NE OBESHRABRITI SE VIDEĆI VLASTITE GRIJEHE

Ne treba nikad očajavati, jer je nada ona koja spašava dušu od životnog brodoloma

Neki pobožni svećenik obavljao je duhovne vježbe pod vodstvom p. Roothana. Usred vježbi, mudri isusovac iznenada bijaše pozvan u Rim, gdje je malo zatim izabran za generala družbe. Već se bio oprostio od subraće i krenuo na put, kad se iznenada vrati i uđe u sobu onoga koji je obavljao duhovne vježbe i reče mu: “Gospodine velečasni, zaboravio sam vam nešto preporučiti od velike važnosti: što god da se dogodi, ne obeshrabrite se nikada! Nikada!” Zlatne riječi koje bi trebalo ponoviti tolikim dušama! Sveti Ivan Zlatousti se nije umarao uporno govoreći: “Ne očajavajte nikada! Ponovit ću vam to u svim predavanjima i razgovorima i ako me poslušate, ozdravit ćete! Naše spasenje ima dva smrtna neprijatelja: preuzetnost kada smo nevini i očajanje nakon pada. Strašnije je pak očajanje.”.

Doista, dodaje sveti Pavao, nadom smo naime spašeni (Rim 8, 24). Ta krepost je kao čvrsti lanac koji s neba visi da bi se za njega držale duše; dostaje da se čvrsto drže, jer malo po malo lanac ih uzdiže na uzvišene visine i otima ih olujama sadašnjeg života. Ali ako je duša klonućem svladana, pušta ovo sidro spasenja, brzo pada i strovaljuje se u bezdan zla.

“Naš podmukli neprijatelj to dobro zna, i kad nas vidi pritješnjene osjećajem krivnje zbog naših grijeha, nasrne na nas i baca u srce misli očajanja teže od olova. Ako ih prihvaćamo, teret nas pritišće i izmiče nam iz ruke lanac spasenja i strovaljujemo se u dno ponora”.

Dvostruka đavolska taktika prema dušama

Nažalost, iskustvo potvrđuje ove posljednje riječi! Najveći dio neokajanih grijeha za koje se nije učinila zadovoljština su prouzrokovali sablazni u Crkvi, a još više oni grijesi koje samo anđeli mira poznaju i oplakuju, prouzrokovani su obeshrabrenošću. Bez nje, a s pouzdanim kajanjem, ništa ne bi bilo izgubljeno. A naprotiv, đavao očajanja, nakon pada, koji često nije bio doli iznenađenje, prodire u uznemirenu dušu, navodeći tisuću dokaza, i to sve jedan obeshrabrujući od drugoga, sve dok ne utuvi ogorčenu Kainovu misao u dušu: Kazna je moja odviše teška da ju nosim i ne mogu se nadati praštanju (Post. 4,13). Od tog trenutka, sveti Pavao zapaža: knez tame postaje gospodar duše; vodi je, potiče je, strovaljuje je kamo želi: na djelu je među nevjernicima (Ef. 2,2); budući da je uspio saopćiti duši dvije svoje najđavolskije osobine: udaljenost od Boga po grijehu i strah pred Bogom, zbog obeshrabrenosti. I ne vjerujmo da takve napasti dolaze samo nakon teških grijeha. Duh laži ih upotrebljava kao oružje, toliko strašnije koliko se više pretvara, također i protiv kreposne duše nakon veoma lakih padova i ako mu baš ne uspije baciti je u bezdan očajanja, barem je paralizira na putu dobra, dezorijentira dušu i tako joj oduzima snagu, te čini da joj brzo splasne žar i gorljivost, da padne odjednom u melankoliju i malaksalost. Sve postaje teško. Duša ne osjeća više revnost da ispravi padove i to rezultira istinskom i pravom mlakošću, gotovo nepopravljivih posljedica.

Naši uobičajeni grijesi daju sotoni priliku da postigne uspjeh i kao što je s pravom rečeno, ako se u ratu protiv nade pakleni duh pokušava pretvoriti u anđela svjetla (2 Kor. 11,14), nije mu teško dobiti utakmicu, stavljajući naše nevjernosti nasuprot neprestanim nadahnućima milosti, bezbrojna božanska dobročinstva nasuprot naše nezahvalnosti, te nasuprot našim odlukama, nedostatak postojanosti. Nije li možda pravedno, viče obeshrabrena duša, da se Bog umori i prestane teći izvor njegove pomoći kojeg ja zlorabim? On me napušta i zato ima sve razloge. I vrijeme je da se odreknem pothvata za koji moji ponovni grijesi pokazuju da nadilazi moje snage. Dosada sam bio preuzet prema Bogu i sebi samom. Čemu služi iscrpiti se u besplodnim naporima i svakodnevnim pokušajima, bez ikakvog uspjeha da dostignem nedostiživu svetost? Već sada mi iskustvo dosta jasno pokazuje da su ti ideali nepristupačni mojoj slabosti. Čemu činiti uvijek iznova odluke, samo da zatim osjetim bol da ih ne mogu održati kroz dan i tako pružim neprijatelju povod da se raduje mojim padovima? (Psalam 12, 2-3)

Kako duša poslije pada u grijeh, pada i u obeshrabrenje.

