Kada se čovjek nakon početnih oduševljenja za vjeru uz pomoć Božje milosti trudi usvojiti
temeljene prakse života vjere, očisti svoju dušu od težih grijeha, ispravljati kriva uvjerenja i slike o
sebi, Bogu, duhovnome životu redovito nailazi na poteškoće i zapreke na tom putu. One su u
razmjeru s brojem, težinom i posljedicama grijeha koje je učinio u svom prošlom životu, manjom ili
većom ljudskom zrelošću, te je često napastovan da se zaustavi i odustane od puta duhovnoga rasta.
A neki se vrate i na prijašnji život u stanju teškoga grijeha i napuste praksu vjere, neki nastave
praksu vjere ali žive trajno u teškim moralnim kompromisima i grijesima. Ova dinamika duhovnoga
pada može ići sve dublje i dublje pa i do potpunog otvrdnuća za život u Božjoj milosti. Novi zavjet
na više mjesta govori o ovim otpadnicima od vjere. Donosimo svjedočanstvo sv. Petra o tim
neautentičnim vjernicima koji su pretendirali da budu učitelji i drugima:
„Oni smatraju uživanjem prolazno veselje. Oni su prljavci i nakaze kad se provode u svojim
nasladama i goste s vama. Njihove su oči pune bludnice i nezasitne grijeha. Oni mame nepostojane
ljude; srce im je ogrezlo u lakomstvu. Prokletnici! Ostavili su pravi put i zastranili… Ti su ljudi
izvori bez vode, magle koje tjera vihor. Za njih se čuva najtamniji mrak. Oni govore bahate i prazne
riječi; mame tjelesnim požudama i razvratima one koji su tek odbjegnuli od onih što žive u zabludi.
Obećavaju im slobodu, premda su sami robovi propasti. Jer, što koga nadvlada, to ga čini robom.
Ako su, naime, oni koji su spoznajom Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista, odbjegnuli od
prljavština svijeta pa se zapletu njima i one ih nadvladaju, njihovo je posljednje stanje gore od
prijašnjega. Njima bi uistinu bolje bilo da uopće nisu spoznali puta pravednosti, nego da, pošto su
ga spoznali, okrenu leda svetoj zapovijedi koja im je bila predana. Na njima se obistinjuje što kaže
istinita poslovica: »Pas se vraća svojoj bljuvotini« i Okupana svinja valjanju u blatu.“ (2 Pt 2,13-
22)

Duša u dinamici duhovnog rasta na putu čišćenja iskustveno spoznaje u sebi prisutnost zlih
sklonosti, grijeha u koje pada, loših navika, vlastite duhovne slabosti zbog posljedica prije učinjenih
grijeha, kao i potrebe da se suoči s napastima povezanima s kušnjama svakodnevnoga života. A sve
to vodi dušu u iskustvo i uvjerenje da duhovni život ima obilježja trajne i svakodnevne borbe te
shvaća da stanja utjehe koje je Bog davao ili daje nisu stalna, tj. nisu redovito stanje duhovnog
života. Naprotiv, duša postaje svjesna da se borba i napor neće smanjiti nego povećati, i da to treba
prihvatiti u povjerenju. Jer paradoksalno, usprkos svemu, ostaje nutarnji mir u dubini duha koji Bog
daje kao čistu duhovnu utjehu kad u duši nema teškoga grijeha. Utjeha duha ostaje iako se u
osjećajima često mogu kušati suprotne stvari mučnine, žalosti i napor.
Na ovom stupnju duhovnog života jako je važno da duša razluči razliku između suhoće i
mlakosti jer je to može silno uznemirivati i stvarati joj nepotrebne poteškoće. Mlakost i suhoća su u
samoj biti različite, iako je mlakost redovito popraćena suhoćama. Kada duša nema postojane želje i
volje za duhovnim napretkom, kad odustaje od duhovne borbe i napora tražeći lagodu protivnu
duhu Evanđelja, duša pada u mlakost. Tada osoba nemarno obavlja svoje pobožne vježbe i olako ih
preskače ili je duhovno lijena te ih izbjegava, izbjegava sve što je zahtjevno, što je stoji napora i
žrtve. Duša u tom stanju redovito kuša i duhovnu suhoću, ali ona je za to sama odgovorna zbog
vlastite mlakosti. Autentična duhovna suhoća je u biti smanjivanje ili potpuna lišenost kušanja
Božje utjehe u osjećajima. Duša i dalje žarko želi duhovno napredovati, žalosti se ako misli da
duhovno nazaduje, imao odlučnu volju i trudi se u pobožnim vježbama, iako u tome ne uspijeva
kako bi htjela. Usprkos svemu, duboki mir u duhu ostaje u njoj, a ona sama često misli na Boga, ne
odbacuje poteškoće na koje nailazi nego ih prikazuje Bogu kao molitvu, ili umjesto vlastite molitve,
za koju misli da je dobro ne obavlja, te da je zbog toga u suhoćama.
