Opis vanrednih đavolskih djelovanja i utjecaja

Postoji čitav niz izvanrednih đavolskih djelovanja koja nose različita imena ovisno o težini
na načinu utjecaja đavla.

Ovisnost i podložnost đavlu

Ovo je slučaj kad se neke osobe same predaju đavlu i time postaju štovatelji Sotone,
sotonisti, te on postaje njihov gospodar. One sklapaju s đavlom savez, predaju se njemu i posvećuju
neki puta koristeći se i vlastitom krvlju. Takve osobe neumoljivo padaju pod gospodstvo đavla i
veoma teško se mogu iz njega osloboditi. Oni namjerno vrše magijske obrede, organiziraju se u
sotonske sekte a ne rijetko čine i obrede crnih misa u kojima svetogrdno oskvrnjuju Isusa u
posvećenim hostijama koje su ukrali iz Crkvi.
Našim čitateljima donosimo ovo potresno i tragično svjedočanstvo poznatog i priznatog
talijanskog egzorciste don. Raula Salvuccia koji po nalogu svog biskupa već desetljećima djeluje u
svojoj biskupiji. Na veliku žalost krađa ili potajno iznošenje posvećenih hostija je praksa koja se sve
više javlja u svijetu pa i u Hrvatskoj redovito s nakanom profaniranja Euharistije. Don Raul piše:
“Vidio sam i slušao, po žalosnoj privilegiji, jedan prikaz s dijapozitivima crne mise, prakse
koja potiče toliku radoznalost. Okruženje: mračno s puno crnih zastora, na sredini nešto što nalikuje
na crkveni oltar, na kojemu je bila ispružena gola mlada djevojka, djevica okrenuta prema gore.
Djevojka je bila došla do oltara bosih nogu na kojima su bila iscrtana dva križa, tako je hodajući
gazila križeve. Jedan čovjek iz sotonističke sekte se porezao na ruci. Muškarac koji je služio obred
je krv koja je izlazila iz rane skupljao u neku posudu te tu i tamo njome mazao tijelo djevojke. Po
zemlji, unaokolo oltara, je bilo nekoliko posvećenih hostija, po kojima su prvo gazili, a zatim su
svaku hostiju boli vrhom nekog noža.
Nakon ovog svetogrđa slijedilo je još jedno koje se ne usuđujem opisati. Na kraju muškarac
koji je služio obred je imao odnos sa djevojkom oskvrnjujući tako njeno djevičanstvo. Voditelj
prikaza na kraju ironično zaključi da danas ozbiljan problem za obred nije pribaviti posvećene
hostije nego svaki puta pronaći djevojku koja je djevica za svaku novu crnu misu”.

Vanjske smetnje

To su napadi đavla, koji nisu izravno usmjereni prema čovjeku, nego prema njegovom
imanju (usp. slučaj Joba): prema mjestima (sobe, stvari, polja…), predmetima (kola, jastuci,
madraci…), životinjama. Ne bez razloga, mudrost Crkve, u njezinom Obredniku ima razne molitve
upravo za ovakve slučajeve. To su slučajevi kad đavao djeluje na prostore i ambijente u kojima na
primjer događaju stvari ne objašnjive naravnim sredstvima, šumovi i udarci bez ikakva
obrazloženja, svijetla apsolutno izvan uobičajenoga električnog ili dnevnoga, zvukovi sa pjesmama
posve stranima danju i noću, odnošenje predmeta, prevrtanje namještaja i sjedalica bez da to itko od
ljudi učini, tanjurima i čašama koje se razbijaju na nezamisliv način a da ih nitko nije dirnuo,
zastrašujući krikovi i strahovi i slični slučajevi.

