Svaki kršćanin je od Boga pozvan da u potpunosti ostvariti rast života milosti, dođe do zrelosti u vjeri te ostvariti skladan i cjelovit razvoj svoje osobnosti. To nije moguće postići bez neopozivog opredjeljenja za Boga te ozbiljnog sučeljavanja s bolnom stvarnošću grijeha, požude i napasti koji djeluju na vjernika iznutra ili izvana. Crkva o tome uči: „Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta borba koja je započela već od početka svijeta trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjeg dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoću Božje milosti može postići svoje nutarnje jedinstvo” (GS 37).

Na prvom stupnju duhovnog života nakon obraćenja, koji može potrajati i više godina,[1] u iskustvu življenja vjere uz shvaćanje poziva i očitovanja Božje ljubavi, dominira napor u borbi protiv grijeha, osobito teškoga, te požude, strasti i svega što bi moglo dovesti do gubitka Božje ljubavi i milosti. U toj borbi uz pomoć Božje milosti i vlastitih napora, duša se čisti i sazrijeva u ljubavi. Pa ipak ne uspijeva se osloboditi navezanosti na samu sebe, svakog lakog grijeha kao i korijena grješnih nagnuća koja u sebi osjeća. Kako duhovno raste, dušu sve više prožima Božansko svijetlo, a njeno čišćenje se produbljuje do najdubljih slojeva gdje samo ljudski napor ne može biti učinkovit nego sam Bog preuzima inicijativu u tom smjeru.[2] Sveto pismo često govori o obraćenju i onih vjernika koji se nalaze u stanju milosti i koji žive autentičan kršćanski život. Sam Isus je apostolima, koji su već bili s njime, govorio o potrebi sazrijevanja i rasta u obraćenju kao bi postali pravi Božji prijatelji: „Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao mala djeca nećete ući u kraljevstvo Božje“ (Mt 18, 3).

Na drugom stupnju duhovnog života, koji se naziva sazrijevanje ili prosvjetljenje, vjernik nastavlja sve svoje duhovne vježbe i prakse koje smo opisali u četvrtom poglavlju, a glavni naglasak u iskustvu duhovnog života je jačanje nutarnjeg čovjeka prema izreci apostola Pavla: „Neka vam dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po njegovu Duhu u nutarnjeg čovjeka“ (Ef 3, 16). To jačanje nutarnjeg čovjeka se najbolje uočava ako promatramo krjeposti: ljubav prema Bogu i bližnjemu i poniznost. Naime, koliko vjernik jača nutarnjim životom toliko je njegova ljubav prema Bogu i bližnjemu autentičnija, a on je u miru i kršćanskoj radosti duha usprkos svakodnevnim dogodovštinama koje mogu buditi i suprotne osjećaje. To jačanje nutarnjeg čovjeka nužno se očituje i u poniznosti jer vjernik dublje upoznaje sebe, svoju nedostatnost što ga nuka na veće predanje Bogu i razumijevanje prema bližnjemu.

Kod prosvjetljenja u koje duša ulazi obično nakon više godina borbe za autentičan kršćanski život, ako je završena borba s padovima u teški grijeh, vjernik na novi način i prosvijetljen svjetlom Božje milosti, otkriva bogatstvo nutarnjeg života, Božju darežljivosti i milosrđe, ljepotu ljubavi kao i vrijednost žrtve i molitve. Tada vjernik osjeća novi polet u ljubavi i služenju kao i želju za daljnjim duhovnim rastom.[3] Duhovni rast je moguć samo kao jedan odnos, odgovor na poziv Isusove ljubavi i njegovu riječ. Svaki rast podrazumijeva prijateljevanje s Isusom. Duh u kome se raste je Duh Kristov. Duša koja razmatra o Isusu, uviđa njegove geste, ponašanje stavove, krjeposti, želi biti prožeta njegovim Duhom, i u svom životu svjedočiti za Isusa. Pojam prosvjetljenja dobro odražava vrijednost razmatranja osobe i nauke Isusa Krista te postaje poticaj za daljnji duhovni rast. Dakle, nema duhovnoga rasta bez iskrenog sučeljavanja s Evanđeljem u kojem se naš duh podlaže Evanđelju, ali ne bez određenog napora da se bude vjeran Kristu. Vjernik koji je prošao jedan stupanj duhovnog rasta te je stekao osnovna iskustva u življenju vjere, a želi duhovno napredovati, prvenstveno se trudi oko rasta u dobru i krjepostima, nasljedovanju Isusa Krista, ljubavi prema bližnjemu, a naglasak duhovnog sazrijevanja se svodi na borbu protiv lakih grijeha i navezanosti na samoga sebe, jer se želi odgovoriti čistom ljubavlju na čistu Isusovu ljubav.

Duša, dakle, shvaća dinamiku umiranja sebi, ali ne kao depresivni doživljaj straha od gubljenja sebe, svojih komoditeta i negodovanje protiv Boga koji joj ništa ne dopušta niti daruje, što je znak velike nutarnje neslobode i navezanosti na samu sebe, nego kao dinamiku rađanja nove ljubavi. Vjernik koji kroči putem prosvjetljenja, doživljava umiranje sebi i mrtvljenje kao nužno sredstvo koje vodi do nutarnjeg obogaćenja po lišenosti, ogoljenju, uviđanju vlastitog ništavila i bijede koji postaju duhovno siromaštvo i temelj preobraženja u Kristu.

            Ako bismo htjeli u nekoliko redaka opisati put duhovnoga rasta i sazrijevanja koji vodi preko čišćenja do prosvjetljenja, treba reći da on ide od početnoga oduševljenja i željene idealizirane svetosti k prikazivanju vlastitoga siromaštva koje uistinu autentičan duhovni put iznese vjerniku na vidjelo. Čovjek je sklon idealiziranju i zamišljanju puta kojim bi trebao kročiti, a to je plod nepoznavanja Božje logike djelovanja u povijesti spasenja, nepoznavanja sama sebe i dinamike duhovnoga života.

