Iluzije početnika

Često ali ne uvijek Bog početnicima u duhovnome životu duži ili kraći period daje osjetljive
duhovne utjehe s ciljem da ih privuče u svoju službu i življenje vjere. A zatim ih kao pedagog
neko vrijeme uskraćuje, da iskuša i utvrdi njihovu odlučnost za boga i ojača krepost. Dakle mnogi
na počecima duhovnoga života koji doživljavaju ove utjehe misle da su dostigli neki veći stupanj
svetosti, kada doživljavaju ove duhovne utjehe, a kada ove utjehe nestaju i kušaju suhoću, tada
misle da su izgubljeni, od Boga ostavljeni i napušteni. Važno je dakle, da bismo izbjegli preuzetnost
i malodušnost, izložiti pravu nauku o duhovnim utjehama i o suhoći
Duhovne osjetne utjehe su tiha uzbuđenja nutrine koja djeluju na sjetilnost duše i bude
osjetnu duhovnu radost. Kod jačih sjetilnih utjeha srce se širi i jače kuca, krv brže kola, lice postaje
sjajno, glas uzbuđen, a katkada se to veselje očituje i u suzama. Ove sjetilne utjehe razlikuju od
duhovnih utjeha, koje Bog obilno daje dušama, koje su već duhovne uznapredovale, ali ova vrsta
utjeha nije u sjetilnom dijelu duše, ne doživljavaju se kao osjećajna radost. Ove duhovne utjehe
višega reda djeluju na razum tako da ga rasvjetljuju i na volju koju potiču na molitvu, odlučnost
za Boga i krepost. Uostalom, ove se dvije vrste duhovnih utjeha često mijenjaju, posebno u
početnim periodima duhovnoga rasta i ono što ćemo o njima reći može se primijeniti na jedne i na
druge.
Ovim duhovnim utjehama može biti trostruki uzrok:
Bog koji postupa s nama slično kao što majka postupa sa svojim djetetom. Bog nas privlači
k sebi milinom, koju kušamo i nalazimo u njegovoj službi zato da nas lakše odvrati od lažnih
užitaka ovoga svijeta,
Đavao može uzrokovati ove sjetilne utjehe tako da može djelovanjem na nervni sustav,
maštu i osjećajnost, prouzročiti neka osjetna uzbuđenja, kojima se želi poslužiti da nas potiče dalje,
sve do neumjesnih strogosti, taštine, preuzetnosti, a iza toga čovjek prije ili poslije pada u klonulost
i malaksalost.
I sama ljudska narav može biti uzrokom ovih utjeha. Ima temperamenata, koji imaju veću
sposobnost maštanja, koji se lakše uzbuđuju, koji su optimisti, i ovi, kad prakticiraju kakvu
pobožnost po naravi nalaze u njoj neko udovoljenje svojoj osjećajnosti.
Duhovne utjehe imaju sigurno svoju korist u duhovnome životu. One posebno na počecima
olakšavaju spoznaju Boga. Mašta, potpomognuta milošću, rado si predstavlja Božje ljepote, srce
u njima uživa, tada čovjek voli moliti, dugo razmišljati a duša bolje shvaća Božju dobrotu
Duhovne utjehe jačaju volju jer se volja kad u sjetilnom dijelu duše i s njim povezanim
sposobnostima više ne nalazi nikakvih zapreka, nego naprotiv izvrsne pomoćnike, lakše oslobađa
od stvorenja, usmjeruje se na ljubav prema Bogu, stvara čvrste odluke, koje lakše izvršava uz
pomoć milosti koju dobiva po molitvi: ljubeći Boga na takav način kušajući sjetilne utjehe volja
spremno podno si male svagdanje žrtvice i rado si nameće i neka mrtvenja. Ove nam utjehe pomažu, da steknemo i neke dobre navike, zahvalnosti, molitve, poslušnosti, ljubavi prema,Bogu,
te navike,a  u nekoj mjeri, ostaju i nakon što prestaju te duhovne utjehe te tako pozitivno djeluju na
naš duhovni rast.
