Svaki čovjek čuje glas svoga vlastitoga srca, glas koji nazivamo savjest. Taj mu glas
omogućuje suditi o vrijednosti onoga što čini. Savjest je najintimnije središte čovjeka, svetište u
kojemu je on sam sa svojim Bogom i gdje se Božji glas daje čuti. Ispravna savjest, dobro
oblikovana, čini svakoga čovjeka – odrasloga i dijete – sposobnim razlikovati između onoga što je
dobro i onoga što je zlo.

Valja nam »oblikovati svoju savjest«, a to znači: trebamo ju naviknuti na to da otkriva taj
zakon koji se nalazi u njoj samoj. Odgoj savjesti zadaća je cijeloga života, koja započinje već od
najranijega djetinjstva; to naglašuje presudnu važnost odgoja koji daju roditelji i drugi odgajatelji.
Nama kršćanima Božja riječ je svjetlo na našemu putu koje trebamo usvojiti u vjeri i molitvi te ga
provesti u djelo. Da bismo otkrili taj zakon savjesti, »prate nas darovi Duha Svetoga, pomažu
svjedočenje i savjeti drugih i vodi pouzdan nauk Crkve« (KKC 1785).
Svaki čovjek doživljava stanje svoje savjesti. Tu činjenicu potvrđuje svakidašnji život. Život
je svjedokom da ljudi na svakom koraku spominju savjest i pozivaju se na nju. Savjest, dakle, ima
tu zadaću da na svakom koraku u životu istražuje, važe i sudi da li je pojedini čin, što ga čovjek ima
učiniti, u skladu s moralnim načelima i vjerom te prema tome dobar, ili je protiv ćudorednih načela,
i radi toga zao. Ono što savjest prosudi kao dobro, to odmah nalaže i izvršiti, a što pronađe zlim, to
odmah zabranjuje vršiti. Savjest je praktički putokaz u životu.
Savjest je Božji glas u čovjeku koji nam javlja Božju volju. Taj Božji glas nam otkriva što
ćudoredni zakoni nalažu, a što brane, što Gospod Bog hoće da činimo, a što neće da činimo. Sv.
Bonaventura kaže za savjest: »Što govori, ne govori od sebe, nego u ime Božje, kao poslanik koji
oglašuje kraljev zakon«, što je po savjesti učinjeno, to je dobro, a što je učinjeno protiv savjesti, to
je zlo ili grijeh. To nam potvrđuje i samo Sveto Pismo kad kaže: »A sve što se ne čini po uvjerenju,
grijeh je« (Rimlj 14, 23).
Savjest nastupa prije i poslije čina. Prije čina ili zapovijeda ili savjetuje, ili dopušta ili
zabranjuje prema tome da li je čin nužan, poželjan, ili je pušten na volju, ili ga treba odbiti. Nakon
izvršena čina savjest ga ili odobrava, ili hvali, ili ispričava, ili osuđuje.
Kad savjest sigurno sudi da je neki čin dobar, treba taj čin učiniti, a kad sigurno sudi da je
neki čin zao, takav se čin ne smije učiniti. Kad je savjest u sumnji je li čin dobar ili zao, čovjek ne
smije taj čin učiniti. Ako bi ipak takav čin učinio, izvrgava se opasnosti da zlo učini.
Kad je čovjek u sumnji je li neki čin dobar ili zao, prije nego pristupi izvršenju čina treba
sumnju riješiti. To znači da se treba s nekim posavjetovati. Dobro je pitati za savjest svoga
ispovjednika.

Može nastupiti slučaj da savjest bude zapletena. Čovjek ne zna što bi izabrao, jer se boji da
će biti zlo što god izabere. U takvom slučaju, ako je to moguće bez velike štete, neka izabere manje
zlo. Majka ima bolesno dijete, a nedjelja je. Ako ide k sv. misi, boji se da će sagriješiti, jer bi doma
ostavila bolesno dijete. Ako ostane kod kuće boji se da će sagriješiti jer je izostavila sv. misu. Čin
se ne može odgoditi jer je nedjelja; dan prolazi, izbor mora pasti. Razborit izbor glasi: Ostani kod
djeteta i nema grijeha što ne ideš u crkvu. Ali majka stvar ne može riješiti. Neodlučna je što bi
izabrala. Što god izabere nema u tom ćudoredna zla.
