SRDŽBA

Srditost je određeno skretanje od onog instinktivnog osjećaja, koji nas sili, da se branimo,
ako nas netko napada i da odgovorimo silom na silu.
Imaju dvije vrste srditosti: srditost strast i srditost osjećaj. Ako srdžbu promatramo kao
strast, onda je to ona jaka potreba u nama, da reagiramo na trpljenje ili neku moralnu ili fizičku
neugodnost. Ova neugodnost budi u nama jako uzbuđenje, koje sve snage usmjeruje prema tome, da
ukloni tu poteškoću. I tada je čovjek sklon da iskali svoju srdžbu na osobama, životinjama, ili
stvarima.
Razlikujemo je u glavnom dvije vrste: to je srditost, koja je ekspanzivna i javlja se kod jakih
osobnosti i grčevita srditost, koja se javlja kod slabih. Kod prve srce žestoko udara i tjera krv na
površinu, sanje postaje ubrzano. Lice se zacrveni, vrat nabrekne,vene se pokažu na površini. Kosa
se diže, pogled se krijesi; oči hoće iskočiti iz sljepoočica, nozdrve se šire, glas postaje promukli
ispresijecan, prejak. Mišićna se snaga povećava, cijelo je tijelo spremno za bitku do te mjere da se
neki puta kretnje ne mogu spriječiti, te osoba počinje da napada, ruši i miče zapreke.

U drugoj srditosti naprotiv srce se smiruje disanje postaje lakše, lice postaje posve blijedi,
hladni znoj probija na čelu, vilice se stišću i čovjek je napadno tih. Ali ta uzrujanost,
koja se nalazi u čovjeku, konačno izbija na vani i u žestokim se udarcima konačno smiruje.
Još u Starom zavjetu u knjizi Mudrih izreka luđakom se naziva onoga koji ne zna svoju
srdžbu kontrolirati. „Luđak odmah odaje svoj bijes, a pametan pokriva sramotu.“ (12,16)
Bezumnici, jer se Boga ne boje, lako planu i nerazborito postupaju: „Mudar se boji i oda zla se
uklanja, a bezuman se raspaljuje i bez straha je. Nagao čovjek čini ludosti, a razborit ih podnosi.“
(14,16-17)
Sirah potiče sunarodnjake da ne budu kivni na svoje bližnje bez obzira na podnesenu
nepravdu, a pogotovu da ne budu osvetoljubivi uzvraćajući također nepravednim djelima. (10,6)
Mržnja i srdžba jednako izobličuju čovjeka: „Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grješan ih čovjek
obje u sebi nosi.“ (27,30) Zavist i srdžba narušavaju zdravlje: „Zavist i srdžba skraćuju dane i briga
donosi starost prije vremena.“ (30,24)
Srditost, u koliko se promatra kao osjećaj je živa želja da odbijemo i kaznimo napadača. A
postoji i opravdana srditost, sveta ljutnja koja nije ništa drugo, nego jaka, ali razumna želja, da se
krivci kazne pravednom kaznom. U takvu je srdžbu upao i Naš Gospodin, kada se razljutio, na
trgovce, koji, su od kuće Njegova Oca načinili razbojničku špilju (Iv 2, 13-17).
Žalost i sveta ljutnja obuzimala je Isusa kada su ga farizeji u tvrdokornosti svojega srca
vrebali ne bi li prekršio Mojsijev zakon ozdravljajući subotom bolesne: „Tada ih srdito sve naokolo
pogleda te, ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca, rekne čovjeku: ‘Ispruži ruku!’ On je ispruži i ruka
mu ozdravi.“ (Mk 3,5) Inače, Isus osuđuje nepravednu i bezrazložnu srdžbu: „A ja vam kažem:
Svatko tko se ljuti na svojega brata bit će odgovoran sudu.“ (Mt 5,22)
U pismu Efežanima Pavao prihvaća da je i ljutnja sastavnim dijelom međuljudskih odnosa.
