Autentičnost

 Osobe koje ostaju izvan autentičnoga puta kršćanskog života

Nije dosta nazivati se kršćaninom pa imati vjerodostojan i autentičan kršćanski život. Kršćanski život nužno mora biti i osobno opredjeljenje za Krista i vjeru kao i nastojanje da se živi u Božjoj milosti i ljubavi. Na žalost mnogi koji se nazivaju kršćanima žive u stanju suprotnu kršćanskom moralu i Božjoj ljubavi. U biti oni nemaju ljubavi prema Bogu u svom srce. Crkva takvo moralno i duhovno stanje stanjem smrtnog grijeha:
„Razlikovanje između smrtnog i lakog grijeha zamijećeno je već u Svetom Pismu, nametnulo se crkvenoj predaji. A potvrđuje ga i ljudsko iskustvo. Smrtni grijeh u čovjekovu srcu razara ljubav teškom povredom Božjeg zakona, on čovjeka odvraća od Boga, njegove posljednje svrhe i blaženstva, pretpostavljajući mu niže dobro“. (KKC 1854 – 1855)
Svetačka tradicija o tim nesretnim stanjima ljudske duše često govori. Sv. Terezija Avilska piše: „Znam za jednu osobu kojoj je naš Gospodin htio pokazati kakva je postajala duša kad je smrtno griješila. Kaže ta osoba da joj se čini, kad bi svi to shvatili, da ne bi bilo moguće da itko sagriješi pa makar se podvrgao najvećim patnjama koje se mogu zamisliti zato da pobjegne od prigoda. Tako je jako obuzme želja da to svi shvate, pa neka obuzme i vas, kćeri, da puno molite Boga za one koji se nalaze u takvom stanju, potpuno pretvoreni u tamu, pa su im takva i djela“
Teškim grijehom čovjek prekida svoje veze s Bogom, udaljuje se od njega te živi „u tami i sjeni smrti“. Budući da je lišen svijetla Božje milosti tama grijeha, požuda i strast mu potamnjuju razum, slabe volju, uspavljuju savjest da ostane u stanju grijeha što može dovesti do potpunog uništenja moralnog osjećaja u duši. Čovjek tako gubi svijest o Bogu i oblikuje lažnu svijest o sebi te počinje djelovati vođen jedino vlastitim sudom prožetim grijehom, a sve to može ići do radikalnih oblika zamjene dobra i zla.
U vjerovanju ispovijedamo da je vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkve. Crkva je sveta jer je povezana s Božjom svetošću, jer ju je Krist posvetio i ostavio u baštinu puninu istine i sva sredstva posvećenja i milosti. Ali Crkva se ne sastoji samo od „čistih“ i svetih, što je očigledno. Crkva je zbog mogućnosti zaraze grijehom svojih članova duboko svjesna potrebe svoga stalnog obraćenja i suboličenja Kristu:
„Dok je Krist svet, nevin neporočan, nije poznavao grijeha, nego je došao samo da zadovolji za grijehe naroda, Crkva u svome u svome krilu obuhvaća grešnike, u isti mah je sveta i potrebna čišćenje, neprestano provodi pokoru i obnovu. Svi se članovi Crkve uključujući i službenike moraju priznavati grešnicima. U svima se sve do svršetka vremena, nalazi kukolj grijeha, pomiješan sa dobrim žitom Evanđelja. Crkva dakle okuplja grešnike zahvaćene Kristovim spasenjem ali uvijek na putu posvećenja“ (KKC 827).

Jedan od poznatijih prikaza grešnog stanja kršćana u svetačkoj tradiciji je svakako onaj bl. Henrika Susona. Kako bi se shvatio opis grijeha kršćana koji slijedi, treba poznavati prilike crkvene povijesti vremena u kome je živio blaženik. U jednom trenutku su bila izabrana čak tri papa. Bl. Henrik, vođen milošću, naslućuje problematično stanje duha u kršćanskome svijetu i u tome vidi glavni razlog velikih nedaća koje proživljavaju.
Ali napominjemo isto tako da neke stvari, o kojim Susone govori kao moguće napasti, trajno su prisutne među kršćanima. Dosta je posjetiti samo na nagovor pape Franje od 22. 12. 2014. o „čišćenju hrama“ u kome ukazuje na profinjene napasti službenika Crkve. Slijedi tekst bl. Henrika pisan u obliku dijaloga:
„Kako su ovom čovjeku pokazani grijesi kršćana
Čovjek reče: Ljubljeni moj, što znače ove čudesne stvari?
Odgovor: Ništa drugo osim da ti shvatiš kako se opasno živi u sadašnjem vremenu i u kojoj kritičnoj situaciji se danas nalazi kršćanstvo.
Čovjek se prepade preko svake mjere i reče: „Ah Ljubljeni moj, molim Te iz najdubljih dubina svog srca i duše da mi dopustiš najgorču i najtežu smrt koju si dopustio bilo kojem čovjeku samo da bi se Ti smilovao kršćanstvu.
Odgovor: Ne, ne, ne treba tako biti. Vidiš kako malo koristi što je Bog umro na križu. Što bi mogla onda koristiti tvoja smrt?
Čovjek: Ja ipak, Gospodine, imam povjerenja da tvoja smrt još spašava mnoge ljude.
Odgovor: Puno manje nego što kršćani to vjeruju u ovo zlo vrijeme.
Čovjek: Ja čvrsto vjerujem kad bi kršćani znali da je loše ono što čine, ne bi to više činili.
Odgovor: Time ne mogu biti opravdani od grijeha jer svaki čovjek kad dođe do dobi razbora i upotrebe razuma, dužan je poznavati i opsluživati kršćanske zapovijedi.
Čovjek: Upravo je strašno ono što Ti govoriš o stanju ljudi u ovom vremenu.
Odgovor: Ti sam trebaš vidjeti na koji uznemirujući način danas stoje stvari u kršćanstvu i kako narod u ovom vremenu živi protiv svih zakona, a strah Božji je potpuno zaboravljen.
Čovjek: Ljubavi moja, ako je moguće, poštedi me da to vidim jer već previše znam. Kada na to mislim osjećam se tako loše da ne želim više znati.
Odgovor: Ti trebaš vidjeti ne samo bezumne ljude, nego također na koji način su uhvaćeni oni prividno dobri i dobre volje, i na što su još navezani tako da ne napreduju.
Čovjek: Ljubljeni moj, u svemu čini što želiš.

Odgovor: Reci mi kad je zadnji papa kanoniziran? U prošlosti to se redovito događalo. Mnoge pape bijahu sveti pred Gospodinom.
Čovjek: Ljubljeni moj, koji je razlog tomu?
Odgovor: Reći ću ti. Pape koji su prije živjeli bijahu sveti jer su provodili svoj život jako različito od onih koji sada žive. Oni bijahu potaknuti svetom željom da pomažu kršćanima, i duhovno i materijalno, nisu tražili sebe ni svoje dobro. Tražili su jedino i iznad svega slavu Božju. Nisu gledali ni na prijatelje ni na časti, dušom i tijelom radili su jedino za Boga tako da su u svakom trenutku bili u skladu s voljom Božjom, i radije bi željeli umrijeti i pretrpjeti najteže muke negoli učinili nešto protiv Boga. I ponekima od njih tako se i dogodilo, umriješe mučeničkom smrću. Znaj da je u ovom vremenu u mnogima ugašeno svjetlo istine. Oni samo gledaju na sebe, svoje časti, kako pomoći prijateljima i rodbini, kako zgrnuti bogatstvo i moć.. Umjesto da traže Božju slavu oni traže sebe i svoje interese i zbog toga nisu sveti.
Kardinali: Pogledaj kardinale koji žive u ovim vremenima. Da li oni traže Boga i mole za milost? Dopuštaju li da milost u njima djeluje? Oni su oslijepljeni škrtošću i ohološću, gledaju samo kako da svojoj rodbini pridobiju časti i jedva čekaju da papa umre nadajući se njegovom mjestu. Prije kada bi papa umro, kardinali bi se od straha tresli jer se osjećahu nedostojni papinske službe. U prošlosti kada bi Papa trebao biti izabran, svi su jednodušno molili prostirući se ispred Gospodina i moleći Ga da im udijeli papu po svojoj svetoj volji. To su radili od svega srca, jer su željeli samo da ispune Božju volju. A danas? Sve je to zaboravljeno. Pape prije svega moraju biti izabrani od Boga, a tek onda od ljudi. Tako bijaše u prošlosti.
Biskupi: Pogledaj kako žive biskupi u ovim vremenima. Oni bi danonoćno drugima trebali pomagati svojim savjetima i učiteljskom karizmom koju su primili tako da kršćani mogu ustrajati u vjeri i biti učvršćeni u njoj. Gdje oni ne stignu, trebali bi providjeti drugima da to čine umjesto njih, svetim doktorima teologije koji svojim životom svjedoče ono što naučavaju. Trebaju živjeti svetim i čistim životom tako da svi oni koji ih vide i slušaju budu potaknuti da promijene nabolje svoj život. Trebaju u svemu najprije tražiti Božju volju, a ne vlastiti interes. Ali izgleda da su oni zaboravili na traženje Božje volje imajući na pameti samo svoju čast, bogatstvo i moć. Zaboravili su na duše za koje je naš Gospodin prolio svoju Krv i koje im je povjerio. Kada negdje nedostaje biskup, samo Bog zna koliki žele to mjesto i što sve čine da ga dobiju. Kako je to postala opća navika, Bog pripušta da im bude kako oni žele. U prošlosti bi Bog trebao nekoga prisiljavati da postane biskupom i kad bi prihvatio, Bog bi bio s njim sjedinjen i on bi postajao svet.
Priori i priorice: Gledaj kako se živi u opatijama. Kada umre prior, odmah se nađu dvojica koji žele doći na njegovo mjesto. Čine sve da dođu do toga cilja, ratuju jedan protiv drugoga na sve moguće načine i tako čine veliku štetu samostanu vodeći ga prema propasti. Prije ne bijaše tako. Trebalo ih je prisiljavati svetom poslušnošću da postanu priori. I kad bi napokon prihvatili u strahu Božjem birjahu najmudriji i najsvetiji da drugima budu savjetnici.
Čovjek: Ljubljeni moj, budi milosrdan!
Prosjački redovi: Odgovor: Promotri kako sada žive prosjački redovi, u koima su oci ispovjednici i koji s propovjedaonice naviještaju Riječ. Koliko je njih proglašeno svetima kao što se to događalo u prošlosti?
Čovjek: Ljubljeni moj, ja se nadam da još živi puno ispovjednika koji su svete osobe.
