Put čišćenja( 25 dio) usvajanje temeljnih praksi vjere

Vjernik se treba iznad svega potruditi oko upoznavanja istina vjere i dinamika duhovnog života, a sve to se svodi na spoznaju Isusa našeg spasitelja i otkupitelja. Naime, čovjek je tako stvoren da ono što upozna kao istinsko dobro to i uzljubi.Radi se o tome kako ćemo svoje umne sposobnosti staviti u službu vjere i duhovnog života. Tako smo stvoreni da razumom spoznajemo istinu. Izvor i mjerilo svake istine, pače i sama Istina, to je Bog. Prema tome i glavni predmet našega umovanja ima biti vječna Istina. Dosljedno, i prva dužnost ljudskoga života mora biti spoznaja Boga. Tko prezire upoznavanje Boga taj prezire pravu Istinu i onemogućuje svoj duhovni napredak, dakle griješi. Nastojanje oko spoznaje u vjeri podrazumijeva napor za upoznali Boga ali i putova što nas k njemu vode. Dakle da bi vjernik više uzljubio Boga mora se truditi izići iz vjerskog ne znanja. Sv. Ljudevit Montforski je u tome više nego jasan: „Može li se ljubiti ono što se ne pozna? Može li se žarko ljubiti ono što se tek nesavršeno pozna? Zašto tako malo ljubimo vječnu i utjelovljenu Mudrost, klanjanja dostojnog Isusa, ako ne zato što ga ne poznamo, ili ga vrlo malo poznamo? Vrlo malo je onih koji bi se s apostolom dali na istinsko proučavanje te nadpoznatljive znanosti o Isusu, a ipak je ta znanost najplemenitija, najugodnija, najkorisnija i najpotrebnija od svih znanosti na nebu i na zemlji“ (LJVM 8). Upravo zato Crkva u svojoj pastoralnoj praksi sustavno poučava vjeronauk, katehizira i potiče na čitanje Svetog pisma i knjiga duhovnog sadržaja. Svetačka tradicija u svojim djelima jasno naglašava središnje mjesto Isusa Krista u kršćanstvu. Dakle uz općeniti napor produbljenja istina vjere vjernik poseban napor treba ulagati u spoznaju Isus Krista. Radi se o jednom važnom i potrebnom navještaju otajstva Isusa Krista koji sprječava kulta i pobožnosti koji ne bi bili vezani uz bit kršćanskog života. Ne radi se samo o pukom znanju i poznavanju informacija nego o meditativno molitvenom pristupu u kome vjernik nastoji usvojiti evanđeoski nauk. Sv. Ljudevit uči: „Isus Krist, naš Spasitelj, pravi Bog i pravi čovjek, treba biti vrhovni cilj svih naših pobožnosti, inače bi one bile krive i lažne“ (PP 61). „Želimo li već na ovom svijetu savršenu svetost, upoznajmo Mudrost. Hoćemo li u srcu imati korijen besmrtnosti, imajmo u duhu spoznaju Mudrosti. Spoznati Krista, utjelovljenu Mudrost, znači dosta znati, makar drugo ne poznavao. Znati sve, a njega ne upoznati, znači uistinu ništa ne znati. Što koristi strijelcu da zna gađati oko cilja, ako sam cilj promaši? Što će nam sve ostale znanosti spasenja, ako ne poznamo Isusa Krista koji je jedini ono potrebno i koji je cilj kojem moramo svi prispjeti? Premda je veliki apostol poznavao mnoge stvari i bio stručnjak u ljudskom umijeću, ipak je izjavio da ne želi znati drugo do li Isusa Krista, i to raspetoga: jer ne držah zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to raspetoga (usp. 1 Kor 2, 2). Recimo i mi s njime: Ali sve to što mi je bilo vrijedno, izgubilo je u mojoj cijeni vrijednost za me zbog Krista. Štoviše, sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost zbog najveće prednosti: spoznaje Krista Isusa, moga Gospodina (usp. Fil 3, 7-8). Sve su mi ove spoznaje ništavne u usporedbi s Isusom Kristom, mojim Gospodinom. Sada vidim i sam proživljavam da je ta spoznaja tako ugodna, korisna i divna da do ostalih više ništa ne držim, te iako su mi se prije toliko sviđale, sada mi se čine prazne i smiješne, da mi se čini gubitkom vremena dok se njima bavim“ (LJVM 11-12). Na putu upoznavanja Isusa vjernik se treba mudrosno suočiti