ISKORISTITI VLASTITE GRIJEHE TAKO DA POVEĆAMO POUZDANJE U BOGA

Problem grijeha rješava se Božanskim milosrđem

Ako naša niskost zaslužuje ljubav jer nas dovodi do istinoljubivosti i tako nam olakšava nasljedovanje Utjelovljene Riječi, ona će nam se učiniti još ljupkijom ako razmišljamo o njoj u svjetlu beskrajnog Božjeg milosrđa. Već u trećem poglavlju prvog dijela ove knjige, vidjeli smo, a sveti Franjo Saleški nam je to rekao i ponovio, da nas naši grijesi ne smiju baciti u očaj ili malodušnost i da bol koju osjećamo što smo ih počinili, mora biti uvijek popraćena postojanim pouzdanjem u Božansku dobrotu. Sada ćemo promotriti i pokazati kako naši grijesi i nesavršenosti ne umanjuju to pouzdanje, nego su naprotiv jedan od njegovih najplodnijih elemenata. Tekstovi našeg sveca su tako brojni i jasni, da čine suvišnim svaki komentar, ograničit ćemo se da ih prepišemo. Ipak će biti korisno prije preuzeti neka razmišljanja iz drugih izvora, koja će nam u sintezi pokazati teološke dokaze te utješne nauke. Ali, prije svega, dopustimo da nam već citirani suvremeni autor izloži i razvije, na svojoj sjajnoj stranici koja obiluje naukom svetog Tome, temeljni princip tog novog vidika umijeća kako iskoristiti naše grijehe. Mons. Gay govori nam donoseći riječi svetog Ivana: “Bog je ljubav!” (1 Ivan. 4,8): “Bog ljubi, Bog nas ljubi, ljubi nas, jer je ljubav! Postojati, ljubiti, ljubiti nas, to je za njega jedna te ista stvar i potreba, budući da mi postojimo. A, nije li onda nada dužnost svake osobe? Kakav je to bojazan da možemo pretjerati u ufanju? 1 kako se još može ispričati nepouzdanje?”.

“Reći će se: ali radi se o grijehu! Da, to je nažalost istina. Grijeh se nalazi posvuda i stvara probleme, donosi komplikacije i podiže zapreke: problem za nas, komplikacije u nama, zapreke pred nama. Ali mogu li to biti problemi i za Boga? Mogu li se omesti njegovi putovi, staviti mu zapreku? On se zaustavlja samo ako želi i jedino jer želi; i gdje god mu se svidi proći, prolazi. Grijeh pogađa Boga u smislu da ga vrijeđa, a ne u smislu da čini u Njemu promjenu. Grijeh mijenja Njegove čine, ali ne Njegov bitak, i ne mijenjaju nipošto prvotno i temeljno raspoloženje koje ima prema nama ili tu ljubav koju nam dariva. Kako pred našim ništavilom Njegova dobrota postaje ljubav, tako pred našim grijehom Njegova ljubav postaje milosrđe. Da, upravo je tako, ali pod uvjetom da se grešnik pouzdaje i nada. S određenog gledišta, nitko nema toliko razloga da se nada u milosrđe Božje kao grešnik. Bez sumnje – božanska svetost mrzi grijeh toliko da obvezuje svoju pravdu da ga kazni užasnim kaznama, ali upravo zato Milosrđe ostaje beskrajno ganuto grijehom više nego bilo kojom drugom nesrećom, koja nas može zadesiti. Ako doista razmišljamo o grijehu i kazni koju zaslužuje, a to je gubitak Boga ili najveće zlo, i onda grijeh zaslužuje potpuno milosrđe. Kome će se moći iskazati najveća samilost, ako ne najvećem bijedniku? To je razlog zbog kojeg se Božansko Milosrđe ovdje, više nego drugdje, iskazuje kako bi se grešnik pokajao, uzdao i spasio. Tako vidimo da strast same srdžbe u Bogu postaje novi i živi izvor smilovanja i dobrote, a za sve nas temelj nove nade.”.

