Molitva sabranosti i stečena kontemplacija kao najviši stupanja razvojnog puta molitve postignutog naporima duše potpomognutim milošću
Paralelno s duhovnim rastom osobe događa i se razvojni put molitve kao sastavni i bitni dio puta duhovnoga rasta. Na putu čišćenja vjernik iskustveno usvoji praksu razmatanja ili meditacije. Meditativna molitva pripravlja dušu za daljnji duhovni rast, po njoj vjernik usvaja temeljna uvjerenja kršćanskoga života i u mjeri dovoljnoj za daljnji rast upoznaje Boga, a onda postupno duša raste u prijateljstvu s Bogom. To prijateljstvo s Bogom očituje se u želji za duhovnim rastom i borbi sa svime što je zapreka ljubavi, a prvenstveno se događa i očituje u razvojnom putu molitve koja od meditacije prerasta u kontemplaciju.
Prijateljstvo se ni na koji način ne može dogoditi prisilom niti se može isforsirati, nego se potrebno na njega pripravljati dokazanom vjernošću Bogu, odlučnim usvajanjem duha evanđelja i trajnim buđenjem želje da ga se ljubi popraćene djelima koja to potvrđuju.
Bog nikome neće otvoriti put k uranjanju u njegovu nutrinu po kontemplaciji koji, ako se duša pokaže vjernom, vodi prema samodarivanju Boga duši, ako se duša nije ozbiljno pripravila za prihvaćanje toga velikog dara.
Dakle, na duhovnom putu rasta događa se važan prijelaz od meditacije prema kontemplaciji. Precizirajmo da pojam meditacija ili razmatranje dolazi od latinske riječi meditatio što znači razmišljanje, umovanje. U duhovnom životu tim se pojmom označava razmišljanje o vjerskim istinama uz buđenje čuvstava i stvaranje odluka za budući život.
Pojam kontemplacija ili motrenje dolazi od latinske riječi contemplatio što znači gledanje, motrenje, duševno promatranje. Kontemplacija je jedna od klasičnih nezaobilaznih tema u kršćanskoj duhovnosti, ali se često može pogrešno shvatiti označavajući njome posebna iskustva rezervirana samo za elitne krugove ili duhovna iskustva u suprotnosti s aktivnim životom. Ne radi se, dakle, o iskustvu rezerviranu za mistike, monahe i pustinjake, nego o duhovnoj stvarnosti na koju su pozvani svi koji su kršteni.
Kontemplacija se budi u duši kao odgovor ljubavi na slušanu Božju riječ i u meditaciji motrenu stvarnost osobe Isusa Krista ili nekih istina naše vjere. Kao i sve druge stvarnosti duhovnoga života, i kontemplacija je otvorena rastu i sazrijevanju sve do oblika mistične molitve nedokučive ljudskom naporu potpomognutom milošću u kojoj prevladava Božje djelovanje u duši kao čist i nezaslužen dar.[1] Klasični je katolički nauk razlikovao kontemplaciju u kojoj je više prisutna ljudska aktivnost i nazivao ju je pojmom „zadobivena“ od kontemplacije u kojoj prevladava čisti i nezasluženi dar Božje milosti, a nazivana je „ulivena“.
U duhovnom se životu kontemplacijom označava duhovno promatranje i motrenje kod kojega osoba po vjeri, nutarnjim pogledom u ljubavi, gleda i promatra otajstva vjere što se tjelesnim okom ne mogu vidjeti. Duhovni učitelji drže da je prijelaz na kontemplaciju znak napretka u duhovnom životu i velik poticaj za daljnji duhovni rast, ali meditacija i vježbanje u krepostima su, dakle, neizostavan temelj duhovnoga života bez kojega je nemoguće duhovno rasti i sazrijevati, kao ni ostvariti razvojni put molitve.
Molitva sabranosti ili pojednostavljena mislena molitva[2] – koju tako nazvao Bossuet – bila je poznata i prije njega i nosila je različite nazive i dobro je, da na to podsjetimo. Sveta Terezija je naziva molitvom sabranosti. Ovdje, treba razumjeti aktivnu sabranost za razliku od pasivne, o kojoj ćemo govoriti u sljedećim odajama. Tu duša sabire svoje različite sposobnosti, da ih usredotoči na Boga, da Ga sluša i da Ga ljubi.