Kako se vidi, pitanje savjesti je veliko, teško i ozbiljno. Preko savjesti se ne smije olako
prelaziti. Na savjesti se osniva sav naš ćudoredni život. »I baš zato se ne smije čovjeka siliti da radi
protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari«
(Deklaracija o vjerskoj slobodi, br. 3).
Savjest može biti i skrupulozna ili sitničava. Skrupulozna savjest vidi grijeh i tamo gdje ga
nema, a teški grijeh tamo gdje se radi o sitnici. Takav čovjek živi u neposrednom strahu pred
grijehom. Misli da mu je sve što čini grijeh. O tome smo već govorili u četvrtom dijelu knjige.
Vjernik je dužan raditi na odgoju vlastite savjest i ako produbljuje svoju vjeru i živi
autentičan duhovni život ima osjetljivu savjest. Takav čovjek dobro razlikuje što je veliko zlo, a što
je malo zlo. Njemu je sasvim jasna razlika između velikoga i maloga grijeha, ali se tako pomno
čuva i maloga grijeha kao da je veliki grijeh.
Osjetljivu savjest bi redovito trebale imati sve osobe koje provode autentičan i ozbiljan
duhovni život. To su osobe koje se redovito mole, žele služiti Bogu, često ispovijedaju i pričešćuju,
koje svaki dan ispituju svoju savjest i stvaraju dobre odluke koje nakon toga revno provode u život.
Njihova se osjetljiva savjest očituje u tome da su točne u službi, marljive u radu, oprezne kod
govora, napose da malo govore i biraju izraze. Paze da nikoga ne ogovaraju, a pogotovo da nikada
ne kleveću. Ako su možda koga oštetile u imovini, budno paze da štetu pošteno nadoknade, da
isprave uvredu, učinjenu uslugu da vrate prvom zgodom.
Osjetljiva se savjest razvija i postizava ustrajnim kršćanskim životom i djelima. Tako
savjest biva to osjetljivija što je prati više plemenitih djela, to jest djela i čina u kojima vjernik sluša
poticaje vlastite savjesti. Ako želimo da nam naša savjest pomaže i bude za ljudski, moralni i
duhovni rast moramo je slušati. Samo kad spremno odgovaramo na poticaje naše savjesti ona
obavlja onu službu za koju ju je Bog odredio. Ako čovjek ne sluša poticaje i prijekore svoje savjesti
time gubi nutarnju osjetljivost za Boga, moralno dobro i samoga sebe.
Na žalost ako kod vjernika slabi duhovni život, pada u mlakost to redovito prati i moralno
opuštanje koje se događa u savjesti. Savjest predbacuje: Imaš zlu naviku, tu zlu naviku treba
ukloniti. Savjest te kori i nalaže da sve moraš upotrijebiti da se te zle navike riješiš, a čovjek sam
sebe uvjerava u suprotno, opravdava svoju zlu naviku umjesto posluha tako pada u nutarnju
neosjetljivost na poticaje savjesti za koju je moralno pred Bogom odgovoran. Ponavljanjem takvih
čina savjest postaje popustljiva a ako se u tome ustraje i neosjetljiva.
Kao posljedica toga čovjek s takvom savjesti tamo gdje se radi o velikoj ili krupnoj stvar
vidi samo malen ili lagan grijeh, a tamo gdje su laki prekršaji uopće ne vodi brige kao da nema
nikakva grijeha.
Ljudi s popustljivom savjesti moraju se ozbiljno zamisliti nad sobom i prekinuti s takvim
životom. Takva se savjest mora odgajati i ispraviti, nužno je ponovno temeljno obraćenje za
autentično življenje vjere i ozbiljan duhovni život.
Ali vrijedi i obratno. Što čovjek čini više moralno neurednih djela, to mu je savjest gora.
