Sv. Ivan od Križa kada  uči da duša koja duhovno napreduje i raste treba proći kroz tamne noći sjetila i duha ukazuje na koji dio puta duhovnoga rasta se odnose pojedine noći duše. Sam svetaca kaže da „tamna noć sjetila je zajednička mnogima, to jest događa se najvećem broju početnika“ (T I,8,1) Malo nakon toga sv. Ivana kaže: „Napredni se nalaze na putu prosvjetljenja ili ulivene kontemplacije u kojoj Bog hrani i jača dušu bez da ona tome doprinosi bilo kakvim nastojanjem ili razmišljanjem“ (T I,13,15).

Pasivna noć osjeta je usmjerena prestanku traženja svojih zadovoljstava i zadovoljenja, utjeha i ukusa, bilo u vremenitim, bilo u nebeskim stvarima. To je i pročišćenje od svih nemoralnih, sebeljubnih poticaja i motiva, to je nekako oslobođenje od izravnog i svjesnog djelovanja po tijelu.

No to je tek priprava za pasivnu noć duha, to jest za konačno pročišćenje srži čovjekovog bića, to jest radi se o pripravi za pročišćenje od djelovanja u tijelu. Ako se ne oslobodimo nebožanskog načina djelovanja i ne preobrazimo u Njega, prije ili kasnije ćemo opet manifestirati djelovanje po tijelu. Nije dosta miševe u podrumu uspavati nego i iskorijeniti. Stoga čovjek mora ostaviti posve svoj nebožanski način života, življenja, djelovanja i osjećanja, razmišljanja, spoznavanja, sjećanja i htijenja.

Mora prestati i u prvim pokretima duha tražiti sebe kroza stvoreno i okrenuti se Bogu. Mora se duša pobožanstveniti, mora izgubiti sebe, ne gubeći svoj personalni i ontički identitet. Mora se umrijeti sebi i svijetu, svemu stvorenome i ograničenome da bi se rodilo na razini pobožanstvenjenoga. To je preobrazba na ontičkoj razini. Mora se izgubiti svoj život da bi ga se očuvalo za život vječni. Stari čovjek mora umrijeti, mora nestati svaka želja za samodovršenjem, spašavanjem i osloncem koji je različit od Boga. Razum mora biti oslobođen posve svojeg naravnog, osjetnog i redovitog načina djelovanja, tako i volja i pamćenje.

Put duše prije tamne noći sjetila

Na početku duhovnog puta duša često doživljava milinu i utjehu i molitvi i Božjim stvarima, ali se zna duhovno dobro njima okoristiti, obično se naveže na duhove utjehe i traži njih više nego Boga samoga, uz to često ne vidi i ne spoznaje svoje nesavršenosti.

„Treba, dakle, znati da dušu, nakon što se je obratila Bogu i ozbiljno odlučila služiti mu, Gospodin redovito duhovo hrani i miluje, kao što čini ljubezna majka sa svojim čedom. I zaista, majka grije svoga mališana toplinom svojih grudiju, hrani ga svojim mlijekom i slatkom nježnom hranom, nosi ga i stišće u naručju te ga obasiplje cjelovima i milovanjem. Ali, ukoliko dijete raste, odbija ga od mlijeka gorkim alojem, spušta ga s naručja, uči ga kako će sam hoditi da se, ostavljajući način svojstven djetetu, nauči na veće stvari. Božja milost, kao ljubezna majka, čim ojača dušu novim žarom za Službu Božju, postupa s njome na sličan način; jer joj daje u svim Božjim stvarima okusiti slatko i tečno duhovno mlijeko bez ikakvog napora, te joj daje veliko zadovoljstvo u pobožnim vježbama, jer joj sam Bog pruža svoje ljubezne grudi kao nježnom djetetu“. (T I,1,2)

 

Duša koja još nije prošla ništa od pasivnih čišćenje lako osjetne utjehe u pobožnosti uzima kao dokaz vlastitog napretka pa dođe do toga da se već smatra savršenom pa i svetom ili barem blizu toga. Sv. Ivan opisuje mane početnika, u biti mane duša koje nisu prošle tamnu noć sjetila a ovdje donosimo samo opis mane duhovne oholosti koja najbolje izražava problematično stanje duše do ovog stupanja duhovnog života. Valja napomenuti da pojam početnici u nauku sv. Ivana podrazumjeva stanje duše sve dok je ansketskom dijelu duhovnog puta:  

„O nekim duhovnim nesavršenostima početnika s obzirom na oholost: 1. — Često se događa da se kod početnika, jer se osjećaju tako žarki u duhovnim stvarima i pobožnim vježbama, iz ove sreće — premda svete stvari po sebi ponizuju — i iz vlastite nesavršenosti porodi stanovita izraslina tajne oholosti, zbog koje osjećaju neko zadovoljstvo sa svojim djelima i sami sa sobom. Odatle potječe u njima najčešće tašta, a katkad veoma tašta želja da govore o duhovnim stvarima u prisustvu drugih, pa da i poučavaju druge, mjesto da sami uče. Kad ne vide druge da su pobožni na onaj način kako bi oni htjeli, osuđuju ih u svome srcu, a koji put i riječima, te postaju u tom slični farizeju koji, dok se je na svoj način molio Bogu, dotle se je hvalio s onim što čini i prezirao je carinika.[1]

            S druge im strane đavao često povećava revnost i želju da množe svoje pobožnosti, da se tako poveća njihova oholost i preuzetnost. Zao duh zna da u tom slučaju sva djela što čine i sve kreposti koje vrše ne samo ne vrijede ništa, nego se obraćaju u mane. Neki obično dođu do toga da samo sebe smatraju dobrima, i stoga u danoj prilici osuđuju druge riječima i činom i mrmljaju na njih te vide trun u oku brata svoga, a ne mare za gredu koju oni imaju,[2] procjeđuju piće da odstrane tuđega komarca, dok svoju devu gutaju.[3]

            Ponekad također toliko žele da se njihove stvari cijene i hvale, da – kad njihovi duhovni učitelji, kao ispovjednici i poglavari, ne odobravaju njihov duh i njihovo vladanje – zaključuju da oni ne znaju razumjeti njihov duh i da nisu pravo duhovni, jer bi im, inače, odobravali i bili bi s njima prijazniji. Stoga odmah nastoje razgovarati s drugim osobama koje se prilagođuju njihovom shvaćanju. Redovito, dakle, žele očitovati svoj duh onima za koje znadu da će cijeniti njihove stvari, a u isto vrijeme kao smrt  izbjegavaju one koji njihove stvari omalovažuju da bi ih stavili na pravi put, a nerijetko se i srde na njih. Misleći o sebi preuzetno, običavaju odlučiti mnogo, a; učiniti malo. Kadikad žele da bi drugi opažali njihovu pobožnost, i zato pribjegavaju vanjskim izrazima, kao kretnjama, uzdasima i drugim ceremonijama. Koji put čak padaju u ushit, više javno negoli na osami, ne bez đavolskog sudjelovanja; i tada se uvelike vesele da su bili zatečeni u tom stanju, i često takvo stanje žele.

            Mnogi žele biti miljenici i ljubimci svojih ispovjednika, iz čega se u njima rađa tisuću zavisti i nemira. Veoma im je teško izraziti svoje grijehe, jer se boje da će ih ispovjednik manje cijeniti, pa ih zato vješto prikazuju, da ne bi izgledali tako zli, a to znači, o radije, opravdati se negoli se optuživati. Nerijetko traže drugog ispovjednika, da njemu očituju sve zlo, a dobre stvari pridržavaju da reknu redovitom ispovjedniku koji mora uvijek biti uvjeren da njihove stvari idu divno; ovome, dakle, govore sve dobro, i to tako izvještačenim riječima da se to dobro pokaže većim negoli jest, ili se barem nadaju da će tako izgledati; dok bi bila veća poniznost prezreti to dobro i željeti da ga ne cijeni ni ispovjednik niti tko drugi.