s praksama koje našem grijehu i strastima ranjenom razumu otežavaju ili olakšavaju tu spasenjsku spoznaju. Prepreke upoznavanju istine i spoznaje Isusa Krista su svakako beskorisne misli koje nam se vrte u glavi. Vjernik treba paziti na svoje vlastite misli. Osobito valja obratiti pozornost na beskorisne misli i radoznalost u nepotrebnim stvarima na koje pristajemo te uzrokuju gubljenje duhovne snage i udaljuju usredotočenost od bitnih stvari i slabi molitveni život. A na poseban način to vrijedi za grešne misli. Isto tako treba se paziti brzopletog prosuđivanja, apsolutiziranja vlastitoga suda kao i navezanosti na svoju prosudbu, a razborito je potražiti duhovnu pomoć u složenim situacijama u razgovoru i savjetovanju. Montfort Kćerima Mudrosti i svima nama poručuje: „Kćeri moja, mrzi svoj duh s njegovim mislima odbacujući ih ako su zle, opasne ili beskorisne, a ako su dobre, podloži ih sudu poglavara. Ne oslanjaj se nikada na svoje ideje, svoje misli, svoje spoznaje, viđenja, kontemplacije, i nemoj se nikada postaviti zadnjim sucem njihove dobrote i zloće. Budi uvjerena da sud drugih o nekoj indiferentnoj stvari je uvijek ispraviji i sigurniji od tvoga, iako želiš sebe uvjeriti u suprotno“ (MS 3, 1-3).Sv. Bernard među ovim beskorisnim mislima razlikuje tri vrste ovisno o njihovoj štetnosti koju uzrokuju u nutrini: „Sv. Benedikt nas potiče braćo da budemo budi vezano uz naše misli. Postoje tri vrste misli kojih se moraju čuvati oni koji se Bogu vraćaju svim srcem i trude se pripraviti u sebi Bogu dostojno boravište. Ima misli koje se plod ljenčarenja i potpuno su neprikladne a duša ih može s lakoćom od sebe odagnati ili prihvatiti pod uvjetom da boravi sebi samoj u prisutnosti Boga vladara sve zemlje. Ove misli su blato ali jednostavno blato koje se ne hvata za nas niti zaudara. Druge misli su žešće, jako se priljube uz nas kao one koje pripadaju naravi i kao da su od istoga blata od kojeg smo mi stvoreni, te samo malo što se jave ne mogu se odagnati bez velikih poteškoća. Neki puta nas tako zahvati sjetilna misao za hranom, pićem odjećom da je teško možemo udaljiti iz našega srca. Ovo zavisi od tog što je ova blatnjava misao naišla na isti teren našeg blata. Ova vrsta misli nije samo blato nego je ljepljivo blato. Treća vrsta misli su u sebi nečiste koje zaudaraju koji ni iz kojega razloga ne smijemo pustiti u našu nutrinu, trebamo ih goniti od sebe svom svojom snagom plačući i uzdišući zazivati Duha Svetoga da dođe u pomoć našoj slabosti i nemoći. Ove misli se odnose na blud, zavist, oholost i druge pogubne poroke. Ako želimo sačuvati našu dušu čistom trebamo još dok su ove misli daleko, kad se tek rađaju, ići im u susret sa svom odlučnošću goniti ih od nas kako ne bi pronašle načina ući u našu nutrinu. Od ovih misli se ne treba čuvati samo kao od blata nego kao od naj nečistije i smrdljive otpadne jame“. (Sermoni diversi XXXI) Ljudski odnosi su opterećeni lakim sudovima o bližnjemu i mogu ozbiljno narušiti ljubav. Na najmanji znak prosuđuje se osoba i sumnja se u njene nakane ili djela. Isus nas je opomenuto da se pazimo ove zle sklonosti koja se lako uvlači u srce i međuljudske odnose: „Ne sudite pa dosita neće biti suđeni. Jer mjerom kojom mjerite odmjerit će vam se“ (Lk 6, 37). Vrlo je teško donositi sud o ljudskim djelima. Njihova prava vrijednost ovisi u velikoj mjeri o nakanama i motivima iz kojih se čine, a ti motivi su našim očima nevidljivi. Neka netočnost koju mi konstatiramo, u očima Božjim može biti samo jednostavna materijalna nesavršenost, koja u njegovim očima nije tako teška kao u našim. Čovjek gleda lice, a Bog srce. Možda je toj pogrješci uzrokom više slabost ili zabuna, nego