Kako se okoristiti vlastitim pogreškama (5 dio)

Moći upoznati i ljubiti vlastitu bijedu i niskost, velika je milost

“Najveći stupanj poniznosti, kaže sveti Franjo Saleški, ne sastoji se samo u tome da dragovoljno spoznamo vlastitu niskost, nego da je ljubimo i nalazimo u njoj zadovoljstvo, i to ne zbog pomanjkanja hrabrosti i velikodušnosti, nego da više cijenimo Božansku moć, te da više poštivamo i cijenimo bližnjega.”

“Poniznost,” – kaže sveta Marija Magdalena de Pazzi – “nije drugo nego jednostavna spoznaja našeg ništavila, te radost koja ostaje i usred sveg onog što nam donosi prezir.”.

Grijesi nas mogu i moraju uzdići točno na taj “visoki stupanj” Svjetlo koje oni bacaju na našu niskost, ne samo da nas mora poučiti spoznaji vlastite nevrijednosti nego i ljubavi prema njoj. “Svi smo,” – kaže naš ljubazni naučitelj – “podložni nedostatcima svake vrste i ne trebamo se stoga čuditi svaki put kad susrećemo pokoji nedostatak, jer ako i uspijemo provesti neko vrijeme da ne griješimo, slijedit će odmah drugo razdoblje u kojem ćemo često padati i u teške nesavršenosti. Tada je vrijeme da iskoristimo poniženja, koja nam iz tog proizlaze.”

“Kada bi bilo moguće svidjeti se Bogu isto toliko u savršenostima kao i u nesavršenostima, morali bismo radije željeti biti nesavršeni, kako bismo se tim sredstvom odgojili u svetoj poniznosti. Spoznati vlastitu bijedu i izvući iz toga razlog za zadovoljstvo jedno je od najvećih milosrđa, koje Bog dopušta; budući da nam dopušta da izvučemo spasenje iz same naše propasti, na isti način kao što On zna izvući svoju slavu iz naših uvreda. U tom svjetlu duša dragovoljno prihvaća vlastitu bijedu, okružena i ukrašena poniženjima svojih grijeha, kao i Job, koji bijaše pogođen bolima, a videći se pun bijede i prezira, svidje mu se što po njima može častiti i slaviti Božansku dobrotu. Dok je s jedne strane, duša bijedna zbog svog pada, s druge strane, iz niskosti koju zbog njega kuša, može izvući blago koje ju obogaćuje. Ali nažalost, to je sreća koja ostaje skrivena najvećem broju ljudi, jer je ne poznaju. Siromašni su, a imaju blago u svom vlastitom siromaštvu, ali ga ne posjeduju jedino zato jer ga ne znaju tražiti.”.

Evo, kako je to blago cijenila jedna draga redovnica Pohođenja: “Grijesi oblikuju veliki dio našeg bogatstva za vječnost, a ljubav prema preziru, koji iz njih proizlazi, je kao potka tog bogatstva. Ako se tka bez potke, odmah nastaju rupe. Isto tako, ako bi netko, umjesto da ljubi nevrijednost i slabost, uznemirivao se i uzrujavao, došao bi do toga da dadne za pravo đavlu. Grijesi su utoliko korisni što njihov plod može proizvesti ono što mi nismo sposobni postići snagom volje. Život je slijed padova. Nakon svakog pada se moramo ponovno ustati i reći: “neću to više činiti!”. Ako se popravljamo na taj način, grijesi ne škode i osoba uspijeva zadobiti poniznošću ono stoje izgubila propustom.”

Ljubiti vlastito ništavilo znači ljubiti istinu

Istina je da smo bijedni i da osim Božjih darova nemarno ništa našega, nego ništavilo i grijeh. Ako možemo živjeti bez sablazni, moramo biti sretni priznati to tako da i naša braća prepoznaju tu istinu, na isti način, kao što se zaljubljeni znanstvenik hvali sretan što je otkrio novu znanstvenu istinu, te je uspijeva dokazati i odobriti pronalazak od drugih. Protivan osjećaj se suprotstavlja bilo iskrenosti, bilo istini i zaslužuje prijekor istinskog proroka: “Zašto ljubite ispraznost i tražite laž?”.