Đavolske infestacije –smetnje

Radi se o đavolskim utjecajima koji se odnose na osobe, infestacije smetnje osoba.
Nemojmo zaboraviti da đavao je biće duhovne naravi i može djelovati na naše nutarnje duševne
moći, a da pri tome ne koristi naša vanjska sjetila i vanjske podražaje, i pri tome proizvodi kod
raznih osoba raznoliku i nezamislivu fenomenologiju, pa i kod svetaca (kao što su Arški župnik, sv.
Ivan Bosco, Otac Pijo…)
Osoba koju Sotona infestira doslovno se osjeća obuzeta fantazijama dosadnim, trajnim
zanovjetajućim i posesivnim sve do stanja ludovanja, a da to nije stvarno stanje ludosti, ideje koje
osobu trajno muče; jedno trajno slušanje nekog nutarnjeg govorenja od neke druge osobe, ne
dopušta osobi da se odmara i spava, s drhtanjem tjeskobama očaja i srdžbe, razdražljivosti
apsolutno stranih od onoga kakav je njezin redoviti živčani sustav; nezaustavljiv poticaj antipatije i
mržnje sve do čovjekoubojstva; trajni osjećaj smrada koji potiče na bljuvanje; prikazivanje opscenih
i monstruoznih viđenja koja se nameću i uzrokuju trajna strahovanja, do poludjelosti, trajna nutarnja
buka koja traje mjesecima tako da poludiš, danju i noću, a nema nikakve veze s dobro poznatim
kliničkim «slušnim fenomenima«; opscene i pjesme trajno napadaju osobnu a čuje ih samo onaj koji
je infestiran, mu ne dozvoljavaju počivati ni danju ni noću; šibanje, udarci rukama i nogama,
vidljivi i nevidljivi ali stvarni, koji ostavljaju prave modrice, otekline, rane koje puštaju gnoj,klinički se ne mogu svrstati, niti im se može naći odgovarajuća mast ili lijek… i tolika druga
očitovanja, neljudska i neprotumačiva.
Egzorcista don Amorth ovako opisuje ove vrste utjecaja đavla: „Đavolska mučenja: to su
više ili manje tjelesna oštećenja i bolesti koja ne dosežu međutim stupanj opsjednutosti da bi žrtva
izgubila svijest ili činila stvari i govorila riječi za koje nije odgovorna…. Dakle nema sumnje daje
uzrok toj bolesti bio demonski. Slučajevi prave opsjednutosti prilično su rijetki. Ali mi egzorcisti
srećemo velik broj osoba u kojih je đavao nanio štetu njihovu zdravlju, imetku, radu, međuljudskim
odnosima i drugom. Utvrđivanje jesu li ta zla demonskog porijekla ili ne, te njihovo liječenje, nisu
dakako jednostavniji od dijagnosticiranja i liječenja prave opsjednutosti. Te se dvije vrste možda
razlikuju po svojoj težini, ali ne po teškoćama da se razumiju i liječe. Tu treba nadodati i đavolske
prisilne misli: tu se radi o mislima koje se nenadano javljaju, a katkad su i trajne, koje su često
racionalno apsurdne, ali kojih se žrtva ne može sama osloboditi. Ona se osjeća potišteno, očajno i
pomišlja na samoubojstvo. Time su gotovo uvijek zahvaćeni i snovi. Neki će čitatelji sada
vjerojatno biti mišljenja da su to jasni slučajevi za psihijatra. Tako onda i za sve druge fenomene
mogu postojati psihijatrijska, parapsihološka ili slična objašnjenja. Ali ima slučajeva koji se ne
mogu objasniti sredstvima znanosti i koji jasno pokazuju simptome đavolskog porijekla ili đavolske
nazočnosti. Razlikovati to uči se proučavanjem i praksom“.