Nakon stanovita vremena revnosti, osobe se zamore u duhovnom životu, počnu popuštati i
postoji opasnost od raznih zastranjenja i slabosti, a najčešće se pada u duhovnu mlakost.272 Riječ
“mlakost” dolazi iz sv. Pisma. Sv. Ivan u Otkrivenju priopćuje Isusove riječi nadstojniku Crkve u
Laodiceji: “Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć
ni studen, izbacit ću te iz usta svojih. Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa više mi ne treba!’ A ne
znaš da si nevolja i bijeda, i ubog i slijep i gol” (Otk 3, 15-17).
Duša još ne pada u smrtni grijesima ali je u velikoj opasnosti da i to učini. U čemu se očituje
mlakost? U trajnom odbijanju duše da se svlada: danima i godinama ne svladava se u nekoj stvari
ili u čitavom obzorju duhovnog nastojanja, više se ne trudi: u oholom, uznositom, taštom primanju
bilo koje neugode; ništa je ne smije pogoditi; napušta revnost i postaje lijena, brzo pada u
malodušje kad doživi neuspjeh; sve što poduzim (molitva i rad) osrednje je vrijednosti, banalno,
dosadno, bez radosti.
Prava mlakost jest duhovno popuštanje i spuštanje, sklizanje sve niže i sve dublje, općenito
mlohavost i klonulost; skleroza duhovnoga života, čime duhovni život pada u sigurnu propast. To je
navika, stanje posve promišljenog lakog grijeha. Duša se nalazi u proturječju s težnjom za
savršenošću. Tri su vrste lakih grijeha: nesvojevoljni (očituju nesavršenost karaktera), svojevoljni
(događaju se kad ih se želim osloboditi); iz navike (znam za njih, ali ih ne otklanjam, jer ne želim
promijeniti stav), primjerice:antipatije i simpatije na koje sam navezan, popuštanje erotskom
osjećaju, seksualnoj znatiželji (da se nešto takvo vidi, osjeti, pročita, o tome porazgovori…);
neodgovornost u dužnostima; zanemarivanje molitve, mise, ispovijedi ili se sve to obavlja rutinski.
Koji su učinci mlakosti? Duhovni pisci ih navode pet.

Prvi, ljubav, teološka krepost, temelj,
bitnost i cilj svega duhovnog nastojanja i svih ostalih kreposti nije još mrtva, ali je oslabljena: duša
boluje, vene. To je duh zaborava na Boga, teško zanemarivanje poticaja Duha Svetoga i
prekoravanja savjesti. Pomalo se duša sprijateljuje s mišlju na težak grijeh, koji se ne čini više tako
težak. Izmišlja sva moguća opravdanja psihološka, sociološka, zdravstvena, kritizira nauk i autoritet
Objave i Crkve, s namjerom da se opravda. I tako malo-pomalo jednoga dana iz navike lakog
grijeha kliznem u smrtni grijeh. Dakako, time sam i svoje opredjeljenje iz dobra prebacio u domenu
zla: znači, odlučio sam se protiv Boga.

Drugi, Božje prijateljstvo ne prestaje odmah, ali ono vrlo malo ili ništa ne znači duši.
Svidjeti se Bogu nema za nju više nikakva sadržaja. Duša Božje prijateljstvo nije sasvim odbacila,
ali ide svojim putovima, ne traži i ne slijedi volju Božju, ne obazire se na tisuću stvari koje bi revnu
dušu davno alarmirale. Božja riječ dolazi do svoga ostvarenja: “Izbacit ću te iz usta svojih”. Teška
riječ! Bog se prema takvoj duši drži kao “rezervirano”. Sad je jasno zašto okus Boga postaje bljutav,
gorak, zašto se poput Adama i Eve se želi sakriti od Boga, zašto bježim u alibi – u tisuću svojih
nevrijednih zaposlenja i nemam vremena sastati se s Njime.