Odgovor: Među njima ima dobrih osoba. Ali je malo onih koji žele ići izravnim pravim putem da je to jadno! Da su živjeli prije kao što žive sada, ne bi im se dopustilo da ostanu u samostanu niti da ispovijedaju. Ali svijet je prepun laži. Kada osobe nađu nekog ispovjednika koji im povlađuje i dopušta im da žive na svoj način, nazivaju ga dobrim i poučenim Svetim pismom. Znaj da će se drugačije suditi kad se dođe tamo gdje se ne može lagati. Danas se kaže da je čovjek slab, da treba biti njemu naklon, da ljudska narav nije kao što je nekada bila. To nije istina, to je lažni nauk. Bog nije zapovjedio blagost da bi učvrstio poroke naravi. Bog nikada nije zapovjedio da čovjek čini preko svoje snage, on je zapovjedio da se bježi od grijeha. Bog je kazao: Idi i ne griješi više. Nikada nije kazao: idi uništavaj svoju narav i sebe samoga. On je zapovjedio ljudima da na sebe uzmu svoj križ, i time je htio kazati da trebaju činiti sve što je u njihovoj moći i ništa više. A gdje su danas ispovjednici koji ne traže sami sebe i vlastite interese? Zbog toga se događa da ispovjednici prvi padnu u ponor a slijede ih oni koji dopuste da ih oni vode širokim i lažnim putem, na bilo koji način da se to događa. Zbog toga ispovjednik koji pripada nekom redu ne treba položiti oružje, treba ispovijedati i ne prešutiti istinu, pa ako bi zbog toga morao položiti i svoj život.
Učitelji: Odgovor: Pogledaj učitelje, gdje su oni koji se s propovjedaonice usuđuju otvoreno kazati istinu i razotkriti kriminalne grijehe koji se danas čine među kršćanima, koji opominju narod i izlažu svoj život zbog Božje časti?
Čovjek: Učitelji možda žele reći da i kada si Ti bio na zemlji, Riječ je bila tako skrivena ponekada.
Odgovor: To je istina, ali to se događalo jer moj čas još nije bio došao, čas u kojemu sam želio podnijeti smrt. A kad je čas došao, otvoreno sam propovijedao istinu. Bog želi da se otvoreno propovijeda istina.
Čovjek: Ljubljeni moj, učitelji možda vjeruju da kada bi govorili čistu istinu, narod bi pobjegao vjerojatno zbog tih riječi te bi izgubili i jedno i drugo.
Odgovor: Bogu bi bilo draže da se u ovim zabrinjavajućim vremenima otvoreno propovijeda istina, otkuda proizlazi i što je grijeh, radije nego da se to prešućuje. Čovjek koji bi kročio izravnim putem bio bi draži Bogu od 100 000 drugih. Bilo bi korisnije i puno bolje ljudima da žive u strahu Božjemu i brizi, kako bi upoznali istinu, nego da vjeruju da dobro žive, a u biti žive na pogrešan način.

Čovjek: Ljubljeni moj, ja ipak vjerujem da još ima učitelja koji se usuđuju izložiti svoj život iz ljubavi prema istini!
Odgovor: Iako ih još ima, malo ih je na zemlji, tako malo da je bolje da to ne znaš. Zbog toga je tako malo učitelja proglašeno svetima za razliku od prošlih vremena.
Čovjek: Ljubljeni moj, smiluj se kršćanstvu!
Samostani časnih sestara: Odgovor: Gledaj kako se živi u ovim vremenima u samostanima časnih sestara. U njima se prije provodio gorljivi nutarnji i uredni duhovni život. Tko bi vidio i govorio sa časnim sestrama, ostajao bi pod velikim dojmom i uvelike bi se popravljao. A sada je došlo do toga da ako neki dobri kršćanin nađe među njima, počinje ih izbjegavati zbog njihova lošeg ponašanja i njihovih riječi. Njihovo ponašanje nije pobožno i podložno, niti nastoje da druge potaknu na obraćenje. Časne sestre kao da su zaboravile istinsku božansku nutarnju gorljivost, one dobro pjevaju ustima, puno usmeno mole ali njihova srca su jako daleko od Boga. Moram se tebi požaliti. Ako se neki čovjek želi uistinu obratiti vječnoj istini gorljivošću potpunog obraćenja, časne ga ismijavaju i omalovažavaju njega i njegov život. To se događa u muškim i ženskim samostanima. Znaj da svi oni koji izopačuju život drugih u samostanima bilo potajno ili otvoreno, iza leđa ili u oči, trebaju se dobro bojati za sebe same jer imaju pred svijetom ime redovnika i redovnica, ali pred Bogom su razarači Boga jer Ga gone i udaljavaju od ljudi.
Znaj da je u ženskim samostanima jako mali broj savršenih duša. Ako bi sestre gorljivo željele ispitati savjest trebale bi jako dobro primijetiti ako su zahvaćene nečim čime teško vrijeđaju Boga i padaju u teške grijehe. Jedan dio sestara je zahvaćen škrtošću, neke ohološću, druge užasnom srdžbom, dio njih odbojnošću prema poslušnosti, druge nečistoćom. Iako ne vanjskim činima, padaju u nečistoću željom, dopuštaju da se drugi vežu uz njih i one se vezuju uz druge te se prljaju pred Bogom, a to čine i razgovorima i neprikladnošću oblačenja, „uzvišenim“ i svjetovnim postavljanjima, riječima i prijateljstvima sa svjetovnim ljudima, sa skrivenim grijesima koji se ne mogu opisati. One koje to čine dobro znaju što pod tim razumijevam. I znaj da se toliko grijeha čini u ženskim samostanima otvoreno ili skriveno da je situacija jako kritična.
Znaj isto tako da je pravi izravni put nutarnje i božanske gorljivosti, čiste nakane u Božjoj ljubavi među sestrama zatrpan u lijenosti. Bliskost s Bogom, kako je to nekada bilo, potpuno je zaboravljena među njima i potpuno opala. Zbog toga se tako malo njih posvećuju kao što je to bilo prije kada ih je bilo puno svetih pred Bogom.
Čovjek: Moj Ljubljeni, kako me žalosti to što se ove sestre izopačuju na takav način jer su primljene u redovništvo iznad svega da samo u Tebi nalaze utjehu!
Odgovor: Promotri isto tako kako se svako redovničko pravilo ne opslužuje u muškim samostanima bilo da bez klauzure, ili prosjački redovi ili neki drugi.
Čovjek: Ljubljeni moj, ja mislim da još ima samostana u kojima se vodi gorljivi nutarnji život.
Odgovor: To je istina. Ali je premalo uistinu gorljivih samostana da je to jadno!
Čovjek: Neka Te to potakne na samilost! Ah moj Ljubljeni, kako sam prestravljen i ožalošćen tim stvarima u dnu moga srca.
Biskupijski svećenici: Odgovor: Sada promotri kako biskupijski svećenici troše svoja dobra, kako sramotno rasiplju dobra koja dobivaju za pobožna utemeljenja, u bludu, raskošnom življenju i traženju časti. I pogledaj u ovim vremenima kako se oblače, ponašaju u svojim raskalašenim stavovima na način kako to ne priliči njihovu svećeničkom staležu. Pogledaj kako zloupotrebljavaju dobra kršćana dana za korist duša u čistilištu.
Vidi kako svi oni paze na dostojanstva i časti te za tim teže, i kako je malo je ljubavi prema Bogu u svim njihovim djelima, činima i propustima, jer su istinu potpuno zaboravili i izgubili svaku božansku gorljivost. Zbog toga tako malo imaju sveti nutarnji doživljaj u sebi kao da se to sve na njih ne odnosi, ne misle na to, misle samo na to kako dobiti velike crkvene rente i postići visoku znanost kako bi od toga izvukli korist, čast i bogatstvo posred redovnika i drugih biskupijskih svećenika. Dakle, njihova nakana je puno više da se svide narodu nego da upoznaju i kušaju Boga i njegovu milost u nutrini. Zbog toga Gospodin od njih uzima milost koju su dobili i daje je nekome drugome.
Čovjek: Ovo je jako iznenađujuća stvar, uzima ono malo milosti koji netko ima i daje je onome tko je već ima obilno?
Odgovor: Kada Bog daje svoje milosti a nju se ludo zapostavlja, on oduzima istu tu milost koju je dao te je udijeli onome tko već ima obilje milosti da je gorljivo i s ljubavlju čuva.
Čovjek: Ljubljeni, neka Ti je neprestana hvala što još ima nekoga tko čuva tvoje milosti i spreman ih je prihvatiti.
Odgovor: Znaj da je jako malo takvih, i kad bi svi oni odjedanput umrli, kršćanstva bi odmah nestalo.
Čovjek: Jedina Ljubavi moga srca, smiluj se! Kad bih mogao iz svojih očiju izlijevati krv moga srca, rado bih to učinio!
Odgovor: Bila bi to dobra stvar kada bi čemu koristilo.
Carevi i kraljevi: Odgovor: A sada motri veliku i prepotentnu oholost careva i kraljeva i njihovih žena. Prije kad je trebalo nekoga izabrati, neki su se opirali tome na sve načine, smatrali su se nedostojnima vlasti zbog poniznosti i kad je netko bio izabran za cara Svetog Rimskog Carstva56, to je prihvaćao s poniznošću, ljubavlju i strahom te bi prikazao Bogu dušu i tijelo, dobra i časti, smatrao se slugom Gospodnjim, od Boga je očekivao pomoć, brinuo se za mir i slogu među kršćanima, hrabro se zauzimao za pravednost. Ljubili su Boga, njihovo ponašanje je bilo ponizno u svim djelima i propustima, muževi i žene su se Bogu sviđali kad je to vidio. A sada je sve to izokrenuto. Dobro shvaćaš kako se djeluje protiv svakoga zakona na sve načine, ali isto tako vidiš kako su ti putovi pusti, dekadentni i krivi.
Buržuji: Odgovor: Sada vidi kako žive buržuji i trgovci u gradovima, znaj da osobe u ovom vremenu žive za dušu jako opasnim životom jer se u njima ukorijenila najužasnija škrtost i toliki su zaslijepljeni da će se jedva pred smrću moći osloboditi ove uznemirujuće mane. A ta škrtost se rađa iz dna velike oholosti jer svatko želi nadići drugoga. I kako ova materijalna dobra budu ponekad zadobivena s dopuštenjem nekih ispovjednika, a to zna Onaj koji sve poznaje, njihova savjest postajuotvrdla i zamrla.