Međutim ove utjehe sobom nose i neke opasnosti. U prvom redu one izazivaju neku vrstu
duhovne neumjerenosti tako da se čovjek više veže uz utjehe, koje Bog daje, nego uz Boga, koji ih
daje i to tako, da kad utjehe prestanu duša zanemaruje svoje redovite duhovne vježbe i svoje
staleške dužnosti. Što više i onda, kada ih doživljujemo, naša pobožnost nije baš solidna jer sve dok
u osjećajima žalimo zbog Isusove muke, odbijamo učiniti mu žrtvu tih istih osjećaja kad nam
oduzme te osjetno prijateljstvo, ne želimo da nam ga uskrati jer kušamo neku milinu u njemu.
A nema solidnije i bolje kreposti nego li je ljubav prema Bogu, koja ide uključivo sve do
žrtve smoga sebe. Duhovne utjehe znadu često uroditi i duhovnom ohološću u ovom ili onom
obliku. Kod utjeha se lako javlja tašta samodopadnost. Kad Čovjek doživi takvu utjehu i kada mu je
lako moliti, lako pomisli, da je već postao svet iako je zapravo u duhovnom životu još početnik.
Javlja se taština, takav čovjek želi govoriti i drugima o tim svojim utjehama, da mu poraste
vrijednost, misli, da je jak te postaje preuzetan,misli da je nepobjediv te se katkada  izlaže i
pogibeljnim napastima, ili barem počinje se odmarati od duhovnoga puta i napora i to onda kada bi
morao udvostručiti svoje napore kako ne bi pao i dalje napredovao
Sv. Franjo Saleški tako jednostavno i duboko uči: „Rekoh, da se pobožnost ne sastoji u slasti
i milini, u utjesi i osjetnoj mekoći srca, što nam mami suze i uzdahe i daje nam ugodno i slatko
zadovoljstvo u nekim duhovnim vježbama. Tako je, draga Filotea, drugo je ovo, a drugo pobožnost.
Ima mnogo duša, koje uživaju ove slasti i utjehe, a ipak su veoma opake, ne ljube istinski
Boga, a još su manje pravo pobožne… Tako ima ljudi, kojima se topi srce, kad promatraju Božju
dobrotu i muku Spasiteljevu, pa stanu uzdisati, plakati, Bogu se moliti i zahvaljivati s takvim
osjećajem, te bi rekao, da im srce kipi od pobožnosti. No kad dođe do kušnje, vidi se, da su im suze
i sva ta osjećajnost poput nagle kiše, što se iza ljetne sparine pljuskom salije, ali ne prodre u zemlju,
pa iza nje niču samo gljive. Tako su uzalud i suze, što panu na opako srce, ako u nj ne prodru. Ovi
kukavni ljudi ne će vratiti ni novčića krivo stečenoga blaga, ne će se okaniti ni jedne jedine opake
sklonosti, ne će podnijeti ni najmanje nevolje na svijetu na čast Spasitelju, za kojim su plakali.
Svi su oni trzaji njihova srca samo nekakve duhovne gljive, koje nisu prava pobožnost, nego
su vrlo goleme varke paklenoga neprijatelja, koji zabavlja duše ovim sićušnim utjehama, da se
posve zadovolje njima, a ne traže prave i stalne pobožnosti. A prava je pobožnost stalna, odlučna,
živa i djelatna volja, koja vrši sve što je Bogu ugodno.
Dijete udara nježno u plač, kad vidi, gdje majci puštaju krv. No da u isto vrijeme majka, za
kojom plače, zaište od njega jabuku ili slatkiš, što ga drži u ruci, ne bi joj ga nikako htjelo dati.
Takve su ti većinom naše nježne pobožnosti. Plačemo nježno, kad vidimo, gdje su raspetome
Spasitelju kopljem proboli srce. Jao, Filotea, pravo je, da oplakujemo gorku muku i smrt našega
Oca i Otkupitelja. Ali zašto mu ne damo drage volje jabuke, što je držimo u ruci, a on je tako
srdačno traži od nas? Zašto mu ne prikažemo sićušne željice, naslade, ugodnosti, što bi nam ih rado
istrgnuti iz ruku, a ne može, jer su to naši slatkiši, do kojih je nama više stalo, nego do njegove
nebeske milosti? Oh, to je djetinje prijateljstvo, nježno, ali slabo, mušičavo, neplodno.
