Put čišćenja (32 dio) usvajanje temeljnih praksi vjere

Borba protiv glavnih grijeha zapravo jedna vrsta kršćanskoga mrtvenja. Izvori grijeha su u
trostrukoj požudi koju smo već opisali u glavnim crtama. Ove tri požude su i izvori i korijeni teških
ili glavni grijeha. Duša koja ne bdije ponavljanjem istih grešnih čina predaje se u volji zlu i pada u
duhovne mane. Duhovne mane se povezuju uz glavne grijehe, koji se zovu tako jer rađaju druge
grijehe, druge mane:
„Mane se mogu svrstati prema krepostima kojima se suprotstavljaju, ili se mogu povezati uz
glavne grijehe što ih kršćansko iskustvo razlikuje slijedeći svetog Ivana Kasijana i svetog Grgura
Velikoga. Zovu se glavnima, jer oni rađaju druge grijehe, druge mane. Glavni grijesi su: oholost,
škrtost, zavist, srditost, bludnost, neumjerenost u jelu te lijenost.“ (KKC 1866).
Dakle posebno teška posljedica grijeha jest stvaranje zlih navika, mana. Čestim
ponavljanjem grješnih čina stiče se lakoća pada u grijeh i sklonost za zlo. Tako grješni čin prelazi u
grješno stanje, habitus. U čovjeku nastaje stalna sklonost prema zlu, koju pomaže slabost čovječje
naravi sklone zlu još od istočnoga grijeha. Kršćanska tradicija nabraja sedam glavnih mana ili
grijeha. Ima i drugih teških mana, ali ove su najčešće i izvor su ostalima, premda nisu uvijek smrtni
grijeh.
Oholost, neuredna težnja za vlastitom veličinom što se očituje na razne načine;
Lakomost neuredna težnja za zemaljskim dobrima;
Blud, neuredna težnja za spolnim užicima;
Zavist, žalost radi tuđega dobra;
Neumjerenost, neuredna težnja za jelom i pićem;
Srdžba, neuredno i ljutito reagiranje na vanjske podražaje;
Lijenost, neuredna težnja za mirovanjem duševna i tjelesnim.
Borba protiv glavnih grijeha je uvijek zauzimala važno mjesto u kršćanskoj duhovnosti.
Borba proti smrtnom grijehu je osnova svake askeze. S njome se mora započeti duhovni život. Ona
karakterizira prvu i temeljnu fazu kršćanske askeze. Glavni oblici borbe protiv grijeha jesu:
Mržnja na grijeh i svako zlo uopće. Postiže se razmišljanjem o njegovoj težini (uvreda Boga,
neposluh, buna, nevjernost, nezahvalnost, nepravda, prezir Isusove ljubavi i muke)…, o njegovim teškim posljedicama (anđele je pretvorio u vragove, upropastio prve ljude i po njima svih nas,
doveo svako zlo na zemlju, stvorio pakao, Krista razapeo…), među kojima je osobito teška: propast
naše duše (gubimo posvetnu milost, pravo na nebo i zasluge, prestajemo biti djeca Božja i njegov
hram, postajemo plijen sotone, zaslužujemo pakao i mnoge vremenite kazne…).
Otkrivanje izvora osobnih grijeha. Kad budemo načisto odakle nam dolaze najteže napasti,
lakše ćemo se braniti i boriti. Ako je izvor grijeha u nama samima, usmjerit ćemo svoju borbu na
savladavanje požuda i strasti, stjecanje moralnog znanja, jačanje volje ili odgoj osjećaja (već prema
tome u čemu smo najslabiji).
Izbjegavanje napasti i grješnih prigoda, ako smo otkrili da se poticaj na grijeh nalazi izvan
nas. Čim smo nutarnje slabiji, tim se više moramo čuvati vanjskih opasnosti. Pogotovo ne smijemo
sami tražiti grješne pogibelji.
Ispovijed poslije svakoga teškog grijeha. I to čim prije, odmah. Ako nije moguća ispovijed,
barem savršeno pokajanje. Tko se nauči živjeti u smrtnome grijehu postat će okorjeli grješnik,
nesposoban za nadnaravni život.
Molitva za pomoć Božju u ovoj teškoj borbi. Zazivati Gospu, anđela čuvara, sveca zaštitnika
i uzora. Česta pričest. Naglašujemo da je molitva najbolji lijek u svakoj duhovnoj i tjelesnoj
potrebi.