Zlim življenjem savjest tako otupi da čovjek izgubi svaki smisao za nešto dobro i plemenito. Zla su
djela i opaki život kao hrpa pepela koja uguši vatru. Međutim, savjest se ne da nikada sasvim
ušutkati. I kod najgorega se čovjeka barem katkada savjest se javlja i kori ga radi njegovih
kompromisa i opačina. Kao što svaki čovjek ima dušu, tako ima i savjest koja treba da bude
neprestano budna, da rasuđuje što je dobro a što je zlo, što treba činiti, a čega se čovjek mora čuvati.
Svetačka tradicija govori o stanju duše koja je otvrdla u savjesti. Sv. Bernard uči:“ Kako je
stanje onoga za koga se kaže da je otvrdla srca? To je stanje onoga tko se ne boji za sebe jer više
ništa ne osjeća. Njega skrušenost i kajanje više ne dodiruju, pobožnost ne omekšava, molitva ne
potresa, opomene ne pogađaju, prijetnje kaznama ne žaloste. On je nezahvalan na dobročinstvima,
gluh na dobe savijete, nemilosrdan u sudu, preuzetan u vezi opasnosti za spasenje, bestidan u
sramotnim stvarima, nehuman prema svojim bližnjima, ohol pred Bogom, zaoravan prema
prošlosti, bez brige za sadašnjost, nepredvidiv u budućnosti. Iz prošlosti se sjeća jedino kad su ga
vrijeđali, gubi sadašnjost, zatvara oči pred budućnosti, osim za osvetiti se. A izreći sva ova zla u
jednoj riječi kaže se otvrdlo srce“ (De consd. lib.I)
Samo otvrdnuće savjesti i srca se dogđa postupno. Prvo se sebi dopušta ono što savjest
brani, zatim se želi griješiti, zatim se događa navezanost i ne želi se ni odreći ni osloboditi onoga što
nije dobro a čemu duša robuje. Svetačka tradicija ovako opisuje to stanje robovanja:
„Jao duši ne bude li Krist u njoj nastanjen! Nekoć je Bog, ljut na Židove, predao Jeruzalem
na ruglo njegovim neprijateljima, i Židovima su zagospodarili njihovi mrzitelji te nije bilo više ni
blagdana ni prinosa. Tako i ljut na dušu, zbog prekršaja zapovijedi, predade je neprijateljima, koji je
zavedenu posve iznakaziše.
Ako u kući ne stanuje gospodar, brzo je zahvati tama, nečistoća i neizglednost te se sva
napuni smećem i smradom. Tako se i duša, ako u njoj nema Gospodina s anđelima koji ga u njoj
slave, ispunja tminama grijeha, ružnim privrženostima i svakovrsnom sramotom. Jao putu kojim
nitko ne ide i na kojemu glasa čovječjega čuti nije! Stan je zvjeradi. Jao duši ako njome ne šeće
Gospodin što glasom svojim goni iz nje zle duhovne zvijeri! Jao kući u kojoj ne stanuje gospodar!
Jao zemlji nema li zemljoradnika koji je obraduje! Jao brodu bez kormilara, jer će propasti kao igra
valova i morskih oluja! Jao duši ako u sebi nema pravog kormilara Krista: plovi užasnim i mračnim
morem, valovi je nagnuća potresaju, zlodusi je kao za zimskih oluja bacaju amo tamo, dok konačno
ne potone u propast.
Jao duši ne bude li imala onoga koji će je marljivo obrađivati, to jest Krista, kako bi urodila
dobrim plodovima Duha! Jer, bude li zapuštena, u korovu i draču, konačni će joj urod biti da bude
spaljena ognjem. Jao duši ne bude li Krist u njoj nastanjen! Jer, bude li nenastanjena, ogreznut će u
smradu zlih nagnuća i postati stanom svih opačina.
Zemljoradnik koji se pripaše da obraduje zemlju treba da uzme u ruke oruđe i odjeću koja je
prikladna za zemljoradnju. Tako i Krist, kralj nebeski i pravi zemljoradnik, kad je došao k
čovječanstvu, zaraslom u korov opačina, uze tijelo, a za oruđe uze križ, da obradi zapuštenu dušu.
