnu sliku o sebi, boji se da će i drugi dobiti uvid u njezinu unutrašnju bijedu. S druge
strane, čezne za priznanjem, za ljudskom blizinom, ali je strah i tjeskoba sprečavaju u ostvarivanju
toga. Na taj način živi u zatvorenom, patološkom krugu: samo povećava svoju samoću i time svoju
patnju.
Korijene toj patologiji treba tražiti u ranome djetinjstvu. Vjerojatno se radi o ranom
doživljaju odbačenosti, odnosno o neprihvaćenosti od roditelja. Dijete koje roditelji stalno
zanemaruju, guraju na stranu, osjeća se osamljenim i predanom samovolji drugih. Budući da
roditelji imaju negativnu sliku o njemu, i on će interiorizirati tu sliku i sebe smatrati nevrijednim,
stidjet će se sebe, a u danom trenutku može se čak okrenuti protiv sebe. Zbog ovih ranih rana u
kasnijim će životu uvijek držati odstojanje od ljudi da bi tako smanjio mogućnost da se ponove
prošle rane, bolna iskustva iz djetinjstva.
Duhovni život: Osoba aktivno-osamljene duševne konstitucije živjet će i svoj odnos prema
Bogu na sličan način kao odnos prema ljudima: i prema Bogu držat će određeno odstojanje. Zato ga
muče sumnje, uvijek traži nešto više, uvijek naslućuje još nešto, što nije izrečeno između njega i
Boga. Ovo je, doduše, slabost, ali može značiti i jedinstvenu šansu.

Povučenost je opasnost i slabost, jer takva panična osoba lako izgubi vjeru ako joj se čini da
ju je i Bog prevario. Ali je i velika mogućnost, jer može postati strastvenim istraživačem istine. A
na toj liniji može ostvariti i autentičnu životnu svetost.
Dokaz je za to: Toma Akvinski je svetac aktivno-osamljene duševne konstitucije. O Tomi
Akvinskome, tome geniju kršćanske filozofije, životopisci obično navode samo njegova silna
ostvarenja, a malo govore o njemu kao osobi. Zbog toga imamo malo vjerodostojnih podataka o
njemu. Ali ono malo što je ostalo dovoljno je da u njemu prepoznamo karakterističnu povučenu
ličnost s aktivno osamljenom duševnom konstitucijom.