Već smo naglasili da je put duhovnoga rasta, put rasta u ljubavi. Cilj duhovnog života je postizanje svetosti koja se očituje u čistoj ljubavi. Da bi duša do nje došla treba proći naporan put umiranja samoj sebi i čuvati se pada u lake grijehe. A upravo to je bit dinamike puta sazrijevanja ili prosvjetljenja. To je stanje duše o kojem Montfort govori kao o glavnom razlogu nesavršenog iskustvenog spoznavanja posvete. Duša koja je učinila posvetu Isusu Kristu po Mariji, darovala se i potpuno prikazala Bogu, a svu dramatičnost borbe za očuvanje cjelovitosti predanja u svakodnevnici, Montfort tako profinjeno opisuje u pjesmi Služenje Bogu u duhu i istini:

„Služimo Bogu bez podijeljenosti, jer srce podijeljeno ide putem propasti. Sve ili ništa, Bog nam govori svojom jezikom, a meni je i malo dovoljno, kaže nam Sotona. Sve prikažite! Bog to od nas zahtijeva i kaže nam: Ja sam apsolutni Gospodar svakog dobra! Dajte mi sve, cijelu dušu, duh i srce, ili mi ne dajte ništa. Podijeljenost me živo pogađa, ne mogu podnositi srce osakaćeno. Mlakoga ću izbaciti iz svojih usta i nikada ga više neću uzeti. Tko Bogu prikazuje polovičnu žrtvu, njegovo malo srce je na dvoje podijeljeno. Koje li krađe, užasne nepravde, kojeg li prijezira tako moćnoga Gospodina! Jedno tako maleno srce kao ptičica da bi bilo sretno preveliko je za tako velikoga Boga koji ga ljubi?

O velikog li prijezira prema tako velikom Gospodaru! Dobri Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi sve daruje i obećava samoga sebe. Darovati se potpuno njemu je čin zahvalnosti koji on traži za naše dobro. Ne može se istovremeno služiti dvojici gospodara, to je Božja riječ, jer jedan drugom prave zapreke budući da imaju suprotne zakone. Propada se kad se počne koristiti metoda miješanja zlata i srebra s Bogom, suobličenje Evanđelja s modom. Bježimo od tog nesretnog načina života. Najčešće nas Gospodin oponaša. On je svet s onima koji su sveti. Podijeljeni smo! Bog odmjerava i ograničava, darujemo li sve, on daruje objeručke. Bdijemo li? Ni on ne spava, bdije. Ljubimo li? On gori, izgara ljubavlju! Spavamo li? On je hladan, pospan.

Ako malo darujemo, to njega potiče da malo daruje. Ako netko čini teški grijeh, kršeći zapovjedi sve gubi pa i nebo te ubrzo postaje odgovoran za pad u pakao i za sve muke. Griješiš, grijeh je malen, a ti se ne obazireš na preobrazbu po kojoj od sveca postaješ prijestupnikom. Onda se buniš protiv svoga Boga, činiš kompromis, uspoređuješ ga s nečim drugim, a to znači prestaješ više biti njegov prijatelj. Ne dolazi se odjedanput do velikoga grijeha, niti dobar postaje odmah zao, nego ponor priziva ponor jer se previše slijedilo svoja nagnuća. Prvo, nisi u sitnicama vjeran, kršiš malu zapovijed, zatim se postaje nevjeran i buntovnik i na kraju dolaziš do otvrdnuća. Jedan članak, samo jedna stvar neprakticirana, zapostavljena, odbačena i protiv koje se boriš, stvorili su bezbožnika i heretika te doveli do potpune zloće. Jedna mana uz koju se pristaje i koju se gaji, često je greben i velikih svetaca, uz koju je Bog vezao njihovo spasenje i svoje velike planove. Daleko od nas te neodlučne duše koje trajno stoje na dvije obale.

Daleko od nas te nevjerne duše i jao njihovim nevjernostima. Borimo se protiv zlih strasti, nagnuća, dominantnih grijeha, gonimo lisice iz vinograda koje mu nanose veliku štetu. Potrudimo se cijelim duhom upoznavati, svim srcem ljubiti, cijelim tijelom služiti velikom učitelju bez pridržaja i prestanka. Ustrajte dobri sluge, jer ste u malome bili vjerni, baštinit ćete život vječni i biti postavljeni nad svim Božjim dobrima. Izabirem tebe, vjerna Marijo, da poslije Boga tvoje vjerno i slobodno srce bude izvor nasljedovanja cijeloga mojega života. Neću se više nikada Bogu opirati. Bit ću poslušan tvojim i najmanjim poticajima. Podložit ću tvojoj poslušnosti cijelo svoje srce bez podvojenosti. Bog sam“ (P 153).

Ta nutarnja borba za vjernost Bogu i rast u ljubavi je odgovor vjernika na čistu ljubav kojom ga Isus ljubi. Duhovni rast je najuže povezan i sa sazrijevanjem u ljudskosti. I pod tim vidom Crkva nas opominje: „Tko god slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjekom“ (LG 41). A duhovna zastranjenja sa sobom nose žalosne posljedice na ljudskom i duhovnom planu. Kada vjernik koji se posvetio Mariji istinski nastoji oko jačanja nutarnjeg života i rasta u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kao što to gore preporučuje svetac, onda uistinu duhovno sazrijeva i raste u krjepostima koje ga milošću Božjom jačaju u borbi za čistoću duše i zrelu ljubav.

