Spoznaja samoga sebe u molitvi

Autentična i vjerodostojna evanđeoska spoznaja samoga je nezaobilazni i sastavni dio puta življenja vjere i svakoga duhovnoga rasta. Svetačka tradicija to jednodušno naučava. Ta molitvena spoznaja samoga sebe ne iscrpljuje se samo u ispitu savjesti nego se odnosi na cjelovitost našega bića i duhovnoga puta sve do vrhunaca svetosti.
Dosta je samo podsjetiti na nauk sv. Terezije Avilske: „Ah da spoznajemo vlastitu veliku bijedu!… Upravo zato što je ne spoznajemo posvuda nailazimo na opasnosti… Držim da je najveće korist spoznavati našu malu vrijednost i da nama vladaju vanjske stvari. Smatram da je veća milost provesti samo jedan danu u poniznoj spoznaji samoga sebe pa i po cijenu velike žalosti i muke nego provesti više dana u uzvišenoj molitvi još više jer duša koja istinski ljubi ne prestaje misli na Ljubljenoga na bilo kojem mjestu da se nalazi“. (Utemeljenja 5,16)
Kako bi čovjek spoznao samoga sebe potrebno je i važno za rast u vjeri i paziti vlastito posvećenje. Bez poznavanja samoga sebe naše duhovno zdanje bi ostalo bez jednog od temelja te bi se prije ili poslije obrušilo. Opće je pravilo duhovnosti da čovjek koliko više spoznaje Boga, dublje upoznaje i samoga sebe, i nije moguće da autentična spoznaja Boga ne vrati dušu njoj samoj do najdubljih dimenzija njenog bića.
Ako je autentična spoznaja samoga sebe toliko potrebna za put rasta u svetosti, ona je za dušu jako naporna, možda i najteža. Samo su sveci do kraja upoznali sebe jer je takva spoznaja plod popratne milosti sjedinjenja s Bogom. Dobro je, dakle, ne zavaravati se mišlju da sebe dobro, do kraja poznajemo na autentično duhovan način.
Istinsko prihvaćanje samoga sebe znači zahvalno prihvaćanje tjelesnih i duhovnih darova što nam ih je Bog darovao. Ono uključuje i zauzetost da se ti darovi koriste za dobro i ostvarenje našeg životnog poziva na koji nas Bog poziva, kao i prihvaćanje vlastitih ograničenosti.
Da bi upoznao samoga sebe, čovjek treba spoznati cjelovitost istine o svome biću. Ona podrazumijeva s jedne strane uzvišeno dostojanstvo čovjeka sa svim darovima i talentima koje je dobio stvaranjem kao ljubljeno Božje biće i poziv na vječni život u Bogu, a s druge duboku slabost i bijedu koja se očituje u životu svakog čovjeka. Ta spoznaja je bitna i neophodna za svaku autentičnu katoličku duhovnost, svjesno prihvaćanje otajstva Otkupljenja, prihvaćanje istine, u ljubavi, o sebi i vedar suživot s ljudima. Kad osoba postane duboko svjesna te stvaranosti u srcu joj se spontano rađa zahvalnost i slavljenje Boga, baš kao i sv. Ljudevitu, koji kličući moli:
“Budući da nema ništa, o dobri Bože, što bi se moglo dodati tvojoj uzvišenosti, uzviknut ću ponizno: Bogu hvala, Bogu hvala. Za obilje tvoje ljubavi ja nemam dostojne zahvale, ali ću pjevati dan i noć: Bogu hvala, Bogu hvala. Veliki Bože, stvorio si me iz ničega. Iz tebe crpim svako dobro, ti sam si moja potpora. Ja sam tvoja slika, o veliki Kralju, i čvrstom vjerom vjerujem da si je ti u meni urezao. Tvoja ljubav, o vječni Oče, poslala je svog besmrtnog Sina da umre za razbojnika. Bogu hvala, Bogu hvala. Isuse, ti si me otkupio i izvukao iz ropstva noseći moj grijeh. Da me nisi spasio, da me nisi oprao bio bih zauvijek proklet. Bogu hvala, Bogu hvala” (P 27)
Dostojanstvo ljudske osobe ima korijen u tome što je stvorena na sliku i priliku Božju, sposobna da spozna i ljubi svoga Stvoritelja koji ju je postavio za gospodara nad zemaljskim stvarnostima. Taj povlašteni odnos se ostvaruje u slobodi čovjeka koji je u vlastitoj nutrini potaknut na traženje istine, smisla, dobra, ljubavi i Boga. Tim traženjima Bog je izašao u susret. U Isusu Kristu, Božjoj Mudrosti, potpuno je objavio svoju ljubav prema ljudima.