Inadekvatna ličnost: pasivno-ovisna duševna konstitucija

Klinička slika: Bitna oznaka inadekvatne ličnosti naveli smo već u samom nazivu:
nesamostalnost i bespomoćna ovisnost o drugima. Ima neodoljivu potrebu da svoj život veže uz
osobu ili osobe kojima pridaje gotovo magične sposobnosti, pa će samo u njih imati povjerenje.
Ako uspije pronaći takvu osobu, inadekvatna će ličnost u svagdanjemu životu funkcionirati
relativno dobro. Ali ako ne pronađe ovakvu osobu potporu koja će je nositi, postaje nesposobna za
normalan život.
Spomenuto nepovjerenje u sebe inadekvatne ličnosti može se uočiti na svim područjima
njezina života. Brižno promatra i prati svaki i najmanji pokret, mig i sugestiju osobe-potpore i iz
njih nastoji pročitati nekakve upute s obzirom na to što treba činiti ili kako nešto uraditi. Prema
psihijatru Kiskeru, postoji mnogo ovakvih neadekvatnih ličnosti; naravno, pri tome postoje
stupnjevi ovisnosti, budući da svaki čovjek do određene mjere ovisi o drugim ljudima. No ovdje je
riječ o takvoj duševnoj konstituciji u kojoj je ovisnost o drugoj, dominantnoj osobi postala trajna i
osnovna potreba do te mjere da je osoba spremna žrtvovati za tu ovisnost svoju samostalnost, svoju
osobnost, ukratko: samu sebe. Upravo ova isključivost u ovisnosti znak je da se tu radi o nezdravoj
psihičkoj situaciji.
Da bismo bolje razumjeli duševnu strukturu inadekvatne ličnosti, promotrit ćemo najprije
simptome po već poznatoj shemi, a onda ćemo se zaustaviti na dva osnovna problema te ličnosti:
osjećaju manje vrijednosti i bazičnoj nesigurnosti.
Što se čuvstava tiče, inadekvatnu ličnost karakteriziraju nježni osjećaji i čovječnost. To je
čovjek koji ne bi naudio ni mravu; prema drugima je nježan i velikodušan. Mišljenjem joj
prevladava karakterističan obrambeni mehanizam negacije: sve neugode, uznemirujuće misli
potiskuje, niječe, isključuje iz svijesti, bilo da se one tiču vanjskoga svijeta bilo daje riječ o spoznaji
o sebi.
Pojam o sebi inadekvatne ličnosti odražava upravo tu neadekvatnost. Zapravo ima dvostruku
sliku o sebi: na površini sebe vidi kao pažljivu, dobrohotnu osobu bez ambicija, spremnu na svaku
suradnju. Ali u dubini duše nosi osjećaj nedostatnosti, nepotpunosti, neadekvatnosti. U
međuljudskim odnosima pretjerano je predusretljiva, suglasna, uslužna. Nesigurna je i uvijek
nekako sumnja u ispravnost vlasti¬tih postupaka i riječi, bojeći se eventualnih posljedica za ono što
je rekla, tj. kako će to utjecati na druge.
Prije nego što pokušamo razumjeti psihodinamizam ove ličnosti, smatramo korisnim
posebno zaustaviti se na dvjema značajkama njezine strukture: kompleks manje vrijednosti i
nesigurnost. Kompleks manje vrijednosti. – Inadekvatna ličnost podcjenjuje sebe i svoje djelovanje
na svim područjima: stalno se poziva na to da je nesposobna, da nema kreposti itd. Istodobno
uveličava svoje mane i pogreške. Bez razmišljanja preuzima na sebe odgovornost za svaki neuspjeh
u skupnome radu. To podcjenjivanje sebe najčešće je bez stvarne osnove. Jasno je da takav stav
utječe na osnovno raspoloženje takve osobe: nesigurna je, obeshrabrena, bespomoćna i potištena.
No ovdje bismo se htjeli pitati čemu služi ova »strategija«? čemu to nijekanje kreposti i
sposobnosti uz preuveličavanje pogrešaka i nesposobnosti? Čini se da inadekvatna ličnost ovom
strategijom želi i nesvjesno postići dvostruku svrhu: s jedne strane, steći suosjećanje i prihvaćanje
drugih, a, s druge, otklanjanje odgovornosti. Naime, kad ovako podčini sebe drugoj osobi, kad se
pokazuje slabom i nesposobnom, onda se u drugima lako bude tzv. majčinski osjećaji: sažalijevanje,
pomoć, oduzimanje odgovornosti. Istodobno riješena je nesigurnosti. Time dolazimo do druge
značajke inadekvatne ličnosti.
Nesigurnost. – Inadekvatna ličnost teško donosi odluke. Ako je ipak prisiljena to učiniti,
pokajat će se bez obzira na što se odlučila. Priča se da je jednom jedan ovakav mladić upitao
filozofa Sokrata da li da se oženi nekom djevojkom ili ne. Navodno je Sokrat odgovorio: »Bilo daje
uzmeš bilo daje ne uzmeš, ti ćeš se pokajati.« Možda je Sokrat ovu besmrtnu rečenicu izrekao s
drugom nakanom, ali ona savršeno ilustrira psihičku situaciju inadekvatne ličnosti.
Psihodinamizam: Prije nego što pokušamo naći ključ za razumijevanje inadekvatne strukture
ličnosti, pogledajmo još neke njezine karakteristike. Često pati od kroničnih umora: nerijetko već
ujutro ustaje umorna i iscrpljena i osjeća kao da bi mogla prospavati još jednu noć. Inače je ugodna,
drugima ne uzrokuje neprilike, osim toga što ni u čemu ne može ustrajati, iako je posrijedi neka
nagrada, što očito nervira okolinu i suradnike. Već kao dijete odmah je htjela nagradu, neposredno
zadovoljstvo. Nije sposobna zaraditi nagradu, niti se boriti za nju. Nema ambicija i inicijativa.
Mnogo sanjari, ali bez sposobnosti da se oduševi za bilo što, da se uzbuđuje zbog bilo čega. Bez
pravih je životnih ideala, zato u životu nema uspjeha: na radnom mjestu ne napreduje, u društvenom
natjecanju zaostaje iza drugih. Ali sve to inadekvatnu ličnost malo uznemirava.
Iz svega navedenoga možemo zaključiti da je ovdje riječ o nezreloj, infantilnoj strukturi
ličnosti. Inadekvatna je ličnost zaostala u određenoj točki razvoja na putu prema zrelosti. Na žalost,
zasad ne znamo sa sigurnošću gdje i zašto. Možda bismo rješenje mogli tražiti u ovom smjeru: i
pretjerano dobro može roditi zlim plodom. Naime, u obiteljskoj pozadini ovakvih ličnosti obično
nalazimo ovakvu situaciju: iz prevelike, pretjerane ljubavi čuvali su ih od svih neugodnih iskustava
i spoznaja o životu. Stoga ostaju vječna djeca. Stručno se to kaže: nemaju razvijenu svijest
kompetencije. Toliko postaju ovisni o roditeljskoj podršci da i u kasnijem životu imaju stalnu
potrebu za tom potporom: uvijek se boje neuspjeha i ostavljenosti.
Ako se sjetimo dosad razmotrenih duševnih struktura, tj. pasivno- i aktivno-osamljenih
ličnosti, bit će nam lakše razumjeti inadekvatnu ličnost. Kod prijašnjih smo vidjeli da se ne usude
povjeriti drugima, jer se boje da će ih drugi iznevjeriti, izigrati njihovo povjerenje, pustit će ih iz
ruku da padnu na zemlju. Ako ostanemo kod ove slike, za inadekvatnu bismo ličnost mogli reći daje
progoni osjećaj kao da je već dolje na zemlji, tj. da je još nitko nije uzeo u naručaj da bi je
pomilovao. Stoga najmudrijim smatrao položiti sebe i svoj život u ruke drugima: onima koje smatra
velikima, jakima, kompetentnima. Svakoga drugoga smatra sposobnijim od sebe da donesu odluke
umjesto njega i za njega. On je nemoćno dijete umjesto kojega misle roditelji. Da postigne ovaj cilj,
žrtvuje svoju osobnost, podlaže se, niječe svoje sposobnosti, pokazuje se slabim i izručenim.
Duhovni život: Inadekvatna duševna struktura opečaćuje i duhovni život. Poimence, njezinu
će duhovnost po svoj prilici karakterizirati tri crte: podređenost, poniznost i strogo prianjanje uz
moralne norme. Ali to su ujedno i šanse. Potreba za podređenošću, npr. može biti odlična osnova za
poslušnost. U redovničkome životu ovakve osobe mogu postati svjedoci herojske poslušnosti, u
braku ideali bračne vjernosti. To ne mora biti nužno negativnost, jer kad jednom spozna da je nešto
volja Božja, slijepo će prianjati uz to. Druga značajka takve duhovnosti jest poniznost: o sebi će
iznositi malo dobrih i lijepih stvari, sebe će kriviti za neuspjehe neke zajednice ili akcije, optuživati
će se, umanjivati sebe, proglasit se grešnikom. Lako pada u skrupuloznost.
Postoji još jedna karakteristična crta u duhovnosti neadekvatne ličnosti: prianjanje uz
moralna načela. Propise i zakone obdržava do najmanjih sitnica. I što je ova borba za moralnu
čistoću mučnija, osjeća se prihvatljivijom u vlastitim očima. Vjerojatno će i kršćansku savršenost
shvaćati i živjeti kao okrutnu borbu za moralnu čistoću. Obraćanje za nju znači postavljanje još
strožih propisa i dodatno nastojanje da ih obdržava s još većom ustrajnošću. Istini za volju, ovo nije
nimalo privlačna slika kršćanske savršenosti. Ali ako netko tu pronađe sebe, tj. shvati to kao svoju
šansu za dominantnu krepost, na tim temeljima može ostvariti i autentičnu životnu svetost.
Dokaz je za to: Ivan Vianney je svetac pasivno-ovisne duševne strukture Da je Ivan Vianney
bio inadekvatna ličnost, možemo s dovoljno sigurnosti zaključiti na osnovi poznatih epizoda iz
njegova života. Istina je da nije bio nikakav genijalac, nije imao velikih umnih sposobnosti (škole je
jedva završavao), što su još više zakočile teške okolnosti u kojima je živio, ali, sigurno, nije bio
toliko nevrijedan kakvim je sebe smatrao. Rječnikom psihologije: patio je od neizlječivoga
kompleksa manje vrijednosti. Grafolog Moretti, analizirajući Ivanov rukopis, ovako zaključuje:
»Karakter mu je neodlučan.« Ivanov kompleks manje vrijednosti dolazi do izražaja već u mladosti.
Da nije pokraj sebe imao opata Balley-a koji gaje uvijek nanovo morao spasavati od očajanja, Ivan
ne bi nikad ostvario svoj san da postane svećenik. Ni kasnije, već kao poznati arški župnik, nije bio
sposoban prihvatiti i cijeniti sebe. Smatrao se nesposobnim za sve. Stalno je patio od osjećaja
nedostatnosti. Želio je pobjeći sa svoje župe, što je dvaput i učinio.

