Život i rast u Božjoj milosti

Bog je svet, vječan, sam u sebi savršen. Čovjek je smrtan, on je grješnik, nesavršen – ali
otvoren Bogu. Ipak, ne bi bilo povijesti čovjeka s Bogom da vječni i sveti Bog nije ljudima ponudio
mogućnost susreta i da se, po tome susretu, On sam nije čovjeku predao. Na taj Božji dar
podsjećamo onda kada govorimo o »milosti«. Nijedan čovjek ne može zaslužiti »milost«; radi se o
slobodnu i nezasluženu Božjemu daru; daje ga Bog koji hoće spasenje sviju ljudi (usp. 1 Tim 2, 4).
No čovjek može odbiti taj dar. Božja milost čini nas sličnima njemu: »Milost je sudjelovanje u
Božjem životu; ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života« (KKC 1997); postajemo sinovi i
kćeri Božje, subaštinici Kristovi, pozvani na vječni život, na zajedništvo s Bogom licem u lice.
»Milošću Božjom jesam što jesam« (1 Kor 15, 10). Postoje ljudi kojima Bog povjerava posebnu
službu za koju im daje i posebnu milost.
Katekizam katoličke Crkve nas uči da naše opravdanje ili spasenje dolazi od Božje milosti.
A milost definira kao „naklonost, ničim zasluženu pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili
njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života
vječnoga.“(KKC 1996)
Sukladno tome svetačka tradicija pa tako i sv. Ljudevita govori o milosti, glavni naglasak je
na nestvorenoj milosti, to jest na osobnom sjedinjenju s Isusom Kristom: „Sva naša savršenost stoji
u ovome: upriličiti se Isusu Kristu, s njim se sjediniti i njemu se posvetiti“ (PP 120), a ne na
stvorenoj milosti shvaćenoj kao određenom daru koji nam Bog daruje, mada i o tome govori.202
Svečeva misao je naglašeno usredotočena na promjenu života vjernika i iznalaženje
sredstava za ustrajnost na putu vjere, a Montfort je duboko svjestan apsolutne potrebe Božje milosti.
Svetac piše: „Bezuvjetno je potrebna milost Božja da se svim tim sredstvima spasenja i posvećenja
možemo poslužiti, a ta se milost daje svima u većoj ili manjoj mjeri. U to nitko ne sumnja. Kažem:
u većoj ili manjoj mjeri, jer Bog, premda je neizmjerno dobar, ne podjeljuje svoje milosti svima u
istoj mjeri, ali ipak svakome daje dostatno milosti. Duša, vjerna velikoj milosti, čini veliko djelo, a s valom milosti, malo djelo. Vrijednost i veličina milosti koju Bog daje, a duša slijedi, čini vrijednost
i veličinu naših djela. Ta su načela neoboriva“ (MT 5).
Sveti se Ljudevit kao gorljivi misionar ne zaustavlja na moraliziranju niti na psihološkoj
perspektivi nego želi uzdići vjernika na teološku razinu, otajstvenu nedokučivu ljudskim snagama, i
voditi ga do motrenja Božje ljubavi koja nam se daruje i traži naš odgovor u ljubavi: „Vječna
Mudrost, ta vječna i toliko ljupka ljepota toliko želi prijateljstvo ljudi, da je nadahnula i knjigu da
postigne to prijateljstvo otkrivajući čovjeku svoju uzvišenost i živu želju kojom ga želi imati. Ta je
knjiga kao pismo ljubljene svom ljubljenom da zadobije njegovu ljubav. Tako žarkom željom čezne
za čovjekovim srcem i tako nježno traži njegovo prijateljstvo, a izrazi i pozivi toliko su puni ljubavi,
da, rekao bih, dok ih sluša, to nije Vladarica neba i zemlje, i da joj je potreban čovjek da tek onda
postane sretna“ (LJVM 65).
Bog ljubavi ulazi u našu povijest i u povijest spasenja ima osobno dijaloške karakteristike
susreta i sjedinjenja Boga i čovjeka. Bog sam se založio kako bi uzdigao čovjeka u zajedništvo sa
sobom. Čovjek treba učiti svaki napor kako bi zadobio Božju Mudrost: „Tko želi imati znanje o
stvarima u redu milosti i naravi, i to ne obično, suho i površno, već izvanredno, sveto i duboko,
mora poduzeti sve napore da steče Mudrost bez koje čovjek, ma kako bio učen pred ljudima, pred
Bogom ne vrijedi ništa“ (LJVM 58).
„Spoznaja vječne Mudrosti nije samo najplemenitija i najugodnija nego je također i
najkorisnija i najpotrebnija, jer se život vječni sastoji u tome da upoznamo jedino pravoga Boga i
njegova Sina Isusa Krista (usp. Iv 17, 3), jer tebe znati, uzvikuje mudrac govoreći o Mudrosti,
savršena je pravednost, i poznavati snagu tvoju korijen je besmrtnosti (usp. Mudr 15, 3). Želimo li
uistinu imati život vječni, težimo za spoznajom vječne Mudrosti. Želimo li već na ovom svijetu
savršenu svetost, i ponovno, upoznajmo Mudrost. Hoćemo li u srcu imati korijen besmrtnosti,
imajmo u duhu spoznaju Mudrosti. Spoznati Krista, utjelovljenu Mudrost, znači dosta znati, makar
drugo ne poznavao. Znati sve, a njega ne upoznati, znači uistinu ništa ne znati“ (LJVM 11).