Više autora je zovu mislenom molitvom jednostavnog pogleda, jednostavne Božje prisutnosti, ili jednostavnog predanja Bogu, ili jednostavnim pogledom vjere, jer duša upire na Boga svoj pogled pun ljubavi, ostaje u njegovoj prisutnosti, stavlja se u njegove ruke i gleda Ga i ljubi jednostavnim pogledom vjere. Bossuet je naziva pojednostavljenom mislenom molitvom, jer u njoj sve pojednostavnjujemo i djelovanje razuma i volje, što više i cijeli svoj život.
Neki karmelićani, a s njima i mnogi drugi, već od XVII. stoljeća je zovu zadobivenom ili stečenom kontemplacijom, za razliku od ulivene kontemplacije.
Izložit ćemo narav toga razmatranja, njegove prednosti, način kako se obavlja i odnos s kontemplacijom u pravom smislu riječi. Ne treba misliti da duša koja iskustveno proživljava pojednostavljenu mislenu molitvu sabranosti ili zadobivenu kontemplaciju uvijek i svakodnevno na ovaj način doživljava vlastitu molitvu, duše je već usvojila božansku pedagogiju suhoća i rastresenosti u molitvi te ostaj vjerna molitvi i kada u njoj doživljava ova iskustva.
Narav pojednostavnjene mislene molitve, molitve sabranosti
Bossuet jako lijepo opisuje ovu molitvu: “Moramo se navikavati da hranimo svoju dušu jednostavnim pogledom i punim ljubavi na Boga i na Isusa Krista, i da bismo to postigli moramo se polagano odijeliti od razumskog razglabanja, razgovora i mnogih čuvstava, da je uzdržimo u jednostavnosti, poštovanju i pažnji, i da se tako sve više i više približimo Bogu, njezinom prvom početku i konačnog njezinoj svrsi… Razmatranje je vrlo dobro u svoje vrijeme i vrlo korisno na početku duhovnog života. Ali se ne možemo kod toga zaustaviti, jer duša, koja je vjerna u svojem mrtvenju i u sabranosti, poprima, kao redovitu čistu i intimniju molitvu, koju možemo nazvati, pojednostavnjenom, koja se sastoji u jednostavnom pogledu ili pažnji punoj ljubavi u sebi, prema nekom božanskom predmetu, bilo prema samomu Boga ili nekom božanskom predmetu, ili nekom njegovom misteriju ili nekim drugim kršćanskim istinama. Duša dakle napušta umovanje, služi se tihom konteplacijom, koja ju čini blagom, pažljivom i sposobnom da prima djelovanje i božanske utiske, koje joj daje Duh Sveti. Ona čini malo, a prima mnogo. Njezin je rad tih, a ipak plodonosniji. I kako se ona sve više približava izvoru svega svijetla, svake milosti i svake kreposti, i njoj se od svega toga sve više daje“.
Tako dakle ta mislena molitva obuhvaća dva bitna čina: promatrati i ljubiti. Promatrati Boga ili neki božanski predmet, da bismo ga ljubili i ljubiti ga, da bismo ga bolje gledali. Usporedimo li ovu vrstu: molitve s diskurzivnim ili afektivnim razmatranjem, opažamo u njoj trostruko pojednostavnjenje, koje vrlo dobro, opravdava izraz, koji je upotrijebio Bossuet.
Prve pojednostavnjenje sastoji se u tome, da se smanjuje, a zatim posve ispušta djelovanje razuma, koje je imalo tako važno mjesto kod razmatranja početnika. Budući da su oni morali najprije steći čvrsta uvjerenja i budući da nisu bili naviknuti na pobožna čuvstva oni su morali dugo razmišljati o temeljnim vjerskim istinama i o njihovu odnosu s duhovnim životom, o naravi, potrebi glavnih kršćanskih kreposti, o sredstvima, kojima će se u njima vježbati, prije nego postignu to, da im se iz duše izviju osjećaji zahvalnosti, ljubavi, kajanja zahvalnosti i ljubavi, pa čvrste odluke, žarke i usrdne molbe.
Ali dolazi vrijeme, kad su ta uvjerenja već toliko prožela našu dušu, da su ona, – da tako kažemo – dio našeg svakodnevnog mentaliteta i da je dosta tek nekoliko minuta, da ih dozovemo u svijest. Onda nam iz duše izlaze spremno i lako pobožna čuvstva o kojima smo govorili, i mislena molitva postaje afektivna.
