Nastojanje oko pročišćenja i uređanja duševnih moći kao potrebni napor za ostvariti duhovni rast

Čovjek u Božjem planu zauzima posebno i jedinstveno mjesto među stvorenjima. Bog je stvarao ovaj svijet radi čovjeka, a on je „jedino stvorenje koje je Bog htio radi njega samoga“ (GS 13). Čovjek je stvoren na sliku Božju, sposoban upoznati i ljubiti Boga, ostvariti sebe dajući se u ljubavi te ulaziti u zajedništvo s drugim ljudima. Ali čovjek zbog posljedica istočnoga i osobnih grijeha doživljava i osjeća nutarnju neuravnoteženost i raspršenost. Posebno se nutarnja raspršenost čovjeka očituje u trenutku kada se želi sabrati na molitvu. Kad se odlučimo moliti, napadaju nas mnoge poteškoće, bezbrojne »rastresenosti«, često i nemogućnost da ostanemo u Božjoj nazočnosti… Da bi u tome uspio potrebno je da se vjernik trudi urediti sve svoje duševne moći, a na poseban način se to odnosi na te dvije moći, razum i volju, koje su oči naše duše, valja uložiti napor budu duhovno uređene i sređene. Pamćenje treba neprimjetno osloboditi od nekorisnih i štetnih misli, a ispuniti ga svetim sadržajem. Razum treba da tim svetim mislima bude rasvijetljen, o njima osvjedočen, u njih uvjeren. Tada će volja krenuti prema dobru što joj ga razum pokaže i prihvatit će ga to jače što joj jasnije predoči njegovu uzvišenost. Sve u životu čovjeka je dar Božji a raspored i uređenje nutarnjih duševnih moći zahtijeva poštovani naravni red što ga je Bog utisnuo u dušu. O toj nutarnjoj raspršenosti čovjeka Crkva uči: „Neuravnoteženosti od kojih trpi suvremeni svijet u stvari su povezane s onom osnovnijom neuravnoteženošću kojoj su korijeni u čovjekovu srcu. Naime u satnom se čovjeku sukobljavaju mnogi elementi. S jedne strane kao stvorenje iskustveno doživljava svoju višestruku ograničenost, a s druge se osjeća neograničenim u svojim željama i pozvanim na viši život. I dok ga privlače mnoge stvari, neprestano je prisiljen medu njima birati i nekih se odricati. Štoviše, kako je slab i grešnik, nerijetko čini ono što neće, a što bi htio, ne čini. Prema tome, čovjeka muči podijeljenost u njemu samom, a odatle se rađaju tako brojni i toliki razdori također u društvu (…). A Crkva vjeruje da Krist, koji je za sve umro i uskrsnuo, po svojem Duhu pruža čovjeku svjetlo i snagu da može odgovoriti svom vrhovnom pozivu. Nema pod nebom drugog imena danog ljudima po kojem oni treba da se spase. Ona vjeruje također da se u njezinu Gospodinu i Učitelju nalazi ključ, središte i cilj sve ljudske povijesti. Osim toga, Crkva tvrdi da se na dnu svih promjena nalazi mnogo toga što je nepromjenljivo i što ima svoj najdublji temelj u Kristu, koji je isti jučer i danas i uvijek (…) Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta borba, koja je započela već od početka svijeta trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjega dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoć Božje milosti može postići svoje unutarnje jedinstvo (…) Ako, dakle, netko zapita kako bi se moglo svladati to bijedno stanje, kršćani ispovijedaju da se sve ljudske djelatnosti što se dnevno nalaze u opasnosti zbog oholosti i neurednog sebeljublja moraju pročišćavati i privoditi k savršenstvu Kristovim križem i uskrsnućem“. (GS 10 i 37) Odnos čovjeka i Boga zauzima posebno mjesto u stvaranju. Bog je htio čovjeka da u slobodi i vjeri, milošću pozvan, odgovori u ljubavi na ponuđeno Božje prijateljstvo i