ISKORISTITI VLASTITE POGREŠKE TAKO DA SE PONIZIMO SPOZNAVAJUĆI VLASTITO NIŠTAVILO I MALENOST

Bog nam dopušta da izvučemo dobro iz zla

Ne obeshrabriti se i ne čuditi se nakon padova: to su neophodni uvjeti, a u isto vrijeme jako spasonosni; ipak čine samo negativni dio umijeća kako iskoristiti vlastite grijehe. Vrijeme je da prijeđemo na drugo i razmišljamo o pozitivnom dijelu, da bismo naučili u školi svetog Franje Saleškog kako naši grijesi, ne gubeći njihovu odvratnost i zloću, mogu nam, ako hoćemo donijeti duhovnu korist. Očito da ta korist neće doći od samih grijeha, nego od Božjeg milosrđa i milosti Isusa Krista, koji poznaje i pripušta naše zloće zbog svoje dobrote, naše slabosti i zdravlja naše duše. Gnojivo nije drugo nego smrdljiva i pokvarena izlučina, a ipak, primjećuje sveti Bernard, seljak i vrtlar njime se služe da bi proizveli na zemlji najljepše i najobilatije plodove. Na isti način Bog se služi našim grijesima da proizvede u našim dušama bezbrojne plodove kreposti. Taj plod bit će obilniji, ako s jedne strane sa živom mržnjom i nesmiljenom borbom progonimo naše grijehe, a s druge strane, imat ćemo više vjere ako se aktivnije sjedinimo s Božjim planovima, po kojima ih je dopustio radi našeg dobra. Moramo ući u planove otkupljenja, koje nam predočuje Crkva, boriti se protiv Sotone s njegovim vlastitim oružjem, okrećući protiv njega njegove podmuklosti i pronalazeći lijek u samim ranama, koje nam zadaje.

Tako ćemo lakše iskusiti u nama ono što je govorio sveti Ivan Zlatousti: “Često nam je đavao vrlo koristan. Dosta je usmjeriti ga da služi nama na korist. Dobitak će biti neprocjenjiv!”. O tom dobitku poučava sveti Augustin u tri riječi: Sve se okreće na dobro onome tko ljubi Gospodina, kaže nam on donoseći riječi svetog Pavla; da, sve i padovi, jer čovjek se može ustati iz njih ponizniji, mudriji i revniji. A to je i misao svetog Franje Saleškog: “Dragih li nesavršenosti, uzvikuje on, onih po kojima upoznajemo našu bijedu i vježbamo se u poniznosti, preziru sebe, strpljivosti i bdijenju.”.

Okoristiti se vlastitim grijesima tako da napredujemo u poniznosti

Slijedeći primjer svetog Augustina i svetog Ženevskog biskupa, govorimo o prvoj od ovih koristi: o poniznosti.

“Svidjelo se Duhu Svetom da me nadahne u onome što vam imam reći, gospođo, i vas, draga moja kćeri, da to prihvatite. Kako bismo postojano živjeli u pobožnosti, dovoljno je učvrstiti snažna i dobra načela u vlastitom duhu. A prvo koje želim da bude u vašem duhu je načelo svetog Pavla: sve se okreće na dobro onima koji ljube Boga (Rimljanima 8,28). Doista, budući da Bog može i zna izvući dobro iz zla, zašto to ne bi učinio i s onima koji su mu se darovali bez ikakvog pridržaja? Da, i grijesi, od kojih neka nas Bog očuva!, mogu se po Božjoj Providnosti okrenuti na dobro onima koji ljube Boga. Da li bi David bio obuzet takvom poniznošću da nije sagriješio?”. “Morate mrziti vaše mane, ali u miru i smireno, a ne nemirnom i uznemirenom mržnjom; treba strpljivo podnositi njihovu prisutnost da biste mogli izvući korist iz njih po svetom umiranju samima sebi. Inače, vaše nesavršenosti koje gledate sitničavim okom, još sitničavije će vas uznemirivat i ostat će u duši, budući da nema ništa što toliko čuva naše mane kao uznemirenost i želja da ih na brzinu odstranimo.”.