Božja ljubav se na poseban način očituje i ostvaruje u otkupiteljskoj ljubavi Isusa Krista koji
se žrtvovao za nas do smrti na Križu. Križ je događaj ljubavi u Božjim planovima još od vječnosti i
u vremenu (LJVM 42- 46; 168). Bog ljubavi koji nam se daruje u križu za sv. Ljudevita je temelj i
kriterij života milosti. Kršćanski život on opisuje kao pripadanje Bogu i ucjepljenje u Isusa Krista
po krsnoj milosti čiji smo mi udovi: „Iz našega odnosa prema Isusu možemo zaključiti da mi nismo
svoji, kako veli apostol, nego sasvim Isusovi, kao njegovi udovi i njegovi robovi, koje je on kupio
neizmjerno skupo, svom cijenom svoje krvi. Prije krštenja pripadali smo đavlu kao njegovo roblje;
no krštenje nas je učinilo pravim robovima Isusa Krista, te više ne smijemo živjeti, raditi i umirati
nego samo da donesemo rod ovome Bogočovjeku, da ga slavimo u svom tijelu i učinimo kraljem
svoje duše, jer smo njegova tekovina, njegov stečeni narod i njegova baština“ (usp. Rim 7, 14) (PP
68).
Istu misao potpunog pripadanja Isusu i kršćanskog života kao njegova nasljedovanja na
drugom mjestu, svetac temeljeći se na Evanđelju (usp. Iv 15,13-15) izražava pojmom prijatelj:
„Napokon je savršeni prijatelj križa, pravi Kristonosac, što više drugi Isus Krist, tako da uistinu
može reći s apostolom: Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni“ (usp. Gal 2, 20) (PPK 4).
Iz dosada izrečenog prirodno nameće pitanje sudjeluje li i kako u tom postupku opravdanja
čovjek sa svojom slobodnom voljom. Na prvo pitanje crkveni nauk odgovara potvrdno: „Bog je htio
čovjeka prepustiti u ‘ruke njegove vlastite odluke’ (Sir 15,14), tako da sam od sebe traži Stvoritelja
i da slobodno prianjajući uza nj dođe do potpunog i blaženog savršenstva.“ (KKC 1743).
Bl. Marija Terezija skupa sa svom svetačkom tradicijom duboko je svjesna da je za svaki
duhovni rast neophodna Božja milost.
„Počnite sveto živjeti u srdačnom sjedinjenju s Bogom. U onoj mjeri u kojoj duša sudjeluje
u tom sjedinjenju, dobiva milost i blaženstvo koje druge duše nemaju i nikada tu milost ne okuse!“
(Pisma st.68)

Čovjek sa svoje strane treba učiniti svaki napor kako bi surađivao s Bogom. Upravo se po
toj suradnji događa duhovni rast, a on se pred Bogom događa tako da njemu vjerna duša zadobiva
sve više i nove milosti, u smislu darovane stvorene milosti.
„U mnogim i mnogim dušama vidimo kako je svjetlo milosti već ugasilo, u nekima još tinja,
ah, u jednom dijelu još gori svijetlo milost, ali to je onda sve. I mnogi kršćani koji idu svaki dan na
sv. Pričest, i time se suprotstavljaju zavođenju svijeta, ali imaju svoje obitelji, svoje brige i posao, a
malo vremena da se brinu za svoje duše.“
„Sve ovisi o suradnji s milošću, i bez zauzetog rada na vlastitoj duši nećemo dobiti velikih
milosti, a bez njih ne može ni najrevnija dobiti milost za rad i da ide u misije, to je najviše u našem
Redu. To je rad sv. Franje Ksaverskog i bio je rad samog našeg Božanskog Spasitelja. Koje nemaju
milost ovoga zvanja, neka onda barem žrtvuju sve svoje poslove i napore za obraćenje i spasenje
duša i po molitvi, vapajima i velikoj revnosti u vršenju pokorničkih djela, zadobiju milost za sve.
Jednom neće svi imati istu radost i jednake zasluge u nebu.“ (Pisma st.72)
Postavlja se pitanje koje učinke u duši čini posvetna milost kada se vjera živi na autentičan
način? Naravno da se svi učinci mogu svesti na rast u novom životu u Isusu Kristu ali pobliže ćemo
istražiti tu kompleksnu duhovnu dinamiku.
Prvi od učinka života u posvetnoj milosti je taj da čuva duša od pada u teški grijeh. O
nastojanu da vjernik živi u Božjoj milosti Crkva uči: „Nitko, pa ni onaj koji je obnovljen milošću
krštenja je u stanju nadvladati đavolske zasjede i pobijediti požude tijela ako ne zadobije od Boga
svakodnevnu pomoć ustrajnosti u dobrim djelima. (…)
„Tko kaže da se milost Božja po Isusu Kristu daje samo zato kako bi čovjek lakše mogao
pravedno živjeti i zaslužiti vječni život, kao da bi po slobodnoj volji bez milosti oboje mogao
postići ali s mukom i teško neka je anatema“.
Dakle zbog vanjskih i nutarnjih poteškoća, strasti, napasti i zlih sklonosti nije čovjeku
moguće opsluživati kroz duži vremenski period Božji zakon samo svojim naravnim snagama. Da bi
izbjegli ponovne padove potrebna nam je Božja milost s kojom moramo surađivati i na takva način
on oblikuje svoj nutarnji habitus, nutarnje trajno raspoloženje i sklonost činjenju dobra kao što i
ponavljani padovi u teški grijeh oblikuju nutarnju sklonost prema ponavljaju istog tog istog grijeha.
Život u stanju milosti malo po malo u duši jača, ne bez napora, otklon prema grijehu i zlim
sklonostima.
