Odlučna borba protiv slabosti, nesavršenosti i lakih grijeha i nastojanje oko zadobivanja kršćanskih kreposti
Nasuprot onih koji se zaustavljaju ili odustaju od putu duhovnoga rasta imamo i osobe koje odlučno kroče s Kristom duhovno rastu i Bog ih vodi dalje prema sjedinjenju s njime preko puta prosvjetljenja.
Tko odluči do kraja poći za Kristom i nasljedovati ga bez svojevoljnih udaljavanja od njegova puta ubrzo će primijetiti da treba puno toga mijenjati u svom životu. Gospodin traži prihvaćanje napora kojim uz pomoć njegove milosti treba mijenjati način prosudbe, vrednovanja i ponašanja u životu što podrazumijeva nutarnju preobrazbu i asketski napor da se ostvari umiranje starog i rađanje novog čovjeka. Idealizirani put savršenstva kršćanskog života tako postaje realističan u sučeljavanju sa stvarnošću i istinom o nama samima.
Na taj je način početni period duhovnog života popraćen povremenim iskustvima Božje slasti, ali i vlastitim slabostima i nedostatcima, nesigurnostima i nejasnim motivacijama u svakodnevnom životu. Malo po malo vjerniku se bistri slika vlastitog duhovnog identiteta. Ono što na poseban način karakterizira kršćanski život u ovoj fazi je dublje iskustveno shvaćanje prepreka koje se javljaju na putu ostvarenja naslućenog ideala kršćanske svetosti, a to su grijeh i korijeni grijeha, strasti, slabosti, požude i napasti. Duša koja se u molitvi počne nositi s tim stvarnostima, iskustveno uči dinamike duhovnog života. Radi se o vremenu čišćenja od grijeha, krivih strasti i zlih sklonosti, a na taj način vjernik oslobađa slobodu za veću ljubav prema Bogu i čovjeku. Ovaj period duhovnog života može potrajati i više godina.
Vjernici koji se nalaze na putu duhovnoga rasta čišćenja i koji idu prema putu prosvjetljenja su oni koji postojano žive u stanju milosti, gaje želju da više ljube Gospodina, a u njima je još jaka sklonost na manje grijehe. Ako ne paze na odlučnost u čistoći savjesti i ljubavi i izlažu se padu u teže grijehe i pogreške. Ako se odlično ne vrate na put molitve i pokore i ne budu izbjegavali grešne prigode događati će im se česti padovi u teške grijehe. Ovakve ne idu putem duhovnoga rasta i savršenstva, njihov duhovni put je zaustavljen a izlažu se opasnosti otvrdnuća pa i otpada od vjere.
Duše koje će rasti na putu čišćenja i ulaze na put prosvjetljenja su one koje se odlučno bore protiv napasti, redovito mole, žele rasti u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Rast u ljubavi je u tome da duša odlučno želi odgovoriti čistom ljubavlju na Božju ljubav, pa i onda kada to ne uspijeva, redovito i ustrajno budi tu želju, redovito i ustrajno moli u utjesi i u suhoći. Razmatranjem je usvojila temeljna uvjerenja duhovnoga života, nastoji živjeti u Božjoj milosti, ozbiljno se trudi oko svladavanja zapreka koje priječe duhovni rast, ne čini svojevoljne grijehe, bori se protiv navezanosti na sebe i duh svijeta, na evanđeoski način prihvaća vlastite i tuđe slabosti te se zbog njih ne uznemiruje i ne odustaje od duhovnoga puta, pazi da je preopterećenost i umor ne sprečavaju u nutarnjem životu.
Da bi izbjegla pad u grijeh u budućnosti, vježba se u svladavanju same sebe i mrtvenju sa željom da se u svemu podloži volji Božjoj. Da bi rasla, duša se istinski trudi oko ljubavi prema bližnjem te svih drugih evanđeoskih kreposti, nastoji pozitivno ostvariti svoje talente i sklonosti, ne doživljava praksu vjere i duhovni put kao potiskivanje svoje osobnosti, pazi brižno na svoje psihičko i duhovno zdravlje, prehranu i spavanje, u evanđeoskom duhu poslušnosti prihvaća obavljanje staleških dužnosti, apostolat, zaduženja s uvjerenjem da služi Bogu i bližnjem te da zbog toga neće duhovno nazadovati, nego rasti i napredovati.
Duša je usvojila temelje poniznosti, opire se uznošenju, častohleplju, isticanju sebe, istinoljubiva je, dovoljno spoznaje samu sebe da je spremna prihvatiti vlastite pogreške i slabosti, a da joj to ne blokira daljnji put rasta. Ima pozitivo mišljenje o sebi, ali je spremna prihvatiti mala odricanja i poniženja, sklona je služenju u malenosti i skrovitosti.
Čovjek dolazi do upotrebe razuma još u djetinjstvu: već kao dijete koje polazi u školu, rasuđuje čine i slobodnom se voljom odlučuje na njih. Tada već dječji čini dobivaju oznaku ćudorednosti ili moralni. Jedni su njegovi čini ćudoredni, moralni, a drugi nećudoredni, nemoralni. Prvi zaslužuju nagradu koju će plemeniti roditelji i čestiti odgojitelji rado dati. Drugi zaslužuju kaznu koju roditelji i odgojitelji nastoje eliminirati, kako ih dijete ne bi ponovno radilo, nego u buduće samo ćudoredne čine.
Ima ljudi koji nikada ne dolaze k razumu pa, dosljedno, ni k slobodnoj volji. To su duševno zaostali, a takvi su po- najčešće od rođenja. Ali ima i odraslih ljudi koji su već imali uporabu razuma, ali su ga tijekom života izgubili. Kod svih tih, jer nemaju uporabe razuma i slobodne volje, čini njihovi, u takvom stanju, nemaju oznake ćudorednosti, nisu ni dobri ni zli, ne mogu se ni nagrađivati, a ni kažnjavati.
Ali ima i umno zdravih ljudi kod kojih nisu svi čini ćudoredni, dosljedno ni dobri ni zli, štoviše, kod svih nas ima čina bez oznake ćudorednosti. Ili, još bolje rečeno, kod svakoga se čovjeka nađe vrijeme kad se njegovi čini ne računaju ni u dobre ni u zle. U snu ili u besvjesnom stanju ne rade ni razum ni slobodna volja. Prema tome buncanje ili riječi što ih čovjek u snu izgovara, ili kretnje i čini što ih u snu čini, nisu ćudoredni; to znači ni dobri ni zli i prema tome ne snosi za njih odgovornost.
Nema na svijetu zdrava čovjeka koji ne bi imao osjećaj ćudorednosti. Svaki čovjek, pa makar kako zaostao i bio primitivan, znade za razliku između dobra i zla. Svaki osjeća u sebi obvezu da je dobro dužan činiti a zlo izbjegavati.
Nema sumnje da odgoj, kako obiteljski tako i školski, razvijaju ćudorednu svijest. Prva norma ili pravilo po kojem mi ljudi u svakidašnjem životu razlikujemo dobro od zla, naš je vlastiti prirodni zdravi razum. Što je u skladu s razumom to držimo dobrim, a što je protiv razuma to držimo zlim. Razum traži i proučava prirodne zakone. Razum sudi što je po prirodnim zakonima dopušteno a što zabranjeno činiti. Razum ispituje što je Bog objavio i kako treba shvaćati i tumačiti pojedina mjesta u objavljenom zakonu. Razum na temelju prirodnih i objavljenih Božjih zakona postavlja crkvene i građanske zakone. Razum mjeri koji su zakoni istinski i dobri i za ljudsko društvo korisni, a koji su lažni i zli i za ljudsko društvo štetni. Naš razum u dnevnom životu na svakom koraku sve istražuje, sve ispituje, sve važe i ocjenjuje, svemu daje oznaku dobra ili zla. Nakon ocjene dobra nastaje u volji obveza činiti dobro, a tamo gdje je razum dao ocjenu zla, rađa se u volji obveza bježati od zla ili ne činiti zlo.