Pobožnost se dakle ne sastoji iz te nježnosti i sjetilnih čuvstava, što potječu nekada od
mekane naravi, koja se doima svašta, a gdjekad dolaze od neprijatelja, koji hoće da nas zabavi, pa u
mašti budi svakojake slike.
Ove mekane i ljupke slasti kadikad su ipak veoma dobre i korisne, jer bude duševno
čeznuće, krijepe duh, a gorljivoj pobožnosti dodaju svetu radost i veselje, pa nam i izvanja djela
postaju lijepa i ugodna. To je ona slast, što je čovjek osjeća u božanskim stvarima… Tako i oni, što
im je Bog dao ovu nebesku manu slasti i utjeha, ne mogu ni željeti ni primati utjeha svjetovnih, a
kamo li da bi za njima čeznuli i uz njih prianjali. Ovo ti je malo naslućivanje besmrtnih vrlina, koje
Bog daje onima, koji ga traže. Ovo su slatka zrnca, što ih daje svojoj nejakoj djeci, da ih privuče.
Ovo je okrepljiva vodica, kojom im krijepi srce, ovo je neki zalog vječne nagrade.

No reći ćeš: kad ima osjetnih utjeha, koje su dobre i izviru od Boga, a ima i nekorisnih i
opasnih, pače štetnih, koje potječu ili od naravi ili od samoga neprijatelja, kako mogu razabrati
jedne od drugih, kako mogu prepoznati zločeste, ili nekorisne medu dobrima? Općenito je pravilo,
predraga Filotea, za čuvstva i strasti naše duše, da ih moramo poznati po plodovima. Naša su srca
drveće, čuvstva i strasti su grane, a djela ili čini su plodovi. Srce je dobro, ako su mu dobra čuvstva,
a čuvstva i strasti su dobre, ako izrađuju u nama dobra čuvstva, a čuvstva i strasti slasti, ljupkosti,
utjehe čine poniznijima, strpljivijima, prijaznijima, ljubeznijima i samilosnijima prema bližnjemu,
ako revnije motrimo svoje požude i zločesta nagnuća, ako postajemo stalniji u svom vježbanju,
pokorniji i podložniji prema poglavarima, priprostiji u svome životu onda, Filotea, nesumnjivo
izviru iz Boga.
No ako su ove slasti samo zbog nas slatke, ako smo pored njih radoznali, opori, svadljivi,
nestrpljivi, svojeglavi, oholi, naduti, osorni prema bližnjemu i ako se već držimo malim svecima, pa
ne ćemo, da nas niko vodi ni kara, jamačno su ovo krive i štetne utjehe. Dobro stablo rodi samo
dobrim rodom.
Kad nas obaspu ovakve slasti i utjehe moramo se najprije jako poniziti pred Bogom.
Čuvajmo se, da zbog njih ne kažemo sebi: »O kako sam dobar«. Ne, Filotea, zbog ovih dobara
nismo bolji, jer, kako rekoh, od njih se ne sastoji pobožnost. Recimo radije: »O kako je dobar Bog
onima, koji se ufaju u nj, duši, koja ga traži!« Komu je šećer u ustima, ne može reći, da su mu usta
slatka, nego da je sladak šećer. Tako je i duševna slast vrlo dobra, a Bog je predobar, koji nam je
daje, ali zato nije dobar onaj, koji je prima.
Priznajemo, da smo mala djeca, kojima treba mlijeka. Zato nam i daju ona slatka zrnca, jer
nam je duh još nježan i slabašan, pa nas treba mamiti i mamcem privlačiti k ljubavi Božjoj. Nego
općenito i redovito govoreći, primajmo ponizno ove milosti i darove pa ih cijenimo uvelike, ne zato,
jer su po sebi dragocjeni, nego jer nam ih ruka Božja sipa u srce. Tako radi i majka, koja miluje
svoje čedo, pa mu meće u usta slatkiš za slatkišem. Da je nejako dijete razumno, više bi cijenilo
slatko majčino milovanje i draganje nego slast slatkiša. Mnogo je već, Filotea, da čovjek osjeti ove
slasti. Ali je najveća slast promatrati, da nam te slasti sam Bog svojom rukom, poput ljubezne
majke, ulijeva u usta, u srce, u dušu i duh.