Ali upravo u ljutnji kršćani se trebaju ponašati drukčije, ne smiju dopustiti da ih nadvlada i da
postane njihovom osudom. Pavao piše: „Ako se ljutite, ne griješite! Neka sunce ne zađe nad vašom
srdžbom! I ne dajte mjesta đavlu!“ (Ef 4,26-27)
Kada se čovjek sučeli s neistinom i nepravdom, onda je razumljivo zdušno i vatreno
odupiranje i zauzimanje za istinu i pravdu. Pritom čovjeka, ovisno o temperamentu i sposobnosti
samokontrole, što je i razumljivo, obuzme pravedna ljutnja i srdžba koja se očituje kao obrana
vlastitog dostojanstva, istine i pravičnosti.
No, ni u takvim slučajevima ljutnja ne smije preuzeti maha. Neka sunce ne zađe nad vašom
srdžbom, upozorava Pavao. To ne pretpostavlja kompromisno ponašanje, prijeći preko svega,
odnosno zatajiti istinu i uzmicati pred nepravdom. Pavao zapravo želi reći kako dan ne može biti
ljepše završen nego kad si u miru sa svakim. Što god dulje svađa, ljutnja i srdžba hlade i zamrzavaju
međuljudske odnose, to će biti teže kasnije, ne samo vratiti toplinu svakodnevnom suživotu, nego i
odmrznuti sav led koji je stegnuo ljudsko srce. Zato: Kada nisi u pravu, pomoli se Bogu da ti prije
zalaska sunca podari milost, te priznaš svoju nepravdu. A ako jesi u pravu, pomoli se Bogu da te
obdari dobrotom koja će te osnažiti i ohrabriti za prvi korak, kako bi prije zalaska sunca stisak ruke
tvome i njegovom srcu podario mir.
Pavao daje Efežanima još jedan koristan savjet: Ne dajte mjesta đavlu. Ova se preporuka
može dvostruko tumačiti. Najprije da kroz ljutnju ne daš povoda đavlu! Ne pružaj mu prigodu da te
zaskoči! Svaki zategnuti odnos, svaka, pa i najmanja, svađa i ljutnja predstavljaju plodno tlo sotoni
da zasije što više sjemena razdora i nemira. Tijekom povijesti Crkve bilo je toliko nemira, razdora i
raskola, jer se dopustilo da sunce zađe nad „njihovom“ srdžbom.
Drugo tumačenje Pavlovih riječi temelji se na grčkom pojmu diabolos što izvorno znači
klevetnik, lažov. Koristeći ovaj termin, Pavao poručuje kršćanima kako ništa tako grubo ne
narušava međuljudske odnose kao kleveta i laž. Kroz ogovaranje i klevete nanosi se nenadoknadiva
šteta čovjekovu dobrom glasu. Pravi će vjernik izbjegavati pružiti priliku praocu svake laži i klevete
– đavlu, da se kroz klevetu ne rasplamsava i produbljuje srdžba i ne unosi razdor u međuljudske
odnose.

Sv. Ivan Kasijan o nastojanju duše da se bori protiv srdžbe i usmjeri je u nutrini prema
dobru zapisa: „Ma koji bio razlog pokretu srdžbe, ona nam osljepljuje oči srca. Oslabljujući oštrinu
umnoga vida, pokret srdžbe ne daje da vidimo Sunce pravde. Svejedno je prekriva li oči zlatni ili
olovni listić, jer vrijednost metala ne utječe na jačinu sljepila. Uostalom, srdžba nam čini i uslugu,
ukoliko se srdimo na sladostrasne pokrete svoga srca i ukoliko negodujemo što smo skloni
sramotnom činu, bilo potajice, bilo pred ljudima; uslugu nam srdžba čini i kad strepimo pri pomisli
na prisustvo anđela i samoga Boga, koji je svuda i sve ispunja, te na njegovo oko koje sve vidi pred
kojim se ne mogu sakriti nikakve tajne. Korisno je i kad se ljutimo na samu srdžbu, na to što se ona
uvukla u nas okrećući nas protiv brata.