A kad se traži razlog odakle našem razumu sposobnost da ovako sudi, tada odgovara sam razum: najviša ili zadnja norma ili zadnje pravilo po komu se sve u svemiru ravna i djeluje jest narav ili bit Božja. Bog je stvorio naš razum takvim da sudi: postoji Bog i Božji zakoni; Božji su zakoni dobri, treba ih obdržavati. Bog je stvorio naš razum takvim da sudi da su ružne riječi i kletve zlo, pa se ne smije ružno govoriti i kleti. Po Božjoj odredbi razum sudi da je poštivanje roditelja i starijih plemenito djelo. Bog je našu narav tako uredio da joj je ubojstvo čovjeka odvratna stvar i da to ne smije čovjek činiti.
Da su krađa, otimačina, laž i prijevara zla djela te ih se čovjek mora čuvati i izbjegavati. Bog nam je dao razum s tim svjetlom da sudimo: Što ne bismo mi htjeli da nama drugi čine, to ne smijemo ni mi drugom činiti; i obratno: Sve što hoćemo da drugi nama čine i mi smo dužni drugima činiti.
Kao što se bez Sunca ne da ni zamisliti, a kamoli shvatiti i protumačiti život u prirodi, tako je bez Boga teško zamisliti a kamoli shvatiti i protumačiti potpuno ćudoredno ljudsko djelovanje. Razum je naše svjetlo kojim osvijetlimo svako djelo prije nego ga učinimo. Ako se djelo na svjetlu našega razuma pokaže kao dobro, tada ćemo ga učiniti, a pokaže li se kao zlo, tada treba bježati od njega. A vrhovno i konačno mjerilo je sam Bog prema kojemu se sve ravna i djeluje i od koga se dobiva konačna nagrada ili kazna.
Svi smo na čistu s činjenicom da naš razum svuda i kod svakog čina prosuđuje da li je taj čin dobar ili zao. Ako je neki čin u skladu s razumom, proglašuje ga razum dobrim, a ako se protivi razumu, proglašuje ga zlim. Odmah iza dobre ocjene kod čina, dolazi od volje nalog: treba ga izvršiti; a iza zle ocjene dolazi od volje zabrana: ne smije se učiniti. Konačni razlog zašto naš razum tako nastupa jest u Bogu koji ga je stvorio i s takvim sposobnostima snabdio.
Sad bismo mogli pitati zašto je Bog odredio da su baš određeni čini u skladu s razumom i prema tome dobri, a drugi su protiv razuma i prema tome zli? Zadnja ili najviša svrha svemu što postoji u svemiru jest slava Božja. Sve ima slaviti Boga. Nerazumna bića slave Boga time što postoje. A razumna bića slave Boga time što razumom spoznaju Boga i slobodnom voljom odabiru i čine što je na slavu Boga. A drugotna svrha svemira je u tome da razumni stvorovi, kao što smo mi ljudi, slaveći Boga budemo i sami u Bogu zauvijek sretni.
Mi razumni stvorovi, razumom spoznajemo i ocjenjujemo Božje savršenosti i Božju ljepotu; slobodnom voljom odabiremo sredstva i načine kako ćemo izdići Boga i Njegovu veličinu, i tako svjesno slavimo Boga. Dok nerazumni stvorovi nesvjesno nose i pokazuju na sebi veličinu Božju i dosljedno tome nesvjesno slave Boga, dotle mi, razumni stvorovi, veličinu Božju razumom spoznajemo i visoko cijenimo. Voljom, a to znači riječju i činom, poduzimamo sve da i drugi Boga upoznaju i Bogu se dive, pa tako svjesno slavimo Boga. Za nagradu što ga svjesno slavimo odredio nam je Bog zauvijek sretni prekogrobni život.
Slava, dakle, Božja i sretni vječni život razumnih stvorova, svrha je zbog koje je Bog stvorio svemir. Prema toj svrsi uređen je i naš razum. Bog je stvorio naš razum tako da je sve ono što nas dovodi k Bogu i slavi Boga, u skladu s razumom, i prema tome dobro, a što nas od Boga odvodi i nije na slavu Bogu, to je protiv razuma, i prema tome zlo. Jasno je, dakle, da je Bog imao pred očima svoju slavu i naše dobro i kod stvaranja našeg razuma, pa ga je uredio tako da sve što vodi k slavi Božjoj i spasenju našem, sudi dobrim, a što je protiv Boga te ujedno i protiv našega spasenja, sudi zlim. Umujmo i razmišljajmo koliko hoćemo. Prevrćimo povijest od postanka svijeta. Listajmo po djelima učenjaka bilo koje struke, nigdje nećemo naći drugo rješenje koje bi zadovoljilo ljudski razum i smirilo ljudsko srce.
U Bogu je izvor svemu što postoji. Sve ima svrhu slaviti Boga. Od Boga je i naš razum sa svojim suđenjem između dobra i zla. Bog mu je dao to divno svojstvo da dobrim smatra one čine koji su Bogu na slavu, a zlim druge koji su protiv Boga. Bog je, dakle, izvor ćudorednosti. Od Boga potječemo, u vidu Boga i Njegove slave treba da sve na svijetu prosuđujemo, za Bogom treba težiti čitavim svojim bićem do posljednjega daha svoga života. Tu je misao divno izrazio sv. Augustin kad je rekao: »Stvorio si nas, Gospode, za sebe, i zato je nemirno srce naše dok se ne smiri u tebi.«
Naš, ljudski, čin prima svoju ćudorednu vrijednost od stvari ili predmeta na koje se odnosi, od okolnosti u kojima se vrši, i od svrhe za koju se radi. Sve ovo troje: predmet, okolnosti i svrha moraju biti dobri ako hoćemo da čin bude dobar. Ako je samo jedno zlo, već je čin zao. To znači: ako je samo predmet, ili samo okolnosti, ili samo svrha zla, već je čin zao ili moralno nedopušten.
Glavnu ili bitnu vrijednost prima čin od predmeta ili stvari. Priznati Boga, iskazati Mu čast i slavu, moliti Mu se, dobra je stvar. Prema tome su i čini kojima se Boga priznaje i moli, kojima se Bogu iskazuje čast i slava, dobri. Ružno i prosto govoriti i kleti, a napose kleti Boga, anđele i svece, ugodnike Božje, zla je stvar.
Prije svakog čina treba dobro razmisliti kakav je predmet ili stvar na koju se odnosi naš čin. Mnogo predmeta jasno i točno spoznaje već sam prirodni razum, a uz razum dana mu je od Boga Objava koja je u biti baština naše vjere.
Prilike ili okolnosti u kojima se čin izvodi mnogo utječu na ćudorednost, moralnost pojedinog čina. Klasičan katoličko nauk navodi redovito sedam životnih okolnosti u kojima se zbivaju ljudski čini. Svrstavaju ih ovim redom: tko, što, gdje, kojim sredstvima, zašto, kako i kada?
Okolnost „tko“. Prosti govor i kletva je uvijek zlo ili grijeh. Nikada nema slučaja kad bi bilo dopušteno ružno govoriti i kleti, pogotovo psovati Boga, Gospoda Isusa i Majku Božju. Međutim, težina se prostoga govora i kletve mjeri prema tome tko ružno govori i kune. Ako to čini jedan čovjek s ulice bez naobrazbe i odgoja, nitko se neće sablazniti kad ga čuje. Ali, ako ružno govori i kune otac pred djecom, učitelj pred učenicima, činovnik u uredu, čovjek na visokom položaju, nastaje strahovita sablazan kod djece, đaka, kod svih onih koji dolaze u ured i kod podložnika uopće. Tada će otac, učitelj, činovnik i čovjek na visokom položaju odgovarati pred Bogom ne samo za to što je ružnim govorom i kletvom sam vrijeđao Boga, nego će odgovarati i za sablazni ili grijehe svih onih osoba koje je svojim zlim djelom zaveo na grijeh.