Dostojanstvo i veličina čovjeka su u biti Božji dar, odraz njegove velikodušnosti koji svatko dobiva rođenjem, a na poseban način krštenjem. Čovjek u slobodi teži prema ostvarenju punine svoga života. Bog je čovjeka obdario razumom i voljom, te može u vlastitoj inicijativi i slobodi odrediti put kojim želi krenuti. “Bog je htio čovjeka prepustiti u ruke njegove vlastite odluke” (Sir 15, 14).
Slobodnim činima ljudska se osoba usmjeruje ili ne usmjeruje prema dobru što ga je Bog obećao i što ga savjest osobi svjedoči i predlaže činiti. Osoba samo u zreloj ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjemu ostvaruje svije biće. Na tom putu oplemenjenja i ostvarenja čovjek, ima bolna iskustva vlastite ograničenosti i bijede vlastitog bića koja ima zadnji korijen u grijehu.

O tome Drugi Vatikanski Koncil piše:
“Čovjek, utemeljen od Boga u Pravednosti, no pod utjecajem Zloga, već je na početku povijesti zloupotrebio svoju slobodu dižući se protiv Boga i želeći da svoj postigne izvan Boga. Iako su upoznali Boga, nisu mu iskazali zahvalnost kao Bogu (…) nego je potamnjelo njihovo nerazumno srce i klanjali su se i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju. To što doznajemo po božanskoj objavi slaže se i sa samim iskustvom.
Ako naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon na zlo i uronjen u tolike jade, koji ne mogu potjecati od njegova dobroga Stvoritelja. Ne htijući često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio i dužno usmjerenje prema svome posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i stvorenjima.
Tako je čovjek u samom sebi podijeljen. Zbog toga sav život ljudi, i pojedinaca i skupina, pruža sliku borbe, i to dramatične, između dobra i zla, između svijetla i tame. Štoviše, čovjek otkriva da je nesposoban da sam od sebe uspješno suzbija nastaje zla, tako da se svatko osjeća kao okovan verigama. No sam je Gospodin došao da oslobodi čovjeka i da ga ojača, obnavljajući ga iznutra i izbacujući napolje kneza ovoga svijeta (usp. Iv 12,31) koji ga je držao u ropstvu grijeha. A grijeh umanjuje samog čovjeka sprječavajući ga da postigne svoju puninu. U svijetlu te objave nalaze svoj konačni razlog i uzvišeni poziv i duboka bijeda što je ljudi doživljavaju” (GS 13).
Skupa sa Crkvom, svim svecima i duhovnim učiteljima i Montfort tvrdi da su naša djela nesavršena i da smo pod utjecajem zla i grijeha. Put rasta u vjeri mora računati “s onom osnovnom neuravnoteženošću kojoj su korijeni u čovjekovu srcu” (GS br. 10).