“Te mrlje stoje dobro iznad mene,” – govorila je jedna sveta duša – “smjerajući na vlastite nesavršenosti. Što ima gubavac, osim dronjka?”. A jedna, vrijedna poštovanja, kći svetog Franje Saleškog, prakticirajući očev nauk, uskliknula je: “Kad bismo mogli učiniti tako da naši grijesi ne vrijeđaju Boga, željela bih neprestano padati, kako bih zbog njih neprestano bila postiđena i ponižena!”

Ljubav prema poniženjima približava nas Utjelovljenoj Riječi

“Radost zbog vlastitog ništavila i smatrati se takvima, nije samo zbog ljubavi prema istini što je kršćanska poniznost nadahnjuje,” – nastavlja sveti Ženevski biskup – “nego da time nadasve častimo poniženja Utjelovljene Riječi”. To Božansko Janje, oblačeći svoju, štovanja vrijednu nevinost, haljinom grijeha, udostojalo se primiti od našeg propalog čovječanstva, sve ono što nije grešno u sebi. Evanđelje govori o dubokim poniženjima na koja se rado prepustilo i ruglo kojim se htjelo nasititi i ne bi bila dovoljno stoljeća, da razmatramo kako bismo shvatili žeđ za poniženjima za kojim čezne njegovo Božansko Srce i koja ga radosno poticaše prema okrutnoj smrti i poniženju, kao i prema raskošnoj gozbi pripremljenoj za njega, kao “vođi grešnika”. Duša koja je istinski kršćanska osjeća potrebu da zauzme mjesto na toj gozbi poruga uz svog ljubljenog Gospodina. Ona, grešna, ne želi pustiti samo Njega nedužnog da se napoji iz čaše poniženja, nego od tog želi svoj dio i sretna je da položi usta gdje je njezin Bog i Spasitelj položio svoja, preobražujući u slasno piće i najgorču žuč.

Ljubiti poniženja je sigurno sredstvo da se postigne poniznost

Poniženja su, po opasci svetog Bernarda, nezamjenljiv put da se dostigne poniznost i zbog toga duša, koja je istinski uvjerena u potrebu te kreposti, mora ljubiti i tražiti poniženja na isti način, kao putnik koji želi dostići cilj, te sa žarom polazi na put, koji će ga do tog cilja dovesti. Naposljetku, kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, moramo ljubiti našu nevrijednost, jer tako privlačimo veliko izobilje milosrđa Božjeg Srca.

Pod svakim od ovih vidika grijesi mogu biti korisni tako da hrane u nama ljubav prema nevrijednosti i malenosti. Oni je bolje pokazuju i svojom ponižavajućom težinom određuju pravedni omjer između poniženja, koje rađaju i prezira, koji smo zaslužili. Ono što je Isus sa žudnjom prihvatio i tražio za spasenje grešnika, mi ćemo prihvatiti kao dio duga, koji neminovno proizlazi iz naših grijeha. Svaki grijeh će na taj način postati još jedna stepenica silazeći do stupnja, gdje nećemo cijeniti sebe same i odreknuća od zahtijeva našeg sebeljublja sve dotle, dok ne zauzmemo posljednje mjesto (Luka 14, 10), ono koje nam dolikuje, ali koje će nažalost biti uvijek uzvišenije od onoga koje je izabrao Onaj koji je htio biti posljednji od svih, ruglo ljudi i prezir naroda (Iz 52; Psalam 21).

