Oslobađanje od vanrednih đavolskih utjecaja
Kao što nepoznavanje praktično ne življenje vlastite vjere na autentičan i vjerodostojan
način vodi do duhovnih problema, često do života u teškom stanju grijeha što uzrokuje brojne
obiteljske i osobne psihičke i duhovne probleme, a mogu dovesti i do pada pod vanredne đavolske
utjecaje tako ti isti vjernici, ali i mnogi drugi imaju skroz krivo poimanje puta oslobađanja od
vanrednih đavolskih utjecaja. Obično oni naivno misle da molitva jednog egzorcizma rješava sve te
probleme.
A egzorcisti koji imaju veliko iskustvo u ovom graničnim problemima ljudske egzistencije i
praksi vjere ukazuju na neke druge važna stvari za biti oslobođen od vanrednih đavolskih utjecaja.
Dosta je citirati don G. Amortha koji je dugi niz godina bio predsjednik svjetske katoličke udruge
egzorcista: „Ja tvrdim da egzorcizam apsolutno nije najbolje sredstvo da bi se osoba oslobodila od
utjecaja đavla i da bi se đavao držao daleko od osobe. Egzorcizam je samo na zadnjem sedmom
mjestu. Treba živjeti u milosti, redovito se ispovijedati, ići na misu i pričešćivati se,ići na klanjanja,
moliti psalme i krunicu a onda dođe egzorcizam“.
Dakle temeljni uvjet za oslobađanje od vanrednih utjecaja đavla je obraćenje, ili kako to
egzorcisti vole reći nikada se nitko nije oslobodio da se nije i obratio na vjerodostojan i praktičan
život po vjeri.
Obraćenje kao temeljni uvjet za oslobađanje od đavolskih utjecaja
Držimo da je ponovno najbolje dati prostor nauku don Amortha svećenika koji se dugi niz
godina pastoralno bavi s ljudima koji su pali pod vanrdene đavolske utjecaje, a ukazujemo na
njegovu tvrdnju da se može, ako se slijede savjeti koje daje osloboditi od đavolskih utjecaja i bez
egzorcizma :
„Običava se reći da je đavao zadovoljan ako se o njemu uopće ne govori, te tako može
djelovati nesmetano; ili kada se o njemu mnogo govori, kao da ga se hoće učiniti protagonistom
povijesti. Čini mi se da je o tome potrebno govoriti, jer postoji i u punoj je aktivnosti; ali treba
govoriti s razboritošću, s jasnoćom ideja kako nas uči Biblija. Posve je neproduktivno govoriti o
tome na krivi način, na primjer ismjehujući ga i strašeći njime, kako veoma često čine massmedia,
posebno ovih posljednjih vremena, kada su zapazili da đavao privlači pažnju.
Činjenica je, daje danas potražnja za egzorcistima i to da je prevelika te, ako se nije pažljiv i
ako se ne vodi računa o crkvenim odredbama, i ta potražnja za egzorcistima može postati jedan
oblik praznovjerja, kao obraćanje vračevima. U korijenu, neću se nikada umoriti opetovati: uvijek
postoji pomanjkanje vjere povezano uz veliko religiozno neznanje…
Također je istinito da temeljna pouka ne može i ne spada na egzorciste, nego na one koji
katehiziraju, to jest na svećenike i laike. I možda je to pomanjkanje znanja razlog zbog kojega se
mnogi obraćaju egzorcistima bezrazložno, kada nema nikakve potrebe. Često mi se događa da
moram opetovati da, u različitim nevoljama života, egzorcist mora biti zadnja osoba na koju treba
pomisliti.
Kakvi su najobičniji i pogrješni slučajevi, u kojima osobe traže tjeskobno egzorcista, kao
zadnju obalu da riješi njihove probleme? Napominjem glavne.
Iz zdravstvenih razloga, kada sama osoba ili neka draga joj osoba ima bolest koja je
neizlječiva medicinskim putem. Iz čuvstvenih razloga, kada supruga ili suprug napuste bračnog
druga, da bi išli živjeti s drugom osobom: «Toliko smo se voljeli, zacijelo su nam nešto nabacili».
Ili kada se sin ili kćerka zaljube u neku osobu koja je, u očima roditelja, potpuno pogrješna. I ovdje
je isti razlog: «Zacijelo su nabacili neki urok».
Tim više ako im je netko drugi rekao (makar to bio neki vrač, ili neki kartomant, ili neki tzv.
vidjelac), da je zaista nabačen neki urok; to su možda najčešći slučajevi. Dodajem slučajeve kada se
izmijeni značaj nekog ukućanina (muž, žena, sin…): «Sigurno ima nekog đavla na leđima». Ili kada
se ruši ekonomska situacija. Mogao bih i nastaviti.
Što činiti u tim slučajevima? Što savjetovati? Svakako je pogrješno bezglavo tražiti nekog
egzorcista. Prvi korak koji svakako treba učiniti jest baciti se u Božje ruke: molitvom, povjerenjem
u Boga i u njegovu Providnost, raspoloživošću da se prihvati Božju volju, kako odgovara
okolnostima.
Ako je doista neka osoba uvjerena da je pogođena đavolskim zlom, prvi odgovor koji treba
dati jest onaj Pavla VI.: «Sve ono što brani od grijeha, brani i od đavla». Obratiti se stoga redovitim
sredstvima milosti, kako je spomenuto također u pismu koje je Kongregacija za nauk vjere uputila
biskupima god. 1885.: «Pastiri se mogu služiti tom prigodom koja im se pruža, da podsjete na ono
što tradicija Crkve uči obzirom na ulogu koja je vlastita sakramentima, posredovanju BI. Dj. Marije,
anđela i svetaca, te na duhovnu borbu kršćana protiv zlih duhova».
Put obraćenja i molitve, potreban je u svakom slučaju. Put koji treba slijediti. I na ovom putu
treba imati pratitelja. Barem svećenik ga treba pratiti. To može biti redoviti ispovjednik ili duhovni
vođa. Ali je veoma korisno ako se ima pomoć jedne zajednice; držim da je neoprostivi nedostatak
ako župna zajednica nije u stanju da pruži pomoć na tom području. Običavam reći da, po redu
djelotvornosti i redoslijeda pružanja pomoći, egzorcizmi stoje na posljednjem mjestu.
a. Prije svega nužno je živjeti u milosti i ukloniti zapreke milosti, zbog čega je prva stvar
koju treba učiniti – dobra ispovijed. Ako netko živi u trajnom stanju grijeha, treba riješiti tu
situaciju. Ako netko ima zapreke za milost, najčešće je slučaj da netko ne može od srca oprostiti,
treba ukloniti zapreku.
b. Živjeti euharistiju, od koje ističem tri vida: Misa (Žrtva), pričest (Gozba), euharistijsko
klanjanje (Prisutnost). Trebamo jasno reći da ova četiri sredstva već nabrojena, i onaj koji slijedi,
imaju mnogo veću snagu i veću vrijednost od egzorcizma. Narod je, normalno, lijen: želi da drugi
djeluju, da oslobađaju od nevolja; ono čega najviše nedostaje, u većini slučajeva, jest osobno
zalaganje.
c. Molitva. Logično je da treba upotrijebiti sva ta sredstva; ne susljedno, nego po naravi
svakog sredstva; zbog čega molitva treba biti svagdašnja, s vjerom, kroz neko određeno vrijeme.
Sve molitve su dobre, pa i one koje netko sam spontano iznese. Posebnu i očitu djelotvornost imaju
biblijske molitve, psalmi, hvalospjevi, i sv. krunica, koja doista ima jednu nevjerojatnu snagu.
Može se osloboditi od đavolskih zala, pa i od samog posjednuća, također i samo po ovim
trima sredstvima i bez egzorcizama. Nemoguće je pak osloboditi se po egzorcizmima, bez pomoći
ovih triju sredstava. Može se napraviti iznimka jedino kada bi neka osoba željela upotrijebiti ta
sredstva i trudi se da ih upotrijebi, ali je u tome spriječena od đavla. Tada je potrebno pomoći joj i
tada su potrebna dva konačna sredstva. Molitve oslobađanja i egzorcizam“.189
Molitve oslobađanja i ozdravljenje
Na putu obraćenja i borbe za oslobođenje od vanrednih đavolskih utjecaja uz već spomenute
prakse i načine življenja vjere preporučuje se moliti i molitve za oslobođenje i ozdravljenje. Ove
molitve može svatko moliti za sebe ili za druge bez ikakvoga potrebnog dopuštenja, a ušle su i u
novi obrednik za egzorcizam. Na poseban način osoba koja misli da ima nekih duhovnih problema
se može tražiti od svećenika da za nju i nad njom mole ove molitve.