Poniznost je temelj svih kreposti kao što je oholost začetak svih grijeha

Ako postoji patnja srca osoba koje sveto žele vlastitog usavršavanja, to je sigurno osjećaj velike potrebe za poniznošću, ali i poteškoće daje dostignu. S jedne strane ta krepost, “toliko potrebna čovjeku, kao temelj i osnova svih kreposti”, “je majka, korijen, hraniteljica, središte svih drugih dobara”, a s druge strane, kad nam se već čini da bi ona trebala gotovo spontano nicati i cvasti na pokvarenu zemljištu našeg bijednog dna, tu se naprotiv, od poniznosti nalazi bolje ukorijenjena oholost, koja je izvor svakog grijeha i koja je neprestano spremna ugušiti je.

Ništa ne može bolje izreći snagu, lukavost ovog đavla oholosti od prepredenosti i različitosti njegova umijeća, lukavstva i spletkarenja. Oholost je prava zmija, koja se rađa zajedno s nama, ali raste brže od nas. Ona bi htjela omotati svojim tijelom i zatrovati svojim otrovom, kako najsvetija djela, tako i ona naizgled indiferentna, koliko najtajnije misli, toliko i najbolje nakane. “Hrani se često našim samim krepostima i nastoji se ugojiti, okrećući sebi na korist najljepše Božje darove”. Ako se katkad čini da drijema, ne čini to, nego da omota ugodnije dušu svojim tijelom, a ako se ponekad pokaže i dopusti da je udarimo, nastoji pobijediti po istim udarcima kojima je tučemo. Dakle, zaključuje sveti Franjo Saleški: “Oholost je zlo tako općenito rašireno među ljudima, da se nikad neće dosta o njoj propovijedati i dovoljno utuviti u dušu potreba ustrajnog vježbanja u najsvetijoj i najljupkijoj kreposti, poniznosti.”.

Grijesi su kao prozori kroz koje se rasvjetljuje naša bijeda

Protiv neprijatelja kreposti, koja je toliko potrebna, nitko se ne zna dovoljno naoružati. Ali, budući da nam nije dano da ga ubijemo u ovom životu, moramo se barem trsiti svim sredstvima da ga oslabimo i učinimo ispraznim njegove nasrtaje. Jedno od najdjelotvornijih sredstava za to daju nam baš naši grijesi. Kao što čeljust plašljive životinje u Samsonovim rukama postade smrtonosno oružje za Filistejce, tako i naši grijesi, ma kako bili ružni, mogu se preobraziti u najmoćnije oružje protiv oholosti i postati prilika za duhovno ozdravljenje i savršenstvo.

Doista, ako se oholost sastoji u neurednoj ljubavi i štovanju naše umišljene nadmoćnosti, poniznost se sastoji u istinskoj svijesti i dragovoljnom priznanju našeg ništavila. Stoga, što se može pronaći prikladnije da proizvede u nama tu istinsku spoznaju, doli pogled na naše grijehe? Grijesi su, po oštroumnoj izreci P. Alvareza, prozori kroz koje ulazi svjetlo i osvjetljava našu bijedu. Još više su djelotvorniji od poniženja koja nam dolaze od ljudi u nezgodnim situacijama. Oni rasvjetljuju i duboko nas uvjeravaju u slabost najživljih i najvitalnijih snaga naše duše. Sveti Franjo Saleški kaže: “Ta spoznaja naše ništavnosti ne smije nas uznemiriti, nego poniziti i potaći da postanemo manje tvrdi. Samo sebeljublje nas čini nestrpljivima kad vidimo da smo slabi i prezreni.”.

“Ali ja se osjećam tako bijedna i puna nesavršenosti! – Stvarno ste to spoznali? Onda blagoslivljajte Boga koji vam je dao tu svijest i ne jadikujte nad tim više. Budite sretna ste što ste spoznali, da niste drugo nego bijeda!”.

“Potrebno je priznati istinu, a istina je da smo siromašni ljudi, nesposobni da činimo dobro”.

