RAZLIČITI NAČINI OPISIVANJA TEMELJNE DINAMIKE DUHOVNOG ISKUSTVA PUTA PROSVJETLJENJA U KATOLIČKOJ SVETAČKOJ TRADICIJI

Uz već izložene bitni naglasak puta duhovnog rasta na puta prosvjetljenja: odlučna borba protiv slabosti, nesavršenosti i lakih grijeha i nastojanje oko zadobivanja kršćanskih kreposti te razvojni put molitve razmatranja kod prijelaza na put prosvjetljenja, vježbanje u krepostima u iskustvima kontemplativnih poteškoća i kušnji događa se i najvažnija duhovna dinamika koja je bitni sastavni dio puta prosvjetljenja i svakog duhovnoga rasta.

U biti u ovim  iskustvima dublje se ukorjenjuje u duši  jedan  duhovni prijelaz koji posebne škole duhovnosti različito opisuju u koristeći različitu terminologiju, a radi se o istoj duhovnoj stvarnosti. U svetačkoj i duhovnoj tradiciji katoličke Crkve za izraziti ovu temeljnu dinamiku puta prosvjetljenja možemo pronaći naći ove pojmove: nutarnje ogoljenje duše, duhovno siromaštvo, spoznaja vlastite bijede, umiranje samome sebi, smrt staroga čovjeka, duhovno djetinjstvo, drugo obraćenje i slično. Mi ćemo izložiti neke od najvažnijih naglasaka ove duhovne dinamike prema terminologiji koja ne najčešće koristi

2.1.  Drugo obraćenje

Drugo obraćenje je jedan od načina kako svetačka i duhovna tradicija katoličke Crkve opisuje ulaz i temeljnu dinamiku puta duhovnog rasta puta prosvjetljenja. Novi zavjet nedvosmisleno govori o potrebi dubljeg obraćenja onih koji žive s Isusom u milosti. Isus apostole koji su ga slijedili od prvog dana javnog djelovanja jednom zgodom upita o čemu su razgovarali putem a oni mu nisu odgovorili „jer su putem raspravljali tko je među njima najveći“ (usp. Mk 9,33). Evanđelista Matej kaže da tom zgodom Isus uz dijete stavi ga među njih i reče: „Zaista, zaista vam kažem ako se ne obratite i ne postanete kao mala djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko“. (Mt 18,3)  Isus im otvoreno govori o potrebi obraćenja, malenosti i poniznosti ako žele ući u kraljevstvo Božje nasuprot njihovih odveć ljudskih razmišljanja o veličini. Isus i Petru govori o  potrebi daljnjeg obraćenja: „Šimune, Šimune pazi Sotona je zatražio da vas prorešeta kao pšenicu ali ja sam molio da se tvoja vjera ne utrne. Tako i ti kad se jednom obratiš učvrsti svoj braću“. (Lk 22, 24-26).

Mnogi sveci i duhovni autori kada izlažu put duhovnoga rasta i to onaj trenutak i dinamiku koja se živi na putu prosvjetljenja koriste terminologiju drugog obraćenja, dosta je spomenuti sv. Benedikta, sv. Katarinu Sijensku, bl. Henrika Susona, Taulera, Lallemanta i druge.

            Lallemant uči: „Većina se svetaca i redovnika koji teže savršenosti obično dvaput obrate. Prvi put, posvećujući se služenju Bogu, drugi put, dajući se potpuno na usavršavanje. To se vidjelo na apostolima kad ih je naš Gospodin pozvao i kad im je poslao Duha Svetoga; na sv. Tereziji i njezinom ispovjedniku ocu Alvarezu i na mnogim drugima. Do ovoga drugog obraćenja ne dođu svi redovnici, i to vlastitom krivnjom… Potaknimo se, dakle, sad novom hrabrošću i ne štedimo se na putu služenja Bogu, jer nikad nam taj put neće biti teži nego što je sad. Kasnije će se on pomalo ublažiti i poteškoće će se izravnati. Jer pročišćavajući sve više svoje srce, primat ćemo sve više milosti“. (Nauk o duhovnom životu  II,6)

            U životu svetaca se redovito mogu pronaći duži periodi njihova duhovnog puta kad su prolazili veće ili manje nutarnje i vanjske muke. Upravo taj period je bio važan za njihov duhovni rast jer se lako može uočiti da su, nakon što su proživjeli na evanđeosko način te kušnje, došli do visokog stupnja herojskih kreposti. Sv. Ivan od Križa će te periode kušnje nazvati tamnim noćima.

            Glavni razlog zbog kojega je potrebno drugo obraćenje je neuredan ljubav prema samome sebi koja ostaje još duboko prisutna, više ili manje prikrivena, tijekom prvog početničkog perioda duhovnog života, to jest puta čišćenja.

            Lallemant to ovako opisuje:   „Razlog što vrlo kasno ili nikako ne postižemo savršenstvo u našem je posvemašnjem povođenju za naravi i ljudskim osjećanjem. Duh Sveti, koji rasvjetljuje, upravlja i zagrijava, gotovo nas nimalo ne vodi. Većina duhovnih osoba, dapače dobrih i kreposnih, u upravljanju sobom i drugima slijedi samo razum i zdrav osjećaj; nekima je to upravo odlika. Ovo je pravilo dobro, ali nije dostatno za kršćansku savršenost.

            Ove se osobe redovito povode za općim shvaćanjem onih s kojima žive. I premda im život nije neuredan, ipak su nesavršeni. Ne dolaze nikada na uzvišenije duhovne staze, nego žive kao i drugi, i način njihova upravljanja je nesavršen. Neko vrijeme Duh Sveti čeka njihov povratak samima sebi kako bi se tu, opažajući djelovanje naravi i milosti, pripravili i slijedili Njegovo vodstvo. Ali ako se zlo služe vremenom i milostima koje im daje, na kraju ih prepušta njima samima, njihovoj tmini i tako im ugodnom nepoznavanju vlastite nutrine te otad nastavljaju svoj život usred najvećih opasnosti za svoje spasenje“. (NDŽ IV, 2)

            Lallemant spasenje onih koji su Bogu posvećeni povezuje s težnjom za duhovnim rastom u čistoći ljubavi, to jest savršenstvu i po to tome koliko se koja pojedina osoba zalaže na tim putovima on razlikuje stupnjeve čistoće njihove ljubavi:

            „Spas redovnika nerazdjeljivo je povezan s njegovom savršenošću. Ako zanemari brigu oko svojega duševnoga napretka, pomalo se primiče svojoj propasti. A ako se to i ne dogodi, znači da mu Bog, želeći ga spasiti, milostivo nudi upozorenje prije pada. Svi se učitelji duhovnoga života slažu u tome da ne napredovati znači nazadovati. A budući da u neki načinili nekakav napredak provedu ponekada dugo vremena a da ne prijete kako nazaduju, iz razloga što se to događa neprimjetno“. (NDŽ II, 3)

            „Postoje tri vrste redovnika. Prvi ne uskraćuju ništa svojim osjetilima. Ako im je hladno, griju se. Ako su gladni, jedu. Sjete li se kakve razonode, učine je bez promišljanja. Uvijek su spremni sebi udovoljiti, a praktično i ne znaju što znači mrtviti se. Svoje dužnosti izvršavaju samo zato što je riječ o dužnostima, ali bez nutarnjega duha, bez volje i bez ploda. Takvi su u opasnosti da smrtno sagriješe, što se ponekad stvarno i dogodi a da toga ni sami ne zapažaju jer površno ispituju svoju savjest.

            U ovom dubokom zaboravu unutarnjega sebe srce im je kao odneseno, izvan njih, pijano od vanjske buke, kojom je opsjednut i njihov duh. I neprestano takve redovnike izdaju obmane naravi i đavla dok slijepo slijede njihov lažni sjaj.

            Često su ovi redovnici u većoj opasnosti od svjetovnjaka. Jer se svjetovnjaci, znajući da ponekad padaju u smrtni grijeh, čuvaju samih sebe i njihov je strah već neka zaštita. A redovnici, pouzdajući se u svoje redovničko stanje i oslanjajući se na pogrešnu pretpostavku da se u redovništvu rijetko smrtno griješi, žive u varavoj sigurnosti. Zato padaju ni ne primijetivši. Nakon toga zavaravaju svoju savjest, izmišljaju laži koje im laskaju u njihovim zabludama. Ovo je stanje opasno jer oni ne uviđaju svoje padove.

            Drugi izbjegavaju pretjeranosti prvih i uskraćuju sebi zadovoljstva koja ne smatraju potrebnima. Ali se, s druge strane, daju prevariti pod izlikom dobra. Kad nešto odluče, a što je redovito u skladu s njihovim sklonostima, traže kreposne razloge kako bi njima uljepšali svoj izbor i opravdali svoje vladanje. Svoje dužnosti vrše brižno izvana, ali s malo nutarnjega žara i sabranosti. Previše slobode daju svojim osjetilima i ne bdiju pozorno nad svojim srcem.

            Puni su nesavršenosti i lakih grijeha i često su u opasnosti da smrtno sagriješe. Jer kako su slabi i malo snage primaju iznutra, svladaju ih neke prilike koje je lako pobijediti dobro čuvanoj duši.

            Treći, kao savršeni, oslobodili su se svake želje. Jednaki su prema svemu, zadovoljni svime. Jedino do čega im je stalo je volja Božja. Njihov se nutarnji mar ogleda i u njihovu ponašanju. Bdiju nad svojim srcem, čuvaju mir svoje duše i drže se sabrano. Oni primaju velike milosti od triju osoba Presvetog Trojstva: od Oca nesvladivu silu u radu, patnjama i napastima; od Sina zrake i sjaj istine koje neprestano blistaju u njihovoj duši; od Duha Svetoga divnu gorljivost, blagost i utjehu“. (NDŽ II, 2)

            Dakle potreba za drugim obraćenjem proizlazi iz svega onoga egoističnog i nepročišćenog što je ostalo još u nama nakon tijekom prvog perioda duhovnog puta rasta i često se miješa s našim djelima te ta nepočišćenost čini da smo premalo autentični pred Bog  te i sama spoznaja Boga se umanjuje umjesto da raste i razvija se prema kontemplaciji. Na takav način življenje vjere se svede samo na ljudsku, na žalost četo odveć ljudsku dimenziju. Lallemant uči:

            „Tko se ne posveti nutarnjem životu neće nimalo napredovati u savršenosti. Vrlo je nesavršen, čak i pogibeljan život zaređenih osoba koje se posvete vanjskoj djelatnosti a ne spoje s time nutarnju sabranost. Oni koji su se posvetili požrtvovnim i milosrdnim djelima, a ne vježbaju se u nutarnjoj sabranosti neće nikad znatno napredovati u savršenstvu.

            Prije svega, nikada neće postići savršenost puta čišćenja, iako će im se katkad činiti da su došli do nje. U očima svijeta oni će činiti velike stvari. Propovijedat će, djelovati u misijama, ići preko mora, izlagati se smrtnim pogibeljima i prevaliti teška putovanja za spas bližnjega. Ali unatoč svemu ovome neće daleko doći na putu čišćenja. Svoja će kreposna djela vršiti dijelom po milosti, dijelom po naravi. Nikada neće čisto nadnaravno djelovati. Samoljublje će ih zavesti lijepim izgovorima, da uvijek idu za svojom voljom i svojim sklonostima. Uvijek će se nanovo vraćati svojim uobičajenim pogreškama i nesavršenostima i biti u velikoj opasnosti da se izgube. Jer kako se oni svime bave osim neredom svojega srca, ne pomišljaju ga očistiti, pa im se ono stoga uvijek puni grijesima i bijedom. A to, malo-pomalo, oslabi njihove duševne sile i na kraju potpuno ugasi pobožnost i duh Božji.

            Zatim, oni neće nikada postići savršenost puta rasvjetljenja, koji znači u svemu upoznati volju Božju. To mogu samo nutarnji ljudi. Moji poglavari, pravila, staleške dužnosti mogu ravnati mojom vanjskom djelatnošću i označiti mi što Bog hoće od mene u redovito vrijeme i na redovitom mjestu. Ali mi ne mogu pokazati način kojim Bog hoće da ja to učinim. Primjerice, znam da Bog hoće moju molitvu kada me zvono zove po pravilu na molitvu. Ali mi pravilo ne kaže kako ću to izvršiti. Poglavar će mi pokazati predmet kojim ću se baviti po Božjoj volji, ali mi neće reći kako ću ga obavljati.