Kasnije dolazi i do jednog, drugog pojednostavnjenja: nekoliko minuta refleksije nadomješta jedan intuitivni pogled razuma. Spoznajemo bez poteškoća i nekako intuitivno prva načela. A kad smo dugo razmatrali o temeljnim istinama duhovnog života, one postaju za nas tako jasne i tako sigurne, kao i prva načela i mi ih prihvaćamo jednim zaokruženim pogledom, a da ih ne moramo u sitnice analizirati. Tako nam se na primjer ideja oca, kad je apliciramo Bogu, koja u početku treba dugih refleksija, da nam otkrije svoj sadržaj, pokazuje najednom tako bogata, tako plodna, da se na njoj dugo zaustavljamo i s ljubavlju, da uživamo u njezinim mnogobrojnim elementima.
Događa se katkada, da se duša zadovoljava i nekim mutnim, nejasnim pogledom na Boga ili na božanske stvari, koji je ipak tiho i milo drži u Božjoj prisutnosti i po kojem biva sve više i više poučljiva za djelovanje Duha Svetoga. Tada se ona, ne umnožavajući čine razuma ili volje, prepušta posve Bogu da ispuni njegove želje.
Neko slično pojednostavnjenje se odvija u čuvstvima. Iz početka ih je bilo mnogo, bila su različita, i izmjenjivala su se brzo: ljubav, zahvalnost, veselje, bol, žalost radi pogrešaka, želja biti bolji, molitva za pomoć itd.
Ali naskoro se jedno te isto čuvstvo produljuje kroz pet, deset minuta: Misao na Boga, našega Oca, na primjer, budi u srcu intenzivnu ljubav, koja – iako nije izražena mnogim riječima – hrani nekoliko minuta čitavu dušu, prožimlje je, i u njoj budi plemenite dispozicije. Bez sumnje, to čuvstvo neće biti dosta, da ispuni cijelo vrijeme molitve, i bit će potrebno prijeći na druga čuvstva, da ne bismo napali u rastresenost ili u neku lijenost. Ali će svako od tih čuvstva zauzimati tako široko mjesto, da neće biti potrebno, da ih bude tako puno, kao nekada.
Medu tim čuvstvima jedno konačno prevladava i neprestano se probija naprijed u razumu i u srcu: njezin objekt postaje kao neka fiksna ideja, oko koje se nesumnjivo vrte sve druge ideje, ali u malom broju, i koje se podređuju prvoj. Kod nekih će to biti Muka Našega Gospodina, a osjećajima ljubavi i žrtve, koju ona u duši budi: ljubio me je i predao se za me . Za druge će to biti Isus, što živi u Euharistiji, koji će postati središte njihovih misli i čuvstava i bez prestanka će ponavljati: Klanjam Ti se smjerno, tajni Bože naš! Ima ih, koje je posve zaokupila misao o Božjoj prisutnosti u nama i koji misle, samo na to, da Ga slave kroz cijeli dan: “K njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti… hram je Božji svet, a to ste vi… slavite i nosite Boga u srcima svojim”.
To ovako vrlo lijepo tumači o. Massoulie: “Kad duša počne promatrati, da ona ima ne samo čast biti u Božjoj: prisutnosti, nego da ima sreću, da Ga može i posjedovati u sebi, tada ju ta misao prožme i ona se daje na duboku sabranost. Ona promatra toga Boga ljubavi i veličanstva, i čitavo klanjanja vrijedno presveto Trojstvo koje se udostojava, da uđe u nju i da tu stanuje kao u svojem hramu. Ona ga promatra s neizmjernim užitkom, uživa i veseli se zbog toga, što Ga posjeduje, ona u tom nalazi neiscrpivi izvor veselja i mira, gledajući u tome ispunjenja svih svojih želja, koliko je to samo moguće ovdje na zemlji. Jer što može duša željeti i očekivati veće, nego li je posjedovati Boga?