O važnosti i učinku molitva za oslobođenje i ozdravljenje don Amorth uči: „Molitve
oslobađanja. One imaju dvostruki učinak, te su katkada djelotvornije od egzorcizama: općenito se
obavljaju molitve za ozdravljenje i oslobođenje; stoga, u slučajevima gdje je potrebno ozdravljenje,
one su prikladnije. Zatim, upravo iz niza molitava za oslobođenje, prateći reakcije i rezultate,
uočava se da li je potreban ili nije egzorcizam. Općenito, ako nema reakcija na molitve za
oslobođenje, neće ih biti niti pri egzorcizmima; ili, ne radi se o đavolskim bolestima, nego o
bolestima koje treba liječiti medicinskim putem. Spominjem nadalje da u takozvanim «manjim
zlima», mogu biti dostatna ova sredstva za oslobođenje, rezervirajući egzorcizme samo za teže
slučajeve“.
Glas koncila od 14. 2. 1999. donio je članak o javnom predstavljanju novog obrednika za
Egzorcizam s imprimaturom pape Ivana Pavla II na kome je pročelnik zbora za bogoštovlje kardinal
J.A.M. Estevez rekao da trebamo razlikovati dvije vrste djelovanja đavla:
“Prvo je djelovanje spektakularnije, a to je opsjednutost, đavolsko posjedovanje. To se ne javlja
baš često. No, s druge strane su svakodnevni đavolski utjecaji, preko laži, korupcije, nasilja,
razuzdanog erotizma, itd… Da je đavolsko djelovanje uvijek prisutno nitko ne treba stavljati u
sumnju. No, rekao bih da nije uvijek potrebno posegnuti za egzorcizmom, jer se egzorcizam obavlja
pred izrazito posebnom i točnom pojavom, to jest opsjednutošću ili đavolskim posjedovanjem”.
Kardinal Estevez pojasnio je i to da je egzorcizam pridržan svećenicima koje biskup odredi za te
zadaće.
No, u obredniku postoje i “privatne molitve koje svatko može moliti, kako bi od Gospodina
zatražio da udalji moć Zloga. No one ne mogu postati javnim i zajedničkim činima, jer su privatne
molitve osobe koja od Gospodina, kao i od Majke Božje ili svetog Mihaela Arkanđela, traži zaštitu
protiv zlih sila”. Našim čitateljima donosimo prijevod tih molitava. Slijede molitve za oslobađanje
od moći tame za privatnu upotrebu vjernika iz novog obreda za egzorcizam (Prevedene iz
talijanskog izdanja, Vatikan 2001, st. 96-102)
1. Bože moj smiluj mi se, smiluj se svome sluzi, mnoštvo zlih duhova postavlja mi zamke i
ja sam kao razbijena posuda. Istrgni me iz ruku mojih neprijatelja, budi uza me, traži me ako se
izgubim, nakon što si me našao vrati me sebi, i ne ostavi me nakon što si me sebi vratio tako da u
svemu budem tebi po volji i spoznam da si me moćnom rukom otkupio. Po Kristu našem
Gospodinu. Amen.
2. Svemogući Bože, koji daješ prognanima dom, vodiš zarobljene do blagostanja pogledaj
na moju žalost i dođi mi u pomoć. Porazi mog smrtnog neprijatelja da bih nakon što nestane
njegove prisutnosti ja mogao ponovno pronaći slobodu u miru te ponovno u vedroj i mirnoj molitvi
naviještao tvoju veličinu, jer Ti daruješ pobjedu svome narodu. Po Kristu našem Gospodinu. Amen.
3. Bože Stvoritelju i zaštitniče ljudskog roda, koji si stvorio čovjeka na svoju sliku i na
čudesan način ga obnovio milošću Krštenja, svrni svoj pogled na mene, tvoga slugu i poslušaj moje
prošnje; neka u mom srcu zasja sjaj tvoje slave i neka me ona oslobodi od svakog straha i zebnje te
mi povrati vedrinu razuma i duha tako da te mogu slaviti i blagoslivljati skupa sa svojom braćom i
sestrama u tvojoj Crkvi. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
4. Bože milosrđa i izvore svakog dobra, ti si htio da tvoj Sin podnese za nas muku križa
kako bi nas oslobodio od moći našeg smrtnog neprijatelja. Pogledaj milostivo na moje poniženje i
moju patnju, ti koji si u krsnom zdencu mene učinio novim stvorenjem, pomozi mi pobijediti
napadaje Zloga i ispuni me milošću tvoga blagoslova. Po Kristu našem Gospodinu. Amen.
5. Bože ti si htio učiniti me sinom svijetla po milosnom posvojenju, ne dopusti Zlome da me
obavije svojom tamom, nego daj da mogu uvijek ostati u sjajnom svjetlu slobode koju si mi
darovao. Po Kristu našem Gospodinu. Amen.
Zazivi presvetom Trojstvu: Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu… Samo Bogu neka je slava i
čast… Blagoslivljajmo Oca, Sina i Duha Svetoga, hvalimo i uzvisujmo ga u vijeke… Mi te
zazivamo, slavimo i klanjamo ti se, Presveto Trojstvo… O Preblaženo Trojstvo ti si naša nada,
spasenje i naša čast… O Preblaženo Trojstvo oslobodi me, spasi me, obnovi moj život… Svet, svet,
svet, svemogući Gospodin Bog, koji bijaše, koji jest i koji dolazi… Tebi čast i vlast Presveto
Trojstvo, tebi slava i moć u vjekove, Tebi hvala, slava i čast u vijeke vjekova… Sveti Bože, sveti
jaki Bože, sveti besmrtni Bože smiluj mi se.
Zazivi Kristu Gospodinu: Isuse, Sine Boga živoga (smiluj mi se -ponavlja se iza svakog zaziva),
Isuse, sliko Očeva… Isuse, vječna Mudrosti… Isuse, sjaju vječnog svjetla… Isuse riječi života…
Isuse, sine Djevice Marije… Isuse, Bože i čovječe… Isuse, vrhovni i vječni svećeniče… Isuse,
navjestitelju kraljevstva Božjega… Isuse, pute, istino i živote… Isuse, kruše života… Isuse, istinski
trsu… Isuse, brate siromaha… Isuse, prijatelju grešnika… Isuse, liječniče duše i tijela… Isuse,
spasenje potlačenih… Isuse, utjeho bijednika…Ti koji si došao na svijet, Ti koji si oslobodio one
koje je tlačio đavao… Ti koji si visio na križu… Ti koji si prigrlio smrt za nas… Ti koji si htio ležati
u grobu… Ti koji si sišao nad pakao… Ti koji si uskrsnuo od mrtvih… Ti koji si uzišao na Nebo… Ti
koji si poslao Duha Svetoga na apostole… Ti koji sjediš s desna Ocu… Ti koji ćeš doći suditi žive i
mrtve…
Po otajstvu tvoga Utjelovljenja (oslobodi me Gospodine – ponavlja se iza svakog zaziva), Po
tvome svetom rođenju… Po tvome svetom krštenju i postu… Po tvojoj Muci i Križu… Po tvojoj
smrti i tvome ukopu… Po tvome svetom Uskrsnuću… Po tvome slavnom Uzašašću…Po izljevu
Duha Svetoga… Po tvome dolasku u slavi…
Pri slijedećoj molitvi svaki put kad se spomene križ valja se prekrižiti: Spasi me Kriste
otkupitelju po snazi tvoga Križa +: Ti koji si spasio Petra na moru, smiluj mi se. Po znaku tvoga
svetoga Križa + oslobodi nas Kriste od naših neprijatelja. Po tvome svetome Križu + spasi nas,
Kriste otkupitelju, Ti koji si u tvojoj smrti poništio našu smrt i uskrsnućem obnovio život. Klanjamo
se tvome Križu + Gospodine, častimo tvoju slavnu muku, Ti koji si za nas trpio smiluj nam se.
Klanjamo ti se Kriste i slavimo te jer si svojim svetim Križem + svijet otkupio.