Drugi učinak milosti je taj da ona daje duhovnu plodnost našim dobrim djelima. Božja
milost prethodi, prati i slijedi kršćanska dobra djela, u smislu da ona prvenstveno imaju Boga kao
svoje izvorište, dok ih vjernik čini Božja milost je s njim i ako nakon učinjenog djela ima duhovnih
plodova to se ima zahvaliti Božjoj milosti. Udio vjernika u svemu tome je djelatna suradnja što se u
teologiji i duhovnosti vezuje uz pojam zasluge.
Zasluge i duhovni rast duše se događaju po molitvi i činjenju dobrih dijela. Bog želi da mi
ljudi na takav način surađujemo u ostvarenju našeg spasenja. Veličina zasluge pred Bogom ovisi o
kojoj se kreposti radi, težini prigoda u kojima se čine evanđeoski čini, načinu i spremnosti duše koja
čini, a iznad svega ovisi o stupnju čistoće ljubavi vjernika u trenutku činjenja djela. Još je sv.
Augustin kazao da Bog koji te stvorio bez tebe, bez tebe te neće spasiti. Pa ipak i te zaslugu treba u
prvom redu pripisati Božjoj milosti, a tek onda čovjekovoj suradnji. I sama čovjekova zasluga
pripada Bogu. Posvetna milost se gubi u duši po činjenjem teških ili smrtnih grijeha, a dok laki
grijesi gase djelovanje milosti u duši i priječe duhovni rast. Izgubljena posvetna milost se zadobiva
po dobro obavljenoj ispovijedi.
Prvotnu i posvećujući milost ne možemo nikada ni na koji način zaslužiti. Ona je čisti dar
Božjeg milosrđa. Ali kada vjernik surađuje s milosti time stječe zasluge i pripravlja se za daljnje
dobivanje milosti. Rast milosti je moguć. Isus potiče da donosimo veći plod (Iv. 15, 8), a apostol
Pavao potiče da dostignemo puninu mjere i milosne dobi Kristove (Ef. 4, 13).

Mjera napretka u duhovnom životu nisu već stečena dobra i već postojeći kreposni život,
nego onaj duhovni život koji tek imamo steći.
Isus Krist je dao Crkvi sredstva za dijeljenje Božje milosti: sedam svetih sakramenata ili
tajna, otajstava. Sakramenti su vidljivi znaci nevidljivog djelovanja Božje milosti, djelotvorni su
snagom Duha Svetoga i posredstvom svećenika. Svaki naime dostojno primljeni sakramenat –
krštenje i pokora – donosi nam posvetnu milost, a ostali sakramenti čine da milost u nama raste
skupa sa svim drugim pripadnim darovima.
Ljudski život kao takav je u nastajanju i podrazumijeva djelatnost. Stoga se i život milosti
očituje i razvija djelima. Pogotovo se ne može usavršiti bez njih. No krivo bi bilo misliti kao da su
sakramenti i osobne zasluge dva različita puta koja vode cilju rasta u milosti. Ne, to je jedan isti put
cjelovit u životnom iskustvu svakog pojedinog vjernika. O naravi zasluga Crkvi uči:
„Čovjekova zasluga pred Bogom u kršćanskom životu počiva na tome što je Bog slobodno
odlučio čovjeka pridružiti djelu svoje milosti. Očinska djelatnost Božja pretječe svojim
nadahnućem, i na to se čovjekovo slobodno djelovanje nadovezuje suradnjom, tako te zasluge za
dobra djela treba pripisati najprije Božjoj milosti, a onda vjerniku. I sama čovjekova zasluga,
uostalom, pripada Bogu jer je dobrim djelima u Kristu izvor Duh Sveti svojim nadahnućima i
pomaganjem.
Budući da nas naše posinaštvo po milosti čini sudionicima božanske naravi, ono nam može,
po nezasluženoj pravednosti Božjoj, pružiti i pravu zaslugu. To je pravo tek posljedica milosti, puno
pravo na temelju ljubavi koja nas čini »subaštinicima« Kristovim i dostojnima da steknemo
»obećanu baštinu vječnoga života«. Zasluge naših dobrih djela darovi su Božje dobrote. »Najprije
nam je dana milost, potom slijedi ono dugovano (…) i tako njegovi darovi postaju tvoje zasluge«.
Budući da u redu milosti inicijativa pripada Bogu, nitko ne može zaslužiti prvu milost koja
stoji na početku obraćenja, oproštenja i posvećenja. No na poticaj Duha Svetoga i ljubavi možemo
sebi i drugima susljedno zaslužiti korisne milosti za naše posvećenje, za porast milosti i ljubavi i za
postignuće vječnoga života. I sama vremenita dobra, kao što je zdravlje i prijateljstvo, možemo
zaslužiti po rasporedu Božje mudrosti. Sve su te milosti i ta dobra predmet kršćanske molitve. Ona
proviđa našoj potrebi za milošću u svrhu zaslužnih djela.206
Ljubav Kristova u nama vrelo je svih naših zasluga pred Bogom. Milost nas po djelatnoj
ljubavi sjedinjuje s Kristom tako te jamči nadnaravni značaj naših čina i dosljedno njihovu
zaslužnost pred Bogom i pred ljudima. Sveci su uvijek bili živo svjesni da su njihove zasluge čisti
milost. (KKC 2007 – 2011)
Svetačka tradicija je svjesna cilj duhovnog života i rasta nije stjecanje zasluga kao takvih
nego što veća i čišća ljubav prema Bogu, a u tom kontekstu i zasluge imaju svoju ulogu iako se
sveci i u tome pred Bogom ogoljuju idući što je više moguće putem evanđeoskog duhovnog
siromaštava. Tako sv. Terezija od Djeteta Isusa uči:
„Poslije zemaljskog progonstva nadam se da ću tebe uživati u vječnoj domovini Ali ne želim
skupljati zasluge za nebo: hoću raditi jedino za tvoju ljubav (…) Uvečer ovoga života pojavit ću se
pred tobom praznih ruku jer te ne molim Gospodine, da brojiš moja djela. Sva naša pravedna djela
nisu bez mrlje u tvojim očima. Zato hoću da se zaodjenem tvojom vlastitom pravednošću i da od
tvoj ljubavi primim vječno posjedovanje tebe samoga. (Čin prikazanja milosrdnoj ljubavi)
Sv. Ljudevit Montforski, uči da Isusu po Mariji predajemo sve ono što imamo i što jesmo,
što molimo i činimo.
