Požuda tijela

Požuda tijela je neuredna ljubav prema sjetilnim užicima protivna zahtjevima razuma. Ona
se može očitovati u različitim područjima ljudske egzistencije i pod vidikom svih sjetila; vida,
sluha, dodira, okusa i mirisa. Po klasičnoj katoličkoj tradiciji požuda tijela se očituje u dvije glavne
mane. U neumjerenosti u jelu i piću, te u bludu. Neumjerenost se može odraziti u životu neke osobe
na više načina. U jelu kao proždrljivost, izbirljivost, u pohlepnom načinu konzumiranja hrane, u
prekomjernom jedenju, u čestom i nepotrebnom hranjenju izvan uobičajenog redovnog ritma
dnevnih obroka. Neumjerenost u piću je pijanstvo, u blažem vidu i često pretjerano pijuckanje.
Jedanput učinjeni grijeh ima tendenciju ponavljanja. Ponavljanjem istih čina rađa se duhovna mana
koja uvjetuje čovjekov duhovni život tako da mu zasljepljuje savjest i iskrivljuje konkretne sudove
o dobru i zlu. No grijeh ne može do kraja uništiti moralni osjećaj u čovjeku. Duhovne mane se u
katoličkoj tradiciji nazivaju i glavni grijesi jer rađaju druge grijehe i mane. S uobičajenom
pronicljivošću i otvorenošću, koja postaje izravni govor i poticaj na samoispitivanje, Montfort
govoreći o požudi tijela piše:
„Tjelesna je mudrost ljubav prema užicima. Upravo takvu izabiru mudraci ovoga svijeta,
tražeći samo sjetilne užitke. Žele samo dobro jesti, a daleko odbijaju sve što može mrtviti njihovo
tijelo uzrokujući mu neudobnost kao što su to post ili koja druga tjelesna strogost. Takvi redovito
misle samo na jelo, pilo, zabave, smijeh, razonodu, kako da najugodnije provedu vrijeme, a za to
traže mekane krevete, razbibrige, fine gozbe i ugodno društvo. I nakon svih tih užitaka u kojima su
bez skrupula sudjelovali ugađajući svijetu i brižljivo čuvajući svoje zdravlje, traže sebi ispovjednika
koji će biti najmanje skrupulozan. Oni, naime, tako zovu raspuštene ispovjednike koji ne vrše svoju
dužnost. Tako žele na jeftin način zadobiti mir za svoj ugodni i lagodni život i oproštenje svih
grijeha. Kažem, na jeftin način, jer ti mudraci po tijelu obično žele za pokoru koju molitvicu ili
kakvu milostinju mrzeći sve što bi moglo nanijeti bol njihovu tijelu” (LJVM 81).
Požuda tijela se iznad svega duboko osjeća na području seksualnosti. Treba odmah
napomenuti da je seksualnost po sebi dobra i sveta. Ona je u Božjem planu za čovjeka i kad je
življena u skladu s moralnim zakonom vodi osobu k posvećenju i spasenju. Seksualnost se ne svodi
samo na jedan dio ljudskoga bića, spolne organe i sjetilnu ugodu, nego je izričaj cjelokupne ljudske
osobe u jedinstvu tijela i duše. Odnosi se na afektivnost, sposobnost voljenja, zajedništva s drugim
osobama i rađanje djece. Već na prvim stranicama Biblije čitamo da je Bog htio spolnost i da je prvi
ljudski par združio u ženidbu koja podrazumijeva sjedinjenje supruga u ljubavi i njihovu plodnost
(usp. Post 1, 26-28 i 2, 7-24). Po grijehu ljudska narav gubi prvotnu svetost i pravednost, a u srcima
ljudi javlja se požuda tijela koja razorno djeluje na području ljudske spolnosti i unosi neuredne
napetosti u povezanost muškarca i žene. Isus Krist je otkupio cjelovitog čovjeka, tako da je i
seksualnost snagom krsne milosti usmjerena prema spasenju i posvećenju u braku ili djevičanskom
pozivu. Spolni odnos je za katolike zakonit samo u sakramentalnom braku po kojem se supruzi
