Kako se okoristiti vlastitim pogreškama ( 7 dio)

Naša bijeda je prijestolje Božanskog milosrđa

Vidjeli smo teološki nauk i govor svetaca o pouzdanju u Božansko milosrđe, koje nas, i pored naših grijeha, mora nadahnjivati. Dopustimo sada svetom Franji Saleškom da nam o tome govori: “Vi me pitate, drage moje kćeri, bi li se duša, svjesna vlastite bijede, mogla obratiti Bogu s velikim pouzdanjem. Odgovaram vam ne samo da može, nego čak da nitko neće imati istinsko pouzdanje, ako prije ne upozna svoju bijedu, jer nas upravo ta svijest i priznanje našeg ništavila uvodi u Božju prisutnost. Svi veliki sveci kao Job, David i drugi, počinjali su svoje molitve ispoviješću svoje bijede i nedostojnosti. Zato je izvrsna stvar priznati se siromašnim, prezrenim, bezvrijednim, nedostojnim da bi se pojavio u Božjoj prisutnosti. Izreka ‘upoznaj sebe’, tako čuvena u starom svijetu, osim što je protumačena: upoznaj veličinu i uzvišenost duše, da je ne biste ponizili ni oskvrnuli s nedostojnim stvarima zbog njene plemenitosti, može se tumačiti i na drugi način: upoznaj svoju nedostojnost, nesavršenost i bijedu. Doista, koliko ćemo se više držati bijednima, toliko više ćemo imati pouzdanja u Božansku dobrotu i milosrđe, jer između bijede i milosrđa postoji takva veza, da se jedno ne može prakticirati bez drugoga. Da Bog nije stvorio čovjeka bio bi uvijek jednako dobar, ali ne bi mogao biti milosrdan na djelu, jer milosrđe se može činiti samo prema bijednima. Vidite, dakle, što smo jadniji, toliko više imamo priliku da se ne pouzdajemo u sebe. Nepouzdanje u sebe dolazi iz spoznaje naših nesavršenosti. Dobro je, dakle, ne pouzdati se u sebe, ali čemu služi, ako ne da stavimo sve pouzdanje u Boga i da se pouzdajemo u njegovo milosrđe? Nedostaci i nevjernosti, u koje padamo svaki dan, moraju nas postidjeti ukoliko se želimo približiti našem Gospodinu. Stoga čitamo da su velike svetice kao Katarina Sijenska, Sveta Terezija od Isusa, koje kad su padale u koju pogrešku, bile jako zbunjene. I to je sasvim razumljivo, budući da smo uvrijedili Boga i da se držimo malo odostraga zbog poniznosti; na isti način kako bismo se sramili približiti prijatelju, odmah nakon što smo ga povrijedili. Zato je potrebno da se zaustavimo na ovome, jer poniznost, nevrijednost, sram i zbunjenost su posredničke kreposti, koje moraju dovesti dušu do sjedinjenja s Bogom. Nije dovoljno lišiti se sebe (to što činimo smeteno). Potrebno je predati se potpuno Bogu, kako naučava sveti Pavao: “Jer ste svukli staroga čovjeka s njegovim djelima, obukli ste novoga” (Kološanima 3,9-10). Regresija u cijenjenju samog sebe se čini samo zato da bi se bolje vinuli prema Bogu činom ljubavi i pouzdanja. Kao zaključak te prve točke, kažemo da je dobro smesti se kad uvidimo našu bijedu i nesavršenost, ali ne treba se zaustaviti i obeshrabriti. Potrebno je uzdići odmah vlastito srce Bogu, u svetom pouzdanju, čiji temelj mora biti postavljen u Njega, a ne u nas, jer se mi mijenjamo dok se On nikada ne mijenja, a uvijek je dobar i milosrdan kad smo slabi i grešni, kao i kad smo jaki i savršeni. Ja običavam reći, da je naša bijeda prijestolje Božjeg milosrđa. Stoga koliko viša bude naša bijeda, toliko mora biti veće naše pouzdanje!”.

Naša bijeda je razlog da ne sumnjamo u Božju ljubav

Nemate razloga sumnjati da vas Bog više ne gleda s ljubavlju, jer On ljupko gleda uvijek i najveće grešnike, samo ako imaju i najmanju istinsku želju da se obrate. Njegovo srce je tako blago, nježno, popustljivo i ljupko prema bijednim stvorenjima, pod uvjetom da spoznaju svoju bijedu! I toliko je pažljiv prema bijednima, te tako dobar prema pokajnicima! Tko da ne ljubi takvo kraljevsko i očinski majčinsko srce prema nama?

