Božja providnost i milosrđe te predanje samoga sebe

Duhovni rast nije linearan. On se događa u povijesnom kontekstu svake osobe koja je u
nastajanju, na putu prema punini i ostvarenju ljudske i kršćanske zrelosti sve svetosti. Na tom putu
događaju se usponi i padovi, nova podizanja i pokušaji. Vjernik iskustveno susreće mnoge
poteškoće i zapreke u sebi i izvan sebe, suočava se sa vlastitim sklonostima na grijeh, pa i
padovima, poteškoćama u okruženju, napastima đavla, borbom sa ne evanđeoskim, neautentičnim i
nepročišćenim motivima, uvjerenjima, slikama o sebi i Bogu.
Vjernik kuša oživljavajuće djelovanje Božje milosti u svome životu predaje se u ruke Božje
providnost i milosrđe. Na tom putu uviđa djelovanje Duha Svetoga te postaje iskustveno svjestan
važnosti odlučnost i savladavanje samoga sebe za duhovni rast.
Na poseban način treba paziti na ljubav prema Bogu i bližnjemu te na evanđeosku ljubav
prema samome sebi, paziti na zadovoljstvo, radost i spavanje, paziti na zdravlje i dobar odgoj
ljudski i duhovni. Na takav način Bog ga vodi ostvarenju njega samoga, vlastitih talenata i
sklonosti. A da bi mogao prolaziti ovaj zahtjevni put treba iskustveno učiti čuvati mir i nastojati se
okoristiti svime pa i vlastitim pogreškama za duhovno rasti. Usprkos pokušaja i pogrešaka, padova i
podizanja ne smije odustati ne samo od prakticiranja vjere nego i od uvjerenje da uz sva nutarnja i
vanjska uvjetovanja i ograničenja je moguće duhovno rasti sve do postizanja svetosti
Okolina, okruženje, čovjekova psihička struktura utječe na njegovu duhovnost i posebne
naglaske življenja duhovnog života. Ali usprkos svega duhovni rast je moguć. Božja milost
pretpostavlja našu ljudsku narav, vodi vjernika u dublju nutarnju samo spoznaju u kojoj duša
prepoznaje brojne utjecaje na nju samu i njen duhovni put. U toj osobnoj povijesti uza sve
uvjetovanja Bog vodi dušu, a na samo je duši da suradnjom s milošću otvara put svoga rasta sve do
svetosti. O ovim temama govorimo u ovom poglavlju.

Božja providnost jest određenje i raspored stvari kojim Bog mudro i s ljubavlju vodi sva
stvorenja prema njihovoj konačnoj svrsi. Bog je stvorio svijet i svakoga čovjeka iz čiste ljubavi bez
ikakvih interesa i da za njih ima plan njihova ostvarenja u punini u vječnosti. Ljudi se ne rađaju
savršeni, nego su u nastajanju i svatko u svome životu ima mogućnost uz pomoć Božje milosti
postići savršenstvo svoga bića za koje je stvoren. Predajući se Božjoj providnosti da ga vodi,
odabire najbolji put da to ostvari. Božja providnost dakle nije protivna ljudskoj slobodnoj volji već
traži čovjekovu suradnju. Grijehom i odbijanjem čovjek joj se može i suprotstaviti.197
No, čak ni grijeh nam ne može uništiti priliku spasenja. Bog nam uvijek daje šansu i, ako mu
se prepustimo, svojom Providnošću i iz najvećeg zla može izvući dobro. Za kršćane ne postoji
unaprijed određena sudbina i predodređenje za životni promašaj i vječnu propast. Takvo poimanje
života isključuje čovjekovu slobodnu volju, suradnju i zapravo je jedan oblik determinizma i prisile.
O naravi Božje providnosti Crkva uči: „Stvorenje ima svoju vlastitu dobrotu i savršenost, ali
iz Stvoriteljevih ruku nije izašlo posve završeno. Stvoreno je kao nešto ‘na putu’ prema nekom
konačnom savršenstvu za koje ga je Bog odredio i koje još treba dostići. Raspored (plan) po kojem
Bog vodi svoje stvorenje prema tom savršenstvu zovemo Božjom providnošću: Svojom
providnošću Bog čuva i ravna sve što je stvorio; snaga joj se ‘prostire s jednoga kraja svijeta na
drugi, i blagotvorno upravlja svemirom’ (Mudr 8,1). Jer ‘sve je nago i razgoljeno pred njenim očima’
(Heb 4,13), pa i ono što budu proizveli slobodni čini stvorova.
Svjedočanstvo je Svetog pisma jednodušno: skrb božanske providnosti konkretna je i
neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvećih svjetskih i povijesnih događaja. Svete
knjige potvrđuju posvemašnje Božje vrhovništvo u tijeku događanja: ‘Naš je Bog na nebesima, sve
što mu se svidi, to učini’ (Ps 115,3). A za Krista je rečeno: ‘Kad on otvori, nitko neće zatvoriti, kad
zatvori, nitko neće otvoriti’ (Otk 3,7). ‘Mnogo je namisli u srcu čovječjem ali što Bog naumi, to i
bude’ (Izr 19,21)“ (KKC 302–303).
Providnost u užem, strožem smislu zove se vječni čin Božjeg uma i volje, kojim se svim
stvarima određuje zajednička svrha i među njima udešava red, po kojem će tu svrhu postići.
Providnost nije drugo nego plan, zamišljen u Božjem umu, o tome, kako se svijet ima urediti prema
svojoj svrsi. Providnost je dakle vječna osnova ili zamisao Božja o svijetu, koja je oduvijek u
Božjem umu promišljena i voljom odlučena. Ona dakle uključuje dvije bitne stvari: predznanje svih
budućih stvari, napose uvjetno budućih i pred odluku svega onoga, što se ima dogoditi ili pripustiti,
ne povrijedivši dakako ljudske slobode.
Providnost je sveopća. Ova se providnost odnosi ne samo na sve stvari, u koliko čine neku
cjelinu, nego i u koliko su nešto zasebno i pojedinačno. Njezin su predmet ne samo velike i odlične
stvari, nego i najmanje i najneznatnije. Providnost, kojoj su podvrgnute sve stvari, jest nad naravna.
Providnost je naravna ili nad naravna prema tome, da li je cilj ili svrha, kojoj providnost vodi,
naravna ili nadnaravna.
Ljudi su na dva načina pod Božjom providnošću. Ponajprije tako, da su u nekoj mjeri sami
dionici ili nosioci providnosti, time naime, što se skrbe za sebe slobodnim izborom svojih čina.
Nadalje tako, da su predmet providnosti, da se naime Bog brine za njih. U koliko su ljudi predmet
Božje providnosti, ne može se dogoditi nikakav nedostatak ili manjak providnosti na ljudima. No u
koliko je ljudima dano, da i sami svojim slobodnim činima budu nosioci providnosti nad sobom,
može se dogoditi, da ljudi zlorabeći svoju slobodu ne usmjeruju svojih čina prema svrsi onako,
kako treba. Prema tome, kako ljudi usmjeruju svoje čine prema Bogu kao svrsi, Bog u svojoj
providnosti postupa s njima.

Ako naime oni drže ispravni red i odnos prema Bogu, Bog također čuva u njima onaj red,
koji je njima prikladan ili u skladu i na korist ljudske naravi, brinući se, da sve: i dobro i zlo, bude
na njihovu korist. Znademo naime, da »onima koji ljube Boga sve se okreće na dobro « (Rim 8, 28).
Ako ljudi gaze svoju savjest zaborave na dobru uporabu razuma, onda se za sebe skrbe ne
kao razumna bića nego kao životinje. Tada se Bog skrbi za njih na drugi način, da dobro ili zlo koje
je plod njihovim slobodnih odluka i postupaka, što im se desi, često ne ide na njihovu neposrednu
korist nego je dio Božje pedagogije kojom Bog želi vratiti grešnika na put obraćenja. A to pak
postavlja bolno pitanje zla i patnje u ovome svijetu, na poseban način nevinih. Crkva uči:
„Ako se svemogući Bog Otac, Stvoritelj uređenog i dobrog svijeta, brine za sve svoje
stvorove, zašto postoji zlo? Na to pitanje koje se nameće i koje je neizbježno, koliko bolno toliko i
tajnovito, nije dovoljan nikakav brz odgovor. Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to
pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha, strpljiva Božja ljubav koja dolazi ususret čovjeku svojim
savezima, otkupiteljskim Utjelovljenjem Sina Božjega, darom Duha, okupljanjem Crkve, snagom
sakramenata, pozivom u blaženi život, na koji su slobodni stvorovi pozvani da ga prihvate, ali koji,
po nekoj strašnoj tajni, mogu i otkloniti. Nema nijednog dijela kršćanske poruke koji nije, pod
nekim vidom, odgovor na problem zla.
Zašto Bog nije stvorio tako savršen svijet da u njemu ne mogne biti nikakva zla? Svojom
beskrajnom moću Bog bi uvijek mogao stvoriti nešto bolje. Ipak u svojoj beskrajnoj mudrosti i
dobroti Bog je htio slobodno stvoriti svijet »u stanju putovanja« prema konačnom usavršenju. Po
Božjem naumu, taj razvoj uz nastajanje nekih bića uključuje nestajanje drugih, uz ono što je
savršenije uključuje ono što je manje savršeno, uz izgradnju prirode također i razgradnju. Prema
tome uz fizičko dobro postoji i fizičko zlo, sve dok stvorenje ne dostigne savršenstvo.
Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju prema svome konačnom određenju
putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavlju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta. I
zaista, sagriješili su. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, neizmjerno teže nego fizičko zlo. Bog nije
ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući slobodu svoga
stvorenja, dopušta ga i tajnovito zna iz njega izvuče …..
Budući daje savršeno dobar, svemogući Bog (…) ne bi nikada pustio da u njegovim djelima
postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro.
Tako se tijekom vremena može otkriti da Bog, u svojoj svemogućoj providnosti, može
izvući dobro iz posljedica nekoga zla, pa i moralnoga, koje je prouzrokovano od njegovih stvorenja:
»Tako«, reče Josip svojoj braći, »niste vi mene poslali ovamo, nego Bog; (…) iako ste vi
namjeravali da meni naudite, Bog je ono okrenuo na dobro (…) da spasi život velikom narodu«
(Post 45,8; 50,20).