„Ovdje treba napomenuti da u dobrim djelima koja činimo imaju dvije stvari: naknada i
zasluga, to jest naknadna ili isprosna vrijednost i zaslužna vrijednost. Naknadna ili isprosna
vrijednost nekoga dobrog djela jest sami dobri čin, ukoliko njime zadovoljavamo kazni za grijehe ili postižemo koju novu milost; a zaslužna vrijednost, ili zasluga, jest dobri čin ukoliko zaslužuje
milost i vječnu slavu.
Mi, eto, ovom posvetom poklanjamo Presvetoj Djevici svu naknadnu ili isprosnu i zaslužnu
vrijednost svojih dobrih djela; drugim riječima: dajemo joj naknade i zasluge svih svojih dobrih
djela. Dajemo joj svoje zasluge, svoje milosti i svoje krjeposti, ne da ih podijeli drugima (jer su naše
zasluge, milosti i kreposti, pravo govoreći, neotuđive; jedini je Isus Krist, postavši našom
jamčevinom kod Oca, mogao nama podijeliti svoje zasluge), nego da nam ih ona sačuva, umnoži i
uljepša, kako ćemo to poslije rastumačiti; no svoje joj naknade dajemo da ih udijeli komu joj je
drago i na veću slavu Božju“. (PP 122)
Da se može ostvariti prava kršćanska zasluga, potrebiti su i neki uvjeti. Milost će s nama
surađivati jedino onda, ako su naša djela učinjena svjesno, voljno i slobodno, u skladu sa
evanđeoskim duhom, Božjim zapovijedima i krepostima, iz nad naravne ljubavi. O tome imamo
Božje obećanje: “Blažen čovjek koji izdrži kušnju, jer će prokušan primiti vijenac života, koji je
Bog obećao onima što ga ljube” (Jak. 1,12).
Kako je Božje obećanje neprevarljivo, slijedi da konačno veličina zasluge zavisi o nama.
Koliko budemo posjedovali veći stupanj milosti te činili dobra djela iz uzvišenijih ciljeva, sa većim
žarom i u što većem jedinstvu s Kristom, toliko će i više rasti stupanj naših zasluga. Isto tako što
naše djelo bude u sebi plemenitije, češće puta izvedeno, dulje vremena trajalo ili vršeno uz teške
žrtve i velike poteškoće, tim veća mu je zaslužna vrijednost pred Bogom.
Za duhovni život je važno znati kako to uči sv. Toma Akvinski:
ako smo u stanju teškog
grijeha, naša dobra djela nemaju nad naravne vrijednosti. Čovjek koji pred Bogom živi u stanju
teškoga grijeha ne može imati nikakvih zasluga čak niti za ona prije grijeha izvedena dobra djela
koja kao da postaju umrtvljena ili zamrznuta djela. Smrtni grijeh briše svaku zaslugu. Ipak se
dobrim djelima, makar bili u stanju grijeha, može potaknuti dobrotu Božju da nam priskoči u
pomoć djelatnim milostima. Prema tome se uvijek isplati činiti dobro, čak ako smo i u teškome
grijehu. Nakon dobivenog oproštenja po valjanoj ispovijedi opet nam se vraćaju izgubljene zasluge.
Umrtvljenja dobra djela se odmrzavaju i zasluge nanovo oživljuju. Tako je u svakom slučaju
korisno činiti dobro. Čovjek sam po sebi u svojoj slobodi može pasti i grijeh ali bez pomoći Bože
milosti ne može se podići iz grijeha. Ako smo u grijehu, da se pripravimo na primanje milosti. Ako
smo u milosti, daje povećamo i time napredujemo u svetosti.
Dok je čovjek u smrtnom grijehu izgubio je prijateljstvo s Bogom. Sva dobra djela učinjena
prije toga pada u smrtni grijeh postaju pred Bogom bez vrijednosti, a dobra djela što ih čini u
takvom stanju nisu pred Bogom zaslužna. Međutim, dobra djela što ih čovjek čini dok je u smrtnom
grijehu ipak nisu bez ikakve vrijednosti jer potiču Boga da radi njih čovjeku grešniku udijeli milost
pokajanja i obraćenja. Kad bi Bog čovjeka, nakon toga što je teško ili smrtno sagriješio, sasvim
napustio, tko bi se od ljudi spasio?
Malo je ljudi koji su posvetnu milost kroz sav život vjerno sačuvali. Uslijed ljudskih slabosti
događa se da ljudi i teško padnu. Grešnike Bog ne napušta. Daje im i u grešnom stanju djelatnih
milosti, to znači: od vremena do vremena rasvijetli im razum da vide zlo što su ga učinili i potakne
volju da se pokaju, k Bogu obrate i spase. Prema tome ne smije čovjek, makar kakav grešnik bio,
očajavati, nego treba i u grešnom stanju na Boga misliti, moliti i dobro činiti.