Kad ih tako ponizno primimo, upotrijebimo ih marljivo prema nakani Boga, koji nam ih
daje. A čemu nam Bog daje ove slasti? Da budemo blagi prema bližnjemu, a ljubezni prema njemu.
Majka daje djetetu poslastice, da je ljubi, ljubimo i mi Spasitelja, koji nam daje tolike slasti. A
ljubiti Spasitelja znači slušati ga, izvršivati njegove želje, ukratko, prigrliti ga poslušno i vjerno.
Kad dakle primimo kakvu duhovnu utjehu, trudimo se, da onaj dan što marnije radimo dobra djela i
ponizujemo se.
Uza sve to moramo se gdjekad odreći takovih slasti i ljupkih utjeha. Moramo ponekad
otrgnuti od njih srce i izjaviti, iako ih primamo ponizno i ljubimo, jer nam ih Bog daje i jer nas
potiču na njegovu ljubav, da nam ipak nije stalo do njih nego do Boga i do njegove svete ljubavi, da
ne tražimo utjehe nego Tješitelja; da nam nije do slasti već do slatkoga Spasitelja, da nam nije do
nježnosti, nego do Boga, koji je milina neba i zemlje. I s takvim osjećajem odlučimo, da ćemo ostati
čvrsti u svetoj ljubavi Božjoj, pa sve da nas za čitava vijeka ne zapadne nikakva utjeha. Odlučimo,
da ćemo i na Kalvariji i na Taboru govoriti: »Gospode, dobro mi je uza te«, bio Ti na križu ili u
slavi. Napokon te opominjem, ako ti Bog dade obilje ovakvih utjeha, nježnih suza i slasti ili što
izvanredno: porazgovori se vjerno sa svojim ispovjednikom, da te uputi, kako se imaš ustezati i
vladati. Pisano je naime: »Nađeš li meda, jedi, koliko ti je dosta«. (Filoteja IV, 13)
Dakle da se dobro okoristimo utjehama, i da izbjegnemo opasnosti, na koje smo upozorili
treba se držati klasični savjeta svetačke tradicije. Bez sumnje, smije čovjek priželjkivati te duhovne
utjehe pod jednim uvjetom, to jest s namjerom da se njima služi, da ljubi Boga i ispuni volju. Crkva
to moli u molitvi na Duhove, kada moli milost duhovne utjehe: da se njegovoj se utjesi vazda
radujemo.
Dakle autentična duhovna utjeha je zaista Božji dar, kojemu je cilj da nam pomogne u djelu
našeg posvećenja. Taj dar treba cijeniti, možemo za njega i moliti, samo ako se podložimo u svemu volji Božjoj. Kad nam Bog dade te utjehe, primimo ih sa zahvalnošću i poniznošću priznajući, da ih
nismo dostojni i treba ih pripisivati Bogu. Ako se Njemu sviđa, da nam udjeli utjehe duša to
ponizno prihvaća ali prihvaća i suprotno.
Nakon što smo te utjehe ponizno prihvatili treba se njima okoristiti prema nakani Onoga koji
nam ih daje kako to uči svetačka tradicija.
Napokon treba znati, da te utjehe neće neprestano trajati te valja moliti ponizno od Boga
milost da mu vjerno služimo i u suhoći koja će prije ili poslije doći. I umjesto želje da svojim
naporima produljimo te duhovne utjehe, treba gajiti svetu ravnodušnost i čvrsto se vezati uz Boga,
koji utjehe daje ili oduzima. Na početku treba naglasiti da sve suhoće nisu jednake i nemaju sve isti
konačni razlog. Suhoće koje nastaju zbog kompromisa sa grijehom, zbog mlakosti, iscrpljenosti i
premorenosti nisu providonosne, Bog ih ne želi, niti ih šalje nego su one posljedica našeg
nevjerodostojna ili nerazborita načina života. Ako se duša nalazi u ovoj vrsti suhoća treba odlučnije
i razboritije služiti Bogu pa će onda drugačije i doživljavati Njega u molitvi i služenju.
Da nas utvrdi u krepost Bog sam nam šalje s vremena na vrijeme duhovnu, suhoću. Ova
suhoća neka vrsta kušnje i pedagogije kojom Bog čisti i odgaja dušu za duhovni rast. Suhoća znači
pomanjkanje osjetilnih i duhovnih utjeha, koje su olakšavale molitvu i vježbanje u krepostima.