 

Kardinal Pie primjenjuje na samog Boga peto blaženstvo

Pokazujući na tako očit način da milosrđe nije drugo nego dobrota ili sama Božja bit prema bijedi njegova stvorenja, odmah se razumije kako svaki od naših grijeha može postati, ako želimo, veličanstvena prilika tom Božanskom svojstvu da se očituje i proslavi. Kako usta janjeta olakšavaju vime majke šišajući iz njega dobro mlijeko, tako naši grijesi primaknuti Božjem srcu s pouzdanjem i pokajanjem pribavljaju mu radost, da može više izliti mirisa Milosrđa kojeg ima u preobilju u svojim očinskim grudima. Poslušajmo jednog od najrječitijih Pastira našeg stoljeća: “Blago milosrdnima! Izgovarajući to proročanstvo može se reći da nam je Sin Božji, koji je postao čovjek, objavio svoje blaženstvo i blaženstvo nebeskog Oca. Budući da milosrđe koje čini obični smrtnik postaje za njega izvor sreće, što reći o beskrajnom Milosrđu, koje jedini Bog može učiniti? Koje li sreće onda u neprestanom darivanju u Božjem krilu? – Blago milosrdnima! Blažen je iznad svih Onaj, koji jedini ima pravo da ga se zove dobrim: jedan je dobar Bog (Matej 19,17). Onaj koji je ljubav po bitku i čije milosrđe i dobrota nemaju nego vječnost za granicu: uzdam se u tvoju dobrotu, jer je vječno tvoje milosrđe (Psalam 35). U Božjoj naravi ne postoji strogosti, te kad se On srdi i primjenjuje pravdu, čini nešto što njemu nije svojstveno. U lijevoj ruci drži šibu kazne, a Bog se brzo umara raditi s njom, dok desnica koja je najdraži instrument Njegovog Srca, čini djela Njegove ljubavi (usp. Iz 27,21), te od slijepog nepopravljivog grešnika zna u trenutku učiniti odlučnog pokornika.”.

 

Kako nas mnoštvo grijeha mora dovesti do toga da se više nadamo Božjem praštanju

Veće milosrđe se može činiti samo većem bijedniku; a koja je bijeda veća od grijeha? Koja stvar je dostojna veće samilosti pred beskrajnim milosrđem? Isti grijesi, koji nas svojim teretom satiru i čine žrtvama božanske srdžbe, mogu postati pred Bogom prilika da mu dopustimo očitovati dobrotu i ljubav, svojstva koja su mu draža od pravde. Samo od nas ovisi koliko ćemo se približiti Njegovom Božanskom Srcu i reći mu s Davidom: “Ti Gospodine ćeš mi oprostiti i uništiti moj grijeh da bi proslavio tvoje najdraže savršenstvo: zbog dobrote tvoje Gospodine; i budući je možeš proslaviti toliko više koliko je brojnije mnoštvo mojih grijeha, koje ćeš mi oprostiti, mnoštvo mojih grijeha mi ulijeva nadu u tvoje praštanje. Oprosti moj grijeh, jer je velik.” (Psalam 24,7.11).

Bog, dodaje već zaboravljeni stari autor, nije li Bog onaj Učitelj koji poučava da ne dopustimo da nas nadvlada zlo, nego da zlo pobijedimo dobrim? (Rim 12,20); da ne vraćamo zlo za zlo, ni prokletstvo za prokletstvo (1 Pt 3,9), nego obasipljemo dobročinstvima naše neprijatelje. jer postupajući tako skupit ćeš razbuktjelu žeravicu na njegovu glavu! (Rim 12,20). Učenik nije veći od učitelja, ni sluga od gospodara (Mt 10,24). Ako vidimo da učenici ovog Božanskog Učitelja, ne samo da su pokazali dobrotu i blagost prema okrutnim progoniteljima i tiranima, nego su uzvraćali dobro za zlo, do te mjere da su dali život za njihovo spasenje, što ćemo reći o Učitelju, od kojeg su primili tako uzvišen nauk?

“Ljubav svih učenika, uspoređena s onom Isusa Krista, manja je od kapljice vode nasuprot oceanu. Ako je u njima iskrica ljubavi bila tako moćna, što će učinit požar beskrajne Božje ljubavi?”. “Ah, kliče Krizostom, kao što nam je Isus rekao: ako ljubite one koji vas ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto? (Mt 5,46). Tako i mi možemo reći o Bogu: ako uslišava samo svoje pravedne prijatelje, ne bi li možda onda nešto nedostajalo Njegovoj dobroti?”