Treći; molitva postaje sve teža. Duša se tuži se na suhoću, na mrskost u molitvi, a ne vidi da
ona sama Boga napustila, da sve čini da joj se Bog više ne javlja. U molitvi nema više napretka,
nema nastojanja nema ni radosti ni utjehe. Još se nekako zadovoljava minimum minimuma, ali i to
zapušta. Više se u molitvi ne susreće s Bogom ni u Bogu sa svojom bijedom, više se ne ispituje
savjest pred Bogom, sve obavlja mehanički. Ostaje još samo prividnost vjerničke prakse.
Pobožnosti više nema. Svete su želje iščezle. Tješim se da konačno mora postati “zreo kršćanin” i
ne davati pozornosti na male stvari.

Četvrti. Manjak radosti i nutarnjeg mira. Zašto su mnogi katolici tako malo radosni, obilaze
okolo tužna lica s gorkim riječima? Nisu se dali ni Bogu ni svijetu. Bogu, jer za nj više nemaju ni
zanimanja ni okusa. Ne svijetu, jer, tobože, oni su ipak Kristovi. I tako se vuku ovim svijetom, s
kojim vrlo potajno sklapaju mnoge sveze, kao teški bolesnici. Nikada više nisu zadovoljni, nikada
radosni, nikada sretni, a iz usta im izlaze lavine kritika na sve i svakoga, a najviše na crkveni autoritet, koji ne razumije, koji je zastario, koji će potpuno upropastiti Kristovu Crkvu i ono malo
ljudi što ih još ima do kraja istjerati i potjerati u sekte, u te prijevarne nove religiozne pokrete.
Peti, teška duhovna kriza je zadnji i najstrašniji učinak mlakosti. Svjetlost koju ne upravlja i
ne podupire milost gasi se. Posljedica je da u tami više ne poznajem svoje stanje. Ne vidim ni jedan
znak teške nevjere, smrtnoga grijeha ne vidi, pa se tješim nekim svojim vanjskim djelima: gleda
svoju aktivnost, uspjehe, ugled, službu, dobre planove. Zapravo svime se time još više potvrđuje i
uzdiže, oholi. Eto: “Ti govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se ništa mi ne treba. A ne znaš da si nevolja i
bijeda, i ubog i slijep, i gol.” Takva zaslijepljenost pred svojom stvarnom situacijom priječi dušu da
hitno pribjegnem nužnomu duhovnom liječenju. Ne vidi bolest i ne traži lijeka, a taj je obratiti se
ako ne želi sasvim propasti.
Koji su uzroci mlakosti? Prije svega utjecaj mlakog čovjeka koji kao slatki prijatelj
“podučava” kakav trebam biti. Opći mentalitet koji ne pogoduje duhovnom životu: ne smiješ biti
zastario, nego progresivan: danas je sve drukčije nego prije, a ti si inteligentan i treba da se uključiš,
ne ćeš valjda još postati skrupulozan: dobro znaš da su strukture promijenile. Kako su i danas
vjernici i svećenici drukčiji i u odijelu i u ponašanju, otvoreniji nego nekad, idu ukorak sa svijetom,
zato su mladima i simpatičniji. Kod laika je nerijetko napast da si stvaraju vlastite norme ponašanja,
osobito na području erosa i spolnosti, predbračnog i bračnog morala. Kod posvećenih osoba neki
novi način (pa i netočan) shvaćanja zavjeta, preveliki aktivizam, putovanja, razna olakšanja. Kod
nekih karaktera može biti i sklonost pesimizmu, melankoliji: i najmanji neuspjeh potpuno ih obara.
A svojevoljna odricanja – post, druga odreknuća ne dolaze u obzir, ali za razne i sumnjive
televizijske programe, pa bilo i usred noći nalazi se vremena.
Ima li lijeka protiv mlakosti? Krist na usta Ivana evanđelista kaže: “Savjetujem ti: kupi od
mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna
golotinja: i pomasti da oči pomažeš i vidiš Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati
se! Evo, na vratima stojim i kucam: posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i
večerati s njim i on sa mnom” (Otk 3,18-20).
Stoga treba ozbiljno promisliti o svojem obraćenju, o svojim možda rutinskim ispovijedima,
o dnevnom redu koji mi može mnogo poslužiti ako sam mu vjeran. Kad je redovnica, sestra sv.