Usprkos svih, često ponavljanih, napora, čovjek u suhoći nema volje za molitvu, ona mu je što više
i dosadna, teška i vrijeme u molitvi mu izgleda užasno dugačko. Vjera i pouzdanje kao da je
zaspalo, a duša mjesto da bude lagana i radosna, živi u nekoj ukočenosti i mrtvilu. Čovjek još
djeluje samo na poticaje svoje volje. To je sigurno jako mučno stanje. Ali ono ima svoje korist.
Kad Bog pripušta suhoće, to je zato, da nas oslobodi navezanosti od svega stvorenoga, pa i
od osjećaja sreće koju nalazimo u pobožnosti, da se naučimo ljubiti samo Boga radi Boga samoga a
ne zato što nam je lijepo i ugodno s njime.
On nas želi time učiti poniznosti pokazujući nam, da nam nije dužan davati utjehe, nego da
su to njegovi posve dragovoljni i nezasluženi darovi. Osim toga nas s time i čisti bilo od naših
prošlih pogrešaka, bilo od naših sadašnjih navezanosti i svakog traženja samoga sebe. Kad čovjek
treba služiti Bogu bez doživljaja radosti nego samo uvjerenjem i voljom, tada on doživljava da mu
je to služenje mučno te trpi, a tim trpljenjem okajava i daje zadovoljštinu za svoje grijehe.
Služiti Bogu u suhoći učvršćuje nas u kreposti, jer, da nastavimo moliti i dobro činiti, treba
odlučno i ustrajno vježbati svoj volju a po toj se vježbi učvršćujemo u kreposti
Sv. Franjo Saleški uči: „Razložih ti, predraga Filotea, što imaš raditi, kad te obaspu utjehe.
Ni ova blaga vedrina ne će dugo potrajati. Desit će se kadikad, da ćeš biti bez ikakvog pobožnog
osjećaja, pa će ti se duša pričiniti kao pusta, prazna i neplodna njiva, na kojoj nema ni traga ni staze
da k Bogu pođeš; nigdje kapi milosti, da je orosi, pa se čini, da će je suša pretvoriti u ugarnicu. Jao,
žalosna li je takva duša, pogotovo kad je pritisne žestoka nevolja! Onda se poput Davida dan i noć
hrani suzama, a neprijatelj je na stotine načina navodi na očaj, pa je grdi i ruži: »Ah, kukavice, gdje
ti je Bog? Kojim ćeš putem poći k njemu? Ko i kada će ti moći vratiti radost njegove svete
milosti?«
Što ćeš dakle sada. Filotea? Motri, odakle izvire nevolja. Sami smo često krivi svojoj
neplodnosti i suhoći.
Kao što majka ne da šećer djetetu, ako ima gliste, tako i Bog nama uskraćuje utjehe, ako se u
njima ispravno naslađujemo i ako je u nama crv oholosti. »Dobro je, Bože moj, da si me ponizio;
jer sam te uvrijedio prije nego sam se ponizio.«
Bog nam oduzima prijatnosti i slasti svoje ljubavi, da kazni našu lijenost, kad ne ćemo da ih
za vremena nakupimo. Neki puta se valjamo po postelji sjetilnih naslada i prolaznih utjeha, kao
sveta Zaručnica u Pjesmi nad pjesmama. Zaručnik naše duše kuca na vratima srca i zove nas, da se
vratimo na duhovni posao. No mi se pogađamo s njim, jer nam je žao ostaviti tašte zabave i rastati
se s lažnim nasladama. Stoga on odlazi i ostavlja nas mlitave. Ako li ga opet stanemo tražiti, teško
ćemo ga naći. A sami smo krivi, jer smo bili neiskreni i nevjerni njegovoj ljubavi, jer smo je
zanemarili, da se nasitimo zemaljskih dobara. Pčele mrze umjetni miris; ni slasti Duha Svetoga ne
mogu se slaviti s patvorenim svjetovnim nasladama.

Dvoličnost i lukavština na ispovjedi i u duhovnim razgovorima s duhovnim vođom uzrokuju
suhoću i neplodnost. Kad lažeš Duhu Svetome, kakvo čudo, ako ti uskrati svoju utjehu. Nećeš da
budeš bezazlena i prostodušna kao malo dijete, pa ne ćeš dobiti ni poslastica za malu djecu.
