Nutarnji mir (peti dio)

Strategije đavla neprijatelja mira, i naše za zadobiti mir

Naš neprijatelj, đavao je na djelu tražeći koga da proždere (1 Pt 5,8), i trudi se da nas udalji od poniznosti i jednostavnosti. Dobro mu ide kada duše pripisuju sebi, svojim  naporima, svojim sposobnostima i marljivosti nešto, zaboravljajući na dar odozgo, bez kojega nitko ne može reći Isus (usp. 1Kor 12,30).

Sjeti se dobro da iako se ti možeš oduprijeti milosti svojom slobodnom voljom, ne možeš prihvatiti milost bez da ti sama milost pomogne. Neka ti bude jasno, ako netko odbacuje milost to čini zbog svoga grijeha, a ako prihvaća milost ne čini to, niti može učiniti bez milosti koja se svima nudi u dovoljnoj mjeri.

Lukavstvo našeg Neprijatelja je da navede osobu da misli  da je ona marljivija, bolja od drugih, bolje raspoložena prihvatiti dar Božji. Đavolska je nakana da navede dušu da djeluje u oholosti, zaboravljajući na vlastitu nedostatnost i nesposobnost za dobro ako nije trajno potpomognuta od Boga.

Strategija đavla je da dovede osobu do toga da prezire druge u vlastitom srcu, sudeći ih negativno jer ne čine dobra djela koja ona čini. Zato ako ne bdiješ, i posvijestiš si odmah ove zlobne misli  Neprijatelj će ti učiniti da padneš u oholost. Biti ćeš kao onaj farizej iz Evanđelja koji je se hvalio svojom dobrotom i loše sudio o drugima (usp. Lk 18,9-14).

Posvijesti  si dobro da ako Sotona po ovim svojim lukavstvima i tvojim popuštanjima, uspije zagospodariti tvojom voljom postao bi gospodarom. Tada, bi u tvom srcu rasle sve vrste poroka, s velikom štetom i opasnošću za dušu. Upravo zbog toga nas Gospodin opominje Bdijte i molite (usp. Mt, 26 41).

Trebaš, dakle, sa svom marljivošću truditi se da postaneš svjestan ove strategije neprijatelja mira koji cilja da te liši ovog veliko blaga koje je mir i smirenost srca. Njegova je nakana upravo traženje svih mogućih načina da te liši tog mira, jer ako ti živiš zbog njega u zabrinutosti i uznemirenosti, on zna da se u tome sastoji tvoje gubljenje i propast.

Naprotiv ako je neka duša u miru, sve čini s lakoćom, dobro uspijeva u onome što Gospodin želi, zato rado ustraje i suočava se vedro sa svim protivštinama i poteškoćama. Ako umjesto toga živi uznemirena i nemirna, malo i nesavršeno čini, odmah se umara i na kraju živi jedno mučeništvo potpuno neplodno.

Ako želiš pobijediti, ne dopuštajući Zlome da kvari tebe i ono što činiš, ništa ti ne treba biti više u srcu od ovoga što ti sada kažem: ne dopusti da u tebe uđe zabrinutost i nemir niti za trenutak. Da bi se bolje znao braniti od bezbrojnih strategija neprijatelja kažem ti još: uzmi kao sigurno pravilo da svaka misao koja te udaljava od želje da uvijek više ljubiš Boga i da mu vjeruješ je poslana od pakla i kao takvu trebaš je samo odbiti, ne slušati je.

Sjeti se da je zadatak Duha Svetoga sjediniti naše srce uvijek više sa Bogom u svakoj prilici. Na koji način? Paleći i čineći da gori njegova slatka ljubav i obnavljajuću u nama veliko povjerenje. Ono što đavao čini je uvijek suprotno. Trudi se svim sredstvima koja ima na raspolaganju da pobudi u tebi pretjeran strah, čineći pretjerane tvoje redovite slabosti, sugerirajući ti da se ne znaš pripraviti kako treba za sakrament ispovjedi, za pričest, za molitvu tako čini da uvijek hodiš u nepovjerenju, pun strahova i nemira.

A kad se radi o osjetnoj pobožnosti i duhovnom kušanju, đavolska je nakana da to podnosiš s nestrpljivom žalošću. Njegova je taktika da sugerira da je tada sve izgubljeno, da bi bilo bolje ostaviti duhovne vježbe. Konačno vodi osobu do tog nemira i nepovjerenja da je uvjerava da je sve beskorisno i neplodno. Žalost i strah  rastu do te mjere da osoba vjeruje da ju je Bog zaboravio i ostavio.

