Nastojanje oko pročišćenja i uređenja volje

Volja je sposobnost ljudske duše da može težiti dobru i kao takva ravna drugim ljudskim
činima. Kao što je razuma traži istina, volja teži za dobrom, i to ne prema bilo kakvo dobru, nego
onom najvećem, Bogu. Volja ne može težiti za nečim što nije spoznala i upoznala kao dobro, pa
makar to bilo nekada samo prividno dobro za kojim volje zbog krive spoznaje teži.
Volja to čini uklanjanjem zapreka, biranjem sredstava, zaposlenjem duševnih i tjelesnih organa. O tom prvenstvu
volje u čovjekovu nutarnjem svijetu sv. Franjo Saleški uči:
„Jedinstvo, načinjeno od različnosti, stvara red. Red ima za posljedicu i skladnost i mjeru. A
ta skladnost u stvarima, koje su cjelovite i svršene, rađa ljepotu. Veliki sveti Dionizije, a za njim također anđeoski sveti Toma Akvinski sjajno uče, da ljepota i dobrota, kakogod kolikogod imaju
neku sličnost među sobom, ipak nisu jedno te isto. Jer dobro je ono, što se sviđa želji i volji, a lijepo
je ono, što se sviđa razumu i spoznaji. Drugim riječima: dobro je ono, što nas veseli, kada se nalazi
u našemu posjedu, a lijepo je ono što nam se sviđa, kada mi to spoznamo…
Kad je dakle Bog htio, da sve stvari učini dobnima i lijepima, on je mnoge i različite stvari
sveo na savršeno jedinstvo da tako kažemo on ih je svrstao u jedno kraljevstvo. Na taj način sve one
pomažu i podržavaju jedne druge, a opet sve zajedno u Bogu nalaze svojega vrhovnoga vladara.
Na taj način je, dragi moj Teotime, od bezbrojnoga mnoštva i bezbrojnih ljudskih različitosti
čina, kretnji, čuvstava, sklonosti, običaja, strasti, sposobnosti i svojstava, koja se nalaze u čovjeku.
Bog stvorio naravno kraljevstvo, koje se sastoji u volji, koja zapovijeda i vlada nad svime, što
postoji u tome malom svijetu. Nama izgleda, kao da je Bog rekao volji ono isto, što je faraon rekao
Josipu: »Ti ćeš gospodariti mojom kućom, sav će se narod pokoravati zapovijedima, koje će izlaziti
iz tvojih usta. Bez tvoje zapovijedi nitko se ne će ni maknuti«. (Pos 41, 40-44). Tu vlast vrši volja
na zaista vrlo različite načine“. (RBLJ I,2)
Dakle nije moguće duhovno rasti i sazrijevati bez ulaganja napora na usavršavanju vlastite
volje koja je sposobnost težnje za dobrom koje je čovjek spoznao kao takvim. Na žalost, kada se
čovjek prevari te krive stvari spozna kao dobre za njega onda za njima teži i želi ih posjedovati te je
rad i napor oko upoznavanja istinskog dobra ujedno i veliki poticaj za usavršavanje volje. Prva stvar
oko koje se vjernik treba istinski potruditi je posjedovanje dobre nakane kod svog htijenja i
djelovanja. Nakana ili cilj je počelo svakog uistinu ljudskog čina. Sv. Ljudevit nas poučava da sve
naše nakane trebaju biti prožete duhom vjere.
„Vjeruj da se najveće stvari koje se događaju na zemlji, događaju u nutrini, u srcu vjernika.
U svemu što činiš imaj razlog u vjeri. Ova krjepost neka hrani tvoju molitvu i upravlja tvojim
ponašanjem“ (MS 2, 7-8).
Lorenzo Scupoli potiče dušu da bdije nad svojom voljom: „Osim vježbe koju moraš činiti s
obzirom na razum, neophodno je da urediš i svoju volju kako bi se, ne ostavljajući je u njenim
željama, u svemu suobličila božanskoj volji. Dobro znaj da ti nije dosta htjeti i nastojati stvari koje
su Bogu ugodne, nego ih moraš željeti i izvršiti kao potaknuta od njega i jedino s ciljem da mu se
svidiš. I u ovome, više nego u gore navedenome, u nama postoji velika oprečnost s naravi: ona je
toliko sklona samoj sebi da u svim stvarima, pače u dobrima i duhovnima (ponekad više nego u
drugima), traži vlastitu ugodu. Na ovima se rado zadržava, a onim drugima se, bez ikakva
podrozijevanja, hrani…. No moraš znati da su prijevare fine naravi slabo poznate: ona, skrovito
tražeći uvijek samu sebe, puno puta prikaže kao da su u nama rečeni razlog i svrha da se svidimo
Bogu, a nije tako. Često se dogodi da se ono što se želi ili ne želi zbog našeg interesa, nama pričini
da to želimo ili ne želimo kako bismo se svidjeli Bogu. Kako bismo izbjegli ovu prijevaru, pravi i
vlastiti lijek bio bi čistoća srca koja se sastoji u svlačenju staroga čovjeka i oblačenju novoga (usp.