Iz nje iskorijeni trnje i drač zlih duhova, iščupa ljulj grijeha, i ognjem spali sve snoplje grijeha. Kad
ju je tako drvetom križa obradio, zasadio je u njoj prekrasni vrt Duha što rodi Bogu, svome
Gospodaru, svakovrsnim slatkim i ugodnim plodovima“. (Iz Homilija koje se pripisuju svetomu
Makariju, biskupu (Hom. 28: PG 34, 7-10-711)
Navika na grijeh rađa sljepoću duha, ponavljanje istih čina rađa trajnim nutarnjima stanjem
grijeha. Psalmista to stanje ovako opisuje: „Grešan je naum u srcu zlotvora, straha Božjeg on nema
pred očima, sam sebi on laska previše, grijeha svoga ne vidi i ne me mrzi“ (Ps 36, 1-2) A sv. Grgur
Veliki to zastrašujuće stanje duše ovako opisuje: „Grešnici otvrdli u zlu htjeli bi neprestano živjeti
kako bi mogli uvijek griješiti, a to pokazuju jasno time što ne prestaju nikad griješiti tijekom
cijeloga svoga života“ ( De poent. LX ).
Posebno poglavlje u ovom kontekstu katolička tradicija posvećuje takozvanom grijehu
protiv Duha Svetoga.Evanđelje donosi događaj kada židovi dovedu Isusu gluho nijemog
opsjednuta čovjeka. Isus je istjerao iz čovjeka nečistoga duha i vratio mu vid i dar govora. Čovjek je
sasvim ozdravio a svijet se, videći Božju dobrotu, divio čudesnom ozdravljenju.
Farizeji, u svojoj zlobi i mržnji na Isusa, rekoše da je Isus đavla istjerao iz čovjeka pomoću
Belzebuba, kneza đavolskoga. Na to je rekao Isus: »Svaki grijeh i psovka oprostit će se ljudima, ali
psovka na Duha Svetoga neće se oprostiti. I ako tko kaže riječ na Sina čovječjega, oprostit će mu se;

ali tko reče na Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu, ni na drugom« (Mt 12,31 –
32).
U ovom kontekstu Isus Krist spominje grijeh protiv Duha Svetoga. Taj su grijeh učinili
farizeji kad su izgon đavla, to divno čudo Božje dobrote, što ga je Isus učinio svojom božanskom
moći zbog naravi, koja mu je zajednička s Ocem i Duhom Svetim, iz mržnje i zlobe pripisali đavlu
ili nečistom duhu.
Izgon đavla je djelo Božje dobrote, dar Duha Svetoga, što je svima bilo jasno, jer ne može
đavao đavla tjerati, đavao protiv đavla nastupati. I farizejima je to bilo jasno, ali su, da omraže
Isusa, iz mržnje i zlobe pripisali izgon đavla moći nečistoga duha, štoviše poglavici đavolskomu –
Belzebubu. To je taj strašni grijeh protiv Duha Svetoga. Tko god, dakle, očita Božja djela, što ih
Duh Sveti izvodi za učvršćenje vjere ili za obraćenje grešnika, iz zlobe pripisuje đavlu, čini grijeh
protiv Duha Svetoga, ili drugim riječima tko dobro naziva zlim, a zlo dobrim.
O grijehu protiv Duha Svetoga Crkva uči: „No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema
oproštenja, krivac je grijeha vječnoga. (Mk 3, 29). Božje milosrđe ne pozna granice, ali tko
namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga
Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog ne pokajanja i vječne propasti“ (KKC
1864).
Katolička tradicija je iznašla šest posebno teških grijeha koje ja nazvala grijesi protiv Duha
Svetoga. Učenici skolastike nakon glasovitih teologa Petra Lombarda i Aleksandra Haleskoga, a na
temelju spisa sv. Augustina navode šest grijeha protiv Duha Svetoga.
Prvi je preuzetno se ufati u milosrđe Božje. Preuzetno se ufa u Božje milosrđe svaki grešnik
koji nema straha Božjega pa drsko, promišljeno i preuzeto griješi jer se umiruje i opravdava mišlju:
Bog je neizmjerno milosrdan, On će mi već oprostiti. Mogu koliko i kako dugo hoću, što su moji
grijesi prema milosrđu Božjem? Ništa. Ja ću se pokajati na samrtnom času pa će biti sve oprošteno.