Presita si svjetovnih zadovoljstava, pa nije čudo, što ti ne prijaju duhovne radosti. Veli stara
poslovica: »Kad su golubi presiti, gorke su im trešnje«. Tko je bogat zemaljskim nasladama,
nesposoban je za duhovne.
Ako dobro sačuvaš plod dobivenih utjeha, steći ćeš i nove, jer »ko ima, dat će mu se još, a
ko nema onoga, što mu je dano, već izgubi svojom krivnjom, uzet će mu se i ono čega nema«, t. j.
uskratit će mu se one milosti, što su mu bile pripravljene. Istina je, da kiša krijepi samo biljke, koje
se zelene; a onima koje se ne zelene, otima i ono života, kojega nemaju, jer odmah sagnjiju.
Zbog više takvih razloga gubimo pobožne utjehe, i snalazi nas duhovna suhoće i neplodnost.
Ispitajmo dakle savjest, hoćemo li opaziti u sebi koju od ovih mana. No pazi, Filotea, da se ne
ispituješ odviše nemirno i radoznalo; već pretresi svoje vladanje u tom pogledu, pa nađeš li izvor
ove nevolje u sebi, zahvali Bogu. Bolest je već napola izliječena, kad joj se sazna za uzrok. Ako
naprotiv ne nađeš ništa osobita, što bi ti moglo uzrokovati suhoću, ne dangubi, tražeći radoznalo,
nego posve jednostavno, ne ispitujući ništa posebno. Radi evo ovo:
Ponizi se duboko pred Bogom i priznaj svoje ništavilo i nevolju: »Jao, što sam, kad sam
prepuštena sama sebi? Ništa, Gospode, nego suha zemlja, koja kad ispuca, žeđa za nebeskom
kišom, a usto je vjetar raznosi i satire u prah«.
Zavapi Boga i moli ga, da te razveseli; »Vrati mi, Gospode, svoju spasonosnu radost. Oče
moj, ako je moguće, ukloni od mene ovu čašu. Odlazi, neplodni sjevernjače, jer mi sušiš dušu.
Zapiri prijatni vjetre utjehe, duni po mome vrtu, pa će milo zamirisati njegova čuvstva«.
Pođi k svome ispovjedniku, otvori mu svoje srce, otkrij mu sve nabore svoje duše, posve
bezazleno i ponizno poslušaj njegove savjete. Bog vanredno ljubi poslušnost, pa nam i te kako
koristi, kad poslušamo tuđi savjet, osobito ispovjednikov, iako nam se čini, da će baš malo koristiti.
Tako je Namanu koristila jordanska voda, kojom se služio po Elisejevoj zapovjedi, premda se
ljudskoj pameti činilo, da će sve biti uzalud!
Uza sve to nije ništa tako korisno ni plodno u ovoj suhoći i neplodnosti, kao kad se čovjek
odviše ne stara i ne trsi, da je se riješi. Ne kažem, da naprosto ne smijemo željeti, da je se riješimo;
nego kažem, da ne smijemo biti odveć zabrinuti, već se osloniti posve na posebnu Božju providnost,
da radi s nama, što je sveta volja Božja, u ovom trnju i pustinji. Zavapimo onda: »Oče, ako je
moguće, ukloni od mene ovu čašu«; ali dodajmo veoma svečano: »Ali neka ne bude moja nego
Tvoja volja«. I onda gledajmo, da budemo što mirniji. Kad nas Bog vidi ovako ravnodušne, utješit
će nas obilnim milostima i darovima, kao i Abrahama. Kad je Bog vidio, da je Abraham odlučio
žrtvovati svoga sina Izaka, bilo mu je dosta vidjeti ga onako ravnodušna i samo prijekorna. Zato
mu se ukaza i utješi ga vrlo prijazno i milo ga blagoslovi.
U svakoj žalosti i nevolji, bilo duševnoj, bilo tjelesnoj, kad nam se pomrsi ili iščezne sjetilna
pobožnost, recimo od svega srca dubokom poniznošću: »Gospod mi je dao utjehe, Gospod ih je
uzeo. Njegovo sveto Ime budi blagoslovljeno.« Ustrajemo li ovako ponizni, vratit će nam Bog svoje
divne darove, kao što ih je vratio Jobu, koji je ovako govorio u svim svojim tugama i nevoljama.