            Da dobro vršim volju Božju, nije mi dovoljno znati, primjerice, da Bog hoće da sada pometem svoju sobu, nego trebam znati kojim se mislima moram baviti u ovome činu vanjske poniznosti što mi ga propisuje. Jer Bog hoće upravljati nutarnjim sadržajem jednako kao i vanjskom stranom naših djela. Volju Božju trebam vršiti i u načinu djelovanja i u samom djelu. On želi upravljati i najmanjim okolnostima, a Njegova se providnost odnosi na sve moći i pokrete našega srca. Bez toga će u našim djelima biti praznina. Ona neće biti potpuno po Božjoj volji, nego samo napola. Najbolji dio, koji se odnosi na našu nutrinu, neće biti pravo učinjen. Tako ću izgubiti veliki dio milosti i slave, što se neće moći više ispraviti, i bit ću uzrok štete koju će imati i drugi, čije su spasenje i savršenost povjereni mojoj brizi.

            Gdje mogu, dakle, dobro spoznati volju Božju i kako ću vršiti svoje dužnosti na pravi način? U svojoj nutrini i u dnu svojega srca, gdje Bog svijetli svojom milošću kako bismo Ga pozorno slušali i prijateljski se odnosili s Njime. Slijedit ću Njegovo svjetlo, koje će me učiti što želi od mene, kojim sredstvima to mogu postići i kakvu nutarnju savršenost trebam pri tome imati.

            Konačno, jasno je da ovi neće nikada postići savršenost puta sjedinjenja, jer se on sastoji u sjedinjenju duše i Boga. Uostalom, tko je odlučio voditi nutarnji život i uistinu postati duhovan čovjek i čovjek molitve mora biti spreman da će, kada donekle uznapreduje na svojemu putu, imati protivnike, i različite neprilike, i govorit će protiv njega, ali će mu Bog na kraju udijeliti svoj mir i sve će upraviti na njegovu korist i duševni napredak.

            Bez molitve ne možemo vršiti sve svoje staleške dužnosti ni uspjeti u svojemu djelovanju

Bez prave pobožnosti i tijesne komunikacije s Bogom nije nam moguće ustrajati u dobrom i savjesnom vršenju svoje službe. Proroci, apostoli i sveci činili su divna djela jer ih je Bog nadahnjivao i jer su se s Njime prijateljski odnosili. Svecima je sve uspijevalo jer su svojim molitvama postigli blagoslov i moć da im djela budu uspješna. Premda često slabi i bolesni, kao sv. Grgur i sv. Bernard, ipak su činili čudesna djela.

            Uzalud nam je raditi i stvarati velike planove za slavu Božju i spas duša, bez molitve se ne možemo nadati plodovima svojega truda i poduzimanja. No s darom molitve možemo činiti čudesa i u poteškoćama gdje je potreban oprez i snalažljivost. Neka naš rad za bližnjega prati duh molitve, sabranosti i poniznosti pa će Bog preko nas učiniti velika djela pa makar mi i nemali velikih talenata.

Nemojmo započinjati nijedan posao ne pripravivši se prije na njega molitvom.

            Sav uspjeh svojega rada trebamo očekivati od Boga. Mi smo Njegovo oruđe i radimo pod Njegovim vodstvom kao pod rukom graditelja koji sam pravi nacrt i svakom određuje posao prema svojemu cilju i zamisli. Ako smo i sposobni za služenje bližnjemu, naša će djelatnost biti tim plodonosnija što smo više s Bogom sjedinjeni i više ovisni o Njegovu vodstvu. A molitva nas s Bogom sjedinjuje. Ovom se svetom vježbom osposobljujemo za primanje djelovanja i poticaja milosti i postajemo sredstvo za ispunjenje Božjih namjera.

            Sv. Grgur Čudotvorac, razlažući riječ mudračevu Sve je ispraznost, govori da đavao prikazuje svjetovnim ljudima časti, naslade, bogatstvo i sve zemaljsko igrajući se tim zavodljivostima kao marionetama u kazalištu. On ih okreće, prevrće, daje im različite oblike i boje, ukrase i sjaj. Ali je to ustvari dječja igra i isprazna zabava. Ništa od toga nije zbilja, sve je ugodna obmana.

            Jednaku igru izvodi đavao u malom samostanskom svijetu. Jer je to svijet u malom, u kojem veliku ulogu igra poštivanje naravnih talenata, odličnih službi, poslova i položaja, ljubav prema sjaju i pljesku, odmoru i lagodnom životu. S ovakvim se stvarima igra đavao kao s lutkama kako bi nas zabavio i prevario. On sve to zavodljivo pokreće pred našim očima, mi to gledamo ne skrećući svoj pogled, pustimo se zavesti i, eto, više volimo isprazni sjaj nego prava čvrsta dobra.

            Samo nas molitva i razmatranje može obraniti od ovih varavosti. Ona nas uči o svemu ispravno prosuđivati, sve promatrati u svjetlu istine, i rastjeruje varavi sjaj i varavu dražest… Kao što porast inače stalnih sokova u tijelu uzrokuje smrt, tako i prekomjerna vanjska djelatnost bez sabrane molitve uništava duh molitve.

            Međutim, ima i takvih koji godine i godine potroše na znanost i vanjske poslove, a teško im je naći četvrt sata za duhovno štivo. Kako takvi mogu biti duhovni ljudi? Jer joj manjka Duh Božji naša je djelatnost neplodna. Bez ovoga, uza sve svoje talente, ne možemo postići svoj cilj i ništa nismo nego mjed što ječi i cimbal što zveči. Nutarnji će čovjek više djelovati na srce slušatelja jednom jedinom riječju koja je po duhu Božjem negoli drugi dugim govorom u koji je uložio puno truda i koji je iscrpio svu oštrinu njegova umovanja“. (NDŽ V,2)

            Sv Katarina Sijenska koristeći sliku uspinjanja i prelaska preko mosta govori o duhovnom rastu na kome izlaže i stanje duša koje po drugom obraćenju prolaze put prosvjetljenja. Sv. Katarina na slikovit način prikazuje rad duše koja se odvraća od grijeha. Početak spasenja prouzročen je pokretom straha pred kaznom što je grijeh zaslužuje. Sjećanje na opačinu i misao na kaznu, koju je Bog pripravio, Bodu dušu i čine da ona začne mržnju na grijeh koji joj se prije sviđao. Duša ulazi u dinamiku spoznaje vlastite bijede i prihvaća pedagogiju kojoj je odgaja Božje milosrđe a sve s ciljem veće čistoće srca pred Bogom:

            „Oni koji su potaknuti ropskim strahom penju se i sabiru svoje snage u nesavršeno stanje; hoću da kažem da njihova duša, misleći na kaznu koju grijeh zaslužuje, stupa na prvu stepenicu i pozivlje na sabranost svoje moći. Dozivlje pamćenje da se sjeti grijeha, razum da misli na onu kaznu koja ga čeka zbog njegova grijeha, volju da se pokrene na mržnju protiv grijeha.