            Nadalje, neki malo drže do svojih pomanjkanja, a drugi se put, naprotiv, odveć žaloste što u njih ponovno padaju, misleći da bi već morali biti sveti, i srde se sami na sebe, što je jedna nesavršenost više. Često se tjeskobno utječu Bogu da ih oslobodi od njihovih pomanjkanja i nesavršenosti, ali više zato da bi bili mirni bez dosade od njih, negoli radi ljubavi Božje; a ne razmišljaju da bi, kad bi im Gospodin ispunio želju, postali oholiji nego li ikada. Škrti su u hvaljenju drugih, ali vrlo rado primaju pohvale i nerijetko ih zahtijevaju, i u tom su slični ludim djevicama koje su za svoje ugasle svjetiljke tražile ulja od drugih.[4]

            Od ovih nesavršenosti neki prelaze na mnoge druge i mnogo gore. No neki ih imaju više, neki manje, a neki osjećaju tek prve pokrete ili malo više; ali je teško naći početnika koji u vrijeme svoje revnosti ne bi upao u koju od spomenutih nesavršenosti. Oni, naprotiv, koji u ovom razdoblju napreduju prema savršenosti, vladaju se posve oprečno i na sasvim drugi način, jer su utemeljeni u velikoj poniznosti i nikad nisu zadovoljni sa sobom, ništa ne cijene svoje stvari, druge drže mnogo boljima i zaviđaju im svetom zavišću, želeći služiti Bogu kao i oni. Koliko imaju više revnosti i koliko više s ugodnošću rade u svetoj poniznosti, toliko više poznaju kako mnogo Bog zaslužuje i kako malo rade za njega; koliko, dakle, više rade, toliko manje ostaju zadovoljni. Gonjeni ljubavlju prema Bogu htjeli bi učiniti tako velike stvari za njega, da im se sve što rade čini ništa, i tako su zaokupljeni i obuzeti ovom ljubaznom žurbom, da ne paze na to što drugi čine ili ne čine, a ako što opaze, ne prestaju misliti da su drugi mnogo bolji od njih. Misleći, dakle, nisko o sebi, također žele da ih i drugi malo cijene. Dapače, ne samo da im je drago kad im se prigovara ili prezire njihove riječi, nego se čude kad ih tko hvali i čini im se veoma neobično da drugi o njima kaže što dobro.

            Oni uz veliki mir i skromnost imaju veliku želju da budu poučeni u bilo kojoj stvari koja im može biti na korist; sve protivno od onih o kojima smo gore govorili da bi htjeli biti učitelji u svemu, tako da, – kad se čini da bi ih netko htio poučiti u kojoj stvari – odmah mu s ustiju dižu riječ kao da im je već poznata. Ponizni su, naprotiv, daleko od toga da bi htjeli biti učitelji bilo komu, uvijek su pripravni uputiti se i proslijediti putem koji je različit od onoga kojim idu, kad im se to zapovijeda, jer se ne uzdaju u se. Raduju se kad su drugi pohvaljeni, i samo im je žao što ne služe Bogu kao i oni. Ne vole govoriti o svojim stvarima, jer tako malo do njih drže da ih se stide očitovati čak i duhovnim učiteljima, te im se čini da ih nije vrijedno niti spominjati. Radije hoće da prostodušno očituju svoje grijehe i pogreške negoli kreposti; i zato su više skloni da otvore svoje srce onima koji manje cijene njihove stvari i njihov duh, a to je vlastitost istinskog, jednostavnog i čistog duha, koji je Bogu veoma mio. Duh božanske mudrosti, koji stanuje u ovim poniznim dušama, uvijek ih potiče i čini raspoloženima da čuvaju svoje blago u tajnosti, a zlo da otvaraju prema vani. Tu milost Bog daje poniznima skupa s drugim lijepim darovima, a oholima je uskraćuje.

            Ponizni će dati krv iz svoga srca za onoga koji služi Bogu, i pomoći će mu, koliko mogu, da mu bolje služe. U nesavršenostima u koje upadaju podnose sami sebe duhovnom poniznošću i blagošću i ljubeznim strahom Božjim, uvijek se uzdajući u njega. Ali napominjem da su malobrojne duše koje sve od početka hodaju tako savršeno, i veoma ih je malo za koje možemo reći da ne padaju u protivne pogreške. Zato Bog one, koje hoće da očisti od svih tih nesavršenosti, uvodi u tamnu noć, da ih unaprijedi.“(N,I,2)

Nakon prvih iskustava ugode u molitvi, pokorama pobožnostima, duhovni razgovorima i sl., postoji velika opasnost (napast) da osoba pomisli da je dokučila vrhunce, da je ostvarila savršenstvo. No tek sada je potrebno krenuti dalje. Prvi razlog da treba krenuti dalje je mnoštvo pogrešaka i nesavršenosti (1N 2-7) a drugi – stoji u činjenici da onaj koji ne napreduje, nazaduje.  Taj korak je pasivna noć osjeta.

Odreknuća i pročišćavanja duše predstavljena su u slici «noći». Noć, kod Ivana, postaje središte svega zbivanja duhovnog razvoja. Dva su trenutka iznimno značajna u noći: Podjela (pregled kriznih trenutaka) bi dakle bila:

Noć osjetila (prethođena stanjem početnika)

Noć duha (prethođena čežnjom uznapredovanih)

Sjedinjenje i stanje sjedinjenja.

Preobrazba čovjeka (do svog potpunog ostvarenja u sjedinjenju s Bogom) događa se, dakle, kroz krize i noći.

Da bi se ušlo u noć osjeta Svetac  donosi neke upute :

– slijediti Krista, uskladiti se sa njim, to je ono prvo;

– dati se na put čišćenja od sebeljublja, osjetila i strasti;

– jasan i odlučan izbor za Boga i ništa izvan njega (glasoviti binom «Ništa i Sve» «Nada y Todo»)[5]

Uvjeti prijelaza na razinu uporabe duha (1N 8,3):

vježba u krepostima

ustrajnost u molitvi i razmatranju

odjeljivanje od «svjetovnih» stvari

pretrpjeti muku i suhoparnost

            Kada Bog vidi da duša čini sve što može da se očisti od svake osjetilne navezanosti na stvorenja i da traži Boga jedino u čistoj vjeri, tada dolazi on sam da je očisti na neočekivani način. On u duši otklanja svaku utjehu bilo naravnu, bilo nadnaravnu, uranjajući je u najdublju suhoću za sve što se tiče njega.

 

Narav i uzroci tamne noći sjetila

Taman noć sjetila sastoji  u dugoj seriji suhoća i nutarnje tame u sjetilnom djelu duše koje u još nepročišćenoj i nesavršenoj duši uzrokuje početna ulivena kontemplacija.

Za kontemplaciju treba čistoća srca. A  i uznapredovale su duše na putu duhovnoga rasta još su podložne mnogim nesavršenostima i osjećaju, da se opet javlja i u njima u jednoj umanjenoj mjeri – kaže sv. Ivan od Križa sedam glavnih grijeha shvaćenih duhovno. (T I, 1-8) I upravo im zato da bi očistio i pripravio na jedan viši stupanj kontemplacije, Bog  šalje različite kušnje, koje nazivamo pasivnima, jer im je začetnik sam Bog i duša ih mora samo strpljivo prihvaćati i podnositi. Sv. Ivan od Križa te kušnje naziva noć  jer božansko djelovanja e sputava u nekoj mjeri osjetilne sposobnosti da ih podvrgne duhu i sprečava razum u umovanju, pa se ovaj, posljednji nalazi u nekoj vrsti noći s jedne strane ne može diskurzivno djelovati kao nekada, a druge strane je svijetlo ulivene kontemplacije koje prima još tko slabo i teško podnošljivo, da se čovjek osjeća, kao da se nalazi u tamnoj noći.