“Kažem da ćete biti pobožni kad budete ponizni. – Hoću li moći uistinu biti ponizna? – Da, ako to želite. – Ali ja to želim. – Dakle, onda jeste. Tim bolje! Budući da se tako ne osjećate, to vam sigurnije ukazuje da ste ponizni”. “Mane u koje upadamo obavljajući naše dužnosti, bilo vanjske ili nutarnje, veliki su razlog za poniznost, a ona će učinit da u vama urodi i raste velikodušnost”. Kako je doista moguće da se netko pouzdaje u sebe i umisli daje nešto veliko, a na prvi nalet napasti osjeća se oboren i vidi da, kao slama koje se baci u vatru (Iz. 1,3), dobre odluke iščezavaju kao iskre. O, koliko snage gubi oholost u osobi koju pad poziva da se osvrne na istinsku stvarnost svoje bijede, i kako se onda ona duboko ukorjenjuje u istini! Skoro se čini da čuje tolike glasove koji viču:” Pravedni su tvoji sudovi!”.

Bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan. Mislio sam da sam nešto, a ništa sam!

Tri šibe koje dobri pastir upotrebljava sa svojim ovcama

To je po svetim Naučiteljima, glavni plan, koji Bog ima kada dopušta naše grijehe. “Dobri Pastir, kaže prvak svetog talijanskog govorništva, sa svojim ovcama upotrebljava tri vrste šiba: jedna je šiba opomene i popravka, to su protivštine; druga je šiba kušnje, to su napasti, treća je šiba ljutnje, a sastoji se u pripuštanju grijeha. Podložan njima, čovjek je prisiljen priznati svoje ništavilo i poniziti se. Najdjelotvornija je posljednja šiba, šiba grijeha, jer upravo u spoznavanju svojih padova čovjek rukom dodiruje svoju bijedu; po Jeremijinim riječima: “Ja sam čovjek što upoznah bijedu pod šibom gnjeva njegova!”.”. Ta šiba je toliko djelotvorna, da Gospodin ne oklijeva upotrebljavati je na svojim najboljim prijateljima. Budući da njihova poniznost nalazi zapreku u samim njihovim krepostima, On dopušta da padnu u neke nesavršenosti ili bolje, dopušta da njihove stare zle sklonosti ponovno dignu svoju glavu, kako bi ih iskustveno uvjerio u njihovu slabost, tako da ne računaju previše na vlastite snage”.

“Gospodin, nastavlja naš svetac, dopušta da nas ti okršaji zbune, kako bismo se ponizili i uvjerili da, ako smo prethodno nadvladali neke velike napasti, to nije bilo zbog naših snaga, nego uz pomoć njegove Božanske dobrote”.

“Budite strpljiva, ako Vam Bog dopušta da se spotaknete jer to je samo zato kako biste shvatili da, kad vas On ne bi podržavao, neprestano biste padali!”.

Poniznost se hrani patnjama koje nam pribavljaju nesavršenosti

Istina je, da je Bog neke osobe odjedanput ozdravio, a da nije ostavio ni traga od prethodnih bolesti, kao na primjer svetu Magdalenu, koja je u jednom trenutku promijenjena od prljave kaljuže u izvor čiste vode, koja se više ne zamuti. Ali kod većine svojih najdražih učenika, Gospodin je dopustio i nakon njihovog obraćenja mnoge znakove starih, zlih sklonosti, i to sve za njihovo veće dobro. Tome je svjedok sveti Petar, koji nakon prvog obraćenja pada više puta u mane i napokon bijedno pade odričući se Isusa.

“Salomon kaže da, ako jedna sobarica postane iznenada gospodarica, bit će poput vrlo nerazumne životinje. Tako i duša koja je uvijek bila sluškinja vlastitih strasti, ako bi odjedanput mogla savršeno zagospodariti sobom, mogla bi postati ohola i umišljena. Treba se zadovoljiti time da postignemo malo po malo gospodarenje sobom, koje su i sveci i svetice postizali kroz nekoliko desetaka godina”.

“Budite mirni i blago podnosite vaše male nesavršenosti. Dali ste se Bogu bez pridržaja i On će vas sigurno dobro voditi. Ako vas ipak ne oslobodi tako brzo od nesavršenosti, On to čini zato da bi vas oslobodio postepeno, kako biste od toga imali više koristi, te da se dugotrajnije vježbate u poniznosti, da biste tako bili dobro u njoj ukorijenjeni.”.