Zazivi Blaženoj Djevici Mariji: Pod tvoju se obranu utječemo sveta Bogorodice. Ne odbij
nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibelji uvijek izbavi, Djevice slavna i
blagoslovljena…Utjeho žalosnih moli za nas, pomoćnice kršćana moli za nas… Daj da te mogu
uvijek slaviti, Presveta Djevice i daj mi snage za borbu protiv tvojih neprijatelja… Majko moja,
ufanje moje, Djevice Marijo Majko Božja moli Isusa za mene… Slavna Kraljice svijeta, Marijo
uvijek Djevice, ti koja si rodila Krista, Gospodina i Spasitelja zagovaraju za naš mir i naše
spasenje…Marijo, Majko milosti i Majko milosrđa, brani nas od neprijatelja i primi nas u času
smrti… Dođi mi u pomoć Djevice Marijo u svim mojim mukama, progonstvima i potrebama, moli
za mene svoga preljubljenoga Sina da me oslobodi od svakog zla i pogibelji duše i tijela…
Spomeni se o predobrostiva Djevice Marijo kako se još nikada nije čulo da si ikoga zapustila
koji se tebi u zaštitu utekao, tvoju pomoć zatražio i tvoj zagovor zaprosio. Tim pouzdanjem
ohrabren, utječem se i ja k tebi, Djevice djevica. K tebi Majko, dolazim, pred tobom, eto stojim ja
grešnik i uzdišem. Nemoj Majko Riječi Božje prezreti mojih riječi, nego ih milostivo poslušaj i
usliši. Amen.
„Sveti Mihaele Arkanđele brani nas u boju protiv pakostima i zasjedama đavolskim budi
nam zaklon! Neka mu zapovijedi Bog, ponizno molimo, i ti vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge
zlobne duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, Božanskom jakošću u pakao protjeraj. Amen.
Slijedeće molitve za ozdravljenje i oslobođenje su uzete iz knjige rimskog egzorciste don
Gabriela Amorta “Liberaci dal male – Oslobodi nas od zla”. Iz autorova uvoda: „Često su me molili
da napišem molitve za oslobođenje od zlih i đavolskih utjecaja koje bi bile na dohvat svima i mogle
bi se moliti bez ikakvog naknadnog dopuštenja. Očigledno, tvrdim prije svega, da su sakramenti i
Sveto Pismo učinkovitiji od naših privatnih zaziva. Podsjećamo isto tako da kada se obraćamo
Gospodinu uvijek iznova najvažnije je imati vjeru. Iz moje prakse mogu tvrditi da je po važnosti
slijedeći red u prakticiranju vjere da bi se prihvatila oslobađajuća Gospodinova prisutnost: 1.
Ispovjed koja je sakramenat direktno usmjeren na oslobođenje duša od utjecaja đavla. Ona
podrazumjeva praštanje od srca; 2. Sveta misa; 3. Pričest; 4. Klanjanje; 5. Biblijske i liturgijske
molitve, psalmi, himni, vjerovanje, svet…; 6. Krunica.
Samo u svjetlu ovih općih pojmova, molitve koje se sugeriraju mogu imati njihovo pravo
vrednovanje i dajući im vrijednost da ne kažemo automatsku – magičnu, nego u vjeri onoga koji se
ponizno obraća Ocu, Isusu, Mariji, anđelima, svetima“.
„Sveti Mihaele, arkanđele, brani nas u boju protiv opakostima i zasjedama đavolskim budi
nam zaklon! Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo, i ti vojvodo vojske nebeske, Sotonu i druge
zlobne duhove, koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom jakošću u pakao protjeraj“.
Amen. Papa Leon XIII
„Uzvišena Kraljice neba i anđela koja si primila od Boga poslanje i moć da satreš glavu
Sotoni, mi te ponizno molimo da pošalješ anđele s Neba da bi se po tvojoj zapovjedi borili protiv
zlih duhova na svakom mjestu, te da potisnu njihove nasrtaje i da ih prognaju u vječni ponor.
Amen“. Sv. Pio X, Papa
„Isuse Spasitelju, Gospodine moj i Bože moj, Bože moj i sve moje koji si nas po žrtvi križa
otkupio i slomio moć Sotone, ponizno te molim da me oslobodiš od svakoga zlog i đavolskog
utjecaja. To te molim u tvoje sveto ime, zbog tvojih svetih rana, po tvojoj svetoj krvi, po tvome
svetom križu i po zagovoru Bezgrešne i pod križem žalosne Majke Marije. Krv i voda koji izađoše
iz tvoga svetoga srca neka siđu na mene da me očiste, oslobode i izliječe“. Amen.
„Duše Božji, Duše ljubavi, Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, Bezgrešna Djevice,
anđeli, arkanđeli, sveci Božji siđite na mene. Oblikuj me Gospodine, napuni me tobom. Udalji od
mene sve zle sile, uništi ih, razori ih, tako da se ja mogu dobro osjećati i dobro činiti. Otjeraj od
mene sve zle sile, čaranja, vračanja, crne mise, praznovjerja, magiju, uroke, prokletstva, svako
đavolsko uznemiravanje, opsjednuće i posjednuće đavolsko, sve ono što je zlo, grijeh, oholost, blud,
zavist, ljubomoru, zlobu, nevjernost…; fizičku, psihičku, moralnu, duhovnu, duševnu i đavolsku
bolest.
Sažeži sva ova zla u paklu da nikada više ne dodirnu mene ni bilo koje stvorenje Božje.
Zapovjedam snagom Boga živoga, u ime Isusa Krista spasitelja, po zagovoru Bezgrešne Majke
Marije, svim nečistim dusima i svakoj zloj prisutnosti koja me muči i uznemiruje da me odmah sada
i zauvijek ostave te da odstupe u pakao, vječno prognani i vezani od sv. Mihaela Arkanđela, sv.
Gabriela, sv. Rafaela, naših anđela čuvara, zgaženi pod petom Presvete i Bezgrešne Djevice Marije.
Amen.“
„Pohodi Bože našu kuću (ovo mjesto, polje…) i udalji od nas sve đavolske zasjede, pošalji
tvoje svete anđele da nas čuvaju u miru i tvoj blagoslov neka siđe na nas i uvijek ostane sa nama. Po
Kristu Gospodinu našemu. Amen“
„Gospodine Isuse koji si zapovjedio svojim apostolima da zažele mir svima koji su živjeli u
kućama u koje su zalazili, posveti molimo te i ovu kuću i sve koji u njoj prebivaju po ovoj našoj
poniznoj molitvi punoj povjerenja. Izlij na ovu obitelj svoj blagoslov i mir. Neka joj dođe spasenje
kako je došlo u Zakejevu kuću kada si ti u nju ušao. Zapovjedi svojim anđelima da bdiju nad njom,
da je čuvaju i da odagnaju svaki đavolski utjecaj. Udijeli svima koji stanuju u ovoj kući milost da se
tebi svide živeći kreposno tako da zasluže, u svoje vrijeme, da budu prihvaćeni od tebe u vječni
dom na nebesima. To te molimo u ime našega Gospodina Isusa Krista. Amen.“
„Kirie eleison, Gospodine smiluj se. Gospodine Bože naš, Kralju vijekova, svemogući i
svemoćni Ti koji si sve sazdao i sve preobražavaš jedino svojom svetom voljom; Ti koji si u
Babilonu pretvorio u rosu sedam puta jače užarenu peć i spasio svoja tri mladića; Ti koji si učitelj i
liječnik naših duša; Ti koji si spasenje onima koji se tebi obraćaju. Ponizno te molimo i zazivamo
uništi, otjeraj i nagnaj u bijeg svaku đavolsku silu, svaku sotonsku prisutnost i zavođenje, svaki zli
utjecaj, vračanje, prokletstva i uroke koje su opake osobe predane zlu i đavlu učinile nad Tvojim
slugom (ime osobe za koju se moli).
Daj Gospodine da umjesto zavisti i vračanja dođe na njega obilje tvojih dobara, snaga,
uspijeh i ljubav; Ti Gospodine koji ljubiš ljude, pruži svoju moćnu i uzvišenu mišicu te dođi u
pomoć i pohodi tvoju sliku i pošalji joj snažnog Anđela mira zaštitnika duše i tijela, da udalji i
otjera svaku zlu silu i svako prokletstvo i urok pokvarenih i zavidnih osoba tako da Ti pod tvojim
okriljem i zaštitom sluga tvoj pjeva “ Gospodin mi je zaštita i snaga neću se bojati što mi može
učiniti čovjek” i još “ Zla se ne bojim jer ti si samnom, Ti si moj Bog, moja snaga, moj moćni
Gospodar, Gospodin mira, Otac budućega vijeka”.