zloća i razmišljanje. Tko zna ne dopušta li Bog toj osobi pogrješke kao protutežu njezinoj krjeposti, kao kušnju našoj krjeposti? Tko zna nije li ta pogrješka koju vidimo jedna slabost protiv koje se ta osoba bori, koju u sto slučajeva pobijedi, a jednom posrne? Pa kad bismo i pretpostavili da su nakane manjkave, nama je nepoznato koliko je tko pred Bogom odgovoran. Bog od svake duše traži samo onoliko koliko joj je milosti dao. Naša je dužnost mrziti grijeh, ali nemamo pravo prezirati i mrziti grješnika nego svakome čovjeku svjedočiti ljubav Kristovu. O potrebi trezvenosti i razboritosti prožetima ljubavlju kada se radi o prosudbi bližnjega, sv .Ljudevit piše: „Neka nikada ne interpretiraju u zlom smislu ono što ima samo privid zla, ispričavajući zbog slabosti, neznanja i strasti ono što je očigledno zlo, uvjereni da Bog dopušta zlo koje se vidi kako bi izvukao veće dobro koje se ne vidi i ostaje skriveno. Neka ne povjeruju odmah onima koji njima govore loše o bližnjemu, iako govore motivirani ljubavlju kako bi stvar promijenili na dobro, nego neka u ljubavi dokinu sud dok se dobro ne informiraju. Neka se radije izlože da budu prevarene zbog ljubavi, nego da donesu brzoplet sud griješeći protiv te krjeposti i razboritosti“ (PKM 111- 112). Sv. Franjo Saleški još dublje istražuje od kuda se javlja dinamika krivih sudova u duši: „Krive sudove treba liječiti prema uzrocima. Ima srdaca, koja su već od prirode trpka, gorka i oštra, pa ogorče sve, što prime, i kako veli prorok, pretvaraju sud u pelin, sudeći bližnjega vazda preoštro i preosorno. Ovima je prijeko potreban vješt duhovni liječnik, jer im je srce po prirodi gorko, pa ga je teško izvidati. Ako ta gorčina i nije grijeh, nego samo mana, ipak je opasna, jer u neku ruku uvodi u dušu i uzrokuje, da zavlada krivi sud i odgovor. Neki sude krivo ne iz osornosti već iz oholosti, držeći, da će tim više podići svoju čast, što više tuđu ponize. To su drzoviti i naduti 216 duhovi, koji se dive sami sebi, sami do sebe drže toliko, te im je sve drugo sićušno i nisko: »Nisam poput ostalih ljudi«, reče onaj ludi farizej. U nekih nema ove očite oholosti, a ipak im je drago pretresati tuđe mane, da se slađe naužiju, a i drugome pruže dobra svojstva, što drže, da ih imaju. A to je zadovoljstvo tako tajno i nezamjetno, te se bez osobito oštra oka ne može opaziti, a ne zamijete ga ni oni, koje obuzme, dok im ga ko ne pokaže. Neki hoće da sami sebi laskaju i opravdaju se pred sobom da umire grižnju savjesti, pa vrlo rado sude, da su drugi opaki kao i oni, ili ih tišti još veća opačina. K tome su si zabili u glavu, da im je manja krivnja, ako je mnogo zločinaca. Mnogi krivo sude samo stoga, jer im je osobito drago umovati i odgonetati ćud i ćudoređe drugih, vježbajući duh. Ako kadgod na nesreću pogode, eto ih sve drzovitijih i spremnijih da nastave, tako te ih jedva jedvice možeš od toga odvratiti. Neki sude po strasti, pa vazda dobro sude o ljubimcima, a zlo o omraženima. Čudnovato je, ali istinito, da prevelika ljubav uzrokuje krivi sud i o onome, koga ljubiš. Ta strahota izvire iz nečiste, nesavršene, mutne i bolesne ljubavi, iz ljubomora, koji, općenito je znano, zbog bezazlena pogleda, zbog nestašna smiješka odmah osuđuje osobe radi vjerolomstva i preljuba. Napokon dosta potiču sumnju i krivi sud strah, želja za slavom i druge duhovne slabosti. No gdje je lijek? Onima, koji piju sok etiopske biljke ofijuse (ciparskoga cvijeta), čini se, da svuda gledaju zmije i užasne stvari. Koji progutaju oholost, zavist, želju za slavom, mržnju, ne vide ništa, gdje ne bi našli što zločesto i pokudno. Oni prvi moraju piti vina, da se izliječe; a ovim drugima velim: pijte što više