Mir duše je jedna od najvažnijih stvari u životu čovjeka koja mu omogućava da se vedro
suoči sa svime u životu. Samo u miru čovjek može pravilno rasuđivati, raspoznavati Božje
djelovanje i donositi važne odluke. A što se tiče duhovnog života, mir je preduvjet za rast i
sazrijevanje. Svetačka i duhovno mistična tradicija je toga duboko svjesna. Duhovni život sobom
nosi poteškoće i kušnje, pa i padove koji redovito odnose nutarnji mir duši. Svetačka tradicija daje savjete vjerniku za duhovno razlučivanje i upućuje kako sačuvati nutarnji mir u kojem se događa
autentična komunikacija duše i Boga.
Lorenzo Scupoli uči: „Tvoje srce je stvorio Bog samo zato da ga On ljubi i posjeduje. S
ovom njegovom ljubavlju moći ćeš činiti od svoga srca ono što ćeš htjeti. U bilo kojoj stvari, iako
teška po sebi, lagano ćeš uspijevati. Zato trebaš prije svega dobro usredotočiti ispravnu nakanu
tvoga djelovanja, nakanu svoga srca, na način da ono što živiš izvana bude određeno iz tvoje
nutrine.
Slažem se, tjelesne pokore i vježbe kojima u sebi ovladavamo tjelesnog čovjeka mogu biti
korisne, ako su umjerene s nezamjetnošću i odmjerene po razlučivanju prema potrebama osobe koja
ih vrši. Ali znaj da nećeš zadobiti nikada nijednu krepost samo tim putem, samo možeš pasti u
ispraznost i taštinu (usp. Prop 1,14). Izgubiti ćeš svoje napore, ako vježbe tjelesne pokore ne budu
upravljane i oživljene od nutarnjeg života.
Život čovjeka je označen protivštinama i napastima (usp. Jb 7,1). Upravo zbog toga ozračja
borbe važno je da bdiješ nad svojim srcem kako bi u njemu boravio mir. Čim se podigne u tvojoj
duši neki pokret nemira trebaš odmah obratiti pozornost i umiriti svoje srce. Prije sveg radi se o
tome da mu ne dopustiš lutati, niti dopustiti da se okrene za bilo kojom stvari koja ga smeta. To
trebaš učiniti toliko puta koliko se puta u tvom srcu podigne nemir, bilo to u vrijeme molitve ili u
bilo kojem drugom trenutku. I znaj da ćeš znati dobro moliti kada budeš slijedio ovu duhovu
taktiku. Ali pazi dobro! Sve to se treba u tvojoj duši događati s blagošću, bez nasilja nad tvojom
dušom. Sve u svemu, postani svjestan da glavna i trajna vježba tvog života treba biti nakana, umiriti
svoje srce, ne dopuštajući mu nikada da luta.
Dakle pazi da ovaj duhovni pristup bude kao straža mira koja pazi na pokrete tvoje duše.
Sam ćeš uvidjeti da ćeš doći do velikih stvari, bez temeljnih napetosti, naprotiv s puno mira i
nutarnje čvrstoće. Neka u tebi živi ova «straža mira» koju Bog hoće kako bi ti mogao bdjeti sam
nad sobom navikni se moliti, slušati, živjeti ponizno i podnositi uvrede. I neka se sve to događa bez
uznemiravanja.
Jasno da prije nego mogneš doći do tog mira, proživjeti ćeš određenu nutarnju muku jer
nemaš tu naviku; ali zatim tvoja će duša biti utješena iako će se morati suočiti sa protivštinama i
naporima; te ćeš iz dana u dan, upravo po ovoj vježbi naučiti umiriti svoj duh.
Ako se ponekad dogodi da progonstvo, protivštine i borba budu takvi da ne možeš imati taj mir ni
na bilo koji način, odmah se uteci u molitvu i ustraj u njoj. Sjeti se našega Gospodina Isusa Krista;
tri puta je molio u Getsemanskom vrtu (usp. Mt 26,44) kako bi ti pokazao primjer da svaka
učinkovita pomoć dolazi od molitve.
Ma koliko se ti mogao osjećati obeshrabren i utučen, ne prestani moliti dok se tvoja volja ne
suobliči volji Božjoj. Posljedica toga? Tvoje srce ne samo da će se smiriti, nego će postati odvažno
u prihvaćanju i življenju onoga čega se prije bojalo i odbacivalo; postati će spremno ići u susret
onome što ulazi Božji plan. Pri tome se sjeti Isusa, čim je završio molitvu u Getsemanskom vrtu
reče učenicima: Ustajte idemo. Evo približava se moj izdajnik (Mt 26,46).
Brižno pazi, kao što sam ti rekao, ne dopusti nikada svom srcu da se uznemiruje. Ne dopusti
da ga preplavi ono što ga smeta, trudi se uvijek da držiš vedrim svoje srce, na taj način Gospodin će
u tvojoj nutrini izgraditi Zamak mira, i tvoje srce će postati mjesto prave slasti. Bog to od tebe traži,
i kada ti se dogodi da osjetiš da te nešto smućuje i smeta, iznad svega pazi, trebaš primiriti tvoje
misli i osjećaje.
Kao što se ne može izgraditi grad u jedan dan, tako nemoj misliti da ćeš odmah dospjeti do
ovog nutarnjeg mira. Sjeti se da gradiš kuću Gospodinu, prebivalište Svevišnjega, postajući uistinu
njegov Hram. Sam Gospodin će izgraditi taj zamak mira, u protivnom bio bi potpuno isprazan tvoj
napor. Ako Gospodin kuće ne gradi uzalud se muče graditelji (Ps 127,1). Dobro shvati da glavni
temelj ove tvoje nutarnje vježbe treba biti prakticiranje poniznosti. (Nutarnji mir 1-3)
Sveci vode dušu i ukazuje na razne vrste poteškoća na putu čuvanja mira u nutrini,
uključujući i đavolske napasti koje odnose mir i smućuju te ukazuje na praktičan način kako ih
savladati. Ne radi se ni o bilo kakvoj tehnici psihološke naravi nego o duhovnom nauku koji
podrazumijeva ljubav prema Isusu i vršenje njegove volje. Tek u tom ozračju se ispravno shvaćaju
savjeti koje Scupoli daje i put na koji ukazuje.
„Ako želiš ući kroz ova vrata poniznosti, postani svjestan da ne postoje druga vrata. Iznad
svega na početku ćeš se mučiti i naprezati, prihvaćajući progonstava i protivne stvari kao da su ti
sestre, prihvaćajući da budeš prezren, da se nitko neće truditi tješiti te osim tvoga Boga. Učvrsti se u
uvjerenju da je samo Bog tvoje dobro i jedino utočište. Sve druge stvari, ako se navežeš na njih,
postati će ti trnje. Loše za tebe ako ih prigrliš svome srcu.
Naprotiv ako s radošću iz ljubavi budeš podnosio protivštine, budi siguran da će tada Bog
biti s tobom. Ne želi časti, ne traži drugo do li da u svemu činiš što se Bogu sviđa i što je njemu na
veću slavu. Ako se tako postaviš, kada te netko povrijedi, uspjeti ćeš shvatiti koje veliko blago se
nalazi ispod te prašine, ubrzo ćeš se obogatiti bez da i sam to prijeti sama osoba koja se tako prema
tebi ponaša.
Nemoj, dakle, nikada u ovom životu ići prositi čast, dobrohotnost, privilegije kako bi se
mogao sjediniti s Kristom raspetim a da te nitko i ništa u tome ne spriječi. Gledaj na samoga sebe
kao na najvećeg neprijatelja. Nemoj slijediti svoju volju, nadarenost, mišljenje ako ne želiš propasti.
Trebaš raspolagati oružjem za obraniti se od sebe samoga; i uvijek kada tvoja volja okrene nekoj
stvari pa i svetoj, prije svega s dubokom poniznošću položi je ogoljenu pred Gospodina.
Moli zatim svoga Boga da ne vršiš svoju nego njegovu volju i to s gorućom nutarnjom
željom, oslobađajući se miješanja bilo kakvog sebeljublja, spoznajući da sam od sebe nemaš ništa i
ne možeš ništa. Pazi se od navezanosti na svoje mišljenje s iluzijom da si svet s gorljivošću koja je u
biti nametljiva i lišena razlučivanja.
O svemu tome Gospodin te opominje: Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem
runu, a unutra su vuci grabežljiv, prepoznati ćete ih po njihovim plodovima (Mt 7, 15-16). Reći ću
ti koji su to plodovi: tragovi zabrinutosti i nemira u duši. Sve što te udaljava od poniznosti, mira u
nutarnje smirenosti, pa i pod likom duhovnosti, su lažni proroci. Uistinu se preoblače u ovce, ali
ispod prividne gorljivosti i želje da koriste bližnjemu bez razlučivanja su vuci grabežljivci.
Na taj način ti kradu poniznost, tvoj mir i nutarnju smirenost toliko potrebne onima koji žele
duhovno rasti. Koliko više se sve ovo bude događalo pod vanjskim prividom svetosti, toliko više ga
treba istraživati, ostajući uvijek u miru i nutarnjem odmoru.
Ako ti se dogodi da u nečem pogriješiš, nemoj se uznemirivati nego se odmah ponizi pred
svojim Gospodinom, i priznaj svoju slabost. Tako ćeš ubuduće naučiti da sam Bog to dopušta kako
bi ponizio neku tvoju skrivenu oholost, tako dobro skrivenu da je ti ne poznaješ. Ako nekad osjetiš
da ti nešto bode dušu bolnim i otrovnim trnjem, nemoj se uznemirivati nego nastoji biti pažljiviji i
budniji. Jako je važno da te to trnje ne probode i ne prodre unutra. Povuci svoje srce i zaštiti svoju
volju blago u mjesto mira i smirenosti predajući dušu u čistoći Bogu. Da, uvijek ćeš pronaći Boga u
dubini svoga srca po ispravnom traženju njega samoga, s uvjerenjem da sve što se događa je za
tvoje čišćenje.
Na taj način Bog te osposobljava za tvoje istinsko dobro čineći da zadobiješ krunu
Pravednosti koju ti je njegovo beskrajno milosrđe pripravilo. Jako cijeni svoju dušu jer ju je Otac
otaca, Gospodin gospodara stvorio da bude njegovo prebivalište i njegov hram. Toliko je cijeni da
joj ne dopusti da traži drugo. Tvoje želje i tvoje nade neka budu uvijek okrenute ka Gospodinu i
njegovu dolasku.
Znaj da ako Bog ne nađe tvoju dušu odvojenu i slobodnu neće je pohoditi. Nemoj misliti da
će On u prisutnosti drugih reći i jednu najmanju riječ osim što će ostaviti tvoju dušu njoj samoj.
Bog želi dušu slobodnu od beskorisnih misli, odvojenu od pohlepnih želja i još više od same tvoje
volje. Savjetuj se sa svojim duhovnikom i poglavarima koji su za tebe posrednici volje Božje. Tako
Bog po njima raspoređuje i čini od tvoje volje ono što On želi i kako želi. Ali ti bi činio ono što ti
želiš; neka radije Bog čini ono što hoće u tebi. Ti čini tako da tvoja volja bude uvijek slobodna i
odvojena od tvoga ega.

U biti se radi o tome da se ništa ne želi. Ako nešto želiš neka tvoje nutarnje raspoloženje
bude slobodno, da ako se ne dogodi ono što hoćeš, naprotiv dogodi se suprotno, neka ti to ne
uzrokuje nutarnju muku i neka srce ostane u miru. Tvoj duh će tako ostati smiren kao da uistinu nisi
ništa želio. To je istinska sloboda, ne navezivati se na ništa. Ako predaš Bogu svoju dušu tako
odvojenu i slobodnu vidjeti ćeš čudesa koja On čini u tebi.
O divna samoćo i tajna odajo Svevišnjega gdje samo On želi govoriti. Ne drugdje, nego tu
On govori dubinama tvoga srca. O pustinjo koja postaje Rajem, jer samo u tebi Bog dopušta da ga
susretnemo i dopušta da mu se govori. Hajde da priđem i promotrim ovaj čudni prizor (Izl 3,3).
A ako ti želiš doći do tog susreta kao Mojsije, pristupi bos toj zemlji jer je sveta (usp. Izl
3,5). Prije skini obuću, to jest navezanosti tvoje duše, neka ona ostane slobodan i ogoljena. Nemoj
nositi ni vreće ni torbe (usp. Lk 10,4s), kako ne bi imao ništa od ovoga svijeta, pa makar to bilo
jako traženo od drugih. Neka se sve tvoje misli i cijelo srce bavi samo Bogom. Pusti mrtve da
pokapaju svoje mrtve (Mt 8,22) i ti sam idu u zemlju živih. I smrt te neće zadesiti.
Kušati ćeš u svom iskustvu da je kraljevski put za stići do spasenja ljubav prema Bogu i
bližnjemu. Gospodin je kazao da je došao baciti plamen na zemlju (usp. Lk 12,49) i da želi da se on
zapali. Pazi na jednu stvar, ako ljubav prema Bogu nema granica, ona prema bližnjemu na određeni
način treba imati. Ako se u naporu oko ljubavi prema bližnjem ne potrudiš oko potrebnog
razlučivanja i pravog načina, mogao bi pretrpjeti veliku štetu.