Uistinu nije tako, jer su bezbrojne koristi od suhoća i nedostatka osjećaja kod pobožnosti koje dolaze duši. Radi se o tome da Bog želi dobro duši upravo po vježbanju u strpljenju i ustrajnosti kod činjenja dobra, iako u duhovno teškoj situaciji.

Pokušati ću to bolje objasniti, da se dobro i korist koje ti Bog želi dati ne bi okrenuli tebi na štetu samo iz razloga što ne razumiješ Božju strategiju. Kratko ču ti izložiti dobra koja dolaze od ponizne ustrajnosti u ovim napornim pobožnim vježbama, da ti poznajući ih ne bi gubio mir. Kada ti se dogodi da se nađeš u suhoći i potištenosti srca, bez osjećaja i duhovnog kušanja, da trpiš užasne napasti, ustraj sjećajući se što sam ti rekao i ne gubi nikada mir.

            I u napastima neka mir pobjedi

Puno dobara određena gorčina i duhovna suhoća donose duši ako su prihvaćene u poniznosti i strpljenju. Kada bi to osoba razumjela, bez daljnjega ne bi pala u more nemira i žalosti, jer bi prihvatila sve to ne kao znak odbacivanja od Boga, nego kao znak velike i posebne ljubavi. Prepoznala bi to kao milost koja od njega dolazi.

Neka ti postane to očigledno skrećući pozornost da takva iskustva doživljavaju oni koji više od drugih žele i trude se oko služenja Bogu, udaljujući se od stvari koje bi ga mogle uvrijediti. Pazi na ovo što sam ti rekao, ne događa se redovito odmah nakon što se osoba obrati, nego nakon što je neko vrijeme služila Gospodinu i nakon što je odlučila u svom srcu da mu želi više i bolje služiti, budući da je već odredila služiti potpuno Bogu. Neće ti se nikada dogoditi da vidiš grešnike i one koji su opojeni ispraznostima svijeta, da se žale zbog sličnih napasti.

Jasno je dakle da nutarnje napasti, pogotovu suhoća i tamna noć duše, su dragocjena hrana na koju Bog poziva one koje ljubi. Bez da  u tom trenutku duša to primijeti, ona se nalazi prazna i gola, ponekad se skandalizira zbog tih napasti, a uistinu bolje i dublje spoznaje samu sebe u velikoj poniznosti duha.

Upravo tu poniznost, za njeno dobro Bog od duše traži, iako bi ona htjela pobjeći s tog puta jer joj je odveć žao što nema doživljaja i osjetne pobožnosti. Duši se čini da bez njih svaka pobožna vježba i molitva su gubljenje vremena i isprazan napor.

I napasti služe za naše dobro, te o plodovima koje suhoće donose duši

Da bi dublje razumio kako Bog dopušta napasti za naše dobro, treba razmišljati o ljudskoj naravi. Zbog zlih nagnuća naše naravi ranjene grijehom, čovjek je ohol, ambiciozan, sklon da više vrednuje sebe i pretpostavlja o sebi. Ovo pretjerano cijenjenje samoga sebe je pogrešno i šteti istinskom duhovnom napretku, i sami miris toga vodi na krvi put.

Zbog toga Bog koji je uvijek vjeran, koji se brine o svakome, a posebno o onima koji su se potpuno predali njemu na službu, čini tako da nas sve oslobađa od ove opasnosti. Zbog te njegove strategije mi smo na određeni način primorani upoznati sami sebe u istini.

Sjeti se sv. Petra apostola: Isus mu je dopustio da  se odrekne njega kako bi konačno upoznao samoga sebe i prestao polagati povjerenje u samoga sebe. Tako je bilo sa sv. Pavlom. Nakon što ga je uznio do trećeg neba i  objavio mu nebeske tajne, dopustio je da ga muči neka napast. I tako je učinio da on upozna svoju prirodnu slabost, bude ponizan, hvaleći se samo svojim slabostima. Tako ga je Bog oslobodio od opasnosti da veličina Božje objave bude povod padu u oholost kao što to on sam kaže (usp. 2Kor 12,2-10).

Neka ti bude jasno da Bog koji ima samilosti prema našoj bijedi dopušta da dođu ove napasti ponekada i užasne i različitog dometa. Ono do čega je stalo Gospodinu je to, da hodimo dobrim putem poniznosti, spoznajući kako sve u biti koristi našem duhovnom rastu. Ovdje Gospodin pokazuje svoju dobrotu i mudrost. Pazi na ono što nama izgleda kao jako štetno u biti nam koristi, jer nas učvršćuje u poniznosti, koja nije nikada depresivna, i pribavlja nam ono što je najpotrebnije našoj duši.