Jedni se ufaju preuzetno u Božje milosrđe time što gomilaju grijeh na grijeh bez broja, pa se
tješe da je Bogu lako oprostiti čitavu gomilu grijeha baš tako kao i jedan grijeh. Takvi se rado
pozivaju na Mariju Magdalenu, raskajanoga razbojnika na križu, na sv. Pavla, koji su bili veliki
grešnici, pa ipak su postigli Božje milosrđe te ne samo dušu spasili, nego i sveci postali.
Crkva uči da je Bog neizmjerno milosrdan i nema tako velikoga grijeha koje Bog ne bi
mogao oprostiti. Ali moramo se pitati: Tko može računati na Božje milosrđe? Samo onaj tko se
skrušeno kaje za grijehe i ima ozbiljnu volju popraviti život. A onaj tko ne samo da se ne kaje, nego
proračunato bez ikakva obzira griješi taj se u svojoj volji predaje zlu i grijehu te odgovorno gubi
preduvjet za primiti Božje milosrđe. Bog je dao čovjeku slobodnu volju, kojom se ima čovjek sam
odlučiti bilo za dobro, bilo za zlo. Ako se odlučio za dobro i nastoji oko dobra, Bog će mu dati
milosti da dobro i postigne. Ako se slobodnom voljom odluči za zlo, Bog će ga pustiti da propadne.
Neki se preuzetno ufaju u Božje milosrđe kad proračunato odgađaju svoje obraćenje. Ima ih
koji govore: Sad sam još mlad, zdrav, krepak, treba da se naužijem života, na obraćenje i pokoru ću
misliti kad ostarim.
Drugi grijeh protiv Duha Svetoga je zdvajati o Božjem milosrđu. O Božjem milosrđu zdvaja
tko je izgubio svaku nadu da će mu Bog oprostiti njegove grijehe i dovesti ga do spasenja. Takva
čovjeka progoni zla misao da su njegovi grijesi toliki po broju i tako teški u sebi, da mu ih Bog neće
oprostiti, da za nj više nema milosti, da se više ne može obratiti, pa je zato od Boga odbačen i ne
preostaje mu drugo nego pakao.
Zdvajanje o Božjem je posve oprečan grijeh preuzetom ufanju u Božje milosrđe. Tko se
preuzetno ufa u Božje milosrđe taj zabacuje Božju pravednost i misli samo na Božje milosrđe. Tko
zdvaja o milosti Božjoj taj ima pred očima samo strogu pravednost Božju, a odbacuje svako
pouzdanje u Božje milosrđe. Tko se preuzetno ufa u Božje milosrđe taj se lakoumno nada. Očajnik
radi obratno. On se samo boji Boga, i kao da se ne ufa u Boga, kao da u Bogu uopće nije milosrdan.
Zdvajati o milosti Božjoj je težak grijeh. Očajnik teško vrijeđa Boga, jer ne vjeruje Bogu
koji toliko svjedoči i naglašava svoje milosrđe da je dao svoga Sina da iz ljubavi umre za tog istog
grešnika. Svetoga Pisma nas uvjerava da nema tako velikoga broja grijeha ni tako teških grijeha
koje Bog, dobri Otac ne bi bio pripravan oprostiti, ako se čovjek za grijehe kaje i moli oproštenje.

»Ako grešnik čini pokoru za svoje grijehe, te pravo i pravednost vrši, neka živi. On neće poginuti«
(Ezek. 18,21). Sv. Pavao veli: »Bog hoće da se svi ljudi spase« (1 Tim 2,4). A Isus Krist kaže: »Sin
čovječji je došao tražiti i spasiti što je bilo izgubljeno« (Lk 19,10). Kakvo dakle opravdanje ima
očajnik kad ne vjeruje ovako jasnim Božjim riječima? Zar nije teška uvreda Bogu kad mu čovjek ne
vjeruje da je milosrdan i želi naše spasenje!