To nipošto ne znači odsutnost nutarnjih napetosti i konflikata jer taj isti napor da se ostane vjeran nosi i spoznaju sve krhkosti i bijede ljudskoga života koja postaje temelj za autentičnu duhovnu spoznaju samoga sebe i pravu poniznost.[4] Govoriti o duhovnom rastu znači shvatiti da smo od Boga pozvani na rast. I svatko je pozvan na rast u vlastitoj povijesti, sa svime što ona sa sobom nosi, u uspjesima i poteškoćama, slabostima i mogućnostima. Na tom putu daljnjeg duhovnog rasta milost Božja snaži dušu po molitvi koja se usavršuje i jača te prožima i afektivni dio našeg bića. Vjernika, čiji se duhovni život učvrstio po svakodnevnoj praksi, prosvjetljuje Božja milost u molitvi te može i početi kušati kada i kako to Bog hoće, gorljivost Božje ljubavi što ulijeva duhovnu snagu, radost, zahvalnost Bogu i želju za daljnji rast. Montfort opisuje svoja iskustva:

„Moji duhovni i tjelesni darovi, nutarnji i vanjski, tvoja su dobročinstva i tvoje blago. Bogu hvala, Bogu hvala! Kušao sam velike polete svetih i silnih poticaja. I oni su tvoje dobročinstvo i darovi. Bogu hvala, Bogu hvala! Od tebe dolazi moja svetost, moje bogatstvo i blagostanje i sva moja sreća. Bogu hvala, Bogu hvala! Kakvu radost i milost kuša ponekad moje srce? To je djelo tvoje milosti. Bogu hvala, Bogu hvala!“ (P 27,16-18; 21).

„O moj Bože, želim te ljubiti, ljubav me potiče, počinjem izgarati. Ti me očaravaš. Pustite me da ljubim. Potpuno podložan tvome Zakonu, od Pariza do Rima, izabirem te za svoga kralja i prisežem ti svoju vjernost, prisežem svima usprkos. Želim te ljubiti, o Bože, herojskom ljubavlju, iako me posvuda ismijavaju, zatvaraju mi vrata, iako posvuda nailazim na protivljenje. Cijeli je pakao u gnjevu, pokreće nebo i zemlju. Ali Gospodine, usprkos vukovima, ako me ti pomažeš, navijestit ću rat svima, sa svima ću se boriti. Dobri kršćani ne ljenčarite, ljubimo hrabro, borimo se, pa i našim pjesmama, protiv svijeta i njegovih plodova, samoga pakla i đavla. Ljubimo uvijek, ljubimo više. Ljubimo Gospodina radosnim srcem ne bojeći se nikoga. Ako ćemo zbog toga na svijetu trpjeti udarce zavidnika, imajmo pred očima krunu na nebesima. Tako neka bude“ (P 138).

Sazrijevanje svakog kršćanina osobna je stvar i svatko slijedi svoj vlastiti put koji izmiče strogoj kategorizaciji. Dinamika rasta je vlastita za svakog kršćanina i određena je putem kojim Duh Sveti vodi dušu, zatim životnim prilikama u kojima se živi svjedočanstvo vjere, a slobodom i vjernošću se odgovora na dobivene milosti. Taj put ne može biti unaprijed spoznan u svojim razvojnim posebnostima te zbog toga vjernik treba biti u stavu slušanja Boga, pažljivom promatranju i razlučivanju kako bi pronašao svoj put.

Pa ipak ostaju važne opće upute i temeljni nauk o načelima po kojima Bog vodi duše do sjedinjenja sa sobom. Svaki se pojedinac na vlastititom putu sučeljava s tim naukom kao svjetlom koje obasjava njegov put. Kršćanin treba biti svjestan i svoga vlastitoga poziva i staleža, milosti koje je primio, svojih sposobnosti i nutarnjih i vanjskih ograničenja. Treba prepoznati i vrednovati taj put kao volju Božju za sebe i ostati vjeran autentičnom kršćanskom životu. Zlatno pravilo kršćanske mudrosti ostaje savjesno i ozbiljno vršenje svojih staleških dužnosti kao siguran izraz volje Božje i svjedočanstvo kršćanske zrelosti. Na tom putu sazrijevanja mogu se kušati i trenuci krize, a ona se obično javlja kada je osoba već otkrila svoj poziv, založila se na putu njegova ostvarenja, a treba svakodnevno obnoviti svoja temeljna opredjeljenja ili ih sačuvati od kompromisa koji ugrožavaju autentičnost duhovnog puta, te vjernik treba obnoviti svoje motivacije imajući Boga kao središte života.

Na putu rasta treba ulagati velike psihološke i duhovne napore što umara dušu i može dovesti do onog stanja koje se naziva mlakost. Jedan autor je ovako opisuje: „Istina je da je svaki početak težak, ali ni napredak nije lagan. Kad se ljudska narav bude opirala Kristovu jarmu, kad počne upadati u malo prije nabrojene slaboće ili popusti u prvom žaru, može nastupiti duševno stanje što ga zovemo mlakost. Dugo nas naprezanje zamori, snaga volje klone, plamen čuvstva se prigasi i mi zapadnemo u opću duševnu malaksalost. Iznemoglost i mlitavost obuzmu sve naše moći, više nema govora o napredovanju. Ova bolest nas može zahvatiti na svakom stupnju duhovnog života. U početnome često, u posljednjem rijetko, a u drugom najčešće.

Ne smijemo je zamijeniti s duhovnim suhoćama (koje nisu svojevoljne, dolaze nenadano, bolno se podnose, s njima se ne mirimo i nastojimo ih se riješiti). Mlakost nastupa s našom krivicom, prepuštamo joj se bez odupiranja, promatramo hladno i nemoćno raspad našeg krjeposnog života. Kao što tjelesna anemija počinje slabom ishranom, tako i duhovna. Ne hranimo dovoljno svoj duh molitvom, razmatranjem, sakramentima, pobožnim činima ili pak sve to činimo nemarno i mlitavo. Napasti se umnažaju, pobijede prorjeđuju, mali grijesi podižu glavu, krjepost blijedi i nestaje. Najgore je kad se ovim stanjem izmirimo i kad našom voljom mlakost sasvim zavlada. Prije nego nas Gospodin izbljuva iz svojih usta, treba se prenuti i preporoditi. I ovdije je potrebno obraćenje. Najprije upoznati svoje pravo stanje i pogibelj u kojoj se nalazimo. Zatim se uteći duhovnom vođi koji će nam pružiti ruku pomoćnicu. Prodrmati svoju nutrinu u ozbiljnim duhovnim vježbama i započeti nanovo život pobožnosti, opet sa žarom prionuti uz svoje kršćanske i staleške dužnosti.“[5]