Histerična ličnost: aktivno-ovisna duševna konstitucija

Klinička slika: Za histeričnu je osobu nepodnošljivo da ona ne bude uvijek u središtu
pažnje. Zbog toga će žrtvovati sve, ako treba, i svoj dobar glas. Makar bila okružena skandalima,
sumnjivim tipovima, čudacima, bolesnim dušama, samo da se oko nje događa sve. Ali one koje
ovako okupi oko sebe preko noći može i odbaciti, katkad bez ikakva razloga, kadšto nakon jedne
»velike scene«. Ako zbog ovakva ponašanja dođe u nepriliku, brani se napadajući. Ako to ne
pomaže, onda nastavlja nojevskom politikom: skriva glavu u jastuke svoje bolesničke postelje i
očekuje čudo što će ga Bog učiniti isključivo radi nje. Ako se to ne dogodi, plače, pada u nesvijest,
jadikuje, stvara scene, eventualno uzme nešto više tableta za spavanje, ali dobro pazi da doziranje
ipak ne bude pretjerano… I onda su drugi prisiljeni da umjesto nje učine sve. Ona to očekuje, i na
zanimljiv način obično i postiže.
Za aktivno-osamljenu ličnost rekli smo daje izvana kao santa leda, a iznutra vulkan. Za
histeričnu osobu vrijedi obratno: izvana je kao vulkan, međutim, iznutra je zapravo santa leda. Osim
sebe, malokad voli nekoga drugoga, a ako voli, onda silnom strašću, i to na kratko vrijeme. Drugi
joj je čovjek uglavnom potreban samo zato da nju podržava. Ako ne dobije tu podršku, pretvara se u
osvetnicu i zna biti vrlo okrutna. Istodobno je sentimentalna. Nema osjećaja za vrijeme, voli novac,
ali ne zna baratati njime. Ona je »čovjek kratkih staza«: nakon velikih početnih uspjeha kod ljudi,
oni je »prokuže« i povlače se od nje. Igra počinje iznova, s novim ljudima… Pokušajmo ove
karakteristike smjestiti u uobičajene kategorije simptoma.
U čuvstvenom svijetu prevladava labilnost, tj. česti nekontrolirani i dramatični čuvstveni
izražaji, nagle promjene raspoloženja bez vidljivih uzroka. Mišljenje joj karakteriziraju disocijacije,
razjedinjenost: ne¬sposobna je svoj misaoni svijet integrirati u nova iskustva; snažno potiskuje
neugodne doživljaje. Ima vrlo visok pojam o sebi: sebe smatra društvenom, privlačnom,
šarmantnom, odanom; ova slika, međutim, obično ne odgovara istini, tj. nije objektivna. U
međuljudskim odnosima nastupa zavodnički, ima stalnu potrebu za flirtom; traži nježnost.
Psihodinamizam: Ako želimo sasvim ukratko prikazati psihodinamizam histerične ličnosti,
onda bismo je formulirali nekako ovako: radi se o nezreloj osobi koja se još uvijek boji da će
izgubiti majku. Kliničke rekonstrukcije, naime, pokazuju, da je u tih osoba vrlo često bio posrijedi
rani šok tipa odvajanja od majke. U svakom čovjeku postoji potreba da se vrlo rano identificira s
bitkom, tj. da shvati da postoji. Budući da je prvi simbol postojanja majka, ova se želja ostvaruje
identifikacijom s njom. Ako, međutim, majka prerano ili nasilno ispada iz djetetova života, hvata ga
panika da će s majkom nestati i ono, pa da će se morati identificirati s nebitkom, kako bi to rekli
egzistencijalni filozofi. Da se to ne bi dogodilo, psiha se brani: potpuno ekstravertira, okrene se
prema van i lijepi se uz druge: upotrebljava histeričan manevar za samoobranu.
Ovakva je ličnost, naime, čini se, jednom zauvijek naučila jednu životnu lekciju: da
prihvaćanje od drugih (majka) ne valja pasivno čekati, jer će te oni iznevjeriti, nego prihvaćenost
(majke) treba iznuditi. Histeričnu osobu prati osjećaj (i to je osnovni pokretač njezina ponašanja) da
je nitko nije spreman prihvatiti dobrovoljno, nego to prihvaćanje treba iznuditi silom od ljudi. Samo
na osnovi ovakva manevra postaje shvatljivo ponašanje histerične osobe, npr. nekritičko ponašanje
uz svakoga: sa svakim će se složiti, svima će postati sve – samo da sebe spasi. Dramatizira, igra se,
producira sebe i kao da time poručuje: »Evo me, izvolite, uočite me, prihvatite me, volite me…«
Pada u infantilna ponašanja i reakcije: plače, moli, zaklinje, prijeti – sve to sa svrhom daje prihvate,
maze i miluju. Ako sve to ne pomaže, okrutno i zlobno će zamrziti i kazniti onoga od kojeg je
očekivala prihvaćanje.
Još bi se mnogo toga moglo i trebalo reći o histeričnoj ličnosti, no to bi prelazilo granice
naše studije. Spomenimo još samo trostruku »žeđu« histerične osobe: žeđu za tjelesnom bliskošću,
žudi za milovanjem, za tjelesnim dodirima; žeđu za govorom: ne podnosi šutnju i tišinu, mnogo
govori i vrlo tečno; žeđu za seksom: seksualno je otvorena, izazovna, zavodnička.
Duhovni život: Ako je histerična osoba religiozna, onda je to na infantilan način. Trči od
jednog sveca do drugog, pali svijeće, prikazuje još neostvareni dobitak na lutriji, zavjetuje se… Ne
boji se grijeha, nego samo njegovih posljedica. Sklona je okultizmu, spiritističkim seansama,
misticizmu, magiji. Ali u njezinoj duhovnosti postoji i velika šansa: može na jedinstven način
shvatiti da svi ovisimo o Bogu, i to potpuno. Ako pronađe ovaj put, tj. da sebe potpuno preda Bogu,
može ostvariti i autentičnu životnu svetost.
Dokaz je za to: Franciska Ivana de Chantal je svetica aktivno-ovisne duševne konstitucije
»Jean-Francoise Fremyot, kćerka parlamentarnog predsjednika Benigne Fremyot i Marguarite de
Barbisey, potječe iz bogate činovničke-plemićke obitelji. Rodila se 28. siječnja 1527.; majku
svjesno nije nikada upoznala, jer je ona umrla kad je Ivana imala samo dvije godine« – ovako
započinje njezinu biografiju životopisac L. Cognet, dajući nam ujedno na znanje da će ova
okolnost, tj. nedostatak majke, pratiti Ivanu Francisku kroz čitav život. Svakako to je podatak koji
daje naslutiti da se već od najranijega djetinjstva ona mora boriti za prihvaćenost. I doista, u
kasnijemu njezinu životu stalno prepoznajemo tu potrebu da je prihvate, da se za nju brinu drugi, da
nekamo pripada. Sv. Vinko Paulski koji je nakon smrti sv. Franje Saleškoga bio njen duhovni vođa
ovako opisuje stanje njene duše: »Unatoč tome što je naizgled živjela u duševnome miru, njezini su
dani prolazili u takvoj duhovnoj bijedi i patnji daje jedino rješenje nalazila u skretanju pažnje sa
svog nutarnjega svijeta i sa svoje duše, budući da nikad nije mogla prihvatiti i podnositi sebe.«