Đavolsko opsjednuće

Opsjednuće je zapravo čitav niz trajnijih i žešćih đavolskih napast, nego što su redovite. Ono
je vanjsko, kad se događa utjecaj na vanjska sjetila ukazivanjima. Opsjednuće je nutarnje, kad je
izazivlje nutarnje, duboke utiske. Vrlo je rijetko to opsjednuće čisto vanjsko, jer đavao djeluje na
sjetila samo zato, da lakše smete dušu. Ipak ima svetaca, koji – iako su bili opsjednuti na izvanjski
način utvarama, svih mogućih vrsta, sačuvaše u svojoj duši potpuni mir.
Đavao može djelovati na sva vanjska osjetila. Na vid, prikazujući se čas u ogavnim
oblicima, da zastraši osobe i da ih odvrati od vježbanja u krepostima, kao što je to bio slučaj kod
časne Majke Agneze de Langeac i kod mnogih drugih. Drugi puta se opet pokazuje u zavodljivim
oblicima, da navuče dušu na zlo, kao što je često se događalo svetom Alfonzu Rodriguezu.
Na sluh, tako da osobe, koje opsjeda, čuju riječi ili pjesme, koje su sadržajem bogohulne ili
bludne, kako to čitamo u životu, bl. Margarete Cortonske. Ili se katkada čuje kao neko tapanje, da
zastraši, kako se to katkada dogodilo svetoj Magdaleni de Pazzi i sv. Župniku Arškom .
Đavao može djelovati na opip i to na dva načina: zadavajući udarce i rane, kako čitamo u
bulama za kanonizaciju sv. Katarine Sijenske, sv. Franje Ksaverskog i u životu sv. Terezije, katkada
opet zagrljajima, koji imaju za cilj izazvati na zlo, kako to sveti Alfonz Rodriguez pripovijeda sam
za sebe.
Kako to opaža o. Schram ima slučajeva, kad su ta ukazivanja jednostavne halucinacije, koje
nastaju uslijed živčanih uzbuđenja. I u tom slučaju su to sumnjive napasti.
Đavao djeluje i na nutarnja sjetila, na maštu i pamćenje, i na strasti da ih uzbuni. Kad
čovjeka unatoč njegove volje, salijeću nezgodne slike možemo u tom gledati posebno djelovanje
đavla. Osim toga, isto tako, kad je čovjek bez ikakvog pametnog razloga sklon na srdžbu, u
tjeskobama na očaj, na instinktivne pokrete antipatije ili naprotiv na opasne nježnosti. Bez sumnje,
katkada je vrlo teško riješiti, radi li se o pravom opsjednuću. Što više, kad su te napasti iznenadne,
žestoke, dugotrajne i teške za tumačenje naravnim uzrocima, možemo u tom vidjeti đavolsko
djelovanje. U slučaju sumnje dobro je pitati za savjet katoličkog liječnika, koji bi morao ispitati,
nisu li možda te pojave posljedica kakvog bolesnog stanja, koje bi se moglo ukloniti dobrom
higijenom.

Đavolsko opsjednuće (ili opsesija): ako se napastovanja, infestacije i đavolska posjednuća ne
izliječe odmah i izravno po sredstvima koja nam je Gospodin dao, i nastavljaju se postojano i
ustrajno, postaju prave i istinske đavolske opsesije, koje svode čovjeka na gotovo životinjsko stanje,razaraju njegov neurovegetativni sustav; san i apetit se gube, a osoba trajno sve više psihofizički
propada.
Bolesnik je dakle doista takav, jer trajno propada psihički i fiziološki, nikako ne može
spavati i trpi od pomanjkanja apetita, gađenje pred jelom, s trajnim i veoma jakim bolovima glave, s
neprestanim krvavim proljevima, sa smanjenjem moći gledanja i slušanja s izobličenim i
iskrivljenim licem i s upaljenim očima; s voljom koja je postala bezvoljnost, a intelektivnost je
gotovo nestala… Psihijatrija, neurologija, psihologija, parapsihologija ne mogu protumačiti te
fenomene, jer elementi analize izmiču aparatima i kontroli.
Postavlja se pitanje duhovnog vodstva onih koji dođu u ovakvo stanje. Treba zajedno spojiti
najveću razboritost i očinsku dobrotu. Prije svega, ne vjerovati, bez ozbiljnih razloga, u pravo
opsjednuće. Ali, radilo se o njem, ili ne, duhovnik mora imati mnogo ljubavi i smilovanja prema
pokorniku, kojeg napadaju strašne i dugotrajne napasti i pomagati mu mudrim savjetima.
Osobito će svoje pokornike podsjetiti na ono, što smo rekli o napastima, o načinu, kako
ćemo im se opirati. Ako se – u žestokom naletu napasti – dogodila kakva, neurednost bez ikakva
pristanka volje, onda će ih upozoriti da nema grijeha bez pristanka. U slučaju sumnje će prosuditi,
kao da grijeha nije bilo, barem ne teškoga, kad se radi o osobi, koja je redovito dobro raspoložena.
Kad se radi o gorljivim osobama, tada će se duhovni vođa pitati, nisu li te stalne napasti
zapravo pasivne kušnje, o kojima smo govorili. I tada će, ako se u to uvjeri, dati tim osobama
savjete, koji odgovaraju njihovom duhovnom stanju.
Ako je đavolsko opsjednuće moralno sigurno ili vrlo vjerojatne, mogu se upotrijebiti,
privatne molitve za oslobađanje. U tom slučaju je dobro, da se na to i ne upozori osobu, nad kojom
se kani moliti, ako se je bojati, da ovakva izjava ne bi uznemirila i uzbunila njezinu maštu. Dosta je
samo, da je upozorimo, da ćemo nad njom izmoliti jednu molitvu, odobrenu od Crkve.