možete svetoga vina ljubavi, pa će vas osloboditi od opake ćudi, koja vas potiče na ove krive sudove. Ljubav se boji, da se ne naiđe na zlo, a kamo li da bi ga tražila; pa sve ako se i na njega namjeri, obori oči i drži se, kanda ga i ne vidi. Dapače, čim čuje buku, zažmiri prije nego pravo pogleda, a poslije iz svete bezazlenosti misli, da ono nije bilo pravo zlo već samo sjena ili utvara zla. Ako li nehotice prepozna zlo, odmah se okrene i nastoji, da mu zaboravi sliku. Ljubav je prijeki lijek za sva zla, a osobito za ovo. Koji boluju od žutice, sve im se čini žuto. Krivi je sud zbilja duhovna žutica, pa koji od nje boluju, njihove oči vide sve naopako. A tko bi se rado izliječiti, neka lijeka ne meće na oči ni na razum, već na čuvstva, koja su noge duševne. Ako su ti čuvstva blaga, blago ćeš i suditi; ako si ljubezna, sudit ćeš ljubezno.“ (Filoteja III, 28) Na početku duhovnog života vjernik se može zanositi uzvišenim mislima o svom duhovnom putu, posebnom poslanju, velikom služenju Bogu, duhovnom životu, gorljivom nerazboritom apostolatu, olakom prosudbom drugih i drugačijih. Zanošenje je plod duhovnog neiskustva, neprokušanosti, nepoznavanja sebe i stvarnih dinamika duhovnog života ili ukratko, iskustvenog neusvajanja autentičnog evanđeoskog duha poniznosti i ljubavi u blagosti. A sve skupa proizlazi iz duhovne oholosti koja se rađa po samodopadnosti. Montfort nas opominje: „Trebaš, dakle, kćeri moja jako pažljivo biti nepovjerljiva prema svjetlima svoga razuma, ma koliko ti bila osoba nutrine prema osjećajima svoga srca, ma koliko ti pravedni i iskreni izgledali prema lijepim i uzvišenim mislima, i pobožnim planovima koje zli duh, preobučen u anđela svijetla, nadahnjuje često najgorljivijim i najduhovnijim kako bi učinio da padnu, služeći se svojim lukavstvom i prijevarama. Kako bi razlučila i izbjegavala lukave zamke samoljublja, tijela i đavla, evo važnih savjeta koje ti dajem: nemoj se nikada svojevoljno samodopadati; još manje imaj povjerenja u ono što si mislila, zamislila ili odlučila, nego stavi svoje dopadanje, povjerenje i svoj oslonac samo u Marijine zasluge, čija si ropkinja, u njen zagovor kod Isusa; u krv i zasluge Isusa kod Oca i u beskrajno milosrđe Boga, tvoga Oca. Ne budi sudac samoj sebi, jer nitko nije zakonit sudac u svojoj kući, nego otkri svoje misli, ideje. Budi poslušna ispovjedniku koji ti je dan i izabran od tvog duhovnika, okoristi se njegovim mišljenjem, slijedi pouke i nauk božanske Mudrosti koje sam ti dao“ (MS 11). U biti svetačka tradicija bi nas htjela poučiti mudrosti rasuđivanja zdravog razuma u kome osoba na temelju iskustva, razmišljanja i dijaloga prosuđuje život u skladu s vjerom i rasuđuje pod vidikom Boga i vječnosti. Radi se o tome da se vjernik treba truditi kako ne bi postao tvrdoglav i svojeglav pouzdavajući se u svoja nadahnuća i uvjerenja bez sučeljavanja i slušanja drugoga. Prava mudrost sastoji se u tome da poštujemo tuđa uvjerenja, a da živimo po svojima u skladu s vjerom djelatnom u ljubavi, u sučeljavanju s duhovnikom, koji nam posreduje opće crkveno prihvaćenu  duhovnu i provjerenu tradiciji. Na taj način duša malo po malo gubi sklonost prema svojeglavosti, oholosti, samouvjerenosti i kritizerstvu koja su uzrokom mnogih lutanja. Da to svladamo, potrebno je studirati i učiti u prvom redu ono što je korisno, posebno ono što je potrebno, a ne ono što nam se iz znatiželje sviđa. Dosljedno tome samo umjereno i trijezno se treba odnositi prema onome što više djeluje na maštu nego na duh, kao što je većina romana, filmova ili ono što se odnosi na novosti i na svjetske događaje, kao što su novine i razne revije. Lorenzo Scupoli poručuje: „Jedna druga