Vjernik je u prvom periodu puta duhovnog rasta, putu čišćenja, produbljujući svoju vjeru, temeljne prakse i dinamike život vjere već stekao meditacijom čvrsta evanđeoska uvjerenja o svim temeljnim  istinama duhovnog života i usvojio sve važnije prakse vjere tako da može više nutarnje slobode i vremena posvetiti pobožnim čuvstvima i molitvi, u pravom smislu riječi, u svojim razmatranjima te tako može s više nutarnje slobode motriti život i kreposti Isusa Krista, može se u njima vježbati uz veće ili manje poteškoće. U samoj molitvi se može uvidjeti duhovni rast  po nekim znakovima.

            Osobe koje su došle do ovog stupnja duhovnoga rasta već dosta teško obavljaju meditaciju u kojoj svojim umom razglabaju otajstva vjere. Duh ih u nutrini sve više  privlači i nuka ih da svoje razmišljanje povežu sa što više osjećaja i čuvstava, posebno ljubavi prema Bogu.  Ove osobe imaju postojanu želju da još više upoznaju Isusa, da Ga uzljube, i da Ga nasljeduju.

            Dobro je i potrebno da vjernik koji je  već stekao meditacijom čvrsta uvjerenja o svim velikim istinama tako da može više vremena posvetiti pobožnim čuvstvima i molitvi, u pravom smislu riječi, u svojim razmatranjima. A baš po tim čustvima i baš po tim prošnjama u razmatranju čovjek po malo dublje zalazi u kreposti Isusa Krista i može se u njima vježbati bez većih poteškoća.

            Možemo dakle prepoznati one koji su uznapredovali u svojoj molitvi po ove dvije temeljne oznake:

            – Oni već jako teško obavljaju čisto diskurzivnu meditaciju, meditaciju kod koje prevladava samo razmišljanje. U njihovoj nutrini Duh ih Sveti privlači i nuka ih da svoje razmišljanje povežu sa što više čuvstava i osjećaja.

            – Oni istinski živo i stalno žele da se sjedine s Našim Gospodinom, da Ga upoznaju, da Ga uzljube i da Ga nasljeduju.

            Iz toga što smo rekli jasno slijede glavne razlike između ova dva puta, naime puta čišćenja i puta prosvjetljenja. Cilj je kod jednih i kod drugih napor i borba. Ali dok se vjernik koji živi put čišćenja bori se protiv grijeha i njegovih uzroka, dotle se oni, koji su uznapredovali i idu putem prosvjetljenja bore da zažive u svojoj duši evanđeoske kreposti Našega Gospodina. No ipak nema zato između ta dva puta nikakve protivnosti:  put čišćenja pripravlja i uvjetuje put prosvjetljenja. Oslobađajući se od grijeha i njegovih uzroka već se čovjek vježba u krepostima u njihovom prvom stupnju, što se očituje u borbi sa svim dimenzijama negativnog vidika kršćanskog života, duh svijeta, požude, strasti, grijesi krove slike o Bogu, sebi i duhovnom životu.

            A pozitivni vidik zadobivanja kreposti, u kojima se čovjek vježba na putu prosvjetljenja, usavršuju nas u odricanju samoga sebe i stvorenja i to Bogu za ljubav, kako bi se Boga i bližnjega čisto ljubilo.  U prvom se slučaju naglašuje negativna strana, u drugom opet pozitivna, ali se jedna i druga lijepo nadopunjuju. Dakle na putu prosvjetljenja ne prestaje se vjernik vježbati se u mrtvljenju i u pokori, ali to ovdje čini u tom vidu da se sjedini i da nalikuje više Našemu Gospodinu.

            Sredstva, iako ostaju u biti ista, razlikuju se samo u načinu kako se primjenjuju i kako ih vjernik proživljava:  meditacija, koja je bila diskurzivna u kojoj je prevladavalo razmišljanje, postaje afektivna u kojoj prevladavaju osjećaji i čuvstva. Ali ne treba misliti da je to trajno i svakodnevno stanje koje doživljavaju u molitvi meditacije. Još na putu čišćenja vjernik da bi duhovno ostao postojan i rastao morao je naučiti božansku pedagogiju suhoća i rastresenosti u molitvi kojom se Bog služi da odgaja duše u hodu u čistoj vjeri i nakani.  Misao se usredotočuje na Isusu Kristu kojega želimo upoznati, ljubiti i nasljedovati. On postaje uistinu središte vjernikova života.

            Cilj puta duhovnoga rasta je da postanemo slični Našem Spasitelju, tako da On postane središte našeg života. Isus tako postaje središte naših misli. Vjernik se uživljava u njegov život i njegova otajstva, želi ga nasljedovati i snagom djelovanja Božje milosti postaje mu sličan. Evanđelje tako ima za vjernika uvijek nove čari i ljepote. Treba ga čitati polagano, u molitvenom ozračju s čuvstvom, i zanima ga svaki najmanji detalj iz Isusova života, a posebno Njegove kreposti. Tu nalazi neiscrpivu građu za razmatranje, uživa u razmatranju njegovih riječi, analizira ih do u sitnice i primjenjujemo na sebe.

            Kad se želimo vježbati u kojoj kreposti, onda je najprije promatramo i studiramo u Isusu, podsjećamo se na njegove pouke i njegove primjere i u tom nalazimo najjače motive da i u sebi probudimo ta raspoloženja i te kreposti. On je središte naših misli u Svetoj Misi i kod sv. Pričesti: liturgijske su molitve za nas izvrsno sredstvo da Ga studiramo. Napokon vjernik, koji ide putem prosvjetljenja, nastoji u duhovnom štivu bolje upoznati nauku Isusa Krista, posebno njegovu duhovnu nauku i to je upravo Isus,kojega takav traži u knjigama duhovnog sadržaja, a posebno je važno istraživati djela i živote svetaca.