Sa željom da drugi zadobiju spasenje mogao bi izgubiti i upropastiti svoju dušu. Ljubi svoga
bližnjega na način da to ne šteti tvojoj duši. Istina, dužan si dati dobar primjer; ali nemoj se nikada
angažirati oko neke stvari samo zbog toga, jer ako bi djelovao na takav način bilo bi to samo na
štetu. Čini sve sveto i s velikom jednostavnošću želeći pri tome samo dopasti se Bogu. Ako gajiš u
sebi dobru zemlju poniznosti vidjeti ćeš kako malo možeš svojim djelima uistinu koristiti drugima.
Budi uvjeren da želja gorljivost i za spasenjem tvoga bližnjega ne treba uskomešati tvoje srce tako
da izgubiš mir i smirenost.
Imaj dakle živu žeđ i gorljivu želju da svi dođu do spoznanja istine, i opoje se ovim vinom
koje Bog svakome obećava i daje besplatno (usp. Iz 55,1). Pojasni u svom srcu tu želju, da koristiš
svome bližnjemu trebaš uvijek imati bez da je ikada ugasiš, a ona treba proizlaziti iz ljubavi prema
Bogu a ne iz tvoje nerazborite gorljivosti. Bog sam treba tu želju uliti u tvoje srce u dubine tvoje
duše, tamo gdje si sam s Bogom, i On sam će ubrati plodove kada bude htio.
Ti sam nemoj ništa sijati, prikazuj Bogu zemlju tvoje čiste duše oslobođenu od svake vrste
navezanosti i žudnje. Sam Bog će sijati svoje sjeme kako hoće i tako će donijeti ploda. Sjeti se
uvijek da Bog hoće tvoju dušu u nutarnjoj samoći, slobodnu i odvojenu od svega jer je želi sjediniti
sa sobom. Dopusti mu da te zove u nutarnju samoću, nemoj mu to zapriječiti svojom slobodom
krivo korištenom koja ide prema egoizmu.
Neka ovo bude u tvom srcu bez ikakvih misli o sebi samome, osim da se Bogu dopadneš, i
čekaj da te On povede činiti jer je Otac već izišao i traži radnike za svoj vinograd (usp. Mt 20,1).
Ostavi svaku misao i brigu, pogotovu oslobodi se svake brige za sebe samoga i bilo koje
navezanosti na zemaljske stvarnosti. I bog koji želi obući te u sebe i udijeliti ti ono što ne bi nikada
mogao ni pomisliti. Zaboravi, koliko više možeš na sebe samoga, i živi samo ljubav prema Bogu u
svom srcu.
Od svega što sam ti rekao sjeti se dobro jedne stvari, sjeti je se brižno, ili bolje bez ikakve
brige koja bi uznemirivala tvoje srce i tako te dovelo do zabrinutosti; važno je da ti smiruješ svoju
veliku gorljivost umjerenošću da bi Bog u tebi kraljevao u potpunom miru i smiraju. Radi se o
tome da shvatiš da samo tako tvoja duša neće izgubiti svoje bogatstvo, nastojeći donese plodove
drugima bez razlučivanja.
Ova šutnja je velik krik u ušima Božjim, ovaj prividni nerad postaje istinski rad, zaduženje
korisno, ako s njim radiš da postaneš bogat u Bogu, shvatiti ćeš kako je najvažnije predati dušu
Bogu slobodnu od krive gorljivosti. Ostani u ovom stavu s dubokim uvjerenjem da u svom
djelovanju u skladu s Božjom voljom i na pravi način, je sam Bog koji čini dobro. On ne želi drugo
od tebe osim da tvoje srce bude uvijek ponizno, slobodno, ne navezano, da u dubini tvoje duše bude
jedina želja; da se u tebi u svemu i po svemu vrši volja Božja. (Nutarnji mir 4-6)

Mir nutrine i srca je prvi plod života u milosti, i ako duše živi s Bogom uči kako ga sačuvati.
Taj duboki mir se gubi grijehom a ponovno zadobiva po ispovijedi. Ali kad je ponovno zadobiven
duša mora učiti duhovno umijeće očuvanja toga mira. Još je sv. Augustin taj mir opisao kao
„smirenost koja proizlazi iz uređenosti života“ (De Civ. Dei, 13). Duša koja koristeći se sredstvima
duhovnog života nadvladava zapreke na koje nailazi na tome putu i grijehe malo po malo usvaja
ono strpljenje i duh pozitivnog prihvaćanja napora duhovnoga puta s predanjem u providnost dolazi
do nutarnje vedrine i sigurnosti da je Bog vodi kroz život. Pa ipak sami mir se ne traži zbog njega
samoga niti odveć gorljivo i nestrpljivo. Ne može se pretendirati da se može odmah i lako postići
želji cilj. Duša mora ponizno prihvatiti borbu, napore i kušnje ali učiti u svemu tome kako graditi i
čuvati nutarnji mir.
Poslušajmo i Scupolijev nauk: „Pazi puno puta ćeš osjetiti da si uznemiren, lišen ove svete i
slatke samoće, ove istinske slobode. Iz pokreta tvoga srca će se ponekada podizati prašina koja će ti
smetati na ovom duhovnom putu. Sjeti se da ako to Bog dopušta to je za tvoje veće dobro. Isto tako
sjeti se da je to rat u kojem sveci slave pobjedu.
U svim stvarima koje te uznemiruju kaži: «Gospodine evo tvoga sluge, neka mi bude po
tvojoj volji. Znam i ispovijedam da je istina tvoje riječi takva da neće nikada proći, znam da su
nepogrešiva tvoja obećanja, u njih polažem svoje povjerenje. Čini od mene ono što želiš. Bože moj
ne odlažem ništa, tebi potpuno pripadam».
Sretna osoba koja se tako prikaže svome Gospodinu svaki puta kad osjeti da je uzbuđena i
uznemirena. Ako se zatim u tebi još nastavi ova borba i ne uspijevaš tako brzo kao što bi htio
suobličiti tvoju volju volji Božjoj nemoj se zbog toga obeshrabriti, ne lutaj: radije nastavi u stavu
prikazanja i ustrajnoj molitvi, doći će pobjeda.
Promatraj borbu koju je tvoj Isus vodio u Getsemanskom vrtu. Sjeti se kako je njegova
ljudska narav kušala odbojnost govoreći: Oče ako je moguće udalji od mene ovaj kalež (Mt 26,39).
Ali je odmah u nutarnjoj samoći, u slobodnoj volji govorio: ipak neka ne bude moja nego tvoja
volja. Zbog toga ti kažem: «Promatraj i čini prema uzoru».
Kada budeš u nekoj poteškoći, preklinjem te da ne činiš ni jedan korak a da nisi prije
podigao oči prema Isusu na križu. U njemu ćeš vidjeti napisano i otisnuto velikim slovima kako se
trebaš ponašati. Nemoj lutati, nasljeduj vjerno ovaj božanski Uzor, i ne uznemiruj se zbog svoga
ega koji bi htio izbjeći križu. Vrati se na molitvu, ponizno ustraj u njoj dok ne izgubiš svoju volju i
dođeš do toga da želiš da se na tebi ispuni ono što Bog hoće.
Ako završiš molitvu ubirući samo ovaj plod budi radostan, ako nisi došao do toga to znači
da tvoja duša posti i lišena je istinske hrane. Sa svoje strane učini sve da ništa osim Boga ne zauzme
tvoje srce, ni kroz kratko vrijeme. Nemoj se zatvoriti ni u kakvu gorčinu niti odbojanost. Ne obaziri
se na moguće zlobe i loše primjere oko sebe. Budi radije kao dijete koje se još ne zadržava u ovim
komplikacijama i gorčinama, i idi ne navezan i slobodan bez štete.
Naš neprijatelj, đavao je na djelu tražeći koga da proždere (1 Pt 5,8), i trudi se da nas udalji
od poniznosti i jednostavnosti. Dobro mu ide kada duše pripisuju sebi, svojim naporima, svojim
sposobnostima i marljivosti nešto, zaboravljajući na dar odozgo, bez kojega nitko ne može reći Isus
(usp. 1Kor 12,30). Sjeti se dobro da iako se ti možeš oduprijeti milosti svojom slobodnom voljom,
ne možeš prihvatiti milost bez da ti sama milost pomogne. Neka ti bude jasno, ako netko odbacuje
milost to čini zbog svoga grijeha, a ako prihvaća milost ne čini to, niti može učiniti bez milosti koja
se svima nudi u dovoljnoj mjeri.
Lukavstvo našeg Neprijatelja je da navede osobu da misli da je ona marljivija, bolja od
drugih, bolje raspoložena prihvatiti dar Božji. Đavolska je nakana da navede dušu da djeluje u
oholosti, zaboravljajući na vlastitu nedostatnost i nesposobnost za dobro ako nije trajno
potpomognuta od Boga.
Strategija đavla je da dovede osobu do toga da prezire druge u vlastitom srcu, sudeći ih
negativno jer ne čine dobra djela koja ona čini. Zato ako ne bdiješ, i posvijestiš si odmah ove zlobne
misli Neprijatelj će ti učiniti da padneš u oholost. Biti ćeš kao onaj farizej iz Evanđelja koji je se
hvalio svojom dobrotom i loše sudio o drugima (usp. Lk 18,9-14).

Posvijesti si dobro da ako Sotona po ovim svojim lukavstvima i tvojim popuštanjima, uspije
zagospodariti tvojom voljom postao bi gospodarom. Tada, bi u tvom srcu rasle sve vrste poroka, s
velikom štetom i opasnošću za dušu. Upravo zbog toga nas Gospodin opominje Bdijte i molite (usp.
Mt, 26 41).
Trebaš, dakle, sa svom marljivošću truditi se da postaneš svjestan ove strategije neprijatelja
mira koji cilja da te liši ovog veliko blaga koje je mir i smirenost srca. Njegova je nakana upravo
traženje svih mogućih načina da te liši tog mira, jer ako ti živiš zbog njega u zabrinutosti i
uznemirenosti, on zna da se u tome sastoji tvoje gubljenje i propast. Naprotiv ako je neka duša u
miru, sve čini s lakoćom, dobro uspijeva u onome što Gospodin želi, zato rado ustraje i suočava se
vedro sa svim protivštinama i poteškoćama. Ako umjesto toga živi uznemirena i nemirna, malo i
nesavršeno čini, odmah se umara i na kraju živi jedno mučeništvo potpuno neplodno.
Ako želiš pobijediti, ne dopuštajući Zlome da kvari tebe i ono što činiš, ništa ti ne treba biti
više u srcu od ovoga što ti sada kažem: ne dopusti da u tebe uđe zabrinutost i nemir niti za trenutak.
Da bi se bolje znao braniti od bezbrojnih strategija neprijatelja kažem ti još: uzmi kao sigurno
pravilo da svaka misao koja te udaljava od želje da uvijek više ljubiš Boga i da mu vjeruješ je
poslana od pakla i kao takvu trebaš je samo odbiti, ne slušati je.
Sjeti se da je zadatak Duha Svetoga sjediniti naše srce uvijek više sa Bogom u svakoj prilici.
Na koji način? Paleći i čineći da gori njegova slatka ljubav i obnavljajuću u nama veliko povjerenje.
Ono što đavao čini je uvijek suprotno. Trudi se svim sredstvima koja ima na raspolaganju da pobudi
u tebi pretjeran strah, čineći pretjerane tvoje redovite slabosti, sugerirajući ti da se ne znaš pripraviti
kako treba za sakrament ispovjedi, za pričest, za molitvu tako čini da uvijek hodiš u nepovjerenju,
pun strahova i nemira.
A kad se radi o osjetnoj pobožnosti i duhovnom kušanju, đavolska je nakana da to podnosiš
s nestrpljivom žalošću. Njegova je taktika da sugerira da je tada sve izgubljeno, da bi bilo bolje
ostaviti duhovne vježbe. Konačno vodi osobu do tog nemira i nepovjerenja da je uvjerava da je sve
beskorisno i neplodno. Žalost i strah rastu do te mjere da osoba vjeruje da ju je Bog zaboravio i
ostavio.
Uistinu nije tako, jer su bezbrojne koristi od suhoća i nedostatka osjećaja kod pobožnosti
koje dolaze duši. Radi se o tome da Bog želi dobro duši upravo po vježbanju u strpljenju i
ustrajnosti kod činjenja dobra, iako u duhovno teškoj situaciji.
Pokušati ću to bolje objasniti, da se dobro i korist koje ti Bog želi dati ne bi okrenuli tebi na
štetu samo iz razloga što ne razumiješ Božju strategiju. Kratko ču ti izložiti dobra koja dolaze od
ponizne ustrajnosti u ovim napornim pobožnim vježbama, da ti poznajući ih ne bi gubio mir. Kada
ti se dogodi da se nađeš u suhoći i potištenosti srca, bez osjećaja i duhovnog kušanja, da trpiš
užasne napasti, ustraj sjećajući se što sam ti rekao i ne gubi nikada mir.
Puno dobara određena gorčina i duhovna suhoća donose duši ako su prihvaćene u poniznosti
i strpljenju. Kada bi to osoba razumjela, bez daljnjega ne bi pala u more nemira i žalosti, jer bi
prihvatila sve to ne kao znak odbacivanja od Boga, nego kao znak velike i posebne ljubavi.
Prepoznala bi to kao milost koja od njega dolazi.