Napokon, Filotea, ne klonimo duhom, pa bila i žestoka naša suhoća i neplodnost, nego
čekajmo strpljivo, da nam Bog vrati utjehu, a mi hodimo njegovim putem.
Ne zapuštajmo nikakve pobožne vježbe, već koliko možemo umnožimo dobra djela. Kad ne
možemo svome dragom Zaručniku ponuditi svježih poslastica, dajmo mu suhu koricu. Ta njemu je
svejedno, samo kad ga nudi srce, koje je čvrsto odlučilo, da će ga ljubiti… Tako se, Filotea, dogodi
često, da duša za lijepa proljeća duhovnih utjeha nastoji samo sisati i uživati, te u preobilju tih
blagih naslada zanemaruje dobra djela. Naprotiv u duhovnoj oštrini i neplodnosti, što manje osjeća
pobožnih ugodnih slasti, to više radi dobrih djela i to rađa obilje pravih kreposti, kao strpljivost,
poniznost, samo prijekor, odricanje i samozataju.
Teško se dakle mnogi varaju, a osobito žene, kad misle, da se manje mili Bogu, kad njegovu
Veličanstvu služimo u suhoći bez nježnosti i bez naslade. Naša su djela poput ruža, koje su
dražesnije kad se posuše. A djela su nama ugodnija, kad ih radimo nježna srca u utjesi, nama
kažem, kojima je samo do vlastite naslade. No pred Bogom više mirišu i vrijede, ako ih činimo
usred duhovne suhoće i neplodnosti. Da, draga Filotea, za vrijeme suhoće nas volja živom snagom
potiče na službu Božju, pa mora biti jača i ustrajnija nego za vrijeme duhovne slasti. Nije čudo, kad
netko služi vladara u mirno doba i u dvorskim nasladama. No tko mu služi u krvavom ratu, u
bunama i progonima, time pokazuje da je vjeran i stalan. Sv. Anđela da Foligni veli, da je Bogu
najmilija molitva, kad mu se molimo silimo na molitvu, to jest ne zbog užitka ili zbog nagnuća
naslada, nego samo da ugodimo Bogu, jer nas volja nuka nekako nerado, sileći i savladavajući
protivnu suhoću i otpor. To vrijedi o svim dobrim djelima. Što nam je više svladati zapreka bilo
unutarnjih, bilo vanjskih, to su vrjednija i zaslužnija pred Bogom. Što više mislimo na vlastitu
korist, nastojeći o kreposti, to više i čišće sjaji božanska ljubav. Dijete će rado poljubiti majku, kad
mu pruži slatko. No mora da je jako ljubi, poljubi li je i onda, kad mu ponudi pelina ili gorka soka.“
(Filoteja IV, 14)
Dakle svetačka tradicija uči da ako nismo mi sami uzrok suhoće tada treba da se njome
dobro okoristiti, a povlašteno sredstvo da u tom uspijemo, je da dobro zapamtimo, da je služiti
Bogu bez osjetne radosti mnogo zaslužnije, nego kad čovjek nastoji uz doživljaj utjehe.
Posebno, nikada he treba izgubiti odlučnost i hrabrost, i ništa ne skratiti od svojih vježbi,
napora ili odluka, nego nasljedovati Našega Gospodina i kad nam je lijepo i ugodno i kad je mučno
i teško. Dobro je o ovim savjetima često razmišljati i porazgovarati s ispovjednikom ili
duhovnikom.
Kad se duša preda Bogu i kad počinje mu služiti i napredovati na duhovnim putovima,
milost Božja ju podržava, privlačivost je novosti i neki žar prema kreposnom životu, te duša nastoji
uklanjati sve zapreke na tome putu. Ali dođe vrijeme najčešće popraćeno suhoćama kada se osjeća
umornom jer mora uvijek obnavljati iste napore te se gorljivost duše posve ugasi jer svuda
doživljava iste zapreke. Tada je čovjek izložen, opasnosti da klone i da se pokoleba, da bude
nepostojan.