            O različitim napastima na putu etapa vježbanja i rasta u krepostima Scupooli tako duboko i profinjeno uči: „Lukavština i prijevare koje đavao koristi s onima koje drži u ropstvu grijeha Držeći nekoga u ropstvu grijeha, đavao ne nastoji drugo doli zaslijepiti ga sve više i odmaknuti ga od bilo kakve misli koja bi ga mogla dovesti do spoznaje njegova nesretna života. Ne samo da ga odmiče od misli i nadahnuća koji ga pozivlju na obraćenje drugim protivnim mislima, nego ga spremnim i poticajnim prigodama obara u isti grijeh ili u druge još veće. Stoga, postajući sve više slijep u vlastitoj sljepoći, sve više se baca na grijeh te se na njega navikava tako da od sljepoće ide u još veću i od grijeha k još većemu, gotovo u jednom začaranom krugu protječe njegov bijedan život sve do smrti, ako Bog ne intervenira svojom milošću.

            Lijek tome, koliko je do nas, jest da onaj tko se nađe u ovom nesretnom stanju bude potaknut da dade prostora misli i nadahnuću koji ga iz tame pozivaju na svjetlost, vapeći iz svega srca svome Stvoritelju: “Gospodine moj, pomozi mi, pomozi mi brzo i izbavi me iz ove tame grijeha.” Ne propusti više puta ponoviti ovaj vapaj na ovaj ili sličan način.

            Ako je moguće, uteći se odmah kojem duhovniku tražeći pomoć i savjet kako bi se oslobodio neprijatelja. Ako ne možeš odmah k njemu, uteći se svom brižnošću k Raspetome bacajući se licem na zemlju pred njegovim svetim nogama; također se uteći  Djevici Mariji, tražeći milosrđe i pomoć. I znaj da u ovoj brižnosti stoji pobjeda, kako ćeš razumjeti u sljedećem poglavlju.

            Umješnost i prijevare kojima đavao drži vezane one koji bi, poznavajući vlastito zlo, htjeli osloboditi ga se. Zašto naše dobre odluke često nemaju učinka. Oni koji već poznaju iskvaren život koji žive i koji bi htjeli promijeniti, redovito bivaju prevareni i pobijeđeni od đavla sljedećim oružjem: kasnije, kasnije, sutra, sutra. Želim prije ovo razjasniti i osloboditi se ove ludosti kako bih se s većim mirom posvetio duhovnom životu.

            Ova zamka je mnoge uhvatila i još uvijek hvata. Razlog tome je naša nemarnost i naša nesposobnost budući da se u jednom poslu koji se odnosi na spasenje duše i na slavu Božju ne uzima sa spremnošću ono toliko moćno oružje: sada, sada! Zašto kasnije? Danas, danas! Zašto, dakle, sutra govoreći samome sebi: “Ali kada bi mi se dopustilo ono kasnije i sutra, bi li put spasenja i pobjede bio prije htjeti biti ranjen i podvrgnut novim neredima?”

            Budući da vidiš, kćeri, da kako bi izbjegla bilo ovu varku, bilo onu iz prethodnoga poglavlja i kako bi nadvladala neprijatelja, lijek se sastoji u spremnoj poslušnosti božanskim mislima i nadahnućima. Govorim o spremnosti, a ne o dobrim nakanama jer ove često lako nestaju i mnogi su se u njima našli prevareni zbog raznih razloga.

            Prvi, već spomenut, jest u tome da naše nakane nemaju za temelj nepouzdanje u sebe i pouzdanje u Boga. To nam ne dopušta da uvidimo vlastitu veliku oholost, a iz koje proizlazi ova varka i sljepoća. Svjetlost, kako bismo ih spoznali, i pomoć, kako bismo im doskočili, dolaze od Božje dobrote. Bog nam dopušta da padnemo i preko pada nas poziva da prijeđemo od pouzdanja u nas same do pouzdanja jedino u njega te od naše oholosti do poznavanja nas samih. Stoga, ako želiš da tvoje nakane budu učinkovite, potrebno je da budu snažne, a bit će snažne kada se ne budu temeljile na pouzdanju u nas same, tj. kada budu ponizno utemeljene na pouzdanju u Boga.

            Drugi razlog zbog kojega bivamo prevareni u dobrim nakanama jest taj što pri formuliranju nakane ciljamo na ljepotu i na vrijednost kreposti koja privlači sebi našu slabu i mlaku volju koja potom, braneći se pred poteškoćama koje su nužne za stjecanje kreposti, uzmiče natrag jer je neiskusna i slaba. Ti se, pak, navikni da su ti mnogo draže poteškoće koje sa sobom nosi stjecanje kreposti, negoli same kreposti jer ako zaista želiš posjedovati kreposti, hrani ovim poteškoćama svoju dušu sad s malo, sad s puno hrane. I znaj da ćeš to brže i učinkovitije pobijediti samu sebe i svoje neprijatelje što velikodušnije prihvatiš poteškoće te što ti budu draže.

            Treći razlog jest da naše nakane ponekad ne teže niti kreposti niti božanskoj volji, nego vlastitome interesu. A to se događa redovito s nakanama koje se donose u vrijeme duhovnih naslada i u vrijeme poteškoća koje nas jako pogađaju i zbog kojih ne nalazimo drugu utjehu doli u odluci da se posve predamo Bogu i kreposnu vježbanju.