Od najvećega ikad počinjenoga moralnog zla, odbacivanja i ubojstva Božjega Sina,
prouzrokovanog grijesima svih ljudi, Bog je preobilnom svojom milošću izveo najveće dobro:
Kristovu  proslavu i naše otkupljenje. Zlo ipak time ne postaje dobro. »Znamo da onima koji
ljube Boga sve pomaže na dobro« (Rim 8,28).
Čvrsto vjerujemo da je Bog Gospodar svijeta i povijesti. Ali nama su putovi njegove
providnosti često nepoznati. Tek na kraju, kad završi naša djelomična spoznaja, kad budemo
gledali Boga »licem u lice« (7 Kor 13,12), bit će nam potpuno znani putovi, kojima je, pa i kroz
drame zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje – sve do počinka konačnog »Sabata« – »Subote« – za
koji je stvorio nebo i zemlju. (KKC 309 – 314)
Na putovima Božje providnosti nekima stvarima Bog upravlja neposredno. Providnost u
strogom smislu sva je neposredno od Boga, jer Bog u svome umu ima zamisao i nacrt sviju i
najmanjih stvari. No upravljanje, koje je izvršivanje providnosti, dijelom je neposredno od Boga, a
dijelom biva posredstvom drugotnih uzroka. Bog se služim drugim stvorenjima da ostvaruje naume
plana svoje providnost. Crkva o tome uči:

„Bog je vrhovni Gospodar svoga nauma. Ali da ga ostvari, služi se i stvorovima. To nije
znak slabosti nego veličine i dobrote Svemogućeg Boga. Jer Bog svojim stvorovima ne daje samo
da budu nego također dostojanstvo da i sami djeluju, da budu uzrok i počelo jedni drugima i tako
surađuju na ispunjavanju njegova nauma.
Ljudima Bog daje i moć da imaju slobodna udjela u njegovoj providnosti; povjerava im
odgovornost da »podvrgnu« zemlju i ovladaju njome. Tako Bog daje ljudima da kao razumni i
slobodni uzroci upotpune stvaralačko djelo, da mu usavrše sklad za dobro svoje i za dobro bližnjih.
Iako su ljudi često nesvjesni suradnici volje Božje, mogu oni i promišljeno ući u božanski plan
svojim činima, svojim molitvama, pa i svojim patnjama. Tada potpunoma bivaju »suradnici Božji«
(1 Kor 3,9; 1 Sol 3,2) i suradnici njegova Kraljevstva.
Istina nerazdvojiva od vjere u Boga Stvoritelja jest da Bog djeluje u svakom djelu svojih
stvorenja. On je prvotni uzrok koji djeluje u drugotnim uzrocima i po njima: »Bog u svojoj
dobrohotnosti izvodi u nama i htjeti i djelovati« (Fil 2,13). Daleko od toga da umanji dostojanstvo
stvorenja, ta ga istina uzvisuje. Budući da je stvorenje izvedeno Božjom silom, mudrošću i
dobrotom iz ničega, ono ne može ništa ako se otkine od svog izvora: jer »stvorenje bez Stvoritelja
iščezava«; još manje može postići posljednju svrhu bez pomoći milosti.“ (KKC 306 -308)
Providnost u općenitosti i u pojedinostima ostaje velika tajna i za same vjernike, koja će
nam se otkriti istom na drugom svijetu. Sv. Pavao pak kliče: »O dubino bogatstva, mudrosti i znanja
Božjega! Kako su nedokučljivi sudovi njegovi i neistraživi putovi njegovi« (Rim 11, 33). Stoga se
providnost ne smije sudački istraživati, nego joj se treba djetinje povjeriti i predati Bog nam ne
otkriva do kraja svojih planova ni u povijesti ni u životu pojedinaca. Njegove misli i putovi nisu naši
putovi. (Is 55, 8) Božjeg plana ne razumijemo u potpunosti, ali moramo duboko biti uvjereni, da su
sudova Božji pravedni. Stoga uvijek u svim olujama života mora u nama biti ponizna odanost i
predanost Bogu u dubokom uvjerenju da nad nama ne vlada slijepi udes sudbine, nego brižno oko
dobrog nebeskog Oca.
Providnost se ostvaruje, kao što smo vidjeli, i posredno, po drugim uzrocima. Zato svaki
pojedinac treba da bude providnost drugome i samom sebi. Sam si moraš pomoći, i Bog će ti
pomoći, jer milost, pretpostavlja narav. Gdje čovjek ne djeluje i ne radi, ne može očekivati Božje
suradnje i pomoći. Ne dolaze sva fizička zla od Boga. Mnoga je prouzročio grijeh.
Patnje i trpljenja jesu težak i velik problem. No Bog ih nije htio kad je stvarao ovaj svijet na
kojemu je bio raj zemaljski. Trpljenje ima izvor u grijehu, te ga stoga moramo promatrati u svijetlu
vjere. Pogani su trpjeli s nijemom i tupom pokornošću pod neizbježivom sudbinom. Kršćanin trpi s
Kristom, a trpi za grijehe svoje i tuđe. On također trpi zato, jer je potrebno, da se trpljenjem učvrsti i
unaprijedi krepost i tako što sigurnije poluči vječno blaženstvo.
Zbog svega, što je rečeno, treba da smo vrlo oprezni i suzdržljivi u prosuđivanju providnosti
u konkretnim slučajevima. Posve je nemoguće, da u pojedinim slučajevima (bolesti, nesreće,
potresa) točno predvidimo ili odredimo razloge, zašto je Bog to pripustio. Prebrzi ljudski sud u
prosuđivanju Božje providnosti odbacio je Isus kad je navodio razlog sljepoće od rođenja (usp. Iv 9,
3). Isto tako Isus opominje da se krivo ne tumače nagle smrti osamnaestorice, na koje pade kula u
Siloamu i onih, koje je kod žrtvovanja ubio Pilat (usp. Lk 13,1-5).
Upravo zbog svega do sada iznesenoga Isus od vjernika traži sinovsko predanje u providnost
nebeskoga Oca koji vodi brigu i o najmanjim potrebama svoje djece. To predanje u ruke Božje
providnosti koja vodi i upravlja ljudski i duhovni život prema cilju mora s naše strane biti aktivno i
djelatno. Bog traži našu suradnju, a s naše strane treba biti iskreno i istinsko traženje i vršenje volje
Božje. Ako se ostvare ti uvjeti, put duhovnoga rasta je nezaustavljiv.
Da bi kršćanin kušao plodove oživljavajućeg djelovanja Bože milosti treba živjeti u čistoći
savjesti bez teškoga grijeha i podlagati se planu božanske providnosti. Pretpostavka toga je predanje
Božjoj volji, što ne znači drugo doli prihvatiti sve što se događa kao iz Božje ruke, i to iz čiste
ljubavi prema Bogu. Ako vjernik tako živi Bog se objavljuje preko svakodnevnih događaja, sitnih i krupnih, koji se susljedno odvijaju u životu svakoga kršćanina a najvažniji sadašnji trenutak,
odnosno sada kršćanskoga života. Nije čudno što je njegov spis često objavljivan pod naslovom:
Sakrament sadašnjega trenutka.
Predanje u Božju providnost se ostvaruje kao krjepost koju valja steći, ali i kao stanje koje je
svaka duša pozvana svakodnevno živjeti. Predanje u providnost ostvaruje se progresivnim
duhovnim hodom i rastom, od podlaganja Božjoj volji preko prihvaćanja svakodnevnih događaja
kao nečega što dolazi iz Božje ruke do nastojanja da se svaki životni trenutak pretvori u čin čiste
ljubavi i klanjanja Gospodinu Bogu koji se Bogu prikazuje sa svim što život donosi.
Predanje kao krjepost nije drugo doli trajno nastojanje da se vlastita volja podloži i suobliči
volji Božjoj, a to nije drugo doli vršenje Božjih zapovijedi i prihvaćanje svega što dolazi od njega.
Čineći svoj dio duša po predanju dopušta Bogu da u njoj izvodi ono što on želi. Tada sva stvorenja i
svi događaji postaju dijelovi prigoda koje objavljuju volju Božju, njoj vode i njoj suobličuju. Stanje
predanja božanskoj providnosti se ne postiže zbog grijeha ali i zato jer duša ne odgovara na Božji
poziv da budu u stanju predanja.
P. Lallemat u jedanom od klasika katoličke duhovnosti uči: „Boga treba u svemu tražiti, i to
samo Njega. Da bismo istinski mogli tražiti Boga najprije moramo shvatiti da je On početnik naravi
i milosti, Onaj koji drži sve stvoreno i njime upravlja. Tako trebamo promatrati sve događaje, i one
najmanje, kao od Boga dane i učinjene.
Tražiti Boga znači ne htjeti i ne željeti ništa osim onoga što On hoće i naređuje po svojoj
providnosti. Bog nam je odredio dati određene milosti kojima ćemo se uzdignuti do stalnog stupnja
slave ako budemo vjerni ovim milostima. Dakle, Bog nam je odredio dati određene milosti, a ne
neke druge, kako bismo preko njih postigli određeni stupanj slave, a ne viši. Malo je odvažnih i
vjernih osoba koje ispunjavaju Božje naume i tako dospijevaju do slave koju Bog od njih želi.
Božju volju i odredbu moramo štovati i ljubiti toliko da ne želimo više milosti i slave nego što nam
ih On želi dati, čak i kad bismo ih mogli sebi pribaviti koliko bismo htjeli. Moramo se držati ovih
granica zbog neizmjernoga poštivanja prema odredbi Božje providnosti.
Drugi izvrsni način traženja Boga jest u svemu imati za cilj samo Božju slavu. U znanosti ne
trebamo tražiti drugoga znanja osim onoga koje je na veću slavu Božju. Đavao ima neusporedivo
više znanja od nas, ali mi možemo svoje znanje upotrijebiti za širenje Božje slave, a đavao ne može.
Istog se načela trebamo držati u svim poslovima i općenito u svemu. Moramo biti spremni odreći se
svoje koristi, osjećaja, pojedinih sklonosti i nacrta radi službe Bogu. Ništa nije samo po sebi
vrijedno naše želje osim Boga, a sve se može željeti samo toliko koliko se odnosi na Boga. Varka je
i zavodljivost tražiti ono što nas ne vodi Bogu i u tome se naslađivati.
Zanemarimo li ovo pravilo voleći više ono što je nama najugodnije od onoga što je za Boga
najslavnije poput kralja smo koji prodaje svoje kraljevstvo za čašu vode. To je najveća ludost na
svijetu, jer je sve samo taština i laž osim slave Božje. Otuda svakodnevni neizmjerni gubici, jer
gubimo od svoje vlastite slave onoliko koliko propuštamo Boga proslaviti.