Jer tada sa srdžbom odbacujemo i njezine pogubne prijedloge, ne dajući joj da se gnijezdi u
skrovitosti naših grudi. Da se tako gnjevimo uči nas i prorok David, koji je odlučno iz svojih
osjećaja izbacivao tu strast. On se nije htio osvetiti čak ni svojim javnim neprijateljima (koje je Bog
predao u njegove ruke).
Na takav se način i nama dopušta srdžba, ali za spasenje, tj. srdžba na same sebe, i na loše
misli koje nam dolaze. Možemo se, dakle, srditi na njih i ne griješiti, tj. ne sprovesti ih u djelo sebi
na pogibelj. Naime, ono što mislite u srcima kad vas iznenadno spopadnu smućujuće misli,
ispravljajte spasonosnom skrušenošću, nakon što ste mirnim rasuđivanjem uspjeli utišati svaki šum
i nemir srdžbe. To će biti slično lijeganju na udobnu postelju. Iskoristivši pouku ovoga retka i
blaženi je Pavao rekao: Srdite se, ali ne griješite!, a zatim dodao: Sunce nek ne zađe nad vašom
srdžbom i ne dajte mjesta đavlu. (Ef 4, 26-27). Ako je pogubno dopuštati da Sunce pravde zađe u
srdžbi našoj, i ako razgnjevivši se odmah u srcu svome dajemo mjesto đavlu, zbog čega onda nešto
prije zapovijeda da se srdimo, ali da ne griješimo. Ne kaže li on zapravo: srdite se na svoje strasti i
na svoju srdžbu, kako vam, popustite li srdžbi, ne bi počelo zalaziti Sunce pravde – Krist. Jer
njegovim odlaskom dali biste u svom srcu mjesto đavlu“. (Filokalia…)
Da srditost bude opravdana, traži se da bude pravedna po svom predmetu to jest da ide za
tim da se kazni samo onaj, koji zaslužuje i onoliko koliko zaslužuje. Umjerena to jest da ne ide,
dalje, nego to traži počinitelja nepravda, i da se drži onoga reda koji zahtjeva pravda.
Ljubezna s obzirom na nakanu to jest da ne ide za osjećajima mržnje nego samo da traži, da se
uspostavi red popravi krivac. Ako neki od tih uvjeta ne dostaje, onda, se radilo pretjeranosti srdžbe
koju treba prekoriti. Napose je srditost opravdana kod poglavara i roditelja. A obični građani imaju
nekada pravo a i dužnost da se rasrde da zaštite interese svoga grada i spriječe pobjedu zla. Jer ima
naime zbilja ljudi na koje lijepi način ne djeluje ništa i koji se boje samo kazne.
Srdžba bi se mogla definirati kao prirodnim nagonom, odnosno spontanom reakcijom na sve
ono što ugrožava osobni integritet. Opravdana srdžba je posebice značajna unutarnja snaga koja
čovjeku pomaže u svladavanju svih zamki i prepreka koje ga sputavaju, otežavaju mu i priječe
živjeti temeljne vrijednosti: istinu, pravdu, mir, ljubav … „Tko se ne može rasrditi, taj ne može u
potpunosti ni ljubiti.“ (B. Häring, Kristov zakon, Zagreb 1973., I, s. 361). Čovjek kada ljubi, to čini
cijelim svojim bićem, svim svojim duševnim i tjelesnim sposobnostima. To isto čini kada se svom
snagom suprotstavlja zlu. Ako se, međutim, prepusti duševnoj mlakosti i tjelesnoj mlitavosti u borbi
protiv zla, onda će u svojoj slabosti popustiti i biti svladan od Zloga. Dakle, u kršćaninovoj borbi
protiv zla i opredjeljenju za dobro posebno mjesto zauzima i opravdana srdžba. Svetopisamski reci
hvale ljudsku goruću srdžbu kada je prezrena ili pogažena Božja čast.