Svaka osoba u svom životu primjećuje cijeli niz zlih sklonosti koje prožimaju naše biće, suživot s ljudima, djelovanje, te ih se ne možemo barem kao napasti, osloboditi cijeli život. Čovjek ima iskustvo ne samo da je sklon zlu nego i da je sagriješio, to jest manje ili više svjesno učinio nešto što je protivno savjesti i volji Božjoj. Što činiti? Prepustiti se zlu ili očajavati? Ne, nego prihvatiti Isusa Krista kao svoga Spasitelja koji oslobađa, oprašta i daje snagu osobi da se bori protiv zla i grijeha. Isus poziva vjernika da prihvati tu životnu borbu, te da uz pomoć Njegove milosti dođe do toliko željenog nutarnjeg sklada.
Crkva o tome uči: “Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta borba koja je započela već od početka svijeta trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjeg dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoću Božje milosti može postići svoje nutarnje jedinstvo” ( GS 37).
Da bi osoba upoznala samu sebe treba gajiti spremnost da istražuje svoju dušu, u prvom redu vlastite osjećaje, doživljaje i želje. Treba dokraja i iskreno sama sebi reći kako se osjeća i zašto se tako osjeća ili ponaša, ne tražeći isprike niti prikrivajući prave uzroke i razloge.100 Ako varamo sami sebe jer se bojimo suočiti sa sobom kakvi uistinu jesmo, zatvorili smo put budućem rastu i vrtimo se u krug. Kad osoba ulazi u samospoznaju, mora gajiti osjećaj vlastite vrijednosti, samopoštovanja jer je ljubljeno, iako ograničeno i izranjeno, Božje stvorenje. Često puta se osjeća veliki raskorak između onoga što bi osoba hitjela biti i onoga što stvarno jest. Svaki oblik neprihvaćanja samoga sebe je jedna vrsta nedostatka vjere i poniznosti.
Iskreno suočenje sa samim sobom, što nije moguće bez ustrajne molitve, nam pomaže i oslobađa od lažne sigurnosti da smo postigli savršenstvo. Sam Isus je poručio da će nas istina osloboditi. Ta samospoznaja treba uvijek biti u vjeri u Boga ljubavi, koga duša treba tražiti i u vlastitim ograničenostima.
Ako je osoba uistinu iskrena prema samoj sebi pred Bogom počinje, osim dobra i plemenitosti kojima ju je Bog obdario, sve više spoznavati i ponor vlastite bijede koja postaje temelj prave svetačke poniznosti koja otvara put autentičnoj mistici.
Molitelj ne treba htjeli ostvarivati sebe, nego u svemu tražiti Boga i istovremeno pokušati iz sebe odstraniti sve što mu priječi put do Boga. Pritom sveci su iskusili da čovjek ne može pronaći Boga, ako živi mimo sebe i ako ne spozna sebe samog. Boga vodi dušu do sebe i preko samospoznaje.
Živjeti vjeru ne znači samo biti pobožan, kroz molitvu postaje zreliji, mudriji i zdraviji čovjek, molitelj pronalazeći Boga može reći daje pronašao sebe, da se poistovjetio sa sobom, daje ostvario sebe samog.

Prema sv. Bernardu, čovjek istodobno treba spoznati daje on grijehom nagrđena božanska slika: „Spoznaj sebe kao Božju sliku i zastidi se zbog toga što sije ti prekrio tuđom slikom. Sjeti se svoje plemenitosti i zastidi se takvog otpadništva! Ta ne poriči svoju ljepotu da bi se još više zgražao svojoj ružnoći“. (PL 183, 571 D).
U molitvi sveci su doživljavali da žele razgovarati s Bogom i usredotočiti svoje srce na Boga. Pa ipak su se uvijek iznova uvjeravali da ih Bog vraća njima samima i tjera na motrenje njihova vlastitoga bića, razmišljanje o sebi samom i da se bavi vlastitim srcem.