Da, Gospodine Bože naš, smiluj se svojoj slici i spasi slugu svojega (ime) i oslobodi od
svake prijetnje, štete, posljedice i utjecaja nastalih zbog uroka, vračanja i prokletstva, zaštiti ga i
postavi iznad svakoga zla, po zagovoru više nego blagoslovljene, slavne Gospe, Majke Božje i
Vazda Djevice Marije, slavnih Arkanđela i svih tvojih svetih. Amen.“
„Gospodine ti si velik, ti si Bog, ti si Otac. Mi te molimo po zagovoru i uz pomoć sv. Mihaela, sv.
Gabriela, sv. Rafaela da bi naša braća i sestre bile oslobođeni od zloga.
Od muka, strahova, žalosti, opsjednuća… oslobodi nas Gospodine!
Od mržnje, bluda, zavisti, ljubomore, bijesa…
Od zatvorenosti pred tobom i životom…
Od svake primisli na abortus, ubojstvo i samoubojstvo…
Od psovke, podijeljenosti u obitelji, loših prijateljstava…
Od vračanja, magije i svih zlih utjecaja…
Pomolimo se: Gospodine koji si kazao “ Dajem vam svoj mir” po zagovoru Djevice Marije
oslobodi nas od svakoga prokletstva i dopusti nam da uvijek možemo uživati tvoj mir. Po Kristu
Gospodinu našemu. Amen.
„Gospodine Isuse Kriste, ti si došao da ozdraviš srca ranjena i progonjena, molim te da
ozdraviš traume i rane koje uznemiruju moje srce. Na poseban način te molim da ozdraviš one koje
su u meni izvor grijeha i nepovjerenja. Molim te da uđeš u moj život, da me izliječiš od psihičkih
rana koje sam zadobio u prvim godinama i od onih iz cijeloga mojeg života.
Gospodine Isuse, ti poznaješ moje probleme, ja ih stavljam sve u tvoje srce dobroga pastira i molim
te da po snazi velike rane otvorene na tvome srcu da izliječiš male rane koje nosim u svome srcu.
Ozdravi rane mojih sjećanja da ništa od onoga što sam proživio ne ostavlja moju dušu u
žalosti, brizi, muci i zabrinutosti. Izliječi Isuse sve one rane koje su u mome životu bile uzrokom
grijeha. Ja hoću da oprostim svim osobama koje su me povrijedile, pogledaj na one unutarnje rane
koje me sprečavaju da oprostim.
Ti si došao da izliječiš srca skršena, izliječi moje srce. Izliječi one rane koje su uzrokom
fizičkih bolesti. Ja ti predajem moje srce, primi ga Gospodine, očisti ga i daj mi osjećaje tvoga
Božanskog Srca. Pomozi mi da budem blag i ponizan.
Dopusti mi Gospodine da ozdravim od žalosti koja me pritišće zbog smrti dragih osoba, daj
da ja mogu zadobiti mir i sigurnost da si ti Uskrsnuće i Život. Učini Isuse da ja budem svjedok
tvoga uskrsnuća, tvoje pobjede nad grijehom i smrću i tvoje žive prisutnosti među nama. Amen.”
Budući da se u Katoličkoj Crkvi u posljednje vrijeme šire različiti načini molitava za
ozdravljenje, iscjeljenje i oslobađanje, posebno u grupnim molitvama, Kongregacija za nauk vjere i
Kongregacija za bogoštovlje dala je jasne upute za ove prakse, čija objašnjenja za naše čitatelje
donosimo iz Glasa Koncila br. 49, 3. prosinca 2000.
„Kongregacija za nauk vjere, čiji je pročelnik kardinal Joseph Ratzinger, objavila je 23.
studenoga “Naputak o molitvama za (dobivanje) ozdravljenja od Boga”. U njemu se na 18 stranica
teksta opširno iznose teološki aspekti toga pitanja, kojima se onda pridodaju i disciplinske norme
koje se pri takvim bogoslužjima i molitvama moraju obdržavati.
U uvodnome dijelu odmah ističe, da je prirodna čovjekova želja da bude sretan, da je u
dubini njegova srca ukorijenjena težnja da bude slobodan i oslobođen od bolesti, ali i da uspije
shvatiti njezin smisao kad ga ona pogodi. Crkva bolest shvaća kao “sredstvo sjedinjena s Kristom i
duhovnog čišćenja”, a za one koji pomažu bolesnoj osobi izvanredna je to prilika za “pokazivanje
kršćanske ljubavi”.
Molitva za ozdravljenje je iskustvo prisutno u svako doba Crkve, pa tako i u ovo naše. No,
ono što je danas novo jest sve veći broj molitvenih okupljanja, koja su ponekad povezana i s
liturgijskim slavljima i kojima je cilj od Boga izmoliti ozdravljenje. U slučajevima koji i nisu tako
rijetki izjavljuje se da su se ozdravljenja doista i dogodila, pa se isto to očekuje i u tijeku drugih
takvih molitvenih susreta. “U tom se kontekstu ponekad poziva na navodnu karizmu ozdravljenja”,
ističe dokument Kongregacije za nauk vjere, koji se nadalje pita i o načinima i mogućnostima
razlikovanja tih molitvenih okupljanja pod liturgijskim vidom, a za to osobito mora skrbiti crkvena
vlast, koja je dužna “bdjeti i dati prikladne norme za ispravno ostvarenje liturgijskih slavlja”.
Upravo zato prikladnim se pokazalo, u skladu s kanonom 34. crkvenoga zakonika, objaviti ovaj
naputak koji će od pomoći osobito biti mjesnim biskupima da bi “bolje mogli voditi vjernike na
tome području, potičući ono što je dobro i ispravljajući ono što treba izbjeći”.
Bolest i ozdravljenje: pravi smisao i vrijednost ekonomije spasenja. Pojašnjavajući
doktrinarne aspekte cijeloga pitanja u pet opširnih paragrafa prvog poglavlja, dokument ističe daje
Bog pozvao svakoga čovjeka na radost, no naše nas svakodnevno iskustvo uči da postoje i toliki
oblici patnje i bola. Zbog njih u svojim obećanjima otkupljenja Bog naviješta radost srca, koja je
povezana s oslobođenjem od patnji. Bog je onaj koji oslobađa od svakoga zla. Puni odgovor na
pitanje o smislu i razlogu bolesti daje Novi zavjet. Isus se u svom javnom djelovanju često susretao
s bolesnima. Mnoge od njih na čudesan je način ozdravio, a ozdravljenja su znak njegova
mesijanskog poslanja.
Ona pokazuju pobjedu kraljevstva Božjeg nad svakom vrstom zla, te su spasenjski znakovi,
jer su ujedno i oslobođenje, otpuštenje grijeha. I prva je evangelizacija u apostolsko doba popraćena
brojnim čudesnim ozdravljenjima, koja su jačala snagu evanđeoskog navještaja. Crkva je uvijek
prihvaćala bolesnike, ne samo kao predmet svoje skrbi, već je za njih osobito molila. Molili su za
ozdravljenje, svoje ili drugih, pojedini kršćani, ali i cijela Crkva u Liturgiji, osobito u sakramentu
bolesničkog pomazanja. No, molitvom se nikada nije namjeravalo isključiti potrebu da se bolesnik
“utječe i upotrijebi naravna sredstva, koja mu koriste u očuvanju i stjecanju zdravlja”, ističe
dokument dodajući da su i crkveni oci “normalnim smatrali da vjernik od Boga moli ne samo
zdravlje za dušu, već i za tijelo”.
“Karizma ozdravljenja” u aktualnom kontekstu. U dugoj povijesti Crkve “nije nedostajalo
svetih taumaturga koji su čudesno ozdravljali”. No, “karizma ozdravljenja” ne ulazi među te
taumaturške fenomene, pojašnjava dokument, dodajući da su doktrinarna objašnjenja potrebna
upravo zbog “molitvenih okupljanja koja se organiziraju sa svrhom dobivanja čudesnih ozdravljenja
među bolesnim sudionicima, ili molitava ozdravljenja po završetku euharistijske pričesti s istim
ciljem”.
