Cilj duhovnog života je cjelovito nasljedovanje Isusa u ljubavi, a duhovno sazrijevanje prolazi kroz različite etape i faze rasta. Vjernik prethodno proživljene etape i duhovna iskustva usvoji i integrira u daljnjem življenju i sazrijevanju. Tako dinamika čišćenja duše ostaje prisutna i djelatna. Posebno treba naglasiti da razdoblja duhovnog života u praktičnom iskustvu življenja vjere nisu strogo odvojena crtom razdvajanja nego slijede svu složenost osobnog iskustva svakog vjernika, složenost životnih prilika, a uvijek ostaje i apsolutna sloboda Duha koji vodi svaku dušu osobno.

            Tako osobe u početnom razdoblju duhovnog života mogu u određenim situacijama, nošene milošću i vlastitim karakterom, činiti herojska djela krjeposti i kušati plodove puta prosvjetljenja. Vrijedi i obrnuto, vjernici koji su duhovno uznapredovali i u dobroj mjeri sazrjeli, mogu imati borbe tipične za put čišćenja, a mogu pasti i u teške grijehe. Duhovni život ostaje neistraženo otajstvo Božje milosti, ljudske slobode, vjernosti, nevjernosti ili djelomične vjernosti kao i najrazličitijih utjecaja osobnih uspjeha i neuspjeha, drugih ljudi, prilika i napasti osobnih i đavolskih, a sve to se događa u jedinstvenom i neponovljivom iskustvu svake osobe. Pa ipak u življenju vjere ostaje velika važnost opisa smjernica pojedinih razdoblja i etapa duhovnog života koje je Crkva baštinila iz svetačke i asketske tradicije koji kao svjetlo na putu pomažu u razumijevanju osobnog iskustva, a često kao i potvrda već proživljenog na putu sazrijevanja.

            Tijekom čišćenja kod vjernika se događa obraćenje prema nutrini jer počinje u novom svijetlu spoznavati Boga, sebe i odnose s drugima. Njegova savjest postaje profinjenija u mislima, u sudovima i djelima, zato treba posebno paziti da ne padne u skrupule ili se obeshrabri vidjeći poteškoće i probleme na koje nailazi. Osobni susret s Kristom i želja za dosljednim kršćanskim životom, prožimaju i preobražavaju navike vjernika koji uči iskustvenu mudrost življenja vjere u svim lijepim dimenzijama iskustva, kao i uviđanje napora koje je potrebno uložiti, te on počinje bolje shvaćati dinamike duhovnoga rasta. Naime, ako je vjernik odlučio živjeti vjeru duhovni rast vodi dušu da traži Boga zbog Boga, po predanju u njegovu volju, bez obzira na sjetilne utjehe i radosti.

            Nakon određenog vremenskog razdoblja koji je promijenjivo ovisno o milosti Božjoj, odlučnosti svakoga osobno i dubine potrebnog čišćenja, duša dolazi do stabilnijeg duhovnog stanja u kome ne pada u svojevoljni grijeh, pa ni laki. Važno je naglasiti upravo odlučnost duše u opredjeljenju za Boga i odbacivanju svega što se protivi Evanđelju kao jedan od glavnih uvijeta za daljni duhovni rast. Vjernik koji sazrijeva istinski želi nasljedovati Krista i njemu se suobličiti. Osoba koja kroči putem prosvjetljenja, obično je postigla veliki stupanj ovladavanja sobom. Pomoću Božje milosti pobijedila je teške grijehe i dominantne strasti. Uvjet istovremeno i učinak ovog puta je ozbiljan i trezven napor u mrtvljenju starog čovjeka, sve veća ljubav i poniznost jer duša ne može kušati duh Kristov ako se ne oslobađa od svakog egoizma i navezanosti na samu sebe. Cilj duhovnog puta je rast u ljubavi, doći do toga da se ljubi čistom ljubavlju. Dinamiku daljnjeg rasta koja vodi putem prosvjetljenja sv. Ljudevit je tako jednostavno i snažno opisao u nekoliko redaka pjesme u kojoj kao da nam sama ljubav poručuje:

            „Sebeljublje je posve suprotno od svete vatre božanske ljubavi, treba sve trpjeti i sve učiniti kako bi se protjeralo ovu profinjenu pakost. Kako bi se gorilo mojim čistim plamenom, kako bi se kušalo moje sveto pomazanje, treba mrziti svoju dušu čak do mrtvljenja. Moja spasonosna vatra se gasi vodom lakih grijeha. Tko ih ne čini svojevoljno, doći će do čiste ljubavi neba“ (P 5, 29-31).

Dakle, dinamika duhovnoga rasta se blokira svojevoljnim lakim grijesima. A sama bit puta prosvijetljenja je molitva, duhovni napor i borba za oslobađanje slobode za čistu ljubav ako se ne čini svojevoljni laki grijesi.