Raditi u svemu na veću slavu Božju najplemenitiji je zamislivi cilj. Bog ne uzdiže nikoga do
cilja višega od onog koji mu je unaprijed odredio, pa makar to stvorenje bilo i tisuću puta savršenije
od najvišeg serafa.
Tražimo, dakle, Boga u svemu i sve neka nam služi za Njegovu veću proslavu: i sreća i
nesreća, utjeha i bezutješnost, dapače i naši grijesi i nesavršenosti. Sve je ovo korisno onima koji
znaju tražiti Boga i naći Ga u svakoj prilici.
Postoji i drugi način traženja Boga, koji je teško shvatljiv onome tko ga nije iskusio, a
sastoji se ne samo u traženju Njegove volje i slave, ne samo Njegovih darova i milosti, Njegove
utjehe i slasti pobožnosti, nego u traženju Njega samoga, počivanja u Njemu i uživanja Njega.
Inače, kada se netko oslanja samo na Njegove milosti i osjetne utjehe izlaže se velikim pogibeljima
i nikada neće postići cilj za kojim je pošao. Ali ako jedino Boga tražimo, uzvišeni smo nad sve
stvoreno, držimo ništavnim i kraljevske krune, i veličine svijeta, i tisuće svjetova, i sve što nije Bog.
Naša najveća briga i neprestano nastojanje mora ići za ovakvim načinom traženja Boga, jer dok Ga
ovako nismo našli, ne možemo uistinu pomoći bližnjemu. Trebamo biti kao lovački psi koje se posve ne pušta. Kada budemo u Bogu moći ćemo se slobodno prepustiti svojoj požrtvovnosti i tada
ćemo postići više u jednome danu negoli prije u deset godina.
Ako jedna duša ćuti samo Boga i traži samo Njega, ako je s Bogom sjedinjena i Njega samo
uživa, ako počiva samo u Njemu, ništa je ne može ražalostiti. Sveci koje su progonili đavli i ljudi
tome su se samo smijali. Samo su izvana trpjeli udarce, a duša im je ostajala mirna.
Dokle ne dođemo do ovoga stanja, bit ćemo bijedni. Kad tijelo nema duše ono se kvari, pa
makar bilo urešeno tisućama dragulja. Isto tako, ako duša ima sve prednosti, a nema Boga, sve je
one zajedno ne mogu obraniti od nesreće.
Kada nam stvorenja pokazuju svoje zavodljive čari kako bi nas pridobila, najbolje i najprije
ćemo se obraniti od njihovih navala predajući se Bogu, uzdahnuvši Njemu, upravljajući Njemu koju
pobožnu misao, umjesto da se zadržavamo boreći se i raspravljajući s napasnikom. Ovo zadnje
neugodnije je i opasnije. Isto se tako treba ponijeti kada nas snađu progoni, muke i nesreća.
Neka nam je navika Boga tražiti, naš cilj Bogom se ispuniti. Dotle ćemo se uzdignuti ako se
potpuno očistimo od svojih grijeha. Za ovim treba težiti, a svim se stvorenim služiti samo kao
sredstvom, ne vezujući srce ni uz što.
Naša je najveća nesreća pomisao da nas prestiž može učiniti zadovoljnima, a morali bismo
prema njemu osjećati samo prezir i odvratnost. Silno držimo do ugodnih i među ljudima cijenjenih
službi. Otimamo se za njima i, ako uspijemo, smatramo se sretnima. Kao da Bog nije naša sreća,
težimo da nas jedno “ništa” ispuni.
Ne smijemo se zaustavljati niti na nadnaravnim Božjim darovima. Samo Boga treba tražiti,
jedino u Njemu treba počivati. Izvan Njega sve je ništa. Bog je moja baština, zauvijek.
Bogu se treba posve predati. Ako smo velikodušni u Božjoj službi i dajemo Mu cijelo srce,
daleko ćemo napredovati u savršenosti. Usporedimo li život mlakoga i život požrtvovnoga čovjeka,
brojeći njihove sretne i nesretne dane, uočit ćemo da je prvi imao puno više nesretnih dana negoli
drugi.
Promatrajte dva redovnika. Jedan je otpočetka odlučio sve učiniti za svoje posvećenje, a
drugi je sporo napredovao i nije imao hrabrosti za potpuno svladavanje svih zapreka. Usporedite
njihov život, ne velim samo dio života nego čitav život, i vidjet ćete da mlaki čovjek ima puno više
poteškoća negoli gorljivi. Na njihovim je stazama samo nesreća i žalost, kaže o mlakima kralj
prorok. Oni ne poznaju put mira.
Riječ “staze” označuje nutarnje stanje onoga koji se Bogu opire te u svojoj duši nosi samo
muku i grizodušje. On je zadovoljan samo prividno i na površini, a ne u dnu duše, gdje gorljivi
imaju mir, koji na hebrejskom znači “obilje svakoga dobra”.
Uostalom, bijedna je nevjera zadovoljiti se malim postignućima, kad smo pozvani k velikoj
savršenosti ako odgovorimo milostima svojega poziva. Godinama se, a često i cijeli život, cjenkamo
s Bogom – bismo li Mu se sasvim predali. Ne možemo se odlučiti na potpunu žrtvu. Ostavljamo
sebi brojne osjećaje, nacrte, želje, nade i prohtjeve. Ne želimo ih se lišiti i tako se staviti u potpunu
golotinju duha, koja bi nas pripravila na puno sjedinjenje s Bogom. To su spone kojima nas
neprijatelj drži svezane, kako ne bismo mogli napredovati u savršenstvu. Varku ćemo spoznati u
času smrti i vidjeti da smo se dali zabavljati sitnicama kao djeca.
Godinama se borimo protiv Boga opirući se poticajima milosti, koji nas iznutra nukaju ne
bismo li se riješili svojih nevolja napustivši isprazne naslade i tako se predali Bogu bez pridržavanja
i odgađanja. Ali kako smo puni samoljublja, zaslijepljeni svojim neznanjem i zadržani nepotrebnim
strahom, ne usuđujemo se učiniti ni koraka. Bojeći se da ne postanemo bijedni, ostajemo bijedni
zauvijek. A Bog hoće da smo Njegovi, da Mu se predamo, samo kako bi nas oslobodio od naših
nevolja. Treba se, dakle, jednoga sretnoga časa odreći svih svojih koristi i zadovoljstva, svih nacrta
i htijenja kako bismo bili ovisni samo o volji Božjoj i predani posve u Njegove ruke.
Lukavost i pretvaranje odvraćaju od Boga. Duh Sveti, koji je učitelj mudrosti, bježi od
pretvaranja, kaže mudrac. Nikada nećemo napredovati ako nismo iskreni u ponašanju prema Bogu i
prema ljudima. Ljudi su prepuni laži. Mi se neprestano pretvaramo sami pred sobom i pred
drugima. To je pogreška koju najmanje priznajemo. Ni u čemu se ne bismo trebali ispričavati, niti
što skrivati. Ova nas dvoličnost silno udaljava od Boga.

Lukava duša koja se proračunato i neiskreno odnosi prema bližnjima nema gotovo ni jedne
primisli o vlastitoj grešnosti. Sve su njezine težnje usmjerene na varanje drugih. Takvo je ponašanje
neprestana laž. Ono se stalno protivi Bogu i kao da niječe brigu Božje providnosti nad ljudskim
srcima“. (Nuak o duhovnome životu II,1)
U samoj biti puta predanja nalazi se molitva, ali ne molitva u obliku razmišljanja, nego je
riječ je o molitvi koja nije drugo doli predanje vlastitoga srca Bogu kako bi ga on preobrazio i
učinio na hvalu slave Božje. Na taj način osoba postupno prelazi od vlastitih asketskih napora, po
kojima se oslobađa grijeha i svega onoga što nije Božje, na područje iskustva Božjega djelovanja u
vlastitoj nutrini. Sv. Ljudevit Montforski kao veliki učitelj duhovnog života o ovom predanju ovako
uči:
„ Divimo se providnosti koja sve vodi svome cilju, ova uzvišena razboritost i suvereni red
koji sve poznajem, svime upravlja, snažno i blago raspoređuje sve do najmanje stvari, bez ikakvog
lutanja. Čitav svemir je objavljuje, uvijek i posvuda, čitava zemlja je ispunjena njezinim čudesnim
redom: izmjena godišnjih doba, oblaci koji plove, sva bića koja su usmjerena da se uzajamno
potpomažu.
Crv savjesti, kazna za grijeh za koji nitko nije znao, i za koji se mislilo da je bio skriven,
konačno i svako stvorenje nam govori, čak i šuteći: Bog me vodi, Bog daje sigurnost, Bog je u meni
uvijek prisutan. Ova mudrost raširena s jednog kraja na drugi, jednim treptajem oka, jednim
pogledom sve zna i sve uređuje. Ona raspolaže i uređuje lijepim redom sve, još od prvih arkanđela
do najmanjeg crva. Ona bdije nad svakom stvari, a luđaci na to ne misle: bez nje ni najmanji list ne
pada na tlo. Raspoređuje gromove, vjetar i oblake i prašinu na zemlji i oluju na moru.
Bog poznaje našu bijedu, on zna koje su naše potrebe, i kako je on naš dobri Otac, brine se
za nas na tisuće načina, svojoj dobroj volji dodaje neizmjernu moć. Položimo dakle, našu nadu u
njegovu uzvišenu dobrotu. Ali cjelovitu nadu u njegovu očinsku ljubav, jer on želi da se od njega
nadamo čak i vremenskim dobrima, dobrima prirode kojima se služimo svaki dan, odjeću, hranu i
svaku drugu pomoć. Nastojmo pogotovo razumjeti ovu veliku Spasiteljevu tajnu koju nas je on
došao naučiti po neizmjernoj milosti: položite nadu u vjernoga Boga, odmorite se na grudima
njegove očinske dobrote ne misleći na sutra. Izbjegavajte nemire i zabrinutost pogana, koji
samo uče ljubiti i tražiti dobra. Nemajući vjere, oni misle samo na budućnost: što ćemo sutra piti,
jesti i obući? Ne uznemirujte se za vaše tijelo, govori nam Gospodin, jer vaša duša nadilazi tijelo i
vaša blaga. Nju sam napunio mojim beskrajnim blagom. Ta kako bih mogao zaboraviti na hranu i
odjeću?