Sv. Ljudevit sigurno nije bio pao u mlakost ali se borio sam sa sobom, slabostima i napastima za ustrajnost na putu rasta u svetosti. U toj borbi na vidjelo izlazi sva krhkost našeg bića i duhovnog puta. Bog to dopušta i želi kako bi se duša više oslobodila od navezanosti na samu sebe i po predanju ukorijenila samo u Bogu. I takva bolna iskustva su sastavni dio puta prosvjetljenja i vode dušu putem autentično duhovne spoznaje sebe i dublje ukorjenjuju poniznost. Montfort je iz svoga iskustva uvidio važnost posvete Mariji kao povlašteno sredstvu za ustrajnost. U pjesmi Bijeda ljudskog života i povjerenje u Boga koja najviše odražava osobno Montfortovo iskustvo, kao u jednom kriku, svetac otvara svoju dušu izazvanu na borbu same sa sobom te napastima svijeta i đavla:

„Moj Bože, kad mislim na svoju slabost, na veličinu svih mojih neprijatelja, na njihov broj, snagu i njihova lukavstva, zaista se uznemirim i zadrhtim. Plovim olujnim morem gdje mi tisuće grebena prijeti smrću; oluja je tako jaka i bijesna da gotovo nitko ne stiže u luku. Ovo životno more je puno provalija, lažnih prijatelja i gusara, koji mi nude svoje usluge, s namjerom da se i ja nasučem. Đavao dolazi skrivajući svoj bijes pokazati mi vremenska dobra, kako bih i ja pao u njegovo ropstvo, a zatim u vječnu vatru.

Svijet svojim običajima i modom, svojom čašću i svojim „što će drugi reći“, nudi mi odluku, smješka mi se, udovoljava mi kako bi me uveo u svoje prokletstvo. Prikriven je lijepim prividom koji kaže: „Ja sam vaš ponizni sluga“; koji se pretvara da me štiti, kako bi mi zabio nož u srce. Osjećam smrt koja me slijedi i vreba, potiho, u nevidljivoj odjeći, u svakom trenutku se potajno približava kako bi me neočekivano iznenadila. Međutim, ja nemam čime da se pokrijem od njenih napada i užasnih odredaba, a ni čuvari Louvra ne bi od nje obranili najvećeg među kraljevima. U svakom se trenutku vječnost približava kao ljuta vatra ili rijeka mira, ne znajući gdje će biti moje počivalište zauvijek, jao, zauvijek.

Ali moj najsumnjiviji neprijatelj kojeg hranim i posvuda nosim, sam ja, grješnik, užasni grješnik, koji protiv sebe ratuje sve do konca. U mojoj duši samo je neznanje, slabost i grijeh, u mome srcu požuda, bolest ili siromaštvo. Osjećam u sebi ovo pobunjeno tijelo koje mi svaki dan priređuje borbu u kojoj je moja jadna duša gotovo pobijeđena tako da popušta na njegov mamac. Ah, što bi učinio ovaj jadni zemaljski crv koji je samo grijeh i ništavilo, kad ne bi imao u ovom užasnom ratu, o moj Isuse, tvoju svemoguću ruku. Ne bi li tisuću puta potonuo, da mi ti nisi bio upravljač i kormilar, izbjegavajući oluju koja svaki dan prijeti mome djelu. Nakon Isusa, sveta Djevice Marijo, u tebi nalazim snažno i čvrsto uporište. O istino, posvuda naviještam kako bih bez Marije već propao. U tebe sam položio sve svoje nade, pomoć i utjehu. Pod tvojim okriljem, ja sam na sigurnom, protiv tijela, svijeta i đavla. S vama dvoma nadam se da ću biti vjeran u borbama u ovom teškom izgnanstvu, kako bih ponio vječnu krunu koja se daje jedino hrabrim vojnicima. Bog sam“ (P 114).

Kao što se vidi iz ovog svečevog iskustva duhovni rast u vjeri, osim poleta u duši i radosti zbog novih otkrića Božje ljubavi u molitvi i življenju, ostvaruje se i u dubljem suočavanju sa samim sobnom i naporom da se usprkos svemu ostane vjeran Bogu, a to je upravo dokaz i sazrijevanje u ljubavi. Vidimo da je i Montfort kušao mučninu te borbe, a otkriva nam tajnu ustrajnosti svoga duhovnoga puta, posvetu Mariji. „Bez Marije, ja bih već propao.“ Upravo to iskustvo Marijine majčinske pomoći duši kada je u mučnoj i teškoj situaciji, u sv. Ljudevitu je budilo veliko povjerenje, donosilo mir i radost te je posvetu opisao kao pobožnost Mariji koja je nježna (usp. PP 107) u svim mučninama života i kao divno sredstvo ustrajnosti (PP 173-182). I ne samo to, prema sv. Ljudevitu, posveta je tajna duhovnog života da vjernik sačuva kršćansku radost usprkos vlastoj bijedi koju duhovni život otkriva, što je jedna od najsloženijih i najtežih stvarnosti kod prakticiranja vjere, a to je moguće ostvariti samo ako duša istinski živi dinamiku borbe da ostane vjerna Bogu kao što to Montfort uči.

„Bijedna djeco Marijina! Vaša je slaboća skrajna, vaša je nepostojanost velika, vaše je dno sasvim pokvareno. Treba priznati, i vi proistječete iz iste pokvarene gomile Adamovih i Evinih sinova. Ali ne klonite zato duhom, nego se utješite i radujte se: Evo vas učim tajnu, tajnu koju ne poznaje skoro nijedan kršćanin, pa ni oni najpobožniji“ (PP 177).

Sve dinamike rasta duhovnog života koje smo iznijeli, svetac je utkao u nauku o posveti s tim da je objasnio i teološke temelje naglašavajući kristocentrizam, našu ucijepljenost u Isusa po krštenju te kršćanski život kao potrebu cjelovitog odgovora u ljubavi. A kada se duša uistinu trudi provesti ih u djelo, ona kuša borbu sa starim čovjekom, napastima svijeta i đavla kao i vlastitu krhkost te otkriva posvetu Isusu po Mariji kao duhovnost koja donosi ustrajnost i omogućava duhovni rast i sazrijevanje. Sve to vjernika vodi putem ogoljenja, a kako kaže svetac, življena posveta ima tu dinamiku „da duše otrgne od stvorova i da ih otcijepi od samih sebe, te ih tako ujedini s Isusom Kristom“ (MT 26). Ako bismo se htjeli biblijski izraziti, posveta koju uči sv. Ljudevit je evanđeoski put duhovnih siromaha.