            Ti, kako ne bi u ovome pala, u vrijeme duhovnih naslada budi jako oprezna i ponizna u nakanama, osobito u obećanjima i zavjetima, a kada se nađeš u poteškoćama, neka tvoje nakane budu usmjerene na strpljivo podnošenje križa i uzdizanje prema Božjoj volji odbacujući bilo kakvu zemaljsku utjehu, a ponekad čak i nebesku. Neka jedna bude tvoja molba i jedna želja: da ti Bog pomogne podnositi svaku protivštinu, a da ne okaljaš krepost strpljivosti i da ne učiniš što krivo pred Gospodinom.

            Prijevara onih koji misle da hode prema savršenstvu. Nakon što su neprijatelj i njegove prijevare pobijeđene u prvom i drugom naletu, o čemu sam već govorio, đavao hiti ka trećemu. On se sastoji u tome da se mi, zaboravivši neprijatelje koji nas upravo napadaju i koji nam nanose štetu, bavimo željama i nakanama o visokim stupnjevima savršenstva. Posljedica je da smo neprestano prekriveni ranama kojih ne liječimo, a naše nakane cijenimo kao da su već učinjene i na taj način mi postajemo sve više oholi. Događa se da ne želimo podnijeti nikakvu malu stvar ili riječ nama protivnu, a trošimo vrijeme u dugim razmatranjima o nakanama da podnesemo velike kazne, čak i one čistilišne, iz ljubavi prema Bogu. Budući da u ovome niža osjetilna strana ne osjeća odbojnosti kao da bi bila neka daleka stvar, mi bijedni se uvjeravamo da smo dosegli stupanj onih koji stvarno strpljivo podnose velike stvari.

            Ti, dakle, kako bi izbjegla ovu varku, odluči i bori se s neprijateljima koji su ti blizu i koji protiv tebe ratuju. Tako ćeš sebi pojasniti jesu li tvoje nakane stvarno istinite ili lažne, jake ili slabe i hodit ćeš prema kreposti i savršenstvu kraljevskim putom kojim su drugi već prošli. Ali protiv neprijatelja od kojih redovito nisi uznemiravana ne savjetujem da poduzmeš boj osim ako ne predvidiš da bi te svaki  trenutak mogao napasti: kako bi se tada pripremila i bila jaka, prikladno je da prije doneseš dobre odluke.

            Ipak, nikada ne sudi vlastite odluke kao već postignute rezultate premda si se određeno vrijeme na ispravan način vježbala u krepostima: u njima budi ponizna, boj se same sebe i svoje slabosti te, pouzdavajući se u Boga, čestim molitvama njemu se utječi kako bi te učvrstio i kako bi te čuvao od opasnosti, na osobit način od svake preuzetosti i pouzdanja u samu sebe.

            U tom slučaju, premda se ne mogu nadvadati neki mali nedostaci koje nam Gospodin ponekad ostavlja kako bi nas naučio ponizno upoznati i sačuvati kakvo dobro, ipak nam je dopušteno odlučiti se da dosegnemo i najveći stupanj savršenstva.

            Varka i lukavštine koje đavao koristi kako bismo napustili put koji vodi kreposti. Četvrta varka, gore spomenuta, s kojom nas zli demon napada kada vidi da ispravno hodimo prema kreposti, sastoji se od različitih dobrih želja koje potiče u nama kako bismo od vježbanja u kreposti pali u porok.

            Osoba, nakon što oboli, strpljivom voljom ipak ide naprijed podnoseći bolest. Lukavi protivnik, koji zna da se tako može steći navika strpljivosti, predlaže joj brojna dobra djela koja bi mogla učiniti u različitom stanju te se trudi uvjeriti je da bi, kada bi bila zdrava, bolje služila Bogu, koristeći sebi, ali i drugima. I nakon što je u njoj pokrenuo ove želje, polako ih povećava tako da postane nemirna jer ih ne može izvršiti kao što bi htjela. I kako one u njoj postaju sve veće i snažnije, tako u njoj raste i uznemirenost od koje je neprijatelj malo po malo vješto vodi do nestrpljivosti zbog bolesti ne kao bolesti, nego kao zapreke onih djela koja bi tako žarko htjela izvršiti zbog većega dobra.

            Kada ju je potom doveo do ove točke, s istom joj spremnošću iz razuma oduzima cilj služenja Bogu i dobra djela i ostavlja joj golu želju da se oslobodi bolesti. Budući da se ne događa prema njenoj volji, uznemiruje se na način da postaje posvema nestrpljiva. I tako, od kreposti koju je vršila pada u suprotan porok, a da i ne primijeti.

            Način na koji se treba čuvati i suprotstaviti ovoj varci je da, kada se nađeš u kakvu uznemirujućem stanju, budeš jako pažljiva te ne daš prostora željama ma kako dobrim koje će te, budući da ih ne možeš izvršiti, zasigurno uznemiriti. I u tome trebaš sa svom poniznošću, strpljivošću i predanjem vjerovati da tvoje želje ne bi imale onaj učinak o kojem si se uvjerila budući da si strašljiva i nestabilnija nego što se smatraš. Ili pomisli da Bog u svojim skrivenim sudovima ili zbog tvojih krivnji ne želi od tebe to dobro, stoga se radije strpljivo snizi i ponizi pod njegovom slatkom i moćnom rukom (usp. 1 Pt 5,6).

            Isto tako, budeš li spriječena od duhovnika ili iz kojega drugog razloga na način da ne možeš učiniti kada želiš svoje pobožnosti i osobito primiti svetu pričest, ne uznemiruj se i ne uzbuđuj zbog želje prema njima nego, oslobodivši se svake svoje vlastitosti, obuci se dobrohotnošću svoga Gospodina govoreći samoj sebi: “Ako oko božanske providnosti ne bi vidjelo u meni nezahvalnosti i manjkavosti, ne bih bila spriječena primiti presveti sakrament; videći, pak, da mi moj Gospodin ovim otkriva moju nedostojnost, neka je zauvijek hvaljen i blagoslovljen.