Tome Akvinskog, upitala svoga učenog brata: “Reci mi, kako se postaje svet?”, ovaj je odgovorio:
“Sestro, treba htjeti i svaki dan započeti kao prvi put!”
Svetačka tradicija opisuje taj put gubitka ljubavi. Sv. Franjo Saleški uči: „Kako se ostavlja
božanska ljubav za volju ljubavi prema stvorovima? Ta nesreća da ostavimo Boga za volju stvorova
događa se ovako. Mi ne ljubimo Boga bez prekida. U ovome smrtnom životu ljubav stanuje u nama
na način jednostavnoga habitusa, kojim se mi, kako su filozofi istakli, služimo, kada nam se sviđa, a
nikada se ne služimo protiv naše volje. Kada se dakle mi ne služimo ljubavlju koja je u nama, tj.
kada mi ne upotrebljavamo naš duh za vježbe svete ljubavi, nego ga držimo zabavljena nekim
drugim poslom ili, kako je on sam po sebi lijen, ostaje nezaposlen i neiskorišten, tako da ga tada
lako gane neki drugi predmet koji je zao i da ga potom prevari neka napast.
Habitus (stanje) ljubavi je svakako na dnu naše duše i on ispunja svoju službu potičući nas,
da odbacimo zla prišaptavanja. Ali on nas ne tjera, ne sili i ne vuče na čin otpora, osim kada i mi
sami sudjelujemo s njim, kako je to i kod svih drugih habitusa. Habitus ljubavi uvijek nam ostavlja
našu slobodu. I zato često dolazi do toga, da je neki zao predmet već davno prije položio svoje čari
u naše srce i da se mi pretjeranim užitkom priljubljujemo uza nj i kada taj užitak još ponaraste,
teško nam je otrgnuti se od njega. I kao ono trnje, o kojemu govori naš Spasitelj, (usp. Mt 13,22),
on na kraju uguši sjeme milosti i nebeske ljubavi.
Tako se dogodilo našoj prvoj majci Evi. Njezina je propast počela zabavom kada se ona
počela svojski razgovarati sa zmijom. Potom joj se još više svidjelo, kada je čula govoriti o tome, da
će se njezino znanje povećati i da će ugledati svu ljepotu zabranjenoga ploda. Užitak je sve više i
više jačao koliko se više ona razgovarala i tako zabavljala, a zabava je dobivala svoju hranu od
užitka. I na kraju Eva se našla toliko’ uvučena i toliko obvezana, da se odlučila na pristanak i da je
počinila onaj nesretni grijeh i da je konačno navukla na nj i svojega muža Adama.

Ponekada gledamo golubove, kako ih je obuzela taština i kako se kočopere u zraku, sada
lebdeći, sada praveći umjetničke spirale, diveći se šarolikost; svojega perja. Uto se strovale na njih
kopci ili sokoli, koji su upravo u to vrijeme njihova razmetanja počeli vrebati na njih, zgrabe ih
svojim pandžama i odnesu. Ne bi golubovi to nikada doživjeli, da su letjeli, kako treba, svojim
ravnim letom, jer oni imaju brža krila od grabežljivih ptica.
Ne! Moj Teotime, kada se mi ne bismo zabavljali taštim i ništavnim užicima, pogotovo kada
ne bismo uživali u vlastitom sebeljublju, nego bismo se, kada već jednom posjedujemo ljubav,
brinuli samo za to, da letimo ravno onamo kamo nas ona nosi, nikada nas ne bi ulovile ni prevarile
ni tuđe priče, ni naše napasti. Ali mi se radije vladamo kao oni tašti golubovi, bivamo zavedeni i
prevareni od našega vlastitoga samopouzdanja, mislimo samo na same sebe previše se cijeneći i
poštujući, svoje duše previše zadržavamo među stvorovima i tako se odjednom nađemo prevareni u
pandžama naših neprijatelja, koji nas ščepaju i proždru.
Bog neće spriječiti, da mi ne bismo bili napadani od napasti. On želi, da se mi odupremo i da
se naša ljubav izvježba i ojača, da u borbi odnese pobjedu, a pobjedom da stekne slavu. Ali mi smo
na neki način skloni naslađivati se u napasti. To potječe od osobine naše naravi, koja toliko ljubi
dobro, da je mami sve ono, što izgleda kao dobro. A takve je vrste uvijek sve ono, što nam napast
nudi kao cilj. Jer kako nas uči Sv. Pismo ona nam nudi ili ono, što je u očima svijeta časno dobro,
da nas time izazove na oholost svjetovnoga života ili nam opet nudi dobro, koje razveseljuje naša
sjetila, da nas odvuče u tjelesnu pohotljivost ili nam napokon nudi dobro, koje nam služi da se
obogatimo, da nas podbode na pohotljivost i lakomost očiju.