Promotrite, molim vas, tisuće ptica koje za svoj život nemaju ni zalihe ni žitnice. Vaš
milosrdni Otac proviđa da im ništa ne nedostaje, a vi koji ste još vrjedniji, zar će vama nedostajati
potrebno za život? Umišljate si rasti u dobru, u krepostima, vi koji ne možete ni trunku dodati
vašem stasu? Ja činim sve, a da vi na to ni ne mislite, vaši su napori previše ljudski. Sve ovisi o
mojoj moći, sve držim u svojim rukama.
Pogledajte veličanstvenost ljiljana i cvijeća u polju, ni Salomon u svojoj moći nije bio u
tolikoj raskoši. Ako oni imaju ovu lijepu odjeću, a da se ne trude i ne predu, zar neću obući vas koji
ste još vrjedniji? Želite li obilje i vremenska dobra? Prvo tražite vječno dobro, Gospodina i njegovu
pravdu, njegovo kraljevstvo i njegovu ljubav, zadobijte po toj žrtvi vaš svagdanji kruh. Počnite
najprije vjerovati, stavite svoj oslonac u Boga, tražeći njegovu čistu slavu i ne ljubeći ništa kao
njega. On će zatim urediti vašu stvarnost, on sam će vam dati sve potrebne stvari i sve što vam se
sviđa.
Koliko li je bijednih ljudi jer čine drugačije! Koliko nesretnih grešnika koje Bog pravedno
kažnjava! Oni samo misle na zemlju, ali Bog proklinje njihov rad, njihovi grijesi vode protiv njega
rat, Bog ih obasiplje nevoljama.
Slijedimo divni primjer koji nam daje Spasitelj sa svojom divnom Majkom, i slijedimo
predanje srca. Nasljedujmo svete apostole, uzore kreposti i primjer tolikih drugih uzora bez dobara.
Sveci su prema Providnosti usmjeravali svoje brige, a Bog je po svojoj svemoći ispunjavao njihove
potrebe. Živeći iz dana u dan kao dobri vojnici, bili su okrunjeni na koncu njihove borbe. Na
grudima ove majke ljubavi vjerne duše crple su mlijeko i svoj svagdanji kruh. Imali su gotovo bez
truda hranu i odjeću i uzvišenu blagost savršene nenavezanosti. Čovjek je krhka trska koja se
saginje prema zemlji, čovjek je glinena posuda koja ne traje dugo. Prokleti su oni koji se u njega
uzdaju, kaže nam Duh Sveti, a blaženi koji se oslanjaju na Boga samoga po Isusu Kristu. Potrebno
je da povjerenju koje ste stavili u Boga dodate razboritost u skladu sa vremenom i mjestom. Iako
Bog sve čini, a mi ne činimo ništa, ipak moramo djelovati i dobro raditi.
Imajmo potpuno povjerenje u Boga, našeg Oca, beskrajno darežljivog, za sveopće dobro, za
milost i za svjetlo vanjsko i nutarnje, i za sva potrebna dobra i za dušu i za tijelo. Budite mirni u
slučaju vaših preokrenutih planova, jer uznemirenost je štetna, Bog sam i to je dosta. Ljubite jedino
Boga, koji vas ljubi i koji vas neće napustiti, posve mu se predajte bez nemira i neodlučnosti.
Neprestano se ponizujte pod rukom Svemogućega, zahvalite mu na njegovoj nježnosti i
njegovom samilosnom srcu. Ispunjeni zahvalnošću, mirom i poniznošću, slavit ćete Providnost u
duhu i istini. Dušo moja, budimo pametni, izbjegavajmo ovaj varljivi svijet koji u srcu ima samo
svoju korist i svoj interes. Nitko se ne brine o interesima dobroga Boga. Jao, posvuda ga
zaboravljaju ili malo misle na njega. Ovo zanimanje za zemlju i ova pohlepa posvuda raspaljuje rat
i stvara svako bezakonje. Kako je kobna ova osveta! Ona tvrdne srca i čini dušu podmitljivom i
uranja ju u svaku nesreću.
Ovaj đavolski interes je posvuda raširen, i do svećenika koji su često izgubljeni. On u sebi
skriva tisuću bodlji kojima su srca probodena i prokleti korijen svih najvećih grijeha. Odakle dolazi
to što se tolike službe tako loše vrše? Zašto su tolike povlastice tako loše odrađene? Jao, to je stoga
što se najamnik tamo ubacio preko zlatnog ključa kako bi dobro jeo i namaknuo si bogatstvo.
Crkva je bez krova, oltari izlizani, zidovi napukli, ukrasi potrgani, sve je tako prljavo i jadno
da se čovjeku srce cijepa. A pogledajte dvoranu rektora ili nekog uglednika. Koje neznanje i zloba
među siromašnim seljacima. Koliko grijeha nepravde kod malih i velikih. Dobri Bože, koje li
marljivosti u traženju vremenskog, a nebrige za spas vječni. Od kuda dolazi ovaj nered? Gospodo,
oprostite, ako sam to rekao bez vašeg naloga. Od vašeg vlastitog interesa. Novac vas vodi i upravlja
vama, bez njega ste kao od željeza, interes vas posvuda vodi, čak do dna pakla.
Prijatelji Božji, dajmo se na predanje, bez čekanja, kako se ne bismo uhvatili u zamku
đavlovu, odbacimo od nas zlo kako bismo imali Duha Svetoga, kraljevstvo i pravdu o kojima nam
govori Isus Krist. Potjerajmo od nas narav i milost će sići, prezrimo stvorenje i Gospodin će doći.
Ne tražimo našu slavu ni naše uzvišenje, nego samo slavu i pobjedu našega Boga. Izbjegavajmo
opću modu vremenskog imetka i uzmimo za najveću sreću sveopće predanje, prezirući besmislice
kojima su okupirani luđaci, odrecimo se snova kojima su tolika srca prevarena.
Nikada ne polažite ljudsku nadu u prijatelje ili roditelje. Ni svjetovnu nadu u moćne i velike.
Bog sam, Bog sam i njegova milost i stvari spasenja! Što god govorili, što god činili, imajmo ovaj
jedini cilj. Providnosti, bacam se na tvoje ljubezne grudi. Ako me svijet i odbaci, ja ću biti još
sretniji. Što više vidim da me napuštaju, više ću se nadati dobrima, i kad ne budem imao nikoga, ti
ćeš biti sva moja potpora.
Prevrtljiva stvorenja, udaljite se od mene, vaše lažne nade mi stvaraju suvišne zakone.
Gospodin je moj dobri Otac, Isus je moj dragi Spasitelj, Marija je moja dobra Majka, mogu li imati
veću sreću? Gospodin je moj izvor dobara, moje dobro i moja nagrada. Njegov novčanik mene
uzdržava, kao i pticu na grani koja ne misli na sutra. Dodajte ili oduzmite: ja svaki dan imam svoj
kruh.
Imam sva dobra u izobilju, i više nego da sam kralj, zemlja je u mojoj moći, jer je njezin
gospodar uza me. Bogataši se jako trude, pa i protiv svoje volje moji su zakupnici, kako bi iz
njihove hrpe novca dobio potrebito. Ljudi Crkve i laici, ako prezirete moju sudbinu, i ja prezirem
vašu praksu koja vas vodi u smrt. O, kada biste mogli razumjeti moju sreću i vašu nesreću, vi biste
odijelili srca od svih vaših dobara bez oklijevanja.
O tajno Providnosti, o sveto predanje u Boga! Drže te za nerazboritost ili te premalo
poznaju. O, već godinama prolazim i tražim na zemlji duše predane i gotovo ih ne nalazim.
Svećenici, pođimo za siromašnim Bogom koji je umro na križu, jer nas on zove, poslušajmo njegov
glas, mislimo samo na njegove stvari, hodimo pod njegovim stijegom, budimo siromašni
dragovoljci: evo najboljeg načina.
Izgubimo se u Bogu, dušo moja, bez zadrške i zauvijek. Očekujmo od Boga sva naša dobra,
iako nas za to osuđuju. Ne vezujmo se za svijet, letimo u njemu kao ptica, ali u dubokom miru i
siromašni do groba. Kakva bismo čuda činili kad ne bismo bili navezani! Gotovo bez napora i bez
bdijenja, uništili bismo grijeh, postali bismo apostoli i divni ljudi, dostojni da poučavamo druge i da
ih vodimo u nebo.“ (P 28)
Dakle Božjoj providnosti se predajemo zbog povjerenja u njegovu Očinsku mudrost i
dobrotu jer ništa se ne događa što On oduvijek nije ili želio ili pripustio da se dogodi sa svom
sigurnošću da iz svega želi izvući naše dobro. Istovremeno vjernik treba činiti sve što je u njegovoj
mogućnosti u onome što je jasno sigurno spoznao kao volju Božju, i čineći svoj udio sve predavati
u ruke Božje providnosti, a posebno ono u čemu još nema jasnoću spoznaje o volji Božjoj. Dakle
treba opsluživati deset Božjih zapovijedi nastojati oko evanđeoskih kreposti razborito promišljati o
putovima svoga života i predavati Bogu svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.199
Postavlja se pitanje kako se predavati Bogu u različitim situacijama života? Prve su situacije
kada događanja ne ovise o čovjeku i njegovu nastojanju, posebno kada su dramatične. Kao kad su
Isusa obavijestili o onima koje je kod žrtvovanja ubio Pilat, a Isus ukazuje i na one na koje pade
kula u Siloamu, te Isus završava: Ako se ne obratite svi ćete tako izginuti. (usp. Lk 13,1-5). Dakle
te situacije su za vjernika poticaj za obraćenje uz apsolutno prednje u Božje ruke da On očinski
bdije nad njime.
Druge su životne situacije koje više ovise o drugom čovjeku, a posebno se ističu one bolne
koje za koje se ne bi htjelo da se događaju. Isus potiče na podnošenje tih istih situacija (usp. Mt 5,
39) ali treba u evanđeoskom duhu pokušati pojasniti problematične čine i postupke. I sam Isus kad
ga je stražar pred velikim svećenikom udario upita njega: Ako sam krivo rekao dokaži da je krivo.
Ali ako sam dobro rekao zašto me udaraš. (Iv 18,23) Dakle mi a i društvo trebamo sve učiniti da
drugi zbog nas ne trpe i koliko je moguće da mi ne trpimo od drugih, pa ako se usprkos toga događa
patnja i zlo onda se to u vjeri može prikazati kao okajanje za grijehe i sudjelovanje u otajstvu Križa
Kristova iz čega Bog bez da želi zlo koje se događa, izvlači dobro za one koji u Kristovu duhu to
žive. Istovremeno takvo postupanje čovjeka koji je opomenut pa i dalje nastavlja činiti zlo, ako se
ne obrati, izlaže pogibelji pred Bogom.