U prošlosti građani i trgovci su bili uglavnom ljudi koji su se bojali Boga, krjeposni, miroljubiva srca u svim djelima i propustima, bili su zadovoljni sa malo dobara, nisu bili škrti sa svojom pšenicom i vinom. Njihova srca nisu bila uništena škrtošću kao sada. Zbog toga je Bog u njima boravio. Znaj da oni koji umru u takvoj škrtosti nalaze se u velikoj opasnosti. Ljudi to znaju i dobro spoznaju pa ipak ne žele se prmijeniti. Kada oni zarade toliko da imaju dovoljno za sebe i svoju djecu, što je njima dopušteno ako je zarađeno pravedno i po Božju, trebali bi prestati zgrtati novce i živjeti redovito i pobožno ne dopuštajući da ih škrtost savlada. A sada svatko želi bit kao drugi i biti bogatiji od njega i svojih predaka. Zbog toga su sitni pred Bogom i svojim prijateljima, te troše i troše protivno volji Božjoj za šepurenja i stave svijeta. Zbog toga su dan i noć u velikim brigama kako zadobiti sve veće bogatstvo.
Čovjek: Ljubljeni moj, zašto dopuštaš raznim ljudima da imaju velika vremenska dobra, kad se bojim da nisu za dobrobit njihove duše?
Odgovor: Znaj da je Bog tako dobar da ne želi nikoga ostaviti bez nagrade. Kada vidi da je srce i duh čovjeka potpuno okrenuto prolaznim stvarima, On ga obdaruje ovim ispraznim dobrima i udovoljava njihovoj želji za stvarima svijeta. Ali žive u jako opasnom stanju za vječno spasenje oni koji traže zadovoljstvo samo u vremenitom.
Čovjek: Ljubljeni moga srca, smiluj se kršćanstvu!
Zanatlije: Odgovor: Vidi kako opasno žive zanatlije, kako su puni škrtosti i pohlepe u ovom vremenu i kako traže što više mogu da se izjednače s onima kojima bi trebali biti podložni po Božjim odredbama. U prošlosti mnogi zanatlije su bili ponizni i jednostavni u duhu i ponašanju u svim svojim djelima tako da je Bog bio ljubazan prema njima. A sada se oholo uzdižu tako visoko da Bog ni na koji način ne može boraviti u njima. Bog ni na koji način ne boravi u oholima.
Čovjek: Ljubljeni moj, smiluj se tome! Ja sam vjerovao da su to jednostavni ljudi.
Odgovor: Oni skupo naplaćuju svoj zanat, i jedan provocira drugoga kako bi dobili veću cijenu, pa ipak zavide jedni drugima, uzajamno se mrze i uvijek nastoje da potpuno ocrne djelo drugoga.
Čovjek: Ljubljeni moga srca, smiluj se kršćanstvu!
Seljaci: Odgovor: Vidiš kako mnogi seljaci žive u selima u ovo opasno vrijeme bez ikakve svijesti o strahu Božjemu, kao živine, bez discipline i poštenja, postali su lukavi, napuhani, zločesti do dna srca i duha tako da ih je Neprijatelj Božji zaposjeo sa svom svojom moći. Znaj kad me ne bi bilo molitava Božjih prijatelja, Bog bi drugačije s njima činio zbog njihovih velikih poroka.
Čovjek: Ljubljeni, ako je moja siromašna molitva korisna, htio bih Te moliti za njih da ih sačuvaš.
Odgovor: Bog to podnosi dok bude mogao podnositi, ali dan Suda je neizbježan. Prije su seljaci često bili dobre osobe, jednostavne i ponizne tako da je Bog bio milostiv i pun ljubavi prema njima.
Čovjek: Ljubljeni moj, ne znam što drugo reći osim da se smiluješ kršćanstvu, djelu tvoje neusporedive dobrote.
Žene u svijetu: Odgovor: Sada gledaj dokuda su došle žene u svijetu. Gdje je ženska čednost? Promotri kako je iz njih nestao svaki strah Božji i ženstvena skromnost i znaj da su žene u ovim opasnim vremenima zbog svoga ponašanja puno nemarnije i spremnije griješiti od muškaraca. Ne mislim na dobre i časne žene, mnoge među njima još žive čedno i na dobru glasu, nego govorim o ženama predanima svijetu, predstavljale se one kao pobožne ili svjetovne, žele se dopasti ljudima riječima i djelima, oblačenjem i ponašanjem. Tome se više predaju negoli Bogu, stvorenjima daruju svoje vrijeme, srce i sjetila. Žene su postale razbojničke i paklene špilje, a Božja dobrota ih čeka, prikriva njihove grijehe, ali to ne pomaže. Žele da ih smatraju časnim ženama, a često su nedostojnije pred Bogom od javnih grješnica jer ove griješe sa strahom i nemirom, a ne sa nesmotrenošću kako to čine one. One su puno draže đavlu od javnih grješnica jer su mu korisnije.
Pogledaj kako besramno i drsko idu ispred ljudi. Kad su prije javne žene hodile tako premalo obučene, časne žene bi se sramile iz dna srca. Pogledaj kako odozgo dodolje idu nedovoljno obučene tako bezobrazno da bi se s pravom morale sramiti u srcu i duši pred svim ljudima. Pogledaj kako se pojavljuju pred ljudima sa svojom odjećom, korakom, gestama, riječima, djelima, cijelim ponašanjem, svojim očima i svim sjetilima! Gdje je sada ženska čednost i sram? Znaj da mnoge žene sa ovim svojim opasnim ponašanjem čine do 100 smrtnih grijeha dnevno pa ipak žele se pokazati kao časne žene, a o svim ovim grijesima kao ništa ne znaju, a uistinu su odgovorne za sve.
Znaj da kada neki čovjek vidi takvu ženu raspuštenu i razuzdanu kako nečedno obučena ide pred njim i pred svim ljudima, u njegovu srcu se javlja želja da je ima prema svojoj volji kako bi sagriješio. I koliko to često bude promišljeno i na to se pristaje, toliko se grijeha učini iako se nikada ne provedu u djelo. A žene sudjeluju u svim ovim grijesima jer su ih uzrokovale svojim zlim postupcima. To se događa u crkvama, na ulici, na bilo kojem mjestu. Ako se dogodi da muškarac potaknut od ovih žena ode javnoj grješnici i s njom sagriješi, one su uzrokom ovih grijeha i toliko se puta dogodi da svi ovi grijesi padnu na njih, iako se to ne želi priznati, jer su se grijesi dogodili zlim postupcima žena koje su se besramno pokazivale muškarcima bez Božjeg straha.
Sada pazi kako stoje stvari kada u zlu dođu do kraja. Pričešćuju se, pokazuju se dobro i misli se da je s njima sve u redu, a tada dođe đavao i predoči im njihovu grješnu ludost kako bi pale u očaj i vječnu smrt. To se često događa i one koje sve vrijeme svoga života provedu u razuzdanosti, a ispovjednici koji se s njima rado zadržavaju i dopuštaju im da se tako ponašaju sami idu opasnim putem. Znaj da mnoge primaju Tijelo Kristovo u stanju 100 smrtnih grijeha, nakon što su se tijekom cijele godine raspušteno ponašale, dođe korizma, ne sjećaju se više tih skrivenih grijeha, a nakon Uskrsa potpuno svojevoljno će nastaviti kao prije, sačuvaju sve za to potrebno, odjeću, ukrase i sve drugo. Bilo bi bolje i korisnije za ove da u njih uđe 100 000 đavli nego da primaju Boga po pričesti u stanju smrtnog grijeha. Znaj ovo, da te netko odvede kući i stavi na nečisto i smrdljivo mjesto kako bi mu mogao na ovome zahvaliti, iako si jadno stvorenje?
Čovjek: Ljubljeni moj ,smiluj se kršćanstvu!
Bračni parovi: Odgovor: Sada promotri do čega je došla i što je postala sveta ženidba. Znaj da najveći broj osoba koje žive u ovom vremenu od svoga braka čine đubrište jer u njemu žive kao životinje sa svom požudom i razuzdanošću koju njihova životinjska narav može uzrokovati. Oni žive protivno svakoj zapovijedi i redu svetog braka i protivno svakom razumu. Bog nije ustanovio sveti brak s nakanom da se treba živjeti prema zahtjevima iskvarene naravi, nego da se u njemu provodi plodan i pobožan život, kako je to Bog odredio u pravom rasporedu stvari.
Tko živi sveti brak kako je to odredio Bog, ojačat će mu duša i tijelo jer Bog ne uništava narav, nego je vodi do savršenstva. A budući da se sada čini toliko protiv zakona i reda svetog braka jer je ljudska narav tako iskvarena i bolesna, najveći broj osoba je prepune blata i bluda u braku i izvan njega, pa i svećenici, svjetovnjaci, časne sestre, redovnici, tako da se još jedva tko nađe tko nije time zaprljan. Ako se prljanje i ne događa činima, događa se na drugi način bilo da je to ponašanje ili nutarnja i vanjska navika. Kada bi Bog htio potopiti svijet zbog njegovih grijeha kao što je to učinio u vrijeme Noe, trebao bi pustiti da svijet propadne svaki dan i svaki čas kao što se po nekim znakovima to može ubrzo i dogoditi za malo vremena. Bog je ljubazno upoznao narode u ovim zadnjim vremenima po mrtvima od kuge, i još više, ali to je malo koristilo jer su kršćani nezahvalni i na to su zaboravili kao da se to dogodilo prije tisuću godina. Postaju sve gori i gori iz dana u dan. Znaj da kada to izazove srdžbu Božju, On će dopustiti da svaki čovjek ubija drugog čovjeka. Uistinu svatko se trudi kako bi nadvladao drugoga i spreman je zadati smrtni udarac, oholost i uznositost su tako velike da se došlo do toga da se grijeh više ne smatra grijehom, i već više od nekoliko stoljeća ljudi nisu bili tako zli kao danas.
Oni bi trebali naučiti ljubiti Boga jer kad dođe smrt. đavao preko svake mjere upregne sve svoje sile kako bi zauvijek uništio čovjeka, predočava mu sav njegov bezumni život na tako užasan način da veliki broj ljudi padne u očaj, propadnu čak i neki ljudi koje se jako cijenilo. Ima raznih ljudi prema kojima je Bog tako srdit da moraju trpjeti bez mjere sve do zadnjeg dana, a na kraju ne razlučuju jesu li u paklu ili u čistilištu. To su nemarni grješnici koji svoje obraćenje odgađaju sve do kraja, a tada su se tako malo kajali da je, Bog prema njima srdit i ne želi znati za njih niti ih se sjećati, ne želi da se njihovi bližnji za njih mole.
Znaj da stvari sa narodom u ovo vrijeme stoje još gore od onoga kako se smatra. Đavli se trude da na kraju života čovjek propadne zauvijek. Znaj da svaka moć koju đavao ima dolazi od grijeha. Želiš li znati što je upropastilo Židove?