Tako Augustin piše kako ga Bog uvijek iznova vraća na njega samoga: „No ti si me, Gospodine, usmjerio meni samom koji sam sam sebi okrenuo leđa. Jer se nisam htio vidjeti, postavio si me licem u lice sa mnom da vidim kako sam ružan i kljast, kako sam pun prljavštine, mrlja i čireva. I vidio sam i prestrašio se, a ipak nisam znao kamo bih pred sobom pobjegao“. ( Is, III, 3)
U molitvi ne možemo pobjeći od sebe samih. Bog ne dopušta da Ga se zlorabi kao put za bijeg. To nam pokazuje tako što dopušta da u molitvi neprestano izranjaju naši osjećaji i misli. I tako razotkriva naše nutarnje stanje.
Dakle, Bog hoće da se molitelj svjesno u molitvi bavi i sobom, promatra sebe i misli i raspoloženja koji su iskrsnuli te pitati za uzroke. Ali samospoznaja nije samo svrhovita, ona služi duhovnoga rast. Samospoznajom treba biti uklonjeno sve što smeta Bogu i molitvi.
Ako svetačka tradicija uvijek iznova apeliraju na dosljednije samopromatranje i samospoznaju, tada pred očima imaju za cilj omogućiti pravu molitvu, rast u poniznosti i ljubavi. O svetom Benediktu sv. Grgur piše: „Stalno se ispitivao i nije dopuštao pogledu svog srca da odluta prema vani“. (Dijalog II,3)
Samospoznaja nije samo puki preduvjet za molitvu nego, upravo suprotno, molitva pomaže čovjeku pri samospoznaji. Ne postoji ništa što bi srce više pronicalo od molitve. Kad molimo, stupamo u svetu prisutnost Božju i bivamo prosvijetljeni do najnutarnjijeg bića, Molitva nas stavlja pred Boga. Božje svjetlo svijetli iza maski naših djelovanja i misli. Prije svega, molitva nam dopušta otkriti istinske razloge našeg djelovanja i uzroke misli i raspoloženja. Samo Duh Sveti daje istinsku samospoznaju, bez Njega se ni najmudriji ne može dolično spoznati ili zamijetiti nutarnje stanje svoje duše. Štošta u sebi ne bih uopće otkrio bez molitve.
Čovjek koji gleda samo na sebe, slijep je za mnoge nedostatke svoga bića. Kad se približim Bogu u molitvi, mogu sebe vidjeti iz Božje perspektive i bolje se upoznati u svjetlu Božjem. Sv. Ivan Vianney to tako jasno govori: „Poniznost se ne sastoji u poniznim riječima, niti poniznim djelima, nego u spoznaji samoga sebe koja nam pred oči stavlja nebojene pogreške i manjkavosti koje nam je oholost do tada skrivala“. (Zzrnca, Sav str. 94)
Da bi nas dovelo dubljoj samospoznaji, umijeće molitve mora se zasnivati na tome da nas suoči s Bogom. Molitva nije monolog, samo- rasvjetljivanje, nego razgovor, susret s drugom osobom. Bog nije samo temelj naše duše nego i Osoba koja nam stoji nasuprot. Bog, Otac kojem upravljam svoju molitvu, jest- kako kaže teologija- Osoba koja nas u hodu s njim odgaja kako bi duhovno rasli. Na tom putu Bog se koristi i onim sredstvima koja bismo najmanje očekivali, dopušta naše padove da bi mi bolje upoznali sami sebe. Bl. Marija Terezija od sv. Josipa uči:
„Tko se previše pouzdaje u sebe, često će pogriješiti, jer Bog katkada dopušta da oholica padne da upozna sebe. Teže je čovjeka koji je prividno krepostan, dovesti do spoznaje samoga sebe, nego velikoga grešnika. Stoga je on u većoj opasnosti za vječno spasenje, jer je Bog o takvima izrekao strahovite riječi: ‘O da si vruć ili hladan; ali jer si mlak – ni vruć ni studen – izbacit ću te iz svojih usta.’“ (Mali vodič 29)
Svaki čovjek ima svoj temperament i karakter koji je način našeg reagiranja u određenim prigodama. On je zbir naših načina osjećanja i doživljavanja, predominantnog raspoloženja, naučenih postupaka u obitelji i osobnom iskustvu. On ovisi o našem temperamentu, nervnom sustavu te mentalnim predispozicijama. Reći da ništa ne možemo promijeniti u svom karakteru, priznanje je promašenosti u životu.