Srdžba poprima negativne i grješne značajke kada se prevrši prava mjera. Kada npr. prijeđe
u agresivnost, grubost i nasilje fizičko ili psihičko, onda ljutnja i gnjev postaju ćudoredno grješni i
zakonski kažnjivi, posebice ako se izrode u nasilje. Takva se srdžba ničim ne može opravdati. Kada
srdžba i bijes toliko ovladaju čovjekom da u nekim trenutcima izgubi mirno razumsko rasuđivanje,
onda je riječ o teškom moralnom prijestupu. Ako srdžba proistječe iz grješne pobude, već je u
začetku grješna: npr. po svaku cijenu nasilno ukloniti ono što pojedincu ne odgovara, svaka vrsta
osvete, povreda ljudskoga dostojanstva, namjerno ponižavanje i ugnjetavanje, razaranje i
uništavanje tuđih dobara…

U svakoj srdžbi su manje ili više prepoznatljive dimenzije strasti. Kao što postoji prirodni
poticaj strasti, tako isto postoji prirodni poticaj srdžbe. Grješnost počinje kada se čovjek svjesno
prepusti nagonu strasti, odnosno srdžbe, kada ona stupnjevito postaje sve neobuzdanija.
Prekoračiti mjeru u pravednoj srdžbi, smatra se lakim grijehom. Ali i u tom slučaju, ako
netko predviđa da će mu pravedna srdžba pomutiti razumno rezoniranje i postupanje, počinit će
teški grijeh ako se ne bude odupro napadu srditosti. Neopravdana srdžba, koja redovito nastaje iz
zle pobude, teški je grijeh jer vrijeđa Božje i ljudsko dostojanstvo i usmjerena je protiv krjeposti
pravednosti i ljubavi.
Ali srdžba kao glavni grijeh, i o kojoj se ovdje radi, to je jaka i neumjerena želja kazniti
svoga bližnjega, da ne vodimo računa o ona tri uvjeta, koja smo spomenuli. Srdžbu često prati i
mržnja koja ide za tim da se osveti a ne samo da se odbije zapreku koja uzrokuje srdžbu. Mržnja je
promišljeni i trajni i osjećaj pa prema tome ima i težih posljedica.
Srdžba ima svoje stupnjeve. U početku je to osjećaj nestrpljenja a očituje se u
neraspoloženju kod prve zapreke, kod prvog neuspjeha, zatim dolazi ljutnja koja se pokazuje time,
što se čovjek razdražuje više nego što je vrijedno ili pokazuje svoje nezadovoljstvo neumjesnim
kretnjama. Ponekada to prelazi i u žestinu, a svodi se ne samo na riječi, nego i na udarce, može
prijeći i u bijes, a to znači zapravo u časovitu ludost, kolerik u takvom času nije uopće pri sebi,
nego se prepušta neumjesnim riječima, i tako neuravnoteženim kretnjama, da bi se to moglo sazvati
pravom ludošću. Napokon se sve to izrodi katkada i u pravu mržnju, koja se ne da umiriti koja ide
samo za, tim, da se osveti, pa čak da i uništi svoga protivnika. Važno je razlikovati te različite
stupnjeve, da im se može ocijenili moralna zloba.
Moralnu zloću srdžbe možemo promatrati u njoj sebi i u njenim posljedicama. Ako
promatramo srdžbu njoj samoj razlikujemo kad je srdžba jednostavni prolazni osjećaj, tada je po
svojoj naravi laki grijeh. Jer je u tom slučaju po srijedi samo pretjeranost u načinu, kako se ona
očituje, u tom smislu, što prelazi,pravu mjeru.
Ali ima slučajeva kada je ona toliko, pretjerana, da čovjek gubi gospodstvo nad-samim
sobom i da se prepusti velikim uvredama prema bližnjemu. Ako su takvi osjećaji i pokreti, iako im
je izvor u strasti promišljeni i slobodni, oni su velik grijehe. Ali oni su redovito samo polu voljni.