Treće su životne situacije u kojima se nalazimo zbog vlastite nerazboritosti, slabosti i
grijeha. Tada valja razlučiti sam grijeh i neurednu odgovornost, pokajati se, tražiti oproštenje od
Boga u ispovjedi, ako je bližnji teže oštećen ukoliko je moguće štetu nadoknaditi, i razlučiti
nutarnje i vanjsko poniženje kojemu smo izloženi zbog vlastite neodgovornosti te to prihvatiti u
predanju u Božju providnost da i iz toga izvlači dobro za grešnika koji se obraća.
U svakom slučaju predanje samoga sebe je u nadi u Božju doboru usprkos svih nutarnjih i
vanjskih nesigurnosti. Na takav način Bog postaje središte života vjernika koji obavlja svoje
svakodnevne staleške dužnosti vršeći i tražeći u svemu volju Božju te na takav način on uči
praktični hod s Bogom u svome životu iz onoga što proživljava i što mu se događa.
Ako je duša vjerna i predaje se Bogu On joj daruje uvijek nove milosti, sve više je čisti u
ljubavi a služi se drugim stvorenjima da je odgaja na tom putu. I koliko se više pokaže vjernom sve
više postaje profinjena u odnosu na Boga i prepoznaj njegovo djelovanje u svome životu i svijetu.
Bez vjernosti milosti vjernik pada stanje prosudbe odveć ljudsko ili samo ljudsko, pa ne uočava ono
milosno i nadnaravno Božje djelovanje u svome životu.
Vjernu dušu koja se predaje providnosti Bog vodi u njenoj tami, brani je od njenih
neprijatelja i nutarnje oživljava. O ovoj provjerenoj mudrosti predanja i duhovnoga rasta De
Caussade u jednom ok klasika katoličke duhovnosti uči:

„Postoji vrijeme u kojemu duša živi u Bogu te vrijeme u kojemu Bog živi u duši. Ono što je
vlastito jednomu od tih vremena suprotno je drugome. Kada Bog živi u duši, ona se treba posve
predati njegovoj providnosti; kada duša živi u Bogu, ona se brižno i redovito opskrbljuje svim
sredstvima za koje smatra da su u stanju dovesti je do sjedinjenja. Sve njezine misli, sva čitanja, svi
programi, svi pogledi već su određeni; ona kao da uza se ima vođu koji sve uređuje, pa i vrijeme
kada treba govoriti. Kada Bog živi u duši, ona više nema ništa što bi joj dolazilo od nje same. Nema
ništa doli ono što joj u svakomu trenutku daje počelo koje je podržava: nikakva zaliha, nema više
zacrtanih putova; ona je poput djeteta koje je vođeno kamo god i koje ima samo osjećaj za
razlikovanje stvari koje mu se predstavljaju. Nema više knjiga upućenih toj duši.
Često je lišena određenoga voditelja te je Bog pušta bez druge potpore doli sebe sama.
Njezino je boravište u tami, u zaboravu, u predanju, u smrti, u ništa. Osjeća svoje potrebe i svoju
bijedu, a da ne zna odakle i kada će joj doći pomoć. U miru i bez uznemirenosti čeka da dođe netko
tko će joj pomoći, njezine oči gledaju samo u nebo. A Bog, koji ne bi mogao u svojoj zaručnici naći
čišću raspoloživost od ovoga potpuna odricanja od svega što ona jest osim po milosti i božanskomu
djelovanju, u prikladan trenutak udjeljuje joj knjige, misli, spoznanje same sebe, upozorenja,
savjete, primjere pravednika. Sve ono što druge duše nalaze po vlastitoj inicijativi ta duša prima u
svojemu predanju i sve ono što druge s predostrožnošću čuvaju kako bi to iznova našle u prikladnu
trenutku, ta duša prima u trenutku potrebe te potom to napušta, ne želeći posjedovati ništa doli ono
što joj Bog želi udijeliti, kako ne bi živjela osim po njemu.
Druge duše poduzimaju za slavu Božju bezbroj stvari, a ta je često u kakvu kutku zemlje
poput krhotine razbijene vaze od koje nikakve koristi. Tu se ta duša, napuštena od stvorenja, ali u
uživanju Boga po istinskoj, snažnoj i veoma djelatnoj ljubavi, premda ulivenoj u počinku, ne obraća
nikakvoj stvari po vlastitoj pobudi. Ne zna drugo doli prepustiti se i staviti u ruke Božje kako bi ga
služila na način koji on zna; često ne znajući čemu služi, ali Bog to dobro zna. Ljudi je smatraju
beskorisnom, njezin izgled ide u prilog tomu sudu. Ali je istina da ona, nepoznatim kanalima i
tajnim sredstvima, širi bezbrojne milosti na mnoge osobe koje često toga nisu ni svjesne i na koje ni
ona sama ne misli. Sve je učinkovito, sve propovijeda, sve je apostolsko u tim osamljenim dušama.
Bog udjeljuje učinkovitost njihovoj šutnji, počinku, zaboravu, nenavezanosti, riječima, gest¬ma
koji djeluju na duše i bez njihova znanja. I kako su one same pod utjecajem slučajne prisutnosti
tisuću stvari kojima se milost služi kako bi ih gotovo nesvjesno poučila, tako i one sa svoje strane
služe kao potpora i vodstvo nekim dušama, bez izričita zauzimanja u tome ili vidljive povezanosti s
njima.
Bog je onaj koji djeluje u njima, ali neočekivanim i često skrivenim zahvatima, na način da
su te duše poput Isusa iz kojega je izlazila tajanstvena sila i sve ozdravljala. Između njih i njega
postoji razlika: one najčešće uopće ne spoznaju istjecanje te sile niti tome doprinose svojim
sudjelovanjem. One su poput skrivenoga mirisa koji se primjećuje, a da ga se ne poznaje i koji sam
ne poznaje vlastitu kvalitetu. Stanje tih duša meni se čini slično Isusovu stanju, svete Djevice i
svetoga Josipa. Radi se, dakle, o ovisnosti o Božjoj naklonosti i trajnoj pasivnosti kako bi postojali i
djelovali pod poticajima Božje volje. Valja dobro istaknuti da se radi o njegovoj skrivenoj volji, o
njegovoj iznenadnoj, prigodnoj volji i, da tako kažemo, nepredvidljivoj. Nazvat ću je, ako hoćete,
volja čiste Providnosti, kako bismo je razlikovali od one koja nam ukazuje na točne dužnosti od
kojih nas nitko ne može osloboditi. Ostavljajući po strani tu osobitu i određenu volju kažem da duše
o kojima govorim žive u svakomu trenutku u ovisnosti o onoj drugoj volji koju nazivam čista
Providnost.
Iz toga proizlazi da njihov život, premda uistinu izvanredan, ipak ne predstavlja ništa što ne
bi bilo opće i posve redovito; vrše svoje vjerske dužnosti i one vlastitoga stanja na način kako to
prividno čine i druge. Čak ako ih i promatramo u drugim stvarima, ne zamjećuje se ništa značajno
ni osobito; posve su uronjene u tijek redovitih događaja te ono što bi ih moglo razlikovati ne događa
se pred očima. Trajna ovisnost ono je što ih povezuje s vrhovnom voljom koja za njih sve radi. Ta
im volja omogućuje neprestano gospodarenje sobom po trajnomu podlaganju njihova srca. Osim
toga, ta volja, s kojom oni izričito surađuju ili su joj poslušni, a da toga nisu ni svjesni, potiče ih na
službu dušama. Ne postoje časti ni prednosti za takvu zadaću obavljenu u najvećemu siromaštvu i
beskorisnosti u očima svijeta.
Te se duše, po dubokoj raspoloživosti udaljene od gotovo svih izvanjskih zadaća, slabo
odnose prema svijetu, poslovima, projektima i drugim marljivim djelatnostima. U njih se ne može
puno pouzdati te se u njima ne vidi doli slabost tijela i duha, mašte, strasti. Čini se da ništa ne
primjećuju, da ne misle ni na što, ne brinu ni za što te ništa ne uzimaju k srcu. One su, da tako
kažemo, u grubu stanju; u njima nema ništa od onoga što kultura, studiranje i razmišljanje pružaju
čovjeku. U njima se primjećuje ono što priroda pokazuje na djeci prije nego što ih se proslijedi u
ruke učitelja zaduženih da ih pouče; vide se samo mali nedostatci koji su uočljiviji na njima nego na
djeci, mada ih ti nedostatci ne čine većim krivcima od djece. Doista, Bog uklanja s tih duša sve
osim nevinosti, da ne posjeduju drugo doli njega sama. Svijet, koji ne poznaje ovo otajstvo, sudi ih
po vanjštini te stoga ne nalazi u njima ništa od onoga u čemu je navikao uživati i cijeniti. Tako ih
odbacuje i prezire te postaju svima meta; što ih se više izbliza gleda, manje ih se razumije te se
prema njima osjeća neprijateljstvo; ne zna se što o njima misliti ni reći. Netko tko ipak govori u
njihovu korist, umjesto da slijedi taj instinkt ili da se barem uzdrži od suda, radije slijedi vlastitu
zloću. Stoga se špijuniraju njihova djela kako bi ih se sudilo na vlastiti način i kao što farizeji nisu
mogli cijeniti Isusovo ponašanje, promatra ih se s unaprijed optužujućim pogledom da se sve ono
što čine čini smiješnim ili krivim.
Nažalost, te siromašne duše isto tako misle na vlastitu štetu. Jednostavno sjedinjene s
Bogom po vjeri i ljubavi sve sjetilno u sebi vide kao u neredu. To ih čini još smetenijima, osobito
kada se usporede s onima koji su na glasu kao sveci koji, sposobni da se podlože pravilima i
metodama, ne pokazuju ništa što ne bi bilo dobro uređeno u čitavoj njihovoj osobi i obavljanju
poslova; tada ih pogled na sebe same prekriva zbunjenošću te im se čini nepodnošljiv. To je ono što
iz dubine njihova srca izvlači uzdahe i gorke jauke koji ukazuju na pretjeranu bol i tugu kojih su
prepune. Sjetimo se da je Isus jednom bio Bog i čovjek; kao čovjek bio je poništen, a kao Bog bio je
pun slave. Te duše, bez sudjelovanja u njegovoj slavi, žive samo smrti i poništenja koja proizvode u
njima bolan i tužan izgled. U očima svijeta one su poput Isusa u očima Heroda i njegove svite.