Đavolsko posjednuće

Postavlja se pitanje o narav posjednuća. Dva dijela sačinjavaju posjednuće: prisutnost đavla
u tijelu zaposjednute osobe i vlast, koju on vrši nad tim tijelom – i preko njega – i na njegovu dušu.
To zadnje valja rastumačiti. Đavao nije sjedinjen s tijelom, kao što je duša sjedinjena s tijelom. On
se odnosi prema duši kao vanjski pokretač i ako na nju djeluje, to biva posredstvom tijela u kojem
boravi. On može izravno djelovati na tjelesne udove i vršiti na njih utjecaj, da izvode svakovrsne
pokrete. Neizravno djeluje i na sposobnosti i to u onoj mjeri, u kojoj su one u svom djelovanju
ovisne o tijelu.
Možemo dakle kod posjednutoga, razlikovati dva različita stanja: stanje krize i stanje mira.
Kriza je kao neka vrsta žestokoga napadaja, u kojem đavao pokazuje svoju tiransku moć, unoseći u
tijelo neko grozničavo gibanje, koje se očituje u grčenju, nastupima bjesnoće, bezbožnim i
bogohulnim riječima. Bolesnici – izgleda – gube tada svaki osjećaj za ono, što se s njima događa, i
kad dođu k sebi ne sjećaju se više ničega, što su rekli ili radije što je govorio i činio đavao preko
njih. Oni osjećaju đavolsku navalu samo na početku. Iza toga čini se gube svijest.
Ima međutim od tog općenitog pravila iznimaka. O. Surrin, koji je i sam postao zaposjednut,
egzorcizirajući Uršulinke iz Louduna, imao je svijest o svemu, što se događalo u njemu. On opisuje,
kako je njegova duša bila razdijeljena, otvorena s jedne strane đavolskim utiscima, a s druge strane
prepuštena djelovanju Božjem. Opisuje kako moli, dok mu se tijelo valja po zemlji. Nadodaje:
“Moje je stanje takvo, da mi preostaje vrlo malo čina, gdje sam slobodan. Želim li govoriti,
jezik me ne sluša. Za vrijeme Mise sam prisiljen, da se najednom zaustavim. Kod stola ne mogu
prinositi zalogaje k ustima. Ako se ispovijedam, grijesi mi izmiču s pameti. Osjećam, da je đavao u
meni, kao kod svoje kuće, i da ulazi i izlazi kako ga je volja”.
U časovima mira ništa ne odaje prisutnost zloga duha. Rekao bi čovjek, da se je povukao.
Ipak se katkada ova prisutnost očituje nekom kroničnom slabošću, koja prelazi sva sredstva
liječničke znanosti. Često se događa, da više demona, zaposjedne jednu te istu osobu: to pokazuje
njihovu slabost. Općenito govoreći đavao zaposjeda samo grešnike. Ima međutim iznimnih
slučajeva, kao što je i slučaj o. Surina.
Znakovi posjednuća. Budući da ima živčanih i umnih oboljenja, ili slučajeva ludila, koji su u
svojem vanjskom izgledu vrlo slični posjednuću, vrlo je važno da iznesemo neke znakove, po
kojima bi se moglo prepoznati i razlikovati đavolsko posjednuće od bolesnih pojava.
Prema Rimskom Obredniku ima tri glavna znaka, po kojima se može prepoznati posjednuće:
govoriti nepoznatim jezikom i to upotrebljavati više riječi, toga jezika ili razumjeti nekoga, koji ga
govori; otkrivati daleke i tajne stvari; pokazivati snagu, koja nadmašuje dob ili stanje, i drugo
slično. A što se više takvih pojava sastane, to je veći znak.
U nekoliko ćemo riječi rastumačiti svaki taj znak. Upotreba nepoznatih jezika. Da bi se to