Okolnost »što« označuje kakvoću ili kolikoću stvari. Nije svejedno da li je netko ukrao 1 kunu ili 100.000 kuna. Ukrasti jednu kunu je laki grijeh, a ukrasti 100.000 je težak ili smrtni grijeh, jer je to velika svota. Nije ista stvar da li si nekoga lako ili malo ćušnuo, ili ga udario tako žestoko da si mu izbio oko, slomio ruku.
Okolnosti »gdje« znači mjesto na kojem se čin dogodio. Veći je grijeh ukrasti u crkvi Bogu posvećenu stvar nego ukrasti vani na polju kakvu svjetovnu stvar. Teži je grijeh opiti se na javnom mjestu i prema tome sablazniti veliko društvo, nego opiti se kod kuće gdje je čovjek sam i nije nikoga sablaznio.
Okolnost »kojim sredstvima« je okolnost, koja ispituje kakvim se tko sredstvima služi kod čina. Netko je ukradenim novcem kupio najnužniju hranu ili odijelo. Njega će lakše suditi nego onoga tko se ukradenim novcem opijao ili plaćao nemoralne grijehe. Nije jednaki grijeh ako je netko u tučnjavi upotrijebio samo šake ili nož. Nožem se redovito zadaju teže rane, pa i smrt.
Okolnost »zašto« znači svrhu zbog koje je čin učinjen. Nije isto da li netko zbija šale da zabavi i razveseli društvo, ili zbija šale da drugoga izaziva, vrijeđa ili ponizuje. Nije isto da li netko daje siromašnoj ženskoj novac da je izbavi iz bijede, ili joj daje novac da je zavede na nečisti grijeh. Prva je svrha dobra i djelo je časno i pošteno, a druga je svrha opaka pa je i djelo nečasno i nepošteno.
Okolnost »kako« znači način kako je djelo izvedeno. Nije jednaka krivnja i prema tome jednaki grijeh, ako netko neoprezno baci ostatak goruće cigarete i time zapali tuđu kuću, ili je promišljeno i po planu zapalio i veseleći se tuđoj nesreći. Netko je misleći da je lijek popije otrov i umre. Tu nema nikakvog grijeha, a pogotovo nije teški grijeh samoubojstva. Drugi je svjesno popio otrov i time počinio teški grijeh samoubojstva.
Okolnost »kada« znači vrijeme u koje je čin učinjen. Netko upriliči zabavu u obični dan da se razveseli s prijateljima. Ne samo da nije u tome ništa zla nego je to i dobra stvar. A kad bi veselje upriličio na Veliki petak, činio bi teški grijeh, jer je Veliki petak sveto vrijeme žalosti za Spasiteljem koji je na taj dan u groznim mukama umro na križu i nas otkupio.
Nije dosta paziti samo na stvar ili predmet oko kojega se kreće čin, nego treba paziti i na okolnosti u kojima se čin zbiva. Dosljedno tome i kod svete ispovijedi treba istaknuti one okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha. Tko bi tukao roditelje nije dosta da kaže: tukao sam bližnjega, nego treba naglasiti: tukao sam roditelje. Tako se postupa i kod drugih grijeha gdje okolnost mijenja vrstu grijeha. Dobra volja i budna pažnja spriječit će mnoga zla i učiniti nebrojena dobra.
Ljudski čin je samo onda dobar ako je kod njega sve dobro: predmet, okolnosti i svrha. Može biti i predmet dobar i okolnosti dobre, ali je svrha zla, pa je čin zao. Pomoći drugomu je dobra stvar. Pomoći mu kad je u krajnjoj bijedi dobra je okolnost. Ali pomoći mu u krajnjoj bijedi da se time potkupi za krivo svjedočanstvo na sudu, zla je svrha pa je prema tome i sav čin zao. To znači: ako je samo nešto kod čina zlo, već je i sam čin sav zao.
Treba naročito paziti na svrhu za koju se čin izvodi. Ima, naime, predmeta koji su sami po sebi neodređeni, tj. ni dobri ni zli, a po svrsi postaju dobri i zli. Pjevanje samo po sebi nije ni dobro ni zlo nego nešto neodređeno. Pjevanje Bogu na slavu je dobro, dobar čin, jer je svrha dobra. A pjevati s tom svrhom da se drugoga izaziva, vrijeđa i ponizuje, zao je čin, jer je svrha zla. Školovati siromašnu djevojku u sebi je dobra stvar, ali školovati je i pomagati radi zavođenja na nečisti grijeh, zla je svrha, pa je i čitav čin zao.
Dobrom djelu dobra svrha još povećava dobrotu. Pomoći drugomu Bogu za ljubav, da ga se izbavi iz bijede i taj čin uzeti ujedno kao zadovoljštinu za svoje grijehe, vrlo je dobar čin, jer se u njemu nalazi trostruka dobrota. Prvo je dobro, izbavljenje bližnjega iz bijede, drugo je dobro što je time probuđen čin ljubavi prema Bogu, a treće je dobro što je dobročinitelj mislio i na zadovoljštinu za svoje grijehe. Kako plemenita svrha oplemenjuje čin i čini ga zaslužnim i pred Bogom i pred ljudima!
Kod zla predmeta zla svrha još povećava zloću čina. Ukrasti tuđi novac je zla stvar. A ukrasti tuđi novac da se njime opija i živi raskalašenim životom, zla je svrha, pa krađi dodaje novo zlo: neumjerenost u piću i nečisti grijeh.
Već se sv. Pavao tužio da su prvim kršćanima pogani podmetali krivo načelo: da svrha posvećuje sredstva. To znači: ako je svrha dobra, za ostvarenje se njezino možeš služiti i zlim sredstvima, pa će radi dobre svrhe postati i sredstva dobra. I kasnije su u povijesti neprijatelji predbacivali kršćanstvu i katoličkoj Crkvi to načelo. Međutim, svi koji su se tom ljagom nabacivali na Crkvu imaju krivo. Nikada Crkva takova što nije učila. Naprotiv, njezino je načelo: Ne smije se činiti zlo da se postigne dobro (Rim. 3, 8). Ne smiješ ukrasti (tj. učiniti zlo), da drugomu pomogneš (tj. učiniš dobro). Dobra svrha, pomoći bližnjemu, nikada ne posvećuje krađu ili zlo sredstvo.
Ne smije se krivo priseći (tj. rabiti zlo sredstvo) pa makar bi time mogao postići i najveću svrhu (spasiti glavu). Ne smije se lagati u teškim stvarima, pa makar mogao time izbaviti sebe ili drugoga i iz najveće životne neprilike. Crkva ostaje uvijek i svuda kod svoga načela: Čin je samo onda dobar ako je kod njega sve dobro: i predmet i okolnosti i svrha. A ako je samo jedno zlo: bilo predmet, bile okolnosti, bilo svrha, već je čin zao i nedopušten. Dobar čin je samo onaj kod koga je sve dobro. Ako je kod nekoga čina makar nešto zlo, već je i sam čin zao.
Unutrašnji i vanjski čin imaju jednu ćudorednu vrijednost. Ugledni starozavjetni pravednik patrijarha Abraham i žena mu Sara nisu u braku sve do pod stare dane imali djece. A ne imati djece u Starom je zavjetu bila velika sramota. Mnogo su se Bogu molili da otkloni od njih tu sramotu te da im dade dijete. Bog je uslišao njihovu molbu i pod stare su dane dobili plemenitoga sina Izaka. Međutim, Bog je stavio na roditelje strašnu kušnju. Bog reče Abrahamu: »Uzmi Izaka, jedinca svojega, kojega ljubiš, pa idi u pokrajinu Moriju i ondje ga prinesi za žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti ga pokazati!« Kad dođoše na brdo, načini Abraham žrtvenik i naslaga drva. Sveza sina svoga Izaka i metne na žrtvenik. Nato Abraham pruži ruku svoju i prihvati za nož da zakolje sina svojega. Ali anđeo Gospodnji povika mu s neba: Ne stavljaj ruku na dječaka i ne učini mu ništa! Jer sad znam da si bogobojazan i da mi nisi uskratio jedinoga sina svojega. Blagoslovit ću te obilno i potomstvo ću tvoje umnožiti kao zvijezde na nebu i kao pijesak na obali morskoj, i potomstvo će tvoje osvojiti vrata neprijatelja mojih. I bit će blagoslovljeni u potomstvu tvojemu svi narodi na zemlji zato jer si poslušao glas moj« (Pos 22).