“Često sam vam ponavljao da morate toliko ljubiti vježbanje u vjernosti Bogu kao i vježbanje u poniznosti; vjernost, kako biste obnovili odluku služiti Božanskoj dobroti svaki put kad je povrijedite, pazeći da vam se više ne dogodi da pogriješite; poniznost, po kojoj ćete upoznati vašu bijedu i ništavilo kad sagriješite.”.

“Tko teži čistoj Božjoj ljubavi, mora imati više strpljenja sa sobom nego s drugima, a da postigne savršenost, treba prije svega podnositi vlastitu nesavršenost. Kažem zato da je podnosite mirno, nipošto ne zato da je volite i da vam bude draga. Poniznost se hrani tim trpljenjem.”.

Neki grijesi su manje teški od oholosti i služe da je izliječe

Zapažamo da se nauk našeg sveca, kao i drugih naučitelja, ne primjenjuje samo na lake grijehe. Sveti Izidor i sveti Toma potvrđuju da Bog katkad, kako bi kaznio oholost, dopušta i teške padove u sramotne grijehe. Ti grijesi, kažu, manje su teški od oholosti i Božansko milosrđe se služi njima da zastraši, strese i učini da ohol čovjek ude u sebe.

Tako i liječnik, kako bi izliječio bolesnika od ozbiljne bolesti, podvrgava ga možda jačim bolovima, ali manje štetnima. Jedan slavni suvremeni pisac pisao je o tom oholom čovjeku ovako: “Za spoznati ljudsku bijedu je milost kad se oholica spotiče, jer kad bi najodlučnije koračao mogao bi time dosegnuti vrhunac oholosti!”

I sveti Ivan Zlatousti slično razmišlja: “Koji put,” – kaže – “Bog dopušta da drugi saznaju za neke grijehe plemenitih i velikih duša, zbog toga što se u njih počinju uvlačiti misli taštine. Gospodin ih želi po padovima lišiti ove javne aureole omiljenosti, koja ih vodi u susret tolikim opasnostima, pokazujući tako da je ta aureola prolazna kao poljski cvijet, te ih navodi da se posvete Njemu bez pridržaja, smatrajući ga jedinim ciljem svih njihovih djela.”

Bolje grijeh popraćen poniznošću nego nevinost popraćena ohološću

Nakon što je naveo slavne pokornike koji su ostali svetački potreseni razmišljajući o Božjim dobročinstvima i prisjećanjem na svoje lagane nesavršenosti, sveti Carigradski biskup još dodaje: “Za nas nisu dovoljni ovi lijekovi. Da pobijedimo našu oholost potrebna je druga snaga. Koja? Gomila naših grijeha i izopačenost naše savjesti, tako da kad smo uronjeni u tisuću besramnosti, hoćemo li možda još usuditi uzoholiti se.”.

I drugi su oci govorili na isti način. Sveti Augustin jasno kaže: “Bog lakše podnosi loša djela popraćena poniznošću, nego dobra djela zaražena ohološću!” Sveti Ottavo di Milev je rekao: “Bolje grijesi koje prati poniznost, nego nevinost sjedinjena s ohološću.” .Sveti Grgur Nazijanski: “Tovar dobrih djela, kojega vuče oholost, ide u Pakao, dok kola grijeha, koja vuče poniznost, idu prema Raju.” Sveti Grgur Veliki: “Često se događa, da onaj koji prepoznaje da je pokriven mnogim mrljama, pred Bogom biva bogato ukrašen po svojoj dubokoj poniznosti.” Sveti Bernard završava tako veličanstvenu apologiju poniznosti i djevičanstva riječima: “Grešnik koji počinje slijediti Janjetove stope, tako da slijedi put poniznosti, ide sigurnijim putem od osobe koja, iako se nalazi u djevičanstvu, slijedi put oholosti; jer dok poniznost čisti nečistoću prvoga, oholost će stići uprljati čistoću drugoga.”.

Sam Naučitelj, tumačeći osmi redak dvadeset četvrtoga psalma, govori: “Gospodin, pun pravde i blagosti, donio je i pravilo za one koji griješe u životu. Da, oni su se udaljili od istine, ali Bog ih ne napušta nikada, već im nudi put poniznosti koji ih treba dovesti do spoznanja istine.”