To se pojednostavnjenje uskoro proširuje i na cijeli život: ”Vježbanje u toj mislenoj molitvi – veli Bossuet – počinje već od jutra, kad čovjek probudi čin vjere u Boga, koji je svugdje i u Isusa Krista, čiji nas pogledi ne ostavljaju nikada, pa kad bismo bili zakopani i u središtu zemlje”. Ona se nastavlja kroz cijeli dan. Čovjek se sve jednako, obavljajući svoje redovite dužnosti, sjedinjuje s Bogom, gleda Ga i ljubi Ga. U liturgijskim kao i u usmenim molitvama takav čovjek više misli na prisutnost živoga Boga u nama, nego li na posebni smisao riječi, i u njima traži prije svega to da Bogu zasvjedoči svoju ljubav. Ispitivanje savjesti se također pojednostavnjuje. Čovjek jednim hitrim pogledom vidi odmah, sve svoje pogreške, koje je počinio, i žali ih bez odgađanja. Studij kao i svoje vanjske poslove takav čovjek obavlja u duhu molitve, kao da Ga Bog gleda, i sa željom, da Ga time proslavi sve na veću slavu Božju! I najmanji i najobičniji su njegovi čini prožeti duhom vjere i ljubavi i tako postaju žrtvice, koje svaki čas prikazuje Bogu: “da prinosite žrtve duhovne, koje su ugodne Bogu po Isusu Kristu”.
Korist pojednostavnjene mislene molitve, molitve sabranosti
Velika je korist te molitve u tome, što se po njoj cijeli život svodi na jedinstvo s Bogom, i tako se čovjek približava božanskom životu, za što veću slavu Božju i za duhovno dobro duše. Boga slavimo kroz cijeli dan. Ovo neprestano i milo promatranje kojim duša promatra Boga, omogućuje joj, da Ga upozna i da Ga uzljubi više, nego sva druga promatranja: čovjek zaboravlja na sebe, a još više zaboravlja na stvorenja, ili ih barem gleda jedino i samo u odnosu prema Bogu. Na taj način život postaje produljeni čin kreposti religije, čin zahvalnosti i ljubavi, koji nam mami iz duše, da ponovimo zajedno s Marijom: “Veliča duša moga Gospodina”.
Po toj molitvi posvećujemo dušu. Koncentrirajući svoju pažnju na jednu istinu kroz duže vremena, duša uči bolje poznavati Boga, i kako je taj pogled popraćen ljubavlju, ona Ga ljubi intenzivnijom ljubavi i intimnije se s Njime sjedinjuje i navlači tako na sebe božanske savršenosti i kreposti našega Gospodina.
Sada i odvajanje od stvorova biva lakše. Kad čovjek stalno misli na Boga, stvorovi mu se onda prikazuju samo kao stepenice, kojima se penjemo do Stvoritelja. Kako su ta stvorenja puna nesavršenost i bijede, ona imaju vrijednost samo u toliko, u koliko ona u sebi odrazuju Božja savršenstva i potiču nas, da se uspinjemo do izvora svega dobra.
Poniznost postaje lakša. U božanskom svijetlu čovjek jasno vidi svoje ništavilo i svoje grijehe i veseli se, što može – poniznim priznanjem svojih pogrešaka slaviti Onoga, koji jedini zaslužuje svu čast i svu slavu: Jedinomu Bogu slava i čast. Mjesto da se čovjek postavlja ispred bližnjega, promatra se kao zadnjeg grešnika, spremnog, da rado podnese sva iskušenja i sva poniženja. Možemo dakle reći, da nam pojednostavnjena mislena molitva na posebni način pomaže, da slavimo Boga i da posvećujemo svoju dušu.
Rješenje poteškoća. a) Predbacuje se katkada toj vrsti mislene molitve, da ide u prilog lijenosti i neradu duše u nutrini. Sv. Terezija ovako odgovara na taj prigovor: “No vratimo se k onima, koji promišljaju. To je doduše veoma zaslužno. No ta je molitva veoma ugodna, pa zato misle, da im ne treba svetkovati nedjelje i ni časak proboraviti bez posla. Odmah im se čini da je to gubitak vremena. A ja taj gubitak držim za veliki dobitak. Neka samo, kao što rekoh već, predoče Krista, te ne moreći razuma stanu govoriti, s Njim i uživati Ga. Neka se ne muče prikupljajući razloge, van neka mu pokažu svoje potrebe i istaknu uzrok, što ga ima, da nas se trpi uza se. Tako će obavljati sad ovo, sad ono, da se duša ne izmori jedući vazda, jedno jelo. Ako se na ove istine navikne okus, veoma su ugodne i korisne. Sadrže u sebi krepku hranu, pa duši daju život i mnogo dobitaka”.