Bog od vjernika traži napor i rad na obraćenju, usavršavanju, borbi protiv grijeha, oplemenjenju i bez tog napora i njegove suradnje, Bog neće ostvariti svoje djelo u njegovu životu. A kada vjernik ulaže razborit i dostatan napor u kršćanskom životu, dolazi do otajstvenog djela suradnje između Boga i čovjeka u kome Božja milost ozdravlja, oplemenjuje, potiče na sazrijevanje pa i u situacijama za ljude bez vjere, krajnje mučnim i teškim, kao što su spoznaja vlastite grješnosti, nemoći i bijede. Upravo te stvari mogu i jesu sredstva kojima se Božja svemogućnost služi u našem odgajanju i sazrijevanju što je neostvarivo ljudskim naporom i bilo kojom tehnikom spoznaje samoga sebe. Naše ponašanje nije samo odraz našeg karaktera, nego i moralnog stanja duše. Ako osoba živi u grijehu, to se neizbježno odražava ne samo na konkretni grješni čin koji razorno djeluje na našu osobnost, nego i na cjelovito ponašanje. I obrnuto, činiti dobro oplemenjuje svaki karakter i oblikuje kršćanski stil ponašanja koji se odražava prvenstveno u krjepostima
Crkva uči: „Krjepost je postojano i čvrsto raspoloženje činiti dobro. Ona daje osobi ne samo da dobro čine izvrši, nego da od sebe dade najbolje. Svim osjetnim i duhovnim silama krjeposna osoba teži prema dobru, za njim teži i za nj se konkretnim činima opredjeljuje. Ljudske krjeposti (vrline) jesu čvrsti stavovi, stalna raspoloženja trajne savršenosti razuma i volje koje ravnaju našim činima, zapovijedaju našim strastima i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri. One daju lakoću, gospodstvo nad sobom i radost za moralno dobar život. Krjepostan je onaj čovjek koji slobodno čini dobro. Ćudoredne krjeposti stječu se ljudskim nastojanjem. One su plodovi i klice moralno dobrih čina; one pripravljaju sve moći ljudskoga bića da uđe u zajedništvo s božanskom ljubavi” (KKC 1803-1804).
U ovoj spoznaji samoga sebe postoje brojna sredstva, pomagala sheme koja humanističke znanosti, na poseban način psihologija, žele čovjeku pomoći u toj spoznaji samoga sebe. Ovdje donosimo samo jedan takav prikaz za koji se može reći da je postao klasičan u priručnicima.
Proučavanje temperamenata ne spada samo u psihologiju, nego – zbog njihova upliva na život svakoga čovjeka – također i u pedagiju, moralku i asketiku.
Prije svega valja biti na čistu s razlikom pojmova karakter i temperament. Karakternost je odlika koju može imati samo čestit čovjek. Mi joj dajemo etičko značenje, a sadrži posjedovanje vlastitih načela i dosljednost tim načelima. Samo za takva čovjeka kažemo daje karakter . Psihološki gledajući svaki čovjek ima određene značajke/karakteristike, ali nije značaj/karakter ako nije dosljedan samome sebi . Tko se ne vlada dosljedno ih nije normalan ih nije moralan.