Kol 3,9-10; Ef 4,22-23): i toj svrsi se usmjeruje i ovaj boj“. (DB X)
Glavno nastojanje vjernika oko posvetu volje je da se trudi podložiti svoju volju volji
Božjoj. Bez toga nema duhovnoga rasta. Put za sjedinjenje s Bogom počinje preko ujedinjenja s
njegovom svetom voljom. I sam Isus to naglašava: “Moje je jelo vršiti volju onoga koji me je
poslao” (Iv 4,34). Neće ući u kraljevstvo nebesko oni koji samo govore: “Gospodine, Gospodine”,
već oni koji vrše volju Očevu (usp. Mt 22,34).
Pa ipak, čovjek ranjen grijehom osjeća te rane i u vlastito volji. Glavna izranjenost volje
očituje se u slabosti u htijenju dobra, to jest čovjek može spoznati što bi za njega bilo istinsko
dobro, ali volja može ne biti dovoljno jaka da usmjeri osobu prema njemu. Nepokretnost i slabost
volje izlaže vjernika opasnosti da ostane izvan mogućnosti da primi Božje darove jer Bog ne daje
darove da bi bili neiskorišteni, odbačeni ili rasipani. Takav čovjek neka ne misli da će što primiti od
Gospodina, jer je čovjek s razdijeljenom dušom nestalan u svim putovima svojim (Jk 1, 7-8).
Nepokretnost i slabost volje izlaže vjernika opasnosti da ostane izvan mogućnosti da primi Božje  darove jer Bog ne daje darove da bi bili neiskorišteni, odbačeni ili rasipani. Bl. Marija Terezija od
sv. Josipa o tome zapisa:
„Žalostan svršetak ove naše susestre saopćujem vam zato što je ona bila jedna od onih duša
koja je uvijek samo ‘htjela’. ‘Htjela’ se je popraviti, ali započela nije nikada. Nikada nije čvrstom,
jakom voljom učinila jedan odlučan korak u svom samosvladavanju. Napokon joj je bila oduzeta
milost i mogućnost taj ‘jedini korak’ učiniti, kojega u snu nije mogla učiniti, kako nam je sama tako
živahno pripovijedala.“
Kada vjernik živi bez odlučnosti za Boga ili odbacuje putove života i providnosti u mučnim
situacijama pod isprikom da to ne može podnijeti ili da nema snage, tj. kada Bog odredi da se nađe
u nekoj njemu protivnoj situaciji, mrmlja, buni se, odbacuje poteškoće i sumnja u Božju ljubav.
Štoviše, tone u duh pobune i neprihvaćanja Božjih planova, slabost se volje povećava jer pred
Bogom odgovorno sprečava put vlastitoga sazrijevanja što sa sobom nosi štetne posljedice.
Volja jača i dobiva snagu po suradnji s milošću. Kad vjernik pozitivno odgovara na Božje
milosti u životu, u lijepim situacijama i njemu sklonim ili u onima mučnim i napornim, njegova se
volja potpomognuta milošću jača i učvršćuje u težnji za istinskim dobrom. Naravno da to
podrazumijeva odreknuće od samoga sebe i slobodu od navezanosti, ali u svjetlu vjere to je put koji
vodi prema najvećem dobru. Poslušajmo Montforta: „Pustite zle neka napreduju. Njihova dobra su
za kratko vrijeme, eto njihove nagrade. Pravedniku šaljem nedaće, puštam ga da radi, ali sve to
kako bih ga pročistio i učinio da zasluži neizmjernu slavu“ (P 108, 11).