Čovjek: Jedini moj, predraga Ljubavi, koji je bio uzrok tome?
Odgovor: Znaj da su to uzrokovali njihova škrtost i skriveni grijesi, to je bio uzrok propasti Židova. Znaj da kad bi Bog htio obarati kršćane za njihove skrivene grijehe i nakane, ne bi trebao činiti ništa drugo nego udarati kao što će se to i dogoditi za kratko vrijeme.
A gledaj sada koliko je teško i duboko pao narod pod strjelice nečistoće, oholosti i škrtosti koje Bog mrzi na poseban način jer su uzroci zavisti i mržnje i općenito svih drugih grijeha. Ovim grijesima su ispunjeni gradovi, samostani, redovnici, svjetovnjaci, svećenici, laici, nitko ne može optužiti druge, svatko je grješan. Da svatko marljivo pazi na sama sebe, primijetio bi da ima toliko posla u svojoj nutrini da bi zaboravio na druge. Znaj da je Otac trajno srdit jer su kršćani zaboravili Njegova Sina i sve kršćanske zapovijedi. Ako se ne poprave, ja očekujem da će Otac dopustiti svojoj pravednosti da nadvlada nad milosrđem. Tako da njegovi neprijatelji ne moraju zanijemiti dok se ne osveti za svoga Sina.
Čovjek: Ljubljeni moj, prestravljen sam ovim govorom do dna svoga srca, izgleda mi da sam tako bolestan da trebam već umrijeti, to bi mi bilo drago ako je to tvoja volja.
Odgovor: Ne, ti trebaš vidjeti još i više.
Čovjek: Ljubljeni moj, neka bude tvoja volja!
Odgovor: Sada želimo reći kako je ovom čovjeku bila pokazana velika gora sa devet visokih, širokih i strmih hridina, a one su bile jedna iznad druge sve do vrha gore, a na hridinama borave kršćani.
Nitko ne može doći do Boga a da ne boravi na ovih hridinama.57 Tko želi u ovom vremenu da mu bude dopušteno motrenje izvorišta i iskona iz kojega je stvorena duša, treba biti hrabra, odvažna i odlučna duha i mora se uspinjati preko svih ovih hridina sve dok ne dođe do najviše. Ondje će mu biti pokazano kuda treba ići.
Bit će plemenit čovjek onaj tko bude htio rizike i napore uspona na ovu goru visokih hridina, on će pobjeđivati u ovome životu sve svoje neprijatelje i postat će veliki svetac u vječnome životu.
Sv. Ljudevit Montfortski je u svom pastoralnom iskustvu susretao ljude koji su kršteni, ali u svom življenju vjere nisu nikada napravili minimalni i odlučujući korak osobnog opredjeljenja za Boga, kao i one koji su obnovili krsni savez, ali su se vratili neautentičnom kršćanskom životu. U svojim djelima svetac na više mjesta spominje te osobe, kao i obično pronicljivo i jednostavno analiza i opisuje njihovo duhovno stanje, razloge tome i njihovu dinamiku proživljavanja vlastitoga stanja. Neodlučnost u opredjeljenju za Boga i svjesno neodbacivanje grijeha i duha svijeta protivna Evanđelju, glavni su razlog i uzrok takvoga stanja. Tu dvoličnost kršćanskog života Montfort na samo njemu profinjen način opisuje u svojim pjesmama:
„Dobar kršćanin je svetac, kaže apostol, on nije kao drugi ljudi. Svjetovni kršćani slobodnjaci, vi niste naši. Ti, kršćanin? Idi drugima to govoriti, idi drugima. Istinski kršćanin nije od ovog svijeta, on već ima srce u domovini. Istinski kršćanin je ponizan i dobrodušan, čist i revan, milosrdan i iskren. Svjetovni kršćani, vi niste naši. Ti, kršćanin? Idi drugima to govoriti, idi drugima. Znači li to ljubiti Boga, može li se reći da ljubiš Boga kad ga vrijeđaš čak i ranjavaš? Ti ljubiš Boga? Lažeš, kaže apostol. Može li se vidjeti od Pariza do Rima nekog brutalnijeg? Ti nisi čovjek. Poput poganina, ti ljubiš samo svijet i ljubiš poput nečiste životinje. Svjetovni kršćani slobodnjaci, vi niste naši. Ti, kršćanin? Idi drugima to govoriti, idi drugima. Poput lisice plijeniš finoćama i poput psa laješ neprestano. Prepireš se za sitnicu i plešeš poput skakavca. Oholi paune, ljubiš samo slavu, proždrljivo prase, tražiš samo jesti. Zlo govoriš i ubijaš poput zmije, srdiš se poput lava. Poput žabe ljubiš samo zemlju, poput zmaja voliš samo rat. Poput ljutice ujedaš svoga brata i zatvaraš uši na njegovu nevolju. Kad Bog govori, hodaš puževim korakom, a ako se radi o novcu, trčiš ulicom. Spor za dobro, slab za pravdu, spreman za zlo, jak za opačinu. Što ti slijediš? Običaje, navike i modu. Što tražiš? U svemu ugodu. Svjetovni kršćani slobodnjaci, vi niste naši. Ti, kršćanin? Idi drugima to govoriti, idi drugima. Oblikuj svoje ponašanje prema Evanđelju, postani ponizan, blag i pokoran, a mi ćemo reći da si jedan od naših. U protivnom idi drugima to govoriti, idi drugima. Bog sam“
Dvoličnost života i neodlučnost istinskog opredjeljenja za Boga koji poziva na obraćenje kod nevjerodostojnog kršćanina se očituje u lažnom duhu pokore kao i u odgađanju suočavanja s istinom o samome sebi. Kada osoba koja se deklarira kao vjernik svjesno griješi ili ostaje u neodređenom stanju duha svijeta protivna duhu Kristovu, ne sučeljava svoj život s naukom i osobom Isusa Krista te time pokazuje nedostatak vjere i odlučnosti u kršćanskom životu i tako ostaje izvan puta duhovnog rasta i sazrijevanja, često usprkos unutarnjih prijekora savjesti na promjenu života koja se najčešće odlaže. Svetac poručuje:
„Kad čovjek izgubi nevinost, ne može je više vratiti, ne može je više popraviti nego pokorom. O kojeg li dobitka! Ona je neizostavan lijek za ozdravljenje grješničke duše i sredstvo da se njezina ružnoća promijeni u divnu svjetlost. Bog vam obećava praštanje, ali ne sutra nego odmah, uzmite to za sigurno i činite pokoru. Sutra, sutra, kaže bezbožnik. Jao, sutra nije njegovo. Razborit čovjek će reći: Već danas ću početi mijenjati život. Bog vam danas daje svoju milost kako biste se obratili. Sutra se nećete moći njome poslužiti jer ona leti i prolazi. Grješniče, opireš se Bogu samome, koji danas govori tvome srcu, ti ne poznaješ svoju nesreću, jao, ona je velika.
O nepromišljeni otporu! Bog će se znati osvetiti, jednoga dana ćeš se htjeti promijeniti, a ne ćeš moći. Teško breme tvojih grijeha, povećavati će se iz dana u dan, a zatim će te povući na dno provalije. Tvoja grješna navika će se ukorijeniti u tvom srcu i na tvoju nesreću, vezat će te vječnim lancem. Đavao će okovati tvoju dušu lancem tako čvrstim da ćeš do smrti biti kod ovog besramnog tiranina. Odgađajući, tvoj grijeh se povećava, što više, Bog se svakog dana više udaljava, manje ti pruža pomoći, manje svoje milosti i moći. Jurit ćeš iz grijeha u grijeh, iz slabosti u bezakonje, iz navike u nužnost i iz provalije u provaliju. Odgađana pokora, često nije visoko cijenjena, to je pokora malih duša koja nije ustrajna. Ali uočavam tvoju prijevaru. Misliš se obratiti kad će ti valjati umrijeti, no smrt je nalik životu. Prava pokora ima svoje sjedište u srcu bez čega je vanjština uzaludna i za osudu. Obraćenje nikada polovično, podijeljeno srce će propasti, Gospodin će ga odbaciti, jer ga ono vrijeđa. Srce ponizno, bez taštine, je istinski skrušeno, a oholica i tašt čovjek imaju samo privid toga“
Kao što je lako uočljivo, svetac u nedovoljnoj odlučnosti protiv grijeha i prividnoj pokori vidi razlog zašto neke duše ostaju izvan autentičnog puta kršćanskog života, a to svoje stanje mogu prikrivati i prividno dobrim životom, molitvenom praksom i sakrmantalnim životom bez istinskog pokajanja ili namjere da promjene svoj dvoličan život. Takav deklarirani kršćanski život, bez istinskog svjedočenja vjere u svakodnevnici, trajno u povijesti ostaje napast s kojom se svatko mora suočiti.
„Preuzetni štovatelji jesu grješnici koji su se pustili svojim strastima, ili su to ljubitelji svijeta koji, pod lijepim imenom kršćanina i Gospinih štovatelja, skrivaju ili oholost, ili lakomost, ili nečistoću, ili pijanstvo, ili srdžbu, ili psovku, ili klevetanje, ili nepravdu, itd.; koji mirno spavaju u svojim zlim navikama, a da se ne trude mnogo oko svoga popravka, pod izlikom da su pobožni Djevici; koji umišljaju da će im Bog oprostiti, da neće umrijeti bez ispovijedi i da neće biti osuđeni, jer mole svoju krunicu, poste subotom, u bratovštini su sv. ružarija ili škapulara ili u Gospinim kongregacijama, jer nose haljinicu ili lančić Presvete Djevice, itd. Kad im tko rekne da takva njihova pobožnost nije drugo do đavolska varka i pogibeljna preuzetnost kadra da ih upropasti, oni to neće vjerovati. Oni odgovaraju da je Bog milosrdan; nije nas stvorio da nas osudi; nema čovjeka koji ne griješi; da oni neće umrijeti bez ispovijedi; dosta je na smrti lijepo reći: sagriješio sam; k tome da su pobožni prema Presvetoj Djevojci; nose i škapular; mole svaki dan uzorno i bez taštine sedam Očenaša i sedam Zdravomarija na Gospinu čast; dapače, kadgod izmole i krunicu i Gospin časoslov, poste itd.