Čini mi se kako se iz svega toga lako može zaključiti da se te ostavljene duše ne mogu,
poput drugih, baviti željama, traženjem, brigama niti se vezati uz određene osobe, ulaziti u nekakve
projekte, propisati si određene dobro pro¬učene sustave kako govoriti, djelovati, čitati. Sve bi to
pretpostavljalo da još uvijek mogu raspolagati sobom, što situacija napuštenosti u kojoj se nalaze
isključuje sama po sebi. To je stanje u kojemu se stiže do pripadnosti Bogu preko potpuna predanja
vlastitih prava nad samima sobom: nad vlastitim riječima, djelovanjima, mislima i ponašanju; nad
uporabom vlastitoga vremena i nad svim situacijama koje se mogu dogoditi. Samo jedno ostaje da
se učini, a to je da oči uvijek držimo usredotočenima na Gospodina kojega smo izabrali te da trajno
ostanemo u slušanju kako bismo pogodili i spoznali njegovu volju te je spremno izvršili.
Nijedno stanje to ne predočava bolje od stanja sluge koji se drži blizu svojega gospodara
kako bi u svakomu trenutku poslušao njegove zapovijedi koje se gospodaru svide da mu ih dadne, a
ne da koristi vrijeme misleći na vlastite interese koje mora zanemariti kako bi potpuno i u svakomu
trenutku bio na raspolaganju svojemu gospodaru. Tako su i duše o kojima govorimo po svojoj
naravi osamljene i slobodne, udaljene od svega kako bi se usredotočile u miru ljubiti Boga koji ih
posjeduje te vjerno vršiti trenutnu dužnost prema dopuštenju njegove spoznate volje, bez dodatnoga
razmišljanja, naknadnih misli ili ispitivanja posljedica, uzroka, razloga. Njima je dosta hoditi u
jednostavnosti, u čistoj dužnosti, kao da na svijetu ne postoji drugo doli Bog i ta trenutna obveza.
Sadašnji je trenutak dakle poput pustinje u kojoj jednostavna duša vidi samo Boga kojega uživa,
brinući se samo o onome što on želi od nje: sve ostalo je napušteno, zaboravljeno, prepušteno
Providnosti.
Ta duša, na način instrumenta, ne prima i ne djeluje osim ukoliko je intimno djelovanje
Božje pasivno osvaja u njoj samoj ili je usmjerava prema van. Tomu izvanjskom primjenjivanju
duša, sa svoje strane, sjedinjuje slobodnu i djelatnu suradnju, ali ulivenu i mističnu; odnosno,
budući da Bog u njoj nalazi sve ono što je nužno za djelovanje, tada to i naređuje, zadovoljan
njezinom dobrom raspoloživošću, pošteđuje ju muke, dovršujući on sam sve ono što bi inače bilo
plod napora duše ili njezine dobre volje na djelu. Kao kada bi netko, vidjevši prijatelja spremna
prijeći određeni put vlastitim naporom, preuzeo njegovo mjesto te, pod njegovim izgledom, prešao
put vlastitim naporom, na način da prijatelju ne bi ostala doli volja za hoditi, dok bi hodio u snazi
djelovanja koje nije njegovo. Ipak bi to bilo slobodno hodanje jer je posljedica slobodne prijateljeve
odluke po kojoj je bio spreman podržati napor; ono bi bilo i aktivno jer je pravi hod; bilo bi i
uliveno jer nije obavljeno vlastitim djelovanjem; bilo bi napokon i mistično jer djelatno počelo
ostaje skriveno.
No vrativši se vrsti suradnje koju želimo objasniti primjerom toga imaginarnog hodanja,
primijetite da je ona posve drukčija od sudjelovanja koje se događa u vlastitim dužnostima:
djelovanje kojim ih obavljamo nije ni mistično ni uliveno, već je slobodno i aktivno, kako se to
obično razumijeva. Tako poslušnost Božjoj volji sudjeluje u predanju i pasivnosti; ne stavlja ništa
vlastitoga osim obične navike dobre volje koja želi sve i ne želi ništa, ponašajući se poput sredstva
bez vlastite snage kada se nalazi u rukama radnika. Ono služi svim uporabama kojima je prilagođen
po svojoj naravi i obliku. Naprotiv, poslušnost koja se duguje određenoj i označenoj volji Božjoj
rađa se iz normalnoga stanja budnosti, brižnosti, pozornosti, razboritosti, smjernosti, već prema
milosti koja sjetilno pomaže ili nas prepušta redovitim naporima.
Prepušta se dakle Bogu da djeluje u svemu, ne zadržavajući za sebe ništa doli ljubav i
poslušnost prema trenutnoj dužnosti; i na toj točki duša će djelovati, a da se nikada ne umori. Ta
ljubav duše, ulivena u tišini, istinsko je i vlastito djelovanje od kojega ona čini trajnu obvezu: mora
je doista brižno sačuvati i neprestano uzdržati u raspoloženju u koje ga ljubav dovede, a to očito ne
može učiniti bez djelovanja. Ta je poslušnost trenutnoj dužnosti također djelovanje kojim se duša
potpuno posvećuje izvanjskoj volji Božjoj, a da ne očekuje ništa izvanredno: eto pravila, metode,
zakona, čista, jednostavna i sigurna puta te duše.
To je nepromjenjiv zakon za sva vremena, sva mjesta, sva stanja: to je izravni put na kojemu
duša hrabro i vjerno korača bez skretanja ni desno ni lijevo, bezbrižna za ono što je nadilazi: sve
ono što je iznad nje pasivno je primljeno te izvršeno u stanju predanja. Ukratko, ta je duša aktivna u
onome što joj propisuje trenutna dužnost, ali je pasivna i predana za sve ostalo u što ne stavlja ništa
svojega, doli u miru očekivati božanski poticaj. Ništa nije sigurnije od ovoga jednostavnog puta i
nema ništa jasnije, lakše, ljupkije i manje izloženo pogrješkama i obmanama od ovoga puta. Tako
se ljubi Boga, vrše se kršćanske dužnosti, slave se sakramenti, vrše se izvanjski pobožni čini koje
nisu svi dužni vršiti; slušaju se pretpostavljeni te se opslužuju obveze vlastitoga staleža; osim toga,
djeluje se u trajnu otporu prema poticajima tijela i đavla jer nitko nije pozorniji i budniji od duša
koje prolaze tim putem.
Ako je tome tako, kako to da su te duše tako često izložene protivštinama? Između tih
najredovitija je ona da, nakon što su poput drugih kršćana izvršile sve ono što zahtijevaju
najsitničaviji učitelji, ima onih koji ih prisiljavaju na određene teške pokore koje Crkva nikome ne
nameće te ako se one ne prilagode, onda ih se optužuje da su žrtve zablude. Ali odgovorite mi: bi li
griješio kršćanin koji se ograniči na opsluživanje Božjih i crkvenih zapovijedi, a koji bez
razmatranja, bez kontemplacije, bez duhovnih čitanja, bez osobita prakticiranja duhovnoga vodstva,
gradi odnose sa svijetom i svim zahtjevima civilnoga života? Nikome ne bi palo na pamet za to ga
optužiti, čak ni posumnjati. Dakle, neka bude jasno: ako se na miru ostavlja kršćanina o kojemu
sam upravo govorio, pravedno je da se ne muči duša koja ne samo da ispunja zapovijedi triput bolje
nego spomenuti, nego koja još k tome obavlja nutarnje i izvanjske vježbe pobožnosti koje onaj i ne
poznaje ili, ako poznaje, pokazuje ravnodušnost.
Predrasuda ide dotle da nastupa s uvjerenjem kako je ta duša u zabludi, kako se vara, jer
nakon što se je podložila svemu onome što Crkva propisuje, čuva se u slobodi kako bi bila u stanju
bez zaprjeke posvetiti se nutarnjim Božjim zahvatima te slijediti poticaje njegove milosti u svim
trenutcima u kojima joj ništa izvanjsko ne stvara prisilu. Nju se, ukratko, osuđuje jer u ljubavi
prema Bogu provodi vrijeme koje drugi posvećuju razonodi i drugim vremenitim poslovima. Nije li
to očita nepravda?
Nikada nije previše govoriti o tome. Ako se netko drži pravila i prolazne mode,
ispovijedajući se primjerice jednom godišnje, nitko nema ništa reći; pušta ga se na miru,
zadovoljavajući se da ga se, kada je prigodno, pouči da ponekad učini malo više, ne potičući ga
previše živo i ne namećući mu obvezu. I ako bi se taj potom promijenio, napuštajući onaj redoviti
način življenja, eto mu se dosađuje s poukama, pravilima i metodama, i ako se on ne podloži i ne
zauzme u svemu onome što je umijeće pobožnosti ustanovilo, i ako to ne vrši savršeno, gotovo je:
počinju se za njega bojati te njegov život postane sumnjiv. A to zato što se ne prepoznaje da vježbe,
koliko god mislili da su dobre i svete, nisu drugo doli put koji vodi do božanskoga sjedinjenja.
Kako se može htjeti da se ostane na putu, a već se je stiglo na cilj? Ipak je to ono što se traži
od duše za koju se boji da živi u zabludi. Ta je duša prešla u početku isti put poput drugih, poput
njih je upoznala i vršila vjerno sve pobožnosti, ali je beskorisno željeti je sada uz njih vezati. Od
trenutka kada joj je Bog, ganut njezinim naporima koje je ona učinila po tim sredstvima, došao
ususret te se zauzeo da je dovede do toga blaženog sjedinjenja; od trenutka kada je ona stigla u te
lijepe krajeve gdje se ne diše doli predanje i gdje svoj početak ima posjedovanje Boga po ljubavi;
od trenutka napokon kada je taj dobri Bog, zamjenjujući je u njezinim naporima i njezinim
vježbama, postao počelo njezinih djelovanja, te su metode izgubile za nju svaku korist. Te metode
za nju predstavlja¬ju samo jedan put koji je ona prešla i ostavila iza sebe. Tražiti, dakle, da se vrati
tim metodama i da ih slijedi bilo bi kao tražiti da ostavi cilj koji je dostigla kako bi iznova prešla put
koji ju je do cilja doveo.
