Od staroga prema novom čovjeku

U svetačkoj i duhovnoj literaturi katoličke tradicije za izraziti duhovni rast općenito, a posebno prijelaz s puta čišćenja na put prosvjetljenja koristi se novozavjetna terminologija umiranja starog i rađanja novoga čovjeka u Isusu Kristu. U Novom Zavjetu na dvostruk način govori o ovoj temi.

            Prvi način izražava ovu duhovno stvarnost u Kristu kao već ostvarenu: „jer svukli ste staroga čovjeka s njegovim djelima a obukli novoga koji se obnavlja prema slici svoga Stvoritelja“(Kol 3, 9-10) „Svi vi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli“ (Gal 3,27).

            Drugi način izražavanja ove iste stvarnosti je  u imperativu kao stvarnost koja je pred nama i koju treba ostvariti u našem životu vjernika: „Odložite staroga čovjeka koji u varavim požudama propada! Promijenili ste svoj prijašnji život i obnovite svoj duh i svoju pamet. Obucite se u novoga čovjeka koji je stvoren na sliku Božju u istinitoj pravednost i svetosti“ (Ef, 4 22-24)  „Naprotiv obucite se u Gospodina Isusa Krista, i ne brinite se za tijelo tako da se razbude pohote!“ (Rim 13,14)

            Kad se u novozavjetnoj i svetačkoj tradiciji govori o umiranju staroga i rađanju novoga čovjeka i Isusu Kristu kao već ostvarenoj stvarnosti onda se misli na Kristovo djelo otkupljenja i naše sudjelovanje u njemu po krštenju i drugim sakramentima po kome kršćani žive pod novom rasporedbom milosti a ne više pod teretom saro zavjetnog zakona te su pozvani ostvariti u svom novu zapovijed ljubavi u Duhu Svetome.

            A kad se govori o umiranju staroga i rađanju novoga čovjeka i Isusu Kristu kao stvarnosti koja se tek treba dogoditi u životu vjernik onda se pod tim misli upravo na istinsko ostvarenje zapovjedi ljubavi u vlastitom iskustvu gdje čovjek doživljava u sebi nutarnju borbu zakona tijela protiv zakona duha. „Jer oni koji žive po tijelu teže za tjelesnim stvarima a oni koji žive po Duhu teže za duhovnim…Naprotiv ako Duhom mrtvite tjelesna djela živjet ćete.“ (Rim 8,5 i 13).

            U biti na takav način se želi potaći vjernike na čistoću ljubavi života u Kristu, to apostola Pavao  poručuje ovim riječima: „Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni, jer je već žrtvovana naša Pasha, Krist. Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine“.  (1Kor, 5,7)

            Lallemant o tom naporu koji vjernik treba učiniti za postići čistoću duše i tako porasti uči: „Srce je čisto ako u njemu nema ništa što bi se i najmanje protivilo Bogu i djelovanju milosti. Sve stvoreno na svijetu, sav red naravi i milosti, sve vodstvo Božje providnosti ide za uklanjanjem iz naših duša svega što se protivi Bogu. Jer nikada nećemo Bogu doći ako ne uklonimo, izmijenimo ili uništimo, bilo u ovom životu bilo u drugome, sve što se Bogu protivi.

            Prvo je sredstvo za postizavanje savršenstva čistoća srca. Samo su po čistoći srca sv. Pavao Pustinjak, sv. Marija Egipatska i drugi sveti pustinjaci postigli savršenost. Čistoća srca, duhovne upute dobrih duhovnih knjiga, duhovno vodstvo i vjerno sudjelovanje s milostima, to je put do savršenosti.

            U našem je srcu korijen svega zla. Trebali bismo shvatiti kolika je pokvarenost ljudskoga srca pa bismo znali koliko nam je potrebna čistoća. Ima u nama beskrajno puno zloće koju ne vidimo jer nikad ozbiljno ne ulazimo u svoju dušu. Kad bismo ušli, našli bismo bezbroj neurednih želja za čašću, nasladom, udobnošću, koje bez prestanka vriju u našem srcu.