Iako, dakle, dobra djela, učinjena u smrtnom grijehu, nisu zaslužna ona su ipak potrebna
tako da ih Bog iz dobrote i milosrđa svoga nagrađuje pokajanjem i obraćenjem ili kojim drugim
vremenitim dobrom. Zaslužna su samo ona djela koja čovjek čini u stanju posvetne milosti. U
stanju posvetne milosti je čovjek u prijateljstvu s Bogom, pa mu se tada i sva dobra djela, što ih s
milošću čini, uzimaju u zaslugu i konačno nagrađuju blaženim gledanjem Boga u nebu. Kako su
smrtnim grijehom sva prijašnja dobra djela umrtvljena i bez zasluge pred Bogom, tako su
pokajanjem i ispovijeđu, čime je grešnik dobio posvećujuću milost, nanovo oživjela i postala pred Bogom zaslužna. Novim, dakle, postizavanjem posvetne milosti oživljuje i sve dobro što je u
grešnom stanju bilo umrtvljeno.
Dužnost svakoga čovjeka bježati od zla i čuvati se grijeha koliko je najviše moguće, a na
drugoj strani činiti uvijek i svuda samo dobro. Ako se uslijed ljudskih slabosti dogodi i teški pad, pa
se čovjek udaljio od Boga i postao neprijatelj Božji, ni tada ne smije klonuti duhom i prestati da čini
dobro. Naprotiv, i tada treba samo dobro činiti. Naročito treba paziti da se posvetna milost nikada
ne izgubi iz naše duše, jer su za vrijeme posvetne milosti sva dobra djela, s milošću učinjena,
zaslužna. A ako se po nesreći posvetna milost izgubi, treba nastojati dobiti je što prije natrag po
svetoj ispovijedi, da tako ožive i zaslužnima postanu sva prijašnja dobra djela koja su po teškom
grijehu bila umrtvljena. Posvetnu milost treba budno čuvati i s djelatnom neumorno surađivati, pa je
radi dobrote i vjernosti svakom osigurano Božje spasenje.
Dakle oživljavajuće djelovanje Božje milosti nužno vodi vjernika putem krsne dinamike
umiranja staroga i rađanja novoga čovjeka u Isusu Kristu po životu u posvetnoj milosti. Tko ne živi
po Božjoj riječi, tko krši Božje zapovijedi teško griješi time pokazuje da ne ljubi Boga prema onoj
biblijskoj: „Kad god vršimo njegove zapovijedi spoznajemo da smo ga upoznali. Tko god tvrdi
spoznao sam ga a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je i u njemu nema istine“ (1 Iv 2,3)
Sv. Ljudevit sa svom svetačkom tradicijom uči da pad u grijehe sa sobom nosi i bolne
posljedice, potpuno gasne ili slabi milosni život u duši: „Smrtnim grijehom uvijek gubimo milost.
Čovjek se izlaže nemilosti pravednog i besmrtnoga Boga. Tako čovjek zaslužuje vječnu kaznu. Laki
grijeh slabi milost Duha Svetoga, a kazna je vremenita“ (P 109, 17).
Dakle da bi duhovno rastao u ovom periodu duhovnog života, vjernik se treba boriti da ljubi
Boga tako da ne pada u teške grijehe, a na tom putu milosti Božja inicijativa pretječe, pripravlja i
potiče slobodan čovjekov odgovor. Čovjek kod pada u grijeh redovno kuša nemir i nutarnju
mučninu. Božja milost koja ga poziva na povratak Bogu, odgovara najdubljim težnjama ljudske
slobode za ljubavlju i mirom.
Čista ljubav oko koje se duša na poseban način treba truditi po kojoj se ostvaruje sjedinjenje
s Bogom je sebedarna ljubav i istovremeno vršenje Božjih zapovijedi, ili drugim riječima
sjedinjenje volje s voljom Božjom. U pjesmi kao da sama ljubav govori u prvom licu sv. Ljudevit
poručuje: „Ljubav velika i čista nosi dušu u najviše visine neba, čista poput zlata i još čišća. Ljubim
Boga bez interesa, bez obzira na stvorenje. Izvan njega samoga ništa mi se ne sviđa. Ja sam u svojoj
vlastitoj naravi ispunjenje zakona, ali čim ga čovjek krši, on je zaveden, to više nisam ja“ (P 5, 27-
28).
Na tom životnom putu hoda duše s Bogom duše ne može imati apsolutnu sigurnost da je u
stanju milosti tako da više neće pasti u grijeh, zbog toga se vjernika uvijek poziva na molitvu i
budnost, nego je to stvar vjere i nade koja se polaže u Boga. Crkva uči: „Za dobra djela učinjena s
Božjom milosti, u zajedništvu s Isusom, sinovi i kćeri sv. Majke Crkve opravdano se nadaju milosti
konačne ustrajnosti i nagradi od Boga svoga Oca“ (KKC 2016).
Treći oživljavajući učinak života u Božjoj milosti je taj što vjernik živeći na takav način
može Bogu dati zadovoljštinu za sve svoje grijehe ali i za grijehe drugih ljudi. O samoj naravi
zadovoljštine Crkva uči:
„Mnogi grijesi nanose štetu bližnjemu. Treba učiniti što je moguće da se šteta nadoknadi
(npr. vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom, izliječiti rane). To je zahtjev obične
pravednosti. Osim toga grijeh ranjava i slabi samoga grešnika, kao i njegove odnose s Bogom i
bližnjim. Odrješenje briše grijeh, ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao. Grešnik,
nakon što je rasterećen od grijeha, još treba ponovno steći puno duhovno zdravlje. Mora, dakle,
učiniti nešto više da ispravi svoje krivnje: na prikladan način treba »zadovoljiti« ili »okajati« svoje
grijehe. Ta zadovoljština zove se također »pokora«.