            Uistinu, uzdam se, moj Gospodine, u tvoju neizmjernu dobrotu: učini da ti, zadovoljivši ti i svidjevši ti se u svemu, otvorim svoje srce da bude raspoloženo svakoj tvojoj želji kako bi ga ti, ulazeći duhovno u njega, utješio i ojačao protiv neprijatelja koji nastoje udaljiti ga od tebe. Tako neka bude učinjeno sve ono što je dobro u tvojim očima. Stvoritelju i Otkupitelju moj, neka tvoja volja bude sada i uvijeke moja hrana i moja potpora. Ovu te milost samo molim, Ljubavi slatka: da moja duša, pročišćena i oslobođena od svake stvari koja se tebi ne sviđa, bude uvijek urešena svetim krepostima i bude uvijek spremna na tvoj dolazak i koliko ti se svidi da sa mnom raspolažeš.”

            Ako se budeš pouzdala u ove upute, sa sigurnošću znaj da ćeš u bilo kojoj želji za dobrom koje nećeš moći ostvariti, bilo zbog naravi ili zbog demona, kako bi se uznemirila i udaljila od puta kreposti, ponekad i zbog Boga koji iskušava tvoje predanje njegovoj volji, uvijek imati prigodu udovoljiti svome Gospodinu na način koji se njemu sviđa. Upravo se u tome sastoji prava pobožnost i služba koje Bog želi od nas.

            Kako ne bi izgubila strpljivost u tegobama, s bilo koje strane one dolazile, upozoravam te također da ti, koristeći se dopuštenim sredstvima koje su koristili Božje sluge, ne koristiš ta sredstva sa željom i s ciljem da budeš oslobođena tegoba, nego jer Bog želi da se njima koristimo. Ne znamo, naime, sviđa li se božanskom Veličanstvu da se oslobodimo tegoba tim sredstvom. Ako bi drugačije učinila, upala bi u više zala: lako bi upala u nestrpljivost budući da se stvari ne bi događale prema tvojoj želji i prema tvojim nakanama ili bi tvoja strpljivost bila manjkava, ne sasvim od Boga prihvaćena i stoga malih zasluga. Naposljetku, upozoravam te ovdje na jednu đavolsku skrivenu varku koja se odnosi na našu ljubav prema nama samima, a koja se u određenim prigodama običaje prikriti i braniti vlastitim manjkavostima.

            Na primjer: ako se radi o kakvu bolesniku malo nestrpljivom zbog vlastite bolesti, vlastitu nestrpljivost skriva pod koprenom revnosti za prividnim dobrom. On kaže da njegova briga ustvari nije nestrpljivost zbog tegoba koje uzrokuje bolest, nego razborito žaljenje koje je on sam dopustio stoga jer druge osobe, zbog službe koju mu čine ili zbog kakvih drugih razloga, trpe štetu i uznemirenost.

            Na isti ambiciozan način, tko se uznemiruje zbog nezadovoljene časti, ne pripisuje to vlastitoj oholosti i taštini, nego drugim razlozima o kojima se jako dobro zna da ga u drugim okolnostima ne uznemiruju i o kojima uopće ne vodi računa. Isto tako, bolesnik se ne brine podnose li i oni, za koje tvrdi da se mnogo žaloste zbog zabrinutosti za njega, iste tegobe i iste štete zbog bolesti kakve druge osobe.

            Ovo je jasan znak da korijen žalosti tih osoba ne treba gledati u drugim ili u drugom razlogu, osim u odbojnosti koju imaju prema stvarima protivnima vlastitim željama. Ti, pak, da ne bi pala u ovu ili u druge pogreške, uvijek strpljivo podnosi bilo kakve tegobe i bilo kakve kazne dolazile one od bilo kojih uzroka, kako ti već rekoh.

            Posljednji napad i varka s kojima đavao napastuje kako bi stečene kreposti postale prigoda za propast. Lukava i zla zmija ne prestaje nas iskušavati svojim varkama ni u krepostima koje smo stekli, kako bi one postale prigoda naše propasti dok se, zadovoljni njima i nama samima, uzdižemo da bismo potom pali u porok oholosti i isprazne slave.

            Kako bi se sačuvala ove opasnosti, uvijek se bori sjedeći na mirnom i sigurnom polju prava i duboka poznavanja činjenice da si ništa, da ne znaš ništa, da ništa ne možeš i ništa drugo nemaš doli bijedu i nedostatke te ništa drugo ne zaslužuješ doli vječnu propast. Čvrsta i usidrena unutar ovih istina, nikada se od njih ne udaljuj ni za kakvu malu misao ili stvar koja bi ti se mogla dogoditi, držeći sigurnim da su svi toliki tvoji neprijatelji od kojih bi ostala mrtva ili ranjena kad bi pala u njihove ruke.

            Kako bi se dobro uvježbala u hitanju na gore spomenuto polje istinskog spoznanja tvoje ništavnosti, posluži se ovim pravilom. Koliko god puta budeš razmatrala o sebi i o svojim djelima, uvijek se promatraj u odnosu na ono što pripada tebi, a ne u odnosu na ono što pripada Bogu i njegovoj milosti, potom procijeni sebe takvu kakva se nađeš u odnosu na ono što je tvoje.