 

Blago Božje umijeće je odvojiti grijeh od grešnika spašavajući ga, a uništavajući grijeh

Beskrajna Božja svetost i njegova dobrota s mržnjom progone grijeh, još više s milosrđem grešnika. “Bog,” – kaže p. Segneri – “toliko mrzi grijeh, da bi ga odstranio iz ljudskog srca, ne samo da se ponizio sve do smrti dok je bio u smrtnom tijelu, nego i sad proslavljen na Nebu, se ponizuje bivajući našim zagovornikom. Razmislite zbog čega to čini? Jeste li ikad promatrali lovca dok želi uloviti životinju? Vidite kako se polako kreće, šuti, saginje i snizuje do zemlje. Zašto? Jer želi ubiti životinju. Dakle, evo gdje smjeraju tolika Gospodinova poniženja, tolika strpljivost, mirnoća i šutnja pri našim prijestupima’ sve smjera da smrtnim udarcem uništi grijeh, probode ga i u potpunosti iskorijeni.

Ako bi Gospodin odmah bacio u Pakao svakog grešnika, grešnik bi bio zauvijek kažnjen, nema sumnje, ali se nikad ne bi uništio grijeh. Čak bi grijeh uzeo novu snagu od svoje kazne i postao bi vječan. Budući da Gospodinova mržnja ide direktno protiv grijeha, a zbog njega indirektno protiv grešnika, Bog koristi tolika umijeća, ljubaznost i tolike različite načine poniženja, kako bi odvojio grijeh od grešnika i uništio grijeh, spašavajući grešnika. To je razlog Božanske dobrote, koja čeka našu pokoru, pozivajući i prihvaćajući nas. Zato David, koji je dobro poznavao takvo Božje raspoloženje, divno se njime okoristio govoreći: “Gospodine tvoja dobrota ganut će te također i ovaj put da oprostiš moj grijeh, jer je velik.” Tko ne shvaća Božansku računicu, mislit će da je prorok morao nazvati velikim Božje milosrđe, a ne vlastiti grijeh, čak se opravdavati da je grijeh nepromišljeno počinio, iznenada i u nasrtaju napasti i na taj način od Njega traži da mu lakše udijeli oproštenje. Ali David je razumio bolje od nas. Znao je da je veličina grijeha povod Božanskoj dobroti da bi ga lakše iskorijenio i zato se obraćao samoj Dobroti govoreći “velik je moj grijeh”, kako bi Ga ganuo, da mu ga Ljubav iščupa iz duše. Kao seljak kojem je divlja svinja uništila vinograd, živo ocrtava zvijer i snagu te životinje, kako bi potakao lovca da je ubije.”.

Ako je David koristio taj govor obraćajući se Bogu nad vojskama, udvostručujući svoje pouzdanje, zar ga ne bismo i mi mogli upotrijebiti, obraćajući se Utjelovljenoj Riječi za spasenje grešnika? Njemu, koji je iz milosrđa htio uzeti našu narav upravo da dade svome milosrđu mogućnost da se velikodušno iskaže i raširi? Bossuet nije oklijevao reći: ” Premda Isus Krist, Sin Božji i bitna svetost, želi vidjeti do svojih nogu grešnika, koji se vraća na dobar put, ipak više ljubi nedužnog koji se nikad nije izgubio. Kad je postao naš Spasitelj, poprimio je druge osjećaje nama za ljubav. Da, ovaj Bog više ljubi nedužna, ali radujte se kršćani, jer ovaj Spasitelj je došao tražiti grešnike. On živi samo za grešnike, jer poslan je upravo zbog njih.” “Njegov poziv je da bude Spasitelj” nastavlja sveti Franjo Saleški.

“On je Bog bijednih.” – nastavlja službenica Božja Majka Chappuis – “Svaki put kad mu darujemo grijeh da ga oprosti, darujemo mu titulu Spasitelja.”