utvrdilo, treba provesti ozbiljni ispit o odnosnoj osobi, vidjeti nije li možda u prošlosti imala prilike
naučiti neke riječi tih jezika, nadalje, da li ona, mjesto da samo izgovara neke izraze, koje je naučila
napamet, govori i razumije jezik, koji joj je doista nepoznat.
Otkrivanje nepoznatih stvari, što se ne može na nikakav naravni način rastumačiti. I tu treba
ozbiljno ispitati, stvar. Radi li se na primjer o dalekim stvarima treba ispitati i biti siguran, nije li ih
dotična osoba saznala putem, pisma, telegram ili kakvog drugog naravnog sredstva. Ako se radi o
budućim stvarima, treba čekati njihovo ostvarenje, da bismo vidjeli, jesu li se one ispunile upravo
onako, kako je rečeno, i jesu li dovoljno točno izražene, da ne bi bilo nikakve jednoznačnosti. Ne
treba dakle voditi nikakva računa o onim bespredmetnim proročanstvima, koja navješćuju velika
zla, koja slijede iza sretnih uspjeha. Na taj bi način bilo vrlo lako steći glas proroka! Kad je
činjenica dovoljno utvrđena, treba vidjeti i utvrditi, da li ta nadnaravna spoznaja dolazi od dobroga
ili zlog daha, prema pravilima za razlikovanje duhova. I konačno, dolaze li od zlog duha, koji je
upravo sada prisutan u zaposjednutome.
Pokazivanje snage, koja vidno prelazi sile dotične osobe, vodeći računa o njezinoj dobi, o
njezinoj izvježbanosti, o njezinom bolesnom stanju, itd. Ima doista slučajeva razdraženosti, gdje su
sile dvostruko veće. Već smo rekli, da je pojava lebđenja kad je dovoljno dokazana, nadnaravna,
odnosno mimo naravna. Ima slučajeva, u kojima se – vodeći računa o okolnostima – to ne može
pripisati Bogu ni anđelima. Moramo dakle u tom gledati znak đavolskog utjecaja!
Uz ove znakove možemo nadodati i one, koji se pokazuju iz učinaka, što ih je izazvala
upotreba egzorcizama ili blagoslovljenih stvari, osobito, ako se to primjenjuje bez znanja osoba
koje su navodno zaposjednute. Ima ih na primjer, koji prilikom dodira jednom svetom stvari, ili dok
se nad njim mole liturgijske molitve, upadaju u strašni bijes i užasno psuju. Ali taj je znak siguran
samo kod onih, kod kojih se to radi bez njihova znanja. Naime, ako oni to opaze, mogu se i sami
razbjesniti bilo zbog svoga straha i bijesa na sve, što je religiozno, bilo da se samo pretvaraju.
Prema novom obredniku za egzorcizam koji je papa sv.Ivan Pavao II. odobrio je 1. listopada
1998. obnovljeni Obrednik egzorcizama (kao dio Rimskog obrednika), a objavljenje Dekretom
Kongregacije za bogoslužje i disciplinu sakramenata od 22. studenog 1998. godine crkva poziva na
oprez kada je riječ o egzorcizmu. Potrebno je da se učini solidna diferencijalna dijagnoza u kojoj će
se točno razlučiti davolsko opsjednuće od psihičke bolesti. Poznato je, naime, da neke psihičke
bolesti kao što su paranoidna shizofrenija, disocijativni poremećaj osobnosti, teži histerični napadaji
kao i neke epileptične manifestacije mogu imati sličnosti s pravim opsjednućem. Stoga je potrebno
da se svaki egzorcist savjetuje s psihijatrom pri utvrđivanju stanja.