»Bog najprije uvodi – veli sv .Ivan od Križa-  dušu u osjetilnu noć, da očisti razum ili niži dio, da ga prilagodi, potčini i sjedini s duhom i to potamnjujući ga, onemogućujući mu, da diskurzivno djeluje“. (T I,9)

To je jedno kompleksno duševno stanje i neka mješavina tame i svijetla, suhoće i intenzivne ljubavi prema Bogu u prikrivenom stanju, stvarne nemoći i prigušene energije, što je vrlo teško analizirati, a da čovjek ne zapadne u neke prividne kontradikcije. Samog sv. Ivana od Križa ga treba čitati uz pomoć bitne niti, koju ćemo ovdje pokušati iznijeti. Zato ćemo izložiti:

1. Sastavne dijelove te duševne noći sjetila,

2. Sporedne kušnje, koje ju prate i

3. Korist od tog čišćenja.

Prvi i najbitniji sastavni dio i uzrok tamne noći sjetila je ulivena kontemplacija, koju Bog počinje davati duši ali na tako tajan i nejasan način, kojega duša nije svjesna i koji stvara u njoj neki žalosni i tjeskobni utisak. Drugi uzrok tamne noći sjetila ne nepročišćenost duše jer upravo zbog nje duša Božje svijetlo koje je samo u sebi takvo a duša ga doživljava da uzrokuje tamu jer nije čista.   Na takva način božanska pedagogija odgaja duše koje su još na počecima. To je kaže naš Svetac (N I, ) početak tamne i suhe kontemplacije koja ostaje skrivena i tajna i samomu onom tko je doživljava o ona potiče dušu da želi biti u samoći i na miru, tako da misao ne skreće vise na nijedan posebni predmet, i duša više za to ne osjeća ni želju.

„Već smo vidjeli da se početnici na putu Božjem ponašaju na vrlo nizak način, koji pogoduje njihovom ukusu i sebeljublju. Ali nadolazi vrijeme kad Bog u svojoj dobroti hoće da ih ponese naprijed uzdižući ih na viši stupanj božanske ljubavi i oslobađajući ih niske uporabe osjeta i razmišljanja kojom su dosad tražili Gospodina na nesavršen i ograničen način. Napokon dolazi čas kad Gospodin čini da prijeđu na uporabu duha kojim će, oslobođeni od nesavršenosti, moći obilnije općiti s njime. S njihove strane ne manjka stanovita priprava na tako sretan prijelaz. I zaista su se oni već neko vrijeme vježbali u krepostima, premda potaknuti slašću koju su nalazili, ustrajali su u molitvi i razmatranju; oni su se odijelili od svjetovnih stvari i u Bogu su stekli nešto duhovne snage pomoću koje će — kao što drže dosta na uzdi sklonosti prema stvorovima — moći i pretrpjeti radi ljubavi Božje nešto muke i suhopamosti i neće okrenuti svoje korake natrag plačući za boljim prošlim vremenima. Kada, dakle, oni s najvećim užitkom i ugodnošću obavljaju duhovna vježbanja, kada im — kako se njima čini — najjasnije sjaji sunce božanskih milosti, upravo tada Bog potamnjuje svu ovu svjetlost i zatvara im izvor slatkih duhovnih voda što su ih uživali u Bogu kad god i koliko god su htjeli: jer, kako su zaista bili nježni i slabi, nisu im vrata zatvorena, prema izreci svetog Ivana u Otkrivenju. Gospodin ih, dakle, ostavlja u tami, tako da ne znaju kamo će s osjećajem mašte i s razmišljanjem. Ne znaju učiniti ni jedan korak u razmatranju, kako su prije običavali, jer ih u ovoj noći izdaje unutarnji osjet. Ostavlja ih u tolikoj suhoći da ne samo ne crpe sok i užitak u duhovnim stvarima, nego, naprotiv, u njima nalaze muku i gorčinu. A razlog tomu jest, kako smo prije rekli, što Bog, videći kako su ponarasli, zato da bi se još više ojačali i izašli iz povoja, odbija ih od svojih slatkih grudi i, spustivši ih iz svojeg naručja, potiče ih da hodaju svojim nogama; a oni ostaju veoma začuđeni nad ovim postupkom, videći da sve ide obratno negoli prije. (T I, 8,3)

 

Ta za dušu skrivena ulivena kontemplacija uzrokuje u duši veliku suhoću, ne samo u osjetilnim sposobnostima, koje su lišene utjehe, nego i u višim moćima razumu i volji, koje ne mogu vise razmatrati na diskurzivni način kao prije razmatrati. Odatle nastaje vrlo žalosno stanje: ljudi naviknuti na svijetlo nalaze se u tami. Oni, koji su znali diskurzivno primjenjivati svoje sposobnosti (razmišljati i razmatrati o Bogu) i u svom srcu buditi mnogobrojna, čuvstva, tu su lakoću izgubili, a mislena molitva im postaje vrlo naporna i teška.

Isto je tako i s vježbanjem u krepostima: napori koji su prije poduzima veselo, da bi postali kreposni zadaju im sada mnogo muke i vrlo ih straše.

            Znakovi sv. ivana da duša ulazi u tamne noći sjetila

            Da ne bi upali u opasnu dvoličnost, moramo odmah izjaviti da je “pasivno motrenje”, u kojem Bog uvodi dušu pomoću suhoće (ili “pasivne noći osjetila’), potpuno različito od “aktivnog motrenja”.

            Ono (aktivno motrenje) bilo je vijenac razmatranja, koje je mogao steći svatko od nas svojom vlastitom marljivošću, a prije svega njemu nije prethodila niti ga je pratila suhoća. Ovo pasivno motrenje rađa se naprotiv u nemogućnosti razmatranja ono je djelo koje izvršava isključivo

Bog a da ga duša ničim ne može izazvati a, prije svega rađa se i raste u najdubljoj suhoći, tj. u ”Noći” svake sjetilne utjehe.

            Da bismo bili sigurni da dušu vodi Bog u ovo novo iskustvo, sv. Ivan od Križa navodi tri znaka koji se moraju istovremeno potvrditi:          

 

„Prvi je da čovjek, kao što ne osjeća ugodnosti ni utjehe u Božjim stvarima, tako je ne osjeća niti u kojoj od stvorenih stvari. Jer kad Bog postavi dušu u tamnu noć zato da joj otvrdne i očisti osjetne, požude, ne pušta joj da nađe zadovoljstva ni u kojoj stvari. Po tome se pozna da suhoća i odvratnost vrlo vjerojatno ne dolaze od grijeha ih zbog nanovo počinjenih nesavršenosti: jer, da je tako, osjećala bi se u naravi kakva sklonost ili volja da se uživa u kakvoj drugoj stvari različitoj od stvari Božjih. I zaista, kad god se naši osjeti prepuste kojoj nesavršenosti, odmah ostaju prema njoj skloni malo ili mnogo, već prema osjećaju kojim su se prepustili. Uza sve to, budući da odvratnost prema nebeskim i prema zemaljskim stvarima može proistjecati i od kakvog neraspoloženja ili turobnosti, koja često ne da naći užitka ni u kojoj stvari, potreban je i drugi znak.

Drugi znak da se radi o spomenutom čišćenju jest da čovjek redovito obraća svoju misao k Bogu s tjeskobnom pomnjom i brigom, u strahu da mu ne služi nego da se vraća natrag, jer vidi da su mu stvari Božje odvratne. Jasno je da takva dosada i suhoća ne proizlazi iz mlakosti, jer je svojstvo mlakosti upravo u tom da ne daje važnosti Božjim stvarima i da se za njih ne brine. Između suhoće i mlakosti postoji velika razlika. Mlakost donosi ne malu lijenost volje, mlitavost duha i nemarnost u službi Božjoj, dok jednostavna suhoća tamne noći donosi sa sobom redovitu skrb i tjeskobnu sumnju da li služimo Gospodinu. Suhoća, premda je katkada pojačana turobnošću ili drugim neraspoloženjima — kako se stvarno dešava — ipak proizvodi svoj učinak u čišćenju osjeta, jer ovi ostaju lišeni svakog užitka, a skrbnom su mišlju upravljeni prema Bogu. Kad se, naprotiv, radi o turobnosti, sve svršava u odvratnosti i u mukama naravi, bez onih dobrih želja što prate suhoću čišćenja u kojoj, premda je osjetni dio veoma utučen, slab i mlitav za rad zbog toga što u radu nalazi malo zadovoljstva, duh je uza sve to pripravan i jak.