            Ako razmotriš vrijeme koje je prethodilo tvome postojanju, vidjet ćeš da si u svemu onom ambisu odvijeka bila jedno čisto ništa i da ništa nisi učinila ni mogla učiniti kako bi mogla imati biće. Dakle, u ovome vremenu ti postojiš zahvaljujući samo volji Božjoj, ostavljajući njemu ono što mu pripada, tj. neprestanu brigu s kojom te u svakom trenutku uzdržava: što si drugo s onim što je tvoje ako li ne jedno ništa? Doista, nema nikakve sumnje da bi se ti trenutačno vratila svojem prvotnom ništavilu ako bi te on i za najmanji trenutak napustio. Jasno je, dakle, da u ovom naravnom postojanju, promatrajući se u odnosu na ono što ti pripada, nemaš razloga cijeniti se ili poželjeti biti od drugih cijenjena.

            Što se tiče dobra koje je plod milosti i činjenja dobrih djela, kakvo dobro i zaslužno djelo bi mogla učiniti tvoja narav sama po sebi, lišena božanske pomoći? Promatrajući, s druge strane, tvoje mnoge prošle pogreške, kao i mnoga druga zla koja bi od tebe potekla da te Bog milostivom rukom nije od toga uzdržao, naći ćeš da bi tvoja bezakonja, zbog umnažanja ne samo dana i godina nego i čina i zlih navika (budući da jedan porok zove i vuče za sobom drugi), dosegla gotovo neizmjeran broj i ti bi bila postala jedan drugi pakleni Lucifer. Stoga, ne hoteći biti lopov Božje dobrote, nego uvijek ostati sa svojim Gospodinom, trebaš se smatrati iz dana u dan sve gorom.

            Budi jako pozorna da ovaj sud koji donosiš sama o sebi bude popraćen i pravednošću jer bi ti inače bio ne od male štete. Naime, ako u spoznaji vlastite zloće nadvisiš nekoga tko se zbog svoje sljepoće smatra nečim, gubiš mnogo i postaješ gora od te osobe u djelima volje ako želiš biti od ljudi cijenjena i smatrana za ono za što znaš da nisi.

            Ako želiš, dakle, da spoznaja tvoje zloće i tvoje plašljivosti drži na odstojanju tvoje neprijatelje i da postaneš mila Bogu, učini ne samo da prezireš samu sebe kao nedostojnu svakoga dobra i kao onu koja zaslužuje sva zla, nego da poželiš biti prezrena i od drugih, zazirući od časti, a uživajući u pogrdama te budi spremna kada je to potrebno činiti sve ono što drugi preziru. Kako ne bi zapostavila ovu svetu vježbu, uopće ne moraš držati do suda drugih, ali to možeš učiniti samo u cilju svojega poniženja i kako bi se u tome vježbala, a ne zbog određene preuzetosti duše i zbog određene skrivene oholosti koja ponekad pod kakvom drugom dobrom izlikom drži malo ili nimalo do tuđih mišljenja.

            Ako ti se ponekad dogodi, zbog kakva dobra koje ti Bog udjeljuje, da budeš ljubljena i hvaljena od drugih kao dobra, budi u sebi jako sabrana i ni u čemu se ne udaljuj od gore izrečenih istina i pravde, nego se prije svega obrati Bogu od srca mu govoreći: “Neka se nikada, Gospodine, ne dogodi da budem kradljivica tvoje časti i tvoje milosti; tebi neka je hvala, čast i slava, a meni smetenost.” Obrati se potom onome tko te hvali i reci u sebi: “Kako to da me smatra dobrom, dok je naprotiv dobar samo Bog (usp. Mk 10,18) i njegova djela?” Djelujući na ovaj način i dajući Gospodinu ono što je njegovo, udaljit ćeš od sebe neprijatelje i raspoložiti se primiti još veće Božje darove i milosti.

             I kada te podsjećanje na dobra djela dovede u opasnost da postaneš tašta, odmah ih ocijeni ne kao tvoja nego kao Božja, gotovo govoreći njima, reći ćeš u svome srcu: “Ja ne znam na koji ste se način pojavili i započeli postojati u mome razumu budući da vaše podrijetlo nije u meni, nego vas je dobri Bog stvorio, uzdržao i sačuvao svojom milošću. Samo njega, dakle, želim priznati kao istinskoga i vrhovnog Oca, njemu želim zahvaliti i njemu želim podati hvalu” (usp. 2 Mak 7,22.30).

Razmotri potom jednu stvar: sva djela koja si učinila bila su ne samo premalo sukladna sa svjetlošću i milošću koje si dobila kako bi ih upoznala i izvršila, nego su i zbog drugoga još uvijek jako nesavršena i nažalost udaljena od one čiste nakane, od dužnog žara i od marljivosti kojima su trebala biti popraćena i izvršena.

             Stoga, ako dobro razmisliš, radije bi se trebala posramiti nego se njima isprazno ponositi. Nažalost, istina je da Božje milosti primamo čiste i savršene, a u ostvarenjima su onečišćene našim nesavršenostima.

            Osim toga, usporedi svoja djela s djelima svetaca i drugih Božjih službenika. U svjetlu te usporedbe jasno ćeš spoznati da su tvoja najbolja i najveća djela puno niža i puno manje vrijednosti. Ako ih potom usporediš s djelima koja je Krist u otajstvima svoga života i u svojem neprestanom križu za tebe učinio, ako ih razmotirš u njima samima bez njegove božanske osobe, bilo zbog osjećajnosti, bilo zbog čistoće ljubavi kojima su učinjena, uvidjet ćeš da su sva tvoja djela upravo kao jedno ništa. Ako napokon uzdigneš svoj um k božanstvu i k beskrajnom Veličanstvu svoga Boga i k službi koju on zaslužuje, jasno ćeš vidjeti da iz bilo kojega tvojeg djela proizlazi ne taština nego veliki strah i drhtanje. Stoga na sve načine u svakom svome djelu, ma kako ono bilo sveto, svim srcem trebaš reći svome Gospodinu: “O Bože, smiluj se meni grešnici” (usp. Lk 18,13).