Dok je karakter moralno-psihološka kategorija, dotle je temperament fiziološko-psihološka kategorija. Temperament (ćud) je fiziološki supstrat karaktera i prvobitno zavisi od biološko-nasljednih čimbenika (žlijezde, hormoni, nervni sistem, krvotok, roditelji) . Korijen mu je u biofizičkim slojevima bića, ah jako utječe na duševnu orijentaciju čovjeka jer sobom nosi urođenost, stalnost i globalnost. Stoga se najbolje očituje po osnovnim duševnim tendencijama i po ustaljenoj voljno-osjećajnoj reakciji na okolinu. Temperament je temeljna i trajna (psiho-fiziološka) dispozicija naravi pojedine ličnosti. Svaki čovjek ima svoj posebni temperament. Uza sve to postoje i neke zajedničke crte među raznim temperamentima. Tako se oni dadu svesti na nekoliko općenitih tipova. Poznavanje sebe i svoga temperamenta je stoga veoma važna stvar za asketski napor vjernika koji želi raditi na sebi usvajajući evanđeoski duh. Obično se opisuju četiri temeljna temperamenta
Sangvinik se uzbuđuje brzo ali površno, reagira naglo i pretjerano. U akciji nije samostalan ni ustrajan. Čuvstven, extravertiran, nestabilan, zaljubljen u ljepotu. Kod njega dominiraju osjećaji. U srdžbi plane kao slama, ali se brzo gasi.. Ima vitko tijelo, oči velike i sjajne, hod brz i lagan, nastup simpatičan.
Kod njega je pozitivno što je veseljak, optimista, iskren, dobrodušan, nježan, dobar prijatelj, društven, razgovoran, prijatan. Rado zaboravlja i oprašta. Esteta je i umjetnik, voli muziku i pjesmu. Inteligencija mu je bistra i živa no površna.

Negativno: volja stoji pod utjecajem utiska, momenta, afekta. Sklon je nepromišljenosti i naglosti, brbljav, nepostojan i subjektivan u sudovima. Lako mijenja raspoloženje i podložan je časovitim impresijama. Ne voli žrtve i odricanja, rastresen je u molitvi. Tašt je, previše pazi na vanjštinu, senzualan, voli užitke. Iskreno se kaje za pogreške, ali se i brzo na njih povraća.
Ko1erik. Kod njega je afektivnost brza, duboka, srednjeg trajanja. Reaktivnost jaka, hitra, ah ne pretjerana. Dinamičan, aktivan, samostalan, osjetljiv i extravertiran tip. Kolerikom dominira volja, a omiljela vrednota mu je dobro, pravo, zakon. Tjelesno: čvrst, nabit, široka pleća, kratak vrat, prodoran pogled.
Odlike: aktivan, postojan, temeljit i borben. Misao jasna i brza, ne gubi se u suvišnim razmišljanjima, hitro donosi odluke, poduzetan i snalažljiv. Uredan, ozbiljan i odlučan. Ne žali truda i napora, radišan i šutljiv. Ima jaku volju, energičan je i nesavladiv. Vođa masa, zakonodavac, osvajač, heroj, šef.Mane: ohol, vlastoljubiv, krut, pravdaš, prkosan. Ne bira sredstva do cilja. Ako mu je potrebito, znade biti okrutan i brutalan. Ne oprašta lako i nije strpljiv i oprezan. Smatra da je uvijek u pravu, nikada ne priznaje krivicu, tvrdoglav i uporan. Prepotentan je, nema samilosti, prezire slabiće, egoist. Teško se moli, pa i Bogu.
Melankolik. Excitabilnost duboka i trajna. Ne reagira brzo niti na vanjski način, no zato nutarnje prekomjerno i osjećajno. Introvertirani, kontemplativni tip s jakom umnom koncentracijom. Bježi od akcije i teško se na nešto odlučuje. Njegova preokupacija je Istina. Sanjar, samotnjak, zatvoren, skeptičan, osjetljiv i melankoličan. Doživljuje nutarnje borbe i protuslovlja, često je i sam sebi zagonetan. Obično je obilježen nježnom tjelesnom konstrukcijom, gracilan i mršav. Pogled mu je miran, sabran, sjetan. Držanje odmjereno, dostojanstveno i tromo.