stvar, od koje treba čuvati razum, kako bi mogao dobro rasuđivati. Druga stvar od koje moramo braniti razum jest znatiželja. Naime, ispunjajući ga sa škodljivim, ispraznim i nepristojnim mislima, činimo ga slabim i nesposobnim da nauči ono što se odnosi na naše istinsko mrtvljenje i savršenstvo. Stoga ti trebaš biti kao mrtva u svemu što se odnosi na istraživanje ne nužnih, premda dopuštenih, zemaljskih stvari“ (DB IX). U diskusijama, koje čovjek ima s drugima, treba, tražiti istinu, a ne zadovoljštinu za povrijeđeni ponos ili prevlast svojih ideja ili se ravnati prema unaprijed usvojenim osjećajima. Rijetko je, da u protivnom mišljenju ne bi bilo poticaja na traženje istine, koja nam je do sad izmakla. Slušati pažljivo i nepristrano razloge svojih oponenata i odobravati im ono što je ispravno u njihovim opaskama je još najbolji način, da se približimo istini, kao i da očuvamo zakone poniznosti i ljubavi. Sve u svemu treba, želimo li disciplinirati svoj razum, studirati ono što je duhovno potrebnije i korisnije i to nadnaravnim duhom i ciljem, što znači sa željom spoznati, ljubiti i prihvatiti istinu. Scupoli uči: „Razlog zbog kojega ne razlučujemo ispravno sve navedene stvari, zajedno s brojnim drugima, jest to što im odmah na njihovu prvom pojavku pristupamo ili s ljubavlju ili s mržnjom. Njima zatamnjen razum ne može ih ispravno prosuditi za ono što one jesu. Ti, da se i tebi ne bi dogodila ova varka, budi pažljiva koliko više možeš u držanju svoje volje očišćene i slobodne od neurednog osjećaja prema bilo kakvoj stvari. I kada se nađeš pred kakvim objektom, prije nego ga poželiš ili odbaciš, promotri ga dobro s razumom i nastoji ga proniknuti više sa zrelošću nego s mržnjom, ako se radi o nečemu što je protivno našim naravnim nagnućima, ili s ljubavlju, ako ti donosi radost. Jer tada je razum, budući da nije strašću zapriječen, slobodan i jasan; može spoznati istinito i proniknuti unutar zla koje se krije ispod lažnog zadovoljstva i u dobro koje je prikriveno prividom zla. No ako se je volja već prije usmjerila s ljubavlju prema nekoj stvari ili je s gnušanjem odbija, razum je ne može dobro upoznati jer ga onaj osjećaj koji je već prisutan zatamnjuje te čini da stvar prosudi različito od onoga što ona jest i kao takvu, predstavljajući je volji, ona se još žarče nego prije pokreće u ljubavi ili u mržnji prema toj stvari protiv svakog zahtjeva i zakona razuma. Uglavnom, razum biva zatamnjen tim osjećajem i tako zatamnjen dotičnu stvar iznova prikazuje volji kao još poželjniju ili odbojniju. Stoga, ako se ne opslužuje pravilo o kojem rekoh ove dvije toliko izvrsne i plemenite moći, razum i volja, kao u nekakvu vrtlogu idu, bijedno iz tame u još gušći mrak te iz pogreške u još veću. Pazi se dakle, kćeri, sa svakom vrstom budnosti od bilo kojega neurednog osjećaja prema bilo kojoj stvari koju prije nisi dobro ispitala i svjetlom razuma, a osobito onim milosti, molitve i suda tvoga duhovnika, prepoznala za ono što ona jest. Držim da se moraš osobito paziti u nekim izvanjskim djelima koja su dobra i sveta, i to više nego u nekim drugima jer u njima, kao takvima, postoji veća opasnost zablude i nesmotrenosti s naše strane. Naime, zbog kakve situacije vremena, mjesta i mjere, ili iz obzira prema poslušnosti, ponekad ti mogu nanijeti ne malu štetu, kao što se to zna za mnoge koji su u svetim i hvalevrijednim vježbama upali u opasnost“. (DB IX). Oholost razuma također treba izbjegavati i to onaj ponos duha, koji je opasniji i teže izliječiti nego li oholost volje. To otežava život vjere i poslušnost kršćanima. Htjeli bi biti dostatni sami sebi, toliko imaju pouzdanja u svoj razum i ne primaju vjersku pouku