            Toliko smo puni krivih mišljenja i lažnih sudova, neurednih osjećaja, strasti i zloće da bismo se sami sebe postidjeli kad bismo vidjeli svoju pravu sliku. Predstavimo si blatan zdenac iz kojega se neprestano grabi voda. Spočetka se grabi samo blato. Ali ako se snažno grabi, zdenac se čisti, voda postaje čistija, a na kraju vadimo čistu i bistru vodu. Jednako se i u radu na čistoći duše dno pokazuje malo-pomalo. Na dnu se pokaže Božja prisutnost po divnim učincima u našoj duši i u duši bližnjih na koje djelujemo.

            Kada je srce dobro očišćeno, Bog ispuni dušu i sve njezine moći, pamćenje, razum, volju, svojom svetom prisutnošću i svojom ljubavi. Tako čistoća srca vodi sjedinjenju s Bogom, do čega se redovito ne dolazi drugim putem.

            Najkraći i najsigurniji put do savršenosti nastojanje je oko čistoće srca. To je bolje nego se vježbati u krepostima. Bog nam je spreman dati svakovrsnih milosti ako Mu ne stavljamo zapreke, koje uklanjamo čisteći srce. Tada će Bog našu dušu obdariti milostima čiju ljepotu i snagu ne možemo sada ni shvatiti.

            Bez obilja milosti nećemo nikada učiniti velika, kreposna djela, a ovoga obilja nećemo imati prije potpune čistoće svojega srca. Kad je postignemo, vršit ćemo svaku krepost za koju nam se pruži prigoda. Za druge ćemo kreposti imati spremnu volju, a to Bog poglavito i traži. Ne može se učiniti kreposno djelo ako nemamo njegov duh i bitnost, odnosno spremnu volju.

            Nijednoj se vježbi duhovnoga života demon toliko ne protivi koliko čistoći srca. On će nas pustiti da činimo vanjska dobra djela, da se javno optužujemo zbog svojih grijeha ili služimo u bolnici i kuhinji. Često u ovome nalazimo osobno zadovoljstvo, laska nam i zaustavlja grižnju savjesti. Ali on ne može podnijeti da svratimo pogled na svoje srce, ispitujemo nered u njemu nastojeći ga popraviti. Istodobno, naše srce ništa toliko ne izbjegava koliko ovo istraživanje i brigu, jer tako vidi i osjeća svoju nevolju. Sve su naše moći silno neuredne, a mi ne volimo spoznati njihov nered jer nas ta spoznaja ponižava.

            Poredak u čuvanju čistoće srca i stupnjevi čistoće. Najprije treba opažati i popravljati lake grijehe, zatim neuredne pokrete srca, potom nam valja urediti svoje misli. Ako upoznamo Božja nadahnuća, Njegove zakone i volju, oduševit ćemo se za izgradnju samih sebe.

Neka sve to bude blago učinjeno, spojeno s pobožnošću prema našem Gospodinu, koja obuhvaća spoznavanje Njegove veličine, duboko poštivanje Njegove osobe i svega što se Njega tiče: ljubav prema Njemu i nasljedovanje Njega.

            Najprije se oslobodimo od sadašnjih grijeha i kazni koje smo njima zaslužili. Odviknimo se zatim od svojih zlih sklonosti, neurednih osjećaja i pokvarenosti koja nam je prirođena i u svim je našim moćima i osjetilima, što je vidljivo već na maloj djeci. Nakon toga se oslobodimo prirođene slabosti, prevelike sklonosti zlu. Sve to se postiže pokorom, mrtvljenjem i vježbama u krepostima, svetim sakramentima i sjedinjenjem s Bogom. On nas jedini može ojačati protiv slabosti, kamo nas naša ništavnost sama od sebe vuče.