„Drugo, da se ispraznimo od samih sebe, treba nam također umirati samima sebi, tj. treba
nam se odricati djelovanja naših duševnih moći i naših tjelesnih osjetila. Moramo gledati kao da ne
gledamo, slušati kao da ne čujemo ništa, služiti se stvarima ovoga svijeta kao da se njima i ne
služimo (usp. 1 Kor 7, 31). To sveti Pavao naziva svakidašnjim umiranjem: „Iz dana u dan umirem“
(1Kor 15, 31). Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo (usp. Iv 12, 24) i ne
donosi dobra ploda. Ako ne umremo sebi i ako nas naše najsvetije pobožnosti ne vode u tu potrebnu
i plodnu smrt, nećemo donijeti vrijedna ploda. Naše nam pobožnosti ne bi bile korisne, i sva naša
pravedna djela zaprljalo (usp. Iz 1, 3) bi naše sebeljublje i naša vlastita volja. U tom bi se slučaju
Bogu gadile naše najveće žrtve i naša najbolja djela koja bismo mogli učiniti, a na svojoj smrti našli
bismo se praznih ruku s obzirom na krjeposti i zasluge, i ne bismo imali iskre čiste ljubavi koja se
podjeljuje samo dušama koje su umrle sebi i kojih je život sakriven s Kristom u Bogu“ (PP 81).
Druga izranjenost ljudske volje je određena sklonost prema zlu koja proizlazi iz nereda
istočnoga i osobnih grijeha. Uistinu nije dovoljno da čovjek spozna što je za njega istinsko dobro
kako bi potakao volju da ide za njim. Jer volja može biti privučena i zlom ili barem naklona prema
zlu. Sveto Pismo jasno govori o toj čovjekovoj nutarnjoj podijeljenosti: „Ali ja vidim u mojim
udovima drugi zakon koji se bori protiv zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je
u mojim udovima“ (Rim 7, 23). Montfort je i sam kušao to bolno iskustvo: „Osjećam u sebi ovo
pobunjeno tijelo koje mi svaki dan priređuje borbu u kojoj je moja jadna duša gotovo pobijeđena
tako da popušta na njegov mamac. Ah, što bi učinio ovaj jadni zemaljski crv koji je samo grijeh i
ništavilo kad ne bi imao u ovom užasnom ratu, o moj Isuse, tvoju svemoguću ruku“ (P 114, 12-13).
Do ozdravljenja i jačanja volje dolazi se po spremnom prihvaćanju svega što Božja
providnost odredi u vjernikovom životu. Volja se oslobađa od svojih neurednosti kad se vježba u
umiranju sebi prihvaćajući u sinovskoj podložnosti iz ljubavi ono što Bog raspoređuje. Čovjek u
tome surađuje, treba se ozbiljno potruditi i nastojati oko dobra i boljitka za sebe i druge. Uz taj
napor treba sebe i svoj posao predavati Bogu vjerujući da ga on vodi i proviđa preko ljudi i prilika.
Usprkos svemu na tom se putu vjernik može naći u situaciji protivnoj vlastitim željama i
očekivanjima što treba prihvatit s vjerom i otvorenošću prema Bogu, što je uvjet da njegova milost
preobražava našu volju i nastojanje te mijenja i prilike. Kada vjernik odbacuje putove života i
providnosti u mučnim situacijama pod isprikom da to ne može podnijeti ili da nema snage, tj.
vjerojatno jer kada Bog odredi da se nađe u nekoj njemu protivnoj situaciji mrmlja, buni se odbacuje poteškoće i sumnja u Božju ljubav. Što više tone u duh pobune i neprihvaćanja Božjih
planova, slabost volje se povećava jer pred Bogom odgovorno sprječava put vlastitog sazrijevanja
što sa sobom nosi štetne posljedice. Montfort koji je sam bio potpuno predan u ruke Božje
providnosti i volje te kušao sve koristiti toga, htio bi i nas poučiti toj mudrosti:
„Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Ništa ne izmiče promislima Božje
providnosti, koja je sve predvidjela i sve uredila još prije nego se nešto dogodi. Ni jedna zapreka ne
može je spriječiti da se ostvari cilj koji je odredila. Zato kada tražimo od Boga da vrši svoju volju
nemojmo se bojati, kaže Tertulian, da se netko može uspješno usprotiviti ostvarenju njegovih
planova, ali ponizno prihvatimo sve ono što je on htio providonosno za nas pripraviti. A mi molimo
da vršimo uvijek i u svemu njegovu presvetu volju, koju spoznajemo po zapovijedima, s istom
spremnošću, ljubavlju i ustrajnošću kojom ga anđeli i sveci slušaju u nebu“ (TSK 39).