ili bi je barem htjeli kritizirati i tumačiti čisto ljudskim razumskim razlozima. Uslijed oholosti razuma čovjek ima toliko pouzdanja u svoj sud, da ne voli nikoga pitati za savjet, a posebno ne svoje starije. Odatle nastaju 218 tolike nerazboritosti i ona tvrdoglavost u privrženosti svojim vlastitim idejama, radi koje osuđujemo oštrim tonom mišljenja, koja nisu u skladu s našim. To je jedan od najčešćih, razloga podijeljenosti koje se zapažaju među kršćanima. Ponovno poslušajmo savjet Scupolija: „Ako budeš slijedila ove upute, izbjeći ćeš mnogim zasjedama jer lukava zmija, videći da je u onima koji nastoje napredovati u duhovnome životu volja snažna i jaka, pokušava oboriti njihov razum kako bi zagospodarila ili njime ili voljom. Stoga često običaje dati im uzvišene osjećaje, žive i neobične; osobito ih u najvećem stupnju daje osobama oštrijega i dubljeg duha koje se lako uzohole kako bi, zaokupljene radošću i razmatranjem onih točaka u kojima se zavaravaju da uživaju Boga, zaboravile očistiti srce i potruditi se u upoznavanju samih sebe te u istinskom mrtvljenju. Uhvaćeni tako u zamku oholosti, od vlastitog razuma prave idola. Odavde slijedi da malo po malo, a da i ne primijete, uvjere sami sebe da im nije potreban nikakav savjet ni pouka jer su već naviknuti u svakoj prigodi uteći se idolu vlastita suda. Ova je stvar velika opasnost i teška za izliječiti jer je opasnija oholost razuma nego volje. Budući da se oholost volje očituje vlastitom razumu, lakše će se jednoga dana pokoriti kome treba. No, tko je duboko uvjeren da je njegovo mišljenje bolje od drugih, od koga i kako bi mogao biti ozdravljen? Kako će se podvrgnuti tuđemu sudu koji se ne drži toliko dobar kao vlastiti? Ako je oko duše, a to je razum, s kojim se je trebala upoznati i očistiti rana oholosti volje, bolesno, slijepo i puno te iste oholosti, tko će ga moći izliječiti? I ako svjetlo postane tama te red zakaže, što će biti od ostaloga? Stoga se ti na vrijeme suprotstavi tako opasnoj oholosti prije nego što ti prodre do same koštane srži. Otupi oštrinu svog intelekta, spremno se podloži tuđemu sudu, postani luda iz ljubavi prema Bogu i bit ćeš mudrija od Salomona“. (DB IX). Čovjek je tako stvoren od Boga da ne može istovremeno biti zauzet dvjema različitim mislima. Zbog toga je klasična katolička svetačka asketska tradicija poziv sv. Pavla „bez prestanka molite“ (1 Sol 5, 17), osim kao same trenutke posvećene molitvi, interpretirala u kategorijama nastojanja oko duha sabranosti i vježbanja u Božjoj prisutnosti kao vrsna sredstva na putu čišćenja i povećanja osobnosti. U biti radi se o nastojanju i vježbanju u gajenju svijesti o Božjoj prisutnosti bilo ponavljanjem nekog molitvenog zaziva upućena Bogu ili jednostavne pomisli na Boga tako da vjernik postaje svjestan da se cjelokupni njegov život odvija pred Bogom te se uči prosuđivati život počevši od te svijesti. Svetac savjetuje: „Sva vaša djela činite u Božjoj prisutnosti i za Boga samoga“ (PKM 138). A o toj velikoj tajni duhovnog života tako poticajno pjeva: „Želimo li biti sretni, sačuvati nevinost, proći neopečeni i posred vatre? Po biti i moći Bog je prisutan posvuda. Pazimo, dakle, i živimo u Božjoj prisutnosti. Po ovom velikom otajstvu Bog nas potiče da postanemo sveti i vidimo ga posvuda; što je zaslužnije od njegove nazočnosti na nebu. Bog me ovdje vidi…“ (P 24).

Razmisli! Kakvo je moje iskustvo kod upotrebe razumskih moći u duhovnome životu i molitvi? Trudim li se bolje upoznati i molitveno spoznati otajstva vjere?Koje su glavne poteškoće na koje na tom putu nailazim? Koji od gore navedenih asketskih savjeta vezanih za spoznajne moći je meni osobno korisniji u ovome trnutku?