Kada bismo mi čuvali svoju vjeru, koja znade razlikovati između pravih dobara, koja treba
tražiti i hvatati i lažnih, koja treba odbaciti, kada bismo bili živo usredotočeni na dužnost na koju
nas potiče vjera ona bi tada svakako držala sigurnu stražu ljubavi i odmah bi je upozorila na zlo
koje se približuje srcu pod izlikom dobra i ljubav bi ga odmah odbila. Ali jer mi obično puštamo
našu vjeru ili da spava ili da nije toliko pažljiva koliko je potrebno za očuvanje naše ljubavi, stoga
se događa, da nas napast često prevari. Ona zavede naša sjetila, a naša sjetila potiču niži dio naše
duše na pobunu. Uslijed toga mnogo puta dolazi do toga, da viši dio razuma ustupa nasrtaju pobune
i počinjajući grijeh, on izgubi ljubav.
Tim putem je tekla pobuna, koju je vjerolomni Absalom podigao protiv svojega dobroga oca
Davida. On je Izraelcima preporučio na oko dobre prijedloge i siromašni Izraelci su ih prihvatili,
jer je njihova razboritost bila uspavana i obamrla. Zatim ih je on tako dugo podbadao, dok nije sve
skupa sveo na jednu jedinu pobunu. David je morao plačući napustiti Jeruzalem sa svima svojim
vjernim prijateljima, ne ostavljajući u gradu nijednoga uglednog čovjeka, osim Sadoka i Abijatara,
koji su bili svećenici Vječnoga, s njihovom djecom. Sadok je bio vidjelac, to jest prorok.
Točno tako, dragi moj Teotime, sebeljublje zatekavši našu vjeru uspavanu i nepažljivu, nudi
nam tašta i varava dobra. Zavodi naša sjetila zatim maštu i druge sposobnosti naše duše i na taj
način sili našu slobodnu volju, da ih ona povede u potpunu pobunu protiv svete Božje ljubavi. Ona
tada, kao drugi David, sa svojom pratnjom odlazi iz našega srca, tj. sa svima darovima Duha
Svetoga i sa svima drugim nebeskim krepostima, koje su nerastavljive pratilice ljubavi, ako nisu
njezina svojstva i njezine sposobnosti. Poslije toga ne ostaje više u Jeruzalemu naše duše nijedna
druga krepost od značenja, osim »Sadoka Vidovnjaka«, tj. dara vjere, koji nam ostavlja mogućnost
da gledamo kako vječne istine tako i njihovo djelovanje. Ostaje još i Abijatar, tj. dar nade zajedno
sa svojom djelatnošću. Ali i jedan i drugi ostaju u dubokoj žalosti čuvajući u nama zavjetni kovčeg,
tj. naslov i svojstvo kršćanina, bogatstvo koje smo stekli po sakramentu krsta.
Jao! Teotime, kako jadan prizor za anđele mira, kada moraju gledati, kako iz naših grešnih
duša odlazi Duh Sveti i njegova ljubav! Oh, ja sam siguran, da bi oni, kada bi mogli, plakati, bez
kraja ronili suze i tužnim glasom oplakivali našu nesreću. Oni bi pjevali tužaljku koju je zapjevao
Jeremija, kada je sam sjedio na pragu opustošena hrama u Jeruzalemu i kada je u vrijeme Sedekije
promatrao ruševine Jeruzalema:
Sveta ljubav se gubi u tren oka. Ljubav Božja, koja nas vodi sve do prezira nas samih, stvara
od nas građane nebeskoga Jeruzalema. Sebeljublje, koje nas tjera sve do prezira Boga, čini nas
robovima paklenoga Babilona.

Dakako do prezira Boga mi idemo malo po malo. Ali čim stignemo do njega, taj tren se
sveta ljubav odjeljuje od nas ili još točnije rečeno ona potpuno umire.
Da! Moj Teotime, jer u tome preziru Boga sastoji se smrtni grijeh i jedan jedini smrtni grijeh tjera
ljubav iz duše, jer on kida vezu i sjedinjenje ljubavi s Bogom, koja je poslušnost i pokoravanje volji
Božjoj.