 

Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni

Neka nas Bog sačuva od pada u pretjerivanja i proturječja. Dolaze nam rado na pamet riječi jednog slavnog biskupa, koje je uputio nekim misionarima koji su se jadali zbog slabosti i zala, koje su kao svjedoci vidjeli u svome poslanju: “Ma, koji bi bio razlog vašeg poslanja, moji dobri oci, ako ne bi više postojali grijesi?”. O, Isuse, vječni Svećeniče i Spasitelju naš, dopusti da ti kažem tako: koja bi bila svrha tvog zemaljskog života, tvojih nečuvenih trpljenja i svega što si činio ovdje na zemlji u sakramentima, u našim crkvama, kad ne bi bilo grijeha za praštanje? Čemu bi služilo tvoje milosrđe ako ne bi bilo bijednika?” Sveta Gertruda je rekla: “Kada Isus ne nalazi više dovoljno čistih duša, da dođe u njih kao zaručnik, on dopušta da obole, kako bi došao u njih kao liječnik!”.

Bolesnik pribavlja liječniku radost i čast kad mu povjerava svoje rane i nadu u ozdravljenje, Isto to čini grešnik Božanskom Samaritancu, darujući mu vlastite grijehe da ga od njih izliječi. Ako je On, kao Bog bio uvrijeđen po grijehu, kao Spasitelj je proslavljen po praštanju koje uništava grijeh. Tolikim darovima obasipa izgubljene sinove koji mu se vrate, te se skoro čini da im želi zahvaliti što su mu dali priliku da udovolji željama i potrebama svoje milosti.

“Dakle, dušo moja, budući da si spoznala svoju bolest, ne boj se ići liječniku. A idi s toliko većim pouzdanjem, jer je on došao k tebi, kao ono kad ženik iz ložnice ide, kao div kliče kad prelijeće stazu, izlazi on od nebeskog kraja (Psalam 19,6-7). A došao je osloboditi te od bolesti grijeha, znajući da su bolesni potrebni liječnika, a ne zdravi (Matej 9,12). O koje li žalosne ludosti grešnika koji, zbog toga što bi ga trebalo poticati da ide Njemu s većim pouzdanjem kao liječniku, bježi od Njega! Nerazborit je onaj, koji se boji da mu je ljut neprijatelj onaj koji je došao da ga ozdravi!”.

“Opaki bježe i kad ih nitko ne progoni (Izr. 28,1). Čudno je da bježimo kad nas nitko ne progoni, ali je još čudnije da opak bježi kad, ne samo da ga nitko ne progoni, nego kad ga božanska Dobrota zove i trči za njim, da mu ponudi milosrđe, da mu dade lijek za njegova zla, obećavajući i zaklinjući se da će mu dati sve ono što bude molio za njegovo vječno spasenje.”.

 

Objave Srca Isusova oživljuju pouzdanje u grešniku

Koju li blagu svjetlost na ove misli bacaju objave iz Paray-le- Moniala! Neki sveti redovnik je rekao da “nakon Isusova dolaska, pouzdanje mora biti krepost svojstvena grešnicima”, ali nakon što se Srce Isusovo objavilo svijetu, ne bi li se to pouzdanje moglo pretvoriti u odvažnost? Nije li samo Božansko Srce, koje je vojnik Longin probo kopljem, podarilo njemu ne samo oproštenje, nego svetost i milost mučeništva? Nije li samo Srce, koje hrani grešnike krvlju, koju mu oni prolijevaju otvarajući bok slično pelikanu, koji tako postupa sa svojim malenima? A nije li to Srce, koje je, po svetom Vinku Ferrerskom, htjelo biti ranjeno i probodeno, to učinilo samo da bi pokazalo grešnicima izvor praštanja? Nije li, naposljetku, to isto Srce ono koje poziva iz Svetohraništa: „Dođite svi vi koji ste umorni i opterećeni i Ja ću vas odmoriti!“. Nije li bilo izjedano žarkom žeđi, da odriješi i izliječi? A ta žeđ ne gasi li se možda kad mu prikazujemo grijehe, da nam ih oprosti?