O ozdravljenjima, koja su povezana s molitvenim mjestima – poput svetišta, pokraj relikvija
mučenika ili drugih svetaca – u povijesti Crkve postoje brojna svjedočanstva. Među njima ističu se,
primjerice, sv. Martin iz Toursa, katedrala sv. Jakova u Composteli ili pak najpoznatije marijansko
svetište Lurd. “No, takva ozdravljenja ne impliciraju ‘karizmu ozdravljenja”‘, ističe dokument i
donosi svoj sud o molitvenim okupljanjima s ciljem ozdravljenja, ističući da se ona razlikuju od
onih slavlja koja su predviđena u liturgijskim knjigama. Ako se ta liturgijska slavlja “ostvaruju u
poštivanju liturgijskih normi, onda su dopuštena, a često i prikladna, kao što je slučaj mise za
bolesnike (pro infirmis).
Ako ne poštuju liturgijsku normativu, nedostaje im zakontosti! Dopuštene su i legitimne
molitve koje spadaju u pučku pobožnost, “ako im se ne izokrene izvorni smisao. “Karizma
ozdravljenja” – pojam koji se u dokumentu stavlja pod navodne znakove – “ne može se pripisati
određenom sloju vjernika”, upozorava dokument, jer se pri svakoj molitvi vjernik mora prepustiti i
“povjeriti najslobodnijoj volji Duha Svetoga, koji nekima daruje posebnu karizmu ozdravljenja,
kako bi se očitovala snaga milosti Uskrsloga”.
Disciplinske odredbe. Nakon iznošenja doktrinarnog nauka, dokument u deset članaka i više
paragrafa iznosi “disciplinske odredbe , ističući već u prvom članku daje “svakome vjerniku
dopušteno Bogu upućivati molitve za ozdravljenje. No, kada se one mole u crkvi ili na nekom
drugom svetom mjestu, prikladno je da ih predvodi zaređeni služitelj. Te molitve za ozdravljenje
mogu se smatrati liturgijskima, ako su uključene u liturgijske knjige, koje je odobrila mjerodavna
crkvena vlast. “Inače nisu liturgijske”, kaže se u drugome članku dok treći ističe da se liturgijske
molitve za ozdravljenje slave prema propisanom obredu i u misnom ruhu, kako je određeno u Ordo
benedictionis infirmorum Rimskoga misala.
Eventualne prilagodbe obreda blagoslova bolesnika, ukoliko ih smatra prikladnima ih
eventualno potrebnima, mogu izvršiti samo biskupske konferencije uz prethodnu reviziju Svete
Stolice, ističe treći članak. Četvrti pak određuje da dijecezanski biskup ima pravo odrediti norme za
vlastitu partikularnu Crkvu glede liturgijskih slavlja za ozdravljenje, u skladu s kanonom 838.
paragraf 4., a svi koji organiziraju takva slavlja moraju ih se i pridržavati. “Dopuštenje za
održavanje takvih slavlja mora biti eksplicitno, pa i onda kada ih organiziraju ili na njima sudjeluju
biskupi ili kardinali”, određuje 3. paragraf te točke i dodaje da dijecezanski biskup može drugome
biskupu zabraniti sudjelovanje ili organiziranje takvih molitava, dok peti članak određuje da se
neliturgijske molitve za ozdravljenje moraju jasno razlikovati od onih liturgijskih, a oni koji ih
predvode – ističe treći paragraf – moraju “brižno izbjegavati” sve oblike “histeriziranja,
neprirodnosti (umjetnog držanja), teatralnosti ili senzacionalizma”.
Želi li se netko služiti društvenim sredstvima komunikacije – osobito televizijom – pri tim
molitvama za ozdravljenje, bilo da su one liturgijske ili nisu, mora znati da je i to u nadležnosti
dijecezanskoga biskupa, određuje šesti članak, dok sedmi članak nalaže da se u “slavlje presvete
Euharistije, sakramenta i liturgije časova ne smiju uvoditi molitve ozdravljenja, liturgijske ili
neliturgijske”, a dopušteno je u molitvama vjernika dodati posebne intencije molitava za
ozdravljenje bolesnika.
“Služba egzorcizma mora se obavljati u strogoj podređenosti dijecezanskom biskupu”,
određuje osmi članak, ističući da se molitve egzorcizma – koje su sadržane u Rimskome obredniku –
moraju razlikovati od slavlja ozdravljenja, bila ona liturgijska ili neliturgijska. “Apsolutno je
zabranjeno uključivati takve molitve egzorcizama u slavljenje svete Mise, sakramenata i liturgije
časova”, ističe treći, zadnji paragraf osmoga članka. Pretposljednji, deveti članak sve voditelje
slavlja za ozdravljenje upozorava i određuje im da moraju nastojati “očuvati ozračje vedre
pobožnosti među okupljenima, te upotrijebiti nužnu mudrost, ako se dogode ozdravljenja među
nazočnima; po završetku slavlja moći će prikupiti – s jednostavnošću i brižnošću – eventualna
svjedočanstva, te tu činjenicu podastrijeti mjerodavnoj crkvenoj vlasti”.
“Upotreba vlasti dijecezanskog biskupa obvezatna je i nužna kada se verificiraju zloporabe u
takvim slavljima za ozdravljenje, liturgijskima ili neliturgijskima, u slučaju očitog skandala za
zajednicu vjernika, ili kada je riječ o teškim nepoštivanjima liturgijskih ili disciplinskih normi”,
određuje deseta točka, koja završava pojašnjenjem da je papa Ivan Pavao II, u audijenciji
potpisanom prefektu, odobrio taj naputak o kojemu je odlučilo redovito zasjedanje Kongregacije za
nauk vjere, te naložio njegovo objavljivanje. Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 2000 godine
dokument je potpisao pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Joseph Ratzinger“.
Egzorcizam
Etimološki pojam egzorcizam dolazi od grčke riječi exorkizein koja znači zaklinjali ili
otklinjati, u smislu nekoga usrdno zazivati i potaknuti ga da nešto učini. Taj zaziv može biti
upravljen osobama, pa tako dobrim i zlim duhovima. U Evanđelju, primjerice, čitamo kako je
prigodom Isusova ispitivanja veliki svećenik rekao Isusu: »Zaklinjem te Bogom živim: Kaži nam,
jesi li ti Krist, Sin Božji?« (Mt 26,63). Ili kada đavo progovara iz opsjednutoga i govori Isusu kad
mu je rekao da iziđe iz čovjeka: »Zaklinjem te Bogom, ne muči me! Jer Isus mu bijaše rekao: Iziđi,
duše nečisti, iz ovoga čovjeka!« (Mk 5,7).
U starokršćanskoj literaturi latinska riječ exorcizare gotovo je isključivo sužena na značenje
izgoniti zle sile, zle duhove. I u hrvatskom jeziku riječ egzorcizam rabi se danas isključivo u smislu
»izgon zlih duhova«. Razlikujemo dvije vrste egzorcizama: a) zapovjedni (imprekativni,
imperativni) egzorcizam, kojim se zapovijeda zlom duhu da napusti neku osobu, drugo živo biće ili
neku stvar, odnosno da ne vrši na njih nikakav štetan utjecaj; b) prosidbeni (deprekativni)
egzorcizam, koji je zapravo molitva upravljena Bogu za oslobođenje od Zloga.
U Katekizmu Katoličke crkve čitamo o egzorcizmu sljedeće: »Kad Crkva javno i
mjerodavno u ime Isusa Krista, traži da neka osoba ili predmet budu zaštićeni od opsjednuća Zloga
i oslobođeni njegove vlasti govori se o otklinjanju (egzorcizmu). Isus ga je vršio (usp. Mk 1,25); od
njega Crkva ima i moć i zadaću otklinjanja (egzorcizma). U jednostavnom obliku egzorcizam se
vrši u slavlju krštenja. Svečano otklinjanje, zvano velikim egzorcizmom, može vršiti svaki biskup i
samo svećenik s biskupovim dopuštenjem.
U tome treba postupati razborito, strogo poštujući odredbe koje je donijela Crkva.
Egzorcizam smjera izgonu zloduha ili oslobađanju od utjecaja zloduha, i to duhovnom vlašću koju
je Isus povjerio svojoj Crkvi. Nešto posve drugo je slučaj bolesti, osobito psihičkih, kojih liječenje
spada u medicinsku znanost. Važno je, dakle, prije nego se slavi egzorcizam, osigurati se, da se radi
o prisutnosti Zloga, a ne o bolesti.« (KKC 1673)
Egzorcizam je, dakle, crkvena blagoslovina kojom se molitvenim i obrednim radnjama
zaziva Božja pomoć za otklanjanje zla i oslobađanje od đavla. Pritom valja imati na umu da ni u
jednom slučaju egzorcizam nije nadomjestak liječničkih napora. Kod pravog opsjednuća ne pomažu
psihofarmaci, jer je opsjednuti imun na sve lijekove u smislu d mu ne pomažu. Govoreći o
egzorcizmu mislimo na obred svećenika u prisutnosti ljudi koji mu dolaze i mole ga da s njima moli
i obavi bogoslužje izbavljenja od zla, odnosno Zloga.