“Naše nesavršenosti ne smiju nam se sviđati, nego nas potaći da kažemo s velikim apostolom: Jadan sam ti ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovog smrtonosnog tijela? (Rimljanima 7,24). Zato nas ne smiju ni čuditi ili obeshrabriti, nego pobuditi podložnost, poniznost, nepouzdanje u sebe, ali nikad obeshrabrenje ili gorčinu srca, a još manje sumnju u ljubav koju nam Bog daruje. Bog ne ljubi naše nesavršenosti i lake grijehe, nego ljubi nas, unatoč tim slabosti. Kao majka koja, iako osjeća žalost zbog slabosti i bolesti svog djeteta, ne prestaje ga ljubiti, nego ga čak ljubi nježnije i sućutnije. Tako i Bog, premda ga žaloste naše nesavršenosti i laki grijesi, ipak nas nastavlja nježno ljubiti. Stoga je David imao pravo reći: Smiluj mi se o Jahve, jer sam iznemogao, ozdravi me, jer dršću kosti moje (Psalam 6,2).

Stoga dosta, kćeri moja; živite sretna! Gospodin vas nastavlja gledati i čuvati, a čuva vas s toliko više ljubavi i nježnosti, koliko ste bolesnija. Ne dopustite da vaša duša dragovoljno hrani suprotne osjećaje, i kad vam dođu ne smatrajte ih dostojnim niti jednog pogleda. Udaljite spremno oči od njihove ružnoće, hrabrom poniznošću vratite se Bogu i govorite mu o neizrecivoj dobroti kojom On ljubi vašu bijedu, siromaštvo i ništavilo ljudske naravi, unatoč vašim nesavršenostima.”

Najveća bijeda zaslužuje najveće milosrđe

“Radujte se jer ste ništavna i budite zbog toga sretna, jer vaša bijeda daje Bogu priliku da iskaže svoje milosrđe. Među odrpancima smatraju se najpotrebnijima oni najbjedniji, te oni zaslužuju milostinju, jer imaju najviše rana. I mi smo odrpanci, a najbjedniji se nalaze u najboljoj situaciji, jer ih Bog rado gleda. Ponizimo se, preklinjem vas na vratima hrama Božjeg milosrđa. Ne pokazujmo drugo, nego naše rane i bijedu. Ali, prisjetite se da ih pokažete radosno i tješeći se time da ste potpuno sama i u potrebi, kako bi vas Gospodin zakrilio svojom zaštitom.”.

“Najljepša molitva koju nam prosjaci mogu uputiti jest, da stave pred naše oči svoje rane i potrebe.”.

“Pitate o grijesima iz prošlih godina. Morate znati, moja draga kćeri, da vam je Bog u svojoj dobroti oprostio u trenutku kad ste mu dali svoje srce i odlučili živjeti samo za njega. Ipak, draga sestro, moći ćete uvijek korisno ponoviti Davidovu molitvu: “Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!” (Psalam 50,4), samo to činite s potpunim i poniznim pouzdanjem u Božansku dobrotu, uvjereni da nam nikada neće biti uskraćeno oproštenje.”

Primjene teksta svetog Pavla: “Rado ću se hvaliti još više svojim slabostima”

“Uzdignite često srce prema Isusu Otkupitelju sa svetim pouzdanjem, koje je popraćeno dubokom poniznošću i recite mu: Bijedna sam Gospodine, ali Ti ćeš oprostiti moju bijedu u krilu tvoga milosrđa, i očinskom rukom ćeš me pripustiti u radost tvoga Kraljevstva! Ja sam slaba, nevrijedna, ponižena, ali ti ćeš me u onaj dan (moje smrti) ljubiti jednako, jer se uzdam u tebe i želim biti tvoja”. “Hrabro, zaklinjem vas našom zajedničkom ljubavlju, koja je Isus Krist, živite sretna i mirna i usred slabosti. “Rado ću se hvaliti svojim slabostima,” – piše veliki sveti Pavao – “da se u meni nastani snaga Kristova” (1 Korinćanima 12,9). Da, naša bijeda služi za prijestolje, kako bismo spoznali uzvišenu dobrotu našeg Gospodina.” “Neka se Bog proslavi u našoj bijedi kao prijestolju svoje dobrote i pozornici naše iskrene poniznosti!”.

“Budite mirna, moja draga kćeri. Ne obazirite se na nesavršenosti, nego uprite oči jako visoko u beskrajnu dobrotu Onoga koji, kako bi nas zadržao u poniznosti, dopušta da živimo u nesavršenostima. Predajte se potpuno njegovoj dobroti i on će voditi brigu o vašoj duši i svemu što se nje tiče takvom brigom, koju ne biste mogli ni zamisliti. Ako dosad niste odgovorili, izvrsni lijek bit će da od govorite odsad pa nadalje. Vaša bijeda ne treba vas čuditi: Bog je vidio i bijedu drugih, a njegovo milosrđe ne odbacuje bijednike, nego se raduje da im učini dobro, mijenjajući njihovu nevrijednost u prijestolje svoje slave.”. “Doista, naša bijeda i slabost, ma kako god velika bila, ne smije nas obeshrabriti, nego poniziti i baciti nas u zagrljaj Božjeg milosrđe, koje će biti toliko proslavljeno, koliko će biti veći grijesi iz kojih ćemo se uspjeti uzdići: moramo se nadati to učiniti po milosti našeg Gospodina.”