Uzrok je ovoj suhoći u tom što Bog prenosi dobra i snagu od osjeta na duh; i što osjeti, jer svojom naravnom snagom nisu sposobni za stvari višeg reda, ostaju napušteni, suhi i prazni. Osjetni dio nije vičan na ono što je čisti duh, pa onda kad tijelo okusi duh, osjetni dio ostaje mlak i oslabljen u djelovanju, a duh se, primajući vlastitu hranu, jača i postaje budniji i skrbniji negoli je bio prije u pažnji da se ne iznevjeri Bogu. No u početku, zbog novosti stvari, duh ne osjeća odmah duhovne radosti, nego suhoću i odvratnost, jer imajući do sada svoje nepce priviknuto na osjetne užitke, on uvijek na njih gleda. K tome, budući da duhovni okus nije pročišćen ni osposobljen za tako profinjen užitak, nego tek treba da bude malo pomalo osposobljen putem tamne noći, ne može još osjetiti užitak duhovnog dobra, nego osjeća suhoću i odvratnost zbog pomanjkanja naslade koju je prije uživao tolikom lakoćom.

Oni koje Bog počinje voditi ovim pustinjskim osamljenostima slični su sinovima Izraelovim koji, premda su primili od Gospodina nebesku hranu što je u sebi sadržavala svaku slast prema želji svakog pojedinog,[6] ipak su više osjećali pomanjkanje egipatskog mesa i luka na koji su bili navikli, negoli nježnu slatkoću anđeoske hrane, tako da su se tužili i plakali za onim prostim jelom, dok su imali pred sobom nebeski kruh.[7] Do takve skrajnosti dolazi niskost naše požude da čini te žudimo za svojom bijedom, a neraspadljiva nebeska dobra da nam budu odurna.

Ali, ponavljam, kad suhoća proizlazi iz čišćenja osjetne požude, premda na početku duh zbog netom navedenih uzroka ne nalazi užitka, ipak crpi jakost i srčanost za rad iz onoga što prima kao duhovnu hranu, a to je počelo motrenja tamnog i suhog za osjete, tajnovitog i skrivenog čak i onomu koji ga posjeduje. Ovo motrenje, što stvara suhoću i prazninu u osjetima, redovito daje duši sklonost i želju da stoji sama i u miru, tako da ne može ni htjeti da razmišlja o kojoj posebnoj stvari. Kad bi se tada oni kojima se  to događa imali staviti u sveti mir, oslobodivši se od skrbi bilo kakvog unutarnjeg ili vanjskog posla, bez brige da rade bilo što, onda bi u ovoj zaboravi i odmoru na sladak način osjetili unutarnju okrepu. Ova je okrepa tako nježna da se obično ne osjeti kad se želi i nastoji osjetiti, jer — ponavljam — ona djeluje u najvećem miru i zaboravi i kao zrak koji nam pobjegne kad ga hoćemo stisnuti u šaku.

U ovom smislu možemo razumjeti riječi što ih Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama govori Zaručnici: Odvrati oči svoje od mene,  jer me zbunjuju.[8]

Bog zaista postavlja dušu u ovo stanje na taj način i vodi je putem tako različitim negoli prije, da — ako ona hoće da radi svojim moćima — ometa posao što ga Bog obavlja, mjesto da pomaže, dok se je prije događalo posve protivno. Uzrok je tomu taj što sada u ovom stanju motrenja, to jest kad duša od razmatranja prelazi u stanje naprednih, Bog u njoj radi i zato njoj vezuje unutarnje moći ne puštajući joj ikakvog oslonac u razumu, niti ugodnosti u volji, niti reda u pamćenju. U to vrijeme ono što duša može od svoje strane dati služi samo da poremeti unutarnji mir i djelo koje Bog u ovoj suhoći osjeta obavlja u duhu: djelo, duhovno i nježno kakvo jest, koje se vrši na tih i miran način te daje neko unutarnje zadovoljstvo posve različito od svih prijašnjih užitaka, koji su bili odveć opipljivi i osjetni. Ovo je mir koji — kako kaže David — Bog govori duši: Da poslušam što mi to Jahve govori:  Jahve obećava mir ….[9] da je učini duhovnom.  A sad pređimo na treći znak.

Treći znak po kojem duša može poznati da se nalazi u čišćenju osjeta jest to da — ma što činila od svoje strane — ne može vaše razmatrati ni razmišljati služeći se osjetnom maštom, kako je to običavala. Bog joj se počinje podavati, ne više putem osjeta preko razmatranja u kojem je duša razglabala i sastavljala misli, nego putem čistoga duha u kojem nema susljednog razmišljanja, do kojega ne mogu doprijeti ni izvanji ni unutarnji osjeti nižega dijela. Stoga moć predočivanja i mašta ne nalaze oslona u bilo kakvom razmišljanju, niti će u buduće moći u razmišljanju stati na čvrsto tlo.

            U ovom trećem znaku treba primijetiti da ta zapreka i suhoća duševnih moći ne dolazi iz kakvog lošeg raspoloženja; jer u takvom slučaju, kad prođe to raspoloženje koje nikad nije trajno jednako, duša se uz malo marljivosti odmah vraća na stanje da može ono što je prije mogla, i njezine moći nalaze o što će se osloniti. Ali tako se ne događa u čišćenju osjeta, jer kad je duša počela u njega ulaziti, za nju sve više i više raste nemogućnost da razmatra svojim moćima. Istina je da isprva kod nekih nije tako neprekidno da im se ne bi dopustilo kadikad kakvo razmatranje (tim bolje po njih, jer zbog njihove mlitavosti nije zgodno da budu odbijeni najednom); uza sve to je ipak istina da sve više i više idu dalje u tom čišćenju udaljujući se od osjetnih vježbi, ako uopće imaju poći dalje. Tako velim, jer kod onih koji ne idu putem motrenja stvari se razvijaju na posve drukčiji način.

            Kod njih noć suhoće ne običava biti u osjetima neprekidna, nego je sad imaju, sad ne; te sad ne mogu razmatrati, a sad opet mogu kao prije: jer Bog ih postavlja u ovu noć samo da ih vježba i ponizi i da preobrazi njihove osjete, zato da ne idu dalje s lošom lakomošću u duhovnim stvarima, a ne zato da ih povede na put duha ili do motrenja. I dobro treba naglasiti da ne dovodi Bog do motrenja sve koji se promišljeno vježbaju na duhovnom putu, dapače niti polovicu, a razlog je poznat samo njemu. Zato ovima nije dano da bi mogli potpuno odalečiti osjete od razmišljanja i zaključivanja, nego samo kadikad i za neko ,vrijeme, kako smo rekli“. (T I, 9)

Naglasimo da ovaj “užitak” nije sjetilni (osjetila su zaista po Bogu stavljena u naj-apsolutniju suhoću), već duhovni, kako nam to tumači naš Svetac:

“Na početku takvog stanja, ne zamjećuje se ova zaljubljena spoznaja Boga… Međutim što se duša više privikava na taj odmor (tj. na obustavu svakog razmišljanja, više će se povećavati i osjećati u njoj ova zaljubljena i općenita spoznaja Boga u kojoj će naći više naslada nego u bilo kojoj drugoj stvari, jer će joj donositi mir, odmor i slast”. (2 US 13)

            “Katkada će se, nastavlja Svetac, duša koju Bog obdaruje darom “pasivnog motrenja” naći uronjena u taj pogled koji upravlja k Bogu a da ne radi ništa, tj. da svojim moćima ne proizvodi posebne čine, zabavljena jedino primanjem. Drugi puta naprotiv da bi se učvrstila u ovoj pažnji, trebat će se uteći raščlanjivanju, ali umjereno, ne silovito. Ali kada duša stigne svome cilju… trebat će se baviti jedino time da ljubi Boga, bez želje za osjećajem ili gledanjem nečeg drugog”. (2 US 15) “Inače bi ometala djelo koje je Bog izvršio u njoj sasvim kao onaj koji bi, postavivši se pred slikara, smetao ga u njegovu radu, jer umjesto da ostane miran, nastavio bi se micati”. (1 TN 10)

            “Duši koja se nalazi u tom stanju, Bog se priopćava pasivno kako se svjetlost saopćava otvorenim očima onoga koji ne pravi nikakav napor, osim da ih drži otvorenima… Duša se treba baviti jedino time da ne umeće druga svjetla do spoznaja i raščlanjivanja i tada… ostajući u čistom ogoljenju i siromaštvu duha, preobrazit će se u jedinstvenu i čistu Mudrost koja je sam Sin Božji”. (2 US 15)

I zaključuje: “Neka duša dakle nauči stajati u Bogu zaljubljena pogleda, ostavljajući u miru svoj razum, premda misli da ne čini ništa. Tako će joj malo po malo i vrlo brzo, biti uliveni odmor i božanski mir uz čudesne i uzvišene spoznaje Boga, zaodjevene u božansku ljubav”. (2 US 15)

Znakovi da se ide putem (pasivne) noći osjeta (čišćenje osjeta): 1. znak da suhoća nije posljedica grijeha: osoba ne nalazi utjehu ni u Božjim ni u svjetovnim stvarima (1N 9.2); 2. znak da suhoća ne dolazi od neraspoloženja, turobnosti i mlakosti: obraća se Bogu s tjeskobnom brigom da mu ne služi (1N 9,3); 3. znak: osoba ne može više razmatrati služeći se osjetnom maštom (1N 9,8).

