Uz sami život psiho –fizičko i duhovno zdravlje je jedan od najvažnijih Božjih darova
čovjeku. Ono je apsolutni uvjet pravilnog funkcioniranja. O njemu u mnogome ovisi saka normalna
ljudska aktivnost, pa tako i duhovni život. Psiho – fizičko zdravlje i duhovni put svake osobe najuže
su međusobno povezani, a redovito je ono preduvjet i za mentalno zdravlje. Čovjek slaba zdravlja
najčešće neće imati volju duhovno se truditi, moliti, učiti i raditi dobre stvari u životu.
Bog je često dopuštao mnogim svojim ugodnicima i svecima da u svojoj gorljivosti čine
nerazumne stvari koje mogu naškoditi i njihovu zdravlju, pa tako i bl. Mariji Tereziji od Sv. Josipa,
a ona sama to vidi kao pomoć u majčinskoj pedagogiji koja će joj biti potrebna u odgoju vjernika
kako bi našla pravu mjeru. Donosimo dva svjedočanstva Blaženice koja sigurno mogu biti na
pouku:
„Korizma je završila, a s njom i moja neprestana glavobolja, koju sam stekla ‘nerazumnim
postom’, kako sam ga kasnije nazvala. Bog nikada ne traži od nas da mi, razumom obdareni
stvorovi, nerazumno radimo. Onaj tko postom škodi svome zdravlju ili se učini nesposobnim za rad
– tada to nije nikakva Bogu ugodna služba. Bogu je milo da se održimo duševno i tjelesno svježim i
zdravim i sposobnim za rad u ovo vrijeme kad je žetva zrela, a nema poslenika koji bi nebrojene
duše pridobili Božanskom Srcu. U staro vrijeme bilo je to drugačije. Mislim da je Bog kod mene to
pripustio zato da mogu kasnije iz vlastitog iskustva prosuditi koliko mi možemo postiti pri našoj
djelatnosti.“
„Veoma sam se prehladila pri uređenju kapele i nadgledanju radova. Nisam na to polagala
važnosti dok na Silvestrovo nisam mogla dalje, a liječnik je konstatirao upalu porebrice. Dobra
gospođa de Savigny poslala mi je svoga liječnika. Kako je sam tu bolest prebolio, poznavao je iz
iskustva njezine teške posljedice koje mnogog bolesnika ako se ne čuva do dovoljno prerano
spreme u grob, kao što su kasnije i njega iste posljedice, usprkos svim raspoloživim lijekovima,

s jedva 40 godina starosti, istrgle iz njegove obitelji. On me je najozbiljnije upozorio da se čuvam.
Morala sam razmišljati što bi se moglo dogoditi s djecom i s drugima, a hvala Bogu što mi je poslao
tako dobra čovjeka kakav je upravo bio izvanredno dobri kućni liječnik dr. Bertram. Slušajući ove
savjete ostala sam tri mjeseca u svojoj sobi dok nisam sasvim ozdravila. Samo Bog zna kako je
bolno bilo to vrijeme.“
Blaženica će doći do potrebne razboritosti te ljudski i evanđeoski mudro poručuje sestrama:
„Zdravlje je Božji dar i mi moramo nastojati da ga uzdržimo.“

Zdravlje je rezultat dobra funkcioniranja ljudskoga organizma, usklađenosti fizičke, psihičke
i duhovne aktivnosti. Bog je Stvoritelj našega bića, a naša je dužnost brinuti se za tjelesno, a samim
time i za duševno i duhovno zdravlje. Psihofizičko je zdravlje sigurno jedan od preduvjeta za
ljudski i duhovni rast. Blaženica se majčinski brinula za zdravlje svojih sestara, a mudro prepoznaje
poteškoće, ljudske i duhovne, koje proizlaze iz izmorena i preopterećena ljudskoga bića.