            Ovo je, bez sumnje, prvo uspinjanje i prvo sabiranje duševnih moći, ali to treba vršiti svjetlom razuma u kojem je zjenica svete vjere, jer gleda ne samo na kaznu, nego također na plod krjeposti i ljubavi koju imam prema vama zato da bi se oni uspeli s ljubavlju, nogama osjećaja, i da bi se lišili ropskoga straha. Radeći tako postat će ne nevjerni nego vjerni sluge, služeći mi ljubavlju, ne strahom. A ako se posluže mržnjom da iščupaju korijen svoga sebeljublja, i ako budu razboriti, postojani i ustrajni, stići će k cilju.

            Ima ih, naprotiv mnogo koji se počinju penjati tako polako, te mi plaćaju svoj dug tako loše i neredovito, takvom nemarnošću i neznanjem, da brzo prestaju. Svaki ćuh vjetra čini da obrću jedra i okreću glavu natrag. Oni su nesavršeno obavili prvo uspinjanje i loše se penju na prvu stepenicu Krista raspetoga, stoga ne dospijevaju do druge, koja je stepenica srca.

            Ima nekih mojih slugu koji mi vjerno služe, to jest služe mi bez ropskog straha, s ljubavlju. Ali je ljubav kojom mi služe nesavršena, ili zbog toga što u njoj traže korist, ili zbog ugodnosti užitka što ga nalaze u meni. Znadeš li kada se pokazuje da je njihova ljubav nesavršena? Kad su lišeni utjehe koju osjećaju u meni.

            Također bližnjega ljube istom nesavršenom ljubavlju. Stoga takva ljubav nije dovoljna ni trajna, nego se smanjuje, tako da je često nestaje. S moje se strane osporava, kada koji put povučem k sebi duševnu utjehu i prepustim njima borbu i dosadu, da ih vježbam u krjeposti i da ih dignem iz stanja nesavršenosti. Ovo činim zato da, kad dođu do savršene spoznaje samih sebe, upoznaju da nemaju od samih sebe ni bitak ni druge milosti, i zato da se u vrijeme borbe uteku k meni tražeći i upoznavajući me kao svog dobročinitelja, pače tražeći samo mene s pravom poniznošću. Radi toga im dajem i dižem utjehu, ali ne milost.

            Rekoh da usporuju korak, okrećući se natrag nestrpljivim duhom. Koji put na mnogo načina propuštaju svoje vježbe, a često također pod vidom krjeposti, govoreći u sebi da su osjećaji lišeni duhovne utjehe: Ovo djelo ne vrijedi ništa. Tko tako čini nesavršen je i još nije dobro skinuo mrenu duhovnog sebeljublja sa svoje zjenice presvete vjere u oku. Jer, da ju je zaista skinuo, vidio bi da svaka stvar proizlazi od mene, da ne pada list sa stabla bez moje providnosti, i da sve ono što ja dajem ili pripuštam, dajem radi posvećenja ljudi, zato da imaju ono dobro radi kojega sam ih stvorio.

            Oni moraju vidjeti i upoznati da ja hoću samo njihovo dobro, u Krvi Jedinorođenoga moga Sina, u kojoj su oprani od svojih grijeha. U toj Krvi mogu upoznati ovu istinu: zato da im dadem vječni život, stvorio sam ih na svoju sliku i priliku, a po drugi put sam ih stvorio u Krvi svoga Sina, učinivši ih svojom posinjenom djecom. Ali jer su nesavršeni, služe mi radi svoje koristi i usporuju ljubav prema bližnjemu.

            Prvi malakšu iz straha da ne će moći podnositi kazne, drugi usporuju svoja djela u korist bližnjega i nazaduju u svojoj ljubavi, ako vide da su lišeni vlastite koristi ili druge utjehe koju su prije nalazili. To se događa, jer njihova ljubav nije bila čista, nego drugoga ljube onom istom nesavršenošću kojom mene ljube, to jest radi svoje koristi.

            Ako ovi ne budu upoznali svoje nesavršenosti i ako ne osjete želje za savršenošću, nemoguće je da ne okrenu glavu natrag. Da se zadobije vječni život, treba ljubiti bez mjere. Nije dovoljno izbjegavati grijeh zbog straha od kazne, niti prigrliti krjepost radi vlastite koristi; to nije dosta da nam se dade vječni život, nego je potrebno dignuti se iz grijeha jer se grijeh meni ne sviđa, i treba ljubiti krjepost iz ljubavi prema meni.

            Istina je da je to prvi način na koji ja općenito zovem svaku osobu da se obrati; jer je prije duša nesavršena, a zatim savršena. No ona mora napredovati od nesavršenosti do savršenosti, ili tijekom ovoga života, živeći u krjeposti, ljubeći mene čistim i velikodušnim srcem, bez ikakvog ograničenja, ili pak na smrti, priznavajući svoju nesavršenost, odlučujući da će mi služiti bez ikakvog obzira na sebe, ako joj još bude ostalo vremena.

            Ovakvom nesavršenom ljubavlju ljubio je sv. Petar slatkog i dobrog Isusa, Jedinorođenog mojeg Sina, osjećajući na veoma sladak način slatkoću saobraćaja s njime. No kad je došlo vrijeme muke, smalaksao je i došao je u takvu nepriliku da ne samo nije izdržao nikakvu muku za njega, nego ga je, pokleknuvši na prvi strah, a to je strah od kazne, zanijekao rekavši da ga nije nikad poznavao.

            Duša koja se popela na prvu stepenicu samo s ropskim strahom i najamničkom ljubavlju, pada u mnoge neprilike. Ljudi se, naprotiv, moraju dići iz ovog stanja i postati sinovi služeći mi ne gledajući na sebe. A ipak ja, koji nagrađujem svaki napor, dajem svakomu prema njegovom stanju i prema njegovim djelima. Ako oni ne napuste vježbanje u svetoj molitvi i u krjeposti dobrim djelima, te ustrajno idu povećavajući svoje krjeposti, stići će k savršenosti sinovske ljubavi prema meni.