Srdžba koja se razvila do mržnje i osvete, ako je promišljena i svojevoljna, po svojoj je
naravi veliki grijeh jer teško vrijeđa ljubav a često i pravdu: Svaki, koji se srdi na svojega brata,
bit će povrgnut sudu, A onaj, koji rekne svome bratu glupane morat će pred veliko vijeće… a tko
mu kaže luđače morat će u pakao ognjeni. (Mt 5,22)
Ali ako osjećaj mržnje nije promišljen ili ako čovjek na njega potpuno ne pristaje, bit će
samo lagani grijeh. Učinci i posljedice srdžbe ako se ne svladava, znadu katkada biti strahoviti.
Srdžbi se pripisuju izdaje, ubojstva, trovanja, neslaganje, građanske ratove ratove sa svim svojim
žalosnim posljedicama. Pa i onda, kada ne ide do pretjeranosti srdžba je izvor mnogih pogrešaka,
jer pon joj gubimo vlast nad samim sobom, posebno jer narušava mir u obiteljima i stvara strašna
neprijateljstva.
Što se duhovnoga rasta tiče, ona je po riječima sv. Grgura: „velika zapreka za duhovni
napredak. Jer, ako je ne obuzdavamo po njoj gubimo mudrost i ravnotežu, uljudnost koja unosi čar
u društvene odnose, cvijet pravde jer strast a ne dopušta da spoznamo prava bližnjega, nutarnju
sabranost, koja je tako potrebna za sjedinjenje s Bogom, za mir duše i za poučljivost u
nadahnućima milosti“.(Moralia LXXV,1)
Postavlja se pitanje kojim sredstvima se boriti protiv srdžbe. Ona moraju biti takva, da
djeluju protiv strasti srdžbe i osjećaja mržnje, koja joj je katkada njena posljedica i nastavak.
Pomažu i čisto ljudske stari kao lagana dijeta, uzdržavanje od razdražljivih, posebno alkoholnih
pića; naime poradi uske veze između duše i tijela, jako je važno znati umiriti i samo tijelo. A u toj
stvari treba voditi računa o temperamentu i zdravstvenom stanju osobe.

Da se predusretne srdžba, dobro je naviknuti razmišljati prije posla, da nad nama ne
zagospodare prvi napadaji strasti. To je posao, za koji treba puno truda, ali je jeko koristan. Budući
da unatoč svega srdžba ima veliki utjecaj na naše srce, bolje ju je odmah odbiti, nego se s njome
pogađati. Jer za ono malo, što joj čovjek pusti da radi po volji, ona postaje gospodar situacije i čini
kao i zmija, koja polagano uvuče čitavo svoje tijelo gdje može stavit i glavu. Treba na prvi osjećaj,
koji imate o njoj, odmah skupiti svoje sile, ne,doduše grubo i naglo, nego tiho, a opet ozbiljno.
Inače, u želji da grubo obuzdamo svoju srdžbu naglo, samo se uzrujamo još više,
Da bolje obuzdamo srdžbu, korisno je činiti obratno, to jest misliti sasvim na drugu stvar,
nego je ona, koja bi je mogla izazvati. Treba dakle odstraniti iz glave uspomenu na doživljene
nepravde i odbaciti sumnje.
A na poseban način treba molitvom prizvati u pomoć Boga, kad vidimo, da nas je spopala
srdžba. Kad srdžba u nama izaziva i osjećaje mržnje, bijesa i osvete, onda se ti osjećaji mogu u
korijenu liječiti samo ljubavlju, koja se temelji na ljubavi prema Bogu. To je
prilika, da se sjetimo, da smo svi djeca istog nebeskog Oca, da smo svi ucijepljeni u istoga Krista,
pozvani na istu vječnu sreću, i da su te velike istine nespojive s osjećajima mržnje. Tako će se
vjernik prije svega sjetiti riječi očenaša: “… i otpusti nama duge naše, kao što i mi otpuštamo
dužnicima svojim”, jer živo želi da Bog oprosti njemu, oprostit će i on rado svojim neprijateljima
Ne smije čovjek zaboraviti i na primjere Isusa Krista, koji naziva Judu svojim prijateljem još
i u času izdaje, i moli s križa za svoje krvnike. I ne smije zaboraviti zamoliti Ga za snagu da
zaboravi i oprosti. Ovo su glavna sredstva da pobijedimo srdžbu.