Težina oholosti i dobročinstva nesavršenosti

Neka nam se oprosti zbog tolikih citata, ali predmet je tako važan i delikatan, te zahtijeva čvrsti autoritet. S druge strane, u svim tim odlomcima nećemo pronaći ni sjenu od pretjerivanja, kao i ako dobro razmotrimo divno prikazane teze u “Sumi teologije” svetog Tome Akvinskoga (Questione 162, čl. 6): “Po svojoj naravi oholost je najgori grijeh, teži još od nevjernosti, očaja, ubojstva, razvrata, itd.”. Razlog tome, nastavlja naučitelj škole, je u njenoj protivnosti Bogu. Po drugim grijesima čovjek se udaljuje od Boga zbog neznanja, slabosti ili želje za bilo kojim dobrom; ali po oholosti se udaljuje od Njega zato što se ne želi podložiti Bogu i njegovu zakonu.” Stoga, Boezio kaže: “Dok se svi poroci klone Boga, samo mu se oholost pokušava suprotstaviti.” Odatle riječi svetog Jakova: Bog se protivi oholima (Jak 4, 6). Udaljenost od Boga i njegovih zapovijedi, koja kod drugih grijeha dolazi samo kao posljedica, kod oholosti se nalazi u korijenu, jer njezin vlastiti čin je prezir Boga. I budući daje ono što je zlo samo po sebi, gore od onog što je zlo zbog drugih razloga, slijedi da je oholost po svojoj naravi najteža od svih grijeha, jer ih sve nadilazi zbog suprotstavljanja Bogu, koja sačinjava njenu izričitu pakost. “Ako nam nije moguće postići mnoge kreposti,” – govorila je sveta Ivana de Chantal – “budimo barem ponizni!”. Upravo po spoznaji koju nam grijesi daju o našem duhovnom siromaštvu i našem ništavilu, na sigurnoj spoznaji nedostatka kreposti možemo utemeljiti poniznost, majku svih kreposti. Kako, onda, ne uskliknuti s našim ljubljenim svecem: “Dragih li nesavršenosti, koje nam omogućuju spoznati našu bijedu i vježbaju nas u poniznosti!” Kako ne ponoviti “O sretne li krivice!” nakon svakog pada?

“Zar da se ne radujete, također i oplakujući grijeh,” – piše sveta kći Pohođenja – “ako bi poplava donijela na vašu zemlju vrlo prikladno kamenje za napraviti iz temelja palaču, koju baš namjeravate graditi?”.

Poniznost je prozvana temeljem duhovnog života, kojeg ćemo iskopati po istinskoj spoznaji sebe, jer Bog, koji je jedini graditelj, neće graditi poniznost nigdje, doli na našem ništavilu.”.

Sjećanje na naše grijehe je moćni lijek protiv oholosti

Još jedanput: kako bi moglo biti sigurnije prouzrokovana ova spasonosna spoznaja i svijest ove velike praznine, ako ne po našim grijesima? Oni, komad po komad, razaraju umišljeno ustrojstvo naših snaga, te potpomognuti i oslonjeni jedino na Božansko milosrđe neće nam dugo trebati da vidimo sebe u dubini našeg ništavila. Dragocjenog li otkrića! Bog ga je čekao; On se protivi oholima, a poniznima daruje milost. Te milosti, po tvrdnji svetog Augustina, Bog voli dati tako da vode poteku u najdubljim dolinama i da nas preplavljuju onoliko koliko se mi ponizimo, te natapaju na dnu našeg spoznatog ništavila temelje istinske svetosti, koja će, od sad pa nadalje, biti bolje zaštićena od nasrtaja oholosti.