            Ja ću ih ljubiti kao sinove, jer odgovaram onom istom ljubavlju kojom sam ljubljen. Ako me ljubiš kao što sluga ljubi gospodara, ja ti kao Gospodar odgovaram koliko ti pripada, prema tvojoj zasluzi, ali ti ne otkrivam sama sebe, jer se tajne stvari otkrivaju samo prijatelju, koji je s prijateljem jedna te ista stvar.

            Istina je da sluga može porasti u krjeposti i u ljubavi koju goji prema svome gospodaru, sve dotle da mu postane najdraži prijatelj; tako se događa kod nekih. Dok su u najamničkoj ljubavi, ja im se ne očitujem; ali ako, osjećajući se pokrenuti od boli zbog svoje nesavršenosti ili zbog ljubavi prema krjepostima, mržnjom iščupaju korijen sebeljublja, uzici će na sjedište spoznaje da tu održe sud, pa ako ne propuste da kroz srca prođu pokreti ropskog straha i najamničke ljubavi a da ih ne isprave na svjetlu presvete vjere, postat će mi tako dragi, da će voditi sa mnom prijateljsku ljubav.

            Tada ću im se očitovati, kako reče moja Istina: »Tko me ljubi postat će jedno sa mnom, i ja s njime, te ću mu očitovati sama sebe, i prebivat ćemo zajedno«. Ovo su uvjeti u kojima se nalaze dva najdraža prijatelja: da su dva tijela a jedna sama duša po osjećaju ljubavi, jer ljubav preobrazuje ljubitelja u ljubljenu stvar. A kad, zatim, imaju jednu dušu, ne može prijatelju nijedna stvar biti tajna. Zato je rekla moja Istina: »Ja ću doći i stanovat ćemo zajedno.« …

            Sad si vidjela koliko je dostojanstvo onoga koji je došao u prijateljstvo sa mnom. On se popeo k nozi osjećaja i stigao je do tajne srca, to jest do druge i treće stepenice koje su prikazane u tijelu moga Sina. Rekoh ti da su one označene u trima duševnim moćima: a sada ti ih ukazujem da označim tri stanja same duše. No prije negoli dođem do trećeg stanja, hoću da ti pokažem na koji način čovjek dolazi do toga da postane moj prijatelj (jer kad je prijatelj onda je i sin, pošto je postigao sinovsku ljubav); i pokazat ću ti što čini kad postane prijatelj, i po kojim se znakovima vidi da je postao prijatelj.

            Evo na koji način. Isprva je bio nesavršen, jer se nalazio u ropskom strahu; vježbom i postojanošću došao je do ljubavi radi užitka i radi koristi što ih nalazi u meni. Ovo je put kojim prolazi onaj koji želi doći do savršene ljubavi koja je prijateljska i sinovska. Kažem da je sinovska ljubav savršena, jer u sinovskoj ljubavi čovjek prima baštinu od mene, vječnog Oca. A pošto sinovska ljubav nije bez prijateljske ljubavi, rekoh ti da je od prijatelja postao sin.

            A kojeg se je načina držao da dotle dođe? Kažem ti odmah. Svaka savršenost i svaka krjepost proizlazi iz ljubavi: ova se hrani poniznošću, a poniznost izvire iz spoznanja, i svete mržnje prema sebi, to jest prema sjetilnosti. Koji dotle dođe treba da bude ustrajan i da stoji u ćeliji spoznanja samoga sebe. Tako će upoznati moje milosrđe u Krvi Jedinorođenoga moga Sina, privlačeći k sebi osjećajem moju božansku ljubav, vježbajući se u iskorjenjivanju svakog naopakog duhovnog i vremenitog poželjenja, sakrivajući se u svojoj kući, kako je skupa s drugim učenicima činio Petar koji je, nakon grijeha zatajenja mojega Sina, gorko plakao.

            Njegov je plač bio nesavršen i ostao je takav četrdeset dana, do Uzašašća, kad se moja Istina vratila k meni sa svojom ljudskom naravi. Tada su se Petar i drugi sakrili u dvoranu Zadnje večere, očekujući dolazak Duha Svetoga, kako im je obećala moja Istina.

            Oni su bili zatvoreni zbog straha, jer se duša uvijek boji sve dok ne stigne do prave ljubavi. Oni su ustrajali u budnoj, poniznoj i postojanoj molitvi sve do dana kad su primili obilje Duha Svetoga; a tada, izgubivši strah, počeše nasljedovati i propovijedati Krista raspetoga.

            Tako duša koja je htjela i koja hoće da stigne do ove savršenosti, čim je ustala i upoznala sebe nakon krivnje smrtnoga grijeha, počinje plakati iz straha pred kaznom. Zatim se uzdiže do razmatranja mojega milosrđa, u kojem razmatranju nalazi ugodnost i vlastitu korist. A ovo je još nesavršeno. Stoga, da učinim dušu savršenom, nakon četrdeset dana (to jest nakon ova dva stanja), ja se začas povlačim, ne milošću nego osjećajem…

            Sada ti kažem: zato da dušu otkinem od nesavršenosti, ja se od nje povlačim osjećajem, lišavajući je utjehe koju je prije imala u krivnji smrtnoga grijeha, te je otišla od mene, tada sam joj uskratio milost zbog njezine krivnje, jer je zatvorila vrata želje. Stoga je sunce milosti izašlo, ne zbog manjkavosti sunca, nego zbog manjkavosti stvora koji je zatvorio vrata želje. Kad upozna sama sebe i svoje tmine, otvara prozor, bljujući gnjiloću u svetoj ispovijedi. Tada se ja s milošću vraćam duši, pa ako se ustežem od nje, ustežem se ne milošću nego osjećajem.

            To činim da je ponizim i da je vježbam kako će me istinski tražiti, i da je kušam u svjetlu vjere, zato da dođe do razboritosti. Ako me ljubi bez mjere, živom vjerom i mržnjom na sebe, uživa u vrijeme teškoće, smatrajući se nedostojnom mira i duhovnog spokojstva. I ovo je druga od tri stvari o kojima sam ti govorio, to jest na koji način duša dolazi do savršenosti i što čini kad tamo stigne.