ukorjenjuju u potpunu vjernost kojom Krist ljubi svoju Crkvu.
U tom svijetlu svaki čin autoerotizma i drugi načini traženja seksualne naslade su egoistični
čini, dakle, grijesi daleko od zrele i sebedarne ljubavi. Grijeh bluda se obično razvija ljenčarenjem,
nezdravim prijateljstvima, čitanjem nećudorednih knjiga, gledanjem filmova dvoličnog moralnog
sadržaja, praćenjem revija, televizijskih programa i internatskih sadržaja koji izravno izazivaju
tijelesne grijehe. K tome na grijeh nas još najčešće navode napasti mašte, mode, zli primjer i izazovi
iz okoline. Sv. Ljudevit govoreći o požudi tijela koja prerasta u bludni grijeh piše:
„O okrutnog li ropstva u koje blud dovodi čovjeka. Taj grijeh mu oduzima svaki odmor i
dovodi ga u stanje trajne uznemirenosti jer tijelo koje treba biti podloženo, gospodari nad razumom
koji treba zapovijedati. Nemir prethodi i uvijek slijedi taj grijeh. Kojeg li gorkog kajanja nakon što
se bludno sagriješi! Svega se duša boji od Boga i ljudi koji mrze taj grijeh. Činom grijeha požuda
raste i gospodari nad čovjekom. Oči su prepune bluda i neprestano griješe. Nečisti grijeh je
sramotno ropstvo. Sram je posebna karakteristika ovog grijeha. Blud je jedna vrst opojenosti koja
čini da bludnik zaboravi na sve ono što on jest i svodi ga na nivo životinje. Hoću li, dakle, uzeti
udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto (usp. 1 Kor 6, 15). O današnji svijete što
si učinio od one stare čednosti kršćana koji su se više bojali tog grijeha nego same smrti.
Pokvarenost sadašnjega vijeka je takva da joj se pripisuju grijesi koji su se skoro pripisivali Sodomi.
Blud je najopasnije ropstvo za spasenje. Njegova strast blokira sva sredstva povratka Bogu. Odvlači
od sakramenata, Božje riječi i bogoštovlja. Zbog obzira i običaja čini da osoba ide nedostojna na
svete pričesti i tako dovrši otvrdnuće u grijehu, potiče da se razmišlja o porocima kršćanstva, da se
sumnja o vjerskoj istini postojanja pakla, da se druži sa slobodnjacima. Prigode koje vode do bluda
su izbirljivost i pretjeranost u jelu i piću, neumjerenost, luksuz, nečednost, razgovor o skandalima,
veselje, komedije, spektakli, loše knjige i romani. Sedam je lijekova protiv bluda: bdjeti nad srcem,
odbacivati grješne misli koje su kvasac bluda, pokora, razmišljanje o smrti, razmatrati o paklu,
zaposlenost i molitva“ (KP 228, 231).
Požuda tijela, na bilo koji način da se manifestira, čini da osoba zaboravi na svoje
dostojanstvo djeteta Božjega i da dopusti da nad njime zavlada sjetilni užitak. Umjesto da surađuje s
Božjom milošću i slijedi duboke čežnje svoje duše za oplemenjenjem i posvećenjem upoznajući i
ljubeći Boga i ljude, te tako kuša istinske radosti, duša se prepušta ljudskoj bijedi, gubi slobodu i
postaje robom sjetilnosti i tjelesnosti. Kršćanin se mora boriti protiv tog ropstva jer ono dovodi u
pitanje vječno spasenje. Dužnici smo, dakle, braćo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu
živite, umrijeti vam je. Ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete (usp. Rim 8, 12).
Lorenzo Scupoli uči: „Kako se boriti protiv požuda tijela? Protiv ovog poroka trebaš se
boriti na osobit način, različit od drugih. Stoga, kako bi se znala uredno boriti, moraš promotriti tri
vremena:

1. prije napasti,

2. u napasti,

3. nakon što je napast prošla.

Prije napasti borba će biti protiv uzroka koji običavaju prouzročiti ove napasti. Prije svega,
moraš se boriti ne sučeljavajući se poroku, nego izbjegavajući svim svojim silama bilo koju prigodu
i osobu od koje bi ti mogla doći i najmanja opasnost. A budući da ih ipak ponekad moraš susresti,
čini to vrlo brzo te s čednim i ozbiljnim licem, a riječi ti moraju imati više okus oporosti negoli
prijaznosti i pretjerane ljubaznosti.
Ne uzdaj se u činjenicu da ne osjećaš niti si u toliko i toliko godina iskusila poticaje tijela jer
ovaj prokleti porok ono što nije učinio u mnogo godina čini u jedan trenutak te često postavlja
tajnovite spletke; toliko više naškodi i nezalječivo rani koliko se više pokaže bezazlen i koliko je
manje sumnjiv.
Puno puta treba se bojati ondje (kao što je to iskustvo pokazalo i još uvijek pokazuje) gdje se
navika stvara pod izlikom dopuštenih stvari, kao u slučaju rodbinskih veza ili dužne službe ili
kreposti koja se nalazi u ljubljenoj osobi. Doista, nerazboritim i prevelikim prakticiranjem miješa se
otrov sjetilne ugode koji, kapajući neopaženo malo po malo, prodire sve do u srž duše, sve više
zatamnjuje razum na način da se vrlo opasne stvari – ljubazni pogledi, slatke riječi i ugodni
razgovori – počnu smatrati bezazlenima; i tako, prolazeći s jedne na drugu stranu, dođe se do pada u
propast ili u kakvu bolnu napast koju će biti teško nadvladati.
Iznova ti kažem da bježiš jer si slama. Ne uzdaj se u činjenicu da si mokra i natopljena
vodom dobre i čvrste volje, odlučna i spremna radije umrijeti nego Boga uvrijediti: čestim
drugovanjem malo po malo vatra će svojom toplinom, sušeći vodu dobre volje, kada se to najmanje
očekuje, prikačiti ti se ne vodeći računa ni o rodbini ni o prijateljima; neće se Boga bojati, neće
voditi računa ni o časti, ni o životu, ni o svim kaznama paklenim. Stoga bježi, bježi ako zaista ne
želiš biti iznenada zaskočena, uhvaćena i ubijena.
Bježi od dokolice te budi budna i pažljiva s mislima i djelima prikladnima tvome zvanju.