Neka ti postane to očigledno skrećući pozornost da takva iskustva doživljavaju oni koji više
od drugih žele i trude se oko služenja Bogu, udaljujući se od stvari koje bi ga mogle uvrijediti. Pazi
na ovo što sam ti rekao, ne događa se redovito odmah nakon što se osoba obrati, nego nakon što je
neko vrijeme služila Gospodinu i nakon što je odlučila u svom srcu da mu želi više i bolje služiti,
budući da je već odredila služiti potpuno Bogu. Neće ti se nikada dogoditi da vidiš grešnike i one
koji su opojeni ispraznostima svijeta, da se žale zbog sličnih napasti.
Jasno je dakle da nutarnje napasti, pogotovu suhoća i tamna noć duše, su dragocjena hrana
na koju Bog poziva one koje ljubi. Bez da u tom trenutku duša to primijeti, ona se nalazi prazna i
gola, ponekad se skandalizira zbog tih napasti, a uistinu bolje i dublje spoznaje samu sebe u velikoj
poniznosti duha.
Upravo tu poniznost, za njeno dobro Bog od duše traži, iako bi ona htjela pobjeći s tog puta
jer joj je odveć žao što nema doživljaja i osjetne pobožnosti. Duši se čini da bez njih svaka pobožna
vježba i molitva su gubljenje vremena i isprazan napor.

Da bi dublje razumio kako Bog dopušta napasti za naše dobro, treba razmišljati o ljudskoj
naravi. Zbog zlih nagnuća naše naravi ranjene grijehom, čovjek je ohol, ambiciozan, sklon da više
vrednuje sebe i pretpostavlja o sebi. Ovo pretjerano cijenjenje samoga sebe je pogrešno i šteti
istinskom duhovnom napretku, i sami miris toga vodi na krvi put. Zbog toga Bog koji je uvijek
vjeran, koji se brine o svakome, a posebno o onima koji su se potpuno predali njemu na službu, čini
tako da nas sve oslobađa od ove opasnosti. Zbog te njegove strategije mi smo na određeni način
primorani upoznati sami sebe u istini.
Sjeti se sv. Petra apostola: Isus mu je dopustio da se odrekne njega kako bi konačno
upoznao samoga sebe i prestao polagati povjerenje u samoga sebe. Tako je bilo sa sv. Pavlom.
Nakon što ga je uznio do trećeg neba i objavio mu nebeske tajne, dopustio je da ga muči neka
napast. I tako je učinio da on upozna svoju prirodnu slabost, bude ponizan, hvaleći se samo svojim
slabostima. Tako ga je Bog oslobodio od opasnosti da veličina Božje objave bude povod padu u
oholost kao što to on sam kaže (usp. 2Kor 12,2-10).
Neka ti bude jasno da Bog koji ima samilosti prema našoj bijedi dopušta da dođu ove
napasti ponekada i užasne i različitog dometa. Ono do čega je stalo Gospodinu je to, da hodimo
dobrim putem poniznosti, spoznajući kako sve u biti koristi našem duhovnom rastu. Ovdje
Gospodin pokazuje svoju dobrotu i mudrost. Pazi na ono što nama izgleda kao jako štetno u biti
nam koristi, jer nas učvršćuje u poniznosti, koja nije nikada depresivna, i pribavlja nam ono što je
najpotrebnije našoj duši.
Postani svjestan da često onaj koji služi Gospodinu, primjećujući slične misli tako daleke od
pobožnosti kuša duhovnu suhoću misli na jednu stvar; da mu se to događa zbog njegova
nesavršenstva i dođe do toga da vjeruje da nitko nije manjkav poput njega i pao u mlakost kao on.
Tako dođe do uvjerenja da takve misli i napasti dolaze osobama koje je Bog ostavio, te da on sam
zaslužuje da bude ostavljen. Koja je posljedica?
Očigledno, tko je prije mislio da je netko tko puno vrijedi, sada s ovom gorkom medicinom
koji je Nebo poslalo, smatra se uistinu grešnikom ček nedostojnim kršćanskog imena. I ne bi nikada
duša došla do tako niske misli o sebi, ne bi se ukorijenila u istinskoj i dubokoj poniznosti da nije
bila primorana od protivština i vanrednih napasti. To je istinska milost koju Bog daje onome tko mu
se potpuno preda u ovom životu, tko prihvaća da ga Bog liječi kako On to hoće, s lijekovima koje
samo On savršeno poznaje i zna koliko služe za posvećenje i istinsko dobro.
Osim ovog ploda koje slične napasti i nedostatak osjetne pobožnosti uzrokuju u duši ima
mnogo i drugih. Tko je u protivštinama skoro je primoran uteći se Bogu nastojeći činiti dobro,
skoro kao lijek svom progonstvu. Još više, da bi se oslobodio ovog mučeništva duša uzima svoje
srce u ruke uvjeravajući ga da bježi od grijeha i svega što se pokaže nesavršenim i na bilo koji način
je udaljava od Boga. Tako progonstva koja je duša sudila štetnim za svoj rast u stvari su se pokazala
kao prijateljski bič koji ju potiče na gorljivo traženje Boga i odbacivanje svega što nije u skladu s
voljom Božjom.
Na kraju ću ti reći jednu važnu stvar: ova progonstva i napori s kojima se duša sučeljava u
vremenu napasti i duhovne suhoće nisu ništa drugo do li jedno čistilište u kojemu gori plamen
ljubavi. Tko to strpljivo podnosi u poniznosti, služi mu kao priprava krune u Nebu koja će biti
toliko slavnija koliko su veće bile ove napasti i muke.
Iz ovoga što sam ti kazao možeš zaključiti kako nemamo razloga za uznemiravanje i žaliti se
u svemu ovome. Nažalost osobe ne prosvijetljene u tome da im sve dolazi dobrohotne ruke Božje,
sklone su sve ovo pripisati đavlu, njihovim grijesima i nesavršenostima. Dolaze do toga da sude kao
znak odbačenosti ono što je znak ljubavi, Božje darove kao izraz srdžbe, i tako uvjere same sebe da
sve što čine gubi se bez ikakve mogućnosti nadoknade.
Naprotiv kada bi spoznali uistinu što im se događa postali bi svjesni da se ne radi ni o
kakvom gubitku, nego o velikom dobitku. Kada bi se duša, kako uvijek može, znala okoristiti svim
tim prigodama. Radi se o tome da shvati da je sve u biti jedna kušnja neprekinutog sjećanja ljubavi
koju Bog ima prema nama.
Kako bi mogle duše u ovoj situaciji uznemiriti se u napastima, suhoćama i sličnim stvarima?
Kako bi mogle izgubiti mir? Naprotiv, upravo tada bi se ponovno trudile ustrajati, ponizujući se u
srcu u Božjoj prisutnosti, odlučne u svemu vršiti potpuno volju Božju, na bilo koj način se
Gospodin želi poslužiti njima na ovome svijetu. Radilo bi se tada brižno na očuvanju mira i
smirenosti srca, prihvaćajući sve, upravo sve iz ruku nebeskog Oca.
Uvjerenje je u ovome: znati da je kalež stavljen u naše ruke i da ga naše ruke nose tako, bilo
da se radi o uznemiravanju i napastima đavla, bilo da su ljudi uzrok tome ili grijesi ili bilo koja
druga stvar, uvijek je Bog koji to dopušta i pruža ti taj kalež po svojoj volji.
Radi se o tome da shvatiš da ti se ne događa nikakva muka ili patnja koja ne bi bila za tvoje
dobro. A što se tiče zla koje je uzrokovano grijehom, na primjer od bližnjega koji te optužuje,
sigurno je protivno njegovoj volji, Bog ne želi grijeh, ali Gospodin se služi i time na tvoje dobro i
spasenje. Vidiš, dakle, kako umjesto da se obeshrabriš i žalostiš, trebaš zahvaljivati Bogu s
nutarnjom radošću. Ako se potrudiš činiti sve što možeš s ustrajnošću i odlučnošću nećeš gubiti
vrijeme ni mnoge zasluge koje Bog hoće da ti zadobiješ stavljajući te u ove situacije.
Ako nekada padneš u neki grijeh ili nemarnost, u riječima ili djelima, na primjer
uznemirujući se zbog onoga što ti se događa, ili mrmljajući, ili čuvši mrmljanje posvađaš se, ili te
zadesi neki pokret nestrpljenja ili radoznalosti ili sumnjičenja u odnosu na druge, ili ako padneš na
neki drugi način jedanput ili više puta molim te nemoj se obeshrabriti. Primoravaš se tako misliti na
prošlost žalosteći se i padaš u depresiju u sebi.
U ovim slučajevima si napastovan vjerovati da nećeš nikada moći izići iz sličnih slabosti, ili
da su tvoja ne savršenstva uzroci svemu ili tvoja slaba odluka. Drugi puta će ti izgledati da tvoj put
nije uistinu put u Duhu na putu Gospodnjem. S tisuću drugih strahova mogao bi otežati svoju dušu i
pasti u depresiju. Neposredna posljedica je da se sramiš pred Bogom i ne vježbaš se živjeti u
njegovoj prisutnosti ili si bez povjerenja kao u potpunom nedostatku vjere u njega.
Izaberi kao lijek, gubljenje vremena razmišljajući o tim stvarima ispitujući do najmanjih
sitnica kada si potpuno pristao na ove misli koliko si vremena pristajao na te misli, ako si pristajao
jesi li to uistinu želio ili ne, jesi li dao mjesta tom osjećaju ili si ga odmah odagnao. Shvaćaš dobro
da koliko više tako misliš to manje razumiješ jer nećeš tako naći dobar i pravi put. Na taj način
raste ti nutarnja smutnja i nemir. Uhvati te zabrinutost i krivi mučni strah u odnosu na sakrament
ispovjedi. Kada, nakon što si izgubio toliko vremena, uspiješ se ispovjediti, ne dođeš do mira u
strahu da nisi sve kazao.
Tako život postane muka i ogorčenost s malo duhovnih plodova. Pazi sve to se rađa zbog
toga što se ne želi prihvatiti vlastita prirodna krhkost i ne poznaje se način kako se odnositi prema
Gospodinu. Upravo kada duša padne u ove slabosti ili bilo koje druge, više od svega koristi ponizno
u ljubavi okrenuti srce Gospodinu nego gristi nezadovoljstvo i žalost zbog grijeha, prisiljavajući se
trajne ispite savjesti, pogotovu za lake grijehe. Jer samo jedan stvar treba nam biti jasna; u ove lake
pogreške pada duša koja se trudi na duhovnome putu. Da, kazao sam samo osobe koje se trude
duhovno rasti i već su se udaljile od teških grijeha.
Onima koji su živjeli bez duhove stege, stalno vrijeđajući Gospodina, treba druga vrsta
nagovora. Lijek koji ovdje predlažem nije za njih. Oni trebaju oplakivati svoje grijehe, odmjeriti
težinu i ispovjediti ih, jer zbog njihovih grijeha i nemarnosti ne trebaju biti lišeni sredstava
potrebnih za njihovo spasenje.
Vratiti ću se govoriti o onom miru u kojem treba uvijek ostati onaj koji služi Bogu, tvrdim
još i više. Ovo obraćenje srca i života, da bi bila prožeta punim povjerenjem u Boga, ne odnosi se
samo na lagane grijehe, svakodnevne slabosti nego i na grijehe teže od uobičajenih. Ako ponekad
Gospodin dopusti da padneš u neki grijeh, i to se događa duže vrijeme u određenim periodima, pa i
da su grijesi uzrokovani ne samo slabošću nego i zlobom, nikada i nikada ne bi trebao prestati imati
povjerenja u Boga i njegovo milosrđe. Znaj da kajanje srca u kojemu vlada uznemirenost i
skrupuloznost neće nikada dovesti dušu tamo gdje Bog hoće, jer Bog hoće da slobodno od svega
bude ljupko povjerenje koje je utvrđeno od njegove beskrajne dobrote i milosrđa.
Upravo ovo je krajnje važno i potrebno za osobe koje ne samo da žele samo izići iz njihove
bijedne grešnosti, nego i snažno rasti u ljubavi i sjediniti se s Bogom po vršenju kreposti. Mnoge
duhovne osobe ne uspijevaju ovo razumjeti. I zbog tog razloga žive stegnuta srca, žalosna i puna
nepovjerenja.

I to je razlog koji ih sprječava da pođu naprijed i postanu sposobni za primanje većih
milosti koje Bog malo pomalo za njih pripravlja. Često žive uistinu bijednim životom. Sažalijevati
ih njima ništa ne koristi jer žive okrenute same sebi, svojim umišljanjima bez da prihvate pravu i
spasenjsku istinu koja vodi na kraljevski put kršćanskog života, solidnih kreposti, i koja vodi do
onoga mira koji nam je sam Isus ostavio u baštinu (usp. Iv 15,27). Ove osobe koje često padaju u
neki nemir zbog sumnje njihove svijesti trebaju pitati savjet duhovnog vođe ili neke osobe duhovno
prokušane. Radi se zatim da treba slijediti dobivene savjete i potpuno se smiriti.
Svaki put kada vidiš da si pao u neku manju ili veću manu, pa bilo to i četiri tisuće puta na
dan, nemoj se uznemirivati. Ne dopusti da te zahvati nemirna gorčina i ne zadržavaj se predugo u
srditom pogledu na sebe samoga. Radije čim si postao svjestan onoga što si učinio, gledaj na tvoju
krhkost poniznim očima, i zatim odmah se obrati Bogu s ljubavlju punom povjerenja.
