Đavolski utjecaji na putu vjere i oslobađanje od njih
Đavolski utjecaji na putu življenja vjere su opće iskustvo. Glavna podjela ovih utjecaja je na
redovite i vanredne. Ovdje ćemo kratko iznijeti tradicionalni katolički nauk o ovim temama koje
kod mnogih bude radoznalost.
1. Đavolske napasti – redoviti đavolski utjecaji
Napastovanje je jedan redoviti i jedan on najčešćih načina, kako nas đavao napada i progoni
u ovom životu. Ali treba kazati da za svaku napast koju neki čovjek doživljava nije izravno
odgovoran đavao. Vlastita nepročišćenost, sklonost i grešna želja mogu biti razlogom napasti kao i
duh svijeta protivan evanđelju kojemu se netko po grešnim prigodama izlaže. Ali sotona je
napasnik od početka. Prvi ljudi su po njegovu napastovanju pali: “Po vražjoj zavisti je došla smrt
na ovaj svijet (Mudr 2, 24) Nitko nije izuzet od njegova napastovanja, čak ni sam Isus. Đavao je i
nadalje najvećim neprijateljem našega spasenja. “Vaš protivnik đavao obilazi kao ričući lav tražeći
koga da proždre” kaže slikovito a vjerno sv. Petar. (Pt 5,8). Griješeći stavljamo se u službu vraga:
„Tko griješi od đavla je“ (1 Iv 3,8).
Postoje dvije krajnosti u odnosu na sotonu, pripisivati mu sva zla a druga je krajnost negirati
i samo postojanje đavla. Đavli ne mogu izravno i neposredno pokretati ljudsku volju jer ona ostaje
slobodna, no mogu ju pokrenuti indirektno i posredno i to na dva načina. Đavao nas napastuje
indirektno, preko svijeta i naših požuda, ili direktno: poticanjem i nagovaranjem na zlo. Ponajprije
probuđujući pokrete sjetilne težnje, koji volju potiču na pristanak na ono što nije dobro. Na drugi
način mogu đavli indirektno i posredno djelovati na volju time, što predmet grijeha stavljaju ili pred
vanjska sjetila pred oči, ili pred maštu mameći raznim priviđanjima i slikama volju da pristane na
grijeh. Ako duša pristaje na napastovanja đavla onda te njegove sugestije postaju dio njene nutrine.
Sv. Diadoko, biskup Foticeje zapisa: „Ljudsko srce samo od sebe rađa dvije vrste misli,
dobe i loše i to zbog iskonske rane i prijevare. Srce kao neki trag sadrži u sebi ono što nije dobro.
Ipak u većini slučajeva zle misli u srcu se javljaju na gorki poticaj đavla. Osjećamo da ove zle misli
rastu u nama kao da dolaze iz srca. Razlog ovoga stanja je u razumu koji imajući finu moć spoznaje
prima posredstvom tijela one misli koje sugeriraju zli duhovi. Naklonost tijela slijedi misli koje nisu
dobre i pravedne ulazi na jedan način koji ne poznajemo u djelovanje duše koja je tako otvorena
prema njima. Tko se naslađuje i nalazi zadovoljstvo u mislima koje sugerira zlobnost sotone i
utiskuje, da tako kažemo te zle misli u svoje srce, sigurno će ih poslije ponovo imati kao plod svoje
mentalne aktivnosti“.
Bog sam naime niti želi niti odobrava, niti dopušta napastovanje đavla, jer je ono poticanje
na grijeh. On ga samo pripušta u smislu da ne sprječava silom slobodu, kao što i kod ljudi u istom
smislu pripušta grijeh. Razlozi pak ovog pripuštanja treba tražiti u Božjoj prividnosti, koja pripušta
napastovanja ili da se pokaže slava Božja kao što je to bilo kod Isusova napastovanja, ili da se
nekoga kazni grijeh da se prekori grešnika, kao kod Davida, ili da se mi poučimo kao u slučaju
Joba.
Po đavolskim napastima jače se pokazuje Božja dobrostivost, koja na u napasti otvorenije
pomaže i tako se upoznaje još dublje zloća đavla; jasnije se očituje snaga križa Kristova, po kojem
đavli budi nadvladani a vjernici vjerom u Krista ojačani. Bog pripušta sotoni da nas napastuje zato
što se svaki čovjek treba se slobodno opredijeli za Boga. Tek u napastima svatko pokazuje svoju
pavu moralnu vrijednost.