„Gledajte, kako vas neizmjerno mudri i svemoćni Bog podržava jednom rukom, i ako vas
bije drugom; jednom ubija, drugom oživljava; on ponizuje i uzvisuje, a obim rukama seže blago i
moćno od početka do kraja vašega života. Blago, jer ne dozvoljava da ste napastovani i mučeni
preko vaših sila; moćno, jer vas pomaže svojom milošću koja je dovoljna da podnesete napast i
tegobu, bila ona kako mu drago jaka i trajna. Podupire vas moćno jer je on Bog, kao što to Duh
Sveti na usta Crkve govori: on je vaša potpora na rubu ponora kraj kojega stojite jer vas prati na
putu kojim ste lutali; jer je on vaša sjena u vrućini što vas peče; vaše odijelo na kiši koja vas moči i
u zimi za leda na kojem se smrzavate; vaša kola u kojima se odmarate kada vas je već shrvao umor;
vaša pomoć u nevoljama koje vas stižu; vaš je štap o koji se upirete na skliskim putovima, i vaša
luka usred oluje, što vam prijeti brodolomom i propašću” (PPK 56).
Dakle dobro odgojimo svoju volju potrebno ju je učiniti poslušnom Bogu i vlastitoj savjesti
u svim stvarima te dosta jakom da zapovijeda tijelu i sjetilnosti. Da se taj cilj postigne, potrebno je
nastojati ukloniti zapreke i truditi se u pozitivnim nastojanjima.
Neke zapreke smo već naveli evo i ostalih prema nauku katoličke asketske tradicije. Jedna
od njih je nepromišljenost, čovjek često ne razmisli prije djelovanja, nego slijedi naviku i trenutačni
poticaj. Dakle prije voljne odluke dobro je razmisliti što Bog traži od nas, što je dobro i prikladno
učiniti. Još jedan zapreka je grozničavost htjenja koja često jaku i isključivu napetost troši mnoge
energije duši. Dakle treba mir i umjerenosti i u dobru. Treća zapreka je nebriga i neodlučnost koje
dovode do pomanjkanje moralne snage i još više slabe snagu volje. I strah od ne uspjeha popraćen
pomanjkanjem pouzdanja je često zapreka volji u ostvarenju dobra. Vjernik treba gajiti sigurnost
da s pomoću Božjom može imati moralnu sigurnost da će postići željene i s voljom Božjom
usklađene rezultate.
Uz ove navedene nutarnje zapreke imamo još i vanjske kao što je 1judski obzir, po kojem
postajemo često do krajnjih granica suzdržani, i radi kojeg se bojimo tuđe kritike i tuđeg mišljenja.
Vjernik treba držati na pameti da su Božji sud i mišljenje presudni a ne ljudski sud, koji uvijek
može biti pogrešan, a često i zlo namjeran. I loš primjer može biti zaprekom ali tada se treba sjetiti,
da je jedini Uzor, kojega treba slijediti je Isus, naš Učitelj i Naš Gospodin
Pozitivna sredstava za uređenje naše volje se sastoje u tome, da se nastoji harmonično
uskladiti djelovanje razuma, volje i milosti. Na naš razum spada da oblikuje duboka uvjerenja
kršćanska uvjerenja, poglavito po razmatranju, koja će biti u isto vrijeme i vodilja i poticaji za
volju. Ta uvjerenja su sposobna odrede odluku volje, da se odluči za ono što je u skladu s voljom
Božjom.
Ova uvjerenja snažno djeluju na volju. Ona sa svoje strane mora odlučno i ustrajno djelovati
i odabirati dobro koje je u skladu s voljom Božjom. Treba puno odlučnosti jer kad je čovjek
razmislio ikad se pomolio treba se odlučiti unatoč oklijevanja koja bi mogla nastati.
Odluka mora biti čvrsta ali i prikladnim sredstvima provedena u djelo. Ipak treba naglasiti da ova
čvrstina ne znači naglost, treba biti u miru , ima želju da potraje, a da postane ustrajna, često će se
trebati obnoviti njezini napori, i nikada se ne dati smesti neuspjehom. Čovjek je, pobijeđen samo
onda, kad napusti borbu. I pored neki manjkavosti vjernik treba dakle znati, računati s Božjom
milošću. Ako se istinski trudimo, ponizno i pouzdano molimo, Bog nam nikada ne će uskratiti  svoju pomoć i s njom ćemo biti uspješni. Moramo dakle obnavljati često svoje uvjerenje o
apsolutnoj potrebi milosti za ostvariti bilo kakve pomake u duhovnome životu.