            Upozoravam te također da ne budeš brza u otkrivanju darova koje si primila od Boga: Gospodin se uvijek zbog toga žalosti, kako nam to dobro on sam pojašnjava kroz sljedeći nauk. Jednom se je, poprimajući izgled djeteta i čistog stvorenja, ukazao jednoj pobožnoj osobi koja ga je s naivnom jednostavnošću pozvala da izmole anđeoski pozdrav. On je spremno započeo: “Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom; blagoslovljena ti među ženama”, i potom se zaustavi jer nije želio riječima koje su slijedile hvaliti sama sebe. I dok ga je ona molila da nastavi, on, napuštajući je, ostavi u utjesi svoju službenicu pokazujući joj svojim primjerom ovaj nebeski nauk.

            Kćeri, i ti se nauči snizivati spoznaj ući se kao ništa koje jesi sa svim svojim djelima: ovo je temelj svih drugih kreposti. Prije nego li smo postali, Bog nas je stvorio ni iz čega; sada kada po njemu postojimo, on želi svu duhovnu građevinu utemeljiti na spoznaji našega ništa. I koliko više oko toga nastojimo, toliko se više uvis uzdiže naša duhovna građevina. U mjeri u kojoj iskapamo zemlju vlastite bijede, božanski arhitekt će položiti toliko čvrste stijene na kojima će uzdignuti našu građevinu. Nemoj se uvjeriti, kćeri, da se možeš ikad sniziti koliko je potrebno, štoviše, cijeni se na način da kad bi se nešto beskonačno veliko moglo udijeliti nekom stvorenju, tolika bi bila tvoja niskost.

            S dobro ukorijenjenom ovom spoznajom posjedujemo svako dobro; bez nje malo smo više od ništa, čak i kad bismo činili djela svih svetaca i bili uvijek zaokupljeni u Bogu.  O blažena spoznaja koja nas čini sretnima na zemlji i slavnima u nebu! O svjetlo koje, izlazeći iz tame, duše rasvjetljava i čini jasnima! O radosti skrivena koja odsijevaš među našim gnusobama. O ništa koje, spoznato, nas čini gospodarima svega!

            Nikada mi nije dosta govoriti o ovome: ako želiš hvaliti Boga, optuži samu sebe i žarko želi biti optužena od drugih. Ponizi se pred svima i pod svima ako želiš u sebi uzvisiti njega i sebe u njemu. Ako ga želiš pronaći, ne uzvisuj se jer će on pobjeći. Ponizi se i iznova ponizi koliko god možeš jer će on doći da te pronađe i da te zagrli. I toliko će te primiti i nježno s ljubavlju k sebi privući koliko ti budeš bjednija u svojim očima i koliko ti više bude drago da budeš od svih ponižena i odbačena kao nešto odvratno.

            Smatraj se nedostojnom tolikog dara koji ti tvoj Bog, kojeg ti vrijeđaš, daje kako bi te sa sobom sjedinio. Ne propusti često mu zahvaliti i osjetiti se dužnom prema onome tko ti je pružio prigodu za zahvalu, a još više onima koji su te uvrijedili ili misle da ti nerado ili slabe   volje podnosiš tu uvredu. Čak ako bi tako i bilo, ne smiješ dopustiti da se to na izvana vidi.

            Ako bi, unatoč tolikim nažalost istinitim spoznajama, đavolska lukavost te naše neznanje i zle sklonosti prevladale u nama na način da misli o našoj uzvišenosti ne bi prestale uznemirivati nas i unositi nemir u naše srce, tada je vrijeme da se toliko više ponizimo u našim očima koliko više vidimo da smo iz kušnje malo koristi imali u putovima duha i u iskrenom spoznanju nas samih budući da se ne možemo osloboditi takvih napastovanja koje imaju korijen u našoj ispraznoj oholosti. Tako ćemo iz otrova izvući med te iz rana svetost“.(Duhovni boj 27-32)

            Spoznaja u molitvi  rađa  ljubavlju i tako Isus postaje središte i naših osjećaja i čuvstava, ali duša doživljava da usprkos svih njenih napora njena ljubav prema Bogu nije do kraja čista, nije pročišćena.  Ali usprkos toga duše i dalje nastoji sve više i čišće ljubiti Isusa. Pa kako bi doista čovjek mogao proučavati svaki dan Isusa, koji, iako je sama dobrota i  ljepota, ne bi bio predmet njegove posebne  ljubavi? “Otkako sam upoznao Isusa Krista, rekao je Lacordaire, sve mi na Njemu izgleda dosta lijepo da Ga promatram s uživanjem“. Kad su Apostoli na Taboru, vidjevši preobraženo čovječanstvo Isusa Krista, bili  ko zaneseni udivljenjem i ljubavlju, da su uzviknuli: “Dobro nam je biti ovdje”, koliko više mora nas zanositi ljepota uskrslog Spasitelja?

            Pa kako, da Ga ne bismo ljubili, razmišljajući često o ljubavi, koju nam je posvjedočio i koju nam neprestano pokazuje u Utjelovljenju, Otkupljenju i u presvetoj Euharistiji? Ustanovljenjem presvete Euharistije On postaje naša hrana te zasićuje svojim Tijelom, svojom Krvlju, svojom dušom, svojim Božanstvom naše duše, koje Ga gladuju i žeđaju. Umirući za nas na križu otkupljuje nas i oslobađa od ropstva grijeha, vraća nam duhovni život i daje nam najveći znak ljubavi, koji se može dati svojim prijateljima. Konačno, u nebu, Isus daruje samoga sebe kao nagradu, mi Ga posjedujemo kroz svu vječnost i u buduće se naša sreća poistovjećuje s Njegovom slavom. Nikada dakle ne ćemo moći dovoljno spoznati njegovu neizmjernu dobrotu i nikada Ga ne ćemo moći dosta ljubiti.