Ako ispraznost bude ponovno nastojala ući u tu novu zgradu, da je se potjera bit će dovoljna jedna riječ: Sagriješih!; ostalo je Božje djelo. Po primjeru slavnog nasljednika sv. Franje Saleškog, “da se prisjetim prošlih grijeha, napisat ću osobnu knjigu, naslovljenu ‘Lijek protiv oholosti’ i često ću čitat njene stranice. One će širiti miris mog ništavila i poslužit će da se njime otruje crv moje oholosti!”. Što me više Gospodin Bog uzdigne, pa to bilo i u treće nebo kao svetog Pavla, ja ću to više, po primjeru svetog apostola, tražiti u sjećanju starih grijeha i nevjernosti protutežu nebeskim milostima, a ono će mi poslužiti da se održim u pravednom preziru samoga sebe. Slijedit ću na taj način savjet Duha Svetoga: u dan blagostanja ne zaboravi nesreću. U životu svete Gertrude čitamo da joj je Bog ostavio neke duhovne nesavršenosti kako bi sačuvao njezinu poniznost. Božja službenica se zbog tog žalostila. Popuštajući njezinoj molbi, jedna pobožna osoba je molila za nju, kad joj se jednog dana ukaza Gospodin i reče: “Mane, zbog kojih jadikuje moja ljubljena kći, su za njezino dobro. Svaki dan na nju izlijevam obilje milosti, da bih je sačuvao od taštine. Moram sakriti neke od njih njezinim očima, pokrivajući ih oblakom tih lakih nedostataka. Kao što gnoj oplođuje zemlju, tako osjećaj vlastite slabosti rađa u duši zahvalnost. Svaki put kad se duša ponizi zbog svojih mana, darujem joj milost i tim se služim da ih uništim; tako malo po malo mijenjam mane u kreposti, a jednog dana duša će se zateći u svjetlu bez sjene.”.

Zahvalnost prema Bogu je drugi plod sjećanja na grijehe koji su oprošteni

Zahvalnost prema Bogu je drugi plod koji klija i rađa se iz pogleda na vlastite grijehe. Poniznost je, prije svega, istina, a u isto vrijeme nam otkriva ništavilo iz kojeg smo bili izvučeni i tako čini da se bolje ističe dobro koje je u nama, a koje proizlazi od Boga, kao prvog izvora. Koliko više svijetlo rasvjetljuje dušu u njezinoj niskosti, toliko više rasvjetljuje očevidnom suprotnošću veličinu i mnoštvo Božjih dobročinstava, te zbog toga olakšava zahvalnost prema Tvorcu svakog savršenog dara. Ni to nije mali dobitak, budući daje nezahvalnost kći oholosti, koja je “glavni grijeh koji zaražuje sve druge grijehe i čini ih beskrajno velikima”. Ona je suhi vjetar koji isušuje izvore milosti. Protiv sličnog poroka nećemo se moći snažnije boriti, doli razmišljanjem o našim nevjernostima nasuprot ustrajnom Božjem milosrđu. “Ništa nema toliku snagu da nas ponizi pred milosrđem Božjim, kao razmišljanje o obilju njegovih dobročinstava, kao što nas ništa ne može poniziti pred njegovom pravdom, kao mnoštvo naših grijeha. Razmislimo o onome što je Bog za nas učinio i razmislimo o onome što smo mi učinili za Njega, te na isti način potanko ispitajmo naše grijehe, pa Njegove milosti. Ne trebamo se bojati da će nas spoznaja onoga što je Bog u nama učinio uzoholiti, ako stalno imamo pred očima, da sve ono što je dobro nije naše. Zar možda mazge prestaju biti siromašne životinje kad su natovarene mirisima i dragocjenim pokućstvom nekog kneza? Koje je dobro u nama, a koje nismo primili? A ako smo primili, zašto se hvastamo kao da nismo primili. Naprotiv, pažljivo razmišljanje o primljenim milostima čini nas poniznima, jer posvješćivanje tih milosti rađa u nama zahvalnost. Ako bismo, obazirući se na Božje milosti, osjetili pokoju taštu misao, pouzdani lijek za to bit će razmišljanje o našim nezahvalnostima, nesavršenostima i bijedama. Ako razmišljamo o onom što smo činili kad Bog nije bio s nama, brzo ćemo se uvjerit, da ono što činimo kad je On s nama nije naše djelo, ni brašno iz naše vreće. Obradovat ćemo se i razveseliti, jer imamo dar, ali ćemo zbog tog djela i dara dati slavu Bogu, koji je njegov tvorac.” “Ispunite pamet sjećanjem na vaše mane i nevjernosti, da se zbog njih ponizite, te ih ispravljajte sjećanjem na primljena Božja dobročinstva, da mu zbog njih zahvaljujete.”.