sudjelovanje u Božjem životu. Neshvatljiva i beskrajna Božja ljubav je zadnji razlog tog velikog dostojanstva ljudskog bića. Bog je sve stvorio radi čovjeka, a njega je stvorio da mu služi, da ga ljubi, da gospodari nad svim stvorenjima i da mu ih prikazuje zajedno sa sobom i svojim djelovanjem u svijetu. Tako da se mi, ljubljena Božja bića, trebamo prepoznati u svim svojim dimenzijama. Cijelo naše biće je dar Božje ljubavi koju trebamo prepoznati i tako slaviti Boga. Čovjek tako ostvaruje puninu svoga bića samo u Bogu.  Čovjek, stvoren na sliku Božju, istovremeno je tjelesno i duhovno biće. Bog je htio takvog čovjeka, a mi trebamo prihvatiti sami sebe i proslaviti Boga u svemu. Stvoritelj svakom čovjeku izravno stvara dušu, koja često u Bibliji označava i sam ljudski život kao takav ili ono nutarnje, najuzvišenije u čovjeku, duhovno počelo po kojem se on razlikuje od drugih stvorenja. I ljudsko tijelo oživljavano duhovnom dušom ima udjela u čovjekovom dostojanstvu, tako da je cijela ljudska osoba određena postati po Kristu hramom Duha Svetoga. A kako to kaže gore citirani dokument do nutarnjem jedinstva čovjek dolazi uz pomoć Božje milosti i uz velike napore koje mora ulagati. Dakle po svojoj naravi čovjek je sastavljen od dvije bitnosti međusobno bitno sjedinjene: od tijela koje je njegov materijalni dio i od duše, duhovnog dijela. Čovjek tako stvoren od Boga je obdaren duševnim moćima kojima se služi kako bi spoznao, ljubio, djelovao i na takav način se egzistencijalno i moralno odredio gradeći svoju ljudsku vjerničku osobnost. U katoličkoj nauci se mogu naći brojni kratki prikazi duševnih moći uzajamnost i isprepletenost njihova djelovanja koji se uglavnom oslanjaju na nauk sv. Tome Akvinskoga. Mi za jedan takva jednostavni prikaz se oslanjamo na Albania i Asturu kojima oni žele pojasniti duhovnost sv. Ivana od križa: Što se tiče našega tijela u našem tijelu kao uostalom u tijelu mnogih životinja susrećemo sposobnost “spoznavanja” izvanjskog svijeta (da ga vidimo, da ga dodirujemo, itd.) i sposobnost “sklonosti” prema spoznatoj stvari.”Spoznaja” se vrši osjetilima, a “sklonost” strastima. Osjetila su moći sposobne spoznavati konkretne kvalitete stvari, kao boju, oblik, itd., te mogu biti izvanjska ili unutarnja prema tome da li se osjetni predmet spoznat preko njih nalazi izvan nas ili u nama. Postoji pet izvanjskih osjetila: vid, pomoću očiju čovjek vidi boje, također oblike i pokret i stvari koje se nalaze izvan nas; sluh – govor, pomoću ušiju, čuje zvukove; njuh, pomoću nosa, osjeća mirise; okus, pomoću jezika, kuša ukusnost; opip, pomoću kože, osjeća toplinu (također i oblike) stvari koje su izvan nas. Nutarnja osjetila osjećaju pomoću mozga “osjete” izazvane u nama kroz izvanjska osjetila. Obično se navode dva nutarnja osjetila, pamćenju i mašti jer ova dva služe njegovu cilju te ih smatra predstavnicima svih ostalih nutarnjih osjetila. Pamćenje nam omogućuje da unutar nas “ponovno vidimo” boje, da “ponovno čujemo” muziku, da “ponovno osjećamo”mirise, da se prisjećamo događaja i prošloosti dok istovremeno ih oko (tj. organ vanjskog osjetila vida) više ne vidi, uho više ne čuje, itd. Pamćenje je i sposobnost zadržavanja ideja koje je formirao razum. Mašta nam omogućuje da unutar nas “sastavljamo” izvjesne slike, stvarne ili nestvarne. Tako, vidjevši prije čovjeka i konja, pomoću mašte možemo ponovno vidjeti ove dvije slike “sastavljene” na način da oblikuju čovjeka s tijelom konja. Čuvstva ili osjećaji su čini “osjetnih sklonosti” (nazvanih također i “apetitima, ‘čeznućima”) pomoću kojih smo tjerani prema onom što se dopada osjetilima (kao dobar miris, lijepa muzika, itd.) i odbijani po onome što se ne dopada našim osjetilima (kao loš miris, zaglušujući buka, itd.) Čuvstva se otvaraju samo ako su ugodni ili neugodni osjeti u nama prisutni ili posredstvom izvanjskih osjetila ili jer nas na njih podsjećaju nutarnja osjetila. Iz činjenice proizlazi vrlo važna posljedica tako da možemo zahvaljujući bdijenju nad sjetilnim spoznajama nadzirati naše strasti. Obično se navode samo četiri glavna čuvstva a druge se mogu s njima povezati i na njih svesti: radost, nada, strah i žalost. A što se tiče ljudske duše, čovjekova duša, kao i tijelo, obavlja svoje radnje “spoznavanja” i “sklonosti” prema onom što je spoznala. Razum je sposobnost naše duše koja je sposobna da spoznaje ne samo stvarne odlike tijela (što čine osjetila), već i apstraktne (zamišljene), tj. idealne odlike ovog istog tijela. Na primjer, ako vidim crvenu ružu, razum od nje apstrahira ideju crvenog koju ne zadržava više kao ideju vezanu za ružu, već kao univerzalnu ideju, koja se može primijeniti na sve predmete (ne samo na ružu) koji se slažu jer su crveni, kao rubin, trešnja, vatra. Kada razum na određen i konkretan predmet primijeni apstraktnu ideju, on donosi jedan sud, kao kad na pr. kaže: ”trešnja je crvena”, ‘Petar je dobar”. Neprekidna i progresivna serija sudova oblikuje zaključivanje koje čovjeku omogućuje sve veću spoznaju istine. Na isti način, razum oblikuje univerzalne ideje dobrote, veličine, beskonačnosti, itd. Volja je sposobnost koja teži prema dobru koje je razum spoznao. Dijete, koje vidi igračke, želi ih jer ih smatra kao dobro za njega. Jednako i onaj koji treba podnijeti neku operaciju, čak i bolnu, želi ju jer je za njega ozdravljenje veće dobro. Temeljna karakteristika volje jest daje “slobodna”. Svi stječemo iskustva da smo to zaista mi koji odlučujemo nešto učiniti ili ne učiniti, da ovu stvar učinimo radije, nego neku drugu. Evo zašto smo “odgovorni” za ono što izaberemo. O onome koji slobodno hoće neku stvar kaže se da voli tu stvar; stoga se čin volje također naziva činom ljubavi. Dokle god razum spoznajući neku stvar istovremeno dok spoznaje ostaje stvarno odvojen od ove stvari s kojom se sjedinjuje samo po nakani pomoću apstraktne ideje koju ima o njoj, a volja, kada ljubi neku stvar, sjedinjuje se ili teži tomu da se sjedini stvarno s ljubljenom stvari. Radi toga ljubav teži k sjedinjenju onoga koji ljubi sa onim koga ljubi. Dok razum spoznajući neku stvar pretvara je u sebe (tj. čini ju sebi sličnom) oblikuje ideju za spoznatu stvar, volja, ljubeći jednu stvar, ona sama je pretvorena po ljubljenoj stvari postaje slična stvari koju ljubi. Zbog toga se kaže da ljubav onoga koji ljubi čini sličnim ljubljenome, pretvarajući ga u sebe. Ove karakteristike ljubavi, koje teže k sjedinjenju i preobrazbi onoga koji ljubi u ljubljeni objekt, temeljem su duhovne nauke za shvatiti dinamiku nauka o duhovnome rastu, na primjer sv. Ivana od Križa koji ih primjenjuje na put duše do sjedinjenja s Bogom, bilo u realizaciji odcjepljenja (slobode) koje duša mora imati u pogledu stvorenja, bilo u ostvarenju njezinog sjedinjenja s Bogom. Iz ovoga što smo naveli možemo izvesti tri zaključka