Živjeti dinamiku čišćenja i prosvjetljenja znači istovremeno zaživjeti moralnu i ljudsku zrelost što podrazumijeva dublje upoznavanje samoga sebe i proživljenu sposobnost življenja ljubavi prema Bogu i bližnjemu koja često zahtjeva žrtvovanje samoga sebe pod različitim vidicima. Osobe koje su psihološki nezrele i više opterećene vlastitom izranjenom osobnošću, ne shvaćaju i ne doživljavaju dinamiku iskustva rasta u vjeri na dovoljno autentičan način nego su više, a često i duže vrijeme, opterećene vlastitim poteškoćama, na žalost, često pod likom idealiziranoga duhovnog puta, na mahove gorljivog, na mahove depresivnog stanja.

            Njima treba pomoći vodeći ih putem trezvenog sučeljavanja s božjom ljubavlju i sa samima sobom što im često može predstavljati veći duhovni i ljudski napor. Upravo to što izbjegavaju sučeljavanje vodi ih putem idealiziranja duhovnog života što, uza sve prakse koje žive, ne predstavlja dovoljno čvrst proživljen temelj za napor i zahtjeve duhovnog života. Tek kod proživljenog izmirenja u Bogu sa sobom, svojom prošlošću i osobama koje su ih dublje označile, one dođu do tog potrebnog temelja, što može potrajati duže vremena.

            Prijelaz s puta čišćenja u kome prevladava borba protiv težih grijeha i poroka na put prosvjetljenja u kome prevladava borba s lakim grijesima, nesavršenostima te rast i razvoj krjeposti, ne treba shvatiti kao da se raste u krjepostima samo nakon što smo iskorijenili grijehe i poroke. Naprotiv, upravo početni razvoj krjeposti ukorjenjuje se u duši upravo u borbi protiv grijeha od kojega se osoba želi osloboditi. Tako da se čišćenje duše nastavlja i na putu prosvjetljenja, ali zadobiva nove dinamike duhovnog života koje nisu dominantno borba protiv grijeha kao prepreka rastu milosti, nego se više očituje kao potvrda i nutarnje usvajanje dubljih duhovnih čišćih nakana i daljnje oslobađanje slobode.

            Prijelaz na put prosvjetljenja događa se prvenstveno po odluci da osoba svim svojim silama želi težiti rastu u ljubavi prema Bogu i bližnjemu dok je u prethodnim stanjima čišćenja naglasak u duhovnom životu bio želja da se postigne spasenje i bude dobar kršćanin, a postojane i odlučne želje da rastu u ljubavi nije još bilo. U ovom novom duhovnom stanju želja za čišćom ljubavlju i svetošću postaje odlučna i postojana. Neke duše u ovom stanju kušaju česte duhovne utjehe kao doživljaj Božje ljubavi i u osjećajima, dok se nekima to događalo na samim počecima duhovog puta. A Bog se njima služi kako bi osnažio dušu za dalji duhovni put i napor koji slijedi. Sam doživljaj blagosti, slasti i miline koji se doživljavaju u molitvi, bude u duši i jačaju želju za rastom i posjedovanjem Boga, kao i želju za življenjem svih ustaljenih duhovnih praksi i vježbi, te umanjuje strah od odricanja i mrtvljenja. Bog kao pedagog koristi duhovne utjehe i kada opada njihov intenzitet u osjećajima, a često se to događa zbog nepostojanosti, pretjerane opuštenosti ili počinjenih manjih grijeha. Na taj način Bog uči dušu da više i bolje bdije te da se velikodušnije odriče same sebe.