Možeš mu kazati: «Gospodine činio sam po onome što jesam, od mene ne možeš očekivati
drugo do li ove mane. Znam da ne bih ostao samo na ovima, da me ne podupire tvoja dobrota koja
me nikada ne napušta. Zahvaljujem ti za mane od kojih si me oslobodio. Kajem se za ono što sam
učinio propuštajući odgovoriti na tvoje milosti. Oprosti mi i udijeli mi milost da te više nikad ne
vrijeđam te da me ništa, ama baš ništa ne odijeli od tebe, a ja ti želim služiti i slušati te uvijek».
Nakon što si ovo kazao ne gubi vrijeme u bilo kojem nemiru. Tako bi smatrao i držao Isusa
nesposobnim da ti oprosti? Radije u velikom povjerenju i dubokom miru idi naprijed nastavljajući
svoj duhovni put kao da nisi pao u bilo kakav nedostatak. Pazi ne trebaš se tako ponašati samo
jedanput, nego sto puta ako treba, i svaki put s istim povjerenjem i mirom u duhu, zadnji put kao i
prvi. Budi siguran da tako se ponašajući slaviti ćeš Božju dobrotu upravo jer si dužan imati veliku
ideju o njemu, njegovoj dobroti, milosrđu, koji su beskrajno veći nego ti to možeš i zamisliti.
Tako ćeš vidjeti da neće trpjeti tvoj duhovni rast, ustrajnost i kročiti ćeš naprijed bez
gubljenja vremena i plodova. Između ostalog čineći tako, možeš malo pomalo prestati griješiti i
padati u mane u koje najčešće padaš. Uistinu za tvoju je korist odmah ustati potpuno svjesnim
činom iz tvog bijednog stanja, i duboko se poniziti pred Bogom koji ti dopušta istovremeno
ispovjediti vjeru u njegovo milosrđe. Tako ćeš ga uvijek sve više ljubiti i slaviti. I živjeti ćeš.
Dogoditi će se da isti pad, s Božjom pomoći, će te uzdići na viši stupanj duhovnog života od onoga
s kojega si pao. Podrazumijeva se da će se sve to dogoditi ako budeš imao čistu nakanu služiti se
time za dobro.
Evo dakle, pokazujem put kojim bi trebale hoditi osobe koje su često nemirne i u mukama.
Tako bi upoznale svoju veliku sljepoću i odbacili je, jer je samo na štetu i gubljenje vremena.
Dobro drži do ovog nauka. On je jedan od ključeva koje srce ima da dođe do mira, otvarajući se
velikom blagu duhovnosti koje Bog hoće uliti u njega obogaćujući ga u kratkom vremenu.
(Nutarnji mir 10-15)
Uz to što vjernik ako želi duhovno rasti i sazrijevati mora učiti čuvati nutarnji isto tako
nužno mora učiti i umijeće kako se duhovno okoristiti svime što mu se događa pa i vlastitim
pogreškama. Sveti Franjo Saleški na jedan gotovo neponovljiv način vode dušu u otajstveni svijet
duhovnog života do onih dubina gdje pogreške, nesavršenosti i sami grijesi, ne gubeći ništa od
njihove rugobe, mogu biti veliki poticaj za rast u duhovnom životu, pogotovu u poniznosti i
povjerenju u Božje milosrđe, te zagovor Blažene Djevice Marije. Iz knjige Umijeće kako se
okoristiti vlastitim pogreškama prema nauku sv. Franje Saleškoga preuzimamo duži citat koji na
nenadmašiv način iznosi ovaj općeniti nauk svetačke tradicije.
Razmatranje o ovim temama može pomoći mnogima da dublje i bolje shvate jednu od
najtežih problematika čovjeka i jedan trajni problem koji se javlja u duhovnome životu i prati
duhovni rast sve do vrhunaca mistike i svetosti.
„Ljudska bijeda. Dokle god budemo nosili sebe same, nećemo nositi ništa Sto ima veliku
vrijednost. To što se pali čovjek ne može naviknuti na vlastitu bijedu, za njega je istovremeno i čast
i muka. Princ kojemu je oduzeta vlast i koji je upropašten zbog grijeha praroditelja, čuva uvijek u
dubini srca osjećaj urođene plemenitosti i nevinosti koja je trebala biti njegova baština i zato kod
svakog pada jedva jedvice uspije uzdržati krik iznenađenja, kao da mu se dogodila neka teška
nesreća. On izgleda kao Samson koji je izgubio svu snagu, jer mu je izdajnička ruka odrezala kosu.
“Ustani!” – viču mu – “Dolaze filistejci!” On se diže, umišljajući da će kao i uvijek zastrašiti
neprijatelje, ali nije svjestan daje izgubio prvotnu snagu.
Koliko god plemenito bilo korijenje tog spremnog protivljenja vlastitom padu, njegovi
plodovi su odveć gorki da ne bi bili odmah voljni da ga suzbiju, i kako ćemo vidjeti, obeshrabrenje,
koje upropaštava tolike duše, otvara sebi potiho put po toj zbunjenosti koja prati pad. Stoga nas
sveti Franjo Saleški želi odmah zaštiti od takve opasnosti. Po primjeru uzvišenih naučitelja i
prosvijetljenih mudraca, sveti biskup uvijek očituje veliku samilost prema ljudskoj slabosti: “O
ljudska bijedo, ljudska bijedo” – govorio je ponavljajući – “kolikim slabostima smo okruženi!… I što
drugo možemo činiti sami po sebi nego griješiti?” U tim riječima kao i u svim njegovim spisima
osjećamo, da gaje visina savršenosti koju je dostigao, osposobila da se dublje zagleda u ponor
bijede koju je u nama prouzrokovao istočni grijeh. On je to imao u vidu sa svim dušama koje je
morao duhovno voditi i nije se umarao neprestano ih podsjećao na tu tužnu stvarnost palog čovjeka:
“Kažete mi” – pisao je jednoj gospođi – “da živite s tisućama nesavršenosti.
Istina je, moja draga kćeri, ali možda zato što se ne trudite da ih umrtvite iz dana u dan?
Uostalom, istina je također da sve dotle dok ćemo biti u ovom smrtnom i propadljivom tijelu, uvijek
će nam nešto nedostajati”.
“Jadikujete,” – kaže drugdje – “jer unatoč želji za savršenstvom koju imate da se pročistite u
Božjoj ljubavi, u život uvijek vam se umiješa¬ju nesavršenosti i pogreške. Odgovaram vam da
nikada neće biti moguće u potpunosti odreći se sebe samih, dok smo na zemlji. Potrebno je
podnositi same sebe dotle dok se Bogu svidi pozvati nas u Nebo i sve dok se vučemo nećemo,
uistinu, donijeti ništa dragocjenoga… Opće je načelo, da u ovom životu nitko neće biti toliko svet da
ne bi bio podložan nesavršenostima!”.
Bez posebne povlastice nemoguće je izbjeći sve lake grijehe. I vjera nas uči, da zle sklonosti,
barem u korijenu, ostaju u nama sve do smrti i da nitko ne može bez posebne milosti, koju Crkva
prepoznaje u Djevici Mariji, izbjeći sve lake grijehe. Barem ne one nesvojevoljne. Vrlo često
zaboravljamo u praksi tu dvostruku istinu i bit će korisno čuti kako je razlaže naš svetac svojim
neponovljivim načinom govora: “Ne vjerujmo da možemo živjeti bez nesavršenosti dok smo na
zemlji; jer i predstojnici i podložnici, svi smo ljudi, i svi moramo, stoga biti uvjereni u tu istinu,
kako se ne bismo čudili kad primijetimo da smo podložni nesavršenostima. Božanski Učitelj nam je
zapovjedio ponavljati svaki dan ove riječi iz molitve “Oče naš”: ‘Otpusti nam duge naše, kako i mi
otpuštamo dužnicima našim’, a zapovijed ne dopušta iznimke, jer svima nama potrebno ju je vršiti.”.
“Sebeljublje može biti umrtvljeno, ali ne ubijeno i s vremena na vrijeme, ovisno o prilici,
baca van svoje mladice, koje dokazuju da biljka, iako je odrezana u korijenu nije u potpunosti
iskorijenjena Ne trebamo se čuditi da uvijek ponovno otkrivamo sebeljublje, jer se ono nikad ne da
iskorijeniti. Katkad se ponaša poput lisice, koja se pravi da spava, a poslije odjedanput nasrne na
kokoši. Stoga gaje potrebno stalno nadgledati, te strpljivošću i blagošću se zaštiti od njegovih
nasrtaja. Ako nas ipak ponekad rani, bit će dovoljno da se odreknemo onoga na što nas je
sebeljublje navelo da kažemo i ne odobriti ono na što nas je navelo da učinimo, i bit ćemo
izliječeni…”. Da, izliječeni, ali samo za izvjesno vrijeme, dok se ne očituju nove slabosti, jer dodaje
naš svetac “nećemo od njega nikada biti savršeno izliječeni, nego samo u Raju.” Za vrijeme ovog
života, koliko god čvrsta bila naša dobra volja, “potrebno je pomiriti se da pripadamo ljudskoj
naravi, a ne anđeoskoj” i živjeti prema izričaju poznatog askete, kao duhovne osobe, koje ne mogu
biti izliječene do kraja…
Napredak u savršenosti je polagan i ometan je padovima. Sveti Franjo Saleški preporučuje
iskustvenu spoznaju vlastitih slabosti, posebno dušama koje čine prve korake na putu nutarnjeg
savršenstva zbog tog što ih njihovo neiskustvo čini podložnijima obeshrabrenju nakon padova zbog
kojih podnose tolike žalosne posljedice. “Uznemiriti se, obeshrabriti se, kad padnemo u grijeh,”
kaže sveti autor “znači ne poznavati sebe same” Slušajmo s koliko finoće i dobrote naš sveti
naučitelj hrabri i poučava te duše: “Kažete mi da još uvijek živo osjećate uvrede. Ali, moja draga
kćeri, što podrazumijevate pod riječju još? Niste li baš mnoge od ovih neprijatelja već nadvladali?

Nemoguće je da tako brzo zagospodarite vašom dušom i da njome uspijevate ovladati kod prvog
pokušaja. Zadovoljite se da s vremena na vrijeme izvojujete malu pobjedu nad strašću, vašom
neprijateljicom.”
“Nesavršenosti će nas pratiti sve do groba. Ne možemo hodati, a da ne dodirujemo zemlju i
ako sjedne strane ne smijemo sjesti na zemlju da se ne zablatimo, s druge strane ne smijemo
očekivati od sebe da letimo, budući da smo još pilići bez perja”.
“Strelice što lete danju (Ps. 90,6) su satrto slike različitih nada i zahtijeva, koje imaju duše
željne savršenstva da odmah dostignu svetost. Katkad ima onih koje teže ni više ni manje nego da
budu u kratkom vremenu majke Terezije, Katarine Sijenske ili Đenovske. To je sigurno dobro, ali
recite koliko vam je vremena potrebno da postignete taj stupanj svetosti? – Ako je moguće u tri
mjeseca. – Dobro kažete, ako je moguće, jer drugačije biste se mogli grdno prevariti”
Bolesti srca, kao i tjelesne bolesti, dolaze na konju i trkom, a odlaze pješice. “Sveti Pavao se
savršeno obratio i pročistio u jednom času, a tako i sveta Katarina Đenovska, sveta Pelagija i neke
druge duše. Ali ta vrsta čišćenja je nadnaravni, čudesni i izvanredni dar u redu milosti kao i
uskrišenje mrtvih u naravnom redu, tako da ga,dakle, ne trebamo redovito zahtijevati. Redovito
čišćenje, bilo tjelesno bilo duhovno događa se malo po malo, postepeno, mukotrpno i dugotrajno
napredujući na tom putu.
Anđeli koje je Jakov vidio u snu imali su krila, ipak nisu letjeli. Uzlazili su i silazili po
stubama na običan način, stepenicu po stepenicu. Duša koja se uspinje iz grijeha na pobožnost
slična je zori koja što više napreduje, ne rastjeruje tmine ujedan čas, nego malo po malo.
Ozdravljenje koje se polagano odvija, po onoj mudroj izreci je sigurnije. Bolesti bilo tjelesne, bilo
duhovne dolaze na konju i trkom, a odlaze pješice i polagano”.
“Potrebno je dakle biti strpljiv i ne misliti da se može ozdraviti u jednom danu od tolikih zlih
navika na koje smo naviknuti zbog pomanjkanja skrbi i brige za očuvanja duhovnoga zdravlja”.
Zato svetac zaključuje da “ne smijemo se čuditi kad zbog naše slabosti još padnemo u mnoge
pogreške”.
Da bi se savršeno učvrstili u Bogu potrebe su dvije stvari. Sveti Franjo Saleški je htio da se
nijedna duša, ma kako savršena, ne čudi sebi samoj poslije pada, i svojim najsavršenijim
redovnicama je ponavljao: “Čemu se čuditi, ako se katkad spotaknemo?” “Blagdan očišćenja nema
osmine. Svi moramo činiti ove dvije odluke iste važnosti: pomiriti se kad primijetimo da u našem
vrtu raste loša trava i biti hrabar, te vidjeti daje čupaju ili još bolje, daje mi sami čupamo, jer je plod
sebeljublja, koje neće umrijeti sve dok mi živimo”
“Vidim suze jadne sestre, ali mi se čini da sve naše nevolje nastaju samo zato što
zaboravljamo opomene svetaca, koji nam govore da svaki dan moramo biti svjesni da moramo
početi iz početka naše napredovanje u savršenosti. Kada bismo više o tom razmišljali, uopće se ne
bismo čudili što u nama nalazimo bijedu i pogreške koje treba popraviti”.