Narcistička ličnost – pasivno-neovisna duševna konstitucija

Klinička slika: Govorimo o osobi koja je zaljubljena u samu sebe. Oznaka »narcistička«
znači više nego »egocentrična«: egocentrik voli sebe, narcistička je osoba zaljubljena u sebe i
dostatna je sama sebi. Naziv dobiva od mitološkog mladića Narcisa koji se zaljubio u odsjaj vlastita
lica što ga je ugledao u jezeru. Narcistička ličnost predimenzionira vlastitu vrijednost, sebe smatra
najvažnijom, svoj sud stavlja iznad svakoga suda. Doživljavamo je kao sebičnu, oholu, kao osobu
koja iskorištava druge. Za nju je samo po sebi razumljivo da se svi njome bave, daje svi poslužuju,
ali ne osjeća potrebu dati ništa zauzvrat. Uvjerena je da je to tako u redu, budući da ona predstavlja
neku višu vrijednost u ovome svijetu.
Daljnja je značajka narcističke ličnosti iluzija svemogućnosti. Uvjerena je da sve može, da
će joj uspjeti sve što god poduzme. Ovo uvjerenje, naravno, lako je dovodi u neugodne situacije,
npr. ako odluči da za nju kao izvanrednu osobu zapravo ne vrijede uobičajene konvencije ili čak
moralni zakoni. Lako gubi osjećaj za realnost, a to je uvijek znak prisutnosti patoloških procesa.
Nije lako živjeti s takvom osobom. Mišljenja drugih ne cijeni, sve se okreće samo oko nje, a drugi
postoje samo radi toga da joj se dive ili da služe njezinim planovima.
Što se čuvstava tiče, narcističku ličnost karakterizira trajno egzaltirano, povišeno čuvstveno
stanje, dobro raspoloženje; optimist je i bezbrižna, premda povremeno zna upasti u depresiju. Svi su
njezini osjećaji okrenuti prema sebi: divi se sebi, očarana je vlastitom veličinom, vlastitim
savršenstvom. U mišljenju prevladava kognitivna ekspanzivnost: neobuzdana mašta, veliki planovi i
grandiozne zamisli. Karakterističan je obrambeni mehanizam racionalizacija: ako je posrijedi i
objektivni neuspjeh, uvijek će pronaći prihvatljive razloge umjesto pravih radi opravdanja
neuspjeha i toliko različitih tumačenja, dok na kraju i opet ona ispadne heroj, superiorna, uspješna,
velika. Preuveličava svoju moć i sposobnosti.
Ima vrlo pozitivnu sliku o sebi, dapače, ta je slika pretjerana, gotovo je zaljubljena u sebe.
Odatle filozofija života: dobro je ono što ja poželim, te logika života: istina je ono u što ja vjerujem.
Nepobitno vjeruje u vlastitu istinu. Živi u uvjerenju da ima neotuđivo pravo na to da joj se iskazuje
posebna pažnja. Sve se to, naravno, odražava i u međuljudskim odnosima: druge iskorištava,
dobrohotnost i prijateljstvo drugih smatra nečim samo po sebi razumljivim; zna samo primati, a ne i
davati, ne uzvraća ljubav.
Psihodinamizam: Kakva psihička pozadina stoji iza ovakvog načina ponašanja? Čini se da
se u pasivno-neovisnoj duševnoj konstituciji uvriježila svijest o tome da je vrijedna ljubavi i
savršena već samim tim što postoji, bez obzira na to što čini. Ovakvo se uvjerenje formira u djetetu
onda ako roditelji odviše doslovno shvate istinu daje »dijete dar Božji«, a zaborave da mu treba
pružiti i odgoj koji uključuje frustracije, zadatke, tj. odgajati ga za samostalnost i za životnu borbu.
U djetetu se formira uvjerenje da ima pravo na svaku povlasticu samim tim što postoji, čitav
je svijet tu zato da njemu služi i da se njemu divi. Dijete ovu šansu shvati i počinje je iskorištavati
vrlo rano: ako nešto ne dobije, onda zahtijeva, prisiljava, ucjenjuje.
Usporedo s razvojem narcisoidnosti zaostaje razvoj sposobnosti za međuljudske odnose, tj.
stav davanja i primanja. Jer život ništa ne daje bez ulaganja, za sve treba platiti nečim ili na neki
način. I ljubav je istinski ljudska samo onda ako se uzvraća. Međutim, pasivno-neovisna ličnost ne
zna davati i uzvraćati, jer je uvjerena da je ona sama danost, dar, i to je dovoljno da drugi budu
sretni. Ona je na ovaj način kratkim postupkom riješila onu doživotnu borbu koju svaki čovjek mora
vojevati da bi osvojio naklonost i priznanje drugih. Narcistička ličnost ovu dijalektiku života
ujedinjuje u vlastitoj osobi: ona je istodobno onaj kojemu se dive i tko se divi, koji je prihvaćen i
koji prihvaća sebe. Stoga živi u zatvorenu psihičku krugu, a to je znak da je tu posrijedi patološka
formacija.
Duhovni život: Narcistička osoba unosi strukturu svoje ličnosti i u svoj duhovni život. Dvije
su karakteristične crte takve duhovnosti: neobično jaka vjera u Providnost koja graniči s
preuzetnošću i gotovo slijepa sigurnost, uvjerenje u spoznatu istinu. Prva značajka je odražaj
životne filozofije narcističke osobe i iluzije kompetencije, tj. uvjerenja u vlastitu svemogućnost.
Ovo uvjerenje projicira i u svoju religioznost pa se katkad ponaša kao da i Providnost ima njoj
služiti, jednako kao i ljudi. Ovo, naravno, istodobno skriva i goleme šanse za životnu svetost: može
imati povjerenje u Boga koje gotovo graniči s fanatizmom, a to osobi daje zavidnu sigurnost u
životu. Druga crta njezine duhovnosti jest čvrsto uvjerenje u spoznatu istinu: ima malo ili uopće
nema vjerskih sumnji i problema. Zbog toga može imati golem utjecaj na druge, upravo zbog toga
silnog uvjerenja u spoznatu istinu. Na toj crti može ostvariti i autentičnu životnu svetost. Dokaz je
za to Franjo Ksaverski.
Franjo Ksaverski je svetac pasivno-neovisne duševne konstitucije. Zanimljivo je i poučno
promatrati što je zahvatilo pojedine svece. Vjerojatno je, naime, da će milost ući u život svake
osobe preko one crte njezine ličnosti koja joj je najkarakterističnija. Bilo je svetaca koje je zahvatila
i ponijela muka Isusova (npr. Ivan od Križa), bilo ih je koje je zahvatila i nosila spoznaja o
veličanstvenome Božjem razumu u svijetu (Toma Akvinski). Nije onda neobično ako je Franju
Ksaver- skoga Bog »uhvatio« preko njegove karakteristične strukture ličnosti: preko njegove
zaljubljenosti u sebe. Mladoga, samodostatnoga i ponosnoga sveučilišnog profesora, koji je siguran
u sjajnu budućnost, potresla je spoznaja da bi mogao izgubiti sebe, svoju ličnost. Tako je Franjo
mogao shvatiti onu evanđeosku istinu koju mu je njegov prijatelj Ignacije ponavljao s velikom
strpljivošću i uporno: »Što ti koristi, ako zadobiješ čitav svijet, a sebe izgubiš?« – čini se da je to bio
Franjin »prijevod« te istine. Za narcističku je ličnost najveća opasnost mogućnost da izgubi sebe,
svoju pozitivnu sliku o sebi. To joj je sve: polazište i cilj, radost i ponos. I u Franji se događa velik
preokret: radije će žrtvovati sve, ali sebe ne daje! U ovom neobičnom mehanizmu obraćenja
prepoznajemo tipičnu narcističku ličnost.
Da je to tako, tj. daje Franjo bio narcistička ličnost, potvrđuju i mnoge druge poznate
epizode iz njegova života. Svi koji su došli u njegovu blizinu, divili su se njegovoj nepokolebljivoj
vjeri i uvjerenju. On nikad nema sumnje u vjeri, što je istodobno značilo nemalu patnju za one s
kojima je živio zajedno. Jedan životopisac napominje, ne bez svake ironije: »Budući da je Franjo
bio svetac, lako je otpuštao iz Reda one za koje je mislio da nisu dosta savršeni za redovnički
život.«

Isti ga životopisac u dvije riječi opisuje kao čovjeka: sklon optimizmu i depresiji. Ako
ovome dodamo još to kako su ga doživljavali njegovi najbliži suradnici, naime, da je bio »smion do
granica nerazboritosti«, i da je imao neobično veliko povjerenje u Providnost, onda se polako pred
nama ocrtava prilično karakterističan lik pasivno-neovisne ličnosti – Franjo Ksaverski. Istodobno
moramo se diviti čudesnoj Božjoj ekonomiji: kod njega ništa nije nemoguće, čak ni to da čovjeka
uhvati preko njegove jedinstvene strukture ličnosti, pa makar ta struktura bila izgrađena na
patološkim osnovama. I Franjo je to shvatio, pa je iz šansi koje mu je pružala upravo ovakva
struktura ličnosti izgradio dominantne kreposti života: iz iluzije kompetencije napravio je čudesne
planove da osvoji čitav svijet za Krista, iz sigurnosti nastupa neodoljivo oružje za naviještanje
Evanđelja.