          Savjeti patera de la Colombiera

O, obeshrabrena dušo, nisu toliko tvoji grijesi oni koji razveseljavaju neprijatelja, koliko naprotiv, potištenost koja iz njih proizlazi i nepouzdanje u Božansko milosrđe u koje vas bacaju. Blaženi p. Klaudio de la Colombier kaže: “Evo najgoreg zla, koje može zadesiti stvorenje. Ako netko uspije obraniti se od te nesreće, može biti miran da će nadvladati i druge i da će iz padova izvući velike koristi. Sve zlo koje ste mogli učiniti, ništa je u usporedbi s onim koje činite ne imajući pouzdanja. Dakle, uzdajte se uvijek! To vam zapovijedam sa svom moći, koju ste mi dali nad vama. Ako me poslušate u tome, uvjeravam vas da ćete se obratiti.”.

U pravi čas Crkva našem obeshrabrenom stoljeću predstavlja Naučitelja koji ohrabruje u pravom smislu te riječi

Ovi savjeti su jako potrebni u današnje vrijeme. “Naše je vrijeme, vrijeme obeshrabrenja i obeshrabrenih!”, a to zlo osim što paralizira toliko ljudi odličnih osobina i dobrih nakana u socijalnoj i političkoj sferi, čini još pogubnije djelo u dušama i među onima koje se žele više svidjeti našem Gospodinu. Ali srećom, božanska Mudrost, kaže sveti Augustin, posjeduje tajne da ponudi ljudima u različitim okolnostima i prikladne lijekove za njihove potrebe. Božanska Mudrost providjela je u XVII. stoljeću, u trenutku kad je ogorčeni jansenistički nauk ušao u modu, da živi, naviješta i piše Franjo Saleški, naučitelj koji nadahnjuje u pravom smislu riječi, te je učinila da ga se proglasi crkvenim Naučiteljem upravo u vrijeme najvećeg obeshrabrenja u jednom od najpotištenijih stoljeća (XIX st.). Sve u spisima ovog ljupkog sveca uzdiže i potiče. Kako je sveti Bernard nadahnjivao svoje slušatelje, da uvide nešto ozbiljno i bitno u evanđeoskom i tradicionalnom liku Presvete Djevice Marije, tako bi se moglo potaći čitatelje svetog Franje Saleškog da u njemu otkriju nešto što ne dopušta čak i najvećem grešniku niti jedan trenutak potištenosti.

Da ne bismo pali u malaksalost, potrebna je hrabrost u svim kušnjama

Ugledni P. Faber kaže: “Najslađi od svih blagih nauka kojima nas je poučio božanski nadahnut sv. Franjo Saleški jest onaj koji se odnosi na vidik, počevši od kojeg moramo suditi naše grijehe”.Prije svega on u potpunosti zastupa stajalište, da nikada ne treba klonuti duhom nakon pada, ma kakav god on bio.”O, nebesa! Radije bi trebalo umrijeti, nego svjesno i namjerno uvrijediti Gospodina! Ali ako ipak padnemo, mnogo je bolje izgubiti sve ostalo, nego li hrabrost, nadu, i dobre odluke.”.

“Ako vam se dogodi da pogriješite, ponizite se i počnite ispočetka. Ali reći ćete mi, da na taj način nećete dosta energično ispravljati vaše nesavršenosti. Znate li da sam vam više puta rekao, da morate ljubiti vježbanje u vjernosti Bogu isto toliko kao i vježbanje u poniznosti: vjernost da biste obnovili odluku služiti božanskoj Dobroti, svaki put kada je povrijedite i poniznost da spoznate vašu bijedu i niskost kada je prekršite.”

“Dobro služiti Bogu znači biti milosrdan prema bližnjemu, imati čvrstu odluku činiti volju Božju, ponizno i jednostavno se povjeriti i predati Bogu, ponovno se dignuti nakon pada i podnositi sebe same u vlastitoj bijedi i druge u njihovim nesavršenostima.”

“Slabost nije veliko zlo, samo ako ju poduprete postojanom hrabrošću, a ja vas preklinjem: budite tako hrabri!”

“Ne smijete se obeshrabriti, nego s čvrstom blagošću upotrijebite sve vrijeme i potrebnu brigu da duša ozdravi od zla, koje je mogla primiti u tim napadajima.”.