„Bile su slabe i iscrpljene, ali nisu bile bolesne, a malo ih je bilo koje nisu na bojnom polju
izgubile oca ili brata. Preko 100 sestara iz četiri samostana u Berlinu trebalo je bolju hranu i
promjenu zraka. Zato sam odmah poslala neke u Vechtu, a neke u Halberstadt. Uvijek sam držala
svojom glavnom dužnošću da se brinem za zdravlje sestara. Uvjerena sam da je ono apsolutno
potrebno za vršenje dužnosti, osobito kod odgoja djece, jer kako može iscrpljena, nervozna sestra
biti blaga i strpljiva, kako može razborito raditi? Zbog prenapetih živaca neće imati snage za
blagost, ni za strpljivost, ni za razboritost, a jadnici ne preostaje drugo do li kajanje.“
Bog je Stvoritelj našega bića i kada je naš organizam zdrav i dobro funkcionira, time se
poštuje volja Stvoritelja, a ona je izraz njegove ljubavi prema čovjeku i cilja za koji je stvoren:
sjedinjenje s njime ovdje i u vječnosti i punina života u svim dimenzijama našega bića, pa i
tjelesnoj. Blaženica stoga s pravom zdravlje naziva „službom Božjom“, a veseli se vidjevši sestre
zdrave, snažne, pa ništa zato ako su uz to i debele:
„Inače, kada dolaze profese ili odgovarajuće postulantice, uzmite s. Ludgeru od djece, jer
njeno je zdravlje vrlo nježno. Zato sam mislila da dođe u Ameriku jer vaš oštri zrak, bojim se, ne
čini joj dobro. Možda se varam, pazite na zdravlje sviju i na svoje, ali brižno, to je isto ‘služba
Božja’, jer bez zdravlja ne može se ništa raditi i čovjek se osjeća nesretnim.“
„Vi se morate mnogo brinuti za svoje zdravlje. Molim, ja vas trebam jake i snažne. Trebali
biste vidjeti s. Bernardinu, tako debela, jaka, vesela, nju promatrati pravi je užitak!“
Blaženica ljudski mudra, a duhovno trezvena i krajnje praktična zna da osoba preopterećena,
umorna i bolesna gubi polet i želju za rastom u duhovnom životu, zato majčinski opominje sestre da
bdiju nad svojim zdravljem jer tako istodobno bdiju i nad svojim duhovnim putem posvećenja.
„U slabom, bolesnom tijelu rijetko živi zdrava duša! Redovnica, koja se slabo osjeća, nema
ni poleta ni snage, kao što za molitvu, tako ni za razmatranje. Njezine su misli ponajčešće bez
svakog sadržaja. Srčanost, energija, samosvladavanje iščezava i smanjuje se svakim danom sve to
više. Stoga je svakim danom nezadovoljnija, i redovnički život postaje joj teretom. A zašto? Tko joj
je oteo njezin mir, njezinu radost, koju je imala u početku svoga redovničkog života? Ništa drugo
nego neposluh! Nemarnost kojom si je uništavala zdravlje. To je uzrok, zašto mnoga redovnica gubi
ne samo zdravlje, nego i redovnički duh.“

„Brinite se za zdravlje Vaše i sviju; s brižljivošću i vjernošću radi dragoga Boga. Kako
možemo služiti Družbi ako uništavamo svoje zdravlje. Sebi i drugima smo onda samo križ, drugo
ništa.“

„Briga za duše nama povjerenih sestara. Svima bez iznimke moramo biti ljubazna majka,
koja se brine za njihov napredak u krepostima i za jačanje i uzdržavanje njihovog zdravlja.“258
Iako bl. Marija Terezija od Sv. Josipa toliko naglašava važnost i brigu oko zdravlja, ona je
isto tako svjesna da ono u ljudskom iskustvu nije apsolutna kategorija te da treba prije ili poslije biti
duhovno spreman na prihvaćanje bolesti. To je moguće uz istinsku ljubav prema Bogu koja je
spremna prihvaćati žrtvu sama sebe u svakodnevici i takav stil života. Sve, pa i iskustvo bolesti,
može se ugraditi u put duhovnoga rasta:
„Ne možemo očekivati da ćemo u službi Božjoj ostati uvijek zdrave. U Božjoj službi
moramo žrtvovati svoje tijelo. Zapravo, ne bismo smjele čeznuti ni za životom, osim da radi Boga
možemo služiti bližnjemu, jer je to Njegova sveta Volja.“
Inače, bolest i patnja su jedan od najvećih problema ljudske egzistencije. O tome Crkva tako
poticajno uči: „Bolest i patnja vazda su se brojili među najteža pitanja koja stavljaju na kušnju
ljudski život. U bolesti čovjek doživljuje svoju nemoć, svoju ograničenost i privremenost. U svakoj
bolesti možemo nazreti smrt. Bolest može čovjeka dovesti do tjeskobe, do zatvaranja u sebe, kadšto
čak do očaja i pobune protiv Boga. Ali može ga dovesti i do veće zrelosti, pomoći mu da u svom
životu razluči ono što nije bitno te se okrene k onome što jest bitno. Bolest čovjeka vrlo često
izazove da Boga traži i da mu se vrati“ (KKC 1500–1501).