“Pitate me kako ćete učvrstiti svoju dušu u Bogu, daje više ništa ne može odvojiti ni
otrgnuti. Potrebne su dvije stvari: umrijeti i doći u Nebo. Samo nakon ovog neće biti više odvajanja
i vaša će duša biti nerazdvojivo povezana i sjedinjena s Bogom”
Svetije osobe nisu s manje mana, nego one koje imaju više hrabrosti: Ništa nije utješnije od
ovih savjeta, naročito za one duše koje se istinski žele svidjeti Bogu i povezati se s Njim u
potpunosti najužim vezama. One lako vjeruju da su im nedostatci i nevjernosti, koje im pro- maknu
manje oprostive nego drugima, a dostatne da prouzrokuju čuđenje. To nije misao duhovnih učitelja:
“Padovi” – kaže p. Grou- “često se događaju zbog žurbe, trčanja i žara koji nas vuče, te nam to ne
dozvoljava da budemo obazrivi. Plašljive duše i previše obzirne, koje žele uvijek gledati gdje
spuštaju noge, koje se svaki čas vrte i uvijek nanovo okreću da izbjegnu krive korake, koje se toliko
boje da se uprljaju, ne napreduju tako brzo kao druge i često ih smrt iznenadi na pola puta.
Nije istina da su svetiji oni koji čine manje pogrešaka, nego oni koji imaju više hrabrosti,
velikodušnosti i ljubavi, oni koji se više trude, koji ne strepe neprestano da će se spotaći i koji
napredujući ne boje se pasti i malo uprljati, ali nadasve paze da napreduju.”. Sveti Ivan Zlatousti je
rekao istu stvar drugim riječima: “Sve dotle dok je vojnik u okršaju nitko, ma kako bio krut ili neuk
u ratnim vještinama, neće ga moći okriviti što je ranjen i što je ponekad ustuknuo; jer samo onaj tko
ne ide u borbu neće biti ni ranjen, a lakše je da bude ranjen onaj koji se sa žarom bori protiv
neprijatelja”.
Pad, pa i onaj težak, ne treba izazvati čuđenje. Treba li ista razmišljanja primjeniti i na
smrtne grijehe i reći grešnim dušama da se ne čude padovima koji im oduzimaju Božje milosti?
Sveti Franjo Saleški upotrijebit će prema njima isti govor kojeg upotrebljava prema velikodušnim
dušama, kojima se obraćao sve dosad.
Poslušajmo: “Moj dragi Teotime, i sama nebesa se zapanjuju, njihova vrata se tresu, a anđeli
gorko plaču nad ponorom bijede ljudskog srca, koje ostavlja najmilije dobro da se prilijepi uz tako
jadne stvari. Jesi li ti ikada vidio onu malu i čudesnu pojavu, koju svatko pozna, a kojoj svi ne znaju
razloga? Kada se otvori bačva koja je do vrha puna, vino neće poteći prije nego što odozgo uđe
zrak. To se međutim ne događa bačvama koje nisu pune. Čim se takva bačva otvori, odmah teče
vino. Tako je i s našom dušom. Koliko god ona u ovom smrtnom životu bila puna Božje ljubavi,
nikad nije toliko puna da u nekoj napasti ta ljubav ne bi mogla isteći. Sasvim je druga stvar tamo
gore u Nebu.
Tada će slasti Božje ljepote obuzeti sav naš razum, a naslade njegove dobrote ispunit će svu
našu volju, tako da u našoj duši neće postojati ni najmanji djelić koji neće ispuniti punina njegove
ljubavi. Ništa više na svijetu, ma koliko bilo privlačno, neće više nikad moći izvući ni jednu jedinu
kap toga dragocjenog napitka Božje ljubavi, ništa više i nikada neće moći iz nje isteći. Bit će
beskorisno, da se, kao ono u bačvi, odozgo pusti zrak, tj. da se naš razum prevari, nadmudri ili
zastrani, bit će naprosto nemoguće jer, on će biti potpuno obuzet promatranjem najviše istine “.
Shvatili smo: pad u grijeh, i onaj teški, mogao bi izazvati čuđenje samo u Nebu, gdje je to
nemoguće. Ali ovdje na zemlji ne trebamo se čuditi više nego kad vidimo kako tekućina izlazi iz
otvorene posude.
Nakon pada ne smijenio ostati iznenađeni ili ravnodušni nego, moramo odmah ustati: O,
kako bi mi bili strpljiviji i ljubazniji prema braći, kada bi dobro promislili o ovim stvarima! Kako
bismo se trudili nasljedovati nepomućenu strpljivost Onoga, koji prije nego je ovlastio apostole da
otpuštaju grijehe, preporučio im je da opraštaju ne samo sedam puta, nego sedamdeset puta sedam!
Očito je ipak, da nas ova naša dobrostivost u našim i tuđim nedostatcima ne smije poticati da na
njih gledamo ravnodušno, jer druga je stvar ne čuditi se padu, a druga je ne gnušati se nad njim, ne
ispravljati ga i ne nadoknaditi. Tako seljak, ne čudi se ako vidi da na njegovoj njivi raste korov, ali
je li možda zbog toga manje marljiv da ga iskorijeni? Stoga nakon što je rekao: “Ako sagriješite, ne
trebate se uopće Čuditi”, čak ako se radi i o smrtnim grijesima i ” kada bismo dobro znali što smo,
umjesto da se čudimo što smo pali, čudili bismo se kako još možemo stajati na nogama!”, sveti
Franjo Saleški nam preporuča odmah da “ne ležimo i da se ne valjamo u blatu u koje smo upali”, i
dodaje “ako nas zbog oluje boli želudac te imamo vrtoglavicu, ne smijemo se čuditi, nego se odmah
oporaviti, prikupiti snagu i ohrabriti se da bolje radimo”.
“Pridigni, dakle, blago svoje srce kad pogriješiš, ponizi se pred Bogom spoznajući svoju
bijedu i ne čudi se što si pala. Kakvo je čudo to što je nemoć nemoćna, slabost slaba, bijeda
kukavna? Ipak iz sve duše zamrzi uvredu kojom si uvrijedila Boga, pa hrabro i pouzdavajući se u
Njegovo milosrđe ponovno kreni stazom kreposti, što si je bila ostavila!”. Ovaj posljednji odlomak
nam daje do znanja prilično jasno, koje bi najzdravije raspoloženje umjesto čuđenja trebalo slijediti
nakon pada. Govoriti ćemo o tome nadugo u drugom dijelu ove knjige. Sada nakon što smo
ustvrdili da nas pogled na naše nedostatke ne treba čuditi, pokazat ćemo da nas ne smije ni
uznemiriti.
Ne uznemirivati se kad vidimo vlastite grijehe. Dva znaka dobre i loše žalosti: “Žalost po
Bogu,” kaže sveti Pavao, “rađa spasonosnim obraćenjem; a žalost svijeta rađa smrću” (usp. 2 Kor 7,
10). Žalost, dakle, može biti dobra i zla, prema raznim učincima što ih rađa u nama. Ona u nama
ipak proizvodi više zlih, nego dobrih učinaka, jer samo su dva dobra, tj. milosrđe i pokora, dok zlih
ima šest: duhovna bol – tuga, lijenost, srdžba, ljubomora, zavist i nestrpljivost. Zbog toga Mudrac
kaže: žalost ubija mnoge, a ne donosi nikakvu korist, jer uz ova dva dobra potoka, koja se rađaju iz
njenog izvora, izvire i drugih šest koji su vrlo loši”.

Stoga đavao čini sve napore da prouzrokuje u duši tu lošu žalost, te da bi je uspio
obeshrabriti, pokušava je uznemiriti. Nije mu teško nadahnjivati izgovorima: – Ne trebamo li možda
biti žalosni što smo uvrijedili uzvišeno Veličanstvo, beskrajnu Dobrotu i ranili Srce najnježnijeg
Oca? -“Da,” – odgovara sveti Franjo Saleški,”potrebno je sigurno žalostiti se, ali iskrenim kajanjem,
a ne dakako neutješenom boli, srdžbom i ljutnjom.
Istinsko kajanje kao i svaki drugi osjećaj nadahnut dobrim Duhom, uvijek je u miru. I čim se
očituje nemir i zabrinutost, znak je da dobra žalost ustupa mjesto lošoj. “Zla žalost, ponavlja naš
svetac, smućuje i uznemiruje dušu, zadaje pretjerane strahove, čini nam molitvu teškom i
odvratnom, uspavljuje i pritišće mozak, oduzima duši sposobnost da dobro razmišlja, da donosi
ozbiljne i dobre odluke, obeshrabruje je i oduzima joj snagu. Ukratko, nalikuje ljutoj zimi, koja
zemlju lišava svake ljepote, suši biljke i mrzne životinje. Doista, žalost odnosi duši svu milinu pa
joj oduzima i slabi sve sposobnosti i dovodi je skoro do iznemoglosti”
Znakovi duše koja se uznemiruje nakon padova: Koliko duša će se prepoznati u ovim
znakovima uznemirenosti, kojoj su dopustili da nasrne na njih nakon nekih nedostataka i štete što su
je od nje zadobili! Sa žarom su krenule slijediti Učitelja na putu vršenja dužnosti, penjući se strmim
putem Kalvarije, ali dođe do pada i eto pojavi se nemir! Ipak se ponovno dižu, a pokora i odrješenje
grijeha sve popravlja. Naprotiv ne: netko nastavlja promatrati se i zabrinuto ispitivati, brojiti tek
zacijeljene rane, istraživati ih skoro sa velikim strahom i tako pozljeđivati. Želi ih izliječiti
nestrpljenjem i ljutnjom, ne znajući da nema “ništa što čuva toliko pogreške u duši kao nemir i želja
da ih se na brzinu riješimo”.
Eto dakle, usporava se korak na putu savršenstva, ne trči se više, nego se mučno hoda, vuče
se nezadovoljni samim sobom i gotovo bez Boga, bez pouzdanja u molitvi, bez drugog raspoloženja
osim straha kada se primaju sakramenti. I nastavlja se, dok neka posebna okolnost kao ispovijed
brižno pripravljena ili duhovne vježbe ne povrate duši prijašnji zanos. Ali ako nakon ovog
podizanja duša još ostaje pod dojmom uznemirenosti prouzročene novim padovima ili sjećanje na
prošle, u tijeku ponovnog podizanja dogodit će se drugo usporavanje, a Bog ne želi da zbog
oklijevanja i usporavanja završimo padom u gotovo neizlječivu tromost.
Što je to dakle, jadne duše, tako zakočilo vaše napore? Trčale ste prekrasno: tko vas je zadržao? pita
vas Apostol. “Da se niste uznemirili kod prvog udarca, nego blago uzeli srce u ruke, ne biste pale po
drugi put”.
Dušama koje padaju u nesavršenosti preporuča strpljivost. Evo zašto ljupki svetac umnaža
savjete kako bi saopćio drugima onaj “najpoželjniji mir koji je bio najugodniji, najvjerniji i
neprekidni gost njegovog srca”. Eto zato neumorno preporuča mir i strpljivost, nadasve sa samim
sobom.
“Ne uznemirujte se zbog vaših nesavršenosti!”. – “Čuvajte se dobro uznemirenosti i nemira,
jer oni su najveća zapreka na putu savršenosti”.
“Zašto tolike ptice i druge životinje bivaju uhvaćene u mrežu? Ponajprije stoga što se, nakon
što su ušle unutra, koprcaju i miču kako bi odmah izišle van? I ne zapliću li se i zamotavaju još više
upravo zbog toga ? Tako i mi, kad padnemo u mrežu nesavršenosti, neće uznemirenost biti ona koja
će nas osloboditi. Čak će nas još više smutiti”. “Potrebno je biti strpljiv kako bismo napredovali u
savršenosti, čineći uvijek s mirom u srcu ono što možemo da bismo napredovali”. “Iščekujmo,
dakle, strpljivo na putu našeg duhovnog napretka i naprotiv, umjesto da se uznemirimo što smo
malo učinili u prošlosti, pobrinimo se da radimo marljivije u budućnosti”.
“Ne uznemirujmo se ako uvidimo, da ostajemo uvijek novaci u vršenju kreposti, budući da
se u samostanu Pobožna života svaka duša treba uvijek smatrati novakinjom, a i sav je život
razdoblje kušnje. Kad bi tko povjerovao da je već zavjetovan, a ustvari je još novak, bio bi zreo za
otpuštanje. Prema Pravilima ovoga Reda, novaci ne postaju zavjetovanima po svečanome slavlju,
nego po izvršavanju zavjeta. Zavjeti pak nisu nikad izvršeni dokle god se ne održavaju savršeno i
besprijekorno, a obveza služenja Bogu i napredovanja u ljubavi prema Njemu traje sve do smrti.”