Agresivna ličnost: aktivno-neovisna duševna konstitucija

Klinička slika: Ovog bismo tipa mogli najkraće okarakterizirati ovako: čovjek koji napada
sve i svakoga! A mogli bismo dodati: »iz principa«. Naime, osobu aktivno-neovisne duševne
konstitucije karakterizira stalna potreba da uvijek i svagdje ističe i dokazuje svoju superiornost i
neovisnost. Nastoji prigrabiti što više vlasti da bi tako onemogućio eventualnu svoju ovisnost o
drugima. Kako ih doživljavamo u svagdanjemu životu? Kao hladne i grube, bez osjećaja za osjećaje
drugih. Čini se kao da upravo uživaju u ponižavanju drugih, u pobjedi suparnika, u poništenju
slabih, osobito svojih neprijatelja. Svadljivi su i izazovni, katkad izrabljivači i nemilosrdni. U njima
ne nalazimo gotovo ništa nježnosti. Štoviše, ako se susreću s dobrotom, suosjećanjem ili
razumijevanjem prema slabima, to preziru kao slabost.
Daljnja je značajka agresivne ličnosti loša tolerantnost na frustracije. I na najmanje
osujećenje planova eksplodira. Ako je se suoči s vlastitim neuspjehom ili pogrešnim postupkom,
odmah prelazi u protunapad i osvetu. Inače sebe smatra energičnom osobom, sigurnom, čovjekom
tvrdoga kova, ponosna je na te svoje kvalitete. Životna filozofija agresivne osobe mogla bi se izreći
ovako: živimo u svijetu gdje vlada zakon džungle, tj. jaki pobjeđuju slabe, stoga ću pokazati da sam
ja jači. Odatle i logika takve osobe: uvijek jači ima pravo.
Dosljedno tome, lako će prezreti tzv. pasivne kreposti, kao što su milosrđe, opraštanje,
poniznost. Na primjer, za nju će davanje milostinje biti grehota i besmislica, jer na taj način samo
podržavamo drugoga da ljenčari i besposličari. Ne poznaje kompromise: samo radikalna rješenja
smatra opravdanima.
Čuvstvenim svijetom agresivne osobe prevladavaju neprijateljski osjećaji prema drugima,
razdražljivost, eksplozivnost, mrzovolja, agresivnost i provokativnost. Ne iznenađuje stoga da joj je
mišljenje vrlo projektivno. To znači da svoje neprijateljske osjećaje i stavove projicira u druge,
drugima pripisuje zlonamjernost i nepovjerenje. Ima vrlo visok pojam o sebi: ponosna na sebe, na
svoju čvrstoću, na svoju »muževnost«, na svoj jaki karakter. U međuljudskim je odnosima osvetnik,
druge ponižava, kažnjava.
Psihodinamizam: Što je u ovom čovjeku moglo izazvati ovakav stav napadanja i
agresivnosti prema svemu i svakom? Klinička nam opažanja kazuju daje obiteljska situacija u kojoj
je ovakav čovjek odrastao uglavnom sljedećeg profila: grub, nasilnički otac i slaba, potisnuta majka.
Zbog toga dijete čitav vanjski svijet doživljava kao nešto neprijateljsko i u njemu se osjeća od
početka suvišnim, isključenim.
Zanimljivo je uočiti da ovakva djeca već vrlo rano napuste kuću. Ako to ne učine i stvarno,
ona ne žive životom obitelji, nego ideal traže među vršnjacima. A to samo pomaže da vrlo rano
nauči, kako je čvrstoća jedino sredstvo da se osigura opstanak. Strategija je agresivne ličnosti,
prema tome, ovakva: »Ne može se imati povjerenja u druge, jer ako se osloniš na njih, oni će te
iskoristiti, okrenuti protiv tebe svoju poziciju, isto kao što je otac iskoristio sebi u prilog okolnost
daje on bio velik i snažan, a ti malen i slab. Ovo se nikada više ne smije ponoviti. Stoga prigrabi
svaku moguću vlast i postani neovisan o drugima. Treba stalno budno paziti na opasnost, jer se svi
bore za to da tebe zgaze. Napadaj, da ne budeš napadnut!«

Duhovni život: Da bismo mogli shvatiti značajke duhovnosti agresivne osobe, korisno je
promotriti ovo: »eksplodirati« se može na tri načina. Ima ljudi koji eksplodiraju prema van ako se u
njima nagomilaju frustracije i neprijateljski osjećaji: svoj bijes bacaju na okolinu, na druge ljude.
Ima zatim ljudi koji eksplodiraju prema nutra: potiskuju vlastitu impulzivnost, frustriranost, bijes i
neprijateljske osjećaje. Posljedica toga, na žalost, uglavnom će biti kakva psihosomatska bolest ili
psihogena neuroza (npr. čir na želucu, nervoza, žučni kamenac i si.). Međutim, moguće je
eksplodirati i prema gore, tj. prema Bogu. Primjer takve reakcije imamo u nekim psalmima: ti
psalmi nisu lijepi, ali su iskreni i do određene granice terapijski; to su psalmi u kojima se čovjek
tuži Bogu, npr. Ps. 74: »Zašto si, Bože, posve zabacio, zašto kipiš gnjevom na ovce paše svoje?«, ili
Ps. 83: »Ne šuti, Jahve, ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože!« Možemo se sjetiti i Joba.
Čovjek se na neki način »prepire« s Bogom zbog svoje nesreće, zbog nepravde u svijetu. Ti
psalmi nisu uvijek lijepi, ali su iskreni i donekle terapijski.
U ovaj kontekst nije teško smjestiti molitveni život agresivne ličnosti: eksplodirat će prema
gore. U svojim će molitvama vjerojatno proklinjati ovaj neuspjeli svijet i sve jade i nepravde u
njemu, ili će prizivati Božju kaznu na grešnike. Iz ovoga stava, međutim, može se roditi i druga
orijentacija: želja da se reformira ovaj »truli svijet«, da se popravi ono što je, čini im se, Bog
propustio dobro napraviti. Takvi ljudi postaju veliki (vjerski) reformatori. U povijesti Crkve nisu
nam nepoznati ovakvi »reformatori – pobunjenici« koji su upravo bjesomučno napadali svaku
slabost i nesavršenost u Crkvi i kod ljudi. Među onima koji nisu kanonizirani, dovoljno je sjetiti se
Girolama Savonarole koji je bez milosrđa i suosjećanja napadao sve i svakoga. To ga je stajalo
lomače. Ali postoje i kanonizirani agresivci. Jedan je od njih Ivan Kapistran.
Sv. Ivan Kapistran je svetac aktivno-neovisne duševne konstitucije. Strukturu ličnosti Ivana
Kapistrana nije teško rekonstruirati, budući da nam je ostavio prvorazrednu sliku o sebi. Evo što on
misli o sebi: umišljen, uporno traži svoju istinu (pravdu), tvrd je. Gotovo nam i ne treba više
podataka da bismo u njemu prepoznali agresivnu ličnost. Ipak, pogledajmo još neke karakteristične
epizode iz života ovoga neumoljivog reformatora, nasrtljivog borca i vatrenog propovjednika.
Svaki životopisac spominje njegovo beskompromisno traženje istine kao karakterističnu crtu
ličnosti. »Ne prihvaća kritike, ako ga netko ipak kritizira, on napada.« Ali kad vidi nepravdu i
pokvarenost, on ne eksplodira prema nutra, nego prema van: napada. Ovaj je čovjek čitav život
napadao nekoga ili nešto. Borio se protiv »anarhista«, protiv Židova, protiv »nove ženske mode«.
Ali najveća i najpoznatija njegova borba bila je stvarna borba protiv Turaka. Franjevac postaje
vojnik i kod današnjeg Beograda pobjeđuje Turčina. Doduše, ta ga je pobjeda stajala ravno 234
godina na račun njegove službene kanonizacije. Naime, optužili su ga daje bio častohlepan i da je
pobjedu pripisivao isključivo sebi. A kardinal Carvajal bio je mišljenja da Ivan nipošto ne smije biti
kanoniziran, jer je prije bitke bio nervozan na način koji ne dolikuje jednom svecu. Kardinal ga je,
osim toga, optužio, i za to što se nije htio pokoriti, bio je neposlušan. Protiv ove optužbe branio se
još sam Ivan za života govoreći: »Da sam poslušao kardinala, ne bismo nikada pobijedili!« Iz svega
toga ocrtava se tipična neovisna ličnost koja se brani napadajući.
Na kraju ga je papa Aleksandar VII. godine 1690. ipak proglasio svetim, priznavši tako da je
Ivan ipak imao pravo. Da je postupio po receptu spomenutog kardinala, ne samo da ne bi dobili
bitku protiv Tu¬raka, nego vjerojatno ni Ivan ne bi dobio bitku za životnu svetost, jer bi djelovao
protiv svoje naravi. A Bog ga je htio upravo ovakvog: da bude borac, da napada, da bude ne uvijek
ugodan branitelj istine i pravde. Na tim temeljima Ivan Kapistran izgradio je dominantnu životnu
krepost: bio je branitelj spoznate istine.