Abraham stvarno nije žrtvovao sina Izaka, jer ga je u zadnji čas anđeo spriječio i pokazao mu neka žrtvuje ovna koji se rogovima zapleo u grmu. Ali je Gospod Bog primio i nagradio dobru volju Abrahamovu kojom je htio žrtvovati sina tako kao da ga je stvarno žrtvovao. Odavde slijedi da vanjski čin nema svoje posebne ćudorednosti. Kad je jednom učinjena ozbiljna dobra ili zla nakana, dobra ili zla odluka u duši, već je ćudoredna vrijednost čina gotova. Čin je dobar ili zao bez obzira da li je vani učinjen ili ne. Vanjski čin je samo dopuna onoga što je već u duši učinjeno. Prema tome imaju unutrašnji i vanjski čin jednu te istu ćudorednost. Uzmimo drugi primjer iz Svetoga Pisma. Jednom je zgodom rekao Isus svojem slušateljstvu: »čuli ste da je kazano: Ne činite preljuba. A ja vam kažem da svaki koji promatra s požudom ženu, već je učinio s njome preljub u srcu svomu« (Mt 5, 28). To znači: Ako netko poželi tuđu ženu s tom nakanom da s njom sagriješi, već je počinio preljub, makar do samoga čina nije došlo.
Zločinac koji je temeljito razmislio i spremio oružje pošavši u zasjedu da ubije čovjeka, već je u duši počinio ubojstvo. Međutim, taj čovjek slučajno one večeri nije pošao tim putem i ubojstvo je izostalo. Zločinac je ipak počinio grijeh ubojstva koji je teški grijeh, jer je odluka u duši da ubije čovjeka već sama u sebi teško zlo bez obzira na sam vanjski čin. A da je stvarno ubio čovjeka, ne bi nastupila nova ćudoredna krivnja nego bi bila samo upotpunjena ona unutrašnja u duši.
Ovi primjeri iz Svetoga Pisma jasno pokazuju kako moramo paziti ne samo da ne činimo zla vani nego se moramo čuvati i samih zlih misli, zlih želja i zlih odluka u srcu. Prirodna je veza između želja, težnja i odluka u srcu i samih vanjskih čina. Plemenite nakane, želje i odluke dovode redovito do dobrih i plemenitih čina, a zle, opake želje i težnje dovode do zlih i opakih čina.
Naša je dužnost paziti da budu ne samo vanjski čini dobri nego da budu dobre i unutrašnje želje, težnje, nakane i odluke. Prema tome sveta naša je dužnost uklanjati iz mašte ili fantazije sve zle i nedopuštene slike, a iz srca sve isprazne, zle i opake misli, želje, težnje, osjećaje, nakane i odluke. Da čin bude dobar, mora sa svih strana biti dobar, a ako je samo nešto kod čina zlo, makar samo u srcu, već je čin zao.
Čini što ih izvode mala djeca, umni bolesnici i svi mi u snu jesu ćudoredno indiferentni ili neodređeni čini. Niti su dobri, niti zli. Ne ubrajaju se čovjeku u zaslugu, a ni u kaznu. Razlog je što mala djeca, umni bolesnici i svi mi za vrijeme sna nemamo uporabe razuma ni slobodne volje. A gdje nema razuma sa slobodnom voljom, tu nema rasuđivanja, tu nema izbora, tu nema odgovornosti, pa dosljedno ni kazne ni nagrade. Čovjek bez razuma i slobodne volje nije odgovorna za svoja djela.
Svi čini kod kojih je sudjelovao razum sa slobodnom voljom zovu se moralni ili ćudoredni. A ćudoredan čin u svagdanjem životu je ili dobar ili zao. Trećega nema. Moralan čin u dnevnom životu ne može biti indiferentan ili neodređen. Ne može biti ništa takvo što nije ni dobro ni zlo.
Mnogi postavljaju poteškoću ovako: pjevati, igrati se, kartati se, poći na šetnju, baviti se kakvom vrstom sporta i slično, to su neodređeni čini. Zašto bi ti čini morali biti dobri ili zli? U svagdašnjem životu ti se čini dadu zamisliti na području umovanja kao indiferentni, tj. ni dobri ni zli, ali u praksi je drugačije. Ako netko pjeva lijepu pjesmu, čin je dobar. Ako pjeva ružnu pjesmu, čin je zao. Ako pjeva Bogu na slavu ili da drugoga razveseli, čin je dobar. Ako pjeva da drugoga izaziva, vrijeđa, čin je zao. Uvijek, dakle, u životu postoji ili predmet takav, ili svrha, ili koja okolnost koja određuje da je pjevanje u praksi dobar ili zao čin.
Uzmimo igru. Djeca su umorna od naporna učenja. Razum kaže: neka se malo poigraju, neka se proskaču da se odmore i osvježe, da mogu opet s uspjehom učiti. Svrha je igre dobra pa je zato i samo igranje dobar čin. Kad bi djeca pobjegla od kuće na igralište i tamo se igrala da izmaknu školi, igranje bi bilo zao čin, jer je svrha, bježanje od škole, zla.
Poći na šetnju radi zdravlja, odmora i oporavka, također je dobar čin. Djevojka koja pođe na šetnju, s osobom drugog spola, pa tom prilikom pogriješi u moralnom pogledu, učinila je zao čin. Tako je i kod svih drugih, naoko neznatnih čina, koji u teoriji mogu biti neodređeni, ali u praksi su sigurno ili dobri ili zli.
Svakim dobrim djelom zaslužujemo od Boga nagradu, a svakim zlim djelom zaslužujemo od Boga kaznu. Što je dobro djelo veće, i nagrada je veća. Što je opako djelo gore, to je i kazna teža. Nagrade su jednako kao i kazne vremenite i vječne. Vremenita je nagrada dobro zdravlje, dug život, mir, sloga i ljubav u obitelji, gospodarsko blagostanje, duševna smirenost i zadovoljstvo, napredak u zvanju. Vječna je nagrada blaženo gledanje Boga u nebu i sve druge radosti s nebom povezane. Vremenita su kazna razne bolesti, smrt, nesreća u obitelji, nemir i svađe s okolinom, teške gospodarske neprilike, mnoštvo drugih jada i nevolja koje mogu čovjeka zadesiti na zemlji. Vremenite su kazne i muke u čistilištu. A vječna je kazna pakao sa svim mukama koje pakao sa sobom donosi.
Kad je govor o zaslužnim djelima i o nagradi za zaslužna djela, onda se redovito misli na najveću i najljepšu nagradu, a to je blaženo gledanje Boga na nebu koje traje kroz svu vječnost. Razum je blažen jer u Bogu nalazi uvijek novih spoznaja koje ga usrećuju i napunjaju neizrecivim radostima. Volja se zanosi dobrotom i savršenostima Božjim koje su nepregledne kao neizmjerni ocean. Blaženim gledanjem Boga sve su čovječje težnje savršeno ispunjene i smirene. Čovjek ne može više što poželjeti, a ni bojati se da će radost ikada prestati. Koliko je tko dobra učinio, prema tome će dobiti i stupanj nebeske slave. Kao što zvijezde na nebu ne sjaju sve jednakim sjajem, nego se u sjajnosti razlikuju, tako se i blaženi u nebu razlikuju prema veličini slave.
Povrh blaženoga gledanja, koje je bitna nagrada na nebu, ima na nebu i drugih radosti. Velika je radost za blažene u nebu drago i prijateljsko društvo s anđelima, najljepša i najplemenitija prijateljska povezanost blaženih među sobom, a osobito s Majkom Božjom koja je kraljica neba. Neobična je radost u nebu za svece što mogu gledati ljudsku Kristovu narav.