            Ovo je jako delikatno stanje na duhovnom putu koji je naizgled dobro uređen s već dostignutim ciljem, a u biti osoba je jako slaba u krjepostima koje su jedva ukorijenjene. Te pobožne duše se osjećaju zadovoljne sobom i svojim duhovnim putem, molitvama i pobožnim vježbama koje vjerno obavljaju, a svjesno ili nesvjesno spremne su da se proglase svetima i savršenima. Ovo stanje prividno dostignutog savršenstva, umišljeno dostignute svetosti, posjedovanja Boga kao po vlastitoj pobjedi i pravu, može biti i pogubno. Duša se može duhovno uznositi, smatrati svoje krjeposti jakima i utvrđenima dok je istovremeno tvrda prema bližnjemu kojeg spremno sudi i osuđuje zbog njegovih grijeha ili nesavršenosti. I sv. Ljudevit ukazuje na ovu duhovnu opasnost: „Niste li opazili da Gospodin često puta odvraća oči svoje od darova i milosti kojima nas je obasuo? Zašto? Naš pokvareni duh promatra te darov, milosti i djela koja iz njih izviru sa samodopadnošću i zlom nakanom i nadutošću, pa ih tako kaljamo i kvarimo“ (PPK 47).

            Ovakvo duhovno stanje može biti jako delikatno jer duša može uvjeriti samu sebe da dobro hoda i napreduje dok se uistinu vrti u krug oko same sebe. Ona je još jako daleko od toga da nema lakih grijeha i nesavršenosti, a najčešće je navezana da duhovne utjehe i radosti, vlastito duhovno samopoštovanje, zlopamćenje svega i svakoga tko je ranjava u duhovnom samoljublju, iako se takvim dušama čini da sve rade za Boga. One naizgled sve čine za Boga, a u biti su egoistične, usredotočene na sebe, a iskustveno još nisu usvojile da je duhovni život i napredak čisti dar Božje milosti pred kojim ne mogu imati nikakvih pretenzija koje bi se temeljile na vlastitom duhovnom egu.

            Prije ili poslije Bog sam ove duše uvede ili dopusti da padnu u mučne i teške situacije na koje nisu računale, kako bi iskustveno upoznale svoje nesavršenosti, duhovnu slabost, više se otvorile čistom Božjem daru po prihvaćanju križa i poniženja da se tako više ne bi uznosile svojim malim djelima ni pred Bogom, ni pred drugima, ni pred samima sobom. Stvarna opasnost je da se duše u toj situaciji po nepostojanosti i nepovjerenju zaustave i vrate natrag gubeći želju za duhovnim rastom, a tada se u tim istim dušama počinju javljati i čisto svjetove želje već donekle ostavljenog duha svijeta.

            Poznati duhovni autor p. W. Faber kao prvi znak da duša istinski prelazi s puta čišćenja na put prosvjetljenja stavlja nezadovoljstvo duše svojim odnosom s Bogom i želju da ga poboljša i produbi te kuša postojanu želju i odlučnu volju za napretkom i savršenstvom. U duhovnoj terminologiji ovo stanje se naziva i drugo obraćenje. Duše koje se ne vrate natrag, duhovno rastu po dubljem shvaćanju kršćanskog mrtvljenja i potrebe umiranja sebi kao sastavnom dijelu rasta u ljubavi, a sve to u povjerenju u Božju ljubav koja sve izvodi na dobro. Tada vjernik postaje svjesniji da se ljubav Božja doseže i po prihvaćanju žrtve u životu, manje se boji poteškoća i progonstava koja se kušaju u svakodnevnici te su njegovi čini vjere, nade i ljubavi puno spontaniji i neposredniji nego kod prijašnjih stanja. Pa ipak, ove duše su više gorljive nego postojane u duhu i još su daleko od potpunog odricanja iz ljubavi zbog Boga samoga.

            Duša u dinamici duhovnog rasta na ovom stupnju iskustveno spoznaje u sebi prisutnost zlih sklonosti, lakih grijeha u koje pada, loših navika, vlastite duhovne slabosti zbog posljedica prije učinjenih grijeha, kao i potrebe da se suoči s napastima povezanima s kušnjama svakodnevnoga života. A sve to vodi dušu u iskustvo i uvjerenje da duhovni život ima obilježja trajne i svakodnevne borbe te shvaća da stanja utjehe koje je Bog davao ili daje nisu stalna, tj. nisu redovito stanje duhovnog života. Naprotiv, duša postaje svjesna da se borba i napor neće smanjiti nego povećati, i da to treba prihvatiti u povjerenju. Jer paradoksalno, usprkos svemu, ostaje nutarnji mir u dubini duha koji Bog daje kao čistu duhovnu utjehu kad u duši nema teškoga grijeha. Utjeha duha ostaje iako se u osjećajima često mogu kušati suprotne stvari mučnine, žalosti i napor.