Dakle, bolest i patnja ostaju veliki izazovi pred svakim čovjekom prema kojima se on mora
mudrosno i evanđeoski postavljati. Ni na koji način čovjek ne smije zbog svoje odgovornosti
ugroziti vlastito ili tuđe fizičko ili psihičko zdravlje. Zbog toga Majka i Utemeljiteljica Karmela
BSI strogo opominje poglavito odgovorne u družbi:
„Naprotiv, kako je žalosno gledati neke poglavarice, koje nimalo ne nastoje biti slične
strpljivom i ljubaznom Srcu Isusovu u svojem vladanju prema sestrama. Sa kolikom boli ranjavaju
to Božansko Srce svojom tvrdoćom i sebičnošću. Neke su prekomjerno štedljive, tako da ni sestre,
ni djeca, niti siromasi ne dobivaju zdravu i krepku hranu. Neke su sitničave, neprijazne,
nemilosrdne, uvijek spremne da prekoravaju, nikada se od njih ne čuje prijazna riječ, nikada
priznanje ili ohrabrenje, nitko im ne može ugoditi. Druge opet preopterećuju sestre s poslom, tako
da uništavaju njihovo tjelesno i duševno zdravlje. Druge opet ulažu svu brigu jedino u to da sve
bude čisto i obojeno, a pri tom zaboravljaju da Bog gleda srca i vidi kolika su ranjena od one koju
zovu: majkom.“
Da bi osoba duhovno rasla, treba je odgajati, i to cjelovitim odgojem koji se odnosi na sve
sfere našega bića, što bitno utječe na izgradnju i usvajanje evanđeoskih stavova, kreposti i
vrijednosnoga sustava. Naglasak u odgoju261 ni na koji način ne može biti stavljen samo na
spoznajnu razinu ljudske osobe, a zanemariti odgojnu zadaću izobrazbe duha.
Crkva svjesna važnosti cjelovitog odgoja ljudske osobe o tome progovorila i na Drugom
vatikanskome saboru. Evo samo nekih naglasaka o tome: „Sveti ekumenski Sabor je pažljivo
razmotrio veoma važno značenje odgoja u ljudskom društvu i životu i njegov sve veći utjecaj na
društveni napredak našeg doba. Doista, odgoj mladeži, čak i neko trajno obrazovanje odraslih, u
današnjim prilikama postaje i lakše i hitnije. Ljudi naime postavši sve svjesniji vlastitog
dostojanstva i zadatka žele iz dana u dan aktivnije sudjelovati u društvenom a napose ekonomskom
i političkom životu. Zapanjujući napredak tehnike i znanstvenog istraživanja te nova sredstva
društvenog saobraćaja omogućuju ljudima više slobodnog vremena, da lakše pristupe duhovnokulturnoj baštini i da se tješnjom povezanošću skupina i naroda međusobno dopunjuju…
Svi ljudi, bilo kojeg porijekla, položaja i dobi, imaju na temelju dostojanstva svoje osobe
neotuđivo pravo na odgoj koji odgovara njihovu životnom cilju, osobnoj sposobnosti, razlici
spolova, i koji je prilagođen domovinskoj kulturi i predajama, te je ujedno otvoren za bratsko
partnerstvo s drugim narodima radi promicanja pravog jedinstva i mira na zemlji. Pravi odgoj ide za izgradnjom ljudske osobe u vidu njezine konačne svrhe i ujedno u vidu dobrobiti društva kojega je
čovjek član i u čijim će funkcijama kao odrasli čovjek sudjelovati,
Djecu i mladiće treba potpomagati – uzevši u obzir napredak psihologije, pedagogike i
didaktike – da skladno razvijaju svoje fizičke, moralne i intelektualne sposobnosti, kako bi
postepeno postigli savršeniji osjećaj odgovornosti da svoj život neprestanim naporom pravilno
usavršavaju i idu za pravom slobodom, hrabro i odlučno svladavajući zapreke. Prema dobi razvoja
neka im se daje pozitivan i pametan seksualni odgoj. Osim toga neka se za učestvovanje u
društvenom životu tako odgajaju da bi se mogli – pravilno poučeni potrebnim i prikladnim
sredstvima – aktivno uklopiti u različite grupe ljudske zajednice, otvoriti se za dijalog s drugima i
rado se dati na posao oko promicanja zajedničkog dobra.