Tako da za vjernike đavolska napast je prigoda za vježbanje u krepostima, njome oni koji se
prepuštaju zlu budu kažnjavani, oni koji imaju dobru volju se čiste, svi su kušani. Oni, koje muče
kušnje, jače dožive vlastitu nemoć, te postaju ponizniji, jasnije uviđaju grešne prigode, izdaleka
pred njima bježe, potiču se na krepost, utječu se k Bogu, i, ako uistinu žele, uz njegovu pomoć
stječu nove zasluge palmu slave pred Bogom.
Snaga đavolske napasti može biti veća ili manja. Različitost jakosti đavolskog napastovanja
ne zavisi samo od djelovanju đavla, nego i o različitoj sklonosti i dispoziciji čovjeka, koji
doživljava kušnju. Đavao nastoji da čovjeka zavede da padne u onu manu, na koju je više sklon.
No ma koliko bila jaka napast, ljudska volja nikad nije prisiljena na pristanak. A ako se on dogodi
duša pada u grijeh uglavnom zbog svoje nepročišćenosti i vlastite barem djelomične privrženosti
grijehu. Po svjedočanstvu naime apostola Bog nikada ne dopušta takve napasti, kakvih mi, ojačani
njegovom milošću, ne bismo mogli svladati, prema riječima sv. Pavla: »Ali je vjeran Bog, koji vas
ne će pustiti, da budete kušani preko svojih snaga.« (1 Kor 10, 13).
Na prvim stranicama Biblije imamo opis đavolske napast. Đavao rijetko nastupa otvoreno,
on se redovito približava prikriva u sugestijama. Zmija reče Evi: Zar vam je Bog kazao da ne
smijete jesti ni s jednoga stabla u vru? (Pos 3,1) Neprijatelj dalje nastupa prema našem reagiranju:
ako smo jaki i odlučni, pušta nas na miru; kad opazi da smo meki, kolebljivi ona nastavlja još
otvorenije s napašću. Eva se upušta u razgovor, a napast ide naprijed te zmija nastupa otvoreno,
hvali i nudi “zabranjeno voće”, koje golica naše strasti, a osobito oholost : Nećete umrijeti…, bit ćete
kao bogovi. (Pos 3,5)
Dakle napast je napast, ali još nije grijeh. Tek svjesna i svojevoljna privola čini nas moralno
odgovornima za naša djela. Po njoj objektivno zlo postaje također i subjektivno, grijeh. Katkada se
događa da nismo potpuno sigurni da li smo pristali uz napast i sagriješili. Kako ćemo postići
izvjesnost savjesti? Sigurno smo sagriješili: ako smo priželjkivali grješnu prigodu i nismo joj se
uklonili; ako se nismo odmah oduprli napasti već smo oklijevali; ako smo na nju pristali makar i
napola (tada je svakako lagani grijeh); ako smo se u njoj svjesno naslađivali; i pogotovo ako smo
izvršili ono što je napasnik želio.
No, niti nakon grijeha sotona ne napušta svoju žrtvu. Drži je u zabludi i sljepilu, tako da ne
spozna svoga grijeha. Na taj način postaje se okorjeli grješnik. Ako se ipak krivcu “otvore oči” kao
Adamu i Evi koji se poslije grijeha sakrivaju, sotona ga nastoji pretjeranim stidom i strahom
odvratiti od ispovijedi i obraćenja.
Postavlja se pitanje kako se vladati u napasti? Još prije treba, dakle, izbjegavati napasti i
grješne prigode. Napasti su najopasnije kad im se sami izlažemo te kad ih pripuštamo zbog svoje
nemarnosti ili preuzetnosti. U napasti je najbolje odmah početi moliti se kratkim zazivima i
oduprijeti se na početku, odlučno se boriti, ne neodlučno i napola, ne očijukati s napasnikom,
bježati duhom, okrenuti pažnju na dobre stvari, i tijelom udaljiti se. Upraviti svoju pamet i srce
Bogu, te ga zazivati u pomoć. Poslije napasti moguća su tri slučaja. Ako smo pobijedili napasnika,
zaslugu nemojmo pripisivati sebi već Bogu. Pretjerano samopouzdanje i precjenjivanje sebe veoma
je opasno za buduće napasti.
Ako smo sagriješili, ne smije se očajavati, nego valja odmah se pokajati i čim prije
ispovjediti. Ako smo ostali u sumnji jesmo li sagriješili, ne smije se obnavljati u pameti doživljaj
napasti, nego je potrebno obratiti se za savjet ispovjedniku ili duhovnom vođi. Klasičan nauk
katoličke tradicije se svodi na slijedeće, u sumnji je prosudba u korist duše, ako duša istinski traži
Boga i bori se s napastima, ako je pristala na njih onda ima nutarnju sigurnost da je to učinila, a ako
joj se javlja sumnja da li je pristala onda nije bilo pristanka ili barem potpunog pristanka. U težim
napastima borba može biti duga i naporna. Dakle đavolske napasti se ne mogu izbjeći na putu
življenja vjere ali ozbiljnim i odgovornim kršćanskim životom duša se može s njima nositi i ne
podleći im.