Pokora koju ispovjednik nalaže treba voditi računa o osobnom stanju pokornika i tražiti
njegovo duhovno dobro. Koliko je moguće treba odgovarati težini i naravi počinjenih grijeha. Može
to biti: molitva, milodar djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve, te naročito
strpljivo prihvaćanje križa koji moramo nositi. Takve nam pokore pomažu da se suobličimo Kristu
koji je bio pomirnica za naše grijehe jednom zauvijek. One nam omogućuju da postanemo
subaštinici uskrsloga Krista jer »s njime zajedno trpimo« (Rim 8,17):
Zadovoljština, koju vršimo za svoje grijehe, i nije tako naša da ne bi bivala po Isusu Kristu:
mi, iako sami od sebe ne možemo ništa, uz suradnju Onoga koji nas jača ipak možemo sve. Tako
čovjek nema čime bi se hvalio, nego sva naša »slava« je u Kristu (…): u njemu pružamo
zadovoljštinu donoseći »plodove dostojne pokore« (Lk 3,8), i ti plodovi od njega imaju snagu, on ih
prinosi Ocu i po njemu su od Oca primljeni“. (KKC 1459 – 1460)
Kada kršćanska teologija i duhovnost govore o zadovoljštini, onda objašnjavaju da je Isus
Krist dao zadovoljštinu za grijehe svih ljudi, ali i da Crkva i vjernici imaju poslanje da doprinose
iskazivanju zadovoljštine za svoje grijehe ali i za grijehe svijeta.208Teolozi se pozivaju na biblijsku
tradiciju. Tako apostol Pavao zapisa: „Sad se radujem patnjama koje podnosim za vas. Tako
dopunjam u svome zemaljskome životu za Tijelo Kristovo – to je Crkva – što nedostaje mukama
Kristovim“ (Kol 1,24).
A put rasta u zadovoljštini usporedan je s rastom ljubavi u duši. Početak je zadovoljštine
shvaćanje da je osoba svojim grijesima nanijela uvredu Božanskom Srcu koje je usprkos tomu ljubi
te duša osjeća veliku potrebu da sada u svjetlu probuđene i pobuđene ljubavi uzvrati i nadoknadi za
grijehom označenu prošlost. To svjedočanstvo često nalazimo u Novom zavjetu. Apostol Pavao se
često vraća na to da je bio progonitelj Crkve (Dj 16,11; Gal 1,13; Kor 15,9) kako bi što revnije i bez
ikakve zadrške prihvaćao napore apostolata. Isus apostolu Petru trostrukim iskazivanjem ljubavi
daje priliku da nadoknadi trostruko zatajenje. Zakej nakon obraćenja želi četverostruko vratiti ako je
koga oštetio.
Ova dimenzija zadovoljštine našla je osobito mjesto u duhovnosti bl. Marije Terezije i
njezinu štovanju Božanskoga Srca Isusova. Riječ zadovoljština i ono što se može svesti na tu temu
spada u česte izričaje bl. Marije Terezije u njezinim spisima. U zadovoljštini prvu i zadnju riječ ima
ljubav. Duša koja daje zadovoljštinu za svoje grijehe prvenstveno želi životom u milosti i ljubavlju
nadoknaditi za Bogu prije neiskazanu ljubav, a ta dinamika s rastom u čistoći ljubavi se može
prenijeti i na grijehe drugih ljudi.
Za blaženicu zadovoljština je sasvim spontana posljedica duboka iskustva božanske ljubavi.
To je najispravnije shvaćanje zadovoljštine. Zadovoljština nije u teškim i okrutnim žrtvama, nego u
„velikoj i čistoj ljubavi kojom se daje zadovoljština Isusu i s Njime Ocu za prethodnu mlakost i
manjak ljubavi prema Bogu od strane svijeta“
. Nije riječ o pravnom zahtjevu ni o
sentimentalnosti, nego o spoznaji da „Ljubav nije ljubljena“. Ta bol potiče dušu na zadovoljštinsku
ljubav, na „žrtve koje traži sama ljubav i koje služe očišćenju i rastu ljubavi prema Bogu i
bližnjemu“
. Bl. Marija Terezija imala je duboko iskustvo Božje ljubavi, ali i nezahvalnosti
mnogih duša. Ona stalno potiče sestre da „čeznu da ga uzmognu ljubiti najvećom ljubavlju koja ga
razveseljuje i koja mu nadoknađuje za njegovu ljubav“. (Izbor iz pisama, str. 47)
Sjediniti svoju ljubav s Isusovom božanskom ljubavlju kojom je jedini dao istinsku
zadovoljštinu za ljudske grijehe – to je smisao zadovoljštine, kako je ispravno shvaćala i bl. Marija
Terezija.
U osobnomu duhovnom iskustvu zadovoljština zauzima bitno mjesto u životu Blaženice.
Donosimo samo jedan citat iz njezina života koji nam svjedoči kako se ona u tome vježbala na
herojski način i svjedočanstvo jedne sestre pred kraj života Majke i Utemeljiteljice Karmela BSI o
tome do kojih se je granica ona u tome uspinjala.