po kojima razne moći duše međusobno djeluju kod čina konkretnih spoznavanja, težnji i ljubavi. Prvi, ništa ne ulazi u razum, a da najprije ne prođe kroz osjetila. Na početku našeg života naš je razum kompletno prazan, on je kao “tabula rasa”, prazna ploča na kojoj nema apsolutno ništa. Zaista, slijepac od rođenja nikada neće moći imati ideju o boji, jer nikada nije vidio (osjetilima) neki obojeni predmet. Zato zovemo osjetila “prozorima duše “. Drugi, ništa se ne može poželjeti, ako se nije najprije spoznalo. Zaista, da bi volja mogla htjeti (tj. ljubiti) neki predmet, potrebno je da joj ga razum predoči. Ako u nekom polju ima blaga, ali za koje ja ne znam, očito je, da ga nikada neću moći htjeti! U tom smislu se govori da volja ovisi o razumu. S druge strane volja može odlučiti o tome da li da spozna ili ne neku stvar. Ako volja ne primijeni razum u spoznavanju neke stvari (na primjer kod čitanja neke knjige), razum neće moći spoznati ovu stvar. U tom smislu treba reći da razum ovsi o volji. Treći, strasti utječu i na razum kao i na volju. Kao što znamo, strasti su slijepe sklonosti koje podstaknute osjetima prate uvijek ili gotovo uvijek čine razuma i volje. Iz toga proističu dvije činjenice: da strasti vrše svoj utjecaj tako na čine razuma kao na čine volje. Pretjerana sklonost hrani može utjecati na razum tjerajući ga da kao bezopasno sudi neko jelo od kojega će nam naprotiv pozliti! Prema tome i volja će biti uvjetovana krivim sudom razuma. Ali utjecaj strasti može biti nadziran od volje. Na koji način? Da se strastima ukloni sjetilni predmet prema kojemu one teže. Tako kada volja zapovijeda sjetilima da ne gledaju, ne osjećaju, niti da se sjećaju okusa nekog ukusnog jela, strast može prestati, jer joj ne pridolazi sjetilni predmet, ali ako strasti prerastu u duhovnu manu moga jako oslabiti volju sve do toga da nad njom zagospodare. Nadzor volje nad strastima posredan je nadzor, jer se obavlja posredstvom osjeta. Iz svega navedenog se nameće zaključak o važnosti nastojanja vjernika oko čišćenja i uređenja vlastitih duševnih moći jer njihova uporaba izravno utječe na najvažnije stvari života i ne treba se s toga čuditi što svetačka tradicija o tome donosi brojne savjete i poticaje. Na poseban način se to odnosi na volju jer iz svega što smo kazali proizlazi da je volja najplemenitija čovječja moć i to iz četiri razloga: jer njoj služe moći spoznaje (osjetila, razum, 197 pamćenje), nudeći joj svoje spoznaje; jer nju sve druge moći (podrazumijevajući tu strasti) slušaju čineći što im zapovijedi, jer volja po svojoj naravi ima moć koja sjedinjuje i preobražava i koja se može, kad je pred nju predočena spoznaja o božanskoj Ljubavi, uzdizati dušu putem duhovnoga rasta uz pomoć Božje milosti sve do sjedinjenja s Bogom; i na kraju jer nas slobodna volja čini kadrima za odgovorne odluke i odabire u životu. Zbog svega navedenoga jasno je zašto svetačka tradicija daje toliku važnost uređenju duševnih moći i zašto se mogu naći toliki brojni savjeti za ove prakse. Kod samog čina obraćenja u početnom razdoblju duhovnog života ne događa se potpuno nego djelomično očišćenje duše. Vjernik se treba ozbiljno i sustavno potruditi oko svog duhovnog rasta i sazrijevanja. Iz ranjenog dijela ljudske duše izlaze na površinu zle sklonosti i požude koje kao da osvjetljuju korijen grijeha u nama te izazivaju čovjeka na duhovnu borbu sa samim sobom, koja