            Na ovom stupnju duhovnog života jako je važno da duša razluči razliku između suhoće i mlakosti jer je to može silno uznemirivati i stvarati joj nepotrebne poteškoće. Mlakost i suhoća su u samoj biti različite, iako je mlakost redovito popraćena suhoćama. Kada duša nema postojane želje i volje za duhovnim napretkom, kad odustaje od duhovne borbe i napora tražeći lagodu protivnu duhu Evanđelja, duša pada u mlakost. Tada osoba nemarno obavlja svoje pobožne vježbe i olako ih preskače ili je duhovno lijena te ih izbjegava, izbjegava sve što je zahtjevno, što je stoji napora i žrtve. Duša u tom stanju redovito kuša i duhovnu suhoću, ali ona je za to sama odgovorna zbog vlastite mlakosti. Autentična duhovna suhoća je u biti smanjivanje ili potpuna lišenost kušanja Božje utjehe u osjećajima. Duša i dalje žarko želi duhovno napredovati, žalosti se ako misli da duhovno nazaduje, imao odlučnu volju i trudi se u pobožnim vježbama, iako u tome ne uspijeva kako bi htjela. Usprkos svemu, duboki mir u duhu ostaje u njoj, a ona sama često misli na Boga, ne odbacuje poteškoće na koje nailazi nego ih prikazuje Bogu kao molitvu, ili umjesto vlastite molitve, za koju misli da je dobro ne obavlja, te da je zbog toga u suhoćama.

            U ovoj se duhovnoj dinamici događa jako važan duhovni prijelaz koji je očit znak rasta i sazrijevanja. S jedan strane duša iskustveno shvaća da njoj samoj, i pomoću vlastitih duhovnih snaga, nije moguće doseći potpuno vlastito očišćenje te da je samo Bog može dovesti do ispunjenja njenih želja da ga posjeduje po sjedinjenju s njime. S druge strane shvaća da se istinsko nutarnje obraćenje i obnova ne mogu dogoditi, ma kako uporno asketski to nastojala ako Bog sam svojom milošću ne intervenira i dovede je do toga stanja. Ali isto tako duša je duboko svjesna da treba sve činiti što je u njenoj moći da do toga dođe jer onima koji ne pokažu spremnost, volju i odlučnost Bog ne udjeljuje ljudskim snagama te nedokučive milosti.

            Zbog svega ovoga duša počinje shvaćati i iskustveno živjeti duhovni život kao čisti dar Božje milosti, a istovremeno upoznajući dublje sebe i svoje slabosti prestaje biti tvrda prema drugima, suditi ih i osuđivati. Naprotiv, počinje kušati ljubav prema bližnjemu usprkos njegovih grijeha i slabosti, dobro razlučujući između grijeha koji je za osudu i odbacivanje te grješnika za koga treba moliti i kojega treba razumjeti pokazujući mu ljudsku i duhovno dobrohotnost. Na ovim stupnjevima duhovnog života događa se jedna od najvažnijih duhovnih dinamika presudna za otvaranje i ostvarenje puta prema svetosti, a koju na ovaj ili na onaj način opisuju sve škole katoličke duhovnosti. Različiti duhovni autori nazivaju je različitim imenima s različitim naglascima, a najčešći su: nutarnje ogoljenje duše, duhovno siromaštvo, spoznaja vlastitog ništavila, spoznaja vlastite bijede, umiranje samome sebi, smrt starog čovjeka i duhovno djetinjstvo. Istovremeno se događa i proživljava duhovni prijelaz s puta prosvjetljenja na put sjedinjenja.