Kao što ljudsko srce ne može živjeti kada se razdijeli ili raskomada, tako ni ljubav, koja je
srce duše i duša srca, ne može nikada biti ranjena, a da nije odmah i ubijena. Slično se govori za
bisere. Rođeni od nebeske rose, uginu, čim samo jedna jedina kap morske vode ude u njihovu
ljusku.
Naša duša ne izlazi iz svojega tijela malo po malo, nego u jedan tren. To je onaj tren, kada
nevoljkost tijela postane tako velika, da ne može više vršiti djela života. Na isti način, onaj tren,
kada srce zbog svojih strasti postane toliko poremećeno, da ljubav više u njemu ne može vladati,
ona ga napušta i odlazi, jer ona je toliko veledušna, da ne može prestati vladati, a da ujedno ne
prestane i postojati.
Navike koje mi stičemo samim svojim ljudskim djelima ne ugibaju odmah od jednoga
jedinoga čina, koji im je oprečan. Ta, nitko neće tvrditi, da je dotična osoba neumjerena samo radi
toga, jer je počinila jedan čin neumjerenosti, kao što neće tvrditi ni da neki slikar nije dobar majstor
radi toga, jer je jedanput promašio u svojoj umjetnosti. Sve nam te navike dolaze ponavljanjem i
utjecajem mnogih čina. Isto tako mi ćemo te navike izgubiti prekinemo li dugo vremena vršiti čine
kojima smo ih stekli ili počinimo li mnoštvo njima oprečnih čina.
Ljubav, međutim, moj Teotime, koju Duh Sveti u jedan tren izlije u naše srce, kada se u
nama nađu svi uvjeti koji se traže za to ulijevanje, isto tako u jedan tren se oduzima od nas, čim
odvratimo našu volju od poslušnosti, koju dugujemo Bogu, čim pristanemo na pobunu i
vjerolomstvo, na koje nas potiče napast.
Istina je, da se ljubav povećava rastući od stupnja do stupnja, od savršenosti do savršenosti,
već prema tome, koliko joj mi dajemo mjesta našim činima ili našim primanjem svetih sakramenata.
Usprkos tome ona se ne umanjuje smanjenjem svoje savršenosti. Nikada se od nje ne gubi ni jedan
jedini djelić, a da se ona cijela ne izgubi.
U tome je ona slična remekdjelu među starim umjetnicima toliko slavnoga Fidije.
Pripovijeda se, da je taj veliki kipar isklesao u Ateni kip Minerve, sav iz slonove kosti. Kip je bio
visok dvadeset i šest lakata. Na njegovu štitu on je iscizelirao bitke Amazonki s divovima i na kraju
s neizrecivom umjetnošću on je urezao svoje vlastito lice tako, da, kako je rekao Aristotel, nije se
mogao otkinuti ni jedan trun njegove slike, a da odmah i cijeli kip ne bude pokvaren. Taj je kip
dakle bio tako savršen sastavljanjem jednoga dijela s drugim, a ipak unatoč tome on bi bio u jedan
tren propao, kada bi mu se bila oduzela jedna najmanja čestica umjetnikova lica.
Tako isto, moj Teotime, i Duh Sveti ulije ljubav u dušu, daje joj da ona raste dodavajući
stupanj po stupanj, dodavajući jednu savršenost ljubavi drugoj. Ipak, odluka više ljubiti volju Božju
nego sve druge stvari bitni je dio svete ljubavi. I u tome dijelu utisnuta je slika vječne ljubavi, tj.
Duh Sveti. Radi toga nemoguće je oduzeti makar samo i najmanji dio, a da odmah sva ljubav ne
propadne.
Ta odluka, da ljubimo Boga više od svih drugih stvari drago je dijete ljubavi. Pa kada već
Agara, koja je bila Egipćanka, gledajući svojega sina u smrtnoj opasnosti, nije imala hrabrosti, da
ostane uza nj nego ga je radije ostavila govoreći: »Ne mogu vidjeti, da to dijete umire«, (Post
21.16), kakvo je tada čudo, ako ljubav kćerka nebeske dobrote i blagosti, ne može gledati, kako
umire njezino dijete, tj. odluka: nikada uvrijediti Boga?