Sv. Ljudevit je svim vjernicima odmah pri obraćenju preporučivao obnovu krsnih zavjeta i posvetu Isusu Kristu po Mariji. Uočavao je različite učinke puta duhovnog sazrijevanja kod osoba kojima je propovijedao. Montfort na više mjesta govori o dobrom i ozbiljnom kršćanskom životu i marijanskoj pobožnosti koji su izraz autentičnog osobnog duhovnog puta. On sam je sve vjernike želio povesti putem više ljubavi, potpunog predanja ili posvete sve do svetosti.

„Ima, uistinu, više pravih pobožnosti prema Presvetoj Djevici; i ja ovdje ne govorim o lažnim. Prava se pobožnost sastoji u tome da ispunjavamo kršćanske dužnosti, izbjegavamo teški grijeh, da radimo više iz ljubavi nego iz straha, da se koji put pomolimo svetoj Djevici i da je častimo kao Majku Božju bez ikakve posebne pobožnosti prema njoj. Druga se pobožnost sastoji u tome da prema Djevici Mariji gajimo savršenije osjećaje poštovanja, ljubavi, pouzdanja i čašćenja. Ona nas navodi da stupimo u bratovštinu ružarija, škapulara, da molimo krunicu i ružarij, da častimo Marijine slike i oltare, da slavimo njezine povlastice, da se upišemo u njezine družbe.[6]

Ta je pobožnost, ako se držimo daleko od grijeha, dobra, sveta i hvalevrijedna, ali ipak nije tako savršena i toliko moćna da duše otrgne od stvorova i da ih otcijepi od samih sebe, te ih tako ujedini s Isusom Kristom. Treća pobožnost prema Presvetoj Djevici, koju pozna i vrši jako malen broj osoba, jest ova koju ti želim objaviti, izabrana dušo. Sastoji se u tome da se potpuno predamo Mariji u svojstvu roboba, a po Mariji Isusu; zatim da činimo sve s Marijom, u Mariji, po Mariji i za Mariju“ (MT 24-28).

Dakle, posveta Isusu po Mariji je put koji vodi daljnjem duhovnom sazrijevanju. Montfort ne želi da se duša zaustavi na dobrom kršćanskom životu, nego je želi voditi putem duhovnoga rasta u svetosti. Koristeći ustaljenu terminologiju možemo reći: putem prosvjetljenja do sjedinjenja. Uistinu za mnoge vjernike, pa i za velikog pokojnog papu Ivana Pavla II., otkriće posvete ostalo je neizbrisivo upisano na vlastitom duhovnom putu kao veliki poticaj za daljnji duhovni rast. Podsjećamo da je sv. Ljudevit predlagao posvetu i na početku duhovnoga puta, nakon obnove krsnih zavjeta, kao moćno sredstvo ustrajnosti u milosti i oslobađanja od ponovnog pada u grijeh i gubitka duhovnog života. Kao što smo opisali u prethodnom poglavlju, življenje posvete u toj fazi duhovnog života ima druge dinamike i kad ih duša usvoji, dođe do stupnja duhovnog puta koje svetac opisuje kao dobar kršćanski život. Svetac u Raspravi još jasnije ukazuje na razliku između općenito prihvaćenih oblika pobožnosti Mariji u Crkvi koje su dobre i pomažu na putu duhovnog rasta i sazrijevanja, i duhovnosti posvete koju on naučava. Ima puno dobrih i hvale vrijednih pobožnosti i pobožnih vježbi prema Mariji. Sv. Ljudevit nam donosi popis tih pobožnosti svoga vremena. Ipak, ima jedna pobožnost Mariji koja je savršenija od svih ostalih koju on naučava: savršena posveta samoga sebe Isusu Kristu u Mariji ili sveto ropstvo ljubavi.

„Ima više unutarnjih vježbi prave pobožnosti prema Presvetoj Djevici. Evo ukratko glavnih: štovati je kao dostojnu Majku Božju štovanjem hiperdulije, to jest cijeniti je i štovati više nego sve druge svece, budući da je Presveta Djevica remek-djelo milosti i prva za Isusom, pravim Bogom i pravim čovjekom; razmišljati o njezinim krjepostima, njezinim povlasticama i djelima; promatrati njezine veličine; iskazivati joj djela ljubavi, hvale i zahvale; srdačno je zazivati; prikazivati joj se i s njom se sjedinjavati; obavljati svoja djela s nakanom da joj ugodimo; započinjati, prosljeđivati i dovršavati sva svoja djela po njoj, u njoj, s njom i za nju, da ih tako obavljamo po Isusu, u Isusu, s Isusom i za Isusa, koji je naš konačni cilj. Ovu ćemo zadnju vježbu pobliže protumačiti.

Prava pobožnost prema Presvetoj Djevici ima također više izvanjskih vježbi, od kojih su glavne ove: upisati se i unići u njezine bratovštine i kongregacije; unići u redovničke ustanove kojima je svrha Marijino štovanje; širiti njezinu slavu; dijeliti na njezinu čast milostinju, postiti i obavljati duhovna i tjelesna mrtvljenja; nositi njezine znakove, kao sv. ružarij ili krunicu, škapular ili lančić; moliti pomno, pobožno i čedno sveti ružarij, koji se sastoji od petnaest desetica Zdravomarija, na čast petnaest glavnih Isusovih otajstava, ili krunicu od pet desetica, to jest treći dio ružarija, ili na čast pet radosnih otajstava, koja su: navještenje, pohođenje, Isusovo rođenje, Marijino očišćenje i nalazak Isusa u hramu; ili na čast pet žalosnih otajstava, koja su: Isusova smrtna borba u Getsemanskom vrtu, bičevanje, krunjenje trnjem, put na Kalvariju s križem na leđima i razapinjanje; ili na čast pet slavnih otajstava, koja su: Isusovo uskrsnuće, uzašašće, silazak Duha Svetoga ili Pedesetnica, uznesenje Marije Djevice na nebo dušom i tijelom i njezino krunjenje od triju osoba Presvetoga Trojstva.