A za potvrdu onoga što govore i da se zaslijepe još i više, ponavljaju neke događaje, koje su čuli ili čitali u knjigama, istiniti ili lažni – nije važno. Prema tim događajima, neke su osobe voljele neke molitve na čast Presvete Djevice, ili su obavljale koju pobožnu vježbu, pa su, umrijevši u smrtnome grijehu i bez ispovijedi, ili bile uskrišene da se ispovjede, ili im je duša čudom ostala u tijelu sve dok se nisu ispovjedile, ili su na času smrti milosrdnim Gospinim zagovorom dobile od Boga savršeno pokajanje i oproštenje svojih grijeha i tako se spasile. Zato se nadaju da će i oni na taj način dobiti istu milost. Međutim, ništa u kršćanskom životu ne zaslužuje veću osudu od te đavolske preuzetnosti. Može li se reći da netko uistinu ljubi i časti Presvetu Djevicu, dok svojim grijesima ranjava, probada, razapinje na križ i pogrđuje bez ikakva milosrđa Isusa Krista, njezina Sina? Da Marija smatra za se zakonom milosrdno spasavati tu vrst ljudi, to bi ona odabrala grijeh i pomagala bi razapinjanje i vrijeđanje svoga Sina; ali tko bi se usudio i pomisliti na to? Ima i druga vrsta lažnih Gospinih štovatelja. To su licemjerni štovatelji, koji skrivaju svoje grijehe i svoje zle navike pod plašt ove Djevice vjerne, da ih ljudi drže za ono što nisu“
Svetac se puno puta u radu s ljudima susretao s prividnim vjernicima koji su nastojali izmiriti nepomirljivo, to jest, privid dobrog kršćanskog života i svojevoljno pripuštanje grijehu i strastima. Na žalost to se često na profinjeno proračunat način događa i danas. Montfort opominje:

„Dragi subrate, ako želiš živjeti po modi današnjeg vremena i izgubiti dušu; to jest, ako s vremena na vrijeme želiš sebi dopustiti pokoji smrtni grijeh, da bi ga kasnije čim prije ispovjedio, ili pak izbjegavati samo najočitije i najskandaloznije grijehe, brinući se da očuvaš samo svoje prividno poštenje, dakako da ti nije potrebno toliko moliti ili izmoliti toliko krunica. Dovoljno ti je na brzinu izmoliti pokoju molitvicu ujutro i navečer, koju krunicu koju si dobio za pokoru, te kada ti se prohtije, nesabrano promrmljati nekoliko desetica Zdravomarija. Ne treba ti više da bi živio kao formalni kršćanin. Ako bi manje molio, na putu si da postaneš raspušteni slobodnjak“ (TSK 138).
Razmisli! Jesam li u volji odlučan da odbacim od sebe svaki grijeh? Ako postoje grijesi koje svojevoljno činim, koji su razlozi za to? Zalažem li se u molitvi dovoljno za svoje obraćenje?
Čin obraćenja kao početak autentičnog kršćanskoga života i duhovnoga rasta
Obraćenje je jedan od temeljenih evanđeoskih Isusovih poruka. Ono je istovremeno i čin i trajni stav kršćanina. Prvo obraćenje je odluka vjernika da nasljeduje Isusa Krista, trudi se živjeti svoj život u skladu sa vjerom. Teološki i praktično gledano to je temeljno opredjeljenje za vjeru, a u biti radi se o svjesnom prihvaćanju kršenja i obveza koja proizlaze iz krštenja. Sv. Ljudevit Montfortski cjelokupnu duhovnost posvete temelji upravo na obnovi krsnog saveza.
„I već sam rekao da ovu pobožnost možemo dobro nazvati savršenom obnovom krsnih zavjeta ili obećanja. Zbilja je svaki kršćanin prije krštenja bio sužanj Sotone, kojemu je pripadao, ali se na svome krštenju, na svoja usta ili preko kuma ili kume, svečano odrekao Sotone, njegovih raskošja i njegovih djela, te je uzeo Isusa za svoga gospodara i vrhovnog gospodina, da bude ovisan o njemu kao sužanj ljubavi. A upravo to činimo u ovoj našoj pobožnosti: odričemo se đavla, svijeta, grijeha i samih sebe, kako je to izrečeno u obrascu posvete i potpuno se dajemo preko Marijinih ruku.
Dapače, činimo i nešto više, jer na krštenju govorimo redovito na tuđa usta, naime kuma i kume, i dajemo se Isusu samo preko skrbnika; dok se u ovoj pobožnosti dajemo sami po sebi, od svoje volje i s potpunim razumijevanjem onoga što radimo. – Na svetom krštenju ne darivamo se Isusu preko Marijinih ruku, bar ne izričito, niti mu dajemo vrijednost svojih dobrih djela; stoga iza krštenja ostajemo potpuno slobodni namijeniti tu vrijednost komu hoćemo, ili je zadržati za se. U ovoj se pobožnosti, naprotiv, izričito dajemo Isusu preko Marijinih ruku, te mu posvećujemo vrijednost svih djela. Ljudi se zavjetuju na svetom krštenju, – veli Sv. Toma, – da se odriču đavla i njegova raskošja. Taj je zavjet najviši i najneophodniji, o kome kaže sv. Augustin: Krštenje je naš najveći zavjet, kojim se zavjetujemo da ćemo ostati u Kristu. I to isto tvrde crkveni pravnici: Poglavit je zavjet onaj koji zavjetujemo na krštenju. Međutim, tko vrši taj veliki zavjet? Tko vjerno drži obećanja svetoga krštenja? Ne iznevjeruju li se gotovo svi kršćani obećanju što su ga zadali Isusu na svome krštenju? A odakle može doći ovaj opći nered, ako ne odatle što živimo smetnuvši s pameti obećanja i obveze svetoga krštenja i što gotovo nitko ne potvrđuje sam po sebi savezni ugovor koji smo nekoć sklopili s Bogom preko kuma ili kume“?
Po jednoj dubokoj svetačkoj intuiciji, Montfort, vidi posvetu Isusu Kristu po Mariji usko povezanu s krštenjem. Po krštenju ulazimo u dioništvo života Isusa Krista, postajemo sinovi Očevi po Sinu u Duhu Svetome te postajemo članovi Crkve. To je temeljna i bitna posveta kršćanina. Po krštenju nam je darovano posvećenje i novi život u Bog. Ali na taj Božji dar je potrebno odgovoriti i slobodno ga prihvatiti da bi rastao po mjeri dara Božje milosti i naše vjerne suradnje.
Svetac naučava i potiče vjernika koji se opredjeljuje za Boga i življenje vjere da se preda i posveti Mariji. Marija, koja je uvijek ostala vjerna Bogu, onima koji se njoj posvećuju, svojom majčinskom ljubavlju pomaže na putu njihove vjernosti Bogu. Kako nas i veliki papa uči: „ Kako bismo mogli živjeti naše krštenje, a da ne kontempliramo Mariju, blagoslovljenu među svim ženama, koja je do te mjere prihvatila dar Božji? Krist nam je nju dao za Majku. Dao je nju za Majku cijeloj Crkvi. Ona nam pokazuje život. Još više ona nas zagovara. Svaki katolik njoj spontano povjerava svoje molitve i njoj se posvećuje da bi se bolje posvetio Bogu.” (papa Ivan Pavao II., 1. Lipnja 6. 1980.).
A da se vremena mijenjaju i bit problema ostaje isti potvrđuju nam i slijedeći citati iz učiteljstva dvaju papa našeg vremena: „Činjenici da smo primili sveto krštenje treba ponovno dati svu važnost.” (papa Pavao VI., 6. Kolovoza 8.1964.) „Ne postoji nego samo jedan problem, taj naše vjernosti savezu sa vječnom Mudrošću, koji je izvor istinske kulture, to jest ljudskog napretka, i onaj vjernosti našem krštenju u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.” (papa Ivan Pavao II., 1. Lipnja 6.1980.).
Montfort je imao veliku i originalnu intuiciju da poveže pobožnost i posvetu Mariji s krštenjem dokazujući taj odnos. Posveta Isusu Kristu po Mariji, kako ju naučava svetac, je poziv kršćaninu da postane svjestan svoga identiteta što podrazumijeva potrebu dubljeg upoznavanja Isusa Krista te spoznaje da po krštenju pripada Kristu i Crkvi kao i potrebu svjesnog opredjeljenja za Krista obnovom krsnih zavjeta, odričući se grijeha, đavla i svega što je protivno kršćanskom životu s predanjem samoga sebe Mariji kako bi vjerno živio kršćanski život. Teološki ili iskustveno i praktično, Montfort je postavio uistinu prve temelje za autentičan kršćanski život.
Prakse vjere nakon obraćenja vjernik više ne doživljava kao mučnu obavezu nego kao nutarnju potrebu iz kojih izvlači poticaj i snagu za svoj osobni duhovni put.
Sami događaj obraćenja je krajnje osobna stvar. Poticaj za ulazak u duhovni život dolazi od Boga, ali treba naglasiti da se kod nekih osoba on događa polako i nekako spontano s odrastanjem tako da se kod njih ne može govoriti o određenom trenutku početnog obraćenja. Obično su takve osobe bile odgajane u dobrim kršćanskim obiteljima i od malena su bili odgajani u vjeri pa se ova vrsta vjernika ne nazivaju «obraćenicima».
Pa ipak i kod njih se može govoriti o obraćenju kao činu potpunog opredjeljenja za Boga popraćena sviješću ne vlastite krivnje za grijehe kao kod obraćenika, nego sviješću o vlastitim nesavršenostima i sklonostima na zlo.
Kod drugih osoba obraćenje se događa kao u jednom trenutku, čini ili kraćem vremenskom razdoblju kao što je to bilo slučaj sa sv. Pavlom. Kod nekih je to trenutak koji je plod drugog kritičkog traženje, često puta mučnog i napornog kao kod sv. Augustina. Obraćenje se može dogoditi i u krajnje dramatičnim situacijama života kada naizgled čovjek više ne vidi nikakvog izlaza. Ovo buđenje savjesti
Obraćenje se može dogoditi i u trenucima velike radosti kao na primjer prilikom rođenja toliko željenog djeteta. Životna radost postane odskočna daska duši za buđenje svijesti o postojanu vječne radosti i njenog Darovatelja.
A kod svih odlučujući korak u duhovnom životu je usvojena svijest o temeljnom opredjeljenju za Boga i svojevoljno prihvaćenje svih obaveza kršćanskog života u zajedništvu sa Crkvom. A to stanje duše je upravo obnova krsnih zavjeta i temeljni životni zaokret prema svetosti, implicitno ili eksplicitno, bilo da se dogodio u procesu ili je stvar jednog trenutka i čina.