No tako će se izgubiti i vrijeme i energija: toj je duši dostatno malo iskustva kako bi se,
usprkos tolikoj graji iznutra i izvana, uspjela zadržati neosjetljivom tim poticajima te bez
uznemiravanja i najmanjega teturanja prebivati u onomu nutarnjem miru u kojemu se može tako
korisno vježbati u ljubavi. To je središte njezina počinka ili, ako se hoće, izravna linija koju je
zacrtao sam Bog, koju će ona slijediti zauvijek. Njome će postojano nastaviti te će sve njezine
sadašnje obveze biti izvršene prema redu te linije; postupno kako joj se predstavljaju, tako će ih
izvršiti bez uznemirenosti i žurbe. Za sve ostalo uzdržat će se u potpunoj slobodi, uvi¬jek spremna
poslušati nadahnuća milosti čim ih osjeti, nadasve spremna prepustiti se poticajima Providnosti.
Uostalom, te duše manje su potrebne vodstva od drugih, jer se ne dolazi u takvo stanje osim uz
pomoć velikih i izvrsnih duhovnih vođa, te je gotovo providonosno da smrt ukloni ili život udalji
one koje je imala i kojih je lišena. Ipak, uvijek ostaje spremna dati se voditi, samo se u miru čeka
trenutak Providnosti, bez ikakve misli.
Ponekad će se pronaći osobe prema kojima će se, a da ne znaju tko su i odakle dolaze,
osjetiti tajno povjerenje koje Bog nadahnjuje u vrijeme lišenosti. To je znak da se on želi njima
poslužiti kako bi dušama priopćio novo svjetlo, makar i na samo prolazan način. One tada traže
savjet te s krajnjom poučljivošću slijede ono što im se kaže. No u nedostatku te pomoći drže se
pravila koja su im dana od njihova prvoga duhovnika. Tako su uvijek stvarno vođene, ili preko
starih načela jednom primljenih, ili po djelu tih prigodnih savjeta, te se njima povjeravaju sve dok
im Bog ne pošalje osobe kojima će se iznova posve povjeriti, [ili će ih skloniti] iz ovoga svijeta
nakon što su hodile u predanju pod njegovim vodstvom“. (Predanje Božjoj providnosti 2. Pog.).
Teološka i svetačka tradicija razmišlja još o jednoj stvari kad se govori o djelovanju Božje
providnosti, odnosu između providnosti, Božje pravednosti i milosrđa. Kako to primjećuje sv. Toma
Akvniksi200 u nekim Božjim djelima više do izražaja dolazi Božja pravednost i kazna a u drugima
milosrđe kao kod obraćenja grešnika. Svetac naglašava da u svojoj pravednosti Bog čini tri stvari:
daje svakome stvoru sve potrebno da dostigne svoj cilj, nagrađuje zasluge i kažnjava grijehe i
zlodjela posebno kada grešnik ne traži njegovo milosrđe. Gospodin ne traži od nas nemoguće stvari,
ne dopušta da budemo napastovani preko naših snaga i daje nam svoju milost, a poteškoće i patnje
pripušta kao opomenu i prigodu za promjenu.
Ako ih vjernik prihvaća u evanđeoskom duhu time što podnosi te mučne stvari nadoknađuje
za svoje grijehe i to mu postaje prigoda za rast u poniznosti i pokajanju. Grešnik koji se ne kaje, ne
odbacuje zlo i ne traže Božje milosrđe izlaže se Božjoj pravdi i kazni za svoje odgovorne čine.
Crkva uči da svaki učinjeni grijeh sobom nosi posljedice i kaznu koja može biti vječna i vremenita,ali te kazne nisu neka osveta koju Bog dosuđuje izvana nego su posljedica same naravi grijeha, a
neke od kazni ostaju i nakon valjane ispovijedi:
„Da bi se shvatili ovaj nauk i praksa Crkve, treba imati u vidu da grijeh ima dvostruku
posljedicu. Teški grijeh nas lišava zajedništva s Bogom čineći nas time nesposobnima da
postignemo vječni život; to se lišavanje zove »vječna kazna« za grijeh. S druge strane svaki grijeh,
pa i laki, povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti bilo na ovoj zemlji
bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem. To čišćenje oslobađa od takozvane »vremenite
kazne« za grijeh. Ove dvije kazne ne smiju se shvaćati kao vrsta osvete koju Bog dosuđuje izvana,
već kao posljedice same naravi grijeha. Obraćenje koje proizlazi iz goruće ljubavi može postići
potpuno očišćenje grešnika, tako da ne ostane više nikakve kazne.
Oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose oproštenje vječnih kazni za grijeh.
Vremenite kazne za grijeh ipak ostaju. Strpljivo podnoseći patnje i svakovrsna iskušenja te, kada
dođe taj dan, sučeljavajući se vedro sa smrću, kršćanin treba da ove vremenite kazne za grijeh
nastoji primiti kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi, te molitvom i raznim
pokorničkim činima potpuno odloži »starog čovjeka« i obuče »novog čovjeka«. (KKC 1471- 1472)
Na otajstvenim putovima kojima Božja providnost vodi sveopću i pojedinačnu povijest nad
pravednošću prevladava Božje milosrđe. Života mi moga – riječ je Gospodnja – nije meni do smrti
bezbožnikove nego da se obrati od svoga zloga puta i da živi. (Ez 33, 11) Božje milosrđe prema
nama očitovano je na najčudesniji i najjasniji način u osobi Isusa Krista, u njegovu djelu
otkupljenja. Njegova smrt na križu blista Božjim očinskim milosrđem, ljubavlju koja prihvaća
svakoga čovjeka.
Bog, »bogat milosrđem« postaje vidljiv u Isusu Kristu upravo u svome milosrđu. Čitavoj
starozavjetnoj poruci o Božjemu milosrđu Krist daje konačno značenje. »O njemu on govori i
tumači ga ne samo slikama i prispodobama, već nadasve on milosrđe utjelovljuje i uosobljuje. On je
sam, u određenom smislu, milosrđe. Tko milosrđe u njemu vidi i u njemu susreće, tomu Bog postaje
osobito ‘vidljiv’ kao otac ‘bogat milosrđem’«. (Ivan Pavao II., Dives in misericordia, 2)
Božje milosrđe, do krajnosti iskazano u Raspetome na križu, postaje trajan poziv svakom
čovjeku na nasljedovanje »puta milosrđa«. Kristove riječi »Blago milosrdnima, oni će zadobiti
milosrđe« (Mf 5, 7) i »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mf
25, 40), što li su drugo doli poziv na milosrđe, na djela milosrđa koja nalaze snagu i opravdanje u
mudrosti križa.
Svetačka tradicija jasno ukazuje da čovjek grijehom ranjeni dio svoje duše najlakše i
najčešće otvara pred autentičnom ljubavlju. Zato stavlja sv. Ljudevit Montforski u Isusova usta ove
riječi:
„Konačno, da bi se Vječna Mudrost što više približila ljudima i što bolje im pokazala svoju
ljubav, išla je dotle da je postala čovjekom, da je postala djetetom, postala je siromahom i za
čovjeka umrla na križu. I koliko o je puta za vrijeme svoga zemaljskog života uzviknula: Dođite k
meni, dođite svi k meni! Ja sam, ne bojte se; zašto se bojite? (usp Mt 11, 28)? Ta ja sam vam sličan,
ja vas ljubim. A vi ste grješnici? – Pa upravo njih ja tražim. Ja sam prijateljica grješnika! Udaljili ste
se iz ovčinjaka svojom krivnjom? – Ja sam dobri Pastir! Opterećeni ste grijesima, prekriveni
gnusobama, ucviljeni žalošću? – Baš zato trebate da dođete e k meni, jer ja ću vas okrijepiti, ja ću
vas odmoriti“! (LJVM 70)!
Ali Isusova ljubav i milosrđe nije razlog da osoba ostane u neodređenosti, a još manje u
podijeljenosti između duha svijeta i Evanđelja. Sv. Ljudevit želi voditi vjernika do osobnog susreta
s Isusom i njegovom beskrajnom ljubavlju, a i s njegovom zahtjevanošću posvjedočenom u
Evanđelju. Za sveca poziv čovjeku je jasan i traži cjelovit odgovor, zato u Isusova usta stavlja i
sljedeće riječi:
„Isus: Kršćani, morate slušati mene ili svijet; izaberite jedno ili drugo. Slušate li me? Neka
mi svatko odgovori. Ja poučavam dobru, a svijet zlu. Kršćani, morate vjerovati meni ili svijetu.
Izaberite jedno ili drugo. Vjerujete li mi, neka mi svatko odgovori. Ja nikada ne varam, a svijet vara.

Kršćani, morate slijediti mene ili svijet; izaberite jedno ili drugo. Slijedite li me? Neka mi
svatko odgovori. Ja se nikada ne mijenjam a svijet se mijenja. Kršćani morate služiti meni ili
svijetu; izaberite jedno ili drugo. Služite li mi? Neka mi svatko odgovori. Ja nikada ne prolazim, a
svijet prolazi. Ako slijedite ovaj mrski svijet, prisežem vam sada da ću vas zauvijek učiniti
nesretnima. Slijedite li svijet ili Mene? Neka mi svatko odgovori“.(P 106, 1-5).
Božja providnost vodi svijet ukazujući na milosrđe iskazano u Isusu Kristu. Dakle Papa
Franjo naglašava da se Crkva mora upravo na to živjeti i naviještati: »Uvijek imamo potrebu
razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je izvor radosti, vedrine i mira. Ono je uvjet našega spasenja.
Milosrđe: to je riječ koja objavljuje otajstvo Presvetoga Trojstva. Milosrđe: ono je posljednji i
vrhovni čin kojim nam Bog dolazi u susret. Milosrđe: ono je temeljni zakon koji prebiva u srcu
svake osobe, kada gleda iskrenim očima brata kojeg susreće na životnom putu. Milosrđe: ono je put
koji sjedinjuje Boga i čovjeka, jer otvara srce nadi da smo ljubljeni zauvijek usprkos ograničenju
zbog svoga grijeha.«
»Milosrđe je sam temelj na kojem počiva život Crkve. Cjelokupno njezino pastoralno
djelovanje moralo bi biti obavijeno nježnošću koju pokazuje prema vjernicima; ništa u njezinu
naviještanju i njezinu svjedočenju svijetu ne bi smjelo biti lišeno milosrđa. Sama se vjerodostojnost
Crkve očituje u tome kako ona pokazuje milosrdnu i suosjećajnu ljubav.« »Crkva ima
poslanje naviještati Božje milosrđe, to živo srce evanđelja, koje na svoj način mora doprijeti do srca
i uma svake osobe. (…). Za Crkvu i za vjerodostojnost njezina navještaja od presudne je važnosti da
ona sama živi i svjedoči milosrđe.« (MV, 2,10 i 12)
Postavlja se pitanje koji je odnos između molitve, a na poseban način molitve prošnje, i
Božje providnosti. Svrha molitve nije, niti može biti preokrenuti nepromjenjive planove Božje
providnosti nego da se vječni Božji naumi ostvare i izvrše. Bog je oduvijek htio našu molitvu,
predvidio je i trajno je želi. Bog ostvaruje planove svoje providnosti tako da se služi i drugim
uzrocima, kao što smo kazali, a u to svakako spadaju molitve i zasluge vjernika po dobrim djelima.