Ova vrst iskustva redovito se ne javlja u počecima hoda, jer bi se inače polučili suprotni efekti. Bog čeka da osobe učine neki korak u svom nastojanju i distanciranošću (usp.1N 8,3). Rezultat noći osjeta jest usklađenost u kojoj duh preuzima vodstvo, međutim to još uvijek nije dostatno za preobrazbu, za sjedinjenje. U duši je još uvijek puno nedostataka (promatra ih u sjeni 7 glavnih grijeha: 1N 1-7) kojih se ona neće moći riješiti (očistiti) sve dok je Bog ne uvede u pasivno čišćenje tamne noći (1N 3,3).

Uloga noći osjeta: po njoj se duša čisti u odnosu na osjete i osjetila (nutarnja i vanjska) kako bi postala prikladna za komunikaciju s duhom putem osjetila. Duša prelazi «od osjetnog na duhovni život, od stanja razmatranja u stanje motrenja» (1N 10,1).

Nakon pasivne noći osjeta osoba dostiže izvjesnu zrelost. No duša je još uvijek nečista i nesavršena: potrebna su korjenitija pročišćenja. I Bog zahvaća u dno bića, u korijene čovjekova bitka. Tu Božju intervenciju duša – budući je još uvijek nečista i nesavršena – doživljava kao muku i patnju[10].

 

Tri su bitne komponente pasivne noći sjetila:

– teška unutarnja stanja duše kao i teške vanjske situacije, koje na radikalan način traže  teologalni odgovor subjekta;

– Bog ulijeva tamno svjetlo vjere i snagu ljubavi kako bi se moglo shvatiti i djelovati vjerno u takvim situacijama;

– subjekt odgovara slobodno s bolnom vjernošću. Dok se ne dogodi ovaj treći element, ne može se govoriti o tamnoj noći u teologalnom smislu.

1. Duša više ne nalazi uživanja ni u stvorenjima, ni u Bogu. A znak je mlakosti da kada duše ne nalazi radosti u Božjim stvarima ima puno želje za zemaljskim užitcima. Može se, međutim dogoditi da ta odvratnost prema zemaljskim dobrima i uživanjima nadodaje Svetac dolazi od neke naivne žalosti i neraspoloženja. Nužno je dakle da uz prvi znak budu povezani drugi i treći.

2. Duša neprestano misli na Boga, i ta je misao povezana s nekom tjeskobom, brigom, neugodnošću. Čovjek se boji da ne služi Bogu dosta dobro, što više, da se možda od njega udaljuje jer ne osjeća ugodnosti u božanskih stvarima. Kod mlakosti naprotiv čovjek ne osjeća nikakve tjeskobe ni nutarnje brige za božanske stvari. Isto jako kad nastupi, suhoća uslijed fizičke slabosti sve se svodi na naravno neraspoloženja ne vidi se nikakvog traga onoj želji, da služe Bogu koja je oznaka suhoće koja čisti dušu i koju početna ulivena kontemplacija budi u duši.

3. Konačno, čovjeku je kod suhoće što čisti dušu nemoguće razmatrati – tako da mu trud ostaje uzaludan, kad bi to i htio. Međutim sv. Ivan naglašuje, da ta nesposobnost nije uvijek redovita, i da se katkada može duša vratiti na redovito razmatranje.

Napomenimo i to, da ta nesposobnost općenito postoji samo za duhovne stvari; može se međutim čovjek aktivno baviti svojim studijem i svojim poslovima. Uz ovu se suhoću nadovezuje neka bolna i stalna potreba užeg sjedinjenja s Bogom.

To je prije svega neka jača želja za Bogom, koju čovjek ne osjeća, nego koja “se razbija malo po malo, i koja nadahnjuje ljubav sve veću i sve življu, a da duša ne razumije ni odakle ni kako je to njoj došlo. Ona vodi računa samo o tome, kako će tu vatru, taj žar povećati katkada dotle, da ona teži za Bogom s tjeskobnom ljubavlju. Tako uz neku brigu i nastojanje tajna kontemplacija ulazi  u dušu, i s vremenom, kad se duša očistila djelomično od osjetila, to znači senzitivnog dijela naravnih sposobnosti i to po suhoći, koja joj je dana – ljubav Božja počinje raspaljivati razum. Prije toga časa duša je bolesnik, koji je podvrgnut liječenju. Tamna noć je za nju samo trpljenje i  suho čišćenje težnje” (Lehodey, Les voies de orasion, str2609

Duša je dakle usmjerena prema, Bogu i ne teži više prema stvorovima. Ali ta je usmjerenost još površna i konfuzna, to je kao neka, nostalgija za odsutnim Bogom. Duša se želi s Njime sjediniti, da Ga posjeduje. Ako o na još nije iskustveno doživjela ugodnu kontemplaciju, ugodno stanje mira, to je onda neka nejasna sklonost, neka nerazumljiva potreba, želja, koja se ne može odrediti. Ali, ako je ona već osjetila mistično sjedinjenje, to je onda prava želja, da se opet povrati tome sjedinjenju.

Sv. Ivan se služio biblijskim elementima (poseban utjecaj „Pjesme nad pjesmama“). Duhovna baština Crkve – Grgur iz Nise i Dionizije Areopagita. Grgur – vidi da u vatri Mojsije ništa ne vidi niti razumije, u oblaku nešto nazire, a tek u tami dolazi Mojsije do prave objave. Bog uvodi u tamnu noć da bi pročistio čovjeka u bogoslovnim krepostima, to je evangelizacija sjetila jedna po jedna. Ivan borbu naziva noć. Izraelci su plakali za porilukom itd. zato je i nama odricanje teško jer vidimo samo čega se odričemo, a ne ono što tim odricanjem dobivamo. Vjera je tamna jer nas Bog prisiljava da vjerujemo samo na riječ, ponekad u nadi protiv svake nade, zato je vjera teška i zahtjeva borbu i to je tamna noć.

Tamna noć je Bog za dušu u ovom životu jer su sposobnosti čovjeka takve da ih Bog nadilazi, ne možemo ga gledati licem u lice, Bog mora ostati tamna noć. Bog je cilj hoda, ali ostaje u tami, ne čuje se i ne osjeća Njegova prisutnost. To je ta tama sve do osjećaja Božje odbačenosti, osjeća odbačenosti od svijeta, neshvaćenosti od strane bližnjih. Neko ima više naglašeno jedno neki drugo. Maloj Tereziji se nameću misli da li Bog postoji. Kod Ivana se osjećaj bojazan da uplaši osobu koja treba ući u taj proces ili da neće biti od koristi onima koji su u procesu. Ivana začuđuje kako Bog uvodi dušu u takav proces. Ipak i tu noć proglašava „sretnom sudbinom“ i „vodičem“. Tame služi kao istinsko otkrivenje Boga i čovjeka. Postoji previše učitelja danas koji iskustvo Boga smatraju samo raspjevanost i sretnost, to je možda najmanje iskustvo.