            Duša može doći do toga stupnja čistoće da njezina mašta i moći ne mogu drukčije djelovati nego za Boga. Ona ne želi ništa, ničega se i nikoga sjećati, ni o kome i ni o čemu misliti, ne želi shvatiti ništa osim onoga što se odnosi na Boga. Tako će se, ako tko u razgovoru počne tašto i nekorisno govoriti, morati sama u sebi sabrati jer nema načina kojim bi mogla shvatiti ili zapamtiti ovakve stvari“. (NDŽ  III,1)

            Dakle, prijelaz s puta čišćenja na put prosvjetljenja nije samo oslobađanje od teških grijeha, nego i uviđanje naših nedostatnosti i iluzija, zlih sklonosti, slabosti, ograničenosti vlastite naravi i karaktera, a upravo to je potrebno za duhovni rast i sazrijevanje tako da duša odgovor Božjem pozivu na svetost ne vidi više u traženju vlastitog savršenstva, što može biti izraz duhovne oholosti i prikriveno najuzvišenijim temama duhovnosti, nego kao prikazivanje vlastite bijede i siromaštva koje postaje duhovno siromaštvo.

            Taj put ogoljenja duše pred Bogom može biti bolan i naporan, a preduvjet da bi ga duša mogla proživjeti na autentično duhovan način su odlučnost i izbjegavanje kompromisa na duhovnom putu što prvenstveno podrazumijeva ne padanje u teške grijehe. To je sazrijevanje koje duša treba prijeći na putu čišćenja jer kad netko pada u teže grijehe, ili se svojevoljno prepusti nekoj neurednoj strasti, onda je put duhovnog rasta paraliziran, a Božja milost prvenstveno potiče i pomaže ljudski napor da se oslobodi dotičnoga grijeha. Dok na putu prosvjetljenja duša treba uložiti glavninu svoga nastojanja oko usvajanja dinamika novog života u Kristu.

            Toma Kempenac poručuje: „Budi revan i marljiv u službi Božjoj i često razmišljaj o tome: čemu si došao i zašto si napustio svijet? Zar ne zato da živiš za Boga i postaneš duhovan čovjek? Revnuj dakle za napretkom, jer ćeš za kratko vrijeme primiti plaću za svoj trud; i tada neće više biti ni straha ni boli u tvojoj blizini. Sada ćeš malo raditi, a steći ćeš veliki mir, dapače vječnu radost. Ako ti ostaneš vjeran i revan u radu, i Bog će bez sumnje biti vjeran i velikodušan u nagradi.

            Moraš zadržati dobru nadu da ćeš polučiti palmu; ali ne valja se smatrati sigurnim da se ne zalijeniš ili ne uzoholiš.

            Kad je netko tjeskoban kolebao između straha i nade, te jednog dana pritisnut žalošću kleknuo pred oltarom u crkvi na molitvu, ovako je razmišljao u sebi: »O, kad bih znao da ću ustrajati!« I odmah je čuo u nutrini božanski odgovor: »Kad bi to znao što bi onda htio činiti? Čini sada što bi onda htio činiti, i bit ćeš posve umiren.«

            I odmah se, utješen i ojačan, predao u volju Božju; i prestalo je mučno kolebanje. I nije više htio znatiželjno istraživati da dozna što ga čeka u budućnosti; nego je više nastojao istražiti što je sveta i savršena volja Božja pa da svako dobro djelo počne i dovrši.

            »Uzdaj se u Gospoda i čini što je dobro! Tada ostaješ u zemlji i uživaš dobra njezina«, govori prorok. Jedno je što mnoge odvraća od napretka i revnog popravka; a to je strah pred poteškoćama, muka u radu. Dakako, najviše od ostalih napreduju u krepostima oni koji muževnije nastoje pobijediti sve što im je teško i protivno. Jer ondje čovjek više napreduje i zaslužuje veću milost gdje više svladava samog sebe i mrtvi se u duhu.

            Ali nemaju svi jednako mnogo da svladaju i umrtve. Ipak će marljiv revnitelj jače napredovati, makar bio opterećen s više strasti, nego li drugi koji je dobra ponašanja, ali koji je manje revan u krepostima. Dvoje nam osobito pomaže za veliki popravak; naime, silom se otrgnuti od onoga na što narav grešno naginje, i revno nastojati oko dobra koje nam je najviše potrebno.