Sv. Augustin veli: »Tko zdvaja o milosrđu Božjem i drži da mu Bog neće oprostiti grijehe,
taj vrijeđa Boga jednako kao i onaj koji sumnja da li Bog postoji.« Zdvajanje o Božjem milosrđu
donosi sa sobom teške posljedice. Kad je čovjek izgubio nadu za spasenjem, onda se više ne kaje i
nema volje da popravi život. Ne obazire se na evanđeoske poticaje jer na sve odgovara: Meni nema
pomoći. Bog me je napustio. Što ću se truditi oko dobra kad od toga nemam nikakve koristi.
Treći grijeh protiv Duha Svetoga je protiviti se objavljenoj i priznatoj istini kršćanske vjere.
Priznatoj se istini kršćanske vjere protivi tko istinu kršćanske vjere ili morala, koju kao istinitu i od
Boga objavljenu spoznaje ili ju je mogao spoznati, odbacuje, niječe, napada, po njoj ne živi i na
druge djeluje da po njoj ne žive. Sve istine kršćanske vjere proizlaze od Duha Svetoga. A tko se
nekoj kršćanskoj istini protivi, ili je niječe, ili je prezire, protivi se i prezire samoga Duha Svetoga,
griješi protiv Duhu Svetomu.
Četvrti grijeh protiv Duha Svetoga je bližnjemu zavidjeti na Božjim darovima. Zavist postoji
kao četvrti glavni grijeh i kao grijeh protiv Duhu Svetomu. Zavist kao četvrti glavni grijeh sastoji se
u tome da netko bližnjemu zaviđa na vremenitim dobrima. Kad si drugomu zavidan što je mlad,
lijep, zdrav, bogat, poduzetan u svomu poslu, što je na odgovornom položaju, što snalažljiv takva je
zavist četvrti glavni grijeh.
Zavist kao grijeh protiv Duhu Svetomu jest u tom da je netko drugomu zavidan na
duhovnim dobrima. Kad si drugomu zavidan što se pobožno moli, kreposno živi, dobra djela čini,
rado ide u crkvu, često se ispovijeda i pričešćuje, što pazi na svoj jezik pa nikada ne psuje i ne kune,
što uživa dobar glas kao pošten čovjek, takva zavist je grijeh protiv Duhu Svetomu jer je Duh Sveti
djelitelj duhovnih dobara.
Kad bi netko promatrao bližnjega koji je pobožan, plemenit, krepostan, svuda samo dobro
čini pa bi se žalostio što i sam nije tako dobar, to ne bi bio grijeh protiv Duhu Svetomu. Takva
žalost je štoviše i dobra, jer potiče toga čovjeka da nasljeđuje u kreposti svoga bližnjega. Grijeh bi
bio protiv Duhu Svetomu kad bi se žalostio što bližnji ima kreposti i želio bi da ih izgubi, da ih
uopće nema.
Takav teški zavidnik i grešnik protiv Duhu Svetomu je sam đavao. Njega bole i ne može
podnositi duhovna dobra. On je neprijatelj Božji pa zato i neprijatelj svemu što od Boga dolazi i k
Bogu vodi. On je bio zavidan već prvim ljudima Adamu i Evi u raju zemaljskom. Đavao ih je
lukavstvom i zavođenjem nagovarao da prestupe Božju zapovijed i padnu u nemilost, jer nije trpio
što su bili Božji prijatelji i uživali blagodati raja.
Zavist treba svladavati ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Tko Boga istinito ljubi taj se
raduje kad vidi da Bog i drugima daje milost, pa Boga iskreno štuju i po Božjem zakonu dosljedno
žive. Za plemenita čovjeka nema većega veselja nego kad vidi kako i drugi ljudi revno obavljaju
svoje pobožnosti i slave Boga. Onaj tko ljubi bližnjega veseli se svemu što je kod bližnjega dobro, a
žalosti se nad onim što je kod bližnjega zlo. A krepostan život je sigurno neprocjenjivo dobro kod
bližnjega, prema tome i veliki razlog da ga drugi cijene i poštuju, a ne da mu budu zavidni.