Nebo i sve nebeske radosti daje Bog kao nagradu pod stanovitim uvjetima. Prvi je uvjet da je se čovjek određuje dok je živ. Samo dok je čovjek živ ima vremena i mogućnosti da zasluži nebo. Kad čovjek jednom umre, više ne može činiti ni dobro kojim bi zaslužio bilo kakvu nagradu, ali ne može činiti ni zla kojim bi zaslužio kaznu. U kakvom je stanju tko umro određuje mu se i nagrada, odnosno kazna. Po naročitoj Božjoj odredbi smrću sve svršava: i zasluge i krivnja.
Drugi je uvjet: da čovjek svoje čine vrši dobrom voljom. Ne računa mu se u zaslugu dobro koje je pod silom učinio, a ne broji mu se u kaznu zlo koje je prisiljen učinio.
Treća je okolnost: da je zaslužno samo ono djelo koje je dobro. Treba, dakle, da kod čina bude dobar i predmet i okolnosti i svrha, četvrti je uvjet za zaslužno djelo da čin bude vrhunaravan. A čin je vrhunaravan kad je učinjen pod utjecajem djelujuće milosti.
Najzad, posebno je važna okolnost za zaslužna djela da je čovjek u posvećujućoj milosti. Kad je čovjek bez teškoga grijeha na duši, tada je u posvećujućoj milosti. Tada je prijatelj Božji i dijete Božje pa je onda i svako dobro djelo zaslužno pred Bogom i doprinosi k tome da će nakon smrti doći u nebo.Nastojimo da nikada u životu ne činimo svjesno bar velikih prekršaja da tako budemo neprestano u posvećujućoj milosti. U takvom stanju je svako dobro djelo zaslužno djelo.
Postavlja se pitanje što je s dobima djelima koja su učinjena u stanju grijeha? Na svetom krštenju se oprašta čovjeku istočni grijeh i svi grijesi učinjeni prije krštenja. Čovjek dobiva u dušu posvetnu milost, a s milošću mu se ulijevaju u dušu i bogoslovne kreposti: vjera, ufanje i ljubav. Posvetna milost ostaje u duši tako dugo dok čovjek smrtno ne sagriješi. Po posvetnoj milosti čovjek postaje dijete Božje i ima pravo na nebo kao na baštinu. Kad je čovjek smrtno sagriješio, prestaje biti dijete Božje i gubi pravo na nebo. Nakon toga moguće je izmirenje s Bogom jedino po skrušenoj ispovijedi, a u slučaju da se ne može ispovjediti, po savršenom pokajanju.
Dok je čovjek u smrtnom grijehu, nalazi se u neprijateljskom odnosu prema Bogu. Sva dobra djela učinjena prije toga postaju pred Bogom bez vrijednosti, a nova dobra djela što ih čini u takvom stanju nisu zaslužna tako da bi im Bog po pravu morao dati nagradu. Međutim, ipak nisu bez svake vrijednosti dobra djela što ih čovjek čini dok je u smrtnom grijehu. Nisu zaslužna ili takva da im po pravu pripada nagrada, ali mogu doprinijeti njegovu spasenju, jer radi tih dobrih djela Bog daje čovjeku milost pokajanja i obraćenja. Kad bi Bog čovjeka, nakon toga što je teško ili smrtno sagriješio, sasvim napustio, tko bi se od ljudi spasio?
Malo je ljudi koji nakon krštenja nisu nikada teško sagriješili i prema tome su posvetnu milost kroz sav život vjerno sačuvali. Uslijed ljudskih slabosti događa se da ljudi nakon svetoga krsta i teško posrnu. Rjeđi su slučajevi nevinih ljudi, kakav je bio sv. Ivan apostol i evanđelista, ljubimac Isusov, i nevini sv. Alojzije, a češći su slučajevi Savla, žestokoga progonitelja Crkve, koji se obratio i postao Pavao ili nevjernoga apostola Tome. Grešnike Bog ne napušta. Daje im i u grešnom stanju djelatnih milosti, to znači: od vremena do vremena rasvijetli im razum da vide zlo što su ga učinili i potakne volju da se pokaju, k Bogu obrate i spase. Prema tome ne smije čovjek, makar kakav grešnik bio, očajavati, nego treba i u grešnom stanju na Boga misliti i dobro činiti, a nagrada će biti milost obraćenja i konačno sretne smrti. Spasitelj je lijepo rekao: »Nisam došao zvati pravednike nego grešnike«. »Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni.«
Iako, dakle, dobra djela, učinjena u smrtnom grijehu, nisu zaslužna ili takva da im po pravu pripada nagrada, ona su ipak spasonosna ili takva da ih Bog iz dobrote i milosrđa svoga nagrađuje pokajanjem i obraćenjem ili kojim drugim vremenitim dobrom. Zaslužna su samo ona djela koja čovjek čini u stanju posvetne milosti. U stanju posvetne milosti je čovjek u prijateljstvu s Bogom, pa mu se tada i sva dobra djela, što ih s milošću čini, uzimaju u zaslugu i konačno nagrađuju blaženim gledanjem Boga u nebu. Kako su smrtnim grijehom sva prijašnja dobra djela umrtvljena i bez zasluge pred Bogom, tako su pokajanjem i ispovijeđu, čime je grešnik dobio posvećujuću milost, nanovo oživjela i postala pred Bogom zaslužna. Novim, dakle, postizavanjem posvetne milosti oživljuje i sve dobro što je u grešnom stanju bilo umrtvljeno.
Na jednoj je strani dužnost svakoga čovjeka bježati od zla i čuvati se grijeha koliko je najviše moguće, a na drugoj strani činiti uvijek i svuda samo dobro. Ako se uslijed ljudskih slabosti dogodi i teški pad, pa se čovjek udaljio od Boga i postao neprijatelj Božji, ni tada ne smije klonuti duhom i prestati da čini dobro. Naprotiv, i tada treba samo dobro činiti. Nisu tada dobra djela zaslužna za nebo, ali su ipak spasonosna, jer ih Bog nagrađuje pokajanjem i obraćenjem ili kojim vremenitim dobrom. Naročito treba paziti da se posvetna milost nikada ne izgubi iz naše duše, jer su za vrijeme posvetne milosti sva dobra djela, s milošću učinjena, zaslužna. A ako se po nesreći posvetna milost izgubi, treba nastojati čim prije vratiti se u stanje posvetne milosti po kajanju i ispovijedi.
Tko, konačno, da izbroji sve zle navike, koje duša osjeća u sebi, jedna više od druge, ponizuju čovjeka! Svakom čovjeku kaže njegov vlastiti razum, a još više vjera da zle navike treba čupati iz naravi kao drač s njive. One su smetnja da nam Bog ne daje milosti koje bi nam sigurno davao kad zlim navikama ne bi vrijeđali Boga One su kao led koji ohlađuje i umrtvljuje gorljivosti u naporu za duhovnim rastom i savršenstvom. Zle su navike uzrokom da čovjek nema mira u duši jer mu savjest neprestano predbacuje ako ne zla djela koja slijede iz zlih navika, onda laku mogućnost ponovnog pada u teški grijeh. One oduzimaju čovjeku pravu radost koja se nalazi samo kod onoga čovjeka koji ima čistu savjest. Konačno, malo-pomalo dovode do smrtnih grijeha i mogu čovjeka odvesti u vječnu propast.
Kao što s odijela uklanjamo mrlje, tako treba uklanjati i zle navike. Početi treba s onima koje nam najviše smetaju. Zle navike treba čupati i protiv njih se boriti sa svim žarom duše, svakom prilikom i na svakom koraku, odlučno i ustrajno. Čovjek ne smije mirovati tako dugo dok nije iskorijenio i zadnju zlu naviku iz svoje duše a i milost ga Božja na to potiče i uvodi u ovu bporbu koja je tipična za put prosvjetljenja.