Nikada se ne opiri, nego uvijek poslušaj svoje pretpostavljene, spremno izvršavajući zadane
stvari, a još radije one koje te ponižavaju i koje su protivne tvojoj volji i tvojem prirodnom
nagnuću.
Nikada ne sudi drsko o svojem bližnjemu, a osobito o ovome poroku. Ako je očito pao, imaj
smilovanja i nemoj ga prezreti; ne izruguj ga, nego za samu sebe izvuci plod poniznosti i spoznaje
same sebe, znajući da si prah i ništa; približi se Bogu s molitvom i više nego ikada izbjegavaj
prigode gdje bi bila samo i sjena opasnosti. A ako budeš olako sudila druge te ih prezirala, Bog će
te ispraviti dopuštajući da i ti sama upadneš u isti porok kako bi uvidjela svoju oholost te tako
ponižena znala uzeti lijek za oba ova poroka. A ne padajući i ne mijenjajući misao, ipak znaj da se
jako može sumnjati u tvoje stanje.
Dobro pazi da se, imajući možda kakav dar i užitak duhovnih ugoda, ne prepustiš ispraznom
samo odobravanju uvjeravajući se da si nešto i da te tvoji neprijatelji neće više napadati jer ti se čini
da ih promatraš s gađenjem, grozom i mržnjom. Budeš li u tome nesmotrena, lako ćeš pasti.
U vrijeme napasti razmotri dolazi li ona iz nutarnjega ili vanjskog uzroka. Pod vanjskim
uzrocima mislim na radoznalost očiju, ušiju, taštinu u odijevanju, familijarnost i razgovore koji
potiču na ovaj porok. U tim slučajevima lijek je čestitost, skromnost, ne željeti ni vidjeti ni čuti
stvari koje potiču na ovaj porok i bježi, kao što ti gore rekoh. Unutarnji uzrok proizlazi ili od
vitalnosti tijela ili od misli uma koje nam dolaze iz naših ružnih navika ili po sugestiji đavla.
Senzualnost tijela treba mrtviti postovima, disciplinom, cilicijem, bdjenjem i drugim sličnim
pokorama na koje nas upućuju smjernost i poslušnost. Što se tiče misli, dolazile s koje mu drago
strane, sredstva su ova: biti zauzeti različitim obvezama u skladu s vlastitim zvanjem te s molitvom
i razmatranjem.
Molitva neka bude sljedeće vrste: kada počneš primjećivati ne samo te misli nego i njihove
prve začetke, odmah se umom uteći Raspetome te mu reci: “Isuse moj, Isuse moj slatki, brzo mi
pomozi da ne budem svladana od ovog neprijatelja.” I grleći križ na kojem visi tvoj Gospodin, više
puta poljubi rane njegovih svetih nogu žarko govoreći: “Rane lijepe, rane čiste, rane svete, ranite
ovo bijedno i nečisto srce, oslobađajući me opasnosti da vas uvrijedim.”
U vrijeme kada su tjelesne napasti brojne, ne bih želio da razmatranje bude o određenim
temama koje predlažu razne knjige kao lijek ovim napastima: da se razmatra o niskosti ovoga
poroka, nezasitnosti, uznemiravanjima i gorčini koji mu slijede, o opasnosti i gubitku dobara,
života, časti i sličnih stvari. Ovaj način nije uvijek sigurno sredstvo koje bi pobijedilo napast,
štoviše, može donijeti štetu: doista, ako razum, s jedne strane, odbaci ove misli, s druge nam pruža
prigodu i opasnost da se radujemo i da udovoljimo užitku.
Stoga je pravi lijek pobjeći u svemu ne samo od njih nego i od svake stvari koja nam ih
predstavlja, pa bila im i suprotna. Stoga tvoje razmatranje, upravljeno ovom cilju, neka se bavi
životom i mukom raspetoga Gospodina. A ako bi ti se za vrijeme razmatranja pojavile iste misli i
još te više uznemirivale, što će ti se lako dogoditi, nemoj se zbog toga prestrašiti, niti ostaviti
razmatranje, niti se okreni njima kako bi im se suprotstavila, nego slijedi svoje razmatranje
najintenzivnije što možeš, ne vodeći računa o tim mislima, kao da nisu tvoje. Doista, ne postoji bolji
način od ovoga da im se suprotstaviš, makar te neprestano napadale.
Završit ćeš potom razmatranje s ovom ili kakvom molbom: “Oslobodi me, Stvoritelju i
Otkupitelju moj, od neprijatelja mojih u čast tvoje muke i tvoje neizrecive dobrote”, ne okrećući
razum k poroku jer i sama pomisao na nj nije bez opasnosti. Sa sličnom napašću nikada ne
raspravljaj jesi li ili nisi na nju pristao jer je i to, pod prividom dobra, đavolska prijevara kojom te
želi uznemiriti, obeshrabriti i učiniti malodušnim; ili se nada da će te, držeći te zaokupljenu takvim
promišljanjima, navesti da padneš u kakvu nedopuštenu ugodu. Stoga ti je u ovoj napasti, kada tvoj
pristanak nije jasan, dosta da sve ukratko ispovjediš svome ispovjedniku, ostajući potom mirna i ne
misleći više o tome. A to učini na način da mu vjerno otkriješ svaku svoju misao i neka te u tome ne
spriječi nikakav sram niti respekt. Ako u borbi protiv naših neprijatelja moramo biti ponizni kako
bismo ih pobijedili, u ovome moramo biti još ponizniji budući da je ovaj porok gotovo uvijek kazna
za oholost.

Nakon što napast prođe, ono što trebaš učiniti jest da, premda se osjećaš slobodna i posve
sigurna, u razumu ostaneš posve udaljena od onih objekata koji su ti prouzročili napast, makar bi se
zbog dobra kreposti ili kojega drugog dobra osjetila potaknutom djelovati drukčije. Doista, ovo je
prijevara poročne naravi i zamka našega lukavog protivnika koji se preobražava u anđela svjetla
kako bi nas odvukao u tamu.“ (Duhovni boj XIX)

Razmisli! Jesam li svjestan izranjenosti svoje duše i duša drugih ljudi požudom? Koliko
požuda tijela djeluje na mene i da li zazivam Isusa da me oslobodi? Jesam li spreman po Marijinim
rukama prihvatiti umiranje sebi, Isusu za ljubav, kako bih mogao u životu odgovorno i zrelo ljubiti
sebe i bližnjega, osobito drugi spol?