A općenito govoreći o borbi s đavolskim utjecajima možemo citirati zagrebačkog
nadbiskupa i kardinala Josipa Bozanića koji je na Cvjetnicu 2000 godine, nakon pobožnosti
Križnoga puta na Ksaveru u Zagrebu, istaknuo je da valja svjesno, slobodno i odgovorno nastaviti
životnu borbu, pa je iznio deset pravila za borbu protiv napasnika, đavla:
– Nemoj zaboraviti da Đavao postoji On ‘je lažac i otac laži’ (Iv 8,44). Prva laž kojom nas
želi obmanuti jest da nas uvjeri da ne postoji.
– Nemoj zaboraviti da je Đavao napasnik. On je napastovao Adama, Izraela i samog Isusa.
On napastuje, stavlja na kušnju i potiče na zlo svakog čovjeka. Nemoj si umišljati da ćeš biti
pošteđen ili da si neranjiv.
– Nemoj zaboraviti da je Đavao veoma lukav i domišljat. On stalno vreba i postavlja
zamamljive zamke, kao što je to učinio i prvom čovjeku, Adamu, kojemu je pokazao zavodljive
strane zabranjenog voća koje je ‘dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno’ (Post 3,6).
– Bdij: u očima i u srcu. I budi čvrst: u duhu i životu. Prvi papa, sveti Petar, potiče nas:
‘Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, Đavao, kao ričuči lav obilazi tražeći koga da proždre’ (1 Pt
5,8). A apostol Pavao kaže: ‘Jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu
Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima Đavolovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa,
nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih
duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan
zli i održati se kada sve nadvladate’ (Ef 6,10- 13).
– Čvrsto vjeruj u Kristovu pobjedu nad napasnikom. Ta te vjera čini sigurnim i
nepokolebljivim nasuprot svim napastima. Krist je najjači. On je rekao: ‘Ako Ja po Duhu Božjem
izgonim đavle, zbilja je došlo k vama Kraljevstvo Božje’ (Mt 12,28)
– Imaj uvijek na pameti da te Krist čini dionikom svoje pobjede. Kao što je učio sv. Ćiril
Jeruzalemski: ‘Krv žrtvovanog jaganjca, Krist Isus je snaga koja tjera demone (Mistagoška
kateheza,l). To je milost sakramenta, posebno Euharistije. To je milost koju nam pruža Crkva i u
blagoslovinama, kao stoje to blagoslovljena ili sveta voda.
– Slušaj Riječ Božju. Sveti Petar nasuprot Đavlu kao ‘ričučem lavu’ potiče nas: ‘Oprite mu se
stameni u vjeri’ (1 Pt 5,9). Vjera se rađa i hrani u slušanju Riječi Božje, koja je ‘nozi mojoj svjetiljka
i svjetlo mojoj stazi’ (Ps 119,105).
– Budi ponizan i svjestan svoje krhkosti S pouzdanjem se trebamo predavati Gospodinu koji
je za nas molio ovako: ‘Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga’ (Iv 17,15)
– Uvijek moli, bez prestanka moli. Borba i pobjeda u napasti moguća je samo pomoću
molitve. Isus u molitvi pobjeđuje napasnika. On nam govori: ‘Bdijete i molite da ne padnete u
napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo’ (Mt 26,41).
– Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, njega jedinoga časti i njemu jedinome služi tamo gdje
raste dobro, slabi zlo; to je načelo i naravnog zakona. Sredina u kojoj je dobro u cijeni, u kojoj se o
dobrim stvarima govori, u kojoj se dobra djela opaža i dobre vijesti prenose, slabi privlačnost zla.
na taj stil života potiče nas Isus kada kaže: ‘Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce’ (Mt 6,21).
2. Vanredni đavolski utjecaji
U Gospodnjoj molitvi –Očenašu – koju je svoje učenike naučio Isus, nalaze se na kraju i
riječi izbavi nas od zla ili od Zloga, a kako Crkva uči to Isus nije mislio na apstraktno zlo nego ovaj
zaziv označava osobu palog anđela, Sotonu (KKC 2851). Upravo na temelju toga od najranijih
kršćanskih vremena postoje u Crkvi pobožni zazivi kojima se vjernici obraćaju Bogu, moleći ga da
ih oslobodi svih zala, napose đavolskih zasjeda i napasti. U molitvi Očenaša zlo nije neka
apstrakcija ili samo princip zla, nego osoba Sotona koji se protivi Bogu i želi od njega odvratiti čovjeka. Kršćani od samih početaka kršćanstva mole da budu oslobođeni od svih zala – prošlih,
sadašnjih i budućih – kojih je tvorac i poticatelj sam đavao.