Dok na putu čišćenja prevladava borba za slobodu od težih padova u grijeh i život u Božjoj milosti, na put prosvjetljenja prevladava borba protiv lakih grijeha i nasljedovanje Našega Gospodina, da uzmognemo ići tim putem, potrebno je prije ostvariti neke preduvjete, koji će nam omogućiti slijediti Božanskog Učitelja u pozitivnom vježbanju u krepostima, za koje nam je On dao primjer.
Prije svega je potrebno, da je duša, odnosno čovjek već stekao neku čistoću srca, da uzmogne težiti za tim habitualnim (postojanim) sjedinjenjem s Našim Gospodinom, koja pretpostavlja nasljedovanje u krepostima: jer koliko duša više ostaje izložena opasnosti, da od vremena na vrijeme upadne u teški grijeh, ona se mora prije svega odvažno boriti protiv grešnih prigoda, zlih sklonosti naravi i protiv napasti. I tek nakon što je u dobroj mjeri nadvladala ove poteškoće, može se više vježbanje u krepostima. Treba također, da zazire i od maloga svojevoljnog grijeha i da nastoji da ga izbjegava. Tako da u biti na putu prosvjetljenja u duhovnom iskustvu vjernika koji je već usvojio i živi sve one bitne prakse i dinamike vjere koje smo opisali u putu čišćenja prevladava odlučna borba protiv svojevoljnih slabosti, nesavršenosti i lakih grijeha i nastojanje oko zadobivanja kršćanskih kreposti .
Nadalje da bi u tome uspio je potrebno je da vjernik umrtvi svoje strasti. Da uzmogne slijediti Našega Spasitelja vrlo je važno da se odrekne ne samo smrtnoga grijeha, nego i svakog svojevoljnog lakog grijeha,a napose takvog u koji više pada i kojemu je više sklona. A do tog stupnja nutarnje slobode i ovladavanja nad samim sobom dolazi se upravo odlučnom borbom protiv strasti i glavnih grijeha i jedino nam se tako pruža mogućnost da se pozitivno vježbamo u krepostima i da se na taj način malo pomalo približujemo Isusu. I doista jedino tada može čovjek imati dobro uređen način života, jedino se tada može malo sabrati i upotrebljavati svoje vrijeme u ispunjavanju svojih staleških dužnosti.
Vjernik se osjeća pozvanim još više slijedi i nasljedovati Našega Gospodina pozitivnim vježbanjem u kršćanskim krepostima. A Isus je svijetlo svijeta i koji Ga slijedi ne hoda u tami Kada čovjek nastoji očisti svoju dušu od padova u teške grijehe, od prijašnjih pogrešaka i posljedica grijeha usvajanjem temeljnih praksi vjere na putu čišćenja, pokorom, mrtvljenjem, što je u razmjeru s brojem i težinom grijeha i pogrešaka živeći vjeru malo po malo počinje jačati u kreposnom životu, redovito moli i razmatra, nastoji suzbiti neuredne strasti i požude, opire se zlim sklonostima i napastima, predaje se Bogu tada on ulazi na put prosvjetljenja.
Sastoji posebno u tome, da takav vjernik tada slijedi Našega Gospodina pozitivnim vježbanjem u kršćanskim krepostima. A Isus je svijetlo svijeta i koji Ga slijedi ne hoda u tami.”Tko mene slijedi, ne hoda po tami nego ima svijetlo života”(Iv 8, 12).
Sveta Terezija Avilska ovako opisuje stanje duša trećih odaja, to su uznapredovale duše koje ulaze na put : “One živo žele da ne uvrijede Božansko veličanstvo. Izbjegavaju i lagane grijehe. Vole pokoru. Imaju svoje časove sabranosti. Korisno upotrebljavaju vrijeme. Vježbaju se u djelima ljubavi prema bližnjemu. Sve je kod njih dobro uređeno: njihove riječi, njihovo odijelo pa i uprava njihove kuće, ako imaju kakvu povjerenu na upravu”. (Z III, 1,5)
Iz ovog se opisa mogu izvesti slijedeći zaključci: Budući da se put prosvjetljenja sastoji u nasljedovanju Našega Gospodina, da uzmognemo ići tim putem, potrebno je prije ostvariti tri slijedeća uvjeta, koji će nam omogućiti slijediti Božanskog Učitelja u pozitivnom vježbanju u krepostima, za koje nam je On dao primjer.
Prvo, prije svega je potrebno, da je duša, odnosno čovjek već stekao određenu čistoću srca, (ne pada više redovito u teže grijehe) da uzmogne težiti za tim habitualnim (postojanim) sjedinjenjem s Našim Gospodinom, koja pretpostavlja nasljedovanje u krepostima: jer koliko duša više ostaje izložena opasnosti, da od vremena na vrijeme upadne u teški grijeh, ona se mora prije svega odvažno boriti protiv grešnih prigoda, zlih sklonosti naravi i protiv napasti. I tek nakon što je nadvladala ove padove i poteškoće, može se ustaliti u vježbanju u krepostima. Sve dok se ne oslobodi padova u teže grijehe u njenom osobnom proživljenom iskustvu vjere prevladava borba sa tim istim grijesima kojima na neki način robuje. Isto tako za kročiti putem prosvjetljenja duša treba također, da zazire i od maloga svojevoljnog grijeha i da nastoji da ga izbjegava, to jest nastoji ne činiti svojevoljno lake grijehe.
Crkva o razlikovanju između grijeha uči: „ Prikladno je prosuđivati grijehe po njihovoj težini. Razlikovanje između smrtnoga i lakoga grijeha, zamjetljivo već u Svetom pismu, nametnulo se u crkvenoj predaji. A potvrđuje ga i ljudsko iskustvo. Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg zakona; on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro. Laki grijeh ne uništava ljubav, premda je vrijeđa i ranjava. Smrtni grijeh, ukoliko u nama pogađa životno počelo, tj. ljubav, zahtijeva novu inicijativu Božjeg milosrđa i obraćenje srca, koje se ostvaruje redovito u sakramentu pomirenja:
I kad se volja usmjeri prema nečemu što se po sebi protivi ljubavi, po kojoj se čovjek usmjeruje prema konačnoj svrsi, grijeh je zbog svog objekta smrtan (…), bio on protiv ljubavi prema Bogu, kao što je psovka, krivokletstvo itd., ili protiv ljubavi prema bližnjemu, kao što je ubojstvo, preljub i slično (…) Nekad se pak volja grešnikova usmjeruje na ono što u sebi sadrži neki nered, ali se ipak ne protivi ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što su isprazne stvari, neumjesni smijeh i si. Takve stvari su laki grijesi. Da neki grijeh bude smrtan, istovremeno se traže tri uvjeta: »Smrtni je grijeh onaj kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je pri punoj svijesti i slobodnim pristankom«.
Tešku stvar pobliže određuje Deset zapovijedi, prema Isusovu odgovoru bogatom mladiću: »Ne ubij, ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku« (Mk 10,19). Težina grijeha je veća ili manja: ubojstvo je veće od krađe. Treba voditi računa i o svojstvu povrijeđenih osoba: nasilje nad roditeljima po sebi je veće od nasilja nad strancem.
Da bude smrtan, grijeh mora biti učinjen punom sviješću i potpunim pristankom. To pretpostavlja poznavanje grešnosti čina, njegovog protivljenja Božjem zakonu. Povrh toga uključuje pristanak dovoljno slobodan da se može govoriti o osobnom izboru. Hinjeno neznanje i tvrdoća srca ne umanjuju voljni značaj grijeha, nego ga naprotiv povećavaju.
Nehotično neznanje može umanjiti, čak i poništiti ubrojivost teškoga grijeha. Ipak pretpostavlja se da nikome nisu nepoznata načela moralnog zakona koja su upisana u savjest svakoga čovjeka. Porivi osjećajnosti, strasti mogu također smanjiti voljni i slobodni značaj krivnje; a isto tako vanjske prisile ili patološki poremećaji. Grijeh učinjen iz zlobe, zbog namjernog izbora zla, ponajveći je grijeh.