Postani svjestan da često onaj koji služi Gospodinu, primjećujući slične misli tako daleke od pobožnosti  kuša duhovnu suhoću misli na jednu stvar; da mu se to događa zbog njegova nesavršenstva i  dođe do toga da vjeruje da nitko nije manjkav poput njega i pao u mlakost kao on. Tako dođe do uvjerenja da takve misli i napasti dolaze osobama koje je Bog ostavio, te da on sam zaslužuje da bude ostavljen. Koja je posljedica?

Očigledno, tko je prije mislio da je netko tko puno vrijedi, sada s ovom gorkom medicinom koji je Nebo poslalo, smatra se uistinu grešnikom ček nedostojnim kršćanskog imena. I ne bi nikada duša došla do tako niske misli o sebi, ne bi se ukorijenila u istinskoj i dubokoj poniznosti da nije bila primorana od protivština i vanrednih napasti. To je istinska milost koju Bog daje onome tko mu se potpuno preda u ovom životu, tko prihvaća da ga Bog liječi kako On to hoće, s lijekovima koje samo On savršeno poznaje i zna koliko služe za posvećenje i istinsko dobro.

Osim ovog ploda  koje slične napasti i nedostatak osjetne pobožnosti uzrokuju u duši ima mnogo i drugih. Tko je u protivštinama skoro je primoran uteći se Bogu nastojeći činiti dobro, skoro kao lijek svom progonstvu. Još više, da bi se oslobodio ovog mučeništva duša uzima svoje srce u ruke uvjeravajući ga da bježi od grijeha i svega što se pokaže nesavršenim i na bilo koji način je udaljava od Boga. Tako progonstva koja je duša sudila štetnim za svoj rast u stvari su se pokazala kao prijateljski bič koji ju potiče na gorljivo traženje Boga i odbacivanje svega što nije u skladu s  voljom Božjom.

Na kraju ću ti reći jednu važnu stvar: ova progonstva i napori s kojima se  duša sučeljava u vremenu napasti i duhovne suhoće nisu ništa drugo do li jedno čistilište u kojemu gori plamen ljubavi. Tko to strpljivo podnosi u poniznosti, služi mu kao priprava krune u Nebu koja će biti toliko slavnija koliko su veće bile ove napasti i muke.

Iz ovoga što sam ti kazao možeš zaključiti kako nemamo razloga za uznemiravanje i žaliti se u svemu ovome. Nažalost osobe ne prosvijetljene u tome da im sve dolazi dobrohotne ruke Božje, sklone su sve ovo pripisati đavlu, njihovim grijesima i nesavršenostima. Dolaze do toga da sude kao znak odbačenosti ono što je znak ljubavi, Božje darove kao izraz srdžbe, i tako uvjere same sebe da sve što čine gubi se bez ikakve mogućnosti nadoknade.

Naprotiv kada bi spoznali uistinu što im se događa postali bi svjesni da se ne radi ni o kakvom gubitku, nego o velikom dobitku. Kada bi se duša, kako uvijek može, znala okoristiti svim tim prigodama. Radi se o tome da shvati da je sve u biti jedna kušnja neprekinutog sjećanja ljubavi koju Bog ima prema nama.

Kako bi mogle duše u ovoj situaciji uznemiriti se u napastima, suhoćama i sličnim stvarima? Kako bi mogle izgubiti mir? Naprotiv, upravo tada bi se ponovno trudile ustrajati, ponizujući se u srcu u Božjoj prisutnosti, odlučne u svemu vršiti potpuno volju Božju, na bilo koj način se Gospodin želi poslužiti njima na ovome svijetu. Radilo bi se tada brižno na očuvanju mira i smirenosti srca, prihvaćajući sve, upravo sve iz  ruku nebeskog Oca.

Uvjerenje je u ovome: znati da je kalež stavljen u naše ruke i da ga naše ruke nose tako, bilo da se radi o uznemiravanju i napastima đavla, bilo da su ljudi uzrok tome ili grijesi ili bilo koja druga stvar, uvijek je Bog koji to dopušta i pruža ti taj kalež po svojoj volji.

Radi se o tome da shvatiš da ti se ne događa nikakva muka  ili patnja koja ne bi bila za tvoje dobro. A što se tiče zla koje je uzrokovano grijehom, na primjer od bližnjega koji te optužuje, sigurno je protivno njegovoj volji, Bog ne želi grijeh, ali Gospodin se služi i time na tvoje dobro i spasenje. Vidiš, dakle, kako umjesto da se obeshrabriš i žalostiš, trebaš zahvaljivati Bogu s nutarnjom radošću.

Ako se potrudiš činiti sve što možeš s ustrajnošću i odlučnošću nećeš gubiti vrijeme ni mnoge zasluge koje Bog hoće da ti zadobiješ stavljajući te u ove situacije.