Duša eto doista nije bez posla. Ona više ne radi razmišljanjem, ali ona gleda, ljubi, ona hvali Boga, ona mu se predaje, a ako još i ostaje koji čas šutnje, to upotrebljava zato da ga sluša. Ako pak Bog prestane govoriti, ona opet budi u sebi pobožna čuvstva i tako o nekoj neaktivnosti nema ni govora”.
Drugi predbacuju, da usredotočivanje pažnje na jednu određenu misao; umara i da čovjek klone. To bi doista, bila stvarna opasnost, kad bi čovjek htio, da na taj način moli prije nego je na to dosta pripravljen, i kad bi je silom, nastojao obavljati. Ali baš se toga treba čuvati i to izbjeći, veli Bossuet: “Treba paziti, da čovjek ne zamara glavu i da previše ne uzbuđuje svoje srce. Ali treba obavljati ono, što se nameće poniznoj i jednostavnoj duši, bez tih usiljenih napora, koji su više umišljeni, nego li stvarni i utemeljeni. Treba se lagano prepustiti Bogu, da nas privuče, prepustiti se njegovu duhu”. Radi se dakle o tome, da se ne naprežemo silom, nego da polagano slijedimo poticaje milosti i kad smo iscrpili jednu misao, da prijeđemo na drugu bez ikakvog upornog nastojanja ostati na prvoj misli. Tada pojednostavnjena molitva, mjesto da bude umor; postaje slatki odmor duše, koja se posve predaje djelovanju Duha Svetoga. To ćemo shvatiti još bolje, kad budemo vidjeli, kako se obavlja te pojednostavnjena molitva.
Način na koji se obavlja pojednostavnjena mislena molitva, molitva sabranosti
Da bi čovjek stalno mogao obavljati tu pojednostavnjenu molitvu, potrebno je prije svega, da je ostvario sve uvjete, koje smo rekli da se traže za put duhovnoga rasta. Ipak, da bi se čovjek s vremena na vrijeme dao na tu vrstu molitve, dosta je, da ga na to privuče Božja milost. Uostalom, mogli bismo poziv na tu mislenu molitvu svesti na ova dva temeljna znaka.
Stanovita odvratnost i odbojnost od razmišljanja u molitvi meditacije spojena s malo koristi, što je čovjek odatle prima. Pretpostavljamo svakako, da se radi o kakvoj gorljivoj duši, koja se trudi, da dobro razmatra, a ne o kakvoj mlitavoj duši, koja je odlučila da osrednje živi.
Neka stanovita sklonost za pojednostavnjenjem molitve, da bismo mogli uprti svoj pogled u Boga i nalaziti se u njegovoj prisutnosti, koja je skopčana s korišću, što je duša ima od te vježbe. U praksi, kad duhovni vođa vidi da koja gorljiva duša ima mnogo poteškoća, da razvija primjenu razuma ili da budi mnogo čuvstava, zgodno je, da joj prikaže u glavnim crtama ovaj način molitve, da je potakne neka pokuša tako, i da je zamolit da ga izvijesti o postignutim rezultatima pa budu li dobri, onda će je savjetovati, da tako samo nastavi.
Za ovu vrstu molitve ne postoji nikakva metoda u pravom smislu riječi, jer u njoj ima samo dvije stvari: gledati i ljubiti, ipak možemo dati neke savjete dušama: koje su pozvane na tu vrstu molitve, da bismo im pomogli, kako će se držati prema Bogu. Ti su savjeti u razmjeru s karakterom, duševnim raspoloženjima i nadnaravnim sklonostima duše.
Onima, koji imaju potrebu vezati svoja osjetila uz neki pobožni predmete, savjetovat ćemo da bace svoj pogled na križ na Tabernakul, ili kakvu svetu sliku, koja je prikladna za usredotočenje misli, na Boga. Kao sto veli arški župnik, “ne treba mnogo govoriti, da bismo dobro molili. Znademo, da je dobri Bog svugdje, u svetohraništu. Otvorimo Mu svoje srce. Ugodno se osjećamo u njegovoj svetoj prisutnosti. I to je najljepša molitva”.
Oni, koji imaju živu maštu moći će si predstaviti kakvu evanđeosku zgodu, ne detaljno, kao nekada, nego u cjelini, na primjer našeg Spasitelja u Maslinskom Vrtu ili na Kalvariji. A zatim Ga promatrati, kako pun ljubavi trpi za nas i govoriti sam sebi: ”On me je ljutio i predao je samoga sebe za mene”.