            Evo što tada čini: premda osjeća da sam se ja povukao od nje, ne okreće glave natrag, nego ponizno ustraje u svome načinu života i zatvorena stoji vedra u kući spoznanja sebe, gdje živom vjerom očekuje dolazak Duha Svetoga, to jest mene, koji sam oganj ljubavi. Kako očekuje? Ne u lijenosti, nego budno u trajnoj i svetoj molitvi. I ne samo da bdije tijelom, nego isto tako duhom, jer ne zatvara svoje razumsko oko, nego bdije sa svjetlom vjere, čupajući mržnjom srca zle misli, bdijući osjećajem ljubavi, znajući da ja hoću samo njezino posvećenje. U tome je osigurava Krv moga Sina.

            Dok oko bdije u spoznanju mene i sebe, neprestano moli onom molitvom koja se sastoji u dobroj i svetoj volji, gdje je volja kao neprestana molitva. Moli također pravom vlastitom molitvom, u pravo vrijeme prema uređaju svete Crkve. Ovo čini duša kad se otisnula od stanja nesavršenosti i kad je stigla k savršenosti. A zato da bi tamo stigla, ja sam odstupio od nje, ne sa milošću nego sa osjećajem što ga je prije kušala po meni.

Odstupio sam još zato da bi vidjela i upoznala svoje manjkavosti, jer kad se osjeti lišenom utjehe, ako trpi muku te se osjeća slabom i nesposobnom da ostane čvrsta i ustrajna, u toj slabosti otkriva korijen duhovnog sebeljublja. Tako ima po čemu da upozna sebe, uspinjući se na sjedište vlastite spoznaje, ne puštajući da taj osjećaj prođe bez popravljanja i bez ukora, čupajući korijen sebeljublja nožem mržnje protiv njega i ljubavlju prema krjeposti“. (Dijalog 59; 60, 63)

            U djelima bl. Henrika Susona nalazimo na brojna ukazivanja o potrebi drugog obraćenja koje je i on sam iskusio. Na posebna način treba ukazati na njegove upute o potrebi kršćanskog života koji bi bio više nutarnji  kod onih koji se posvećuju skoro isključivo studiju  ili daju svu važnost njihovim vanjskim strogim opsluživanjem strogih praksi. Prosvijetljen Božjim svjetlom bl. Henrik „vidje ove dvije vrste osoba koje kruže oko Spasiteljeva križa a istovremeno ne mogu doći do njega bilo jer su i jedne i druge tražile same sebe u studiju i vanjskom opsluživanju, bilo jer su se uzajamno strogo sudili bez ljubavi. Tada on shvati da se mora potpuno odricati samoga sebe, umirati sebi  i spremno prihvaćati  sve što Bog želi, prihvaćati s ljubavlju i istovremeno prakticirati bratsku ljubav“ (Knjiga vječne Mudrosti III)

            Tauler, jedan od klasika katoličke duhovne tradicije, možda jednostavnije i konkretnije od svih drugih govori o drugom obraćenju. U propovijedi za 2 korizmenu nedjelju izlaže stanje duša kojima je potrebno drugo obraćenje, to jest one manje ili više još nalikuju na pismoznance i farizeje. Tauler poručuje:

            „Pismoznanci su bili mudraci koji su jako držali do svoga znanja, a farizeji su se oslanjali na svoje pobožnosti, presmiono navezani na svoje prakse i opsluživanja.  Ovdje prepoznajemo dvostruki loši talog, najštetniji koji se može naći među pobožnim dušama…, iz ovih stanja neće nikada ništa dobroga proizaći. Ipak jako su rijetke osobe koje nisu barem malo zadržane i zaražene jednim od ovih loših taloga, ili s oba istovremeno, ali neki su više time zahvaćeni od drugih.

            Pod pismoznancima podrazumijevamo one koji umuju i sve stvari žele svesti na mjeru njihova razuma ili njihove sjetilnosti. Ono što oni daju sjetilima prije prolazi kroz njihov razum i smatraju da na takva način čine velike stvari. U to polažu svoju slavu i izriču uzvišene govore, ali njihovo dno iz kojega bi trebala proizlaziti istina ostaje prazno i bez utjehe.

            A što se tiče ovih drugih, farizeja, to su pobožne osobe koje imaju dobro mišljenje o sebi samima, sebe smatraju nekim važnim, presmiono pristaju uz sve svoje pobožne vježbe i opsluživanja uvjerene da izvan njih nema ništa dobra i upravo zbog svojih pobožnosti zahtijevaju da ih se poštuje i cijeni. U dnu svoje duše puni su prijekora prema svima prema svima onima koji ne rade kao oni, iako život tih osoba nema ništa što bi trebalo ozbiljno prekoriti. Neka svatko pazi na dno svoje duše dane bude podložan farizejskom načinu ponašanja, da se u dnu ne skriva lažna svetost“  (Prop. za 2 kor. Ned.)

            Tauler smatra da ove dvije vrste duša nisu ušle na put prosvjetljenja, a pred sobom ima biblijski lik farizeja koji se moli u hramu, optužuje grešnika ali se kući vraća neopravdan. A što se događa kod drugog obraćenje? Bog sam počinje progoniti dušu koja njega traži, a to se događa u muci i borbi s nagnućima čovjeka okrenuta vanjštini. Duša živo želi Boga i veće savršenstvo u ljubavi, prihvaća velikodušno i odlučno borbu duh protiv tjelesnog čovjeka. Iz svega ovoga stanja proizlazi zabrinutost i muka da neće nikada doći do željenog cilja.

            Tauler jako dobro opisuje ovo stanje duše, koje će nakon njega sv. Ivan od Križa nazvati tamnom noći sjetila, u kome se događaju prava iskustva ulivene kontemplacije.

            „Iz ove potjere Boga i duše koji se traže rađa se živa muka. O djeco moja kad je čovjek uronjen u ovu zebnju muke postaje svjestan da ga Bog traži i progoni u vlastitoj duši tada će bez sumnje Isus doći i nastaniti se u njoj. Ali kad se duše ne obazire na ovo Božje traženje tada se niti ne kuša ova zebnja i muka, a Isus ne dolazi. Oni koji ne dopuste da budu zahvaćeni ovim progonstvom traženja i ne zahvati ih zebnja i muka neće nikada ništa dobroga postati. Ostati će takvi kakvi jesu, neće ući u same sebe a kao posljedica toga ne poznaju ništa od onoga što se u njima događa“. (Prop. za 2 kor. Ned.)