Duša koja umije izvući korist iz poniženja može preteći drugu dušu manje sklonu pogreškama

Ako iz naših grijeha znamo crpsti ljubav prema poniženju, imat ćemo ogromnu korist, jer sveti Franjo Saleški vidi u poniznosti mjerilo svetosti i ne ustručava se tvrditi, da duša koja se tako posluži svojim grijesima može nadići drugu, koja je manje sklona griješiti: “Jedna sestra, koja pada u mnoge nesavršenosti i mane, može biti kreposnija i draža Bogu (bilo zbog hrabrosti koju čuva unatoč nesavršenosti, bilo zbog poniznosti koju iz njih izvlači, bilo zbog ljubavi prema svojoj niskosti), od druge koja ima više prirodnih i stečenih kreposti, ali manje se trudi, te zbog toga ima manje hrabrosti i poniznosti. Sveti Petar bio je izabran na čelo apostola, iako je bio sklon mnogim nesavršenostima, tako da ih je počinio i nakon što je primio Duha Svetog; a premda je bio sklon pogreškama, uvijek je sačuvao veliku hrabrost i nikad nije klonuo duhom. Isus ga je učinio svojim namjesnikom i počastio ga više od svih drugih i nitko ne može ustvrditi da mu nije dana prednost pred svetim Ivanom i drugim apostolima.” Sveta Ivana de Chantal voljela je ponavljati taj nauk svog svetog duhovnog učitelja: “Moja draga malena,” – pisala je sestri F. A. od Križa, – ‘”vaše obeshrabrenje nije drugo nego napast. Recite mi. koju korist vam donosi i koji plod iz njega izvlačite? Mislite li da je u našoj moći uvijek biti ukorijenjeni u Bogu i nikada ne griješiti? Trebali bismo biti anđeli. Zato, molim vas da se pomirite s bijedom koju ovaj život sa sobom donosi, ali bez tjeskobe i uznemirenosti, te da se ponizujete, a da se ne obeshrabrite kad se ogriješite o vjernost. Ta poniženja i ljubav prema vašoj niskosti, primljena mirno i smireno, bit će Bogu ugodnija nego vaša sitničava vjernost.”.

U dvojbi oko naše krivnje, bolje se prikloniti više ponižavajućoj stvari, kao više zaslužnijoj

Sveti Naučitelj se boji vidjeti nas gdje propuštamo prilike prezreti sami sebe, te bi htio da to činimo i kad se radi o sumnji da li smo sagriješili, savjetujući nas u tom slučaju da izaberemo najbolju odluku tj. ono što se više suprotstavlja oholosti, a korisnije je za poniznost: “Općenito, savjetujem vam da se, kad ne znamo razlikovati jesmo li u jednoj prilici ispunili našu dužnost ili smo uvrijedili Boga, moramo poniziti moleći oproštenje od Boga i moliti više svjetla za drugi put; zatim zaboraviti događaj i kročiti dalje. Jer ova radoznalost i otežavajuća želja da znamo jesmo li učinili dobro, proizlazi iz samoljublja, koje želi znati jesmo li bili bezgrešni. Božja ljubav nam usrdno preporuča: “Bijedna i strašljiva dušo, kakva jesi! Ponizi se, osloni se na Božje milosrđe i moli oproštenje, očituj mu svoju pouzdanu poniznost i počni ponovno raditi oko svog napretka!”

Istu misao nalazimo u knjizi “Nasljeduj Krista”: “Gospodine, da zadobijem oproštenje grijeha, koristi više tvoje beskrajno milosrđe nego bilo koja misao pravednosti koju mogu imati da obranim svoju savjest, koju ne poznajem do dna.”.