Duša mora ući u taj proces čišćenja. Prije čišćenja govori o manama osobe kako bi dokazao od čega se treba osoba čistiti. Ivan se zaustavlja na sedam glavnih grijeha. Počinje sa ohološću. On je jedini autor koji govori o duhu bludnosti. Ivan analizira grijehe kako bi uvjerio osobu da nije malo to što griješi i da bi uvjerio da se mora ući u proces čišćenja. Postoje dvije noći: osjeta i duha, a svaka se dijeli na aktivnu i pasivnu. Podjela obje noći je identična, svaka se dijeli na tri dijela. Proces Plodovi

Svetac opisuje mane da uvjeri osobu da mora ući u proces. U procesu želi ohrabriti osobu u često zbunjujućem procesu, plodovi su uzvišeni. Ivan ne govori o ubijanju sjetila već čišćenju. Postoji opasnost da se završi u duhovnoj sentimentalnosti i ide samo za onim što donosi ugodu u duhovnom životu, npr. mijenjaju duhovnu pobožnost i vježbe samo dok donose ugodu, a kada to prestane onda mijenjaju pobožnost. To može postati životna praksa. One obično kritiziraju duge pobožne vježbe kod drugih, misle da vrše Božju volju, kanoniziraju svoj egoizam. Osoba mora naučiti razlikovati autentično djelovanje Duha. Priznaje da mu je to sve teško pojasniti onoj osobi koja se nalazi u tom procesu jer osoba u tamnoj noći je sklonija izreći stvari onakve kakve nisu. Proces je predviđen za osobe koje su već uznapredovale. Mogu se simptomi javiti i kod neautentičnih vjernika koji misle da bi to bilo to, a izvor je zapravo nešto drugo.

Izraz „ početnik“ kod Ivana znači već uznapredovala u duhovnom životu i vršenju Evanđelja. Ivan pojašnjava Božju pedagogiju: nakon obraćenja Bog obično miluje vjernika. Isus je samo zbog Tome došao da on ne izgubi vjeru. Toma je doživio da je nađen od Isusa, Bog na početku nema velike zahtjeve i život je na početku obično oduševljenje, žar, sreća. Nakon što osoba poraste Bog daje korice kruha umjesto mlijeka. I Abraham je napravio veliku gozbu kada se Izak odbio od mlijeka. Nedostaje Božje pažnje i blizine, ima se dojam da ništa nije kao prije, molitva nije više susret, gubi se žar i entuzijazam, pobožnosti postaju odbojne. Najradije se ne bi činilo ništa. Bez Boga ne možeš, a ne znaš ni kamo s Njim. To obično dugo traje, ne vidi se izlaz, trajanje postaje mučno, misli se kao uvjerljivi zaključak da Bog od tebe traži neki drugi put. Osoba misli da bi trebala dobiti više utjehe i topline, a osjeća suprotno. Boji se da ne završi u ateizmu, opasnost od brzopletosti. Prave se novi planovi, mijenjaju pobožnosti, velike ispovjedi, a ništa se ne događa. Osoba misli da je to stanje produkt grijeha prošlih ili sadašnjih. Tri znaka istinske tamne noći koji se odnose na područje molitve i pobožnosti:

Osoba živi neko nezadovoljstvo na razini pobožnosti i nevoljnosti za bilo što drugo.

Osoba je u sebi nemirna, muči se, zabrinuta je i pita sebe, Boga i druge što se događa s njom

Osoba ne uspijeva obavljati molitvu razmatranja jer je Bog je ne vodi više lijepim putevima.

Praveći ispit savjesti osoba u grijesima nalazi razlog svog stanja, a ne shvaća se to kao milosni Božji rad na njoj. Konfuzija se osjeća i na razini cijelog života, javljaju se skrupuli i najveće napasti na psovku. To Ivan naziva duhom bludnosti koji ima tri izvora: đavao koji neprestano podmeće najružnije slike da te odvrate, strah u osobi da se nešto ne desi tako, a baš ju onda misli obasiplju kada se bori protiv toga. Ovo je čas istine o sebi i Bogu. Moramo se strašno čuvati toga da poznajemo Boga i Njegovo ponašanje i reagiranje, moramo biti spremni da nas Bog iznenađuje. Plod procesa čišćenja osjeta je zato upoznavanje sebe, drugoga i Boga. Spoznaja svoje bijede ali i darova, Božje uzvišenosti, osoba stječe poniznost i ljubav prema bližnjemu.

 

Kušnje koje prate noć sjetila

Suhoća je jedna od glavnih kušnji tijekom tamne noći sjetila se očituje ovako:

            – prije je duša molila gorljivo i lako; sada naprotiv, nesposobna je oblikovati jednu jedinu misao ili jedan samo osjećaj sklonosti za Boga;

            – prije se radovala misleći na milosti koje je primila od Gospodina; sada se vidi jadnom, grešnom i jedino dostojnom prezira;

            -prije se veselila dobru koje je uspijevala učiniti vršeći svoju dužnost ili djela milosrđa; sada se osjeća beskorisnom i lažljivom.

            Ovaj unutarnji obrat izaziva Bog, ili neposredno u duši po suhoći koju smo opisali ili pomoću žalosnih događaja kao bolesti, smrt koje drage osobe, stečaja ili drugih nesretnih događaja. Na taj način duša je iščupana silovito i bolno od svih navezanosti na stvorenja i na samu sebe, dok se njenom duhu ne predoči novo viđenje stvarnosti gdje Bog jedini vrijedi.

U početku, ovo iskustvo vrlo je bolno tako da se ne treba čuditi da mnogi koji dođu do te točke, odustaju i vraćaju se dragovoljno utjehama stvorova koje su godinama nastojali odbijati! Ali ako se ovo iskustvo prihvati na način slijep i pasivan kako to i jer to Bog hoće, ono malo po malo postaje izvorom svjetlosti i unutarnjih utjeha kako to duša nikada ranije nije osjetila.

            Duša koja prima ovo iskušenje, nalazi se tako kao dijete lišeno svakog oslonca. Nalazi se bez potpore majčinih ruku što znači bez božanskih utjeha koje je uživala ranije i bez potpore svojih nogu još slabih i nesposobnih za hodanje, u jednom stanju nereda i tjeskobe koje u njoj suši svu sjetilnu utjehu.

            “Takvu noć, općenito prate teške i dugotrajne sjetilne napasti te napastovanje duha psovke koji se provlači kroz sva njihova poimanja i misli… s tolikom snagom da im se čini da će ih izgovoriti… Drugi puta ih ispunjavaju skrupule i sumnje što predstavlja najveću strahotu ove noći”. (1 TN 14)

            U “Duhovnim savjetima” koje je sakupio Otac Elizej od Mučenika naš nam Svetac predlaže da se borimo protiv ovih napasti činima ljubavi prema Bogu koji prebiva u nama:

            “Kada osjetimo prvi pokret ili napad neke opačine, kao na pr. bludnosti, srdžbe, nestrpljivosti ili osvete, mi joj se ne trebamo suprotstavljati činom suprotne kreposti, već čim ju osjetimo, pođimo joj u susret činom ili pokretom ljubavi… uzdižući naše srce na sjedinjenje s Bogom. Zahvaljujući ovom uzdizanju, zaista, budući se duša udaljuje odavde te se predaje Bogu, sjedinjuje s njime, napast se smiruje a neprijatelj ostaje prevaren u svojoj namjeri te ne nalazi više koga da udari”. (Duhovni savjeti, 5)

            Ova pročišćavajuća suhoća očituje se uglavnom za vrijeme molitve. Tada dok je prije duša uspijevala meditirati s užitkom razmišljajući o božanskim stvarima i tako dolazila do ganuća – plodova njezine ljubavi prema Bogu – sada ne uspijeva više da, bez obzira na njen napor, oblikuje ma i najmanju duhovnu misao.