Dugogodišnji egzorcista don Amorth ovako govori kad uči kada se obratiti egzorcisti za
pomoć: „Istina je da egzorcizam ne cilja samo da izbaci đavle, nego koristi također i protiv utjecaja
Zloga; zbog čega ga treba koristiti u slučajevima posjednuća, ali također i u slučajevima đavolskih
utjecaja. To su tvrdnje koje su jasno izražene u Katekizmu Katoličke Crkve (usp. br. 1673). Ali je
također istina da se, za pristupanje egzorcizmu treba nalaziti pred teškim slučajem, s dovoljno
takvih simptoma da se sumnja na đavolsku prisutnost ili djelovanje; također i onda kada će se do
sigurnosti doći po samom egzorcizmu, jer on također ima i dijagnostički značaj: što rezultira iz
reakcija za vrijeme samog egzorcizma, iz učinaka koji slijede, od razvoja koji se zapaža poslije niza
egzorcizama.
Budući da su danas, kako smo spomenuli na početku, pretjerani zahtjevi za egzorcizmom i
često očito nepotrebni, svaki egzorcist ima svoju metodu selekcije prije nego li dogovori susret i još
više prije početka egzorcizma. Sa svoje strane tražim da se vrši potrebni život molitve i pohađanja
sakramenata i da mi osoba bude predstavljena od nekog svećenika, ili od neke molitvene grupe,
poslije jednog niza molitve za oslobođenje. Katkada mi mogu biti dostatni simptomi koji su mi
izjavljeni, makar vodim računa o sklonosti uveličavanju događaja, samo da se dođe do susreta.
Ali često mi je dostatna preporuka jednog iskusnog svećenika. Smatram da bi svi svećenici
trebali imati onaj minimum iskustva da bi znali proučiti neki slučaj i uvidjeti ima li pravih razloga
da se sumnja na đavolski utjecaj. Poznam svećenike koji slijede osobe kroz neko vrijeme,
blagoslivljaju ih, i poslije znaju dobro razlučiti ima li znakova sumnje; stoga kada mi oni upute
neku osobu, imam sigurnost da slučaj zaslužuje razmišljanje.
Đavao je lukav; istina je da ne trebamo biti naivni i da trebamo ići veoma polagano prije
nego li povjerujemo u đavolsku prisutnost. Ali je također istinito da đavao čini sve da se skrije i da
se može očitovati na veoma raznolike načine. Dosta je pomisliti na posjednute u evanđeljima:
posjednuti iz Geraze je bijesan, ima herkulovsku snagu, napada osobe; mladić na podnožju Tabora
ima očitovanja koja čine da se to zamjenjuje s epilepsijom, nije nasilan prema drugima, ali uništava
samoga sebe; sagnuta žena i gluhonijem mogli su izgledati kao jednostavni bolesnici, a Isus je
uvidio da je uzrok njihovih bolesti u đavolskoj prisutnosti. Poznavao sam također slučajeve
posjedovanja koji nisu imali vanjskih znakova za vrijeme egzorcizma.
Smatram da u ovoj točci nije teško odgovoriti na pitanje: kada se uteći egzorcistu? Kada
nema ljudskih tumačenja za bolesti koje pogađaju pacijenta; kada put obraćenja, molitve, niz
molitava oslobođenja nisu postigli željeni učinak, nego su otkrili nove reakcije koje se naravno ne
mogu protumačiti; kada se zapaze razlozi sumnje, kako sam to iznio u poglavlju o dijalogu s
psihijatrima, ili se općenito zapažaju strani i neprotumačivi fenomeni: tada se utječe egzorcistu.
Ali uvijek, također i za vrijeme egzorcizama i nakon postignutog ozdravljenja ili
oslobođenja, osoba mora živjeti u punini kršćanski život, mora biti veoma vjerna molitvi,misi,
sakramentima, vjerskoj pouci. Kada toga nema, svi mi egzorcisti smo zapazili iskustva provizornih
oslobođenja ili onih ponovnih padova“.191
O svome iskustvu egzorcite i ponašanju đavla don Amorth ovako piše:„Kako se ponaša
demon? Da odmah kažem: Zao duh čini općenito sve da ne bude otkriven, škrtari na riječima i služi
se svakim sredstvom, kako bi obeshrabrio pacijenta i egzorcista. Radi boljeg razumijevanja podijelit ću to ponašanje u četiri faze: prije nego što je on otkriven, tijekom egzorcizma, kratko prije nego što
napusti žrtvu i poslije oslobođenja. Ali nikad ne postoje dva jednaka slučaja. Vladanje đavla je
uvijek različito i nije predvidivo. Dakle, ono što ću tu opisati samo su određeni načini ponašanja
koji su česti.
Prije nego što demon bude otkriven. Demon izaziva tjelesne i duševne poteškoće zbog kojih
se oboljeli i liječi kod liječnika od kojih nijedan ne naslućuje pravi uzrok bolesti. Liječnici katkad
dugo liječe i iskušavaju razne lijekove koji uvijek ostaju bez učinka. Zbog tog je razloga uobičajeno
da pacijenti često mijenjaju liječnike i prigovaraju im da ne razumiju njihovu bolest. Mnogo je teže
liječenje psihičkih bolesti. Stručnjaci često ne mogu ništa ustanoviti (što se često događa i pri
fizičkim tegobama), tako da tada dotična osoba u očima svojih bližnjih važi kao “umišljeni
bolesnik”.
Za te je bolesnike teško opterećenje to što ih drugi ne razumiju i ne vjeruju im. Nakon što su
uzalud kucali na vrata službene medicine, gotovo uvijek potraže prije ili kasnije nekog liječitelja ili
još gore magičara, vračara i fetišista. Onaj koji se obrati egzorcistu (po savjetu prijatelja, veoma
rijetko svećenika), obično je već prije posjetio niz liječnika i tada bio razočaran; ali u mnogim je
slučajevima već bio i kod magičara i sličnih. Pomanjkanje vjere povezano s velikom uzdržanošću
Crkve na tom području -koja se ne može opravdati, čine razumljivim takvo vladanje. Često je sretna
slučajnost ako se nekome preporuči odlazak egzorcistu.
Moramo znati da demon ni u slučajevima potpune opsjednutosti (o kojima on sam govori i
postupa posve na svoju ruku) ne djeluje bez prestanka, već mijenja svoje akcije (takve se promjene
tada općenito nazivaju “krizama”) s dužim ili kraćim stankama za odmor. Osoba koja je pod
njegovim utjecajem može obavljati svoj posao ili studirati, osim u posve teškim slučajevima i
prema vani izgladiti posve normalno, ali jedino ona sama zna koliko je napora zapravo to stoji.
Tijekom egzorcizma. Demon čini u načelu sve da ne bude otkriven ili da barem prikrije
težinu opsjednutosti, iako mu to uvijek ne uspijeva. Katkad biva prepoznat zahvaljujući snazi
egzorcizma već pri prvoj molitvi. Ali ponekad je potrebno više egzorcizama. Sjećam se nekog
mladića koji je pri prvom blagoslovu pokazao tek malo sumnjivih znakova. Mislio sam kako je to
lak slučaj, kako ću ga uspješno riješiti ovim i još pokojim blagoslovom. Slijedeći je put počeo
bjesnjeti, galamiti i udarati oko sebe i ja sam mogao započeti s pravim egzorcizmom tek nakon što
su ga četvorica snažnih muškaraca uspjela čvrsto držati. U drugim se slučajevima mora pričekati
Božji čas.
Mislim na jednu osobu koja je bila kod više raznih egzorcista-, pa i kod mene-, a da oni nisu
mogli ustanoviti nešto osobito. A tada se odjednom pokazao đavao u svom pravom obličju i otada
se moglo učinkovito nastaviti s radom na tom slučaju sve do oslobođenja te osobe. U nekim
slučajevima pokaže demon svu svoju snagu, već pri prvom ili dugom blagoslovu, a ta snaga varira
od osobe do osobe. U drugim se slučajevima simptomi pojačavaju. Ima opsjednutih i onih pod
đavloskim utjecajem koji svaki put navode nove tegobe. Stječe se dojam da čitavo zlo koje se krije
u njima mora malo pomalo izići na vidjelo kako bi se moglo ukloniti. Demon reagira na veoma
različit način na molitve i zaklinjanja.