“Ali možda će netko reći, kako da se ne žalostim ako uvidim da je napredak u kreposti
usporen mojom krivnjom? O tome sam već rekao u Uvodu u pobožni život, ali ću to sad rado
ponoviti, jer o tome ne može nikada biti dosta rečeno. Potrebno je oplakivati vlastite grijehe, ali
dubokim, čvrstim, postojanim, staloženim kajanjem, a ne nikada uzbuđeno, burno, nemirno i
malodušno”.
Mir koji je potrebno očuvati u padovima: Kako se vidi iz ovih citata i još više iz onih koji će
slijediti, sv. Naučitelj preporuča mir i strpljivost sa samim sobom, ne samo pravednim i nevinim
dušama, nego posebice onima koje su nažalost zgriješile.
“Ako vas ponekad iznenadi nestrpljivost, ne uznemirujte se uopće, nego se nastojte mirno
vratiti u blagost”.
“Previše pretražujete o naglostima vašeg samoljublja, koje premda su česte, neće nikada
naškoditi ako se zadovoljite da im reknete ne, a da vas uopće ne zbuni salijetanje i da se ne čudite
njihovom broju. Idite mirno naprijed, ne mučite se mnogo kako biste postigli mir duha i učinit ćete
dosta.
“Budite strpljivi sa svima, osobito sa samom sobom, s tim namjeravam reći da se ne trebate
uznemirivati zbog nesavršenosti, nego imati uvijek hrabrosti dignuti se ponovno. Zadovoljan sam
da započinjete svaki dan. I ponavljam da nema boljeg sredstva da napredujete u duhovnom životu,
nego da uvijek iznova započinjete i da ne mislite nikada da ste učinili dosta”.
“Moći ćemo mrtviti tijelo koliko hoćemo, ali nikada tako savršeno da se više ne pobuni, jer
našu će pažnju često odvratiti rastresenost ili druge stvari. A treba li se zbog toga uznemirivati i
žalostiti? Ne uopće!”.
Mirno i hrabro se žalostiti zbog vlastitih pogrešaka: “Ne budite tjeskobni i ne uznemirujte
se, ako u duši zamijetite još one nesavršenosti, koje ste mi ispričali, jer koliko god je potrebno
odbaciti ih i mrziti ih da bismo ih popravili, ne treba se mučno, nego hrabro i mirno žalostiti, što
zatim rađa čvrstu i mirnu odluku da se popravi.”. “Kad se radi o izbjegavanju zla, činimo to mirno,
bez uznemirivanja, jer drukčije bježeći mogli bismo pasti i dati neprijatelju priliku da nas ubije.
I pokora se mora činiti mirno, a veliki pokornik Ezekija je govorio: ‘Moja bolest će mi se
pretvoriti u zdravlje.'(Iz.38,17)”. “Samo vas grijeh mora ražalostiti, ali i tada moramo zadržati
radost i svetu utjehu!”.
“Tko je sav Božji, žalosti se samo ako uvrijedi Boga. Stoga, njegova žalost se pretvara u
duboku, ali mirnu i miroljubivu poniznost i podložnost, zatim se podiže pun povjerenja u Božansku
dobrotu, bez tuge i neugodnosti”.
“Napokon, ne žalostite se ili barem ne uznemirujte se više, da ne biste bili više uznemirivani.
Ne srdite se da ne budete još bješnji, ne budite nestrpljivi zbog tih nezgodnih strasti. Ponovno
osnažite vaše srce i ponovno ga blago polažite u ruke našega Gospodina, uvjeravajući vlastito srce
koliko god možete da ostane u miru s vama samima ma koliko god bili bijedni”.
“Svaki put kad budete ogorčena srca, nastojte ga blago uzeti vrhovima prstiju i nikad cijelom
rukom tj. osorno… Treba biti strpljiv sa sobom, pomilovati i ohrabriti vlastito srce i kad je jako
uzbuđeno, držati ga na uzdi kao konja, učiniti da uđe u sebe i ne dopustiti mu da trči za svojim
dojmovima”.
“Pazite dobro da se ne uznemirujete kad pogriješite, nego se spremno ponizite pred Bogom,
blagom i ljupkom poniznošću, koja vas odmah dovodi do povjerenja u njegovu dobrotu, uvjereni da
će vam pomoći popraviti se. Kad primijetite neku pogrešku, molite oproštenje od našega Gospodina
potpuno mirno i recite mu da ste potpuno sigurni da vas i nadalje ljubi i da vam oprašta. Učinite to
uvijek jednostavno i blago”.
Učinci krive poniznosti. Da bi najučinkovitije nadvladao gorke nemire, sv. Franjo Saleški se
trudio otkriti njihov uobičajeni uzrok, dane kažemo jedini: sebeljublje, traženje sebe samih u svemu.
To je već rekla sveta Terezija: “Kad se radi o istinskoj poniznosti, premda duša vidi da je zla i
osjeća zbog toga muku, ipak takva neugodnost nipošto nije popraćena uznemirenošću i nemirom, ne
prouzrokuje ni tamu, ni sušu, nego tješi. S jedne strane duša se žalosti što je uvrijedila Boga, dok se
s druge strane otvara u nadi da će joj biti oprošteno. S jedne strane dovoljno osvjetljava ono što je
zbunjuje, s druge strane hvali Boga koji je toliko podnosi. Kad se naprotiv radi o lažnoj poniznosti
koja dolazi od đavla, ne nalazimo svjetla da uočimo bilo kakvo dobro i čini se da Bog sve uništava
ognjem i mačem. To je jedno od najzlokobnijih i najdovitljivijih đavolskih lukavstava koje ja
poznajem!”.

Uznemiriti se nakon grijeha je zlo tako opće rašireno. “Poniziti se zbog vlastite bijede,” –
rekao je jedan svećenik – “dobra je stvar, ali malo ih to čini. Uznemiriti se i rasrditi je najgora stvar,
ali je svi činimo, jer uznemirenost i srdžba su dvije stvari koje odgovaraju sebeljublju!”.
Federic Ozanam oštroumno dodaje: “Postoje dvije vrste oholosti: ona koja se zadovoljava
sobom, općenita je i manje štetna i druga koja je nezadovoljna sobom, jer je očekivala puno od sebe
i zatim ostaje razočarana. Ova druga vrsta je veoma lukava i štetna!”.
Uznemirenost i nemir proizlaze najviše iz oholosti: Naš svetac se bori protiv svih lukavosti
ove oholosti, koja se skriva pod maskom poniznosti. Nadvladava tu revnost koju ima duša, ne toliko
da ozdravi, nego da se vidi već lijepom i zdravom. Ta potajna zloba zbog koje se duša ne želi
izmiriti sa vlastitom savješću i bez problema se smatra nepopravljivom. Ta melankolija u koju
netko tako rado upada, ta neprestana i isključiva kontemplacija samog sebe i vlastitih pogrešaka, ta
potreba da se jauče više pred ljudima nego pred Bogom, ona potajna žudnja da budemo pomilovani
i utješeni.
Sveti Naučitelj razotkriva sve te stvari i pokazuje da se “sva ta lutanja čine po nagovoru
duhovnog vođe koji se zove sebeljublje”. “Osobito se korisno možemo vježbati u blagosti kad je
vršimo sami prema sebi, kad se ne ljutimo na se, ni na svoje nesavršenosti. Jer ako razum traži da
požalimo i zamrzimo grijeh kad sagriješimo, ipak ne smije ta mržnja biti oštra, puna jada, gnjeva,
gorčine i ljutnje. Zato uvelike griješe oni koji se srde što su se srdili, ljute se što su se ljutili, gnjeve
se što su se gnjevili. Tako drže srce neprestano u srdžbi, pa ako im se i čini daje druga srdžba
uništila prvu, ipak širom otvara vrata novoj, koja će prvom zgodom provaliti. Osim toga ova
srditost, ljutina i gnjev na se, vodi k oholosti, a korijen im je u samoljublju koje se uzrujava i
uznemiruje kad još vidi naše nesavršenosti”.
Preveliko cijenjenje samoga sebe je razlog što smo nestrpljivi i uznemireni: Ne isplati se
smesti žalošću i uznemirenošću, jer je oholost ona koja nas nagovara na smutnju. Žao nam je što
nismo savršeni, ne toliko zbog ljubavi Božje, koliko zbog neuredne ljubavi, koju imamo prema
sebi!”. – “Sviđa nam se toliko oplakivati naše pogreške, jer to zadovoljava sebeljublje!”.
“Često gubimo mir duše i postajemo samovoljni i mušičavi samo zbog velike zaokupljenosti
nama samima. Čim doista nadođe kakva protivština ili zamijetimo koju malu nesavršenost i
neumrtvljenost, ili kad padnemo u malu pogrešku, čini nam se odmah da smo sve izgubili.”.
“Sebeljublje je prvi izvor naše uznemirenosti. Drugi je cijenjenje nas samih. Što to znači ako nas
iznenadi koja nesavršenost ili grijeh, tako da postanemo uznemireni, zbunjeni i srditi ljudi? Bez
sumnje to je zato, jer mislimo da smo besprijekorni, srčani, nepokolebljivi. Kasnije vidimo da to u
stvari nije tako, te se sukobljavamo, srdimo. Tužni smo i nezadovoljni što smo prevareni na naš
račun. Kada bismo zapravo dobro spoznali što smo, umjesto da se čudimo kad vidimo da smo na
zemlji, čudili bismo se kako možemo stajati na nogama. Eto, drugog izvora naše uznemirenosti:
želimo samo utjehe. Žalimo kad spoznamo i dodirujemo rukom našu bijedu, naše ništavilo i
slabost.”. “Zato pazite jako da se ne uznemirujete kad pogriješite i onda da ne budete odmah
spremni raznježiti se nad vama samima, jer ovo je učinak sebeljublja.”
Nakon pada potrebno je popraviti vlastito srce blago i samilosno: Takvo je ponašanje naš
svetac stavljao nasuprot uzaludnom i besplodnom nemiru i brigama koje se rađaju iz samoljublja.
Izgleda da se on zauzima za obranu srca koje je pogriješilo. Toliku sućut on pokazuje za njega i
naprotiv, umjesto da ga ogorči ili više uznemiri, evo kako želi da se postupa: “Ne mučite vaše srce
kako god zastranilo, nego ga blago ohrabrite i privedite na pravi put”.
“Moja draga kćeri, kad primijetimo da smo počinili neku pogrešku ispitajmo prije srce i
pitajmo ga je li još dobre volje da služi Gospodinu. Vjerujem da će odgovoriti potvrdno i da bi više
voljeli tisuću puta smrt, umjesto da se udalji od te odluke. Poslije ga pitajmo: zašto je onda počinilo
krivi korak i tako usporilo put? – Odgovorit će: bio sam iznenađen i ne znam zašto se osjećam tako
trom. O, moja draga kćeri, kako moramo biti spremni oprostiti mu, budući da je pogriješilo zbog
slabosti, a ne zbog nevjernosti i kako ga moramo ispraviti blago i smireno, a nikad ne pridonijeti da
ga još više uznemirimo i ražalostimo!”.
“Raspoložite dušu već od jutra i u miru kroz dan vodite brigu da se često na to pozovete.
Ako se dogodi nešto neugodno ne preplašite se, ne mučite se, nego, nakon što ste prepoznali grijeh,
ponizite se pred Bogom i pobrinite se da odmah zadobijete mir. Kažite duši: Samo hrabro,
pogriješili smo, ali sad ponovno nastavimo put i budimo pažljiviji. I ponašajte se tako svaki put kad
padnete.”.
Primjeri blagog i ustrajnog popravljanja: “Za svoje pogreške trebamo se kajati mirno,
ozbiljno i odlučno. Sudac bolje kazni krivca kad izriče osudu razumno i mirno nego kad je izriče
naprasito i strastveno, jer sudeći u strasti, ne kazni pogreške onako, kakve su one uistinu, već prema
svojem raspoloženju. Tako i mi bolje kaznimo sami sebe ako se kajemo mirno i ustrajno, nego kad
se kajemo gorko, tjeskobno i srdito.
Jer kajući se žestoko, ne pazimo na veličinu svojih pogrešaka, nego na svoja nagnuća. Vjeruj
mi, Filotea, kao što se više doima djeteta i popravlja ga se kad ga otac ispravlja blago i srdačno,
nego žestoko i srdito, tako će se i nama više ganuti srca i više ćemo žaliti kad naše srce počini
kakvu pogrešku, pa ga ispravimo blago, mirno i samilosno, nego da ga ispravljamo ljutito, gnjevno i
bučno.
Kad bih recimo ja živo želio da ne padnem u porok taštine, pa ipak se teško ogriješio
taštinom, ne bih ovako korio svoje srce:’ Jadniče jadni! Zar si se nakon tolikih odluka dalo zanijeti
taštinom? Umri od sramote, ne diži više oči k nebu! Slijepče, bestidniče, nevjerni izdajnice svoga
Boga!’ i slične stvari. No ako ga želiš ispraviti razumno i samilosno: ‘Samo hrabro moje
siromašno srce, evo nas, gle, u jami koje se toliko puta odlučismo klonuti. Ah, ustani i bježimo iz
nje zauvijek! Zazovimo Božje milosrđe i ufajmo se da ćemo s njegovom pomoću ubuduće biti
čvršći i krenimo putem poniznosti. Odsad ćemo više hrabro bdjeti nad sobom. Bog će nam pomoći i
mi ćemo napredovati!’ Kod tog bih ukora učinio čvrstu i stalnu odluku da više neću pasti u ovaj
grijeh. Upotrijebio bih prikladna sredstva i poslušao savjete duhovnog vođe.