Učinci molitve ne ovise o nama, providnost je uzrok učinkovitosti molitve. Bog želi da ljudi
mole jer tako dobivaju milost od Njega, prepoznaju putove njegove providnosti i s njom surađuju na
svoje dobro. Dakle molitelj treba tražiti i vršiti volju Božju, činiti ono što shvati da je u skladu s
njom i istovremeno se predavati u ruke Božje providnosti. Tako da je molitva u biti štovanje Božje
providnosti. Redovito one stvari koje stvaraju poteškoće molitelju kao što su nepročišćene strasti,
grijesi, zaslijepljenost duha su i zapreka koja koje iskrivljuju putove Božje providnosti. Bog je sve
to htio i predvidio u svojim vječnim i svemogućim planovima te je molitva važna karika u
ostvarenju planova Božje provodnosti.
Živjeti svoj vjernički i duhovni život u predanju u Božju providnost sobom nosi brojne
duhovne plodove koji vode u kojima se jasno očituje oživljavajuće Božje djelovanje u životu
vjernika, događa se novi život u Isusu Kristu u duši. Pokret predanja u duši je u biti nastojanje oko
otvaranja cjelovitosti vlastitoga života sa svome što se događa mučeno i teško kao i radosno i lijepo
Bogu, sve se pred Bogom živi. To nije neka tehnika ni čisto ljudsko umijeće nego plod milosti i
našeg života s Bogom i u Bogu što podrazumijeva istinoljubivost i prihvaćenje svega u životu. Mi
čineći svoj dio predajemo se Bogu i u uspjesima i neuspjesima, u ispunjenim i neispunjenim
očekivanjima. Bog iznad svega očekuje i gleda jesmo li se okrenuli njemu i ne želi da se zatvorimo
s sebe nego mu prikazujemo sebe, cjelovitost svoga bića, doživljaja i nastojanja. Na takav način
duša u svemu tome ne ostaje sama.
Prvi plod je sigurnost i utjeha te moć i snaga duše u tolikim pometnjama, nemirima i
olujama svijeta ostane postojana u vjeri i nadi. Onaj naime, koji pomno promatra, da se u svijetu
ništa ne događa, što Božja providnost ne usmjerava na neko dobro, lako se smiri i nađe spokoj duši,
makar se čini, da bezbožnici vladaju, dobri bivaju progonjeni, a pravednost gažena. Ništa se naime
od svega toga ne bi događalo, kad Bog ne bi pripustio, a Bog onima koji mu vjeruju sve okreće na
dobro.
Drugi plod je strpljivost u podnašanju nevolja ovoga svijeta. Ima mnogo ljudi, koji u
siromaštvu, bolesti, raznim nevoljama i patnjama mrmljaju i protiv Boga, što je dopustio, da na njih
dođu ove nevolje, kao da Bog, otac sviju, nema skrbi za njih, ili kao da im nepravedno daje ove
nevolje. No ovo će se stanje i mišljenje promijeniti ako se promisli, da je sva ova zla Bog zbog
njemu znanih razloga pripustio ili dao. Iako i kod vjernika nastaje unutarnji duboki osjećaj, da se
mi nalazimo u progonstvu, a ne u domovini, u dolini suza, a ne u raju naslade, u mjestu pokore, a ne
radosti, u stanju putovanja, a ne na koncu cilja i blaženosti kod njih prevladava nada u Boga. A u
našim progonstvom na zemlji, vjera uz svu zauzetost nas potiče, da si što žarče zaželimo našu
vječnu domovinu.
Treći plod jest najveće pouzdanje u Boga, koji se brine za nas. Po tom pouzdanju nestaje u
našem životu tjeskobne brige. Naime tjeskoba se javlja u ljudskom srcu koje gubi sigurnost u životu
i u život kao takav, kao strah od događaja ili sila koje ne možemo kontrolirati. Prednje u Očevu
providnost oslobađa vjernika od užasa ništavila koji nastaje zbog frustirane težnje za posjedovanjem
života i vlastitog dostojanstva, od užasa tame koja nastaje zbog osujećene težnje za spoznajom,
nedostatak spoznaje i znanja posebno u teškim situacijama rađa užasom tame i na kraju od užasa
samoće i ostavljenosti kao posljedice frustrirajuće težnje za srećom i ljubavlju.
Četvrti plod je sigurnost vjere u nevoljama. Budući da Bog najbrižnije vodi očinsku skrb za
nas, nema razloga, da se bojimo zala, dolazila ona od đavla ili od ljudi ili od bilo kojeg stvorenja.
Mi znademo naime, da Bog ne će dopustiti na nas nikakvo zlo, što nije na naše dobro, ako ga
primimo u vjeri i nadi kako treba. P. Szentmartoni navodi kako vjera i predanje u Očevu providnost
ima i učinke da dušu osobađa od užasa ništavila, užasa tame i užasa samoće jer donosi vjerniku
sigurnost i svjetlo spoznaje da se predaju u ruke milosrdnog Oca koji ga uvijek ljubi i nikada ne
ostavlja.
Bez ovoga iskonskoga povjerenja u Boga našeg Oca i njegovu providnost u duši čovjeka
rađa se bijeg kao obrana od strahova i tjeskoba, često bijeg u poroke koji zavaravaju i zarobljavaju
čovjeka rušeći njegovo temeljno dostojanstvo. Bijeg i nemogućnost da se nosi s ovim problemima
može prerasti i u agresiju, napad na nekoga ili nešto ili u povlačenje pred sobom, drugima i životom
nastojeći postići to da drugi nema ni prilike ni razloga da nas ugrožava. Postoje i drugi načini
bježanja od iskonskih problema kao što su maštanje i bijeg od stvarnosti, aktivizam ili djelovanje
zbog samoga djelovanja zbog nekog osjećaja zadovoljstva zbog činjenja najčešće beskorisna i
besplodna. I na kraju prepuštanje negativnim stanjima, zatvaranje u vlastite crne misli i strahove,
zle slutnje i očekivanja.
Autentično predanje u ruke Očeve providnost u vjeri i nadi vjernika koji se trudi živjeti u
milosti s vremenom ostvaruje bliskost duše s Bogom, rađa jednostavnošću i slobodom te dovodi do
ustrajnosti u življenju vjere usprkos nutarnjih i vanjskih poteškoća te na kraju rađa mirom i radošću
u duši, a sve to je temeljenja pretpostavka za ostvariti autentičnu ljubav prema Bogu u životu u
čemu se i sastoji duhovni rast. Ali vjernik treba vjerovati i nadati se jer time ostavlja otvorena vrata
Božjem djelovanju:
Sv. Katarina Sijenska u svome remek djelu o Božjoj providnosti u prvom licu kao da sam
Bog govori piše: „Još sam dao čovjeku pomoć ufanja, ako okom presvete vjere gleda na cijenu Krvi
koja je za nj plaćena te mu daje čvrstu nadu i sigurnost spasenja. Zbog poruga raspetoga Krista dana
mu je čast; pa ako i svim udovima svoga tijela mene vrijeđa, Krist je blagoslovljeni, Jedinorođeni
moj Sin, na čitavom tijelu podnosio prevelike patnje, te je svojim posluhom digao vaš neposluh. Od
ovog ste posluha svi crpili milost, kao što ste iz Adamova neposluha svi naslijedili istočni grijeh.
To vam je dala moja providnost. Ona je od početka svijeta do danas proviđala i proviđat će
do posljednjeg dana potrebama i spasenju čovjeka na mnoge i različite načine (već prema tome
kako ja, pravedan i pravi liječnik, vidim da je potrebno za vaše bolesti) da mu vratim savršeno
zdravlje, ili da ga sačuva.
Moja providnost ne će nikad uzmanjkati onomu koji bude htio da je primi, kao što su oni
koji se u mene ufaju. A onaj koji se u me ufa, koji zaista kuca i zove ne samo riječima nego i osjećajem i svjetlom presvete vjere, uživat će moju providnost. To se ne dešava onima koji kucaju i
zovu samo zvukom riječi, govoreći: »Gospodine, Gospodine«. Kažem ti, ako me ne pitaju drugom
krjepošću ne ću ih prepoznati svojim milosrđem, nego svojom pravednošću. Dakle moja providnost
ne će uzmanjkati onomu koji se uistinu ufa u mene, nego onomu koji se ne ufa u mene, nego u
samoga sebe“. (DBP 36)
Blažena Marija Terezija od sv. Josipa, Majka i utemeljiteljica Karmela Božanskoga Srca
Isusova isto to poručuje drugim riječima:
„Moramo se tako odlučno predati Bogu, da se od Njega ne udaljimo niti u jednoj stvari.
Treba uvijek raditi i trpjeti za Boga i Njemu prepustiti da svima upravlja i vlada. Naša jedina želja i
naše čeznuće mora biti da se u svemu izvrši Njegova najsvetija Volja.“

Blaženica je svjesna bolne činjenice da duša sama može stavljati zapreke na putovima
kojima je Božja providnost vodi, i to po nepouzdanju. Dakle, da bi uz molitvu i milost uz
izbjegavanje grijeha duša rasla, mora paziti da vlastitim nepouzdanjem ne priječi put svoga
duhovnog rasta.
„Nepouzdanje kao da Bogu veže ruke da nam ne može dati svoje Božanske darove i
blagoslov, jer je velika nezahvalnost ne imati povjerenja u Onoga čija se Providnost brine i za ptice
u zraku.“

Razmisli! Kakvo je moje iskustvo vezano uz Božju providnost na mom putu duhovnoga
rasta? Koje su glavne poteškoće na tom putu? Činim li redoviti čin predanja u ruke Božje u mom
življenju vjere? Kako se to odražava na moj duhovni put? Koja je uloga molitve u svemu tome?