            Ako duša pred tim iskušenjem:

            – odbije da se vrati utjehama što joj ih nude stvorenja;

            – ako se boji da u svemu ne izvršava volju Božju (premda zbog toga trpi, uvjerena da ju ne izvršava kako bi on to zavrijedio);

            – ako nastavlja moliti revno i žarko, tada, ako suhoća i dalje traje, znak je to da ona dolazi od Boga , da je to dakle blagoslovljena suhoća koja ju uvodi u novi i savršeniji odnos s njime: u odnos pasivnog motrenja (kontemplacije) njegove ljubavi. (1 TN 9)

Duhovni pisci to općenito strašno opisuju, jer opisuju ono, što se događalo u dušama Svetaca. koji su morali podnijeti vrlo teške kušnje, jer su bili pozvani na visoki stupanj kontemplacije. Ali drugi, koji nisu pozvani na tako visoki stupanj, imali su i manje kušnja. Dobro je to znati, da se ohrabre bojažljive duše, koje bi strah od križa mogao omesti, da pođu tim putem. Treba imati na umu, da Bog daje svoje milosti razmjerno s veličinom i težinom iskušenja.

Osim te neprestane suhoće, o kojoj smo govorili, duša trpi i strašne napasti.

 

1. Protiv vjere; budući da ništa ne osjeća DUŠA misli da ništa ni ne vjeruje.

2.Protiv nade: budući da je lišena utjeha, duša drži da je napuštena, spopada je dosada i klonulost.

3. Protiv čistoće: tada se pojavljuje anđeo Sotone ili duh bludnosti, koji dušu uznemiruje jakim i ogavnim napastima, sugerira joj ohole misli, uznemiruje maštu vrlo živim slikama, a to je sve za one koji su predmet tih napadaja, gore od same smrti.

4. Protiv strp1jivosti: uslijed svih tih neugodnosti čovjek je sklon, da mrmlja protiv drugih, ili da je ljut i na samoga sebe. Tada je čovjek sklon i na bogohulne misli, koje se tako živo pojavljuju u svijesti, da se čini da je jezik izgovorio te riječi.

5. Protiv duševnog mira: čovjeka spopada tisuću skrupula i perpleksnih ideja i toliko se zaplete u svojim idejama, da ne može slijediti savjeta niti popustiti razumnom rasuđivanju. I odatle takvi trpe najveće muke,

Duše koje prolaze tamnu noć sjetila na kušnju stavljaju i ljudi:

1. Nevjernici, koji ih progone na sve moguće načine: “I svi, koji žele pobožno živjeti u Isusu Kristu, trpjet će progonstvo” .

2. Katkada ih stavljaju na kušnju i poglavari, prijatelji, na koje, jer ne razumiju njihovo stanje vrlo loše djeluju na dušu njeni neuspjesi, neprestane suhoće.

3. Katkada predstavlja, kušnju i sam duhovni voda, koji nekad to stanje smatra mlakošću, a nekada opet ne zna, kako da nas utješi u takvoj tjeskobi i žalosti.

Katkada i vanjska patnja zna povećavali te nutarnje trpljenje:

1. Čovjek ima katkada-neke čudne bolesti, koje zbunjuju liječnike.

2. Više ne uspijeva u pothvatima kao prije, zbog nesposobnosti uzrokovanom tamom u kojoj nalazi ili. se, jer je zaokupljen, svojim nutarnjim poteškoćama, osjeća kao izgubljen, tako da to i drugi primjećuju.

3. Katkada trpi i vremenite gubitke, koji dovode do očajnog stanja. Jednom, riječi čini se, da se, je nebo i zemlja urotila protiv tih siromašnih duša. U mnogo slučajeva mogu te kušnje biti naravne i ne prelaziti okvir onih, koje Bog šalje gorljivim dušama, da ih usavrši. Ali u drugim slučajevima, te su kušnje tajanstvene: poznajemo ih po tome, što su nenadane, vrlo oštre i po sretnim učincima, koje kada prođu one stvaraju u duši.

Kako se praktično trebaju ponašati duše  tijekom trajanja tamne noći sjetila

 

Duhovni se vođa, koji vodi duše, koje idu putem kontemplativnih kušnja tamne noći sjetila  mora prema njima pokazati puno dobrote i ljubavi. Mora ih poučavati i tješiti, govorećim im otvoreno, da je to kušnja, što ih čisti, i da će iz tih kušnja izaći bolji, čišći, ponizniji, utvrđeniji u kreposti, ugodniji Bogu.

1. Glavno raspoloženje, koje im treba ucijepiti u dušu, je potpuna podložnost volji Božjoj i sveto odricanje: treba poljubiti ruku, koja nas oblikuje priznavajući posve, da smo zaslužili ta iskušenja. Treba se sjediniti s Isusom u njegovoj smrtnoj borbi i ponizno ponavljati njegovu molitvu: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali ne kako ja hoću, nego kako Ti hoćeš“ . Sv. Ivan od Križa uči:

„Neka se, dakle, utješe ustrajući u ustrpijivosti i neka se bez tjeskobe pouzdaju u Boga koji nikad ne zapušta one što ga traže jednostavnim i iskrenim srcem, te on neće propustiti da im dade sve potrebno za put, sve dok ih ne dovede do jasnog i čistog svjetla ljubavi, što će im pružiti .pomoću druge tamne noći, noći duha, ako zasluže od Boga takvu milost“. (N I 10,3)

2. Osim toga, potrebno je pokraj svih tih suhoća ustrajat i u molitvi, u jedinstvu s božanskim Spasiteljem, koji je usred svoje smrtne borbe nastavio da se moli: “I napade ga smrtna tjeskoba, i molio se još usrdnije”. Mnoge duše ovdje oslabe svoj molitveni život i vraćaju se nazad u duhovnom životu te padnu u mlakost.

Ali duše se ne treba htjeti vratiti se na razmatranje, kad je čovjek utvrdio svoju, nemoć, da je obavlja. Treba ostaviti dušu na miru, pa i onda, kad izgleda, da ne radi ništa i zadovoljiti se čuvstvenim i mirnim pogledom na Boga,

Kad umjetnik želi naslikati portret kakve osobe, ta osoba nipošto ne smije stalno okretati glavu. Inače umjetnik ne bi mogao završiti svoj posao. Na isti način, kad Bog hoće naslikati svoj portret u našoj duši i kad On zaustavlja djelovanje naših sposobnosti, mi se moramo držati samo mirno, i po tom se miru duh ljubavi sve više i više raspaljuje i gori u nama. To stanje mira nipošto nije nerad. To je posao posebne vrste, koji isključuje lijenost i nemar: treba dakle ukloniti rastresenost. A ako se treba, da bismo to učinili, vratiti na razmatranja, neka se čovjek ne ustručava t činiti, samo ako je to moguće bez velikog napora.

3. Duša mora ostati slobodna i u miru i neke ne čini beskorisne napore da se vrati na molitvu razmatranja.

 

„Nadalje, koliko god im se rađale premnoge sumnje da gube vrijeme i da bi bilo bolje baviti se drugim stvarima, jer da u molitvi ne mogu činiti ni misliti ništa, neka se strpe i ostanu mirne, jer je sada vrijeme da se živi plandujući i u velikoj duhovnoj širokogrudnosti. Ako bi od svoje strane htjele bilo što djelovati svojim unutrašnjim moćima, to bi značilo sprječavati i rušiti dobra koja Bog utiskuje u dušu putem ovog spokojnog mira; to bi značilo kao da bi se, po apsurdnoj pretpostavci, neka izrađena slika stala pomicati dok joj slikar daje posljednje poteze: sigurno bi mu smetala da išta učini i pokvarila bi mu posao. Tako, kad duša stoji u nutarnjem miru i spokojnosti, bilo koje djelovanje ili čuvstvo, ili bilo koja skrbna pažnja koju bi ona htjela imati, bit će joj na smetnju i rastresanje i nužno će učiniti da će osjetiti suhoću i prazninu u osjetima, i koliko više bude htjela da se osloni na takvo čuvstvo ili spoznaju, toliko će više osjetiti prazninu koja ne može više biti ispunjena tim putem. Ne treba, dakle, da se duša išta uznemiruje što gubi djelovanje svojih moći, pače može biti zadovoljna da ih brže gubi. Ako duša ne iskvari od Boga uliveni čin motrenja, ovo je motrenje krijepi s više mirnog obilja i čini da se uspali ognjem ljubavi što ga ovo tamno skriveno motrenje sobom nosi i daje duši; jer motrenje nije drugo nego tajnovito spokojno ulijevanje Boga puno ljubavi, koje — ako mu se otvori put — raspaljuje dušu duhom ljubavi, kako ona daje razumjeti u slijedećem stihu“ (N 10, 5-6)

 

Što se tiče kreposti, jasno je, da, ih treba razvijati i dalje, a posebno one, koje odgovaraju tom stanju: poniznost, odricanje, strpljivost, ljubav prema bližnjemu, ljubav prema Bogu, koja se očituje u točnom ispunjavanju njegove svete volje, pouzdana molitva, sve u nekom svetom predanju u njegove božanske ruke. Ako duša to čini odvažno, to će stanje biti za nju pravi zlatni rudnik i koji će ona iskorištavati na najveće dobro duše.