Čim se naša slobodna volja odluči da pristane na grijeh, nanoseći odmah, taj isti čas, time
svojim pristankom smrt toj svetoj odluci, ljubav umire zajedno s njom i u svojemu posljednjem
dahu kaže: »Ne! Ja ne ću nikada gledati, kako umire to dijete!«
Ukratko, Teotime moj, dragi kamen, koji se zove »prassius«, gubi svoj sjaj, čim se blizu
njega nađe koji mu drago otrov. Tako i naša duša u jedan tren gubi svoj sjaj, svoju ljupkost i svoju
ljepotu, koja se nalazi u svetoj ljubavi, čim uđe u nju i nastani se u njoj koji bilo koji smrtni grijeh.
Jer za takav grijeh je napisano: »Duša koja sagriješi, umrijet će!« (Ezek 18,4).

Jedino slobodna volja stvora je uzrok pomanjkanja i ohlađenja ljubavi. Bila bi bezbožna
bezočnost silama naše volje pripisivati djela svete ljubavi, koja Duh Sveti čini u nama i s nama.
Isto tako bi bila drska bezbožnost prebacivati pomanjkanje ljubavi, koje se nalazi u
nezahvalnom čovjeku, na pomanjkanje nebeske pomoći i milosti.
Naprotiv, Duh Sveti iznova i iznova viče, da naša propast dolazi od nas samih. Spasitelj je
donio na svijet vatru svoje ljubavi i ne želi ništa drugo nego da ona zapali naša srca. Spasenje je
pripravljeno naočigled svima narodima, svjetlo da rasvijetli pogane i da proslavi Izrael. Božanska
dobrota želi, da nitko ne propadne, nego da svi dođu do spoznaje istine i da se svi spase. Spasitelj je
došao na svijet, da svi budu posinjeni kao djeca. A mudrac vrlo jasno upozorava: »Nipošto ne reci:
»Do Boga stoji!«

Sveti Tridentski sabor nastoji da Božjom milošću svoj djeci Crkve utisne u pamet, da milost
Božja nikada ne nedostaje onima, koji čine ono što mogu i mole za nebesku pomoć, da Bog nikada
ne napušta one, koje je jedan puta opravdao, osim ako prije toga oni ne ostave njega. Prema tome
ako oni ne otkažu milosti Božjoj, zadobit će slavu. Ukratko, dragi Teotime, Spasitelj je svjetlo, koje
obasjava svakoga čovjeka, koji dolazi na ovaj svijet. (Iv 1,9) … Evo, dragi moj Teotime, što ja time
kanim reći! Svi su ljudi putnici u ovome zemaljskom životu. I gotovo svi smo mi dragovoljno
zaspali u san nepravde i grijeha. A Bog, sunce pravde, na sve nas baca sasvim dovoljno, štoviše,
obilno zrake svojih nadahnuća. On ugrijava naša srca svojim blagoslovima i dira svakoga čarima i
dražestima svoje ljubavi.
Što dakle znači, da te čari tako malo njih oduševljavaju, a još manje njih vuku za sobom?
Svakako, oni koji se oduševe, a poslije i pođu za njima, slijede nadahnuća, imaju mnogo razloga i
prilike da se zbog toga vesele, ali ne i da slave pobjedničko slavlje. Neka se samo vesele, jer su
posjednici velikoga dobra, ali neka se radi toga ne diče, jer to veliko dobro njima poklanja čista
Božja dobrota prepuštajući njima da se koriste njezinim dobročinstvom, ali, u isto vrijeme, slavu
ona pridržava samoj sebi.
Oni naprotiv koji ostaju u snu grijeha, Bože moj, imaju mnogo razloga da uzdišu, nariču,
plaču i žale, jer oni se nalaze u nesreći, koja je vrjednija sažaljenja nego ijedna druga nesreća, ali
oni nemaju pravo jadikovati ni plakati ni nad čime drugim osim nad samima sobom, jer oni su sami
prezreli, oni su štoviše odbacili svjetlo, tvrdoglavo i surovo se ponijeli prema njegovim čarima, oni
su se tvrdokorno borili protiv njegovih nadahnuća. Samo svojoj zloći moraju pripisati vječno
prokletstvo i sramotu, jer oni su sami tvorci svoje propasti, sami su začetnici svoje osude“. (Teotim
IV, 3-5)

Razmisli! Kakvo je stanje moga duhovnoga života? Jesam li zadovoljan svojim duhovnim
putem? Zalažem li se dovoljno? Gasne li kod mene želja za duhovnim rastom? Padam li u mlakost.