Može se moliti i krunica od šest ili sedam desetica na čast godina koje je, kako se drži, Marija proživjela ovdje na zemlji; ili mala krunica Presvete Djevice koja se sastoji od tri Očenaša i dvanaest Zdravomarija, na čast njezine krune od dvanaest zvijezda ili povlastica; ili Gospin časoslov tako općenito primljen i moljen u Crkvi; ili mali Gospin psaltir koji je sastavio sv. Bonaventura na njezinu čast, a koji nas napunja slatkim i pobožnim osjećajima da je nemoguće moliti ga, a ne ganuti se; ili četrnaest Očenaša i Zdravomarija na čast četrnaest Gospinih radosti; ili koje druge molitve, himne i crkvene pjesme, kao Zdravo Kraljice, Slavna Majko Spasitelja, Rajska kruno, rajska slavo ili Kraljice neba, raduj se, prema različitosti godišnjih doba; ili Zdravo zvijezdo mora, O slavna Gospođo, itd., ili Veliča ili druge pobožne molitve kojih su knjige pune; pjevati na njezinu čast duhovne pjesme i promicati to pjevanje; određeni broj puta pokleknuti na njezinu čast ili joj se pokloniti, govoreći, na primjer, svako jutro šezdeset ili sto puta: Zdravo Marijo, Djevice vjerna, da po njezinu zagovoru ostanemo vjerni onoga dana Božjim nadahnućima; i uvečer: Zdravo Marijo, Majko milosrđa, da od Boga preko nje dobijemo oproštenje grijeha koje smo počinili onoga dana; brinuti se za njezine bratovštine, kititi njezine oltare, kruniti i resiti njezine slike; nositi njezine slike u ophodima i promicati to nošenje, a i na sebi nositi jednu kao jako oružje protiv opakoga duha; dati naslikati njezine slike ili urezati njezino ime, pa ih stavljati u crkve, ili u kuće, ili na vrata i na ulaze gradova, crkvi i kuća; posvetiti se njoj na poseban i svečan način. Postoje i druge pobožne vježbe prave pobožnosti prema Presvetoj Djevici koje je Duh Sveti nadahnuo pobožnim dušama, a koje nam uvelike pomažu posvetiti se. Obilno se mogu naći u knjizi Raj otvoren Svetoljubi koju je napisao časni otac Paul Barry, isusovac. Tu je on sakupio velik broj pobožnosti što su ih sveci obavljali na čast Presvete Djevice, koje divno pomažu dušama posvetiti se, samo ako ih obavljaju kako treba.

A treba ih obavljati s dobrom i pravom nakanom, ugoditi samo Bogu, sjediniti se s Isusom kao svojim konačnim ciljem i koristiti bližnjemu; pomno, bez hotimičnih rastresenosti; pobožno, bez žurbe i nemara; čedno i u ozbiljnu i uzornu stavu. Nakon svega toga ipak, evo, svečano izjavljujem: neka sam pročitao skoro sve knjige koje raspravljaju o pobožnosti prema Presvetoj Djevici, i neka sam razgovarao s najsvetijim i najmudrijim osobama ovih zadnjih vremena, uza sve to nisam mogao upoznati ni naučiti pobožnu vježbu prema Majci Božjoj sličnu ovoj o kojoj ću govoriti, a koja bi od duše zahtijevala više žrtava za Boga, koja bi je više ispraznila od same sebe i od njezinog sebeljublja, koja bi je vjernije sačuvala u milosti i milost u njoj, koja bi je savršenije i lakše sjedinila s Isusom i koja bi, napokon, bila slavnija za Boga, posvetnija za dušu i korisnija bližnjemu. Budući da je bit ove pobožnosti izgrađivati unutarnjost, neće je svatko jednako razumjeti. Neki će se zaustaviti na njezinoj vanjštini i neće ići dalje: tih će biti najveći broj.

Neki će, i to malo njih, unići u njezinu unutarnjost, ali će se popeti samo na prvu njezinu stepenicu. A tko će se popeti na drugu stepenicu? Tko će doprijeti do treće? Napokon, tko će na toj trećoj stepenici stajati stalno? Samo onaj komu Duh Isusov otkrije tu tajnu. Na tu će visinu sam Duh Sveti voditi dušu jako vjernu, da napreduje od krjeposti do krjeposti, od milosti do milosti, od svjetla do svjetla, da jednom dospije do svoga preobraženja u Isusu i do punine njegove dobi na zemlji i do njegove slave na nebu“ (PP 115-119).

Montfort drži da mu je Duh Božji otkrio jednu tajnu svetosti, jednu novu školu duhovnosti. Taj duhovni put je uspinjanje stepenicu po stepenicu do mističnog preobraženja duše u Isusa Krista, novoga čovjeka i trajnog prebivališta u Bogu. I drugi duhovni učitelji koristili su slične izraze za napredak u duhovnom životu kao što su put, uspon, povratak, prijelaz, preobraženje i slično.

Kao što se vidi iz citiranog teksta kada sv. Ljudevit govori o duhovnom rastu, ne razlučuje samo između općenitih vježbi pobožnosti Mariji i posvete, nego i o različitosti duhovnog rasta kod življenja same posvete izražavajući to slikom triju stepenica. Svetac je svjestan da vjernici koji prigrle posvetu, lako je mogu krivo shvatiti kao jednu između tolikih marijanskih pobožnosti, ili samo kao jedan čin koji je preporučljivo učiniti, zato opominje:

„Nije dosta jedanput se predati Mariji u svojstvu roba; nije dosta to ponavljati čak ni svaki mjesec, ni svake sedmice. Takva bi pobožnost bila suviše kratkotrajna i ne bi mogla uzdići dušu do one savršenosti do koje je može uzdići. Nije naročito teško upisati se u neku bratovštinu ili prigrliti ovu pobožnost te izmoliti dnevno koju usmenu molitvu kako to ona propisuje; ali je veoma teško ući u duh ove pobožnosti, koji se sastoji u tome da učini dušu ovisnom u nutrini i ropkinjom Presvete Djevice i Isusa po njoj. Naišao sam na mnogo osoba koje su se na izvanjski način veoma gorljivo dale na ovo sveto ropstvo, ali jako rijetko na one koje su ga imale i još rjeđe na takve, koje su u njemu ustrajale“ (MT 44).

