Da bi duša mogla sazrijevati, duhovno rasti i kušati plodove oživljavajućeg djelovanja Božje
milosti treba paziti i na ostvarenje nekih važnih dimenzije našeg ljudskog i kršćanskoga života. Na
to ćemo kratko ukazati u ove sljedeće tri cjeline.

Svetačka tradicija je znala osim u Bogu pronalaziti i vrednovati trenutke mira, radosti i
vedrine u motrenju ljepote stvorenoga, u odnosima s ljudima.Evo dvaju lijepih svjedočanstva iz
iskustva bl. Marije Terezije, jedno kako je njezina duša bila očarana ljepotom mora u trenutku kada
je plovila u Ameriku, a drugo svjedočanstvo radosti zbog uzajamne ljubavi prilikom rastanka od
sestara u Americi.

„Kod odlaska iz Napulja, što nismo skoro ništa ni osjetile, jer je bilo dva sata u noći i ništa
se nije čulo, osim što se osjećalo neko lagano pokretanje broda. Draga M. zamjenica je rekla; Ujpest
i raj!, a ja: posve svježa i dobro na moru i sunce i ništa drugo, nego raj nad njim! Nijedan jezik
nema riječi kojima bi opisao ovu dirljivu ljepotu mora. Ovaj govor valova, pa slike koje se stalno
mijenjaju.“
„Nakon bolna rastanka ovdje, pošla sam dalje… ali posvuda ista bol. Koliko sam ljubila
svoje sestre dokaz mi je bila ova bol koju mi je prouzročio rastanak od svake pojedine. Ni sada još
ne mogu bez suza misliti na one dane.
O kako je velika sveta ljubav koja povezuje redovničke duše. Ona čini redovnički život
rajem unatoč svim žrtvama, mukama i odricanjima. Ljubav našeg Božanskog Spasitelja, koji je sakriven u Presvetom Sakramentu, privlači nas k Sebi kao magnet, a onda nas srdačnom ljubavlju
povezuje sa Sobom, i nas međusobno. Na tom vrelu ljubavi, na Presvetom Sakramentu, okrjepljuju
se naše duše i raspaljuju svakim danom sve više i više, a ta ljubav, koja ne može mirovati,
neprestano izbacuje iskre, tj. djela ljubavi prema bližnjemu i tako se troši.“

Svetačka tradicija potiče dušu da prihvati lijepe i ugodne trenutke kao Božje darove, da se
divi ljepoti stvorenoga u kome nazire tragove Stvoritelja, kada duša u tome kuša užitak, da tu samu
ugodnost shvati kao poticaj i predokus savršene dobrote koja se nalazi u Bogu. Možda najpoznatiji
tekst iz svetačke tradicije koji odiše tim duhom je Pjesma stvorova sv. Franje Asiškoga:
„Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki. Tebi
to jedinom pripada, dok čovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime. Hvaljen budi,
Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim, napose s bratom, gospodinom Suncem: od njega nam
dolazi dan i svojim nas zrakama grije. Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno, slika je, Svevišnji,
tvoga božanskoga sjaja.

Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti
velikoj. Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Mjesecu i sestrama Zvijezdama. Njih si
sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojem. Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Vjetru,
po Zraku, Oblaku, po jasnoj Vedrini, i po svakom vremenu tvojem, kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestrici Vodi, ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem Ognju, koji nam tamnu rasvjetljuje noć. On je lijep i
ugodan, silan i jak. Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri i majci nam Zemlji. Ona nas hrani i nosi,
slatke nam plodove, cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje i podnose rado bijede
života; blaženi koji sve podnose s mirom, jer ćeš ih vječnom okruniti krunom. Hvaljen budi,
Gospodine moj, po sestri nam tjelesnoj smrti, kojoj nijedan smrtnik umaći neće. Jao onima koji u
smrtnom umiru grijehu; a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj, jer druga im smrt nauditi
neće“.
Zadovoljstvo i radost se u biti javljaju u duši zbog posjedovanja ili kušanja nekoga dobra.
Svojim vedrim raspoloženjem duša iskazuje čast Bogu, a nama ljudima ono je potrebna snaga da se
u evanđeoskom duhu nosimo s problemima života jer Gospodin je prijatelj svakoga zdrava
zadovoljstva i radosti. Bl. Marija Terezija potiče:
„Kad ti se dogodi nešto lijepo i ugodno, odmah za to zahvali Bogu koji ti je udijelio ovu
ugodnost i sjeti se da se u Njemu nalazi sve što je dobro i lijepo, neizmjerno i savršeno.“
Taj evanđeoski duh zadovoljstva i radosti nužan je i za duhovni rast svake osobe. Isus više
puta ponavlja svoju žarku želju da se vidi kako njegova radost raste u dušama vjernika: „Da moja
radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11). A apostol Pavao poručuje kršćanima:
„Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim, radujte se.“ Radost u službi Bogu znak je povjerenja
prema njemu koji nam je dao poslanje na zemlji. Zato Blaženica s mukom podnosi
protusvjedočanstva u družbi, poglavito poglavarica, jer nedostatak vedrine, zadovoljstva i
komunikacije gasi duh i priječi duhovni rast.
„Svaki se puta uzrujam kada poglavarice govore loše o mojim sestrama. Ako su loše – onda
je kriva i poglavarica, jer je zanemarila brinuti se za njih i pustila te duše da se kvare. One su bile
dobre u novicijatu i kasnije u junioratu, a postale su loše, mlake, brbljave, nepodnošljive,
nezadovoljne – onda je to krivnja poglavara, jer kod jedne majke, jedne poglavarice po Srcu
Božjem – one bi rasle u svim krepostima i bile bi vesele i zadovoljne, ali kod poglavarice bez
majčinskog srca – kad nemaju ni majke ni prijateljice u kojoj starijoj sestri, moraju te sirote postati
nesretne, smrtno nesretne. Ovakve poglavarice čine pojedinima redovnički život paklom i mogu
samostan, koji bi mogao biti raj, pretvoriti u pakao.“

„Mi se moramo brinuti da nam sestre budu sretne i kako bi se to lako moglo češće učiniti. Ako
sestre imaju prema poglavarici povjerenja i vole je, onda su sretne i zadovoljne.“
Blaženica je uvjerena da je za ostvarenje redovničkoga poziva važna i ljudska dimenzija jer ako je
ona krhka, cjelokupni duhovni život i redovničko posvećenje teže će se ostvariti. Na poseban način
a naglašava važnost vedrine jer naravna sklonost dobru raspoloženju jedan je od preduvjeta da bi se
vjerodostojno usvojio Kristov nauk.
„Za naš stalež je potrebno, vedra ćud, zdrav razum i velika čežnja za krijepošću ali
najpotrebnija je vedra ćud. Stoga neka poglavarice kod prijema novih osobito paze je li osoba time
obdarena.“

Radost, vedrina i zadovoljstvo sestara svjedočanstvo za je Krista i ostvaren poziv. Zbog toga
Blaženica želi da sestre odbacuju od sebe, kao neku vrstu napasti, žalost koja gasne nadu i polet te
stavlja velike zapreke na duhovni put. Tom jednodušnu svjedočanstvu svetačke tradicije pridružuje
se i Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI.
„Neka sestre nastoje otjerati od sebe žalost i neka uvijek pokazuju veselo srce, kako ne bi
drugima dale povoda da po našem mrzovoljnom držanju pomisle da smo nezadovoljne u svome
zvanju.“

Na poseban način vjernik treba čuvati nutarnju evanđeosku radost u Bogu i paziti na napasti
koje imaju za cilj njeno nutarnje potamnjene. Sv. Franjo Asiški upravo na to upozorava: „Đavao je
nositelj prašine, i svaki put kad mu je moguće, on tu prašinu baca kroz otvor duše da bi potamnio
sjaj i bistrinu njezinih misli i čistoću njezina djelovanja. Ako se radost zna braniti i održati, đavao
je bijesan, ali ako Kristov sluga postane tužan, đavao je siguran da će pobijediti. Prije ili kasnije, ta
će razoružana duša biti potištena i u svojoj žalosti poništena, ili će tražiti lažnu utjehu.“