Smrtni grijeh, kao i sama ljubav, korjenita je mogućnost ljudske slobode. Posljedicom mu je gubitak ljubavi i oduzimanje posvetne milosti, tj. stanja milosti. Ako se ne iskupi kajanjem i božanskim oproštenjem, uzrokuje isključenje iz Kristova kraljevstva i vječnu smrt u paklu; naša sloboda ima, naime, moć donositi konačne, neopozive odluke. No, iako možemo prosuditi daje neki čin u sebi težak grijeh, ipak sud o osobama moramo prepustiti Božjoj pravednosti i milosrđu.
Laki se grijeh čini kad se u lakoj stvari ne obdržava mjera što je propisuje moralni zakon ili kad se moralni zakon krši u teškoj stvari, ali bez pune svijesti i bez potpunog pristanka. Laki grijeh slabi ljubav i očituje neurednu sklonost prema stvorenim dobrima; priječi napredak duše u vježbanju u kreposti i u vršenju moralnog dobra; zaslužuje vremenite kazne. Namjerni laki grijeh, koji ostaje bez pokajanja, malo po malo nas pripravlja da počinimo teški grijeh. Ipak laki nas grijeh ne suprotstavlja božanskoj volji i prijateljstvu; ne raskida saveza s Bogom. Moguće ga je popraviti milošću Božjom. Laki grijeh »ne lišava posvetne milosti, prijateljstva s Bogom, ljubavi, a prema tome ni vječnog blaženstva«.
Čovjek, dok je u tijelu, ne može izbjeći sve grijehe, bar ne lake grijehe. Ipak ne smiješ pridavati malu važnost onim grijesima koji se nazivaju lakima. Malo držiš do njih kad ih mjeriš, ali kojeg li užasa kad ih brojiš! Mnoge lake stvari stavljene zajedno čine jednu tešku: mnogo kapljica pune rijeku, isto tako mnogo zrnaca čini hrpu. Koja tada nada ostaje? Prije svega ispovijed…
»No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga« (Mk 3,29). Božje milosrđe ne pozna granica, ali tko namjerno odbaci prihvatiti ga pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnog ne pokajanja i vječne propasti.
Grijeh povlači sa sobom grijeh; ponavljanjem istih čina rađa se mana. Iz nje proizlaze izopačena nagnuća koja zasljepljuju savjest i iskrivljuju konkretne sudove o dobru i zlu. Tako grijeh teži da se ponovi i ukorijeni, ali on ne može uništiti moralni osjećaj do korijena“. KKC 1854-1865)
Tri su vrste lakih grijeha: nesvojevoljni (očituju nesavršenost karaktera), svojevoljni (događaju se kad ih se želim osloboditi); iz navike (znam za njih, ali ih ne otklanjam, jer ne želim promijeniti stav), primjerice:antipatije i simpatije na koje sam navezan, popuštanje erotskom osjećaju, seksualnoj znatiželji (da se nešto takvo vidi, osjeti, pročita, o tome porazgovori…); neodgovornost u dužnostima; zanemarivanje molitve, mise, ispovijedi ili se sve to obavlja rutinski.
Sv. Ljudevit Montofrski ovako opisuje to razlikovanje grijeha i njihove učinke u duši: „Istočni grijeh vlada u nama od rođenja. Adam nas je svojim grijehom sve zarazio. Nakon krštenja čovjek slobodnom voljom sam čini grijeh koji zovemo sadašnji, aktualni, smrtni ili teški. Smrtnim grijehom uvijek gubimo milost. Čovjek se izlaže nemilosti pravednog i besmrtnoga Boga. Tako čovjek zaslužuje vječnu kaznu. Laki grijeh slabi milost Duha Svetoga, a kazna je vremenita“. (P 109, 21-25)
„Sebeljublje je posve suprotno od svete vatre božanske ljubavi, treba sve trpjeti i sve učiniti kako bi se protjeralo ovu profinjenu pakost. Kako bi se gorilo mojim čistim plamenom, kako bi se kušalo moje sveto pomazanje, treba mrziti svoju dušu čak do mrtvljenja. Moja spasonosna vatra se gasi vodom lakih grijeha. Tko ih ne čini svojevoljno, doći će do čiste ljubavi neba“ (P 5, 29-31).
Mali ili laki grijeh je prestup volje Božje u maloj stvari, ili pak u velikoj, ali ne s punim znanjem i voljom. Njime ne isključujemo Boga kao zadnju svrhu svoga života, ali se neuredno zaustavljamo na stvorovima. I. F. Sagiiees ga definira: „Pravac puta ostaje ispravan, ali naše putovanje postaje sporo i bez žara“. Veza s Bogom ostaje, doduše, neprekinuta, ali oslabljena i napukla. Lagani grijeh ne predstavlja svjesno odvraćanje od Boga i ne gasi u nama svetu ljubav. Uvreda je i neposluh Bogu, ali nije pobuna. “Trun” je – da se poslužimo Isusovom slikom – ali nije “greda” (Mt, 7,3).
Zove se malim ili laganim grijehom ne zato što on ne bi bio veliko zlo – svaki grijeh je veliko z1o – nego stoga što ga Bog lakše oprašta (i bez ispovijedi), lakše su mu posljedice i kazne (vremenite, čistilište). Njime ne gubimo vječni život, jer malenim grijehom pokazujemo i manju zloću. Premda nije smrt za dušu – ne tjera iz nje posvećujuću milost niti prekida prijateljstvo Božje – ipak je opasna duhovna bolest, rana na duši. Pored teškoga grijeha najveće je zlo na svijetu. Gori je nego bilo koje zlo fizičkoga reda (siromaštvo, bolest, smrt…). Ne može ga opravdati nikakva zemaljska korist, obzir ili strah.
Nije uvijek lako uočiti težinu grijeha (a niti potrebito, barem za onoga koji teži savršenstvu, jer ovaj je obračunao sa smrtnim grijesima). Često puta u savjesti ostaje neka neizvjesnost i sumnja što po sebi nije zlo. Ipak se mogu prepoznati maleni grijesi po tome što su:
– lagani po svojoj naravi kad nas zapovijed ili zabrana ne veže pod smrtni grijeh (npr. razgovor na zabranjenom mjestu)…
– po svojoj malenkosti, tj. ako se radi o nekoj po sebi sitnoj stvari (npr. sitna krađa)…
– po nepotpunosti čina, naime čina u njegovoj moralnosti, tj. zbog pomanjkanja pune svijesti ili volje. To se događa kad griješimo iz polu odgovornog neznanja, pri nepotpunoj svijesti, u polusnu, s nepunim pristankom volje, uslijed prisile, teškog straha, bolesti, stare navike ili neodoljive požude.
I maleni su grijesi velika zapreka na putu savršenstva. Doduše, ne dižu nam niti izravno umanjuju posvetnu milost s njenim darovima, ali se u duši smanjuje dispozicija za nju, raste opasnost da ju se izgubi, a sprječava se dolazak novih djelatnih milosti. Svetost je nespojiva s bilo kakvim grijehom, pa i najmanjim. Svaki maleni grijeh “pogoršava rane iskonskog grijeha, zasjenjuje pamet, slabi volju, raspaljuje strasti” . Tko se navikne na lagane grijehe polako upada i u teške. Mali grijeh naime otvara put velikim grijesima, stvara slabe navike, umanjuje djelovanje milosti u nama, hladi ljubav i revnost i onemogućuje kreposni život.
Posebna opasnost laganih grijeha krije se u tome što lako prerastu u velike:
-zbog sakupljene materije, npr. kod više malenih krađa,
-zbog krive savjesti tj. kad se neku laganu grješnu materiju smatra teškom, a ipak se vrši grješni čin, – zbog otežavajućih okolnosti, što biva kad se ima izričito zla nakana (npr. ljutimo drugoga da bi opsovao), kad se griješi iz prezira prema Bogu i vjeri (npr. zloupotreba posvećenog predmeta), teško sablažnjuje bližnjega (npr. redovnik u krčmi) i
– sebe izlažemo pogibelji smrtnoga grijeha (npr. nečedni ples).