On često prisiljava sebe da se čini ravnodušnim, ali zapravo trpi i trpi sve više što se više
bliži oslobođenje opsjednutog. Neki opsjednuti uporno ostaju nepomični i nijemi, a na podražaje
reagiraju samo očima. Drugi se opiru i mora ih se čvrsto držati da ne bi sebe povrijedili. Neki opet
jauču, osobito kad se stola pritisne na bolno mjesto – kako poučava obrednik – ili kad se iznad nje
načini znak križa ili se ona poškropi blagoslovljenom vodom. Tek malo njih bjesni i viče i njih
moraju rođaci ili pomagači čvrsto držati. Demoni su obično suzdrživi pri govoru. Obrednik stoga
upozorava da se ne postavljaju pitanja iz radoznalosti, već da se pita samo ono što koristi liječenju.
Najprije se pita za ime. Za demona koji se nerado očituje znači otkrivanje svoga imena svakako
poraz. A ako ga je rekao, tada se pri svim sljedećim egzorcizmima protivi ponoviti ga. Zatim se pita
đavao koliko je demona nazočno u tijelu. Može ih biti mnogo ili malo, ali uvijek postoji vođa koji
ima ime navedeno na početku.
Ima li demon ime iz Biblije ili sačuvano predajom (na primjer Sotona, Belzebul, Lucifer,
Zàbulon, Meridiano, Asmodai), tada se radi o važnom demonu koji se teško pobjeđuje. Ali ta težina
ovisi i o snazi kojom je demon zadobio neku osobu pod svoju vlast. Ako je u tijelu više demona,
tada je vođa uvijek taj koji odlazi posljednji. Težina opsejdnutosti pokazuje se i u reakciji demona
na spominjanje svetih imena. Đavao obično ne izgovara takva imena, a ni ne može ih izgovoriti. On
ih nadomješta drugim izrazima: “On” označava Boga ili Isusa, “Ona” Majku Božju. Katkad on kaže
“tvoj vođa” ili “tvoja gospođa”, da bi tako imenovao Isusa ili Mariju. Ako je opsjednutost veoma
jaka i demon ima visok položaj (ponavljam da demoni zadržavaju položaj koji su imali kao anđeli),
tada je moguće da on izgovori Božje i Bogorodičino ime, ali uvijek skupa sa strašnim kletvama.
Mnogi vjeruju – iz meni nerazumljivih razloga -, da su zli duhovi brbljavi. To nije točno.
Demoni ne vole govoriti, a ukoliko neki put i počnu brbljati, tada govore prljave stvari, kako bi
zbunili egzorcista i izbjegli njegova pitanja. Ali postoje i iznimke. Jednom je egzorcita pater
Candido pozvan da pribiva egzorcizmu nekog svećenika koji se hvalisao kako ne vjeruje u zle
duhove. Svećenik se doduše odazvao pozivu, ali se ponašao na preziran način, skrstio ruke, nije
molio s patrom Candidom (što nazočni uvijek moraju činiti) i ironično se smješkao. Odjednom mu
se obratio demon: “Ti kažeš da ne vjeruješ u mene. Ali vjeruješ u žene, da, u njih vjeruješ. I te kako
vjeruješ u njih!”
Postiđen se svećenik posve tiho povukao i kad je stigao do vrata, žurno je nestao. Drugi put
je demon izbrbljao grijehe, kako bi obeshrabrio egzorcista. Pater Candido je egzorcirao nekog
mladića koji je u sebi imao zvijer. Demon ga je pokušao obeshrabriti: “Zar ne vidiš da s ovim ovdje
gubiš vrijeme? On nikada ne moli, redovito svraća u… vara …” A zatim je uslijedila druga lista
grijeha. Na kraju egzorcizma predložio je pater Candido mladiću da se na uobičajeni način
ispovijedi. Ali on nije želio ni čuti za to. Morao je biti gotovo nasilu uguran u ispovjedaonicu i tada
je odmah rekao da nema što ispovjediti. Pater Candido ga je upozorio na grijehe što ih je odao
demon i nesretnik je bio sve više zbunjen i morao priznati svu krivnju. Na kraju mu je pater
Candido mogao dati oproštenje i mladić je pri odlasku rekao: “Ništa više ne razumijem. I ti
svećenici sve znaju!”
Obrednik preporučuje i da se pita od kada se zao duh nalazi u dotičnoj osobi, iz kojih
razloga i da se postavljaju slična pitanja. U jednom ću drugom poglavlju govoriti o ispravnom
vladanju pri urocima, te o još nekim pitanjima koja se trebaju postavljati. Ovdje bih želio sad
odmah ustvrditi da je đavao kralj laži. On zna odlično okriviti ljude, kako bi izazvao sumnjičenja i
neprijateljstva. Đavolski se odgovori moraju uzimati s mnogo opreza. Ispitivanje đavla općenito ne
smatram osobito vrijednim. Tako se na primjer događa da on na pitanje kada će izaći iz dotične
osobe, navede određeni dan, jer se osjeća stjeranim u škripac, ali tada ne ode taj dan.
Egzorcist s iskustvom patra Candida, koji točno zna koji tip demona ima pred sobom i čak
može pogoditi njegovo ime, postavlja malo pitanja. Jednom je na pitanje o imenu čuo odgovor: “Ta
znaš ga!” A tako je i bilo. Demoni često posve spontano govore ako se radi o teškoj ospjednutosti i
time pokušavaju egzorcista obeshrabriti ili prestrašiti. Često sam čuo rečenice poput ovih: “Protiv
mene ne možeš ništa učiniti” ili “To je moj stan. Tu mi se sviđa i ostajem” ili “Samo gubiš vrijeme”
ili prijetnje poput: “Požderat ću ti srce” ili “Ove noći nećeš oka sklopiti od straha” ili “Poput zmije
ću se uvući u tvoju postelju” ili “Izbacit ću te iz kreveta”.
Ali tada šuti kad mu dajem odgovore poput: “Ja se nalazim pod Bogorodičinim zaštitnim
ogrtačem, što mi ti možeš učiniti?” ili “Mene štiti arhanđeo Gabrijel, pokušaj se samo boriti protiv
mene” ili “Za mene se anđeo čuvar brine da ne budem napadnut; tu ne možeš ništa učiniti”. Uvijek
se mogu naći i slabe točke zlih duhova. Neki se ne mogu oduprijeti znaku križa koji se načini iznad
stole koja se položila na bolno mjesto. Drugi ne podnose dah u lice. Neki se svim snagama protive
škropljenju blagoslovljenom vodom. Zatim ima rečenica ili molitava egzorcista, na koje đavao
gnjevno reagira ili čak gubi svoju snagu. Takve se rečenice moraju ponavljati, kao što savjetuje i
Obrednik. Egzorcizam može trajati dugo ili kratko; to ovisi o prosudbi egzorcista, već prema
okolnostima. Često je korisna i nazočnost liječnika, ne samo za prvu dijagnozu, već i kao savjetnika
tijekom egzorcizma; prije svega ako opsjednuti nije dobra zdravlja (na primjer pri srčanim
tegobama), ali i onda ako se egzorcist ne osjeća dobro. Liječnik može tada preporučiti da se
egzorcizam okonča. Ali egzorcist obično sam zna kad mora prekinuti.
Prije nego što demon napusti žrtvu. To je razdoblje veoma teško, a može i dulje potrajati.
Demon pokazuje s jedne strane da je izgubio snagu, a s druge strane pokušava pojačati posljednje
napade. Protivno normalnoj bolesti pri kojoj je pacijentu sve bolje, sve dok ne bude posve izliječen,
čini se da je opsjednutom sve gore. Kad više ne može, tada dolazi do oslobođenja. Nije baš uvijek
tako, ali veoma često. Demon koji napušta čovjeka gotovo je uvijek osuđen da ode u pakao, da
zauvijek umre, da izgubi svaku mogućnost uznemiravanja ljudi. On izražava to stanje očaja tijekom
egzorcizma često opetovanim povicima: “Ja umirem, umirem”, “Ne mogu više”, “Dosta, ubit ćete
me”, ili “Vi ste ubojice, krvnici, svi su svećenici ubojice” i slično.