Montfort je jasan. Dinamike življenja posvete oko kojih se duša treba istinski truditi kako bi duhovno napredovala, sažet ćemo u nekoliko redaka. Sam čin posvete nije cilj, on je samo uvođenje u duhovnost. Cilj je stanje našeg trajnog predanja Isusu Kristu po Mariji koje se očituje u svakodnevnim životnim prilikama. Po posveti vjernik slobodno izabire da na svojem putu rasta u vjeri i suobličenju Isusu Kristu ovisi o Mariji. On želi da, čineći svoj dio u duhovnom životu i prikazujući ga Isusu po Mariji, Gospa ima svu slobodu majčinskog djelovanja i raspolaganja s njime.

Sv. Ljudevit bi htio da vjernik koji se posveti bude spreman na ustrajni i svakodnevni rad i napor u življenju posvete, koja postaje škola duhovnosti i vodi do svetosti. Svetac govoreći duši o posveti kaže: „I u onoj mjeri kojom se budeš njome služila u običnim poslovima svoga života, upoznat ćeš njezinu vrijednost i izvrsnost“ (MT 1).

Cilj je vrhunac svetosti koji se sastoji u preobraženju duše u Isusa i sjedinjenje s njime (PP 118), i to putem evanđeoske slobode tako da posveta „duše otrgne od stvorova i da ih otcijepi od samih sebe, te ih tako ujedini s Isusom Kristom“ (MT 26). Prava poteškoća na tom putu nije u tome da se učini izvanjski čin, nego ući u duh posvete u nutrini vlastite duše. Tako da sama bit puta rasta i duhovnog sazrijevanja u življenju posvete jest rast u duhvnom siromaštvu po oslobađanju od navezanosti na stvorenja i smoga sebe sa postupnim oblikovanjem i sve dubljim usvajanjem nutarnje ovisnosti duše o Mariji i Isusu.

„Osim toga, kako sam već spomenuo, nema zgodnije vježbe od ove da se lakše oslobodimo od onoga nekoga duha sebeljublja koji se neopazice uvlači u naša najbolja djela; i naš dobri Isus daje nam tu veliku milost duhovnog siromaštva kao nagradu za naše junačko i nesebično djelo, kojim smo mu ustupili svu vrijednost svojih dobrih djela preko ruku njegove svete Majke“ (PP 137).

Sv. Ljudevit drugdje na slikovit način govori da će se osoba po posveti uistinu duhovno obogatiti i doći do sazrijevanja ako živi ozbiljan kršćanski život molitve, kršćanske ljubavi i odricanja te ako se bude u svakodnevnom životu trudila živjeti posvetu. Glavna prepreka ulasku u duh posvete, što je bit i najveća poteškoća na duhovnom putu, je svjesna ili nesvjesna navezanost na samoga sebe te rušilačka aktivnost grijeha i njegovih posljedica u duši od kojih se oslobađa pomoću Božje milosti i praksi koje smo opisali u prethodnom poglavlju. Pa ipak, ta ista dinamika iako s drugim naglascima ostaje i na putu prosvjetljenja. Svetac o tome ovako uči:

„Izabrana dušo, evo tajne koju mi je Svevišnji objavio, a koju nisam mogao naći ni u jednoj knjizi, ni staroj ni novoj, povjeravam ti je pomoću Duha Svetoga, uz uvjete: prvo, da je saopćiš samo onim osobama koje to zaslužuju po svojim molitvama, milostinjama, mrtvljenjima, podnesenim progonstvima, revnošću za spas duša i slobodom srca; drugo, da se njome poslužiš da postaneš sveta i nebeska, jer je ova tajna samo toliko velika koliko se koja duša njome okoristi. Pazi da ne ostaneš skrštenih ruku, besposlena, jer bi ti moja tajna mogla postati otrov i biti na propast; treće, uz uvjet da se zahvaljuješ Bogu sve dane svoga života za milost koju ti je iskazao kada ti je dao da upoznaš tajnu koju nisi zavrijedila znati. I u onoj mjeri, kojom se budeš njome služila u običnim poslovima svoga života, upoznat ćeš njezinu vrijednost i izvrsnost. U početku ćeš je spoznavati nesavršeno zbog množine i težine grijeha i potajne navezanosti na samu sebe“ (MT 1).

Sazrijevanje u duhovnom životu razotkriva prikriveni egoizam, te je za daljini rast potrebno oslobađanje od samoga sebe i sebeljublja. Na tom putu se događaju i padovi, a i po njima duša uviđa vlastitu slabost i nedostatnost. Montfort iz svoga iskustva govori o Marijinoj majčinskoj ljubavi koja po posveti postaje djelatna: „Ova dobra Majka i učiteljica pritječe mi posvuda snažno u pomoć, a kad u slabosti padnem, ona me odmah podiže. Kad je moja duša ožalošćena i uznemirena mojim svakodnevnim grijesima, odmah se umiri kad kažem: Marijo, upomoć! Kada sam u borbama, ona mi svojim glasom kaže: „Hrabro, moje dijete, hrabro, neću te napustiti““ (P 77, 11-13).