Radost u službi Bogu znak je zahvalnosti jer nas on ne prestaje obasipati svojim
dobročinstvima. Ništa ne veseli toliko darovatelja koji iz ljubavi dijeli svoje darove kao kada vidi da
je onaj kome je darovano vedar i sretan, s druge strane onaj kome je darovano i sam postaje
darovatelj jer je to svojstveno ljubavi. Zato bl. Marija Terezija od Sv. Josipa poručuje:
„Pokaži se uvijek vedar i radostan jer radosna darovatelja Bog ljubi.“
„Dok traje duhovna radost u Bogu, ostaje pravi duh u duši. Nije dobro da redovničke osobe
strože obdržavaju pravila i konstitucije, nego što je određeno. Pravo je i pošteno da im se dopusti da
imaju sveti i časni odmor da ne bi same tražile štetne užitke.“
Evanđeoska radost i vedrina plod su Duha, plod su ljubavi i zbog toga one ne dokidaju
žrtvu, nego je preobražavaju dajući u Božjim očima puninu vrijednosti i plodnosti i žrtvi i radosti.
Zbog toga Blaženica uči da duša, kada i ako se to dogodi, treba iz ljubavi prema Bogu prihvatiti
lišavanje u radosti.
„Iz ljubavi prema Bogu moramo napustiti ne samo sve nedozvoljene radosti, nego i
dozvoljene i veseliti se, ako nam protiv naše volje budu oduzete.“

Kad se govori o zadovoljstvu i radosti u duhovnome životu valja napomenutu još jednu stvar
na koju ukazuje svetačka tradicija, na patvorenu, sjetilnu, ne autentičnu evanđeosku radost koju
treba izbjegavati jer potamnjuje komunikaciju duše s Bogom iako rađa vanjskim osjećajem radosti i
veselja. Uzrok tome je nepročišćenost i neautentičnost nakane a posljedice su potamnjene nutarnjeg
odnosa s Bogom i udaljavanjem on njega.

Tako sv. Grgur papa razlučuje između prave evanđeoske nutarnje radosti u Bogu i sjetilne
radosti koja je zamućuje: „Slabi se duh često, dok prima ljudske pohvale o dobrim činima, uzdiže
izvanjskom radošću te nju pretpostavlja onome što iznutra žudi i rado ostaje samo pri onome što
izvana čuje; tako se on raduje ne po tome što jest blažen, već što ga nazivlju blaženim. Budući da
živo želi čuti o svojoj pohvali, brzo napušta ono što je započeo činiti. Tako ga od Boga udaljuje ono
što se činilo da ga u Bogu treba hvali“ (Kom. o Jb 10,47)