„S molitvom je združila i zadovoljštinu. Posve ju je prožimala misao da se za spas duša
prinese Bogu za žrtvu. Stoga je radosno primala svako trpljenje. Neumoljivo stroga prema samoj
sebi, trapila se do kraja. ‘Imam samo jednu želju’, piše jednoj sestri, ‘da još ovo malo vremena trpim
koliko je moguće. Neka bude trpljenje koje god vrste, samo neka je trpljenje. Blagoslivljam sve i zahvaljujem svima koji mi prouzroče kakvo trpljenje. Trpjeti za Boga jedina je radost koju nebo ne
poznaje.“ (Izbor iz pisama, str. 191.)
Ali Blaženica kao vrsna poznavateljica ljudske duše i dinamika duhovnoga život dobro zna
da glavni naglasak zadovoljštine nije u trpljenju kao takvu. Za sestre koje teško trpe traži od drugih
sestara molitvu za strpljenje i rast u savršenstvu, danas bi kazali rast u čistoći ljubavi, da bi njihovo
trpljenje imalo vrijednost.
„Molim vas, molite se srdačno za ove jadne sestre, koje je snašlo tako teško i neizlječivo
trpljenje. Molite za strpljivost i rast u savršenstvu, da njihovo trpljenje bude čitavom Karmelu i
njima samima bogato zaslugama.“ (Izbor iz pisama, str. 238.)
Još jedan od učinaka života u milosti je taj da po otajstvu zajedništva svetih vjernici mogu
postati dionici duhovnog bogatstva i milosti koje je Bog udijelio drugim vjernicima. Za obraćenje
apostolu Pavlu su koristile molitve sv. Stjepana prvomučenika, sv. Augusinu molitve majke
Monike. Uz ovo do sada izrečeno valja još naglasiti da kada duša živi u milosti Božja providnost u
životu te osobe na nailazi na velike zapreke pa se tako više i bolje očituje. Tako da život u milosti
ima učinka i da donosi osjećaj sreće i zadovoljstva duši. I na kraju kao oživljavajući učinka života u
milosti valja naglasiti nutarnju promjenu i preobraženje dušu u njoj samoj.
Lako je uočiti da svetačka tradicija kršćanski život u milosti vidi u tipično krsnoj dimenziji
Kristovog djela posvete vjernika i našeg odgovora, prijateljstva, što sobom podrazumijeva i asketski
vidik kršćanskog života, umiranja sebi, mrtvljenja, pokore, a on je plod ozbiljnosti vlastitog
pristajanja uz Krista. A kada duša prihvati taj put onda živeći u Božjoj milosti s vremenom kuša u
sebi novost života u Kristu. Sva ova teološka i duhovna načela treba provesti u praksu
svakodnevnog življenja vjere u osobnoj povijesti sa svime onim što dobro ali još i ne pročišćeno
nosi u sebi. Sv. Ljudevit uči:
„Naša najbolja djela redovito okalja i pokvari naše opako dno duše… Da postignemo
savršenost, koja se stječe samo u sjedinjenju s Isusom Kristom, vrlo je važno da se ispraznimo od
onoga što je zlo u nama inače će nas naš Gospodin, koji je neizmjerno čist i koji neizmjerno mrzi
svaku i najmanju mrlju na duši, odbaciti od svojih očiju te se neće s nama sjediniti“ (PP 78).
S učiteljstvom crkve, svim svecima i duhovnim učiteljima, Montfort tvrdi da su naša djela
nesavršena i da smo pod utjecajem zla i grijeha. Put rasta u vjeri mora računati „s onom osnovnom
neuravnoteženošću kojoj su korijeni u čovjekovu srcu” (LG 10). Sklonost na zlo, slabosti i
nesavršenosti su žalosna i bolna stvarnost svakog čovjeka i posljedica su istočnoga grijeha, kao i
osobnih grijeha, a nameće se u obliku požude i izaziva vjernika na borbu sa sobom kako bi sačuvao
Božju milost.
Ako se želi doći do savršenstva i svetosti, a ne zaboravimo da nas tim putem želi voditi
svetac i da je to prema nauku Crkve, poziva svakog čovjeka, krajnje je važno ne samo osloboditi se
padova u teške grijehe, što predstavlja prvo razdoblje duhovnog života što se naziva čišćenje, nego i
spoznati vlastite sklonosti na grijeh, doći do korijena grijeha i očistiti dušu za sjedinjenje s Bogom.
Važno je naglasiti i ispravno shvatiti prijelaz koji slijedi u sljedećem tekstu jer Montfort za takovu
spoznaju ranjenog dijela vlastite duše priziva potrebu Božjeg svjetla, svjetla Duha Svetoga.
Čovjek sam po sebi ne može spoznati svu dubinu vlastite izranjenosti i snagu sklonosti na
zlo, nego to čini sam Duh Sveti kako bi očistio dušu tamo gdje ona svojim naporima to ne uspijeva,
a to je tipično iskustvo puta prosvjetljenja. Ta iskustva vlastite krhkosti u duši jačaju svijest o
apsolutnoj potrebi za Bogom koja postaje poticaj za daljnje traganje u ljubavi i put rasta što je
preduvjet da se dođe do sjedinjenja s njime.
„Da se ispraznimo od samih sebe treba nam najprije svjetlom Duha Svetoga dobro upoznati
svoje opako dno, svoju nesposobnost za ikakvo dobro potrebno za spasenje, svoju slabost u svim
stvarima, svoju trajnu nesposobnost, svoju nedostojnost ijedne milosti i svoju posvemašnju zloću.