Zbog toga najprisnije duše sa Srcem Isusovim bile su, nakon oproštenih grijeha, najrevniji apostoli pouzdanja i umijeća kako iskoristiti vlastite grijehe. Životopis svete Gertrude donosi tako ganutljiva svjedočanstva o tome, a sveta Marija Margareta se često vraća na to: “Srce Isusovo je prijestolje milosrđa. I najbijedniji su najprihvaćeniji, ako su na dnu ponora njihove bijede zapaljeni ljubavlju.”

A kad ste počinili grijehe, ne uznemirujte se, jer uznemirenost, nemir i prevelika briga udaljuju dušu od Boga i tjeraju Isusa Krista iz naših srdaca. Molimo ga za oproštenje i molimo Presveto Srce Isusovo da učini zadovoljštinu za nas, vraćajući nas u stanje milosti po Božanskom veličanstvu. Obratite se s potpunim pouzdanjem ljubljenom Srcu Isusovom i recite mu: “O moja jedina ljubavi, plati za svog siromašnog slugu i nadoknadi zlo koje je učinio. Učini da ti služi na tvoju slavu, za izgradnju bližnjega i spasenje svoje duše.” Na taj način grijesi odlično služe da nas ponize i učine da shvatimo ono što smo uistinu i kako nam je korisno sakriti se u naše ništavilo. Nakon što si se ponizila, iznova počni biti vjernom, jer Srcu Isusovu se sviđa takav način postupanja koji u duši čuva mir.”.

 

Pater de la Colombiere potiče na pouzdanje dušu opterećenu grijesima

Sluga Božji, duhovni vođa svete Marije Margarete, blaženi pater de la Colombiere, nije prestajao inzistirati na tome. Želimo donijeti slijedeći odlomak iz jednog pisma, koje je uputio duši pritiješnjenoj teretom grijeha. Tu ćete pronaći najvjerniji odjek i praktični sažetak nauka, koji će nam domalo dati sveti Franjo Saleški.

“Kad bih bio na vašem mjestu, evo kako bih se utješio. Obratio bih se Bogu s pouzdanjem i rekao mu: Gospodine, evo duše koja je u svijetu da vježba tvoje divno milosrđe i da ga objavi i pred Nebom i Zemljom. Drugi će te slaviti, ističući čudesnu snagu tvoje milosti po njihovoj vjernosti i postojanosti, očitujući kako si blag i velikodušan s onim tko je vjeran. Ja ću te naprotiv slaviti, pomažući drugima spoznati kako si dobar s grešnicima i kako je tvoje milosrđe veće i moćnije od svakog našeg zla; kako ga ništa ne može iscrpsti i kako nijedan ponovni pad, ma kako bio sramotan i grešan, ne smije dovesti grešnika do toga da se ne uzda u praštanje. Teško sam te uvrijedio, moj ljubazni Otkupitelju, ali bio bih gori kad bih ti nanio strašnu uvredu misleći da nisi tako dobar da mi oprostiš. Uzalud će me moj i tvoj neprijatelj napastovati svaki dan zasjedama. Izgubit ću sve ostalo, ali ne nadu koju imam u tvoje milosrđe. Kad bih pao i drugih sto puta i moji prijestupi bili sto puta strašniji nego što su dosada, još bih se nadao. Čini mi se da ne vrijedi ništa toliko kao ovo pouzdanje za nadoknaditi grijehe i sablazni koje sam počinio. Učinivši to, počeo bih odmah služiti Bogu s više žara nego prije i s istim mirom koji bi imao da ga nikad nisam uvrijedio.”.

Službenica Božja, Majka Marija Sales Chappius, već spomenuta u ovoj knjizi, a koja se brinula, kako je sama govorila, “da istražuje Božje srce”, nije se bojala reći ove riječi: “Kad bismo sagriješili svakog daha, i ako bismo se isto toliko puta predali Bogu kako bismo ponovno počeli činiti dobro, pogreške ne bi škodile. Gospodin ne gleda toliko na nedostatke, koliko na korist koju iz njih izvlačimo tako da se ponizimo pred njim i postanemo maleni, ponizni i blagi. Ah, onda oni ne škode i uopće ne slabe volju! A za dušu je velika milost spoznaja vlastitih nedostataka: ta svijest joj otkriva Božju dobrotu i vrijednost zasluga Božanskog Spasitelja.”.