Sv. Benard potanko analizira ovo stanje: „Posebna oznaka oholih jest pronalaziti uvijek
vesele, a izbjegavati žalosne prigode, prema uzrečici: «Srce je bezumnih u kući veselja». Stoga i
monah koji je sišao već prva dva stupnja oholosti i prešao sa znatiželje do ležernosti duha,
potvrđuje da veselje, predmet svoje neprekidne želje, ima česte prekide, uzrokovane zavišću prema
dobrima drugih. Onda, u nemogućnosti da podnese svoje poniženje, rješava ne stvarnom obmanom
svoju utjehu. Povlači svoju znatiželju od onoga svega, gdje bi se pokazala njegova malenkost i
veličina drugoga, pa da se potpuno prenese na protivnu stranu. On ističe s još većim užitkom ono u
čemu se njemu čini da se odlikuje, i šutke prelazi preko tuđeg uspjeha. Izbjegava ovako sve ono što
potiče na žalost, pa njegovo veselje može neprestano trajati. Iz toga slijedi da smiješno i
nerazmjerno veselje osvaja iz same ove duše u kojoj su se prije izmjenjivale radost i žalost.
Na ovom mjestu stavljam treći stupanj oholosti; nastoj shvatiti po kojim znakovima ćeš ga
moći pronaći u samom sebi ili kod drugih. Ovakva čovjeka nikad ne ćeš čuti da jeca, nikada, ili
rijetko ćeš vidjeti da plače. Vjerovalo bi se, promatrajući ga, ili daje udaren u glavu, ili da se očistio
od svojih grijeha. U svom držanju je prostački šaljiv, lice mu je vedro, u svom načinu hodanja je
očevidna taština. Sklon je šali, raspoložen je za smijanje za ništa. Izbrisao je iz svog sjećanja sve
ono što je znao daje u njemu dostojno prijezira i dosljedno izvor žalosti, i nagomilao je naprotiv
pred svojim duhovnim očima sve one dobre osobine za koje je držao da ih posjeduje, ili se
pretvarao da ih kao takve ima. Tako ne misli na drugo osim na omiljele ugodnosti bez razmišljanja
da li su dozvoljene ili nisu. I ne može više suzdržati svoj smijeh, ne uspijeva više sakriti svoje ludo
veselje.“ (Stupnjevi poniznosti i oholosti VI)
Bog je stvorio ljude na sliku Božju te su upravo takvi, s tijelom, dušom i duhom u
cjelovitosti svoga bića jedinstveni. Sve dimenzije našega bića utječu na naš osobni put s Bogom i
mogu biti ili poticaj ili zapreka za duhovni rast. Bl. Marija Terezija je toga duboko svjesna. Da bi
se duša ozbiljno bavila molitvom i nutarnjim životom, u to treba ulagati puno energije, upravo zbog
toga ona opominje sestre na važnost dobre prehrane i dovoljna odmora.
„Počivajte i jedite dobro – bez tjelesne snage ne može se niti raditi niti posvetiti; danas
zahtijeva dragi Bog dokaze ljubavi. Ne samo riječi i uznesenja, nego rad, mnogi i naporan rad. Zato
učinite sve s majkom Katarinom zajedno da posve ozdravite.“
„Bezbrižnost i prezaposlenost čine da duševne snage zadrijemaju i često su razlog
nevjeri.“
Zbog raznih razloga vjernici mogu prije ili kasnije, dulje ili kraće vrijeme, osjetiti kronični
umor i pomanjkanje sna. Nijedna osoba ne može to podnositi dulje vrijeme, a da se to ne odrazi na
kvalitetu molitve, apostolata, raspoloženja, pa i samoga zdravlja. I sama je Blaženica više puta
iskusila tu vrstu preiscrpljenosti te je uvidjela da dobra i kvalitetna prehrana, kao i dobar i dug san,
mogu biti od velike pomoći na napornu putu duhovnoga rasta. Zbog toga uistinu mudro, trezveno, a
praktički sasvim konkretno poručuje:
„Svaka bi sestra trebala imati svake godine 4–6 tjedana za ispavati se, to znači iza povečerja
još nešto pojesti u blagovaonici i onda ići u krevet i spavati do 8 sati ili dulje, osim jedanput u
tjednu i u nedjelju kad treba ustati na svetu Misu. Mi stavljamo one koje spavaju zajedno i nitko ih
ne smije smetati. Za poslove se treba na vrijeme pobrinuti za zamjenu i to mora poglavarica urediti.

Ovo liječenje spavanjem je najmodernije liječenje za svako narušeno zdravlje i štiti sigurno od
sušice – ovo čini čudesa.
Najprije stoji mnogo muke dok sestre na to pristanu; iza kure osjećaju se kao nanovo rođene
i tada su neopisivo zahvalne. U 10 sati mogu dobiti mlijeko, inače moraju dobro doručkovati i
uredno jesti u podne i navečer, i poslijepodne isto kao i iza povečerja. Posebno dobivaju svi jaja ili
špek, a špek osobito one koje imaju slaba pluća – po savjetu liječnika. Trebaju sjediti kod jela i
poslijepodne i jesti kuhani špek. Ne samo sestre, nego i poglavarice trebaju imati svoje praznike.
Najbolje da one odu četiri tjedna u jedan od naših domova gdje im je bolje i tamo se odmaraju.“
Za sve u duhovnom životu, pa i za vedrinu i dobar duh, može se i treba moliti. Zbog toga
uza sve pouke i poticaje bl. Marija Terezija od Sv. Josipa poziva na molitvu kao povlašteno
sredstvo da taj duh zaživi i opstane u družbi:
„Za ovim bi morale revno nastojati i moliti dragog Boga, svakog dana, te vjerno i ustrajno
njegovati dobar duh koji sada vlada u Karmelu Božanskog Srca Isusova. Također molimo revno
jedna za drugu. Molitva je moćno sredstvo, da od Boga zadobijemo nove milosti za sve svoje
poglavare: za Vrhovno vijeće, za Provincijalne poglavarice i njihovo Vijeće, za sve poglavarice i za
svaku pojedinu sestru.“

Razmisli! Imam li svoja mala zadovoljstva u životu? Zahvaljujem li na njima Bogu i vode li
me do toga da njega motrim kao najviše dobro? Kakvo je moje iskustvo evanđeoske radosti? Na
koji način i zašto najčešće žalost obuzima moju dušu i kako se s time nosim? Osjećam li kroničnu
neispavanost i osiguravam li dovoljno sna i hrane kako to preporučuje svetačka tradicija?