Sažeto govoreći, razumno je zaključiti da se radi o đavolskom opsjednuću u ovim
slučajevima: kad se radi o provali neke druge osobnosti koja se snažno protivi svemu što je sveto i
povezano s Crkvom; kad se kod iste osobe očituju izvanredna fizička snaga i razne parapsihološke
sposobnosti neprotumačive znanstvenim putem i kad psihofarmaci nemaju nikakvu djelotvornost u
ukla¬njanju spomenutih simptoma. Kod pravog opsjednuća ne pomažu psihofarmaci, jer je
opsjednuti imun na sve lijekove.
Crkva takva stanja liječi blagoslovinom koja se zove egzorcizam, tj. obredom oslobođenja od
zloduha. Ovdje treba naglasiti da davao neprekidno nastoji odvojiti svakog čovjeka od Boga, no to njegovo »redovito« djelovanje pri kojem navodi na grijeh i zlo ne zovemo opsjednuće. O
opsjednuću je riječ u izvanrednim slučajevima koje ponekad i nije lako pre¬poznati kao takve.
Mogući detaljniji simptomi za eventualnu potrebu egzorcizma mogli bi biti i ovi (osim
maloprije spomenutih i onih koje navodi novi Obrednik ): blokade na početku molitve, nesavladiva
odbojnost prema crkvi i svetim mjestima, prema blagoslovljenoj vodi, posvećenim predmetima,
euharistiji; zatim besramne misli u pristupu nadnaravnom, napastovanje da se psuje u trenutku
pričešćivanja, silno ili neobjašnjivo očajanje, zlopamćenje i mržnja, neobična žestina; ponekad
groteskni fenomeni: nastrane pohlepnosti (primjerice, pohlepa za hranom ili seksom) te druge
bolesne pomame. Sve to mogu biti uobičajene napasti. No kad su simptomi konvergentni, jaki i
teški, s oštrim početkom i završetkom ili s pogoršanjem u trenutku kad osoba pojačava vjerski život
i svoje ćudoredno nastojanje, vjerojatnosti o nastupu zloga duha postaju veće.
Đavolsko posjednuće je očitovanje Sotone jc medu najtežima i najstrašnijima. To je pravo
gospodstvo koje on vrši izravno na tijelu, a neizravno na dušu: jadno ljudsko stvorenje postaje
podatno sredstvo njegove despotske i perverzne moći. Iskustvo pokazuje da se đavao može kod tih
osoba služiti njihovim tjelesnim moćima kako hoće: može dignuti tijelo osobe i držati ga dugo u
zraku, prenijeti je na bilo koje mjesto posve lako i brzo; govoriti drevne i moderne jezike koje
pacijent ne pozna, recitirati na pamet odlomke iz knjiga koje ta osoba nije nikada čitala, modificirati
fizičke funkcije tijela (probavu, izlučivanja sekreta, krvotok, disanje…).
Osoba zauzima najnestalnije pozicije, može lako učiniti pokrete najboljih akrobata, hodati i
trčati zatvorenih očiju, zadivljujuće izbjegavajući svaku zapreku; može izvrsno svirati, slikati i vršiti
druge aktivnosti nikad učene, davati veoma oštre glasove i s ljudsko životinjskim biljegom,
poznavati stvari iz prošlosti, daleke, skrivene, čitati tuđe misli i vršiti druge veoma čudnovate čine.
Nije dakle lako prepoznati pravo posjednuće i nikad ne možemo biti dovoljno oprezni, prije
nego se izjasnimo.