Tijekom ovog iskustva duša treba nastojati ustrajati i ne činiti ekstravagantnosti kako bi se izašlo, «jer dok Gospodin ne završi čišćenje kako sam hoće, nema nikakvog lijeka koji bi mogao ublažiti njezinu bol» (2N 7,3).

Živjeti ovu situaciju tamne noći s velikom postojanošću i strpljivošću («trpeći strpljivo i vjerno»: ŽP 2,28), tj. ustrajući u izabranom zvanju, u vlastitim dužnostima i službama, iako se one sada obavljaju bez imalo ukusa i slasti.

«Neka se pouzdaju u Boga koji nikad ne zapušta one što ga traže jednostavnim i iskrenim srcem, jer on neće propustiti da im dade sve potrebno za put, sve dok ih ne dovede do jasnog čistog svjetla ljubavi» (1N 10,3). Traži se dakle, vjerna strpljivost, koja se pouzdaje u Boga i njegova obećanja, više nego li u vlastitu snagu i nevinost.

            Učinci u duši koja prođe tamnu noć sjetila

            Sv. Ivan od Križa u prvom dijelu  Tamnoj noći u poglavljima 12 i 13 objašnjava glavne pozitive učinke  

Već je to velika korist i prednost, što se duša na taj način uvodi u pasivnu kontemplaciju, makar tamnu i punu boli. Ali, ima i drugih koristi, koje sv. Ivan od križa zove sporednima. Navesti ćemo sve učinke koje donosi svetac.

1. Prvi i najvažniji s kojim su svi drugi povezani, iskustvena spoznaja samo sebe i svoje bijede. „Prva i glavna korist koju duša ima od ove suhe i tamne noći jest ovo: spoznaja sebe i svoje bijede. Jer, pored toga što su sve milosti koje Bog duši dijeli redovito popraćene ovom spoznajom, još pridolazi to da suhoća duševnih moći, uskraćivanje obilja što ga je duša prije uživala, i teškoća koju ona sada osjeća u dobrim stvarima sama po sebi čini da duša spoznaje svoju niskost i bijedu, što u vrijeme sreće nije uspijevala. Prikladnu sliku za to nalazimo u knjizi Izlaska gdje Bog, htijući poniziti sinove Izraelove da upoznaju sebe, zapovjedi im da odlože blagdansko odijelo i ukrase što su ih većinom u pustinji nosili, govoreći: Skinite svoj nakit, a ja ću vidjeti što ću s vama učiniti.[11] A to je kao da bi rekao: Budući da vam odijelo što ga nosite, jer je blagdansko, pruža prigodu da ne mislite o sebi nisko, kakvi uistinu jeste, skinite ga, dakle, da od sada unaprijed, gledajući kako ste obučeni prostim suknom, napokon spoznate što ste i da ne zaslužujete više. Duša, dakle, razumije istinu o vlastitoj bijedi, što prije nije razumjela. Zaista, u vrijeme koje provodi kao na blagdan, nalazeći u Bogu mnogo užitka, utjehe i pomoći, živjela je mirnije i zadovoljnije, jer joj se je više činilo da dosta služi Bogu negoli da mu ne služi. Ako i nije izričito tako mislila, ipak se je nešto slično skrivalo u onom zadovoljstvu koje je osjećala. Ali sada kad je obukla odijelo rabote, suhoće i napuštenosti, kad je potamnjela njena prva svjetlost, posjeduje mnogo više prave svjetlosti u izvrsnoj i potrebnoj kreposti spoznanja same sebe, jer više ne cijeni sebe niti je sobom zadovoljna: jasno, naime, vidi da sa svoje strane ne čini ništa i ne može ništa. A ovo nezadovoljstvo sa sobom i žalost da ne služi Bogu cijeni Bog više od svih djela što ih je duša prije činila i od svih užitaka što ih je uživala, koliko god bih veliki. Ta djela i užici od prije bili su joj prigoda za tisuću nesavršenosti i pogrešaka; a mjesto toga sada, kad je preobučena u odijelo suhoće, osim spomenutih koristi, ima one o kojima ćemo dalje govoriti, a i mnoge druge što ih radi kratkoće propuštamo, koje sve proizlaze iz spoznanja sebe kao iz vlastitog vrela i izvora“.(N I, 12, 2)

 

2. U odnosu na Boga duša je pažljivija i ljupkija u svome ponašanju nego li je to bila prije u sjetilnim utjehama.

3. Ima puno više svijetla o Božjoj veličini a to je pod ulivene kontemplacije. (N I, 12,4-6)

4. Duša postaje poniznija jer je dublje shvatila svoju bijedu i ne pomišlja na to da je bolja od drugih. (N I, 12,7)

5. Ima puno veću ljubav prema bližnjemu jer sada ga više ne sudi nego cijeni. (N I, 12, 8)

6. Duša je podložna i poslušna jer je shvatila koliko je slaba te shvaća važnost posluha. (N I, 12,9)

7. Očišćena je od duhovne škrtosti, bluda, neumjerenosti koje prije nije ni primjećivala. (N I,

                 13, 1-3), isto tako od srdžbe, zavisti i lijenosti. (N I, 13, 7-9)

8. Duša se trajno sjeća Boga, misli na Boga bojeći se da će duhovno nazadovati (N I, 13, 4)

9. Vježba se u svim krepostima. (N I, 13, 1-5)

10. Ima slobodu u duhu i kuša plodove Duha Svetoga. (N I, 13, 11)

11. Pobjedonosna je nad svojim neprijateljima. (N I, 13, 12)

Konačno, Bog na dodaje uz ove suhoće i neke duhovne utjehe; kad duša na to najmanje misli, tada joj Bog daje neka vrlo živa intelektualna osvjetljenja i vrlo čistu ljubav. Ovi darovi daleko nadilaze sve ono, što je prije pretrpjela i više je posvećuju, iako duša u početku o tome tako ne sudi, budući da taj utjecaj  ostaje skrovit.

Jednom, riječi, te suše pomažu duši napredovati u čistoj ljubavi prema Bogu, Ona više ne djeluje pod utjecajem utjeha, nego jedino iz želje, da se svidi Bogu. Nema više preuzetnosti. niti isprazne samodopadnosti, kao što je bilo za vrijeme osjetilne gorljivosti. Nema više naglih pokreta, niti suviše Živih naravnih poleta. Duhovni mir veo počinje vladati u srcu.

            Dužina trajanja tamne noći sjetila

Trajanje kušnje je različito, već prema nakanama Božjim, prema stupnju sjedinjenja na koji Bog poziva dušu i većim ili manjim nesavršenostima, koje još ima duša očistiti. Duhovni nam pisci vele, da se to trajanje može produljiti između dvije do petnaest godina. Ali ima i razmaka odmora za vrijeme kojih duša odahne, uživa u Bogu i iznova dobiva snagu, žalove borbe, Dakle, duhovni će vođa tim dušama, što doživljuju ta iskušenja savjetovati: strpljivost, pouzdanje i sveto odricanje.

Razmisli! Jesu li znaci tamne noći sjetila prisutni na mome osobnom putu življenja vjere? Što mi najviše pomaže u mojom tamnim noćima? Koje su glavne poteškoće u tim iskustvima života vjere? Vidim li pozitivne učinke ovih iskustava za moj osobni duhovni rast?