Duša često kod obraćenja, poglavito onoga koje se događa u jednom trenutku, doživljava kao neko probuđenje u svojoj svijesti i savjesti popraćeno osobnim doživljajem Božje prisutnosti, njegove ljubavi, jakim osjećajem radosti i novog otkrića Boga, kao da se otvara novi svijet u samoj duši i oko nje. U tom doživljaju osoba u susretu sa Božjom ljubavlju, dobrotom i čistoćom otkiva i svoju ograničenost, grešnost nesavršenost te uviđa ispraznost iluzija u kojima je do tada živjela i koje su je okruživale.
A jedno od najljepših svjedočanstava iz svetačke tradicije o otkriću Boga ljubavi u trenutku obraćenja je svakako ono sv. Augustina:
„Opomenut tako da se vratim samome sebi, ušao sam pod tvojim vodstvom u svoju nutrinu; to sam mogao jer si ti postao mojim pomoćnikom. Ušao sam i vidio slabašnim okom svoje duše iznad istoga oka svoje duše, iznad svoga duha svjetlo nepromjenljivo, ne ovo obično svjetlo i vidljivo svakom tijelu niti je ono bilo kao od iste naravi, samo veće, kao kad bi ovo svjetlo mnogo i mnogo jasnije svijetlilo i sve stvari obuzelo svojom veličinom. Ne, ono svjetlo nije bilo takvo, nego drugo, mnogo drugačije od svih ovih. Niti je tako bilo iznad moga uma kao ulje nad vodom, ili nebo nad zemljom, nego ono bijaše više, jer me je ono stvorilo, a ja bijah niže, jer sam bio stvoren od njega. Tko pozna istinu, pozna to svjetlo.
O vječna istino, istinita ljubavi, o ljubljena vječnosti! Ti si Bog moj, tebi uzdišem danju i noću. Čim sam te upoznao, ti si me podigao k sebi da vidim kako ima nešto što bih trebao vidjeti i kako još nisam takav da bih mogao vidjeti. Zabliještio si moj slabi pogled zračeći u me žestoko i ja uzdrhtah od ljubavi i straha. I spoznah da sam daleko od tebe u kraju gdje je sve različno od tebe, i bilo mi je kao da čujem tvoj glas iz visine: »Ja sam hrana jakih: rasti pa ćeš me jesti, i nećeš ti mene pretvarati u sebe kao hranu svoga tijela, nego ćeš se ti promijeniti u mene«.
Tražio sam put na kojem bih skupio snage koja bi me osposobila da uživam tebe, ali ga nisam nalazio dok nisam zagrlio Posrednika između Boga i ljudi, čovjeka Isusa Krista, koji je iznad svih stvari, Bog, blagoslovljen uvijeke, njega koji nas zove govoreći: ja sam put,, istina i život i hranu, koju još bijah preslab uzimati, miješa s tijelom, jer Riječ tijelom postade, da nam tvoja mudrost, po kojoj si sve stvorio, bude mlijekom u ranom djetinjstvu.
Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio pa uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i ja gorim za mirom tvojim“.
Ovo i ovako buđenje svijesti i savjesti za Boga i duhovni život vodi dušu do nutarnjeg stanja duhovnog siromaštva koja znajući da nema ništa po sebi ni od sebe te pruža ruke Bogu, djelovanje Božje milosti otvara dušu za povjerenje u Božje milosrđe, pokajanje i želju da živi onako kako to Bog traži od nje. Obraćenje je istovremeno i početak puta čišćenje od svega što duša uviđa da je suprotno Bogu. Obraćenik uz zadobiveni mir po oproštenju i ispovijedi obično bude doveden u jedno stanje svetog nemira u smislu da iskreno traži istinu o Bogu, vjeri i sebi jer je postao svjestan da Bog nije neka ideja apstraktan nego osoba s kojom može imati prijateljski odnos.
Životni horizont obraćenika se radikalno mijenja jer on osjeća i zna da nije sam nego da je Bog s njim u životu. Tako da će u životu koji je pred njima obraćenik trebati učiti ljubiti Boga i bližnjega kako to Isus traži. Obraćenje postaje škola ljubavi u kojoj uči da puno toga u svojoj duši i ponašanju treba mijenjati te da ne može doći do ljubavi bez žrtve sebe, svoga egoizma i darivanje sebe. To podrazumijeva da će se morati suočiti sa svim dimenzijama egocentrizma, duhovne i afektivne nezrelosti što će mu hod s Kristom iznijeti na vidjelo.59
Često djelovanje i utjecaj Božje milosti na dušu u vremenu nakon prvog obraćenja su jači i očitiji nego li će biti u budućem i preostalom periodu života. Često uz čin obraćenja duša doživi i neka mistična iskustva koja nakon toga više neće imati. I u svetačkoj tradiciji opisi obraćenja pobuđuju veće divljenje nego li kasniji period duhovne zrelosti.
Zanimljiva je dinamika duhovnog iskustva koju je svetačka tradicija iznašla kako bi potakla duše na obraćenje i vodila ih do probuđenja savjesti i opredjeljenja za Boga. U tu dinamiku na svoj način ulazi cjeloviti navještaj vjere pa i govor o zadnjim stvarima ljudskog života kao i mogućnost vječnog gubitka duše.
Sv. Ljudevit je kao veliki pedagog u pučkim misijama i osobnom pastoralu nastojao vjernike dovesti do istinskog obraćenja. U tu svrhu je u propovijedao o temama koje su poticale vjernike na razmišljanje o prolaznosti i krhkosti ljudskog života, o dramatičnosti egzistencije, rugobi i drastičnosti grijeha, potrebi pokore, o ljepoti kršćanskog života i krjeposnog življenja. Donosimo samo neke citate tema o zadnjim stvarima vjere, koje je svetac opjevao u svojim pjesmama:
„Što, zar moram umrijeti i napustiti moja dobra? O okrutni i prokleti času koji mi oduzimaš ono što imam. O užasna i čemerna smrti koja me odjeljuješ od svega, budi milosrdna prema mojim uzvicima i odgodi malo tvoj udarac. Ah, uhvaćen sam u zamku koju mi je Sotona postavio, osjećam sva moja bezboštva, zamjećujem sve moje grijehe. Kolike prezrene milosti, koliki odbačeni savjeti, koliki sati uludo potrošeni, koliki darovi zgaženi nogama. Vidim te, nesretni đavle, kako me čekaš uz moje uzglavlje. Odvedi me, o ogavniče, jer ti si me i zaveo. Gule me, trgaju jer umirem protiv volje. Jao, zar moram izdahnuti u svojim grijesima koje vidim? Umirem u nepokajanju jer sam do preminuća odgodio moju pokoru. Grješniče, ne idi mojim stopama. Samo je onaj mudar tko se dugo pripremao na ovaj strašni trenutak prelaska. Budi sudac na račun mene. Vidi bolje od mene, molim te, kako bi imao bolju sudbinu. Kakav ti je život takva će ti biti smrt“
Na drugom mjestu Montfort dijaloški dramatizira sudbinu čovjeka koji je hodio putem grješnog života i tako izgubio Božju milost i Boga samoga. Cilj takvih i sličnih prikaza bio je potaknuti vjernike na razmišljanje o vlastitom životu pred Bogom:
„Nesretna, prokleta dušo, tko te bacio u vatru, tko te nesretnicu, stavio u ove tamne zatvore? Prokleti: Ah, moja me čista zloća uronila u ovu vatru u kojoj kušam pravdu i osvetu Boga. Moj gubitak je potpun. Ako izgubiš Boga, sve je izgubljeno. Ako izgubiš Boga, užasan je to gubitak. Ove riječi nitko ne sluša. Poučak: Smrtni čovječe, budi razborit i čini to iz vlastite računice. Ako ne slušaš pouku, trpjet ćeš kaznu. Odgovor: O, koja nesreća, koja pouka, drhtim, ganut sam. Da, izbjegavajući grijeh želim biti mudar. Prokleti: Oh, što sam nesretan! Jer ne mogu ljubiti Boga. O nepodnošljiva nesrećo, koju se može jedino na ovom mjestu razumjeti. Više neman Boga za moga Oca, on je moj srditi sudac koji u svoj svojoj srdžbi kažnjava moje zloće. Kako sam ja u svemu oprečan Bogu svetom i moćnom, on mi ratom uzvraća na rat i sve me više satire. Za ništavnu sitnicu, za trenutno zadovoljstvo izgubio sam život vječni, neprestano pucam od jada. Poučak: Smrtni čovječe, budi razborit, i čini to iz vlastite računice. Ako ne slušaš pouku, trpjet ćeš kaznu. Prokleti: Da, moj život je prošao. O okrutna li sjećanja! Osjećam kako mi dušu izjeda vječno kajanje. Cvilim bez pokore, gorim bez izgaranja, trpim bez nade, kajem se bez ljubavi. Udišem samo plamen i izvana i iznutra.
Vatra prožima moju dušu, ja sam užareni ugljen. U svemu što me okružuje, nalazim novu muku, trpim, a da ne nalazim ni najmanje rasterećenje. Poučak: Smrtni čovječe, budi razborit, i čini to iz vlastite računice. Ako ne slušaš pouku, trpjet ćeš kaznu. Prokleti: Đavli me muče, oni su moji krvnici, okrutni tirani stalno izmišljaju nova mučenja. Beznađe i bijes i škripanje zubima moj su jedini govor usred ove muke. Trgam se i izjedam, srdim se i proklinjem, jer je moja nesreća neobična, jer su moje muke beskrajne. Muka koja me pritišće je duga vječnost. O, užasno “zauvijek”! O, strašna istino. Zauvijek biti s đavlima, prokletima i zmijama, u nepodnošljivoj vatri i u smrdljivim zatvorima. Poučak: Smrtni čovječe, budi razborit, i čini to iz vlastite računice. Ako ne slušaš pouku, trpjet ćeš kaznu. Prokleti: Imati zauvijek ovo boravište, biti zauvijek proklet, nesretan i proklet čas u kojem sam rođen. Bijes, beznađe, psovka, jer treba zauvijek trpjeti, jer treba ostati ovako i nikada više ne moći umrijeti. Čekam te, o prokleti oče, koji si učinio da vrijeđam Boga, ili čekam te o prokleti brate, koji si učinio da vrijeđam Boga, ili čekam te o prokleta majko, koja si učinila da vrijeđam Boga. Dođi, zauvijek ću ratovati s tobom na ovom mjestu. Odgovor: O, koja nesreća, koja pouka, drhtim, ganut sam. Da, izbjegavajući grijeh, želim biti mudar. Bog sam“
Kad se razmišlja o ovim temama valja se podsjetiti da: „Izjave Svetog Pisma i učenje Crkve o Paklu jesu poziv na odgovornost, kojom čovjek mora svoju slobodu upotrijebiti u cilju svoje vječne sudbine“ (KKC 1036).