To se stanje očituje u praksama vjere koje čovjek obavlja s manje revnosti, skraćuje ih i
zanemaruje, u vježbanju u krepostima, čovjek je velikodušno započeo na putu evanđeoskog
odricanja, pokore i mrtvenja, ali postaje mu to ubrzo dosadno i mučno, pa smanjuje svoje napore; u
neprestanom posvećivanju svojih djela, čovjek je pri je imao naviku, da često prikazuje svoja djela
Gospodinu, da bude siguran, da ih čini s čistom nakanom. No uskoro se zamara u toj vježbi,
zanemaruje ju, a konačni je rezultat taj da su mnogi naši poslovi protkani rutinom, znatiželjom,
taštinom i sjetilnošću. A nemoguće je da čovjek duhovno napreduje i sazrijeva s takvim
dispozicijama: jer nikamo se ne dolazi bez ozbiljnog napora.
Postavlja se pitanje kako se boriti protiv nepostojanost. Treba prije svega biti na čistu i
uvjeren, da je nastojanje oko sazrijevanja posao za koji treba dugo vremena, koji zahtijeva mnogo
ustrajnosti i da samo oni uspijevaju, koji se daju na posao neprestano sa novim žarom unatoč
djelomičnih neuspjeha, koje doživljavaju. Pa tako rade svi poslovni ljudi, kad žele uspjeti. To
mora činiti i duša, koja želi duhovno napredovati! Svakog se jutra pita, ne bi li mogla uraditi nešto
više ili bolje za Boga. I svake se večeri brižljivo ispituje, da li se istinski zalagala barem
djelomično ostvariti svoje nakane.
U ovoj borbi pomaže vježbanja u posebnom ispitivanju savjesti. Čovjek svu svoju pažnju
usredotoči na jednu točku, ili na jednu krepost i kada u ispitu savjesti ili razgovoru sa
ispovjednikom ili duhovnikom o tome razmišlja onda može biti siguran da u nutrini bdije i trudi se
oko napretka.
Pretjerana gorljivost je još jedna posebnih napasti početnika u koju gotovo svi, a posebno
obraćenici neko vrijeme padaju. Većina početnika, puni dobre volje nastoje oko svoje duhovnog
života i savršenosti s velikom gorljivošću i pretjeranom revnošću, a često to svršava tako, da se
umore i iscrpe u beskorisnim naporima.
Glavni razlog ove pogreške je u tome što svoj napor vide kao volju Božju. Umjesto da
pitaju za savjet duhovnika, ispovjednika ili nekoga tko već dugo se ozbiljno trudi oko življenja vjere
radi na svoju ruku i odatle nastaju mnoge nerazboritosti, mnogi uzaludni napori, i mnogi krivi
koraci koji često imaju suprotan učinak od onoga željenoga.
Najčešće u pretjeranoj gorljivosti ima i preuzetosti. Naime čovjek bi htio napredovati na
brzinu a ne etapama, naglo izaći iz puta čišćenja, napora i pokore i doći na put sjedinjenja s Bogom,
ali često naiđe na nepredviđene zapreke, izgubi povjerenje i počne nazadovati, a katkada pada i u
teške grijehe.
Najčešći rezultat takve pretjerane gorljivosti i aktivnosti je indiskrecija, gubitak nutarnje
sabranosti, nemir i uzrujanost, bez postizanja ikakvog ozbiljnog rezultata.
U biti vjernik bi trebao predati samoga sebe i sve svoje djelovanje Bogu, po uzoru na Boga
strpljivo ponositi sebe i druge, učiti praktičnu duhovnu mudrost u svome djelovanju, posavjetovati
se, postati svjestan da u duhovnom i nadnaravnom životu, ne napredujemo grozničavim naporima
nego mirnim razboritim i dobro sređenim korakom. Da se tome posvetimo trebamo se podložiti
djelovanju Božjemu, moramo se nužno boriti protiv svih uzroka pretjerane gorljivosti, naravne
živosti karaktera koja se prebrzo odlučuje, preuzetnosti kojoj je uzrok preveliko precjenjivanje
samoga sebe, znatiželje koja uvijek traži nešto novo.

Razmisli! Koje je moje poimanje duhovnoga života? Pokušaj sažeti njegovu bit u nekoliko
temeljnih postavki? Prepoznajem li neke od zabluda u duhovnome životu koje sam nadišao? Što mi
je u tome najviše pomoglo?