Koliko duhovni vođe moraju činiti da povrate pouzdanje

Sveti Franjo Saleški je želio da osobe, koje imaju dužnost nadgledati ponašanje drugih, vode brigu da ih ohrabre u pouzdanju, te je pisao poglavarici, koja je, nažalost, ostala poznata zbog jedne djevojke, koju joj je svetac preporučio: “Ali pazite, prestroga ste s tom siromašnom kćerkom. Ne treba je toliko opominjati, jer ima dobru volju. Kažite joj da se, ma kako god bili brojni njezini padovi, ne smije uznemiriti, ni rasrditi, nego se prisjetiti da je naš Gospodin gleda s Neba i čini kao otac sa svojim djetetom, još slabim i nestalnim. Malo po malo mu tepa i ako padne, diže ga govoreći: “Dobro si skočio! Vrijedan si! Ne plači! Zatim se približi i pruži mu ruku. Ako ova kći bude ponizna kao dijete i misli daje istinski takva, neće se čuditi što je pala, jer ne može se nikad pasti s malih visina.”.

Sveti Franjo Saleški poučava ispovjednike kako prihvatiti grešnike

Blagi Naučitelj davao je slične i još preciznije pouke ispovjednicima. Nakon što ih je prisjetio da ih pokornici zovu ocima i da moraju imati “očinsko srce da ih prime s velikom ljubaznošću unatoč njihovim manama”, dodaje: “Tako se izgubljeni sin, iako smrdljiv od svinja, vraćao kući, ipak ga njegov otac grli, ljubi s oduševljenjem i prolijeva nad njim suze utjehe, jer mu je bio otac, a očinsko srce je uvijek nježno prema sinovima.”.

Svetac navodi način kako primiti pokornika, koji je sklon malodušnosti i očaju. Ako primijetite da je netko plašljiv, utučen i isto tako nema povjerenja da će primiti oproštenje grijeha, odmah ga ohrabrite, pokazujući mu veliku radost koju Bog osjeća videći da veliki grešnici čine pokoru i što je naša bijeda veća, više će i Bog zbog toga biti proslavljen; da je Isus molio Božanskog Oca za one koji su ga razapinjali, da bi nam pokazao da će oprostiti od sveg srca i nama u slučaju da Ga naši grijesi razapnu; da Bog cijeni toliko pokoru, da i zbog najmanje, ako je iskrena, zaboravlja svaki grijeh; toliko da, ako bi je mogli činiti prokleti osuđenici, pa i sami đavli, i njihovi grijesi bi bili odmah oprošteni; da su i najveći sveci bili grešnici: sveti Petar, sveti Matej, sveta Marija Magdalena, David, itd.; i napokon da je najveća uvreda koja bi se mogla učiniti Božjoj Dobroti, muci i smrti Isusa Krista ne imati pouzdanja da možemo postići oproštenje naših grijeha i da smo, po dogmi vjere, dužni vjerovati u otpuštenje grijeha, tako da nipošto ne sumnjamo da ćemo to zadobiti kad se utječemo Sakramentu koji je naš Gospodin utemeljio upravo zbog toga.”.

Ljubaznost svetog Franje Saleškog s grešnicima

Svi znaju kako je sam sveti Franjo Saleški savršeno prakticirao blagost prema pokornicima. On je bio prožet tim osjećajima i često ih rabio, kako nam svjedoče njegovi suvremenici.

Mons. Camus je rekao: “Često sam ga čuo kako hvali sklonost koju je imala sveta Terezija, da čita živote onih svetaca koji su bili najveći grešnici, jer je u njima, u njihovoj bijedi, vidjela uzvišenost Božjeg milosrđa.”.

“Ne znam zašto,” – pisao je svetoj Ivani de Chantal – “ali kako god se jadan osjećam, ne uznemirujem se nikada, čak koliko puta kušam izvjesnu radost misleći da takav dajem Božjem milosrđu veliku priliku da se ono iskaže.”.

Napokon, p. La Riviere, govoreći o svetom biskupu, kaže: “Nije moguće izraziti ljupku bol, koju je on osjećao kod svake pogreške i koju je popratio sinovskim strahom, nekim slatko kiselim osjećajem, apsolutnim i potpunim predanjem u Božju dobrotu. Nije to moguće izraziti, jer sveti Franjo Saleški je od mladosti, po Duhu Svetom bio rasvijetljen da vidi, usprkos nesavršenostima, u Bogu beskrajno dobrog i ljupkog Oca, koji uništava naše nesavršenosti sve do posljednje, ako se zbog njih kajemo, bacajući ih u ocean Njegova milosrđa i uništavajući ih vatrom Njegove beskrajne ljubavi. Ako je ponekad malo posrtao i popustio u dobrim odlukama, ponovno se blago podizao, bez žalosti i nestrpljivosti, upirući oči sa savršenim pouzdanjem u dobrog Otkupitelja.”.