Ovakvi i slični tekstovi kojih ima dosta u sabranim djelima sv. Ljudevita, a na poseban način u Bilježnici propovijedi i pjesmama, imali su za cilj da uzdrmaju savjesti slušatelja i potaknu ih na odgovornost pred vlastitom savješću, a mogu potaknuti strah Božji kao sredstvo kako bi se učinio odlučujući korak u opredjeljenju za Boga. Ali kao veliki poznavatelj ljudske duše i svih dinamika duhovnog života, Montfort je vjernike poticao na obraćenje iznad svega vodeći ih putem motrenja Božje ljubavi koja se objavila i darovala u Isusu Kristu. Svetac je znao da čovjek grijehom ranjeni dio svoje duše najlakše i najčešće otvara pred autentičnom ljubavlju. Zato stavlja u Isusova usta ove riječi:
„Konačno, da bi se Vječna Mudrost što više približila ljudima i što bolje im pokazala svoju ljubav, išla je dotle da je postala čovjekom, da je postala djetetom, postala je siromahom i za čovjeka umrla na križu. I koliko o je puta za vrijeme svoga zemaljskog života uzviknula: Dođite k meni, dođite svi k meni! Ja sam, ne bojte se; zašto se bojite? (usp Mt 11, 28)? Ta ja sam vam sličan, ja vas ljubim. A vi ste grješnici? – Pa upravo njih ja tražim. Ja sam prijateljica grješnika! Udaljili ste se iz ovčinjaka svojom krivnjom? – Ja sam dobri Pastir! Opterećeni ste grijesima, prekriveni gnusobama, ucviljeni žalošću? – Baš zato trebate da dođete e k meni, jer ja ću vas okrijepiti, ja ću vas odmoriti“! (LJVM 70)!
„Kakva je tek bila Isusova blagost prema jadnim grješnicima! Kako je blago postupao s grješnicom Magdalenom grješnicom, s kakvom milosrdnošću obratio samaritanku, s kolikim je milosrđem oprostio ženi preljubnici, a s koliko je ljubavi išao jesti k javnim grješnicima samo da ih pridobije. Nisu li njegovi neprijatelji uzeli upravo tu njegovu dobrotu kao dokaz protiv njega da krši Mojsijev zakon i progonili ga vrijeđajući ga i nazivajući ga prijateljem carinika i grješnika? S koliko li je dobrote i poniznosti pokušavao pridobiti Judino srce kad ga je već odlučio izdati, dok mu je prao noge i nazvao ga prijateljem! Konačno, s koliko li je ljubavi molio Oca za svoje krvnike ispričavajući ih da ne znaju što čine“. (LJVM 125).
Ali Isusova ljubav i blagost nije razlog da osoba ostane u neodređenosti, a još manje u podijeljenosti između duha svijeta i Evanđelja. Sv. Ljudevit želi voditi vjernika do osobnog susreta s Isusom i njegovom beskrajnom ljubavlju, a i s njegovom zahtjevanošću posvjedočenom u Evanđelju. Za sveca poziv čovjeku je jasan i traži cjelovit odgovor, zato u Isusova usta stavlja i sljedeće riječi:
„Isus: Kršćani, morate slušati mene ili svijet; izaberite jedno ili drugo. Slušate li me? Neka mi svatko odgovori. Ja poučavam dobru, a svijet zlu. Kršćani, morate vjerovati meni ili svijetu. Izaberite jedno ili drugo. Vjerujete li mi, neka mi svatko odgovori. Ja nikada ne varam, a svijet vara.
Kršćani, morate slijediti mene ili svijet; izaberite jedno ili drugo. Slijedite li me? Neka mi svatko odgovori. Ja se nikada ne mijenjam a svijet se mijenja. Kršćani morate služiti meni ili svijetu; izaberite jedno ili drugo. Služite li mi? Neka mi svatko odgovori. Ja nikada ne prolazim, a svijet prolazi. Ako slijedite ovaj mrski svijet, prisežem vam sada da ću vas zauvijek učiniti nesretnima. Slijedite li svijet ili Mene? Neka mi svatko odgovori“. (P 106, 1-5).
Kao što se po grijehu duša udaljava od Boga i na krivi način usmjerava prema stvorenim stvarima koje ipak ne mogu zadovoljiti istinsko traženje duše i dati odgovor na temeljna pitanja ljudske egzistencije, tako se kod obraćenje događa sasvim suprotna stvar. Duša se vraća Bogu i oslobađa od neurednih ljubavi prema stvorenjima. Obraćenje je, dakle, opoziv i odbacivanje grijeha te pristajanje, i darivanje sebe Bogu kojega duša shvaća kao najviše Dobro i najveću vrijednost. Tako da je obraćenje jedan životni zaokret, novo usmjerenje života koji podrazumijeva novi sustav vrednovanja.
Svijest i osjećaj krivnje je sastavni dio procesa prvotnog obraćenja. Osoba u svojoj nutrini postaje svjesna vlastitih zabluda, lutanja i grijeha koje često puta do tada nije uviđala. Tada dušom može ovladati nemir, strah, želja za praštanjem, nutarnji razdor koji potiče dušu da iziđe iz svoje grješnosti. Pa ipak glavni čimbenik obraćenja je kajanje koje, iako ostaje čin slobodne ljudske volje, je u biti je dar Božje milosti po kome se osoba žalosti zbog svojih grijeha i odlučuje da će promijeniti život. A ostvarenju i ispunjenju čina obraćenja najviše doprinosi sakramentalna ispovijed.
Iskreno obraćenje se prepoznaje po čvrstoj odluci jer ono ne može ostati samo na nutarnjem kajanju i grižnji savjesti nego se ostvaruje djelima pokore shvaćene kao zadovoljština, to jest nadoknada ljubavi za neživljenju ljubav u prošlosti te naporu za rast u krjepostima.60 Samo tako obraćenje ulazi u efektivnu fazu koja postaje autentičan put duhovnog rasta i sazrijevanja.
Sveti je Ljudevit koji je se često u svom svećeničkom radu susretao s obraćenicima opisao je kako sama duša to proživljava:

„Konačno je Gospodine, tvoja milost pobijedila nad mojim srcem. Vidim sada moje zablude i moju nesreću. Odmaknimo se od svijeta koji viče i vara, udaljimo se od svijeta, on je varalica. Počinjem jasno vidjeti svijet i njegovo slijepilo. Jao, gorko plačem zbog toga. Odmaknimo se od svijeta koji viče i vara, udaljimo se od svijeta radosno. Snaga istine je učinila da vidim moje bezakonje i vratila mi je slobodu. Zbogom svijete koji blatiš i gunđaš, zbogom svijete koji si mi ugađao. Zbogom igre i zabave i prijateljstvo s raskalašenima, zbogom ljudski obziri. Zbogom svijete koji ugađaš i vičeš, zbogom svijete i svi vi slobodnjaci“.
Obraćenje je uvijek tajna suradnje ljudske volje s Božjom milošću i otkriće Božje ljubavi koje postaje pokretač promjena u cijelom životu:
„Pokornica: Hranim se svojim suzama; moji uzdasi su moja zadovoljstva; osjećam živi nemir, popuštam i polažem oružje, našavši u Bogu više draži nego što moje srce ima želja. Kod moga Boga sve oduševljava i opčinja, on je moj divni vladar, ljubezni zaručnik. O, kako sam jadna, što ga već do sada nisam ljubila.
Uzalud se svijet kiti svojim najsjajnijim čarima, uzalud priprema svoja dobra. A ja koja se od njega dijelim, kažem da je škrto srce kojemu Bog nije dovoljan. U tišini, u mojoj povučenosti, sama s Isusom, posjedujem ga skrovito, kušam savršeni mir, kažem mu, ponavljam mu: Moj Bože, samo ti, i ništa više.
Ovaj dobri Pastir me je tražio me je među mojim zabludama, vidio me je, našao, nježno nosio i sveto osvojio. Želim ga ljubiti, vrijeme je. Smijem se šalama koje zbijaju na račun moje promjene. Smijem se prijateljima koji me optužuju da sam luda, dala bih tisuću života da ljubim još žarče. O mala stvorenja, moje srce nije stvoreno za vas, vi ste otpad, pustite me, molim vas, ljubiti moga Boga bez mjere, kušati koliko je sladak.
Grješna pokornica, evo moga imena dan i noć, ja sam radosna i trpim, zatvorena i sretna. Nije li to čudno? To je zato što me ljubav vodi. Marija je moja dobra mMajka kojoj se uvijek utječem kako bih podnijela svoju bijedu, kako bih umirila Boga, moga Oca. Po njoj se nadam da ću uvijek ustrajati. Gora od Magdalene, Isuse, grlim tvoje noge, olakšaj moju muku, slomi moje okove, tvoja ljubav neka me vodi, oprosti, ako te prekomjerno ljubim“.
Kad se duša nalazi u procesu obraćenja, lako može doživjeti unutarnju sugestiju ili prijekor izvana da je odveć grješna i nedostojna Boga. Svetac je toga duboko svjestan, pa iako poziva na odgovornost, ukazuje na beskrajnu Božju ljubav i milosrđe te odbacuje strogost koja je bila tipična jansenizmu u vremenu kada je on živio, a temeljila se na krivom poimanju Božje pravde koja je postajala razlogom za strah od Boga i strogost bez milosrđa i ljubavi u duhovnom životu.
Zato svetac pjeva: „Daleko od mene strogi revni pokornici, puni strogosti i gnjeva, pod isprikom ljubavi. Malo octa s mnogo ulja, pridobiva duhove i srca, obraća i najveće grješnike kako vidimo u Evanđelju. O moj Bože, neka mi tvoja milost pomogne kako bih u svemu vršio tvoju volju“ (P 22, 17).

Slično u obliku dijaloga uči:
„Farizej: O Pravdo, osvetnice moga Boga svetog i moćnog! Pogledaj ovu grješnicu koja ti se približila i moli te. O veliki Bože, koje li drskosti! Odbaci je odmah!
Isus: Farizeju, ti se čudiš, videći kako postupam. Vidiš li ovu osobu? Dat ću joj sva svoja blaga, oprostit ću joj sve grijehe, jer je mnogo ljubila!
Pokornica: O Isuse, ljubim te, iako gunđaju ovdje na zemlji. Tvoja veličina je uzvišena, a tvoja ljubav prevelika. Ljubim i kažem prokleti oni koji te ne ljube. Što ne bih za tebe učinila, Isuse, moj Spasitelju! Htjela bih biti kao grmljavina, pa reći po cijeloj zemlji da je samo jedno potrebno: Ljubiti Boga svim svojim srcem.“ (P 94, 11 -14).