Kompulzivna ličnost: pasivno-ambivalentna duševna konstitucija

Klinička slika: Svaki čovjek ima pozitivnih i negativnih crta ličnosti. U svakom čovjeku ima
također određene doze agresivnosti. Ali svatko ne uspijeva jednako izaći na kraj s ovim negativnim
sadržajima koje nosi u sebi. Ima ih koji jednostavno abreagiraju svoje negativne impulse, ali ima i
takvih koji ih niječu, ali možda čak nisu ni svjesni njihova postojanja, no oni djeluju u njima i
utječu na njihovo ponašanje. Ovaj posljednji predmet je slučaj ove analize kompulzivne ličnosti,
ambivalentne duševne konstitucije.
Ambivalentnost, naime, znači upravo to: prisutnost dvaju suprotnih nagnuća. Osoba zbog
toga živi u trajnoj konfliktnoj situaciji, što ima kao posljedicu tjeskobu. Koja su ta suprotna
nagnuća, impulsi, koji istodobno pokreću kompulzivnu ličnost? S jedne strane, to je agresivnost, ili
u poljepšanoj formi: potreba da stalno dokazuje sebe i svoju neovisnost, a s druge strane stoji
potreba za prihvaćanjem. Kod ove ličnosti čini se da je ova potreba jača, pa zbog nje žrtvuje onu
prvu. Budući da se boji da bi drugi mogli otkriti njezine neprijateljske osjećaje i zbog toga je
odbaciti, brižno ih krije. Iz ovog potiskivanja rađa se ona karakteristična tjeskoba kompulzivne
ličnosti koju je lako uočiti.
Svoje neprijateljske osjećaje odnosno tendencije nastoji neutralizirati i držati pod kontrolom
tako što čini sebe ovisnom, ali ne o drugim ljudima, nego o propisima, zakonima i normama što ih
stavlja na sebe, a vjerojatno i na druge ako dođe u poziciju nadređenoga. Čini se da danas ima
prilično mnogo takvih ljudi, budući da naša kultura stavlja jak naglasak na kontrolu agresivnosti
kao moralnu vrednotu i tako odgajamo djecu već od najranijih dana. Kako ih doživljavamo? Iz
kompulzivnih ličnosti odražava se malo životne radosti. Svaka gesta, svaki pokret, svaki čin odaju
neku duboku napetost, nespontanost. Svoje osjećaje ljubomorno čuva. Upravo to je ono što
uočavamo već pri prvom susretu s takvom osobom: nije slobodna i ne zna se opušteno, spontano,
prirodno približavati drugima.
Kao da stalno nešto skriva, nešto što nikada nitko ne smije saznati. Unatoč tome – ili možda
upravo zbog toga – oni su marljivi i savjesni. Obdržavaju strogi dnevni red i budno paze na svaki
propis i svaki zakon. Ako neočekivano dobiju novi zadatak, smetu se. Najbolje se osjećaju između
četiriju zidova radne sobe, nagnuti nad pisaćim stolom ili na radnome mjestu gdje je sve točno
programirano. Ako takvog nema, onda će ga sami stvoriti: kod svakog posla sitničavo, gotovo
bolesno brinu se oko organizacijske strane poslova.
Tvrdoglavo prianjanje uz propise nerijetko služi tome da se drugi kazne, tj. da kompulzivna
ličnost na taj način kamuflirano može iživjeti svoju agresivnost i neprijateljske osjećaje. Nije teško
naći domaćicu koja ima kao fiksnu ideju red i čistoću u kući. Goste će uvesti u »lijepu sobu«, tj. u
dnevni boravak samo uz golemo svladavanje i uz veliku nutarnju patnju, najčešće prisiljavajući
goste da skinu cipele. A kad gosti odu, počinje organizirana radna akcija čitave obitelji oko čišćenja
kuće. Zbog toga se obitelj najčešće odlučuje za kompromis: radije će se svi stiskati u maloj kuhinji
nego da se izlažu torturama oko čišćenja. I na taj način mogu se mučiti ljudi! Ne treba posebno
dokazivati da više patimo od onih ljudi, koji pozivajući se na svoju savjest ili neke druge propise ili
norme, zanemaruju ljubav, nego od onih koji nam izravno u lice kažu da smo im nesimpatični!
Slijepo prianjanje uz propise i pravila prisutno je ne samo u poslu nego i u vjerskom i moralnom
životu kompulzivne ličnosti. U moralu će toliko naglašavati obdržavanje zakona da taj moral
postaje karikatura savršenosti. Prema nosiocima vlasti i prema autoritetu pretjerano je uljudan i
formalan. Nikada nikome neće reći: »ti«. Svakom će odati dužno poštovanje, radije stupanj više
nego, ne daj Bože, manje! Ljude cijeni i vrednuje po njihovu statusu i funkciji. No, kad on postaje
poglavar ili nadređeni, prema podložnicima zna biti krut, okrutan, neprijateljski raspoložen, ali će to
spretno maskirati pozivajući se na savjest ili na propise. Neće sebe izložiti optužbama, nego će se
uvijek skrivati iza nekog autoriteta.
Možemo još dodati da je tipičan birokrat: papiri, formalnosti, pravila – to je njegov svijet.
Inače sebe vidi kao lojalnog, savjesnog, mudrog i odgovornog čovjeka. Donosi malo slobodnih
odluka, već se ravna po uputama nadređenih. Ne samo da prihvaća zahtjeve službenog autoriteta
nego je uvjeren da time služi većemu dobru. To, naravno, nerijetko znači dobru investiciju, jer
donosi unapređenje. Pokušajmo još jedanput sažeti ove karakteristike po uobičajenoj shemi.
Karakteristične oznake kompulzivne ličnosti jesu sužen čuvstveni svijet, kontroliranost,
nespontanost. Što se općega raspoloženja tiče, ono je uglavnom turobno, tmurno, osoba djeluje
uglavnom neraspoložena. Slična je ograničenost prisutna i u mišljenju: uskogrudnost, pretjerana
metodičnost, pedantnost. Ima visok pojam o sebi, samouvjerena je, sebe smatra praktičnom,
razboritom i moralnom osobom. U međuljudskim odnosima prisutna je određena bezobzirnost
prema drugima, istodobno odanost prema nadređenima; prema podložnima održava formalne i
legalističke odnose.
Psihodinamizam: Htjeli bismo saznati što je uzrokovalo ovakvu duševnu konstituciju? Već
smo spomenuli da je ponašanje ambivalentne ličnosti diktirano nutarnjim konfliktom zbog
postojanja suprotnih nagnuća, naime, agresivnosti i potrebe za prihvaćenošću. Takav konflikt
upućuje nas na jedan rani neriješeni razvojni zadatak. Svaki čovjek mora izboriti svoju neovisnost,
svoju samostalnost, autonomiju. Ova borba počinje već vrlo rano, u fazi prvog prkosa, oko treće
godine. U toj razvojnoj fazi dijete zna biti zločesto samo zbog toga da dovede do izražaja svoje ja;
kaže »ne« iz principa, da bi dokazalo i uvježbalo svoju volju. Ako su ti djetetovi pokušaji za
samostalnim djelovanjem uvijek grubo i nasilno prekinuti ili kažnjavani, ako su sve njegove
inicijative odbačene i ismijane, u djetetu se može roditi agresivnost. Naime, ono je prisiljeno odreći
se svoje potrebe za samostalnošću, no, uz to, nužno se javljaju neprijateljski osjećaji prema
roditeljima. No, budući da ih dijete ne smije pokazati, potiskuje ih duboko u podsvijest.
Upravo to potiskivanje rane agresivnosti prepoznajemo u odrasloga ambivalentnog čovjeka.
Njegov životni stil, osobito skrivanje iza propisa i zakona, samo su sredstva, ili manevri, da se
neprijateljski osjećaji drže pod kontrolom, a pokretač je strah da se ne izgubi »roditeljska ljubav i
naklonost«. Iz ovoga postaje jasna i pretjeranost u poštovanju autoriteta. Takva osoba zapravo nema
jedinstvenog identiteta: nije uspjela u sebi pomiriti dvije osnovne tendencije (potrebe) za
samostalnošću i za pripadnošću drugima.
Duhovni život: Ovakva struktura ličnosti doći će do izražaja i u njezinu duhovnom životu.
Religioznost može služiti istoj svrsi kao i čitav životni stil: da krutim i strogim prianjanjem uz
religiozne propise osoba sačuva sebe od neželjenih čuvstvenih impulsa. To znači da će religioznost
ovakvog čovjeka karakterizirati slijepo prianjanje uz pravila, propise i tradiciju. Sklon je ritualizmu,
tj. redovitu obavljanju unaprijed programiranih molitava, rituala, duhovnih vježbi. Ako ga u tome
spriječe, osjeća tjeskobu. I upravo je to znak da je tu posrijedi nezdrava religioznost. Nadalje,
potisnuta agresivnost može postati izvorom trajnog osjećaja krivnje, ali je to neurotska krivnja, jer
joj osoba ne zna pravi razlog.
Naravno, uz ove opasnosti, ova duševna konstitucija nosi u sebi i neke šanse. Takvi ljudi
mogu u redovničkome životu postati heroji obdržavanja pravila, ili postati zakonodavci. Osjećaj
krivnje potiče i na poniznost, a potreba za ovisnošću o autoritetu čini ih poslušnima. Ako to žive
iskreno u odnosu prema Bogu, na tim osnovama mogu ostvariti autentičnu životnu svetost. Primjer
je za to: Franjo Borgia.
Sv. Franjo Borgia je svetac pasivno-ambivalentne konstitucije. Možda Franjo Borgia nije
najidealniji primjer za ovaj tip ličnosti, ali u njemu ipak prepoznajemo nekoliko karakterističnih crta
ambivalentnosti. Prije svega možemo spomenuti ono što su mu prigovorili već neki isusovci njegovi
suvremenici: da im je nametnuo pravila. Naime, Ignacije je ostavio samo glavne smjernice koje je
kasnije Franjo Borgia, kao general reda, razmijenio na »sitan novac«, tj. pretvorio u pravila. Nema
sumnje da je to učinio u najboljoj nakani i iskreno, jer tako je zahtijevala njegova narav. Znamo o
njemu i to da je također prije, dok je još bio u svijetu kao potkralj Gandije, njegov život bio strogo
programiran, pun propisanih molitava i pobožnih vježbi od kojih ne bi odstupio ni pod kakvim
uvjetima. Dakle, možemo reći da se tu prepoznaje kao kompulzivna ličnost.
Druga značajka Franje Borgia jest njegov odnos prema nadređenima. Bio je podložan
svakom autoritetu. Stoga se ne čudimo kada njegovi životopisci kao najveću njegovu muku
spominju spoznaju da se netko možda ljuti na njega ili da su nezadovoljni njime. Ovo se konkretno
dogodilo jednom zgodom, pri čemu Franjo nije dao zapravo nikakva povoda. Netko je u jednoj
knjizi pod njegovim imenom objavio nešto, što se nije svidjelo Inkviziciji. Franju je to toliko smelo
i uznemirilo da se nije usudio pojaviti pred ljudima, radije je otišao iz Rima.
Zanimljivo je, dalje, uočiti i to da njegov životopisac čitavo poglavlje posvećuje jednoj
karakteristici Franjine duhovnosti koju nazivamo »duševnom konfuzijom«. Franjo je stalno
proučavao sebe, nikada nije bio načisto sa sobom, sa svojim nutarnjim svijetom. I to je tipično za
ambivalentnu osobu. A njegov osjećaj krivnje bio je poznat svima: još se u svijetu uvijek potpisivao
s »Franjo Borgia grešnik«. Ako sada skupimo sve ove elemente, onda ipak dobivamo dosta jasnu
sliku kompulzivne ličnosti s am¬bivalentnom duševnom konstitucijom. Franjo je ipak postao
svetac. Pustio je da ga milost vodi njemu prikladnim putem: putem za koji je bio sposoban
danostima svoje duševne konstitucije. Svjesno je obdržavao pravila, bio je poslušan i iskren
pokornik. Ovdje se potpuno predao Bogu, tu je izgradio dominantne kreposti svojega života.