Nastoj se također čuvati i svladavati u onome što ti se češće ne dopada kod drugih.

            Neka ti sve služi za napredak; te se oduševi za nasljedovanje ako vidiš ili čuješ za dobre primjere. Ako si pak opazio nešto ukora vrijedno, čuvaj se da i ti isto ne učiniš, ili, ako si kada učinio, nastoj se što brže popraviti. Kao što tvoje oko promatra druge, tako i drugi paze na tebe. Kako je ugodno i milo vidjeti revnu i pobožnu braću, spremnu na dobro i punu ljubavi za stegu! Kako je žalosno i bolno vidjeti one koji neuredno žive i koji, ne vrše ono na što su zvani! Kako je štetno zanemariti odluku, stvorenu u svom zvanju, i priklanjati se onome što na nas ne spada!

            Sjeti se odluke koju si stvorio i drži pred očima sliku Raspetoga. Kad promotriš život Isusa Krista, možeš se zbilja sramiti što se nisi trudio postati mu više sličan, premda već dugo hodaš putem Božjim. Redovnik, koji se revno i pobožno vježba u nasljedovanju života i muke Gospodnje, naći će tamo obilato sve što mu je korisno i potrebno i neće mu trebati tražiti išta bolje izvan Isusa.

O, kad bi raspeti Isus došao u naše srce, kako bismo brzo i dovoljno bili učeni!

            Revan redovnik sve rado podnosi i poduzima što mu nalože. Nemarnog i mlitavog redovnika hvata žalost za žalošću i svuda je podvrgnut stisci, jer unutarnje utjehe nema, a vanjske ne smije tražiti. Redovnik koji živi bez stege izvrgnut je teškom padu. Tko ide za blažim i lakšim, uvijek će živjeti u stisci, jer mu se ovo ili ono neće sviđati.

            Kako rade toliki drugi redovnici koji dosta skučeno žive po strogim samostanskim pravilima? Rijetko izlaze, povučeno žive, siromaški se hrane, grubo se odijevaju, mnogo rade, malo govore, dugo bdiju, rano ustaju, produljuju molitve, često čitaju (korisne stvari) i strogo se drže reda. I zato bi bila sramota da ti ljenčariš u tako svetom poslu, dok toliko mnoštvo redovnika počinje klicati Bogu.

            O, kad ne bismo imali nikakve druge dužnosti, osim hvaliti Gospoda Boga svoga svim srcem i ustima! O, kad ne bi nikada trebao jesti, ni piti, ni spavati, nego kad bi mogao uvijek Boga hvaliti i baviti se samo duhovnim stvarima! Onda bi bio mnogo sretniji nego što si sada kad služiš tijelu u kojekakvim potrebama. Kamo sreće kad ne bi bilo tih potreba, nego samo duhovna okrepa duše koju, nažalost, dosta rijetko okusimo.

            Kad čovjek stigne dotle da ni u jednom stvorenju ne traži svoje utjehe, onda mu istom Bog počinje savršeno goditi; onda će biti sasvim zadovoljan, zbilo se što mu drago. Onda se neće zbog obilja radovati, niti zbog sitnice žalostiti; nego će se potpuno i s povjerenjem smiriti u Bogu koji mu je sve u svemu; komu ništa ne pogiba i ne umire, nego komu sve živi i bez krzmanja mu po volji služi.

            Misli uvijek na svršetak i da se izgubljeno vrijeme ne vraća. Bez brižljivosti i marljivosti nećeš nikada postići kreposti. Ako počinješ bivati mlak, počet ćeš padati.  Ali ako postaneš revan naći ćeš veliki mir i posao će ti biti lakši radi milosti Božje i ljubavi prema kreposti. Revan i marljiv čovjek spreman je na sve.