Montfort skupa je sa svom svetačkom tradicijom je duboko uvjeren da je Marijina majčinska prisutnost i njena zagovorna molitva velika pomoć na putu obraćenja i zalog ustrajnosti. Sv. Ljudevit kao veliki zaljubljenik u Majku Božju i navjestitelj cjelovite poruke Eevanđelja koji se u pismima rado potpisivao kao «nevjerni rob Isusov u Mariji» (Pis 1-15), sam je kušao učinkovitost Marijine prisutnosti u svom životu do te mjere da je uskliknuo: „Ah, zašto ne mogu objaviti čitavome svijetu ovo milosrđe koje si imao prema meni! Zašto da cijeli svijet ne zna da bih ja bez Marije bio već osuđen! Zašto se ne mogu dostojno zahvaliti na tako velikom dobročinstvu“! (MT 66).

Svetac ne propušta progovoriti i o Marijinoj prisutnosti u obraćenju kao i o molitvi krunice kao sigurnom sredstvu da se izmoli vlastito obraćenje, a sve skupa je plod i učinak Marijinog duhovnog majčinstva:
„Poslušaj, jadni grješniče, o Marijinoj dobroti: ona me je obasula dobrima i po njoj imam život, život, život. Moji su grijesi zavrijedili vječnu smrt, pravedno bi bilo da padnem u pakao, bez nje bih bio već izgubljen, bez nje, bez nje, bez nje. Bog je spreman osuditi me, ova nježna Majka ga je toliko molila, toliko molila da je On bio kao primoran pričekati, pričekati, pričekati. Tko će shvatiti koliko je ona dobra, tko će razglasiti njenu dobrotu i njenu darežljivost? Nitko, nitko, nitko. Marija je moj oslonac u mojoj velikoj bijedi. U svim mojim velikim potrebama, ja joj kažem poput djeteta: Majko moja, Majko moja, Majko moja!
Ako me đavao napastuje sa svom svojom svitom, neprestano nju zazivam. Na Marijino ime on bježi, bježi, bježi. Ona me vodi u vječni život jer ja u opasnim koracima odmah skrećem oči prema njoj, prema njoj, prema njoj. Vidjevši da sam puno dužan i uvijek nevjeran, ona sebe čini mojom plaćom, mojim pologom i vjernom naknadom. Vjerna, vjerna, vjerna! Ako trpim neku patnju, ona mi pomaže i podržava me, ako sam na rubu ponora, ona dolazi smiriti oluju, oluju, oluju. Past ću ili sam već pao kad me đavao iskušava, ona dolazi blagog lica i pruža mi svoju moćnu ruku, moćnu, moćnu, moćnu.
Ona mi ulijeva iznad svega duboki mir, ljubav prema svom predragom Sinu, zgražanje i prezir prema svijetu, svijetu, svijetu. Što može potaknuti ovu veliku kraljicu da se brine za siromašnog grješnika? Ljubav njezinog srca nju potiče, potiče, potiče. Ako netko od vas, grješnici, želi rastrgati svoje okove i spriječiti propast neka joj dođe služiti. Neka dođe, neka dođe, neka dođe. Ako moji veliki grijesi i moja velika bijeda nisu zaustavili njezinu dobrotu, neka se i grješnik nada istom tome. Istome, istome, istome. Ako netko želi osjetiti njenu majčinsku blagost neka je žarko nasljeduje i bude postojan. Neka joj uvijek bude vjeran, vjeran, vjeran. Bog sam.“ (P 79).
Molitva sv. krunice zauzima posebno mjesto u životu i nauku sv. Ljudevita. On je duboko uvjeren u učinkovitost te molitve za postizanje obraćenja i ustrajnosti u milosti: „Vama, grješnici i grješnice, jedan koji je griješio više od vas pruža ovu ružu, crvenu od krvi Kristove, kako biste se njome okitili i spasili. Bezbožnici i nepokajani grješnici stalno viču: Okrunimo se ružama (usp. Mudr 2, 8). I mi pjevamo: Okrunimo se ružama svete krunice. Ali koliko su drugačije njihove crvene ruže od naših! Njihove su ruže sjetilni užici, isprazne časti, prolazna bogatstva koje će brzo uvenuti i istrunuti.
Naše su pak ruže Oče naš i Zdravo Marijo, koje ako su dobro izmoljene i popraćene dobrim djelima pokore, nikada neće uvenuti niti proći. Za sto, za tisuću godina njihova će ljepota i dalje blistati kao danas. Njihove toliko opjevane ruže samo sliče ružama: ustvari one su trnje koje bode uz grižnju savjesti kroz čitav život, koje u trenutku smrti probada uz oplakivanje, koje vječno gori u bijesu i očaju. Ako naše ruže i imaju trnje, to je trnje od Isusa Krista koje on pretvara u ruže. Ako naše ruže bodu, one bodu samo nekoliko trenutaka, jedino zato da bi nas ozdravile od grijeha i da bi nas spasile.
Ako budete vjerno i pobožno molili krunicu sve do svoje smrti, unatoč množine vaših grijeha, vjerujte mi,: primit ćete neuveli vijenac slave (1 Pt 5, 4). Ako se nalazite na rubu ponora ili s jednom nogom u paklu, čak i ako ste prodali dušu đavlu kao kakav vrač ili ste okorjeli i tvrdokorni krivovjernik kao kakav demon, prije ili kasnije ćete se obratiti i spasiti. Samo ako, ponavljam i dobro pripazite na riječi moga savjeta, svakodnevno do smrti pobožno molite svetu krunicu, da biste upoznali istinu, zadobili milost pokajanja i oproštenje svojih grijeha“. (TSK 3 -4).
Osim samoga sadržaja katehetskih propovijedi, uloga navjestitelja u obraćenju na život vjere ima veliku važnost jer naviještaj je uz sve ono što je pripravljeno i naučeno prvenstveno osobno svjedočanstvo onoga tko naviješta za Boga.
Proživljena svetost i stil propovijedanja sv. Ljudevita bili su veliko sredstvo njegova apostolata. Montfort se odlikovao jezgrovitošću i jednostavnošću u propovijedanju. Izbjegavao je govorničke vještine lijepog i uglađenog govorništva koje bi trebale pobuditi divljenje slušatelja. On se radije obraćao izravno savjesti vjernika nastojeći je potresti i potaći na put obraćenja. Rado se koristio slikama, usporedbama, izravnim govorom i usklicima o ljepoti Božjoj i rugobi grijeha.

Ipak, temelj njegova propovijedanja bila je proživljena istina vjere u svetosti koju je on kao živu riječ naviještao i koja je baš zato prodirala u dubine srdaca njegovih slušatelja. Oni često bijahu do te mjere potreseni da nisu uspijevali zadržati suze. O tome daru Mudrosti Montofrt u Pravilima svećenika misionara družbe Marijine piše:
„Pošto je služba propovijedanja riječi Božje veoma raširena, veoma potrebna za spasenje i najteža od svih, misionari se neprekidno podaju studiju i molitvi da dobiju od Boga dar mudrosti koji je tako potreban pravom propovjedniku da upozna, kuša i dade drugima kušati istinu. Najlakše je propovijedati po modi. Ali je teško uzvišeno propovijedati na apostolski način; govoriti mudro, kako Bog savjetuje, ili kako kaže Isus, iz preobilja srca; teško je i znamenito dobiti od Boga kao nagradu za trud i molitve, jezik i rječitost i mudrost kojima neće moći odoljeti svi protivnici istine. Od tisuću propovjednika, a da ne kažem, od dvije tisuće, jedva ima jedan koji posjeduje taj veliki dar Duha Svetoga.
Većina ima samo ljudski jezik, ljudsku rječitost i mudrost; stoga je malo duša rasvijetljeno, ganuto i obraćeno po njihovim riječima, premda su te riječi uzete iz Svetog pisma i otaca, premda su istine što ih propovijedaju vrlo dobro utvrđene, vrlo dobro dokazane, vrlo dobro povezane, vrlo dobro izgovorene, vrlo dobro poslušane i nagrađene pljeskom. Njihovi su govori dobro sastavljeni, jezik im je uglađen i biran, misli genijalne, u navodima Svetog pisma i otaca su udomaćeni, geste su im usklađene; govor im je živahan; ali jao! – pošto je sve to samo ljudsko i naravno, to donosi samo ljudski i naravni plod. Potajna dopadnost, koja se rađa iz tako dobro sastavljenog i naučenog govora, služi Luciferu, tom oholom mudracu, kao bljesak da zaslijepi propovjednika; divljenje naroda koje svjetovnim ljudima za vrijeme govora služi kao zabava, a poslije govora kao ugodno zadržavanje u društvu, to je sav plod njihovog truda i znoja.
Pošto oni samo zrak šibaju i samo ušima ugađaju, ne treba se čuditi što ih nitko ne napada, što duh laži ne kaže ni riječi: u miru je sve što posjeduje; i kako propovjednik po modi ne udara na srce, koje je tvrđava kamo se je taj tiranin zatvorio, on nije mnogo iznenađen velikom bukom koja se vani razvija. Ali neka dođe propovjednik pun riječi i duha Božjega i neka samo otvori usta, čitav pakao zvoni na uzbunu, usplahiri se kao na obranu nebo i zemlja. U tom se slučaju zameće krvava bitka između istine, koja izlazi iz ustiju propovjednika, i laži koja izlazi iz pakla; između onih slušatelja koji prihvaćaju tu istinu i drugih koji, po svojoj nevjeri, postaju podložnici oca laži. Propovjednik tako na božanski način prekaljen, samim svojim riječima istine, kako god ih jednostavno izrekao, uskomeša čitav grad, čitavu pokrajinu ratom što ga je navijestio; a to je nastavak onog strašnog boja koji se vodio na nebu između istine svetog Mihaela i Luciferove laži, i posljedica onog neprijateljstva što ga je sam Bog zametnuo između roda izabranika Svete Djevice i prokletog roda zmije.
Ne treba se dakle, čuditi lažnom miru u kojem ostaje propovjednik po modi, kao ni čudnim progonima i klevetama što se izbacuju protiv onog propovjednika koji je primio dar vječne riječi, kakvi će jednog dana nužno biti sva djeca Družbe Marijine, koji će naviještati radosnu vijest velikom silom”

Razmisli! Kako je započeo moj put življenja vjere? Zahvaljujem li Bogu na tom daru? Kojim ljudima se Bog poslužio da me privede putu vjere i molim za njih? Jesam li svjestan dramatičnosti grijeha i njegovih posljedica kao i važnosti svojevoljnog opredjeljenja za Boga? Želim li duhovno rasti i da li se za to molim li se za to i dovoljno i koliko se trudim?