Crkveno učiteljstvo našeg vremena govori o đavolskom utjecaju na ljude i pčovijest. Papa
Pavao VI. U svome poznatom govoru o đavolskom djelovanju ovako uči: «Đavao je izopačeni
zasjednik čovječje moralne uravnoteženosti. On je zloban i lukav varalica koji se zna uvući u nas
preko sjetila, mašte, požude, po utopističkoj logici, ili po neurednim društvenim kontaktima, koji
ulaze u domenu našeg djelovanja, da unese skretanja jednako tako škodljiva koliko su naizgled u
skladu s našim fizičkim ili psihičkim strukturama, ili s našim nagonskim i dubinskim težnjama.
Ovo poglavlje o đavlu i o utjecaju koji on može vršiti na pojedine osobe, kao i na grupe, na
čitave zajednice ili na događaje, bilo bi veoma važno poglavlje katoličke nauke koje bi trebalo
ponovno proučiti, dok se danas malo proučava… Danas se radije želi pokazati jakima i bez skrupula,
držati se pozitivistima, a da pri tom poklanjaju vjeru mnogim neutemeljenim magijskim ili pučkim
izmišljotinama ili, još gore, otvaraju vlastitu dušu… razuzdanim iskustvima sjetila, onim
uništavajućima droge, kao i ideološkim zavođenjima pomodarskih zabluda; ove pukotine kroz koje
zloduh može lako ući i izmijeniti ljudsko duhovno ustrojstvo…
Ima li znakova, i koji su, o đavolskoj prisutnosti.
Možemo pretpostaviti njegovo zlo djelovanje 1.) tamo gdje je nijekanje Boga temeljito, suptilno i
apsurdno; 2) gdje se laž licemjerno i snažno ističe protiv očigledne istine; 3.) gdje je ljubav ugašena
hladnim i okrutnim sebeljubljem; 4.) gdje je ime Kristovo napadano svjesnom i pobunjeničkom
mržnjom; 5.)gdje se duh Evanđelja krivotvori i niječe; 6.) gdje se očaj potvrđuje kao zadnja riječ,
itd.
Ali dijagnoza je odviše široka i teška, te se mi za sada ne usuđujemo produbiti je i ovjeriti.
Nije pak bez dramatičnog interesa za sve, te joj je i moderna literatura posvetila glasovite stranice…
Čitav je svijet stavljen pod zloga» (Govor na generalnoj audijenciji u srijedu 15. studenog 1972.).
U svojem govoru Papa je opširno skicirao čitavo paklensko djelovanje koje đavao trajno
izvodi, bilo na pojedincima bilo u zajednici, na svim razinama.
Papa sv. Ivan Pavao II. u govoru što ga je održao na Brdu Sant’Angelo (Foggia), u nedjelju,
24. svibnja 1987. uči: «Zlo koje je u svijetu, nered koji se susreće u društvu, nedosljednost čovjeka,
nutarnji lom čija je žrtva, nisu samo posljedice istočnog grijeha, nego su također učinak
uništavajućeg i tamnog djelovanja Sotone, koji stoji u zasjedi prema moralnoj ravnoteži čovjeka…
Ova borba protiv đavla, koja obilježava lik Arhanđela Mihovila, aktualna je također danas jer đavao
je i sada živ i djelotvoran u svijetu… zna se uvući u igru našeg djelovanja da u njega unese
zastranjenja toliko štetna, koliko god se čine izvana da su u skladu s našim spontanim čežnjama…
Sotona uzrokuje mnoga zla duhovne naravi i neizravno također fizičke naravi, pojedincima i
društvu» (Govor od 20/08/1986.).
Kako čitatelj može utvrditi, uz šest točaka Pavla VI. koje opisuju zlo djelovanje đavla u
ljudskom društvu, Ivan Pavao II. dodaje drugih šest: 1) ponajprije općenito zlo koje je u čovjeku; 2)
nered u društvu; 3) nedosljednost čovjeka; 4) nutarnji lom; 5) devijacije našeg djelovanja; 6)
duhovne i fizičke šteteome iskustvu?
Razmisli! Kakva su moja iskustva u borbi s napastima? Razlučujem li utjecaj đavla u tima
napastima? Kako se s njima borim? Što mi u tome najviše pomaže a koje su glavane poteškoće uovome