Izvanjska poniznost i malenost uvećava vrijednost i cijenu nutarnje

Grijesi, ne samo da otkrivaju našu niskost i potiču nas da je ljubimo u nutrini savjesti, nego često nutarnjem osjećaju nevrijednosti dodaju vanjske, jer naš bližnji, budući da je bio svjedok padova, vidi i otkriva našu slabost i bijedu. Mi moramo prihvatiti kako jednu, tako i drugu stvarnost, s ciljem da udvostručimo naše zasluge i duhovno blago. Tako je činio plemeniti i pobožni autor kojeg smo više puta navodili. “Vi poznajete moju posljednju naglost” – pisao je prijatelju – “i bili ste tome svjedok. Ono što me tješi jest činjenica da sam tu pogrešku učinio u prisutnosti prijatelja, koji će po njoj spoznati tko sam ja uistinu. Žao mi je što sam nevjeran njegovoj milosti uvrijedio Boga, ali sam primio, i rado prihvaćam, poniženje koje je iz toga proisteklo. Biti ponižen pred drugima velika je sreća i vrlo korisna stvar za onog tko želi nadoknaditi uvredu nanesenu Bogu. Korist, koju je potrebno izvući iz nesavršenosti, sastoji se upravo u tome da izađemo iz nje, duboko uvjereni da smo ništavni i veoma slabi. Koliko je korisno da drugi otkriju moju bijedu, budući da mi to pomaže da otkrijem ovu istinu! Istina je da sam ništa, da sam slab, izopačen, više nego sam to mogu shvatiti. A iz ljubavi prema toj istini držim se u svom srcu ništavnim, te rado ljubim Božju providnosti i klanjam joj se kada to razotkriva. Priznajem i izjavljujem da sam bijedan, te sam sretan da svi to spoznaju i postupaju prema meni kao takvom.”

U vježbi poniznosti potrebno je očuvati istinu i ljubav

Ne bi se na bolji način moglo vježbati u uzvišenom učenju autora knjige Filotea. Svetac, zahvaljujući svojoj divnoj uravnoteženosti, brine se da očuvamo prava istine i stoga nas odvraća da glumimo mane s nakanom da tražimo poniženja, osim ako se ne radi o posebnom nadahnuću, kao u slučaju nekih svetaca.

Isto tako, skrupulozno želi očuvati pravu ljubav i preporuča da popravimo sablazni i uvrede koje naši padovi mogu prouzročiti braći. “Ako zbog srdžbe ili lakoumnosti prijeđem mjeru u riječima, te uvrijedim Boga ili bližnjega, duboko ću se pokajati, žalit ću koliko mi bude najviše moguće zbog grijeha i nastojat ću pribavit najbolje moguće lijekove, a da uz to ne zaboravim prigrliti poniženja i prezir koja mi zbog toga dolaze. Čak ako bi bilo moguće odvojiti jednu stvar od druge, odbacio bih energično grijeh i ponizno sačuvao niskost koja iz njega proizlazi.”.

“Načinim glupost i ona me učini vrijednim prezira: to zaslužujem. Ako padnem na zemlju i naljutim se, žalostan sam zbog povrede Boga, ali sam sretan što otkrivam da sam kukavica, ništavan i jadan”.

“Pa ipak kćeri moja, pazite na ovo što ću vam reći: iako moramo voljeti niskost, koja je posljedica učinjenog zla, ne smijemo propustiti da ispravimo to zlo. Učinit ću sve moguće da ne dobijem rak lica. Ali, ako bi ipak do tog došlo, ljubit ću moju bijedu i niskost. Isto pravilo vrijedi, iz više razloga, i kod grijeha. Pogriješio sam u ovom ili onom, žalostan sam zbog toga, kako god prihvatio nevrijednost koja iz toga proizlazi, te kada bi se mogla odvojiti jedna stvar od druge, odbacio bih ono što je zlo i grijeh, a sačuvao poniznost i niskost.”

“Ako se potrudim popraviti uvredu i sablazni koje sam nanio braći, i time polako zadobijem njihovo poštovanje i probudim u njima prijašnje mišljenje o meni, tada se moram zadovoljiti time da zadržim u srcu tu niskost, koja je iščezla iz njihovih očiju.”

Kako i poglavari mogu izvući korist iz poniženja

U drugim slučajevima svetac želi da se, ukoliko to dopušta ljubav i dužnost dobrog primjera, ne lišavamo dobročinstva izvanjske nevrijednosti i malenosti u očima drugih.