Ima ih opet koji vole polako čitati tekst iz svetog Pisma ili kakvu pobožnu molitvu, da u tom uživaju, i da se time hrane. To preporučuje sv. Ignacije u svojem drugom načinu razmatranja. I iskustvo pokazuje, da su mnoge duše prešle na pojednostavnjenu molitvu baš ove vrste. Time dakle treba savjetovati, da si izaberu najljepše tekstove, upravo one, kod kojih su najviše uživali, kad su ih čitali i da se njima okoriste, kako ih nadahnjuje i vodi Duh Sveti.
Čuvstvenim dušama, ćemo savjetovati, da bude čine, koji se temelje na ljubavi prema Bogu, na primjer “Ljubim te Bože svim srcem svojim, jer Ti si sama dobrota, neizmjerna ljepota…” I čovjek dugo uživa u tih nekoliko misli. Ili se čovjek obraća na Isusa i misli na naslove, koje On ima iz ljubavi prema nama: “Ljubim Te, Isuse, jer Ti si sama ljubav, Ti si moj Gospodin, ja ću Te slušati, Ti si moj Pastir, ja ću Te slijediti i hranit ću se s Tobom. Ti si moj Učitelj, vjerujem u Te. Moj Otkupitelj, ja Te blagoslivam i pristajem uz Tebe, Ti si moj poglavar, utjelovljujem se u Tebe. Ti si moj najvjerniji prijatelj ljubim Te iznad svega, i želim Te ljubiti za uvijek”
Možemo se također poslužiti jednostavnom metodom mislene molitve, što ju je Olier ostavio svojim učenicima: Isus pred očima: “Držimo se pobožno i ponizno prema tako Božanskoj i tako svetoj stvari. I prije nego li će naše srce razviti ljubav, hvalu i druge svoje dužnosti, ostanimo nekoliko časaka nijemi pred njim…”; Isus u srcu: Molit ćemo Duha Isusova, da dođe u našu dušu, da postanemo slični tom božanskom uzoru: “Dat ćemo se Njemu, da nas posve posjeduje i da nas oživi svojom krepošću. Zatim ćemo ostati još neko vrijeme u tišini pred njim, i dopustiti Mu, da nas razmekša Božanskim pomazanjem…”; Isus u rukama. On želi da se njegova božanska volja vrši na nama, koji smo njegovi udovi, koji moramo biti podložni svojoj glavi, i koji se smijemo micati samo tamo, kamo hoće Isus Krist, naš život i naše sve. On ispunja našu dušu svojim Duhom, svojom krepošću i svojom snagom i On mora izvršiti u nama i po nama sve ono, što On želi”.
Ima nadalje duša, kod kojih prevladava volja, koje ne mogu više razumom skakutati od istine do istine i kojima je teško – jer se i inače nalaze u nekoj suhoći i rastresenosti – izvući iz svoga srca pobožna čuvstva.
Pojednostavnjenu molitvu, koja njima odgovara, ovako je opisao o. Piny: “Ta se molitva sastoji u tome, da duša hoće provesti cijelo vrijeme molitve u ljubavi prema Bogu i ljubeći Njega više nego smoga sebe. Da je hoće obavljati zato, da Ga moli u duhu ljubavi. Da hoće u njoj ustrajati posve prepuštena u njegovu Božansku volju… Treba primijetiti, da ljubav ima tu prednost nad činima većine kreposti i nad drugim vrstama jedinstva, da ako hoćemo ljubiti, doista i ljubimo, da, želimo li se iskrenom voljom u ljubavi sjediniti s voljom Onoga, koga ljubimo, ili koga bismo htjeli ljubiti, posjedujemo odmah samim tim činom svoje volje to jedinstvo, ta ljubav nije ništa drugo, nego afektivni čin naše volje”.
U ovoj mislenoj molitvi čovjek je izložen rastresenosti i suhoći, kao i kod afektivne molitve. Mora samo nastojati, da se kod toga ponizi, da prikaže tu svoju muku Bogu, nastojeći usprkos svega ostati u njegovoj prisutnosti s potpunim podlaganjem svoje volje: rastresenost može svakako spriječiti misao da bude uprta na Boga, ali ne može spriječiti volju, čije djelovanje virtualno traje pored svih rastresenih misli.