            Ove zadnje Taulerove riječi nam potvrđuju da ova prva iskustva pasivnih čišćenja su redovita u normalni put u rastu prema svetosti, a predstavljaju bit duhovne dinamike puta prosvjetljenja. Bog je kao ona koji traži dušu te ju slijedi i progoni dok je ne pronađe.[1]

            Kako se treba ponašati duša prema kojoj se Isus na takva način ponaša? Tauler odgovara: „Jednostavno čineći ono što je učinila žena kananka. Ići Isusu i vikati iz svega glasa: Gospodine, Sine Davidov, smiluj mi se!  O djeco moja Ovo božansko progonstvo, ova potjera i lov u nekim uzrokuje krik zaziva beskrajno jak. Taj krik duha prelazi razdaljinu od tisuće i tisuće kilometara, hoću reći dolazi do Previsokoga, to je uzdah i krik koji dolazi kao iz neke dubine bez dna. Ovo uvelike nadilazi narav, Duh Sveti je taj koji ga u nama mora izreći kao što to uči sv. Pavao:  Duh Sveti u nama moli neizrecivim uzdasima!“ (Prop. za 2 kor. Ned.)

            Duša dakle ulazi u ova nutarnja stanje borbe posebnim djelovanjem Duha Svetoga što je temelj i počelo ulivene kontemplacije usprkos suhoći koja ostaje u duši. Duh Sveti koji boravi u duši pravednika počinje se više očitovati. Tauler primjećuje da se Bog nakon ovoga krika duše ponaša neki puta kao što se Isus ponašao prema ženi kananki, pravi se da ne čuje ili da je ne želi uslišati. To je trenutka za ustrajati kao i žena kananka. Tauler primjećuje:

            „O djeco moja, koliko živa, žarka i jaka želja duše treba postati u dnu duše… Pa i da joj Bog odbija dati kruha, da i se ponaša prema nama kao da mu nismo djeca trebamo odgovoriti kao kanakna: Gospodine psi jedu od mrvica koje padnu sa stola njihova Gospodara. Djeco moja da možemo na taj način prodrijeti do dan istine, do naše savjesti, ne mudrim komentarima, niti riječima ili sjetilima, nego u živo dno! Tada ni Bog, ni nijedno stvorenje ne bi vas mogli gaziti, poništiti vas ili uroniti u dubine koje ni vi sami ne možete zamisliti,  u još veću dubinu. Mogli bi vam se protiviti, prezirati vas, ali vi biste ostali postojani u vašoj ustrajnosti, išli biste još dublje potaknuti savršenim povjerenjem a vaša gorljivost bi još više rasla. Da, sve ovisi o ovome, tko dođe do ove točke savršeno će uspjeti. Ovi i samo ovi putovi vode do Boga bez ikakvih usputnih zaustavljanja. Ali mnogima izgleda nemoguće da se može postići ovaj stupanj neograničenog poništenja i ustrajno ostati u ovom dnu  u vjeri i potpunoj sigurnosti kako što je to učinila žena kananka.

            Upravo zbog toga Isus joj je odgovorio: O ženo velika je tvoja vjera neka ti bude kako si vjerovala! Ovaj odgovor će biti dan sigurno i svima koji se nađu na ovome putu sa ovim istim nutarnjim stanjima“ (Prop. za 2 kor. Ned.)

            Pobožna  tradicija postavlja pitanje koje plodove u duhovnom životu za duhovni rast donosi iskustvo drugog obraćenja? Prvo i najvažnije Bog se time služi da vodi dušu prema toliko potrebnoj čistoći srca, a zatim to je iskustvo milosti i posebne Božje blizine u osobnom duhovnome životu kao i plodnost naviještanja vjere koja ne dolazi toliko od studija koliko od osobnog odnosa s Bogom koji propovjednik sam proživljava:

            Tauler nastavlja: „Uzmi zadnje mjesto i biti ćeš uzvišen. A oni koji se uzdižu biti će poniženi, želi ono što je Bog želio od vječnosti, prihvati mjesto koje je njegova volja odlučila da bude tvoje. Djeco moja na ovaj način se ide Bogu: odričući se potpuno samih sebe na svaki način i u svemu. Tko uspije zadobiti samo jednu kap ovog duha odricanja, zadobiti samo jednu iskru, biti će više pripravljen i bliže vođe do Boga. Kratki trenutak koji duša živi u ovom nutarnjem stanju je korisniji od 40 godina pobožnih praksi koje mi sami odaberemo.

            Dugi niz godina živite komotno i ne napredujete što je za veliko žaljenje. Molimo dakle Gospodina da tako duboko uđemo u same sebe, da nas tako duboko uroni u Boga da se možemo pronaći u njemu.“ (Prop. za 2 kor. Ned.)

            Isti argument Tauler nastavlja u drugoj propovijedi tumačeći retke Ivanova evanđelja: „Ako je netko žedan neka dođe k meni i neka pije  i  iz njegove nutrine poteći će izvori žive vode“. On opisuje kako žeđ za Bogom se rađa u duši posredstvom djelovanja Duha Svetoga koja istovremeno odvaja od svakog stvorenja i od svega što je u njemu neuredno, lažno, isprazno. Ova žeđ za Bogom i odbojnošću za stvorenjima događa se skupa sa borbom protiv krivih i neurednih nagnuća vlastite sjetilnosti i nestrpljenjem. Na takav način Bog čisti i oslobađa dušu u „dnu duše“ a upravo je to iskustvo o kome je Isus govorio apostolima kad su oni razmišljali toj je od njih najveći, potičući ih na drugo obraćenje na jednostavnost i svijest o vlastitoj nemoći uz Božju svemoć: „Zaista, zaista vam kažem ako se ne obratite i ne postanete kao mala djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko“. (Mt 18,3)