se često odvija uz manje ili veće poteškoće, a ponekada i uz padove. Čišćenje duše kao cjelokupni duhovni put duhovnoga rasta ima dva dijela: aktivni, u kojem pre dominira ljudsko nastojanje oko pročišćenja, potpomognuto Božjom milošću i pasivni, kada Bog provodi dušu kroz kušnje i tamne noći kako bi ju očistio do onih dubina do kojih ona sama nikako ne bi mogla doći i pred Bogom se očistiti. Treba naglasiti da za sjedinjenje s Bogom nije dovoljno samo pobijediti grijeh, nego je potrebno nutarnje preobraženje duše. Niti kod duša koje su išle putem nevinosti , poput sv. Terezije od Djeteta Isusa i mnogih drugih na putu duhovnoga rasta nije bilo toliko potrebno čistiti dušu koliko je preobraziti, odnosno su obličiti je Isusu Kristu iznutra, a to je paralelan proces. Potreba za čišćenjem ostaje u duši jer su zapreke za rast u ljubavi u ljubavi naše nesavršenosti, karakterijalne sklonosti i mane zadobivene krivim prosudbama u životu. Pa kada toga i nema, potrebno je nutarnje duševne moći preobraziti i osposobiti, tj. Bog ih mora učiniti sposobnima da prihvate sjedinjenje s njim. Sve se to mora dogoditi u duši da bi došla do sjedinjenja s Bogom. Koja je temeljna zakonitost čišćenja poglavito ovog aktivnog, odnosno prvog dijela duhovnog puta? Ova faza čišćenja duše, to jest kada pre dominira naš napor potpomognut, podrazumijeva ponavljanje praksi, naravnih i nadnaravnih čina u krepostima koje su suprotne onome od čega se duša mora oslobađati. Primjerice, ponavljanje čina blagosti u borbi protiv srdžbe, koje se duša mora osloboditi. Treba se boriti za blagost u svom životu i činiti sve moguće kreposne čine, uzimajući u obzir vlastitu narav. Kada duša ulazi u taj nutarnji svijet i duhovni boj, tada slabe sve one stvari koje priječe kreposti da zaživi u njenoj dubini. Duhovni boj može biti za dušu silno naporan jer se sa slabostima, poput ogovaranja, nestrpljivosti, perfekcionizma i mnogih drugih, treba uporno boriti i tako mijenjati nutarnji korijen iz kojega nastaju ove mane. U ovom nastojanju veoma pomaže molitva za krepost koju treba zadobiti. Bez borbe poduprte molitvom teško se napreduje: one pozitivno djeluju zajedno u duši. Zašto je otpor u duši tako snažan? Prvo, zbog istočnoga grijeha osnovne neuravnoteženosti ljudske duše zbog koje je naša duša i izravnjena. Postoji sklonost na zlo u svakoj ljudskoj duši zbog čega je potrebno nutarnje uređenje duševnih moći. Duši u biti ne dostaje nešto što bi trebala imati prema izvornom Božjem planu: nedostaje joj ona izvorna ljepota i usklađenost narav ne ranjena grijehom. Kao posljedica grijeha, onog istočnog ali i osobnih,u svaku je ljudsku dušu ušla nutarnja neuravnoteženost, raspršenost, podvojenost, sklonost na zlo i mnogo drugih stvari. Koji su temeljni pred uvjeti za uređenje duševnih moći i prolaziti put čišćenja? Kao prvo vjernik treba živjeti u milosti i opsluživati Božje zapovijedi, izbjegavati svaki svojevoljni grijeh, pa i onaj laki, jer je grijeh taj koji dušu uvijek iznova prlja iznutra i potiče ju da uđe u još dublje tamu. Duša koja se kalja grijehom ne može napredovati, stoga je prvi uvjet reći odlučno ne svojevoljnom grijehu. Možemo mnogo puta pasti, a da grijeh nije svojevoljan. Normalno je da padamo, no dižemo se, borimo se, ne odustajemo… Drugi preduvjet je imati želju za napretkom:duša mora imati želju da sve više i bolje ide za Bogom, želja da se Boga ljubi čistom ljubavlju.