Peti grijeh protiv Duha Svetoga je tvrdokorno odbijati spasonosne opomene. Tri su puta
kojima Bog vodi čovjeka u zemaljskom životu. Jedan je put nutarnje rasvjetljenje, tajanstvena
nadahnuća kojima Bog rasvjetljuje razum da upozna dobro i potiče volju neka prione uz dobro i
postojano čini dobro.
Drugi su put izvanje opomene. Svećenici u crkvi, roditelji kod kuće, učitelji i odgojitelji u
školama i odgojnim zavodima daju naputke, opomene i savjete što treba činiti, a čega se čuvati da
život čovječji bude u redu prema Božjim i pravednim ljudskim zakonima.
Treći su put nagrade i kazne kojima Bog odvraća čovjeka od zla i potiče na dobro. Bog
pripušta mnoge kazne i kušnje kojima Bog opominje čovjeka da se zamisli i popravi život.

Kad čovjek sve ove vrste spasonosnih opomena tvrdokorno odbija, svjesno prezire, prelazi
preko njih kao da ne postoje, tada griješi protiv Duha Svetoga.
Bog daje svakomu čovjeku toliko svjetla u razumu i toliko milosti kao potporu volji da može
Boga spoznati i zakon Božji toliko vršiti da se spasi. A ako netko uza sve to Boga neće da poštuje i
sve Božje opomene tvrdokorno odbija izlaže se opasnosti vječne propast za koju je sam kriv.
Šesti grijeh protiv Duha Svetoga je hotimice ustrajati u ne pokori. To je najstrašniji grijeh.
Takav grešnik pokazuje najveći stupanj zlobe, jer je napustio sva sredstva pa i samu volju da se
ikada obrati i čini pokoru. On je prekinuo s Bogom svaku vezu jer je tvrdo odlučio živjeti i umrijeti
bez Boga. On ima nakanu ustrajati u grijehu i nikada se ne kajati za grijehe, dakle umrijeti u grijehu
bez ikakve pokore.
Uzroci ovakvom duševnom stanju mogu biti nevjera, bezbožnost, zdvajanje, očaj i
uobražena misao da je prava pokora nemoguća. Vjera je nježna i osjetljiva biljka u duši. Treba je
često obrađivati ako čovjek hoće da raste i plod donese. Treba se budno čuvati, grijeha, zlih navika i
opakih djela da ne uguše vjeru. Treba neprestano činiti dobra djela da se njima hrani i uzdržava
vjera.
Ako čovjek ne pazi na svoj život, nego gomila zlo na zlo, zla će djela poput drača ugušiti
vjeru, nestat će vjere u srcu. Ako čovjek ne moli, ne ide u crkvu, ne vrši druge vjerske dužnosti,
vjera će u duši usahnuti baš kao i biljka koja nema vlage. Nečastan, nepošten, grešan život
postepeno i sigurno dovodi čovjeka do gubitka vjere. A kad je čovjek vjeru izgubio, nema ga više
što poticati na obraćenje k Bogu. Neki dođu do toga da im je srce opako, zlobno, puno mržnje na
Boga i sve što je s Bogom u vezi. Neki se još za života i pri punoj svijesti zaklinju se, da se nikada
neće obratiti k Bogu, da im se ne smije svećenik zvati na smrtnom času. To su izraziti bezbožnici.
Očaj i zdvajanje je česta pojava kod ljudi koji provode grešan život. Život teče bezbrižno
neko vrijeme, na Boga se ne misli, zla se djela svih vrsta gomilaju bez broja. A onda najednom se
oči otvore pa se čovjek plaši sam sebe. Je li moguće da sam toliko zločina počinio? Ni broja im ne
znam. Zločina je toliko da mi je uzaludno svako pokajanje.
Ima i takvih ljudi koji vide da su u grijehu i osjećaju potrebu obraćenja, ali drže da im je
nemoguće pokajati se niti da im Bog želi oprostiti, pa se radi toga ne kaju, nego umiru u
neprijateljstvu s Bogom.

Razmisli! Kakvo je uobičajeno stanje moje savjesti? Slušam li spremno njen glas? Postaje
mi moja savjest sve više osjetljiva ili sve više popustljiva? Ako ne slušam opomene savjesti bojim li
se da bi mogao doći do otvrdnuća savjesti i srca?