Isto tako Sveti Sabor proglašuje da djeca i mladež imaju pravo na posebnu pomoć da bi
ispravnom savješću mogli prosuđivati moralne vrednote i prihvatiti ih osobnom odlukom, kao i na
to, da sve savršenije upoznaju i ljube Boga. Stoga usrdno moli sve one koji vladaju narodima ili su
zaduženi za odgoj, da se brinu da mladež ne bude nikada lišena ovog svetog prava. A sinove Crkve
potiče da se velikodušno zalažu na čitavom području odgoja, naročito oko toga da se velike
blagodati odgoja i obrazovanja što prije prošire na sve ljude cijeloga svijeta.
Svi kršćani, budući da su preporođenjem iz vode i Duha Svetoga postali novo stvorenje te se
nazivaju i jesu sinovi Božji, imaju pravo na kršćanski odgoj. On ide samo za tim da kršćani, dok se
postepeno upućuju u spoznaju misterija spasenja, postaju svakim danom sve svjesniji dara vjere što
su ga primili. Neka se nauče u duhu i istini klanjati Bogu Ocu (usp. Iv 4, 23) ponajprije u
liturgijskom činu i oblikovati svoj život po novom čovjeku u pravdi i istinskoj svetosti (Ef 4, 22-
24). Neka se tako izgrađuju u savršenog čovjeka, do dobi Kristove punine (Ef 4, 13), i pomažu u
izgradnji Mističnog Tijela.
Osim toga neka, svjesni svog poziva, uče svjedočiti za nadu koja je u njima (1 Pt 3, 15) i
pomagati kršćanski preporod svijeta; pri tome naravne vrednote, ugrađene u cjeloviti pojam čovjeka
koga je Krist otkupio, trebaju služiti dobru čitavog društva. Zato ovaj Sveti Sabor povjerava
pastirima vjernika veoma odgovornu dužnost da sve učine kako bi se tim kršćanskim odgojem
obogatili svi vjernici, a osobito mladež, koja je nada Crkve“. (GE 1-2)
Odgoj i obrazovanje u vjeri i duhovnom životu ne mogu se odvojiti, nego čine cjelinu jer se
odnose na istu osobu. Bl. Marija Terezija je svega toga svjesna i u odgoju vjernika koji vidi kao
jednu od najvažnijih stvari stavlja naglasak na duhovnu dimenziju i praktično usvajanje kreposti.
„Kad sam donekle posvršavala, ili barem započela, vanjske poslove, prihvatila sam se
najvažnijeg dijela posla: ponovno uspostavljanje novicijata. U redovničkoj je zajednici najvažniji
posao izobrazba novopridošlih članova. Ali ne znanstvena izobrazba, što se danas mnogima čini
glavno, nego izobrazba duha, vježbanje u kreposti, osobito u poniznosti i ljubavi, požrtvovne
ljubavi prema bližnjemu. Jedino o tom ovisi opstanak reda.“
Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa željela je cjelovit odgoj koji promovira ljudsku osobu, a
osobito se to odnosi na Bogu posvećene staleže i odgoj koji se od njih očekuje i traži jer njihova
egzistencija treba biti prožeta kršćanskim i evanđeoskom sadržajem. Oni će svoj i život drugih
gledati u svjetlu evanđelja, a drugi će u njima gledati Kristove svjedoke. Ako netko zbog bilo
kojega razloga ne raste u odgoju, za Blaženicu je to znak da nema poziv.