Pitamo se, da li je potrebno, kad čovjek obavlja tu pojednostavnjenu molitvu, da se pripravi njezin predmet. Općeniti odgovor mora biti potvrdan. Zna se, da je sv. Franjo Saleški savjetovao svetoj de Chantal, da pripravi svoje razmatranje: “Ja ne velim, da čovjek, kad je pripravio svoje razmatranje i kad ga u molitvi Bog pozove na tu vrstu molitve (pojednostavnjenu) ne velim, da se tada ne treba odazvati. Ali uzeti kao pravilo, da se razmatranje uopće ne pripravlja, to mi izgleda malo nezgodno, kao da bismo htjeli izaći pred Boga bez svoga djelovanja, bez zahvaljivanja, bez prikazanja i bez izričite molitve. Sve to možemo korisno obaviti, ali da to bude pravilo priznajem, meni to izgleda malo nedosljedno, čudno”.
Ovaj je savjet jako pametan, pripraviti predmet nipošto ne znači spriječiti Duha Svetoga, da nam nadahne kakav drugi predmet, ako On to želi. A ako On to ne bude učinio, onda će se čovjek baviti predmetom, koji je pripravio.
U pripravi se obično uključi i odluka, koju će čovjek stvoriti na kraju molitve. Sigurno više vrijedi, ako se ona odredi već u večer odnosnog dana. Može se dogoditi, da Duh Sveti nadahne duši kakvu drugu odluku, ili da On jednostavno nosi dušu, da se Bogu daje kroz cijeli dan. Ali će i ona, koju je čovjek sam stvorio, imati svoju korist. Nadodajmo ipak, da će najbolja odluka biti, – kad se već sve pojednostavnjuje – koja je isto tako pojednostavnjena, kao na primjer, ako čovjek stvori odluku, da će neprestano živjeti u Božjoj prisutnosti, ili da Mu neće ništa odbiti, ili da, će sve učiniti iz ljubavi prema Njemu. Iako te odluke izgledaju jako općenite onima koji ne obavljaju molitve te vrsti, one su ipak vrlo precizne i određene za duše, koje je Bog doveo dotle, jer On preuzima na sebe posao i zadaću, da one budu provedene i u praksu preko svojih nadahnuća, koje će im davati često preko dana.
Odnos između pojednostavnjene mislene molitve i ulivene kontemplacije
Da točno izložimo zajedničku nauku u tom predmetu (u čemu se svi slažu), pokazati ćemo:
Da pojednostavnjena molitva na koncu konca nije ništa drugo, nego kontemplacija, ali stečena. Da je ona izvrsna dispozicija za ulivenu kontemplaciju, i što više, da katkada u nju i prelazi i s njome završava.
To je kontemplacija. To je misao Bossuetova, koji, nakon što je opisao tu molitvu, na dodaje: “Duša dakle, koja napušta djelovanje razuma, služi se tihom kontemplacijom, po kojoj duša biva veselom, pažljivom i spremnom da prima Božansko djelovanje i utiske, koje joj Duh Sveti daje”.
Isti se zaključak nameće i usporedimo li narav same ove molitve (pojednostavnjene) s naravi kontemplacije. Ova, naime kontemplacija se definira, kao jednostavna, intuicija istine, a pojednostavnjena molitva se sastoji – veliki Bossuet – u jednostavnom pogledu, ili pažnji punoj ljubavi u sebi, prema nekom božanskom predmetu; s pravom je dakle nazivamo kontemplacijom
Ali to je stečena, a ne ulivena kontemplacija, barem u svojim početcima, tako da ona ostaje slaba i neodređena. Pa ona doista i traje samo nekoliko minuta i onda ustupa mjesto drugim mislima i čuvstvima. To biva tek malo po malo, da se duša privikava gledati i ljubiti Boga jednostavnim pogledom vjere, kroz sve veće i veće vrijeme, i na neki zaokruženi način, kao što umjetnik promatra kakvo remek-djelo, kojemu je malo čas prije studirao detaljne različite elemente. Izgleda da i ovdje postoji neki redoviti psihološki razvoj, koji očito pretpostavlja živu vjeru, što više i latentno djelovanje Duha Svetoga, ali ne neku specijalnu Božju intervenciju, neku djelatnu milost.
Pojednostavnjena je molitva prikladna dispozicija za ulivenu kontemplaciju. Po njoj doista duša dolazi u jedno stanje, u kojem postaje vrlo pažljiva i vrlo poslušna na poticaje milosti Duha Svetoga. Kad se dakle bude svidjelo Božjoj Dobroti, da se posluži tom dušom, da u njoj izvede dublju sabranost, jednostavniji pogled, intenzivniju ljubav ona ulazi tada u drugu fazu te pojednostavnjene molitve, u fazu, kako je opisuje Bossuet u svojem djelcu, koje smo već citirali.