Razlika između posjednuća živčanih poremećaja. Iskustvo, što ga imamo od osoba, koje su
bolovale od živčanih poremećaja je pokazalo, da postoji neka sličnost izmetu ovih bolesnih stanja i
vanjskog vladanja zaposjednutih. Tome se ne moramo čuditi. Đavao može prouzročiti bilo živčane
bolesti bilo vanjske pojave, koje su veoma slične ovim živčanim. I to je još jedan razlog više, da
treba biti vrlo suzdržljiv u tim sudovima o navodnim slučajevima posjednuća.
Ali ta se sličnost odnosi samo na vanjsko držanje, koje samo po sebi ne pruža nikakva
dokaza za zaposjednute. Još se nije našlo živčano bolesnih, koji govore nepoznatim jezicima,
otkrivaju tajne srca ili da proriču budućnost točno i sigurno. To su, dakle, rekli smo već, pravi
znakovi posjednuća. Kad ih uopće nema, možemo vjerovati, da se radi o običnoj živčanoj stvari.
Ako su se koji puta egzorcisti prevarili, to se dogodilo samo zato, što su se udaljili od
pravila, koja je dao Obrednik. Da bi se izbjegle ovakve zablude, zgodno je i dobro je, da stvar ne
ispita samo svećenik, nego i katolički liječnici.
Posebno valja biti oprezan u slučajevima umišljenog posjednuća. Može se dogoditi, da takav
stvarni slučaj posjednuća kod onih koji su bili svjedoci tog slučaja, izazov živčano stanje i
rastrojenost koja je na vani sasvim slična posjednuću. Najbolji način, da se to izbjegne jest da se
udalje osobe, koje su tome sklone i da se uklone iz sredine, u kojoj su došle do tog živčano
rastrojenog stanja.
Lijek protiv posjednuća. Ti su lijekovi, općenito govoreći, svi oni, koji mogu umanjiti
djelovanje đavla na dušu, očistiti dušu i ojačati volju protiv đavolskih nasrtaja. A na posebni način,
lijek protiv posjednuća su egzorcizmi (zaklinjanja).
Općeniti lijekovi. Upotrijebit će se sve ono, što smo već spomenuli kad smo govorili o
đavolskim napastima. Jedan od najuspješnijih lijekova i sredstava je čišćenje duše u dobroj
ispovijedi, a posebno u općenitoj ispovijedi, koja udaljuje od nas oholog i nečistog duha, ponizuje
nas i posvećuje. Obrednik savjetuje, da se uz to nadoda post, molitva i sv. Pričest.
Što je čovjek čistiji i umrtvljeniji i đavao ima manje utjecaja na njega. A po sv. Pričesti
dolazi u nas. Onaj, koji je svladao đavla.
Sakramenti i blagoslovljeni predmeti su također vrlo moćno sredstvo radi molitava, što ih je
Crkva molila, blagoslivajući te stvari. Sveta je Terezija imala posebno pouzdanje u blagoslovljenu
vodu, a to pouzdanje nije bez temelja, jer Crkva uz nju veže moć udaljiti đavla. Ali se treba njome
služiti velikom vjerom, ponizno i pouzdano.

Raspelo, znak svetog Križa, a napose prave relikvije križa Isusova su đavlu strašne, jer je
pobijeđen na Križu: “Da onaj, koji je na drvetu iznio pobjedu, na drvetu bude i svladan po…”. Iz
istog se razloga zli duh mnogo boji i zazivanja Imena Isusova, koje, prema obećanju samog
Učitelja, ima čudesnu moć, da tjera u bijeg vragove.