Sv. Bernard uči o tom postupnom duhovnom rastu u dobroj volji: „Riječ Božja treba učiniti
dvije stvari: ozdraviti duše koje su u porocima i potaći dobre. Kada kažem duše pale u poroke pod
time ne podrazumijevam sve one koje su u porocima, nego one koje na poroke pristaju i ne opiru
mu se koliko mogu. A pod dobre duše podrazumijevam ne samo savršene duše, nego i početnike
koje imaju zle sklonosti na njih ne pristaju nego se opiru. Ta duše zbog neznanja ili slabosti često
padaju pa ipak se podižu zbog dobre volje koju imaju. Dobra volja čini dušu dobrom, samo dobra
volja čini dušu dobrom, a zla volja je čini zlom. Budući da čovjek, kako to kaže Job, nikada ne
ostaje u istom stanju (Jb 14,2), uistinu napreduje ili nazaduje – treba rasti i u dobroj volji.
Prvi stupanj ovog puta je ispravna volja, gdje duša u duhu pristaje na Božji zakon ali tijelo
me se opire te ne uspijeva učiniti dobro koje ljubi nego čini zlo koje mrzi sve to zbog svoje slabosti.
Ovdje je volja ispravna, mrzi u sebi ono što Riječ Božja ne odobrava.
Na drugom stupnju duše ne čini više zlo koje mrzi nego čini i dobro na koje u volji pristaje,
iako sa poteškoćama odvažno govori „prema tvojim riječima prošao sam teškim putovima“ (usp.Ps
17,4).
Na trećem stupnju, široka srca trči putovima Božjih zapovjedi, nalazi svoju slast u njima kao
u velikom bogatstvu, jer pomazana duhovnim pomazanjem svjesna je da Bog ljubi vesela
darovatelja, trudi se činiti svako dobro djelo te s davidom pjeva: ja kročim putem zapovjedi tvojih
jer si mi prosvijetlio srce (Ps 119, 32).
Na četvrtom stupnju su anđeli koji savršeno čine dobro sa svom jednostavnošću kada to
žele. Ovaj stupanj duša može samo željeti ali se ne može na njega uspeti za vrijeme ovo zemaljskog
života.
A tko nema dobru volju neka zna da mu je zapriječen put u vječni život“. (Sermoni diversi
CXXIV)
Općenito govoreći o kršćanskom životu, askezi i svakom nastojanju vjernika na kraju valja
naglasiti da je sve samo zbog Isusa i naše želje da ga ljubimo i sjedinimo se s njime.Tu kristološku
dimenziju cjelokupnog asketskog napora sv. Ljudevit tako jasno izražava: „Mudrost se, kaže
Duh Sveti, ne nalazi kod onih koji žive po vlastitim prohtjevima, koji daju svojim strastima i svojim
sjetilima sve što im se svidi. „Jer oni koji žive po tijelu, ne mogu se svidjeti Bogu, a tjelesna je
mudrost neprijateljica Bogu“ (Rim 8, 7-8). „Neće moj duh u čovjeku ostati dovijeka; čovjek je
tjelesan“ (Post 6, 3). Svi koji pripadaju Isusu Kristu, utjelovljenoj Mudrosti, razapeli su svoje tijelo
s manama i požudama, uvijek nose u tijelu mrtvljenje Isusa Krista, stalno trpe silu, nose svaki dan
svoj križ, i konačno, umrli su i pokopani s Kristom (usp. Lk 9, 23; Rim 6, 4). Ovim nam riječima
Duh Sveti bjelodano pokazuje da ako želimo zadobiti Isusa Krista, utjelovljenu Mudrost, onda se
trebamo vježbati u mrtvenju i odricanju od svijeta i samih sebe“ (LJVM 194).

Razmisli! Koje su naj dragocijenije pouke iz moje osobne povijesti? Imam li dobru nakanu u
djelovanju? Koje sklonosti prema zlu posebno teško proživljavam? Koji su glavni problemi u mojoj
volji na putu prakticiranja vjere? Koji od gore navedenih poticaja je u ovom trenutku za mene
najvažniji?