Sv. Ivan Kasijan o velikoj potrebi duši da se bori protiv srdžbe ako želi duhovno rasti zapisa:
„Stoga, želimo li postići najviše blaženstvo o kome je pisano: Blago čistima srcem: oni će Boga
gledati! (Mt 5,8), dužni smo tu strast izbaciti ne samo iz svojih djela, nego je i s korijenom iščupati
iz dubine duše. Jer neće nam mnogo koristiti obuzdavanje srdžbe u riječima i djelima, ukoliko je
Bog, pred kojim se ne može ništa sakriti, bude vidio u našem srcu. Evanđeoska riječ zapovijeda
nam da prvo odsijecamo korijene strasti, a onda njezine plodove (koji se nakon odsijecanja korijena
više neće rađati). Tako će duša uzmoći postojano prebivati u svakom trpljenju i svetosti, jer srdžba
neće biti uklonjena tek s površine, tj. iz naših postupaka i djelovanja, nego iz dubine, tj. iz
najskrovitijih misli. Stoga treba mrtviti srdžbu i mržnju, kako ne bismo upali u grijeh čovjeko
ubojstva, koji se bez njih ne može počiniti. Pisano je: svaki koji je srdi na brata svoga, bit će
podvrgnut stidu (Mt 5,22), tkogod mrzi brata svoga, ubojica je (1 Iv 3,15).
Takav, naime, u srcu želi da pogine onaj na koga se srdi. I premda nije prolio krv rukom ili
mačem, Gospodin ga zbog strasti srdžbe proglašava ubojicom. On će, naime, svakome uzvratiti ili
nagradom, ili kaznom i to ne samo za djela, nego i za namjere volje, kao što piše prorok: Ja dobro
po znam njihova djela i namjere njihove. Dolazim da saberem sve puke i jezike.. .(Iz 66,1 8).
Apostol veli: O tom svjedoci i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se medu sobom optužuju ili
brane. To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono stoje
skriveno u ljudima. (Rim 2,15-16).
Prema tome, Kristov nasljedovatelj, treba da s korijenjem iz sebe izbaci strast srdžbe. Za
savršeno, pak, ozdravljenje od te bolesti neophodno je ovakvo liječenje: prije svega potrebno je
vjerovati da srdžba ne dolikuje ni uz kakvu izliku, ni zbog opravdanih, ni zbog neopravdanih
razloga; pri tom valja znati da srdžba potamnjuje izvornu svjetlost koja je u nama, što uzrokuje da
odmah izgubimo i svjetlost razlikovanja, i blagost i pristojnost, i mjerilo pravde; zatim, treba da
znamo kako će se, ukoliko se duh srdžbe zadrži u nama, neizbježno onečistiti naš duh, te neće moći
postati hramom Duha Svetoga; i napokon, treba da smo svjesni kako ne smijemo moliti i pred
Gospodom izlijevati svoje prošnje sve dok ustrajemo u srdžbi. A iznad svega treba da smo svjesni
kako svakog dana možemo umrijeti, a s one strane neće nam pomoći što smo održavali čistoću od
bludnosti, odrekli se cjelokupnog imanja, prezreli bogatstvo, te postili i bdjeli, kad nam već zbog
srdžbe i mržnje Sudac svemira prijeti vječnim mukama“. (Filokalia…)

Razmisli! Koje su najčešće napasti srdžbe koje kušam na svome duhovnome putu? Kako se s
njima borim? Što me u meni i izvan mene potiče na srdžbu? Jesam li zadovoljan svojim životom i
trudim li se stvarati ozračje mira u životu s bližnjim? Koji od gore navedenih savjeta su mi
najkorisniji u ovome trenutku za moj duhovni život?