“Što se tiče mana, htio bih da se ne zaokupljamo toliko da ih prikrijemo, budući da one ne postaju manje zbog toga što se ne bi vidjele. Niti bi drugi zbog toga mislili da ih nemate, nego štoviše, vaše pogreške bi vam više škodile nego da su očite i izazivale bi smutnju, kao što se to događa onima, koji su skloni pokazati se vani. Ne smijemo se zbog toga smutiti niti obeshrabriti ako pogriješimo u prisutnosti drugih, nego moramo biti sretni da su otkrili ono što jesmo.”.

I onima koji upravljaju, te zbog toga čini se više drže da sačuvaju svoj vlastiti ugled pred podređenima, sveti Franjo Saleški savjetuje da s pridržajem radosno prihvate niskost, gdje god je pronađu: “Pitate me, ne treba li poglavarica ili upraviteljica biti nesretna kad sestre vide njezine mane i što mora reći ako se neka njezina kći jasno optužuje za neku misao ili sumnju koju je imala prema njoj: npr. daje mislila da ju je poglavarica opomenula potaknuta ljutnjom? U tom slučaju kažem da se mora poniziti i tražiti vlastitu niskost. Ali, ako se sestra pokaže uznemirenom kad je to rekla, izbjeći će razgovor, a da se to ne opazi, ali će sačuvati u srcu primljeno poniženje. Potrebno je čuvati se izlika samoljublja, koje hoće da izgubimo tolike lijepe prilike da ustvrdimo naše nesavršenosti i da se zbog njih ponizimo. Stoga, iako ona izvanjski ne čini nijedan čin poniznosti iz straha da još više ne uznemiri ovu siromašnu sestru, neka to učini u nutrini srca. Ako se sestra pokaže sigurna i mirna kada vas optužuje, neka joj poglavarica otvoreno prizna da je pogriješila, ako je to istina, a ako je naprotiv krivo sudila, neka joj to ponizno kaže i jednako prihvati to poniženje, koje ju snađe zbog tog lošeg prosuđivanja. Ljubav prema našoj niskosti ne smije se nikada udaljiti iz srca, jer nam je uvijek potrebna, čak, ako smo jako napredovali u savršenosti, tim više budući da se naše strasti katkad nanovo probude i nakon mnogo godina redovničkog života i nakon što smo puno napredovali u kreposti. Ne smiju se sestre stoga čuditi pogreškama poglavarice, budući da je sam sveti Petar, poglavar Crkve i svih kršćana, griješio, kako svjedoči sveti Pavao, a morao ga je još i ispraviti. Na isti način poglavarica se ne smije čuditi, ako su njezine pogreške druge sestre opazile, nego se mora s njima odnositi s onom poniznošću i blagošću s kojom je sveti Petar primio opomenu od svetog Pavla, unatoč što mu je bio poglavar. Ne znam trebam li se diviti više čvrstini i hrabrosti svetog Pavla što je ukorio svetog Petra ili poniznosti kojom se sveti Petar podložio ukoru u jednoj stvari, koja se njemu činila dobra i koju je učinio s ispravnom nakanom.”.

Radovati se da smo prezreni i ponašati se poput apostola

Sveta Marija Magdalena Pazzi, videći kako je jedna od njezinih novakinja veoma cijeni, jednog dana počela joj je jecajući pripovijedati o svojim pogreškama i napastima i nakon što se opisala kao najgrešnija žena, reče: “Rekla sam ovo da biste shvatile, koja vam je poglavarica dopala. Da me Bog nije doveo u samostan, možda bih završila u zatvoru ili pod sjekirom krvnika. Molite, dakle, za mene kako bi jednog dana postigla spasenje po velikoj Božjoj dobroti.” Bliža nama, po vremenu u kojem je živjela, je jedna kći svetog Franje Saleškog, koja, kad je bila izabrana za poglavaricu svog samostana, reče u povjerenju jednoj sestri: “Tješi me što će mi čast koju primam poslužiti da me drži u niskosti zato što će moje pogreške bolje doći na vidjelo na svijećnjaku, nego u tami ćelije.”.