            I kod vjernika koji žive put  prosvjetljenja može se uočiti dinamika puta duhovnog rasta ovisno o stanju duša koje pre dominira u duhovnom iskustvu.

            Stanje duše vjernika koji ulaze na put prosvjetljenja je takovo imaju dobru volju, usmjerene su prema dobru i poduzimaju posve ozbiljne napore da izbjegnu svojevoljne pogreške i lake grijehe. Ali su one još uvijek nedovoljno slobodne od svoga ega, dakle podložne u većoj ili manjoj mjeri oholosti posebno duhovnoj oholosti te su preuzetne. Premalo su naviknute na odricanje, umiranje samima sebi, nedostaje  im energija i ustrajnost, a posebno onda kada nadođu poteškoće i kušnje. Odatle proizlazi mnogo  kolebanja u njihovu vjerskom vladanju. Spremne su sve pretrpjeti dok su kušnje još daleko, ali nemaju strpljivosti i tuže se kad ih stigne žalost ili suhoća. Spremne su da donijeti plemenite odluke, ali ih ispunjaju samo djelomično, napose ako nadođu nepredviđene poteškoće. Na taj je način njihov napredak spor i one se osobito moraju vježbati u moralnim krepostima snage, ustrajnosti i poniznosti.

            Duše koje bolje duhovno kroče i rastu na putu prosvjetljenja su odlučnije, gorljive, poniznije i odvažnije. One se ne pouzdaju u sebe, posve se pouzdaju u Boga, već su naviknute na kršćansko odricanje, energičnije su i ustrajnije. Unatoč toga njihovo odricanje nije potpuno i ne odnosi se na sva potrebna područja. Imaju veliku želju za savršenošću, ali kušnje još nisu dovoljno učvrstila njihovu krepost. Kad ih snađe utjeha i veselje, one to prihvaćaju vrlo rado, ali još ne ljube križa. Čvrste odluke koje su stvorile u jutro ispunjavaju samo djelomično, jer još nisu dovoljno ustrajne u svojim naporima. One pokazuju ljubav prema Bogu u tome što se iz ljubavi prema Njemu odriču opasnih stvari, ali katkada pretjerano vole, u smislu da se duhovno navezuju i time priječe vlastiti duhovni rast, ono što im Bog ne zabranjuje ljubiti kao roditelje, prijatelje, utjehe koje nalaze u svojim pobožnim duhovnim vježbama. Ove duše trebaju u tim dopuštenim ljubavima, osloboditi se  neurednih navezanosti koja smeta njihovu većem sjedinjenju s Bogom.

U biti duhovni rast se kod ovih duša događa po većoj odlučnosti služiti Bogu cijelim svojim bićem nastojeći čisto odgovoriti na njegovu čistu i nezasluženu ljubav. A biti duše želi Boga ljubiti čistom ljubavlju a to nužno vodi do dublje spoznaje smoga sebe. Ako je autentična spoznaja samoga sebe toliko potrebna za put rasta u svetosti, ona je za dušu jako naporna, možda i najteža. Samo su sveci do kraja upoznali sebe jer je takva spoznaja plod popratne milosti sjedinjenja s Bogom.

Spoznaja samoga sebe i s njom najuže povezana poniznost je neophodna u duhovnom životu i samo tako duša može ljudski i kršćanski sazrijevati. Ako ima neko područje duhovnog života u kome se lako pada u zabludu, to je upravo mudrosna spoznaja samoga sebe. Kako prolazi vrijeme i duhovni život raste na putu spoznaje samoga sebe javljaju se zapreke koje mogu lako spriječiti daljnji duhovni rast i cjelovitost istine o sebi.

Spoznaja sebe, a na poseban način svoje vlastite bijede  ima svoju nutarnju dinamiku u aktivnom i asketskom dijelu puta duhovnog rasta a u prvim iskustvima kontemplativnih molitava i u kontemplativnim kušnjama poprima jedno novo, dublje i radikalnije obilježje u odnosu na vlastite napore koje je duša na tom području prije sama činila.

Radi se o iskustvu koje je plod duhovnog sazrijevanja po molitvi i po prvim iskustvima ulivene kontemplacije u kojoj Bog sam iznutra počinje duši pokazivati svu njenu nedostojnost, zloću, zle sklonosti i bijedu.  Bog u biti u kontemplativnoj spoznaji vlastite bijede vodi dušu u iskustvenu spoznaju onog dijela vlastite nutrine koji Crkva ovako izražava.

     “Čovjek, utemeljen od Boga u Pravednosti, no pod utjecajem Zloga, već je na početku povijesti zloupotrebio svoju slobodu dižući se protiv Boga i želeći da svoj postigne izvan Boga. Iako su upoznali Boga, nisu mu iskazali zahvalnost kao Bogu (…) nego je potamnjelo njihovo nerazumno srce i klanjali su se i iskazivali štovanje stvorenju  mjesto Stvoritelju. To što doznajemo po božanskoj objavi slaže se i sa  samim iskustvom.

     Ako naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon na zlo i uronjen u tolike jade, koji ne mogu potjecati od njegova dobroga Stvoritelja. Ne htijući često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio i dužno usmjerenje prema svome posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i stvorenjima.