            Lallement u ovim kategorijama opisuje plodove drugog obraćenja: „Istinsko sredstvo za zadobiti mudrost svetaca … nije toliko utjecati se čitanju knjiga koliko posjedovati nutarnju poniznost, sabranost i duh molitve. Kad neka duša dođe do potpune čistoće srca sam Bog je poučava, bilo pomazanjem duhovnih utjeha i doživljaja bilo slatkim i ljubeznim primjerima koje uče kako govoriti srcima slušatelja bolje nego što se to može činiti ljudskim sredstvima i studiranjem… Ali s naše strane ne uspijevamo osloboditi se naše samodostatnosti niti predati se Bogu. Čovjek nutrine će postići više utjecaja na srca jednom riječju prožetom Duhom Svetim nego li netko drugi cijelim nagovorom koji je s puno rada učinio koristeći sve svoje umijeće umovanja“. (NDŽ III,1)

            Osim ovih nutarnjih plodova  koje duša kuša kad proživi drugo obraćenje plodovi se odnose i na apostolat, a na poseban način na propovijedanje. Plodnost apostolata ne ovisi samo ljudskoj dimenziji i učenosti nego o osobnoj blizini propovjednika s Bogom do koje se dolazi po drugom obraćenju. Evo par svjedočanstava iz svetačke tradicije o ovoj temi:

            Lallemnet poručuje: „Ubijaju se studijem pa ipak ne ubiru nikakvih plodova. Koji je razlog tome? To je zato što je propovijedanje nadnaravna stvarnost, kao spasenje duša što je cilj propovijedanja, te je neophodno da sredstvo odgovara cilju… Većina propovjednika ima dovoljno znanja ali nema dovoljno pobožnosti i svetosti“ (NDŽ III,1)

Tako na primjer u životu sv. Ljudevita Montforskoga osim samoga sadržaja katehetskih propovijedi, proživljena svetost i stil propovijedanja sveca bili su veliko sredstvo njegova apostolata. Montfort se odlikovao jezgrovitošću i jednostavnošću u propovijedanju. Izbjegavao je govorničke vještine lijepog i uglađenog govorništva koje bi trebale pobuditi divljenje slušatelja. On se radije obraćao izravno savjesti vjernika nastojeći je potresti i potaći na put obraćenja. Rado se koristio slikama, usporedbama, izravnim govorom i usklicima o ljepoti Božjoj i rugobi grijeha. Ipak, temelj njegova propovijedanja bila je proživljena istina vjere u svetosti koju je on kao živu riječ naviještao i koja je baš zato prodirala u dubine srdaca njegovih slušatelja. Oni često bijahu do te mjere potreseni da nisu uspijevali zadržati suze. O tome daru Mudrosti Montofrt u Pravilima svećenika misionara družbe Marijine piše:

„Pošto je služba propovijedanja riječi Božje veoma raširena, veoma potrebna za spasenje i najteža od svih, misionari se neprekidno podaju studiju i molitvi da dobiju od Boga dar mudrosti koji je tako potreban pravom propovjedniku da upozna, kuša i dade drugima kušati istinu. Najlakše je propovijedati po modi. Ali je teško uzvišeno propovijedati na apostolski način; govoriti mudro, kako Bog savjetuje, ili kako kaže Isus, iz preobilja srca; teško je i znamenito dobiti od Boga kao nagradu za trud i molitve, jezik i rječitost i mudrost kojima neće moći odoljeti svi protivnici istine. Od tisuću propovjednika, a da ne kažem, od dvije tisuće, jedva ima jedan koji posjeduje taj veliki dar Duha Svetoga. Većina ima samo ljudski jezik, ljudsku rječitost i mudrost; stoga je malo duša rasvijetljeno, ganuto i obraćeno po njihovim riječima, premda su te riječi uzete iz Svetog pisma i otaca, premda su istine što ih propovijedaju vrlo dobro utvrđene, vrlo dobro dokazane, vrlo dobro povezane, vrlo dobro izgovorene, vrlo dobro poslušane i nagrađene pljeskom.

Njihovi su govori dobro sastavljeni, jezik im je uglađen i biran, misli genijalne, u navodima Svetog pisma i otaca su udomaćeni, geste su im usklađene; govor im je živahan; ali  jao! – pošto je sve to samo ljudsko i naravno, to donosi samo ljudski i naravni plod. Potajna dopadnost, koja se rađa iz tako dobro sastavljenog i naučenog govora, služi Luciferu, tom oholom mudracu, kao bljesak da zaslijepi propovjednika; divljenje naroda koje svjetovnim ljudima za vrijeme govora služi kao zabava, a poslije govora kao ugodno zadržavanje u društvu, to je sav plod njihovog truda i znoja. Pošto oni samo zrak šibaju i samo ušima ugađaju, ne treba se čuditi što ih nitko ne napada, što duh laži ne kaže ni riječi: u miru je sve što posjeduje; i kako propovjednik po modi ne udara na srce, koje je tvrđava kamo se je taj tiranin zatvorio, on nije mnogo iznenađen velikom bukom koja se vani razvija. Ali neka dođe propovjednik pun riječi i duha Božjega i neka samo otvori usta, čitav pakao zvoni na uzbunu, usplahiri se kao na obranu nebo i zemlja.

U tom se slučaju zameće krvava bitka između istine, koja izlazi iz ustiju propovjednika, i laži koja izlazi iz pakla; između onih slušatelja koji prihvaćaju tu istinu i drugih koji, po svojoj nevjeri, postaju podložnici oca laži. Propovjednik tako na božanski način prekaljen, samim svojim riječima istine, kako god ih jednostavno izrekao, uskomeša čitav grad, čitavu pokrajinu ratom što ga je navijestio; a to je nastavak onog strašnog boja koji se vodio na nebu između istine svetog Mihaela i Luciferove laži, i posljedica onog neprijateljstva što ga je sam Bog zametnuo između roda izabranika Svete Djevice i prokletog roda zmije. Ne treba se dakle, čuditi lažnom miru u kojem ostaje propovjednik po modi, kao ni čudnim progonima i klevetama što se izbacuju protiv onog propovjednika koji je primio dar vječne riječi, kakvi će jednog dana nužno biti sva djeca Družbe Marijine, koji će naviještati radosnu vijest velikom silom” (PM 60-61).

Razmisli! Jesam li shvatio što je drugo obraćenje i pokušaj to izreći svojim riječima? Ima li elemenata drugo obraćenja u mome osobnom iskustvu življenja vjere? Da li me nešto na posebna način privlači ili straši kad o tome razmišljam? Što me se najviše dojmilo i što me najviše potaklo kod izlaganja o drugom obraćenju u smislu da mi je korisno u ovom trenutku za moj duhovni živio?