Negativistička ličnost: aktivno-ambivalentna duševna konstitucija

Klinička slika: Govorimo o negativističkoj ličnosti. Ovo je, sigurno, najčešća patologija
svagdanjega života, vjerojatno zbog toga što je u pozadini nedosljedni roditeljski odgoj. A
nedosljednosti ima i u najidealnijim obiteljima. Prvi dojam što ga imamo o ovoj ličnosti jest taj da
joj ništa nije dobro, ništa nije pravo. To nas smeta. Uvijek se nelagodno osjećamo pred ljudima koji
uvijek rade suprotno od očekivanja ili od onoga što iziskuje situacija. Jedan od važnih momenata za
normalan ljudski suživot jest predviđenost ponašanja.
O većini ljudi unaprijed znamo kako će se ponašati, kako će reagirati u određenoj situaciji.
Kod negativističke ličnosti upravo to ne znamo. On je neproračunljiv, nepredvidljiv, nepouzdan.
Stoga nije ugodno živjeti s takvom osobom.
Dvije su glavne značajke negativističke ličnosti: aktivnost i ambivalentnost. Izvana se to
očituje kao nemir. U njoj se izmjenjuju suprotna raspoloženja bez predviđenih rokova. Kritizira,
mrmlja, svađa se, napada. Agresivne su eksplozije česte, iznenadne i snažne toliko da iznenade i
samu osobu. Naglo, gotovo bez prijelaza zatim upada u suprotno raspoloženje: osjeća krivnju,
postaje neraspoložena, čini veliku pokoru. Naravno, ni to ne potraje dugo, neka beznačajna okolnost
opet je baca u drugu krajnost, ponovo bjesni. I tako se to ponavlja kroz čitav život.
Čuvstveni svijet negativističke osobe već smo ocrtali: razdražljivost, ćudljivost, napetost,
eksplozije. Ambivalentnost se očituje i u mišljenju: zastupa nespojive ideje i nedosljedno se drži
svojih stavova. Ima dosta negativan pojam o sebi: nezadovoljna sobom, smatra daje nitko ne
shvaća, razočarana sobom, sebe smatra promašajem. U međuljudskim odnosima je neugodna,
kolebljiva, nestrpljiva, u svojim postupcima neproračunljiva.
Psihodinamizam: Kakav psihodinamizam stoji iza negativističke duševne konstitucije?
Općenito možemo reći da je negativizam uvijek znak obrane. Od čega se brani negativistička
ličnost? Vjerojatno od toga što upravo sama predstavlja po svojoj ličnosti: od neproračunljivosti i
nepouzdanosti. Naime, ako rekonstruiramo duševni razvoj ove ličnosti, klinička analiza uvijek stiže
do jedne točke koja se nalazi u obitelji u kojoj je bilo teško pouzdavati se u »značajne druge« tj. u
roditelje. Konkretno, roditelji su postupali prema djetetu nedosljedno: iskazivali su velike ljubavi i
nježnosti, da bi ga u drugom trenutku, za isto ponašanje kažnjavali ili mu dali na znanje da nema
nikakve nutarnje vrijednosti i ničime ne zaslužuje njihovu ljubav.
Ili je sama obitelj nosila u sebi znakove nutarnjega raspadanja. Jedan klinički slučaj je otkrio
upravo taj moment: otac je stalno davao djetetu poruke da je ono krivo što je taj brak uopće sklopio
– dijete je bilo plod predbračne veze, pa su se roditelji uzeli »zbog djeteta«. Stoga je otac kćerkicu
smatrao krivom za svaku svoju nesreću u braku. Ovakvo dijete, naravno, nikada neće moći
prihvatiti osnovni uvjet međuljudskih odnosa, tj. da su drugi pouzdani i proračunljivi, a ono je
željeno pa se može pouzdati u ljubav drugih.
Negativist živi u stalnome konfliktu istodobnog privlačenja i odbijanja. S jedne strane, ima
potrebu za drugim, za pouzdanom ljubavlju, a s druge, nema povjerenja u ljude i boji se za svoj
identitet. Zbog toga napada. Osim toga, raspolaže slabim mehanizmom kontrole. Čuvstva živi
površinski, stoga su mu osjećaji lako ranjivi.
Duhovni život: Ova struktura ličnosti imat će svoj odjek i u duhovnome životu osobe.
Religioznost joj karakteriziraju dvije crte: opravdanje za vlastitu pravovjernost i osjećaj krivnje.
Osjeća izrazitu potrebu da opravdava sebe, a čini to napadanjem, polemikom, ponižavanjem drugih.
U drugima uvijek pronalazi krivovjerje, nikada u sebi. No nakon ovakvih agresivnih epizoda mora
se ispovjediti, čini strogu pokoru, kuša živjeti životom strogog asketa, ali u tome uspijeva samo
kratko vrijeme.