Dobra svojstva: bogati i duboki nutarnji život. Zanimaju ga samo veliki i vječni problemi. Šutljiv, ozbiljan, temeljit i religiozan. Voli samoću, tišinu i razmatranje. Požrtvovan, samilostan, darežljiv. Oštrouman, misaon, filozof, pjesnik, umjetnik i prijatelj knjige. Senzibilan na dobrotu i ljepotu, ali bez čulnosti. U duši je dobar, ali njegova dobrota teško prelazi u djelo.
Loša svojstva: čovjek teorije više nego prakse. Preosjetljiv, tugaljiv, sumnjičav, pesimista. Ne zaboravlja ništa, osobito nepravde, a sposoban je i da mrzi. Asocijalan je i nepovjerljiv, mizantrop, sam guta svoju bol. Pati od svoje i tuđe nesavršenosti, malodušan, skrupulozan, povučen i plah. Drži se pasivno, oklijeva, koleba, nije energičan. Nesposoban za vanjsku akciju, uvijek odgađa odluku i izvedbu. Bez odvažnosti i smjelosti. Spor u radu i govoru. Teško se ispovijeda. Ohol na svoj način, bježi od časti i masa, ne nameće se, ali sebe previše cijeni, ne voli poniženja i peče ga zapostavljanje.
F1egmatik. Emotivnost mu je spora i površna, gotovo nikakva. Ne uzrujava se nikada i ni za što. Reagira lagano, umjereno i neupadno. Na djeluje polagan, razborit i trijezan. Volja mu je osrednja, um praktičan, a emocionalnost oskudna. Egocentričan, indiferentan i nepokretan tip. Kod njega je obično krupno tijelo, spor hod i prijazno lice.
Svijetle strane: dobrodušan, miroljubiv, strpljiv, iskren i skroman. Realan je, praktičan i oprezan. Ugodan u društvu i ne da se lako uvrijediti. Neće se raskinuti na poslu, ah je ustrajan, točan i solidan. Ne uzbuđuje ga ni uspjeh niti neuspjeh, hladnokrvan je. Voli svoj mir i pušta svakoga u miru. Ne grize ni sebe ni drugoga. U svojim postupcima naravan je, u svojim nazorima nezavisan, ah otvoren novim idejama.
Tamne strane: hladnoća, nepokretnost i proračunatost. Nema smisla za žrtvu, obožava komoditet, pomalo egoista. Bezbrižan, više drži do prava nego do dužnosti. Ne voli redovnički život, miliji mu je obilan stol nego pokora. Osim što je spor znade biti još i nemaran, netačan, površan i lijen.

Svetačka tradicija je duboko svjesna da sve ove stvari, naravne, moralne, osobne i nasljeđene kao i mnoge druge utječu na oblikovanje naše osobnosti te da uistinu samo u Bogu duša može upoznati i spoznati samoga sebe. Bl. Marija Terezija od sv. Josipa poručuje:
„Tko osim Boga može izreći pravedan sud o duši? Nitko! Za to treba poznavati narav, nasljedno opterećenje, i to ne samo roditelja, nego i čitavog niza pređa, od kojih svaki čovjek baštini više ili manje dobrih, a i zlih sklonosti. Osim ovoga treba poznavati prilike obitelji i okoline u kojoj je uzgojen. Nadalje treba poznavati osobine njegova naroda, kao što dobre tako i loše. Sve ovo promotreno u svijetlu milosti, ušutkati će svaki tvrdi sud o drugima. S druge strane neka duša promotri milosti koje je sama primila od Boga, sv. Krst, sv. Pričest, sv. Potvrdu. Nadalje duhovno vodstvo svojih roditelja, svećenika, ispovjednika, a k tome i bezbroj osobnih dokaza milosti Božje.“(Direktorij 16)

Razmisli! Kakvo je moje iskustvo u spoznaji samoga sebe u molitvi? Uviđam li da me Bog vraća meni samome? Koje su lijepe stvari u toj samospoznaji a koje su mi posebno mučne? Bježim li svjesno od nečega u sebi? Jesam li istinoljubiv u odnosu na sebe pred Bogom?