Ako ipak netko smatra da mu se ovom blagom opomenom srce ne bi dovoljno ganulo, može
primjeniti čvrsti i snažniji prijekor i ukor kako bi ga potaknuo da se duboko zastidi. Samo da, nakon
što ga žestoko ukori i razljuti, ipak i utješi, tako da sva njegova tuga i ljutnja završe u blagom i
svetom pouzdanju u Boga. Nasljeduj onoga velikoga pokornika, koji je tješio potištenu dušu na ovaj
način: ‘Zašo tuguješ dušo moja u meni i zašto jecaš? U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti,
spasenje svoje, Boga svog’.”
Izbjegavati nemir kako bismo se lakše odrekli grijeha: Suvišno je napomenuti da u svim tim
tako milosrdnim porukama ne nalazimo nijednu riječ koja se miri sa tupošću i ustrajnošću duše u
grijehu. A i kako možemo spavati sa zmijom u njedrima? Nadasve, kako da se ne zgraža onaj tko je
u teškom grijehu na pomisao da smrt može učiniti vječnom grižnju savjesti i kaznu? Kako da se
žurno ne oslobodimo okova neprijatelja, koji nas može svaki čas uvući u bezdan beznadne nesreće?
1 ako se radi o lakim grijesima, kako je moguće podnijeti vlastitu dušu videći je pokrivenu
prljavštinama koje se toliko ne dopadaju Bogu i koje na nas tovare bremena, koja nas vuku malo po
malo na zlokobnu strminu smrtnog grijeha?
Ljubazni Naučitelj nas želi sačuvati od nemira da bi nam olakšao odricanje od grijeha. On
zna da u nemiru i srdžbi ništa ne svršava dobro. Kao vrsni liječnik razumije da, kako bismo izvršili
tešku amputaciju, prije moramo pomilovati bolesnika, umjesto da s njime strogo postupimo i uspjeh
operacije će biti toliko lakši i sigurniji, koliko je više učinjena u miru. Eto zašto svetac, prije svega,
želi učvrstiti mir u duši.
Ne treba nikad očajavati, jer je nada ona koja spašava dušu od životnog brodoloma: Neki
pobožni svećenik obavljao je duhovne vježbe pod vodstvom p. Roothana. Usred vježbi, mudri
isusovac iznenada bijaše pozvan u Rim, gdje je malo zatim izabran za generala družbe. Već se bio
oprostio od subraće i krenuo na put, kad se iznenada vrati i uđe u sobu onoga koji je obavljao
duhovne vježbe i reče mu: “Gospodine velečasni, zaboravio sam vam nešto preporučiti od velike
važnosti: što god da se dogodi, ne obeshrabrite se nikada! Nikada!” Zlatne riječi koje bi trebalo
ponoviti tolikim dušama! Sveti Ivan Zlatousti se nije umarao uporno govoreći: “Ne očajavajte
nikada! Ponovit ću vam to u svim predavanjima i razgovorima i ako me poslušate, ozdravit ćete!
Naše spasenje ima dva smrtna neprijatelja: preuzetnost kada smo nevini i očajanje nakon pada.
Strašnije je pak očajanje.”.

Doista, dodaje sveti Pavao, nadom smo naime spašeni (Rim 8, 24). Ta krepost je kao čvrsti
lanac koji s neba visi da bi se za njega držale duše; dostaje da se čvrsto drže, jer malo po malo lanac
ih uzdiže na uzvišene visine i otima ih olujama sadašnjeg života. Ali ako je duša klonućem
svladana, pušta ovo sidro spasenja, brzo pada i strovaljuje se u bezdan zla.
“Naš podmukli neprijatelj to dobro zna, i kad nas vidi pritješnjene osjećajem krivnje zbog naših
grijeha, nasrne na nas i baca u srce misli očajanja teže od olova. Ako ih prihvaćamo, teret nas
pritišće i izmiče nam iz ruke lanac spasenja i strovaljujemo se u dno ponora”.
Dvostruka đavolska taktika prema dušama: Nažalost, iskustvo potvrđuje ove posljednje
riječi! Najveći dio neokajanih grijeha za koje se nije učinila zadovoljština su prouzrokovali sablazni
u Crkvi, a još više oni grijesi koje samo anđeli mira poznaju i oplakuju, prouzrokovani su
obeshrabrenošću. Bez nje, a s pouzdanim kajanjem, ništa ne bi bilo izgubljeno. A naprotiv, đavao
očajanja, nakon pada, koji često nije bio doli iznenađenje, prodire u uznemirenu dušu, navodeći
tisuću dokaza, i to sve jedan obeshrabrujući od drugoga, sve dok ne utuvi ogorčenu Kainovu misao
u dušu:
Kazna je moja odviše teška daju nosim i ne mogu se nadati praštanju (Post. 4,13).Od tog
trenutka, sveti Pavao zapaža: knez tame postaje gospodar duše; vodi je, potiče je, strovaljuje je
kamo želi: na djelu je među nevjernicima (Ef. 2,2); budući da je uspio saopćiti duši dvije svoje naj
đavolskije osobine: udaljenost od Boga po grijehu i strah pred Bogom, zbog obeshrabrenosti. I ne
vjerujmo da takve napasti dolaze samo nakon teških grijeha. Duh laži ih upotrebljava kao oružje,
toliko strašnije koliko se više pretvara, također i protiv kreposne duše nakon veoma lakih padova i
ako mu baš ne uspije baciti je u bezdan očajanja, barem je paralizira na putu dobra, dezorijentira
dušu i tako joj oduzima snagu, te čini da joj brzo splasne žar i gorljivost, da padne odjednom u
melankoliju i malaksalost. Sve postaje teško. Duša ne osjeća više revnost da ispravi padove i to
rezultira istinskom i pravom mlakošću, gotovo nepopravljivih posljedica.
Naši uobičajni grijesi daju sotoni priliku da postigne uspjeh i kao što je s pravom rečeno,
ako se u ratu protiv nade pakleni duh pokušava pretvoriti u anđela svjetla (2 Kor. 11,14), nije mu
teško dobiti utakmicu, stavljajući naše nevjernosti nasuprot neprestanim nadahnućima milosti,
bezbrojna božanska dobročinstva nasuprot naše nezahvalnosti, te nasuprot našim odlukama,
nedostatak postojanosti. Nije li možda pravedno, viče obeshrabrena duša, da se Bog umori i
prestane teći izvor njegove pomoći kojeg ja zlorabim? On me napušta i zato ima sve razloge. I
vrijeme je da se odreknem pothvata za koji moji ponovni grijesi pokazuju da nadilazi moje snage.
Dosada sam bio preuzet prema Bogu i sebi samom. Čemu služi iscrpiti se u besplodnim naporima i
svakodnevnim pokušajima, bez ikakvog uspjeha da dostignem nedostiživu svetost? Već sada mi
iskustvo dosta jasno pokazuje da su ti ideali nepristupačni mojoj slabosti. Čemu činiti uvijek iznova
odluke, samo da zatim osjetim bol da ih ne mogu održati kroz dan i tako pružim neprijatelju povod
da se raduje mojim padovima? 12, 2-3)
Kako duša poslije pada u grijeh, pada i u obeshrabrenje. O, obeshrabrena dušo, nisu toliko
tvoji grijesi oni koji razveseljavaju neprijatelja, koliko naprotiv, potištenost koja iz njih proizlazi i
nepou-zdanje u Božansko milosrđe u koje vas bacaju. Blaženi p. Klaudio de la Colombier kaže:
“Evo najgoreg zla, koje može zadesiti stvorenje. Ako netko uspije obraniti se od te nesreće, može
biti miran da će nadvladati i druge i da će iz padova izvući velike koristi. Sve zlo koje ste mogli
učiniti, ništa je u usporedbi s onim koje činite ne imajući pouzdanja. Dakle, uzdajte se uvijek! To
vam zapovijedam sa svom moći, koju ste mi dali nad vama. Ako me poslušate u tome, uvjeravam
vas da ćete se obratiti.”.
Da ne bismo pali u malaksalost, potrebna je hrabrost u svim kušnjama: Ugledni P. Faber
kaže: “Najslađi od svih blagih nauka kojima nas je poučio božanski nadahnut sv. Franjo Saleški jest
onaj koji se odnosi na vidik, počevši od kojeg moramo suditi naše grijehe”. Prije svega on u
potpunosti zastupa stajalište, da nikada ne treba klonuti duhom nakon pada, ma kakav god on
bio.”O, nebesa! Radije bi trebalo umrijeti, nego svjesno i namjerno uvrijediti Gospodina! Ali ako
ipak padnemo, mnogo je bolje izgubiti sve ostalo, nego li hrabrost, nadu, i dobre odluke.”.
“Ako vam se dogodi da pogriješite, ponizite se i počnite ispočetka. Ali reći ćete mi, da na taj
način nećete dosta energično ispravljati vaše nesavršenosti. Znate li da sam vam više puta rekao, da
morate ljubiti vježbanje u vjernosti Bogu isto toliko kao i vježbanje u poniznosti: vjernost da biste
obnovili odluku služiti božanskoj Dobroti, svaki put kada je povrijedite i poniznost da spoznate
vašu bijedu i niskost kada je prekršite.”
“Dobro služiti Bogu znači biti milosrdan prema bližnjemu, imati čvrstu odluku činiti volju
Božju, ponizno i jednostavno se povjeriti i predati Bogu, ponovno se dignuti nakon pada i podnositi
sebe same u vlastitoj bijedi i druge u njihovim nesavršenostima.”
“Slabost nije veliko zlo, samo ako ju poduprete postojanom hrabrošću, a ja vas preklinjem:
budite tako hrabri!”
“Ne smijete se obeshrabriti, nego s čvrstom blagošću upotrebite sve vrijeme i potrebnu brigu
da duša ozdravi od zla, koje je mogla primiti u tim napadajima.”
“Naše nesavršenosti ne smiju nam se sviđati, nego nas potaći da ponovimo s velikim
apostolom: Jadan sam ja čovjek! Tko će me izba¬viti od ovoga smrtonosnoga tijela? (Rim 7, 24)
Stoga ne smiju nas ni čuditi ili obeshrabriti, nego u nama pobuditi podložnost, poniznost,
nepovjerenje u sebe, a nikada obeshrabrenost ili gorčinu srca i još manje sumnju u ljubav koju nam
Bog nudi i daruje. Ne kao da Bog ljubi naše nesavršenosti i lake grijehe, nego ljubi nas unatoč tim
pogreškama. Kao majka koja osjeća žalost zbog slabosti i bolesti svog djeteta, ne prestaje ga ljubiti,
nego ga čak ljubi nježnije i sa više samilosti. Tako i Bog, premda mu se ne sviđaju naše
nesavršenosti i mali grijesi, ipak nastavlja nas nježno ljubiti. Zato je David imao razloga da kaže
Gospodinu: Smiluj mi se Bože po milosrđu svome, jer sam grešan.
“Drage kćeri trebate biti jako velikodušne i imati hrabrosti prezreti naše sklonosti,
neraspoloženja i mušičavosti, mrtveći ih pri svakom nasrtaju. Ako nam ipak izmaknu pogreške, ne
zadržavajmo se na njima, nego se ohrabrimo kako bismo mogli biti vjerniji u sljedećoj prilici, čineći
korak naprijed na Božjem putu i u odricanju od samih sebe.”
“Da se ne umorimo, trebamo biti hrabri sami sa sobom u kušnjama, jer uvijek će ostati nešto
što moramo učiniti ili promijeniti u našem životu. Niste li nikad vidjele one koji se poučavaju u
rukovanju oružjem? Često griješe. Tako i oni koji uče jahati; ali zbog toga ne priznaju da su
pobijeđeni, jer jedna je stvar biti koji put nadvladan, a druga biti pobijeđen.”
“Ne pouzdavati se u sebe dobra je stvar, samo ako vam to služi kao temelj za pouzdanje u Boga, ali
ako postaje razlog za neko obeshrabrenje, nemir, žalost i neraspoloženje, zaklinjem vas da je
odbacite kao najveću napast. Nikad ne dopustite vašem duhu raspravljati i odgovarati nemiru ili
protivštini koju osjećate, pa i ako se pred¬stavi pod prividnim izgovorom poniznosti.”
Iz svih tih odlomaka vidi se kako se sveti Franjo Saleški borio protiv obeshrabrenja, idući
ravno na uzrok. Zašto se netko obeshrabruje? Ili zato što prenaglašava vlastitu slabost ili zato što ne
priznaje i ne poznaje Božje milosrđe, a najčešće iz oba razloga. Usput rečeno, čudna je stvar, ali
nažalost raširena: grešnik pada, jer zaboravlja vlastitu slabost i preuzeto se uzda u Božje milosrđe.
Nakon pada, ta dva osjećaja se ponovno rađaju, ali u obratnom smislu: priznanje vlastite slabosti
uzima ogromne srazmjere i zaogrne dušu u plašt mučne tjeskobe i potištenosti naprotiv Boga,
kojega je, trenutak prije, s toliko drskosti uvrijedio, jer se preuzeto držalo do njegova praštanja, sad
se vidi kao neumoljivog osvetnika. Grešna duša ga se plaši i stidi se sebe, te ako se ne odupre tim
dvjema zlokobnim napastima, kukavički se povlači iz borbe i na kraju, umjesto da se oslobodi veza
grijeha, bijedno mu se predaje u ruke. Obeshrabrenje je kapitulacija volje, ona vrsta pogrešne
odluke koja često za posljedicu ima konačnu okorjelost u grijehu.