            Veća je muka opirati se manama i strastima nego znojiti se na tjelesnom radu. Tko ne izbjegava male pogreške, upast će pomalo u veće. Radovat ćeš se uvijek navečer ako dan korisno sprovedeš. Bdij nad samim sobom, potiči sam sebe, opominji sam sebe; i što god bilo s drugima ne zanemari samoga sebe. Toliko ćeš napredovati koliko sam sebe nadvladaš“. (Nasljeduj Krista I,25)

            Na putu sazrijevanja ili prosvjetljenja borba sa starim čovjekom i njegovo umiranje na bilo koji način ne odnosi se na čovjekovu ljudsku narav, njegove sposobnosti i talente, naprotiv kod čovjeka oplemenjena i obnovljena milošću, na vidjelo izlazi ono najbolje i najljepše od vlastitoga bića u odnosu na Boga, sebe i bližnjega. Dakle, govoreći općenito, ako put čišćenja prethodi putu prosvjetljenja, samo čišćenje duše se ostvaruje u potpunosti tek na putu prosvjetljenja. Ta se dva puta razlikuju po karakterističnim naglascima jedne ili druge faze duhovnog sazrijevanja, a ne kao strogo razgraničene susljedne faze. Kao što smo rekli, na putu čišćenja prevladava borba s aktualnim grijesima u koje osoba pada i s porocima koje nastoji iskorijeniti. Ovo sučeljavanje sa snagom grijeha od početka duhovnog života događa se uz napor potpomognut vjerom i milošću, sredstvima i dinamikama koje smo opisali u prethodnom poglavlju kako bi se duša oslobodila od duha protivna Evanđelju koji djeluje na naše biće. U biti radi se o tome da se u duši vjernika treba početi rađati čista ljubav prema Bogu i bližnjemu. Sv. Ljudevit Montforski uči:

 „Drugo, da se ispraznimo od samih sebe, treba nam također umirati samima sebi. (…) Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo (usp. Iv 12, 24), i ne donosi dobra ploda. Ako ne umremo samima sebi i ako nas naše najsvetije pobožnosti ne vode u tu potrebnu i plodnu smrt, nećemo donijeti vrijedna ploda. Naše bi nam pobožnosti postale beskorisne, i sva naša pravedna djela zaprljalo (usp. Iz 1, 3) bi naše sebeljublje i naša vlastita volja. U tom bi se slučaju Bogu gadile naše najveće žrtve i naša najbolja djela koja bismo mogli učiniti, a na svojoj smrti našli bismo se praznih ruku s obzirom na krjeposti i zasluge, i ne bismo imali iskre čiste ljubavi, koja se podjeljuje samo dušama koje su umrle sebi i kojih je život sakriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3, 3). Od svih pobožnosti prema Presvetoj Djevici treba nam odabrati onu koja nas najviše navodi na ovo umiranje samima sebi, jer je ta najbolja i najposvetnija.

Da, ne smijemo držati da je zlato sve što sja, niti da je med sve što je slatko, niti što je lako učiniti i što obavlja najveći dio ljudi da je to najposvetnije. Kako god ima prirodnih tajni pomoću kojih možemo izvršiti neke prirodne radnje u kratko vrijeme, s malim troškom i lako, isto tako ima tajni u redu milosti, pomoću kojih možemo izvršiti nadnaravna djela za kratko vrijeme, lako i ugodno: isprazniti se od samih sebe, napuniti se Bogom i postati savršeni. Vježba što je namjeravam objaviti jest jedna od tih tajni milosti, koju ne poznaje velik broj kršćana, koju poznaje samo mali broj bogoljubnika, a još je kudikamo manje onih koji je vrše i kojima ide u slast“ (PP 81-82).

            Razmisli! Trudiš li se odgovoriti Isusu čistom ljubavlju na njegovu ljubav? Uviđaš li svoje nutarnje siromaštvo i nemoć da to ostvariš bez njegove milosti? Jesi li usprkos nutarnjm i vanjskim poteškoćama odlučan u želji da služiš Bogu? Koje su tvoje glavne borbe sa samim sobom i što iz njih učiš u duhovnom životu?