            Naime, na počecima sličnih iskustava duša doživljava čišćenje i prosvjetljenje kao plod vlastitog napora, a djelomično je Bog uvodi u tu istu dinamiku u kojoj je on glavni činitelj kao što smo to gore naglasili. Ako vjernik ustraje na tom putu, duša ulazi u pasivni dio duhovnog sazrijevanja, u pasivna čišćenja u kojima sve više duhovni život i put kojim je Bog vodi, doživljava kao djelo i djelovanje njegove milosti. Kako bi doveo dušu do neophodnog nutarnjeg pročišćenja i oslobodio je od nje same, navezanosti na sebe, utjehe ili ljude i tako se s njom sjedinio, Bog dopušta da duša trpi razne vrste nutarnjih i vanjskih muka, suhoću, poteškoće, napasti i kušnje svih vrsta. Jako je važno da duša ne prosuđuje to svoje stanje pročišćenja kao loše ili negativan znak na putu duhovnog rasta, jer se u protivnom jako uznemiruje i žalosti, misli da je Bog kažnjava te se obeshrabruje i tako usporava djelovanje milosti u sebi koje ona sama često ne primjećuje. Trebala bi ponizno i strpljivo prihvatiti i ponijeti taj mučan put koji je vodi putem nutarnjeg ogoljenja sve do njenog ništavila, koje će, ako ustraje, postati preobraženje u Bogu.

            Duša koja redovito proživljava slična stanja, dublje iskustveno doživljava i shvaća vlastitu bijedu što je u biti oslobađa od nutarnje duhovne oholosti, samodopadnosti i navezanosti na bilo što. Duša treba paziti da kod spoznaje vlastite bijede, nesavršenosti pa i pogrješaka koje čine sve to ne doživljava depresivno, nego u molitvi sa svime time treba ići Bogu prihvaćajući samu sebe i izmirujući se sa svojom prošlošću koja bi joj mogla ponekad stvarati veće poteškoće po uznemirivanjima, neprihvaćanima pretjeranim osudama sebe ili drugih, nezdravim osjećajem krivnje u kojoj ne nazire Božje milosrđe koje ju ljubi tamo gdje je najpotrebnija i najkrhkija.

            Ta stanja se mogu izmjenjivati s fazama utjehe ili kao kontinuirana pa i dugi niz godina. Takva iskustva su redovno popraćena suhoćama i nutarnjim tminama, a duh, sjetila i osjećaji sa svime što je u njima ostalo nepročišćeno i nesavršeno osjećaju poteškoće, pobune, trzaju se i htjeli bi izbjeći to iskustvo. Sve to je plod ulivene Božje ljubavi u dušu i kontemplacije kojoj se sama duša zbog nepročišćenosti ne može otvoriti. Ako duša ustraje u čistom predanju, vjeri i povjerenju bez da to kuša u osjećajima, s vremenom počinje shvaćati da je neophodno proživjeti to bolno iskustvo ako želi doći do sjedinjenja s Bogom te u višem miru sve to skupa podnosi. U biti u tim iskustvima ne događa samo potrebno čišćenje duše, nego i samo sjedinjenje te neki autori i priručnici duhovnosti o tim temama i zadnjim pasivnim čišćenjima govore u poglavljima u kojim raspravljaju o putu sjedinjenja. Sv. Ljudevit naučava posvetu kao povlašteno sredstvo za što lakše i sigurnije prolaženje kroz ta iskustva koja vode do proživljenog sjedinjenja s Kristom.

            Razmisli! Trudiš li se odgovoriti Isusu čistom ljubavlju na njegovu ljubav? Uviđaš li svoje nutarnje siromaštvo i nemoć da to ostvariš bez njegove milosti? Jesi li usprkos nutarnjim i vanjskim poteškoćama odlučan u želji da služiš Bogu? Koje su tvoje glavne borbe sa samim sobom i što iz njih učiš u duhovnom životu? Je li Marija prisutna u tim tvojim iskustvima i želji za duhovnim rastom?