Božje srce je široko i uvijek spremno na praštanje: Sveti Naučitelj pokušava izliječiti ovo
raspoloženje duše iz kojeg se rađa obeshrabrenje, sugerirajući druge sasvim suprotne stavove. Duši
koja se želi posvetiti, pomaže razumjeti da kreće na put, koji je dug i mukotrpan i daje njezina
slabost u potpunoj disproporciji s teškoćama puta, ali u isto vrijeme je poučava da može sve u
Njemu koji je jača, koliko prije toliko i nakon padova, te joj pokazuje Boga koji ima široko Srce
uvijek spremno na praštanje i moćnu ruku, koji ju podržavaju.
“Samoća ima svoje opasnosti, a svijet svoje napasti. Posvuda je potrebno mnogo hrabrosti,
posvuda je nebeska pomoć spremna priteći onomu koji se uzda u Boga, te ponizno i blago moli
očinsku pomoć.” “Morate obnoviti sve odluke dosada učinjene da se promijenite, premda ste
ustvrdili da se još zaplićete u nesavršenostima, unatoč tim dobrim odlukama, ne smijete napustiti
pothvat, nego ga još više utemeljiti na Božjoj pomoći. Dok živite, pronaći ćete uvijek nesavršenosti
u duši i uvijek mnogo toga za ispraviti. Stoga treba naučiti nikad se ne umoriti!”.
“Glavu gore! Budite u miru! Kad nam se dogodi da povrijedimo zakon svete ravnodušnosti
zbog neočekivane naglosti sebeljublja ili kakve druge strasti, stavimo odmah svoje srce pred Boga i
u duhu pouzdanja i poniznosti mu recimo: ‘Smiluj mi se, Jahve, jer sam iznemogao!’ (Ps. 6,3).
Zatim se mirno i spokojno podignimo, te ponovno vratimo duši nit svete ravnodušnosti i nastavimo
naše djelo. Ne treba prekinuti žice ili naprosto odbaciti harfu pošto smo primijetili da nije
naštimana, nego je dovoljno pažljivo slušati da se vidi odakle dolazi nesklad i malo po malo
pritegnuti ili popustiti žice, prema tome što umjetnost zahtijeva.”
“Videći daje brdo kršćanskog savršenstva vrlo visoko, htjet ćete uskliknuti: ‘O moj Bože,
kako ću se moći na nj uspeti!’ Hrabro Filotea, male pčele, kad se počinju razvijati, zovu se ličinke. I
takve kakve su, nisu kadre letjeti po brdskim cvjetovima i obližnjim brežuljcima i sakupljati med,
ali malo po malo, hraneći se medom majki pčela, te male ličinke dobivaju krila, ojačaju i lete po
svim poljima, tražeći med. Tako je i s nama. Mi smo u pobožnosti kao pčele koje nastaju, ne
možemo se uzdići po našoj želji da dodirnemo vrhunac kršćanske savršenosti, nego, ako se ojačamo
dobrim željama i svetim odlukama, brzo će nam porasti krila, pa ima nade da ćemo jednog dana
postati duhovne pčele i da ćemo moći poduzeti let. U međuvremenu se hranimo medom tolikih
pouka što nam ih ostaviše iskusni pobožni ljudi i molimo Boga da nam podari golubova krila, da
uzmognemo letjeti, ne samo u sadašnjem životu, nego da otpočinemo i u vječnosti budućeg života.”
“Nećemo nikad stići do kraja i potrebno je uvijek iznova počinjati s dobrom voljom. Sveto
Pismo kaže, da kad čovjek nešto završi opet je na početku (Pro 18,6). Ono što smo učinili dobro je,
ono što ćemo početi bit će bolje, a kad to završimo, počet ćemo nešto drugo što će biti još bolje. I
tako uvijek, dok ne odemo s ovog svijeta započeti novi život, koji neće imati kraja, jer se neće
iznenada pojaviti ništa što bi bilo bolje. Vidite, dakle, moja draga majko, da nema razloga da
plačete kad se duša nalazi u potrebi, nego naprotiv treba uvijek biti odlučan, ići naprijed, nikada se
ne zaustaviti i ne rezati nožem čisto tako da ra¬stavi dušu i duh, zglobove i moždinu (Heb 4,12).
U životnim borbama pobijedit će onaj tko je spreman uvijek se boriti: “Istina je da nije
dovoljno samo željeti, pa da bismo bili savršeni, nego je potrebno postići savršenstvo znojem na
čelu i snagom rada! ‘Ali ja sam tako nesavršena’ – kažete. Bit će daje to potpuno istinito, ali ne
obeshrabrite se zbog toga i ne mislite da možete živjeti bez nesavršenosti, jer je to nemoguće dok
ste u ovom životu.
Dovoljno je ne ljubiti nesavršenosti i ne pustiti ih da žive u srcu, tj. da ih ne činite
dragovoljno i da ne želite ustrajati u njima. Učinite to i budite mirni, ne uznemirujte se zbog
savršenosti koju toliko želite. Dosta da je dostignete do trenutka smrti! Ne budite tako bojažljiva,
nego hodajte smjelo na Božjem putu. Opremljeni ste oružjem vjere, ništa vam neće moći naškoditi.
Potrebno je stoga biti hrabra i strpljiva u ovom radu čišćenja duše. O, kako pobuđuju samilost one
duše koje, videći se podvrgnute nesavršenostima, nakon što su se vježbale za neko vrijeme u
savršenosti, počinju se uznemirivati, brinuti i obeshrabrivati pomišljajući čak na mogućnost da sve
napuste i vrate se natrag! Ali, potrebno je vježbati se u poniznosti, biti i koji put ranjeni u ovoj
duhovnoj borbi, ali nećemo biti pobijeđeni, osim ako ne izgubimo hrabrost ili život.
Dakle, nesavršenosti i mali grijesi nam ne mogu oduzeti duhovni život, jer se on gubi samo
zbog smrtnog grijeha. Ostaje dakle, samo to da mi zbog nesavršenosti ne gubimo hrabrost.
‘Oslobodi me Gospodine,’ govorio je David ‘malodušnosti i plašljivosti”. Koja sretna okolnost da
možemo uvijek biti pobjednici u ovom ratu, samo ako ne napustimo borbu!”
Niti težak pad ne sprječava napredak u pobožnosti: Trebamo priznati da, dajući ove pouke,
sveti Franjo Saleški je govorio osobama koje su manje ili više uznapredovale u savršenosti, te da
stvari zbog kojih je preklinjao osobe da se ne obeshrabre, obično su bili laki grijesi i nesavršenosti.
Ipak on ne isključuje iz svojih blagih ohrabrenja i grešnije duše, te svima, i onima koji su uprljani
težim grijesima, upućuje slijedeće savjete, oslanjajući se uvijek na iste razloge:
“Hranite svoju dušu srdačnim pouzdanjem u Boga i u onoj mjeri u kojoj ste okruženi
nesavršenostima i bijedom, isto toliko oživite vašu hrabrost i pouzdanje u dobro. Budite jako
ponizni, jer je to krepost nad krepostima, ali to mora biti samo velikodušna i mirotvorna poniznost.

Vi biste zasigurno željeli biti bez mana, da ne morate ustvrditi da ste uvijek u nesavršenostima. To
bi i meni bilo drago, jer bi to bilo kao da smo u Raju. Ali ovaj nemir koji vas zahvaća što ne možete
već u ovom životu dosegnuti taj stupanj savršenosti, izaziva u vama loše osjećaje, koji nisu čisti iz
istog razloga što vas uznemiruju.
Mrzite vaše nesavršenosti, ukoliko su nesavršenosti, ali ljubite ih ukoliko vidite u njima vaše
ništavilo i poticaj da se vježbate i usavršavate u krepostima i u pouzdanju u Božje milosrđe. Samo
hrabro, moramo reći našem srcu nakon pada, hrabro srce moje, prijatelju moj, u ime Božje ohrabri
se, kročimo pazeći dobro na sebe i zazovimo Božju pomoć. Neki padovi u smrtne grijehe, samo ako
nemamo nakanu ostati u njima da propadnemo i ako nismo učinili pristanak i napredak u zlu, ne
sprječavaju napredak u savršenosti, koja, iako se gubi smrtno griješeći, ponovno se postiže prvim
iskrenim pokajanjem, posebno ako nismo ostali dugo u Božjoj nemilosti. Nije dobro gubiti hrabrost,
nego je potrebno gledati sa svetom poniznošću vlastitu slabost, optužiti se u ispovijedi moleći
oproštenje zbog nje i zazivati nebesku pomoć.”
Vrijeme provedeno u grijehu, pa čak ako je i dugo, nije dostatan razlog za obeshrabrenje:
Neka se dobro promotre prve riječi posljednjeg citata: neki teški padovi, ako nisu prihvaćeni
pristankom na zlo ili ako zlo nije prešlo u naviku, ne samo da nakon praštanja ne ostavlja traga iza
sebe, nego ne sprječavaju dušu da odmah zauzme mjesto koje je prije postigla u savršenosti. Bit će
sigurno jedno vrijeme zastoja, ali odrješenje ili savršeno kajanje neutraliziraju svaki gubitak i
ispunit će svaku prazninu.
A reći ćemo, što ako “je netko ostao dugo u zlu” i skoro istrunuo u smrtnom grijehu? Budući
daje tada vrijeme zastoja i nazadovanja bilo duže i gubitci će očito biti teži, ali ne nikada
nepopravljivi. Po praštanju, rodit će se prethodne zasluge, po riječi Svetog pisma: zbog pravednosti
stoje čini, živjet će (Ez 19,22). Za neutralizirati učinke grešnih navika, koje smo zadobili u tom
zlom vremenu, možda će nam biti potrebni iznimno velikodušni napori, ali ako netko poveća svoje
pouzdanje u Boga proporcionalno potrebama koje su nastale zbog toga što smo se “uspavali u zlu”,
Gospodinu će biti lako ponovno u jednom jedinom času obogatiti siromaha. Pouzdaj se u Njega i
ostani na svom mjestu. Zato naš svetac zaključuje: “Nije potrebno gubiti pouzdanje, jer koliko god
da samo bijedni, nećemo biti nikad onoliko bijedni koliko je Bog milostiv s onima koji su voljni
ljubiti Ga i koji u Njega polažu svoju nadu”.
Strah zbog slabosti mora biti ublažen veoma čvrstim pouzdanjem u Boga: Ove misli ćemo
još više istaknuti u drugom dijelu naše knjige, kad će sveti Naučitelj govoriti o našim grijesima,
kako bi nas potakao podvostručiti pouzdanje u božansko milosrđe. Citati i razmišljanja koja smo
dosada učinli, dovoljni su da zapriječe put očaju u bilo kojoj prilici i da pokažu, da strah nadahnut
sviješću vlastite slabosti, mora biti uvijek uravnotežen i svladan postojanim pouzdanjem u Boga.
Svetac inzistira posebno na potrebi i načinu da ujedini ove dvije vrste raspoloženja: “Potrebno se
boriti uvijek između straha i nade, ali tako da nada bude uvijek jača, imajući u vidu svemogućnost
Onoga koji nam pritječe u pomoć.”
“Činite pokoru, kaže nam sveti Ivan Krstitelj, poravnajte brda oholosti i ispunite doline
mlakosti i malodušnosti. Doline koje slavni preteča želi ispuniti, nisu drugo nego strah, koji kad je
prevelik, dovodi nas do obeshrabrenja zbog počinjenih grijeha. Ispunite doline, tj. znajte ispuniti
vaša srca pouzdanjem i nadom, jer spasenje je blizu. Pogled na vlastite grijehe nosi sa sobom takvu
zabrinutost, strah i užas koji lome srce. Eto doline koju treba ispuniti zbog dolaska Gospodnjeg!”.
“Sveta Taida, obraćajući se jednoga dana svetom Pafnuziu, reče mu: ‘O, oče moj, što moram
činiti? Sjećanje na moj bijedni život plaši me.’ Bila je velika grešnica i uvijek puna strahova zbog
počinjenih grijeha. Dobri svetac joj odgovori: ‘Bojte se, ali nadajte se. Bojte se zbog straha da ne
postanete ohola i ponosita, ali i nadajte se zbog straha da ne padnete u očaj i obeshrabrenje. Strah i
nada ne smiju nikada biti razdvojeni tako da ako strah nije popraćen nadom, neće biti više strah,
nego očaj i nada bez straha je prije preuzetnost.’ Potrebno je ispuniti doline iskopane spoznajom
nesavršenosti i počinjenih grijeha, s pouzdanjem ujedinjenim sa strahom Božjim”. Dakle, mi koji
živimo imamo sadašnji trenutak i imamo Mariju, koja nam zadobiva milost. Tko, dakle, može još
očajavati?“ (Umijeće kako se okoristiti vlastitim pogreškama prema nauku sv. Franje Saleškoga 1-
3)

Razmisli! Kakvo je moje iskustvo u čuvanju nutarnjeg mira u duši ? Vidim li napretke u
tome? Kako najčešće gubim nutarnji mir? Kako proživljavam u sebi svoje pogreške? Trudim li se
više i rastem u poniznosti po priznanju svoje bijede ili odustajem od borbe i padam u malodušnost?