Sveti Ženevski biskup inzistirao je da revno prigrlimo vanjska poniženja, ako imamo sreću biti podređeni, i bez milosti je govorio: “Prezren sam i zbog toga se žalostim – oponašam majmune i paune. Prezren sam i radujem se – oponašam apostole.”. “Znate što je potrebno činiti kad nas ispravljaju i mrtve? Potrebno je primiti poniženja kao dragi kamen i staviti ga u srce, cjelivati ga i najnježnije milovati.”.

Grešna duša se toliko više sviđa Bogu, koliko se smatra slabom

Vjerujemo da smo u školi svetog Franje Saleškog dovoljno pokazali kako naši grijesi mogu biti korisni za poniznost. Oni, omogućujući nam da upoznamo i uzljubimo našu niskost, mogu nas uzdići iz ponora, kojeg su nam sami iskopali, do najdragocjenijeg nivoa najpotrebnije kreposti – poniznosti, i pokazati duši uvjerenoj u vlastitu ništavnost, izvor novog sjaja. Po Jobovim riječima i nauku svetog Bernarda “grešna duša izgledat će toliko manje kukavna u Božjim očima, koliko će to biti više u vlastitim, prisjećajući se počinjenih grijeha.”.

Kako poniženje uvećava krepost poniznosti

“Znajmo tako iskoristiti naše grijehe i bit će nam korisniji grijesi koji nas ponižavaju, nego radost koju osjećamo misleći na dobro koje smo učinili. Grijesi su uvijek grijesi, ali nas posramljuju, zbunjuju i ponizuju, te nam tako pred Bogom čine toliko dobra.” – rekao je Fenelon.

Neke tvari naizgled uprljaju odjeću, ali, naprotiv, čiste je. To isto čine pravednici osjećajući odvratnost prema vlastitim grijesima i tako im služe da očiste dušu od oholosti, koja je najteži grijeh. Sveti Bernard nastavlja: “Na taj način pravednik ponovo pada u Božje ruke i događa se, na iznenađujući način, da isti počinjeni grijeh pridonosi njegovu opravdanju. Tko doista može reći da Božja ruka ne podupire onoga, koji se, padajući, uhvati za poniznost?”.

Naučimo iskoristiti naše grijehe čim primijetimo da smo ih počinili i kad ih čistimo pokorom. Iskoristimo ih jednako tako i kad nas sjećanje na njih žalosti. Postoje trave koje šire veoma loš miris, ali kad se uredno osuše šire vrlo lijep miris. Učinimo da se to događa i u našim bijednim životima. Jedna sveta redovnica Pohođenja je ljubomorno čuvala papirnatu vrećicu, koja je otkrivena nakon smrti u njezinoj ćeliji i na kojoj je pisalo: “To je za namirisati moje srce s najdragocjenijim mirisom moje bijede i niskosti.”. U nju je stavljala sve ono ponižavajuće što joj je rečeno ili napisano, pogreške zbog kojih su je opominjali, najtvrđe stvari koje su joj rekli ispovjednici i svi nedostatci zbog kojih je bila opominjana. Ni nama ne bi bilo teško napraviti ovu vrećicu. Bacajući pogled na prošli život, našli bismo, nažalost, tolike zle trave bezbrojnih grijeha, koje bi nam poslužile daje napunimo. Upotrijebimo je korisno na taj način i ponovimo riječi patera Colombiera: “O, sretne li bijede, koja me zastiđuje pred Bogom i ponizuje pred ljudima! Ako ste mi neophodne neću vas zamijeniti, ni za zasluge i kreposti drugih. Želim radije biti takav da mogu biti ponizan. Odričem se svih milosti koje bi me mogle lišiti ovog dobročinstva, a da to ne izgubim pristajem biti lišen svega ostalog.”.