„Opravdano je da se od redovnice i od svećenika traži dobar odgoj bez obzira iz kojega
staleža potječu. Tko izobrazbu nije stekao u mladosti, dužan je izvanjsku i unutarnju izobrazbu koja
se traži, steći u što kraćem vremenu. Ako to ne može, znak je da nije pozvan u ovaj visoki
stalež.“
Vjernik će teško ostvariti kršćansku nadnaravnu ljubav prema bližnjem ako nema izgrađene
naravne društvene kreposti jer kršćanska ljubav nije isprazan neučinkovit osjećaj, nego služenje

Bogu u ljudima u konkretnoj povijesti, što nije moguće ako je deklarirani vjernik netolerantan,
nestrpljiv, nehuman i tvrd prema bližnjem.
Zbog toga Crkva preporučuje vjernicima da se „nauče cijeniti one krjeposti do kojih ljudi
više drže i koje preporučuju Kristovi sluge kao što su iskrenost, stalna briga za pravdu, vjernost
obećanjima, uglađenost u odnosima, u govoru, čednost povezana s ljubaznošću“.Upravo tu
ljudsku dimenziju odgoja i naravne kreposti Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI traži od svojih
sestara jer su bitne za rast u ljubavi i poniznosti.
„Duh Božji nije neuljudan, nego poučava svaku uljudbenost.“
„Naše se sestre trebaju tako međusobno lijepo vladati kako to čine pravi prijatelji koji
međusobno srdačno opće.“
„Vježbati poniznost i ljubav, to je vrhunac savršenstva, sve iz ljubavi prema Bogu i
bližnjemu. Ljudi u svijetu su uvijek uljudni, redovnice pak ne samo da su uljudne, nego moraju
uvijek biti međusobno susretljive, uslužne, pažljive, uvijek biti spremne na malu uslugu i radi Boga
morale bi to činiti iz mnogo veće ljubavi. Jedna neka pretječe drugu u ljubavi.“
Iako naglašava duhovnu dimenziju odgoja, Blaženica je ipak svjesna velike vrijednosti
naobrazbe i stručnosti za dobro funkcioniranje, ali i evanđeoski duh družbe. Svjesna je i izazova
svoga vremena koji traže adekvatno obrazovanje da bi se na njih odgovorilo sukladno staležu. Bogu
je zahvalna za sestre koje su dorasle tome i želi da se u družbi pruži prilika za takvu izobrazbu.
„S vremenom našlo se u Karmelu dosta kvalificiranih sestara tako da se mogla ispuniti moja
vruća želja i u samom Redu pružiti sestrama priliku da se naobraze prema zahtjevima vremena i
njihove službe. Božanska se providnost pobrinula i za to.“
Iskustvo misija i izravan navještaj evanđelja ljudima koji su na rubu prakticiranja i poznavanja vjere
kod bl. Marije Terezije od Sv. Josipa urodio je sviješću o velikoj potrebi duhovne i intelektualne
naobrazbe i studija za dobro obavljanje ovoga apostolata koji ona ističe. Zbog toga od sestara uz
ozbiljan duhovni život traži ozbiljnost studija, a za to im se treba dnevno odvojiti dovoljno
vremena.
„Ovo učenje ili izobrazba u vjeri treba biti savršena, kao ni u jednom drugom Redu, a zato
treba i vremena za studij. Dakle treba sestrama dati ne satove, nego barem tri sata dnevno za
studij… Ako koja nema talenta da govori, neka ide kao pratnja, a sve imaju u kući po koju službu.
Neke su kod djece i ne mogu ići u misije. Mlade sestre ne idu uopće u misije, ali moraju imati tu
izobrazbu, jer dok dođe vrijeme za njih – mogu raditi u kuhinji, vrtu, kod rublja, garderobe, ili u
sakristiji, a ako imaju zvanje za misije onda idu sve u misije.“

Razmisli! Brinem li se dovoljno o svom zdravlju? Prihvaćam li bolest u evanđeoskom duhu?
Bdijem li nad svojom duhovnom formacijom i koja su glavna sredstva u tome? Jesu li trajna
formacija i izobrazba za službu koju obavljam dovoljno dobre i prikladne našem vremenu? Jesam li
svjesna važnosti zdravlja, odgoja i formacije za moj duhovni rast?