Ovdje bih se htio zaustaviti na čestom problemu što ga susreću svećenici. Negativistička je
ličnost tip koji najčešće susrećemo u ispovjedaonici, ali za koji smatramo da od toga ima najmanju
korist, jer unaprijed znamo da se neće popraviti. Tek što je izmolio pokoru, već eksplodira, napada.
Pa čemu onda ispovijed ako se čovjek ne mijenja, ne popravlja? Mislim da je to površan i
neispravan sud. Možda premalo mislimo na to da, ako tom čovjeku oduzmemo ovaj put rasterećenja
od osjećaja krivnje, njegova bi se, naime ličnost mogla potpuno dezintegrirati. Jer ispovijed, i
općenito djelovanje sakramenata ne smije se shvatiti samo u vidu neposredne promjene nego i u
vidu trajne osobne potrebe. Ako se jedan čovjek godinama vraća s istim problemima, istim
grijesima i teškoćama, već sama okolnost da se uvijek nanovo vraća može imati golemu važnost za
njega: na taj način on svoju ličnost čuva od dubljeg i tragičnijeg raspada. Ako ide tim putem, može
postati i svetac.
Dokaz je za to, sv. Jeronim je svetac aktivno-ambivalentne duševne konstitucije. Da je
Jeronim bio neugodan za svoju okolinu, to pokazuju svi, pa i najoduševljeniji njegovi životopisci.
Neki mu zbog toga osporavaju čak i pravo na svetost. Jeronim je, po nekima, bio tipičan
negativista: napadao je sve i svakoga, bio je eksplozivan, neproračunljiv. Prelistajmo njegov
životopis s tog gledišta.
Rodio se god. 347. u Stridonu. Sposobno, ali teško odgojivo dijete; nedescipliniran i prilično
hvalisav učenik; ima oštru inteligenciju i izvanredno pamćenje. Preosjetljiv je, sumnjičav i sklon
ljubomori. Ambivalentna konstitucija dolazi do izražaja već za studentskih dana. U njemu nastaje
borba oko izbora studija, da li da izabere profan studij ili proučavanje svetih knjiga? Sam o tome
piše ovako: »Kad čitam proroke, moram sebi reći: kako su nezgrapni ovi govori i kako šlampavo
izrađeni! I budući da sam probdio jednu noć u bdijenju i molitvi, vratio sam se Vergiliju, Ciceronu i
Platonu.«
Potresan opis svojega nutarnjeg nemira ostavio nam je sam Jeronim u svojim uspomenama: »Kad
sam se smjestio u pustinji, u tome beskrajnom prostoru koji gori od žege i samo pustinjacima pruža
jadno skrovište, koliko sam puta vidio pred sobom Rim, sebe na rimskim ulicama, usred rimskih
naslada i radosti. Vidio sam sebe među djevojkama koje plešu. Lice mi se osušilo od posta, a moje
smrznuto tijelo ipak je gorjelo od sjetilne strasti. Još se sada sjećam toga. Došao sam dotle da sam
danju i noću divljao i urlao. Udarao sam se u prsa bez prestanka. Ćelija me je plašila, kao da zna
moje muke i zle misli. Pun bijesa i mržnje na sebe išao sam sve dublje u pustinju.« Gotovo bismo
rekli: školski primjer negativnog pojma o sebi.
Eksplozivna narav i česte besmislene kritike dovele su Jeronima dotle da je ostao bez
ijednoga prijatelja. Svojim pogrešnim postupcima pokvario je i najbolji početak. Zbog svoje žestine
i sklonosti svađama imao je mnogo neprijatelja. Bio je poznat po svojemu sarkazmu i ironiji.
Žalosno je i potresno čitati povijest raspada njegova prijateljstva s Rufinom kojeg je tako ružno
ožigosao zbog navodne hereze da taj nikada nije uspio zaboraviti tu ranu. Slučaj je potresao i samog
Augustina, tako daje, imajući pred očima ovaj slučaj, zapisao gorku istinu: »U kojem prijatelju da
čovjek ne vidi potencijalnog neprijatelja ako je i jedno takvo prijateljstvo, kao što je bilo između
Jeronima i Rufina, tako jadno završilo?«
Njegova nam ga pisma odaju kao čovjeka koji je bio strogi asket, duhovni vođa čvrste ruke,
ali koji istodobno zna biti nježan i gorko plakati. Do kraja života zadržao je stil strogog asketskoga
života, ali i upravo bolesnu razdražljivost i osjetljivost. U polemikama je znao užasno poniziti
čovjeka. Jeronim je ipak postao svetac. Htjeli bismo na kraju saznati tajnu: kako mu je to uspjelo?
Dva su činitelja to omogućila. Jedan je stvorio sam Jeronim: znao je na jedinstven način priznati
svoje slabosti. Postala je glasovita njegova rečenica: »Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac!«
Bio je svjestan svoje naravi, ali je u njoj pronašao osnove za dominantnu krepost: poniznost.
Podnesene su ga patnje pročistile, a Božja je milost dodala sve ostalo – to je onaj drugi, sve i
svakoga preobražavajući božanski činitelj.

Razmisli! Koliko sam svjestan raznih utjecaja na mene u mojoj osobnoj povijesti? Koje
zapreke najbolnije osjećam na tom putu? Prepoznajem li pedagogiju božje milosti koja me odgaja
uz sva moja uvjetovanja? Usprkos svega gajim li želju i uvjerenje da uz pomoć Božje milosti mogu
duhovno rasti i sazrijevati?