“Zatim ne treba raditi na tome, da se izvede više čina ili različitih raspoloženja, nego jednostavno ostati pažljiv na ovu Božju prisutnost izložen njegovim božanskim pogledima, nastavljajući tako tu pobožnu pažnju ili izlaganja, dok nam naš Spasitelj bude za to davao milosti, ne nastojeći da činimo drugo osim ono, što nam dolazi jer ta molitva je molitva s jedinim Bogom i ta je molitva jedinstvo, koje sadržava na posebni način sve druge partikularne dispozicije, i ona dušu pripravlja po malo na pasivnost, to znači, da Bog postaje jedini učitelj njezine nutrine, i da On u njoj djeluje na neki posebni način, nego li redovito. Što stvorenje manje radi postaje na neki način slična, a i iz te molitve bere divne plodove…”
Odmah će nam pasti u oči riječi, koje smo podcrtali i koje tako jasno pokazuju posebno i snažno djelovanje Božje i pasivnosti duše. Tu se već radi o ulivenoj kontemplaciji. Molitva, koja je započela s nekom aktivnošću s naše strane, ljubeznim gledanjem Boga, završava s odmorom ili mirom, gdje Bog mnogo snažnije djeluje, nego li duša.
Tako postoji neki neprestani kontinuitet između afektivne pojednostavnjene molitve, koja se može steći duhom i vjere i mira, ulivene molitve, koja je nastala uz sudjelovanje duše pomoću darova Duha Svetoga. Postoji bitna razlika između jedne i druge vrste. Prva je stečena, a druga je ulivena. Ali ima među njima neka veza, most, a to je pojednostavnjena molitva, koja počinje jednostavnim pogledom vjere, a svršava, se, kad se Bogu svidi, kad Duh Sveti posve osvoji dušu.
Bez sumnje, Bog nije dužan, pa ni onda, kad je neka duša već stigla do stupnja pojednostavnjene molitve, da tu molitvu pretvori u ulivenu molitvu, koja uvijek ostaje dragovoljni dar, do kojeg se nikada ne možemo uzdići sami po sebi. Ali On to Često čini, kad je duša za to dobro raspoložena. Jer On ništa toliko ne želi, koliko to da se na najsavršeniji način sjedini s dušama, velikodušnim dušama, koje Mu ne žele ništa odbiti.
I ovaj prvi oblik života sjedinjenja je već vrlo savršen. Sjedinjena čuvstveno i stalno s Bogom, duša se nastoji vježbati u krepostima, i to u onom, što je u njima najuzvišenijega, s pomoću darova Duha Svetoga, koji djeluje u dušama čas na jedan prikriveni, a čas opet na otvoreniji način.
Darovi, koji kod nje prevladavaju, po radi njezina temperamenta, njezinih poslova i božanskih nadahnuća, vode je na djelo. Ali pri radu ostaje u vezi s Bogom. Ona radi i podnosi za njega, s Njime pod utjecajem njegove milosti.
Kad dođe čas molitve, njezina je molitva (mislena) vrlo jednostavna: ona gleda očima vjere onoga Boga, koji je njezin Otac, koji stanuje u njoj, koji radi zajedno s njome. I promatrajući Ga, ona Ga ljubi. Katkada se ta ljubav očituje u plemenitim pothvatima, a drugi su puta opet to opet čisti čini volje. Jer duša ima svojih suša i svojih kušnja, ali ona može reći: Bože moj, ljubim Te ili barem hoću da Te ljubim! Ja želim, iz ljubavi prema Tebi, izvršiti Tvoju svetu volju, pa bilo pošto.
Ima časova, kada se darovi Duha Svetoga znanja, razuma i mudrosti, koji redovito djeluju u njoj samo prikriveno, pokažu svjetlost i stavljaju dušu kroz jedan čas u slatki mir. To je neka vrsta početne ulivene kontemplacije.
Razmisli! Kakvo je moje iskustvo razmatranja i meditativne molitve? Primjećujem li napredak u molitvi i njeno pojednostavljenje? Vodi li me molitva razmatranja u veću nutarnju sabranost u kojoj sam svjestan Božje prisutnosti?