Dušu koja želi biti vjerna Bogu Duh Sveti vodi putem uspinjanja u duhovnom životu življenja posvete „da napreduje od krjeposti do krjeposti, od milosti do milosti, od svjetla do svjetla“ (PP 118). Dakle, odlučnost da se bude vjeran Bogu odričući se i najmanjega grijeha i nastojati živjeti u milosti, preduvijet je za duhovni put. Prema sv. Ljudevitu iskustvena spoznaja i učinkovitost življenja posvete ovise o naporima i vježbanju u njenom življenju u svakodnevnici, a usvajanje nutarnjeg duha posvete[7] raste razmjerno oslobađanju od grijeha, posljedica grijeha i slobode od nesvjesnih dinamika navezanosti na samoga sebe, a sve to u biti znači zadobivanje evanđeoske slobode.

Sv. Ljudevit tu temu ogoljenosti vlastitoga bića u duhu pred Bogom kao znak duhovnoga rasta pronalazi u francuskoj školi duhovnosti, osobito kod Oliera, utemeljitelja Sjemeništa sv. Sulpicija u kome je svetac bio odgajan te je bez sumnje meditirao nad njegovim spisima. To ogoljenje duše nije depresivno nego preobražavajuće, vodi do dublje poniznosti bez koje ne bi bio moguć daljnji duhovni napredak, nije samo sebi cilj jer sam cilj je Isus, nije olako za dušu niti se događa brzopleto jer kao što smo vidjeli i sam sv. Ljudevit se borio sa sobom i na kraju nije jednako usvojeno i interiorizirano od svih. Koliko će se neka osoba više uspeti u milosti toliko dublje je sam Bog vodi u to nutarnje ogoljenje.

Velečasni Olier sažimlje stanje duše kršćanina koji je još uvijek vođen samoljubljem, koje može biti i profinjeno duhovno, te kršćanina koji proživljava duhovni prijelaz prema umiranju samome sebi ili ogoljenje duše pred Bogom. Evo samo nekih od Olierovih poticajnih misli:

„Kršćanin kojeg vodi samoljublje misli samo na sebe, egoista je, dok kršćanin koji umire sebi, izlazi iz sebe i misli na druge. Kršćanin kojeg vodi samoljublje, ima povjerenje u samoga sebe i oslanja se na sebe, a kršćanin koji umire sebi, nepovjerljiv je prema sebi i ima povjerenje u Isusa. Kršćanin kojega vodi samoljublje, cijeni samo sebe, a kršćanin koji umire sebi, prezire sebe. Kršćanin kojeg vodi samoljublje, želi biti zapažen i isticati se, a kršćanin koji umire sebi, je skrovit i povučen. Kršćanin kojeg vodi samoljublje, traži da ga hvale i time je očaran, a kršćanin koji umire sebi je zbunjen kada ga hvale te izbjegava pohvale. Kršćanin kojeg vodi samoljublje govori o sebi, a kršćanin koji umire sebi ne govori o sebi.

Kršćanin kojeg vodi samoljublje teško podnosi da se hvali druge, ne govori o njihovim dobrim osobinama, a ako o njima govori, umanjuje ih, dok kršćanin koji umire sebi, raduje se zbog pohvala drugoga i sa zadovoljstvom govori o njegovim dobrim osobinama. Kršćanin kojeg vodi samoljublje je fiksiran u svom osjećaju, prezire savjet drugoga i cijeni samo svoje mišljenje, a kršćanin koji umire sebi nepovjerljiv je prema svom sudu, poštuje osjećaje i mišljenja drugih. Kršćanin kojeg vodi samoljublje, u vlastitim djelima računa na svoje krjeposti i sposobnosti te ne vodi brigu o vlastitoj slabosti i krhkosti, a kršćanin koji umire sebi ima na pameti vlastito ništavilo i sjedinjuje se s krjepostima Isusa Krista. Kršćanin kojeg vodi samoljublje u svim stvarima ljubi i traži vlastito zadovoljstvo, a kršćanin koji umire sebi u svemu ljubi i nastoji se distancirati od sebe. Kršćanin kojeg vodi samoljublje želi biti poseban u svemu, a kršćanin koji umire sebi slijedi redoviti i uobičajeni put u svojoj nutrini i u vanjskom ponašanju. Kršćanin kojeg vodi samoljublje, htio bi napuniti sobom srca i pameti svih stvorenja, a kršćanin koji umire sebi, htio bi cijeli svijet ispuniti ljubavlju i spoznajom Isusa Krista.

Kršćanin kojeg vodi samoljublje, ljubi pobožnost kad kuša utjehu i kad je cijenjen, a sve napušta kad je u suhoći ili kad je prezren, dok kršćanin koji umire sebi isti je u suhoći ili utjesi, cijenjen ili prezren, u svakom stanju u kome se nalazi, misli na Isusa Krista. Kršćanin kojeg vodi samoljublje, želi uvijek zapovijedati, s ponosom govori o sebi i to redovito glasno, a kršćanin koji umire sebi raduje se i podlaže poslušnosti, svima govori s poštovanjem i blagošću. Kršćanin kojeg vodi samoljublje, za sebe želi ono što je najbolje u oblačenju, u hrani ili smještaju, a kršćanin koji umire sebi zadovoljava se svime što je jednostavno i skromno. Kršćanin kojeg vodi samoljublje, redovito je žalostan, zamišljen, tup i zabrinut, a kršćanin koji umire sebi je vedar, otvorena lica i slobodna duha od ispraznih maštanja.

Kršćanin kojeg vodi samoljublje postaje lošeg raspoloženja zbog i najmanje riječi, sve ga vrijeđa, te sumnja da se sve što se govori ili čini odnosi na njega, a kršćanin koji umire sebi ni zbog čega se ne vrijeđa, sve podnosi, a da se njegovo srce ne uznemiruje, ne misli da se drugi bave s njime niti da imaju nakanu da ga povrijede.“[8]

            Razmisli! Donosi li mi življenje vjere veću nutarnju slobodu od stvorenja i samoga sebe? Koje su glavne poteškoće na tom putu? Primjećujem li veće nutarnje ogoljenje duše u mom iskustvu duhovnog života? Shvaćam li što bi za mene značio duhovni prijelaz od idealizirane svetosti do prikazivanog siromaštva? Rastem li u nutarnjem duhu posvete ovisnosti o Mariji?