Grijeh našega prvog oca sve nas je gotovo posve pokvario, ukiselio, naduo i zagorčio, kao što kvas
ukiseli, nadme i ukvasa sve tijesto u koje se stavi. Osobni grijesi koje smo počinili, bili smrtni ili
lagani, ma koliko bili oprošteni, uvećali su našu požudu, našu slaboću, našu nepostojanost i
pokvarenost i ostavili su zle ostatke u našoj duši. Naša su tjelesa tako iskvarena da ih Duh Sveti
(usp. Ps 51, 7 i Rim 6, 6) naziva grješnim tjelesima.
Podložna su tisućama i tisućama bolesti, svakoga se dana kvare i u njima se zameće samo
šuga, crvi i trulež. Naša duša, sjedinjena s tijelom, postala je tako tjelesna da je nazvana tijelom.
Svako se tijelo na zemlji izopačilo (usp. Post 6, 12). Naša je baština samo oholost i zaslijepljenost u
duhu, okorjelost u srcu, slaboća i nepostojanost u duši, požuda, pobuna strasti i bolesti u tijelu. Mi
smo po naravi oholiji od paunova, prilijepljeni smo uza zemlju više od zapuhača, gadniji smo od
jaraca, zavidniji od zmija, proždrljiviji od svinja, ljući od tigrova, ljeniji od kornjača, slabiji od
trstika i nestalniji od vjetrokoza. Svoga u sebi nemamo ništa nego ništavilo i grijeh, pa ne
zaslužujemo drugo nego Božju srdžbu i vječni pakao (usp. Ef 2, 3). Prvo, treba li se onda čuditi što
naš Gospodin kaže da se onomu koji hoće njega slijediti valja odreći sebe i mrziti sama sebe; da će
koji ljubi svoj život izgubiti ga, a da će ga spasiti koji ga mrzi (usp. Mt 6, 24). Ova neizmjerna
Mudrost koja ne daje svojih zapovijedi bez razloga, naređuje da mrzimo sami sebe jer smo jako
dostojni mržnje. Ništa nije tako dostojno ljubavi kao Bog, a ništa tako dostojno mržnje kao mi
sami“ (PP 79-81).
Moramo se isprazniti od grijeha i postati novo stvorenje u Isus Kristu, novom čovjeku. Ne
zaustavljajući se na naglašenim slikama i simbolima baroknog stila koje svetac koristi, trebamo
shvatiti i prihvatiti bit poruke. Mi smo Božje stvorenje duboko ranjeno i bez Isusa ne možemo ništa
učiniti (usp. Iv 15, 5). Uz ovo negativno viđenje čovjeka ne smijemo zaboraviti da je čovjek slika
Božja, ljubljeno Božje biće, koji u vlastitoj savjesti nalazi moralni zakon koji ga potiče da traži
dobro i istinu. Kršćanin je po krštenju postao novo stvorenje, hram Duha Svetoga. Dakle
međusobni odnos Božje milosti i čovjekove slobodne volje u tom procesu, ostaje misterij ili tajna,
koju crkveno učiteljstvo potvrđuje.
Milost Duha Svetoga daje nam Božju pravednost. Sjedinjujući nas po vjeri i krštenju s
mukom i uskrsnućem Kristovim, Duh Sveti nas čini dionicima Kristova života. Opravdanje, kao i
obraćenje, ima dvostruki vid. Na poticaj milosti čovjek se okreče prema Bogu i udaljuje od grijeha;
tako prima oproštenje i pravednost odozgor. Opravdanje uključuje oproštenje grijeha, posvećenje i
obnovu unutrašnjega čovjeka. Opravdanje nam je zasluženo Kristovom mukom. Daje nam se po
krštenju. Suobličava nas s pravednošću Boga koji nas čini pravednima. Cilj mu je slava Božja i
Kristova te dar života vječnoga. To je najizvrsnije djelo Božjega milosrđa. U djelu milosti Božja
inicijativa pretječe, pripravlja i potiče slobodan čovjekov odgovor. Milost odgovara najdubljim
težnjama ljudske slobode; poziva je na suradnju sa sobom te je usavršuje.
A to toj nutarnjoj promjeni duše koja živi u milosti i koja se s vremenom događa sukladno
velikodušnosti odgovora duše sv. Ivan Kasijan ovako zapisa: „Dođite vidjeti djela Gospodnja, koja
je učinio na zemlji, dođite vidite kako od tvrdokornog lakomca postaje darežljiv čovjek, od
raskošna rasipnika umjeren čovjek, od oholice ponizan, od čovjeka sjetilnosti i užitka pokornik. To
su zaista djela Božja, to su čudesa po kojima u jedan tren od carinika postaju apostoli, od bijesnih
progonitelja navjestitelj evanđelja kao Pavao. Pa tko se onda neće začuditi sili milosti kad u sebi
vidi kako mu umire želja za neurednim užitkom te se zadovolji s najmanje potrebnim, kad osjeti
kako se gasi vatra požude koju je smatrao neugasivom.“ (Casian, Komentar poslanice kološanima
XII, 12)

Razmisli! Koliko u svom životu cijenim Božju milost i prijateljevanje s Kristom? Pazim li
brižno oko čuvanja milosti u duši izbjegavajući sve što bi me po grijehu udaljilo od Boga? Utječem
li se Isusu i Mariji kako bih zadobio i sačuvao milost Božju?Jesam li svjestan izranjenog dijela
vlastite duše i svojih zlih sklonosti? Koliko cijenim Božju milost i prijateljevanje s Kristom? Pazim
li brižno na čuvanje milosti u duši izbjegavajući sve što bi me po grijehu udaljilo od Boga? Koja su
moja iskustva u oživljavajućem djelovanju Božje milosti u mom životu?