On sada govori posve drukčije nego pri prvim egzorcizmima kad je govorio: “Ne možeš
učiniti ništa protiv mene”. Sada govori: “Ubit ćeš me, pobijedio si me”. Dok je ispočetka govorio
kako ne misli otići, jer mu je tu dobro, sada jadikuje kako mu je loše i kako želi otići. Svaki je
egzorcizam doista poput tučnjave s demonom: on trpi, ali isto tako izaziva boli i slabost u
opsjednute osobe. Čak dođe tako daleko da on priznaje kako mu je tijekom egzorcizma gore nego u
paklu. Kad je pater Candido jednog dana egzorcirao neku osobu i bio kratko pred njezinim
oslobođenjem, rekao je demon posve otvoreno: “Misliš li da bih otišao kad mi tu ne bi bilo gore?”
Egzorcizmi su za njega postali doista nepodnosivima. Da bi se moglo pomoći osobama koje
su na putu oslobođenja, mora se imati pred očima i drugi vid: demon pokušava prenijeti svoje
vlastito stanje na opsjednutog. Ako on sam više ne može, tada daje žrtvi osjećaj nepodnosive
slabosti; ako je očajan, tada pokušava prenijeti svoj očaj na opsjednutu osobu; ako misli da je na
kraju, da nema više nade u daljnji život i ne može više pravo misliti, tada daje opsjednutom čovjeku
dojam da je sve svršeno, da je njegov život na kraju i budi u njemu uvjerenje daje lud. Te osobe
često pitaju egzorcista upravo to: “Kažite mi iskreno, jesam li lud?”
Egzorcizmi postaju za opsjednutog sve mučnijima i zato se katkad ne drži dogovorena
dolaska, ako ne dođe u pratnji ili nije prisiljen doći. I ja sam već imao slučajeva kad su osobe kratko
prije oslobođenja prekinule s egzorcizmima. Kao što takvi “bolesnici” trebaju potporu da bi molili i
odlazili u crkvu primati sakramente jer to sami ne bi činili, tako trebaju i pomoć da bi se podvrgnuli
egzorcizmima, osobito u odlučujućoj završnoj fazi, i moraju se stalno hrabriti i poticati. Tim
teškoćama pridonosi bez sumnje tjelesni umor i izvjesna demoralizacija, jer je opsjednuta osoba
uvjerena da je njezina bolest već postala neizlječivom.
Poslije oslobođenja. Važno je da oslobođena osoba ne zanemaruje svoj ritam molitve,
učestalosti primanja sakramenata i obveza kršćanskog života. Ona bi se osim toga i poslije
oslobođenja trebala uvijek iznova dati blagosloviti, jer dosta se često događa da đavao ponovno
napadne i pokuša se vratiti. Ne smije mu se otvoriti nijedna vrata. Možda bi se umjesto o oporavku
trebalo govoriti o vremenu jačanja koje ja potrebno da bi se sačuvala oslobođenost od đavolskog
utjecaja. Ja sam doživio nekoliko slučajeva recidiva, ponovnih padova. To se nije uvijek moglo
pripisati nemarnosti onih već jednom oslobođenih koji su u tim slučajevima nastavili svoj intenzivni
duhovni život. Ali drugo je oslobođenje bilo relativno jednostavno. Ako je međutim recidiv bio
pospješen zanemarivanjem molitava i ako je dotična osoba možda opet zapala u svoje stare grijehe,
tada se stanje još više pogoršava, kao što se u Evanđelju po Mateju (12, 43-45) kaže: “Kad nečisti
duh iziđe iz čovjeka, luta pustim mjestima tražeći pokoja. Ali ga ne nalazi. Tada veli: ‘Povratit ću se
u svoju kuću iz koje sam izišao.’ Kad stigne, nađe kuću praznu, pometenu i uređenu. Tada ode i
uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđe i tu se nastani.” Očito je dakle, kao što
sam rekao već više puta, da demon čini sve kako bi prikrio svoju nazočnost. A upravo nam to
saznanje pomaže da razlikujemo opsjedutost od nekih oblika psihičkih bolesti pri kojima pacijent
čini sve da bi skrenuo pozornost na sebe. Zao duh se ponaša dakle upravo obrnuto“.192
Jedan od klasičnih priručnika katoličke duhovnosti ovako sažima praktične upute vezane uz
egzorcizam i ulogu svećenika.193 Budući da je Isus Krist svojoj Crkvi ostavio vlast izgoniti đavole,
ona je odmah u početku ustanovila red egzorcista, kojima će povjeriti vlast, da stavljaju ruke nad
zaposjednute, bilo krštene bilo katekumene. A kasnije je sastavila i molitvene obrasce, kojima su se pri tom imali služiti. Ali kako se za vršenja teške egzorcističke službe traži mnogo znanja, kreposti,
opreznog nastupanja, ta je vlast danas vezana i mogu je na svečani način izvršavati samo izabrani
svećenici, koje je za to izabrao biskup. Ipak svećenici mogu obavljati privatne molitve oslobađanja,
koristeći se crkvenim molitvama ili drugim obrascima. I laici mogu moliti te molitve, ali, jasno, ne
u ime Crkve.
Dakle obrednik egzorcizma propisuje način, kako treba postupati i daje egzorcistima veoma
mudre upute. Mi ovdje možemo iznijeti samo glavne. Kad je posjednuće jednom utvrđeno i kad je
postignuto ovlaštenje za izvršenje egzorcizma, onda se može pristupiti samom obredu egzorcizma.
Vrlo je zgodno, da se dotični svećenik uzorna duhovnoga života pripravi za tu važnu službu
poniznom i iskrenom ispovijedi, da đavao ne uzmogne predbacivati egzorcistima njihove pogreške.
A osim toga: postom i molitvom, jer se taj rod izgoni samo tim sredstvima.
Općenito govoreći, egzorcizmi se imaju obavljati u crkvi ili kapeli, osim ako se iz vrlo
važnih razloga razborito odluči, da ih se obavlja u kakvoj posebnoj prostoriji. U svakom slučaju
neka egzorcista ne bude sam sa zaposjednutom osobom. U njegovoj se pratnji moraju nalaziti
ozbiljni i pobožni svjedoci, dosta jaki, da drže bolesnika u njegovim napadima. Ako se radi o ženi
treba da budu prisutne, – da je drže – žene, koje su prokušane u razboritosti i kreposti. I svećenik će
kod toga pokazivati najveću suzdržljivost i čednost.
Nakon što je izmolio propisane molitve, egzorcista, će nastaviti pitanjima. On mora
postavljati pitanja, autoritativno i ograničili se samo ona pitanja, koja su potrebna, i koja savjetuje
Obrednik: za broj i imena duhova koji zaposjedaju dotičnu osobu, vrijeme i molitve, što su u nju
ušle. Onda ga se pozove, da se izjasni, kada će otići i koji će znak dati, po kojem će se poznati, da je
izašao, prijeteći mu se – opre li se – da će se povećati njegove paklene muke razmjerno s njegovim
opiranjem.
U tu će se svrhu upotrebljavati upravo ona zaklinjanja, koja ga – čini se – više ljute, kao što
je zazivanje Isusova Imena i Marijina, križanje i škropljenje blagoslovljenom vodom. Prisiliti ih
treba, da se prostru pred presvetom Euharistijom ili pred Raspelom ili svetim moćima. Treba
brižljivo izbjegavati svaku brbljavost, znatiželjna i radoznala pitanja. Ako nečisti duh daje
zajedljive ili smiješne odgovore, ili ako skreće s pitanja, tada mu valja naložiti autoritativno i
dostojanstveno da šuti.
Ne smije se dopustiti svjedocima egzorcizma – kojih u ostalom mora biti samo malo da
postavljaju pitanja. Oni neka budu tihi i neka šute i neka se mole zajedno s Onim, koji izgoni
đavole. Egzorcista ne smije, unatoč vlasti koju ima, nastojati da otpravi đavla radije na ovo mjesto
nego na koje drugo. On se ima ograničiti na to, da istjera zlog duha, prepuštajući njegovu sudbinu
Božjoj pravdi. Egzorcizmom treba nastaviti više puta, što više i više dana, s razmacima odmora, sve
dotle dok đavao ne izađe ili barem ne pokaže spremnost da to učini.
Kad je oslobođenje od posjednuća utvrđeno, egzorcista moli Boga da zabrani đavlu, da se
ikada vrati u tijelo, koje je morao napustiti. Zahvaljuje se Bogu i poziva oslobođenu osobu, da ga
blagoslivlja da se brižno čuva svakog grijeha, da opet ne padne pod vlast zlog duha.