Borba protiv malenih grijeha nije ništa manje važna od borbe protiv velikih grijeha, naročito za vjernika koji teži savršenstvu. Stoga je i postupak sličan. Jedino bih naglasio slijedeće: pošto smo skloni da podcjenjujemo lagane grijehe, upravo borbi protiv njih moramo posvetiti veću brigu. Prije svega: često razmišljajmo o zloći (uvreda velikoga Boga, neposluh, nezahvalnost, nemar…) i velikim posljedicama tzv. malenih grijeha (muke čistilišta, vremenite kazne, povreda bližnjega, zle navike, opadanja žara i ljubavi, duhovno mrtvilo…).
Pokajmo se odmah za svaki i najmanji grijeh, osobito: prigodom ispita savjesti, navečer, prije pričesti. Ispovjedimo redovito sve svoje lagane grijehe. Iako nam to nije moralna dužnost, jest asketska preporuka; čuvajmo se hotimičnih laganih grijeha. Istina, svaki je grijeh hotimičan (inače ne bi bio grijeh), ali ovdje mislimo na potpuno svijesne i svojevoljne grijehe, koji nisu posljedica obične ljudske slaboće i nepromišljenosti. Veliko je načelo asketskog života: nikada svjesno prekršiti ni najmanju vjersku zapovijed. Isus uči: “Tko je vjeran u najmanjoj stvari vjeran je i u velikoj, a tko nije u malome vjeran neće biti ni u velikome” (Lk. 16,19).
Prava put duhovnoga rasta koji vodi prema sjedinjenju i savršenostvu isključuje svaku – pa i najmanju – nevjeru i zloću. Tko nije donio ozbiljnu odluku o izbjegavanju malenih grijeha taj nema ni ozbiljne namjere da usavrši svoj milosni život. Stoga je nužno voditi borbu protiv hotimičnih grijeha svagdanjim ispitivanjima savjesti, sabranošću, budnošću, vršenjem staleških dužnosti i redovničkih pravila, mrtvljenjem, odricanjem, žrtvicama… Kako je nemoguće vlastitim silama ustrajati kroz čitav život bez malenih grijeha, potrebito je da surađujemo s primljenim milostima i molimo za dar ustrajnosti.
Kad se laki grijeh promatra sa strane grešnika koji njim griješi, onda je laki grijeh čin volje, kojim čovjek izabire stvoreno dobro protiv Božje volje, ali tako da stvoreno dobro ne izdiže nad Boga niti ga postavlja konačnom svrhom.
Kad je netko rekao sitnu laž, ili u tuđem voćnjaku uzeo jednu voćku, ili u tuđem vinogradu odrezao grozd grožđa, ili je dijete bez mamina znanja uzelo kocku šećera, ili jedan kolačić, svaki je od tih svjestan da to nije dobro, da je takav čin protiv Božje volje. Ali je svjestan i toga da takvim činom nije prekinuo s Bogom, nije se odvratio od Boga tako da bi postao neprijatelj Božji. Kad takva što čini, onda je tako raspoložen da to ne bi nikada učinio, ako bi time gubio Božje prijateljstvo i gubio iz vida zadnju svrhu, vječno blaženstvo. Kad, dakle, čini laki grijeh, on čuva i dalje prijateljstvo s Bogom i nužne odnošaje sa zadnjom svrhom, a to je spasenje duše; ali prijateljstvo s Bogom ohlađuje, a briga za spasenje duše oslabljuje.
Laki je grijeh čin kojim se ćudoredni red i Božji zakon samo lakše ozljeđuje. Laki grijeh stoji u razmjerno malom prestupku Božje zapovijedi i lakoj povredi ćudorednoga reda. To biva na taj način da je ili stvar sama malena, ili je čin nesavršen kojim se zlo čini. Makar netko svjesno i svojevoljno ukrade jedan dinar, jednu jabuku, učinio je mali grijeh, jer je stvar malena, ili neznatna. Ali može biti i takav slučaj da otac ima vrijednosne papire s velikim svotama, a dijete, ne znajući, drži da je taj papir kao i svaki drugi papir, pa ga baci u peć. Dijete je načinilo samo laki grijeh, jer nije znalo za veliku vrijednost odnosnih papira, pa nije ni privoljelo na veliku štetu. Makar je, dakle, po srijedi krupna stvar, radi neznanja je čin nesavršen i zato samo mali grijeh.
Lakim se grijehom ne gubi posvetna milost, niti se lomi prijateljstvo s Bogom. Laki grijesi, makar koliki bili, samo su ograničeno zlo, a teški grijeh je neizmjerno ili neograničeno zlo. Prema tome svi laki grijesi ovoga svijeta nisu po težini jednaki jednom teškom grijehu i svi zajedno ne uzrokuju gubitak posvetne milosti, kako to čini jedan jedini teški grijeh.
Laki grijeh ne umanjuje posvetnu milost. Kad bi laki grijeh mogao umanjivati posvetnu milost, onda bi mnogo lakih grijeha sasvim uklonilo iz duše posvetnu milost, a to ne stoji, jer je narav lakih grijeha u tome da mogu postojati u duši, a da ne isključuju posvetne milosti.
Laki grijesi umanjuju žar ljubavi kojom čovjek čini dobra djela, što čovjek ima više ljubavi u duši, to će više i češće činiti dobra djela. Radije će ići u crkvu k sv. misi, pobožnije primati svete sakramente ispovijedi i pričesti, radije će siromahu pomoći, uvreditelju oprostiti, savjesniji će biti u vršenju svojih dnevnih dužnosti. Kad se na duši nakupi lakih grijeha, oni su kao mokra drva, koja slabe vatru, pa vatra nema žara, niti grije prostor oko sebe. Zato i kažu učitelji duhovnoga života da laki grijesi donose sa sobom u dušu mlakost, mlitavost, lijenost za dobra djela.
Laki grijeh donosi sa sobom krivnju pred Bogom. Ne, doduše, tešku krivnju, koju bi Bog kažnjavao vječnom osudom u paklu, ali ipak krivnju koja ne proizlazi bez odgovarajuće kazne. Kazne su za lake grijehe razne bolesti i nesreće na ovom svijetu, a na drugom svijetu muke u čistilištu koje su kod jednoga teže, a kod drugoga lakše, zbog toga što jedan ima na duši više, a drugi manje lakih grijeha. Svi u čistilištu imaju zajedničku kaznu da dm je odgođen boravak u nebu i blaženo gledanje Boga, a razlika je u tom što su jedni dulje u čistilištu, a drugi kraće vrijeme, i što jedni trpe više osjetnih muka, a drugi manje.
Laki grijesi konačno dovode čovjeka i do teškoga grijeha. Male krađe mame i sokole lopova sve dalje i dalje dok ne počne krasti i velike stvari. U početku je krao po dinar dva, na koncu je provaljivao i u banke pa krao i milijune.
Ima ih koji su krali malo i potajno, a onda postali razbojnici, ubijali i pljačkali ljude i prispjeli na vješala. U početku je pijanac popio samo jednu čašu previše, kasnije je ispijao litre i valjao se po grabi. Psovač je počeo najprije s dvoličnim izrazima, nastavio s prostim i neslanim šalama, onda je počeo male psovke da završi s najkrupnijim ili bogumrskim kletvama.
Pametan čovjek ne hoda po prašnoj cesti, jer bi zaprašio odijelo. Ako već mora ići po prašnoj cesti, nastoji da hoda što opreznije, da se što manje zapraši. A kad dođe kući, odmah uzme četku pa skida prašinu da odijelo bude opet čisto. Tako je i s lakim grijesima. Pamet i vjera kažu: čuvaj se i lakih grijeha, jer nagrđuju dušu pred Bogom. Ako si po slabosti učinio koji mali grijeh, brzo se pokaj, skini ga s duše da bude opet čista i lijepa pred Bogom.