“Recite vašem srcu: ‘Hrabro, srce moje, ne budi više nezahvalno i nevjerno prema tom velikom Dobročinitelju.’ Kako je moguće da moja duša ne bude podložna Bogu, nakon što je učinio u meni tolika čuda svoje milosti?”

Samilost prema slabostima drugih je još jedan plod poniznosti, koji se rađa iz sjećanja na grijehe

Na kraju, sveti Franjo Saleški želi da nas svjetlo koje dolazi od promatranja grijeha, po poniznosti dovede do toga da budemo milostivi prema slabostima drugih: “Poniznost čini da se ne uznemirujemo zbog nesavršenosti, misleći da su ih i drugi počinili. Zašto bismo umišljali da smo savršeniji od njih? Na isti način nećemo se čuditi grijesima drugih osoba, ako se sjetimo svojih. Zašto bi se čudili, ako drugi imaju nesavršenosti, kad ih i mi sami imamo?”

Sveti Ivan Zlatousti energično insistira na toj, često zanemarenoj, koristi od naših grijeha, koja je po Božjem planu za nas iz njih određena. On ukazuje da, svećeništvo nije povjereno anđelima zato što bi oni, temeljeći se na svojoj bezgrešnosti, mogli zazivati munje na grešnike, dok čovjek iz osobnog iskustva poznaje ljudsku slabost, te lakše s njom suosjeća kad je susreće kod drugih. Eto zašto, nastavlja sveti biskup, kako danas tako i nekad, Bog dopušta da sagriješe i oni koji su u Crkvi čuvari Njegova autoriteta, kako bi ih sjećanje na njihove padove učinilo humanijima prema braći. On dokazuje svoju tezu s dva primjera iz Starog i Novog zavjeta. Najprije nam predočuje žarkog apostola, svetog Petra, koji je, misleći kako je nemoguće da se netko sablazni i zastidi svoga Učitelja, sam Ga tri puta bijedno zatajio, nakon što mu se tri puta zakleo na vjernost i to ne zbog prijetnje, mučenja ili smrti, nego na glas siromašne sluškinje. Potom nas podsjeća na proroka Iliju, koji je toliko revnovao, da je rušio čete i doveo do gladi čitav narod, a poslije se prepao i prestrašen pobjegao pred srdžbom žene Izabele. Na kraju svetac zaključuje: “Bog je dopustio pad svetog Petra, koji je stup Crkve, pristanište vjere i opći naučitelj, da ga pouči dobro i milosrdno postupati s drugima. I Ilija pade po Božjem planu, kako bi se potpuno pokrio plaštem ljubavi i tako postao milostiv poput svog Gospodara.”

Sveti Bernard preuzima tu misao u komentaru jedne poslovice: “Kome je dobro, ne razumije slabost drugoga i tko je izobilno jeo, ne poznaje muku onoga koji posti. Koliko više jedan bolesnik postaje sličan drugom bolesniku i čovjek drugome čovjeku koji je gladan, toliko više osjećaju njihove boli. Da bismo suosjećali nesreće drugih, potrebno ih je iskusiti na samom sebi. Samo poznavajući je u sebi, moći ćemo pronaći dušu bližnjega i znati kako mu priteći u pomoć.”. Načinimo sebi blago od ovih lekcija. Dok stojimo na nogama, skoro smo nesposobni oprostiti i sažalijevati kod drugih neke njihove padove, koji nas sablažnjavaju i ljute. I koliko puta nas, nažalost, potajna oholost, pod vidom revnosti vodi do srdžbe. Naprotiv, ako smo i mi oboreni na zemlju po sličnom padu, brzo će samilost ustupiti umjesto strogosti. Tada ćemo razumjeti izreku svetog Augustina: “Nema grijeha kojega čovjek ne bi mogao učiniti, a da se i ja ne bih mogao njime uprljati.”.

Lijepa izreka iz knjige “Nasljeduj Krista” kaže: “Svi smo slabi, ali ti moraš misliti da si slabiji od svih!”.