            Ako bismo htjeli u nekoliko redaka opisati put duhovnog rasta i sazrijevanja koji vodi preko čišćenja do prosvjetljenja, onda treba reći da on ide od početnog oduševljenja i željene idealizirane svetosti k prikazivanju vlastitog siromaštva koje uistinu autentičan duhovni put iznese vjerniku na vidjelo. Čovjek je sklon da idealizira i zamisli put kojim bi trebao kročiti, a to je plod nepoznavanja Božje logike djelovanja u povijesti spasenja, nepoznavanja samoga sebe niti dinamika duhovnog života. Poslije nekog vremena, napora i rada oko duhovnog rasta nakon što splasne početno oduševljenje i malo po malo prestaju sjetilne slasti i ugode u prakticiranju vjere, duša kuša borbu u nastojanju da se oslobodi od grijeha. Vjernik počinje uviđati vlastitu slabost po padovima, borbom s napastima, zlim sklonostima i požudom te shvaćati da nije ono što bi htio biti. Tada se može pojaviti veliki rizik da se okrene sam sebi, zatvori u sebe, padne u mlakost ili napusti duhovni život.

Nakon što je na tom putu postigao određene uspjehe te više ne pada u teže grijehe, pred njim ostaje još naporan put izgradnje ljudski i duhovno zrele nutarnje slobode i postizanja nutarnjeg jedinstva što nužno vodi do umiranja sebi, a najčešće se očituje u borbi protiv napasti, zlih sklonosti i korijena grijeha koji ostaju u duši, i do oplemenjenja vlastitoga bića po zreloj sebedarnoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

            Tako prijelaz s puta čišćenja na put prosvjetljenja nije samo oslobađanje od teških grijeha, nego i uviđanje naših nedostatnosti i iluzija, zlih sklonosti, slabosti, ograničenosti vlastite naravi i karaktera, a upravo to je potrebno za duhovni rast i sazrijevanje tako da duša odgovor Božjem pozivu na svetost ne vidi više u traženju vlastitog savršenstva, što može biti izraz duhovne oholosti i prikriveno najuzvišenijim temama duhovnosti, nego kao prikazivanje vlastite bijede i siromaštva koje postaje duhovno siromaštvo.

            Taj put ogoljenja duše pred Bogom može biti bolan i naporan, a preduvjet da bi ga duša mogla proživjeti na autentično duhovan način su odlučnost i izbjegavanje kompromisa na duhovnom putu što prvenstveno podrazumijeva ne padanje u teške grijehe. To je sazrijevanje koje duša treba prijeći na putu čišćenja jer kad netko pada u teže grijehe, ili se svojevoljno prepusti nekoj neurednoj strasti, onda je put duhovnog rasta paraliziran, a Božja milost prvenstveno potiče i pomaže ljudski napor da se oslobodi dotičnoga grijeha.

            Na putu sazrijevanja ili prosvjetljenja borba sa starim čovjekom i njegovo umiranje na bilo koji način ne odnosi se na čovjekovu ljudsku narav, njegove sposobnosti i talente, naprotiv kod čovjeka oplemenjena i obnovljena milošću, na vidjelo izlazi ono najbolje i najljepše od vlastitoga bića u odnosu na Boga, sebe i bližnjega. Dakle, govoreći općenito, ako put čišćenja prethodi putu prosvjetljenja, samo čišćenje duše se ostvaruje u potpunosti tek na putu prosvjetljenja. Ta se dva puta razlikuju po karakterističnim naglascima jedne ili druge faze duhovnog sazrijevanja, a ne kao strogo razgraničene susljedne faze. Kao što smo rekli, na putu čišćenja prevladava borba s aktualnim grijesima u koje osoba pada i s porocima koje nastoji iskorijeniti. Ovo sučeljavanje sa snagom grijeha od početka duhovnog života događa se uz napor potpomognut vjerom i milošću, sredstvima i dinamikama koje smo opisali u prethodnom poglavlju kako bi se duša oslobodila od duha protivna Evanđelju koji djeluje na naše biće.

            Možemo reći da se prijelaz s puta čišćenja na put prosvjetljenja događa u trenutku kada krjeposti počinju prevladavati nad porocima na postojan način i duže vrijeme, odnosno kada Kristova milost počinje u duši donositi pozitivne plodove, a ne više pretežno borbu za slobodu od padova u teže grijehe.

            Ova nova faza duhovnog života nazvana je prosvijetljene jer je duša uz suradnju milosti Božje došla do tog stupnja evanđeoske nutarnje slobode da ne gubi Božju milost po težim padovima, te kuša relativnu slobodu i prevlast nad sjetilnim poticajima đavla, svijeta i tijela na grijeh. Pa ipak proces čišćenja, kao što smo rekli, nije završen. Duša treba nastaviti živjeti sve prakse duhovnog života, a sazrijevanje je vodi do borbe protiv lakih grijeha, nesavršenosti i zlih sklonosti te se tako utvrđuje u milosti i raste u krjepostima. Bog sam će dušu koja se pokaže vjerna, provesti kroz pasivno čišćenje do onih dubina do kojih sama svojim naporima potpomognutima milošću ne može ni na bilo koji način doći.

            Od samog ulaska na put prosvjetljenja duša teži da se sjedini s Bogom po meditaciji koja prerasta u kontemplaciju po načinu i dinamici koju Bog odredi, a ona je plod ljubavi Duha Svetoga koja se sve više ulijeva u srce i uzdiže sve krjeposti na viši stupanj. Sv. Ljudevit naučava posvetu Isusu Kristu po Mariji kao tajnu duhovnog života koja vodi dušu upravo tim putem i to na način da ta bolna iskustva duša vedro proživi i nezaustavljivo duhovno napreduje i sazrijeva.