     Tako je čovjek u samom sebi podijeljen. Zbog toga sav život ljudi, i pojedinaca i skupina, pruža sliku borbe, i to dramatične, između dobra i zla, između svijetla i tame. Štoviše, čovjek otkriva da je nesposoban da sam od sebe uspješno suzbija nastaje zla, tako da se svatko osjeća kao okovan verigama. No sam je Gospodin došao da oslobodi čovjeka i da ga ojača, obnavljajući ga iznutra i izbacujući napolje kneza ovoga svijeta (usp. Iv 12,31) koji ga je držao u ropstvu grijeha. A grijeh umanjuje samog čovjeka sprječavajući ga da postigne svoju puninu. U svijetlu te objave nalaze svoj konačni razlog i uzvišeni poziv i duboka bijeda  što je ljudi doživljavaju” (GS 13).

Na takav način vjernik doživljava dublje i vlastitu nepročišćenost usprkos svih napora koje je godinama ulagao na svom duhovnom putu. Za nepročišćenog čovjeka su prvi stupnjevi to izravnog i neposrednog Božjeg samopriopćenja koje vjernik doživljava kao pročišćenje u nutarnjim i vanjskim mukama.  U duhovnoj terminologiji to se nazva i  naziva tamna noć. Naime, izravno i neposredno samopriopćenje Božje je milosni dar na koji Bog pripravlja čovjeka u prvom, naravnom dijelu duhovnoga puta, ali Bog ostaje potpuno slobodan da li će se i kada, koliko i pod kojim uvjetima priopćiti čovjeku.

Čovjek nema naravnih sposobnosti primiti neizmjernoga i onostranoga Boga pa ga za to treba pripraviti. Uz to, u susretu sa svetošću Božjom čovjek iskustveno proživljava, doživljava i vidi svoju nesavršenost, grešnost, nedostatnost i ravnodušnost, grešno i nezahvalno odgovaranje na Božje darove i dobrotu, na njegovu strpljivost i tome redom, pa ta izravna i neposredna spoznaja sebe samih u svjetlu Božje pravednosti, blagosti, vjernosti i dobrote rađa patnjom i trpljenjem kod čovjeka. Otuda i patnja u ovakvim iskustvima prosvjetljenja koje postaje daljnje pročišćenje na zemlji. Naime, čovjek se iskreno opredijelio za Boga i iskreno žali za svaku uvredu i nemar prema tolikoj i takvoj dobroti, iskreno se kaje i odriče svega što je u njegovom životu u neskladu ili suprotnosti s ljubavlju Božjom. To je uistinu pravo obraćenje u evanđeoskom smislu pa se u duhovnoj terminologiji za ovo iskustvo koristi i pojam drugog obraćenja.

Čovjek se sam po sebi nije kadar osloboditi trajne napasti da spasi samoga sebe traženjem samo dovršenja kroz priskrbljivanje užitaka, posjeda, vlasti, časti ili koje druge stvorene stvarnosti koju može kontrolirati, manipulirati i dominirati, imajući prema toj stvarnosti stav dominiranja.     Obraćenje od tog stava samo dostatnosti na pravu i istinitu vjeru, na vjernički, to jest pravednički stav prema Bogu, vlastitom spasenju i cjelokupnoj stvarnosti, nije moguće bez svjetla, snage i ljubavi Duha Svetoga. To nam govori iskustvo, a to nam može pokazati i teološka analiza ovog ljudskog duhovnog problema.

            Proces prosvjetljenja s dubljom dinamikom pročišćenja, to jest patnja, trpljenje i bol u duhovnom životu kao posljedica izravnog dodira svetog, onostranog, neizmjernog i savršenog Boga s grešnim, stvorenim, konačnim i nesavršenim stvorenjem, samo je negativna strana medalje koja se u pozitivnim terminima izriče kao pobožanstvenjenje i preobrazba čovjeka u Boga koja će se dogoditi i koju će Bog učiniti ako duša ustraje i na evanđeoski način prihvaća put kojim je Bog vodi prema samome sebi.

            Na kraju možemo zaključiti da postoje dvije vrste pročišćenja: aktivno, a to je put čišćenja koji smo opisali u prvoj knjizi, a aktivno čišćenje se nastavlja i na putu prosvjetljenja i započinje pasivno čišćenje. U put prosvjetljenja spadaju samo privi niži stupnjevi pasivnih čišćenja. Tako sv. Ivan od Križ, učitelj pasivnih čišćena i mistike, kaže da „tamna noć sjetila je zajednička mnogima, to jest događa se najvećem broju početnika“ (T I,8,1) Malo nakon toga tvrdi: „Napredni se nalaze na putu prosvjetljenja ili ulivene kontemplacije u kojoj Bog hrani i jača dušu bez da ona tome doprinosi bilo kakvim nastojanjem ili razmišljanjem“ (T I,13,15).

            U aktivnoj je čovjek onaj koji se trudi oko odricanja od svega onoga što nije Bog svjestan da ga jedino Bog može spasiti i da jedino radi Boga sve i vrijedi ostaviti. Ali istovremeno se i vidi da čovjek nije sposoban to učiniti zbog posljedica grijeha i svoje naravne nesavršenosti.

            Potrebna je posebna Božja milost prosvjetljenja koje vodi putem pasivnog pročišćenja koju u duši izvodi Bog izravno i neposredno se priopćujući duši. Koliko će ona trajati i kakav će joj biti oblik i intenzitet, ovisi o svakom pojedinom čovjeku i o njegovoj hrabrosti, odvažnosti, srčanosti i zaljubljenosti u Boga, to jest o stupnju njegove raspoloživosti i otvorenosti Bogu, to jest suradnji s milošću.

            Razmisli! Primjećujem li u mome iskustvu razvoji put molitve? Kako bi opisao dinamiku svojih nutarnjih stanja tijekom vremena moga duhovnoga života? Što mi je na tom putu pomagalo a što su bile glavne zapreke na koje sam nailazio? Vodi li me molitva do dubljeg ulaženja u samoga sebe?