“Naše nesavršenosti ne smiju nam se sviđati, nego nas potaći da ponovimo s velikim apostolom: Jadan sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela? (Rim 7, 24) Stoga ne smiju nas ni čuditi ili obeshrabriti, nego u nama pobuditi podložnost, poniznost, nepovjerenje u sebe, a nikada obeshrabrenost ili gorčinu srca i još manje sumnju u ljubav koju nam Bog nudi i daruje. Ne kao da Bog ljubi naše nesavršenosti i lake grijehe, nego ljubi nas unatoč tim pogreškama. Kao majka koja osjeća žalost zbog slabosti i bolesti svog djeteta, ne prestaje ga ljubiti, nego ga čak ljubi nježnije i sa više samilosti. Tako i Bog, premda mu se ne sviđaju naše nesavršenosti i mali grijesi, ipak nastavlja nas nježno ljubiti. Zato je David imao razloga da kaže Gospodinu: Smiluj mi se Bože po milosrđu svome, jer sam grešan.

“Drage kćeri trebate biti jako velikodušne i imati hrabrosti prezreti naše sklonosti, neraspoloženja i mušičavosti, mrtveći ih pri svakom nasrtaju. Ako nam ipak izmaknu pogreške, ne zadržavajmo se na njima, nego se ohrabrimo kako bismo mogli biti vjerniji u sljedećoj prilici, čineći korak naprijed na Božjem putu i u odricanju od samih sebe.”.

“Da se ne umorimo, trebamo biti hrabri sami sa sobom u kušnjama, jer uvijek će ostati nešto što moramo učiniti ili promijeniti u našem životu. Niste li nikad vidjele one koji se poučavaju u rukovanju oružjem? Često griješe. Tako i oni koji uče jahati; ali zbog toga ne priznaju da su pobijeđeni, jer jedna je stvar biti koji put nadvladan, a druga biti pobijeđen.”.

“Ne pouzdavati se u sebe dobra je stvar, samo ako vam to služi kao temelj za pouzdanje u Boga, ali ako postaje razlog za neko obeshrabrenje, nemir, žalost i neraspoloženje, zaklinjem vas da je odbacite kao najveću napast. Nikad ne dopustite vašem duhu raspravljati i odgovarati nemiru ili protivštini koju osjećate, pa i ako se predstavi pod prividnim izgovorom poniznosti.”.

Iz svih tih odlomaka vidi se kako se sveti Franjo Saleški borio protiv obeshrabrenja, idući ravno na uzrok. Zašto se netko obeshrabruje? Ili zato što prenaglašava vlastitu slabost ili zato što ne priznaje i ne poznaje Božje milosrđe, a najčešće iz oba razloga. Usput rečeno, čudna je stvar, ali nažalost raširena: grešnik pada, jer zaboravlja vlastitu slabost i preuzeto se uzda u Božje milosrđe. Nakon pada, ta dva osjećaja se ponovno rađaju, ali u obratnom smislu: priznanje vlastite slabosti uzima ogromne razmjere i zaogrne dušu u plašt mučne tjeskobe i potištenosti naprotiv Boga, kojega je, trenutak prije, s toliko drskosti uvrijedio, jer se preuzeto držalo do njegova praštanja, sad se vidi kao neumoljivog osvetnika. Grešna duša ga se plaši i stidi se sebe, te ako se ne odupre tim dvjema zlokobnim napastima, kukavički se povlači iz borbe i na kraju, umjesto da se oslobodi veza grijeha, bijedno mu se predaje u ruke.

Obeshrabrenje je kapitulacija volje, ona vrsta pogrešne odluke koja često za posljedicu ima konačnu okorjelost u grijehu.

Božje srce je široko i uvijek spremno na praštanje

Sveti Naučitelj pokušava izliječiti ovo raspoloženje duše iz kojeg se rađa obeshrabrenje, sugerirajući druge sasvim suprotne stavove. Duši koja se želi posvetiti, pomaže razumjeti da kreće na put, koji je dug i mukotrpan i da je njezina slabost u potpunoj disproporciji s teškoćama puta, ali u isto vrijeme je poučava da može sve u Njemu koji je jača, koliko prije toliko i nakon padova, te joj pokazuje Boga koji ima široko Srce uvijek spremno na praštanje i moćnu ruku, koji ju podržavaju.

“Samoća ima svoje opasnosti, a svijet svoje napasti. Posvuda je potrebno mnogo hrabrosti, posvuda je nebeska pomoć spremna priteći onomu koji se uzda u Boga, te ponizno i blago moli očinsku pomoć.”. “Morate obnoviti sve odluke dosada učinjene da se promijenite, premda ste ustvrdili da se još zaplićete u nesavršenostima, unatoč tim dobrim odlukama, ne smijete napustiti pothvat, nego ga još više utemeljiti na Božjoj pomoći. Dok živite, pronaći ćete uvijek nesavršenosti u duši i uvijek mnogo toga za ispraviti. Stoga treba naučiti nikad se ne umoriti!”.

“Glavu gore! Budite u miru! Kad nam se dogodi da povrijedimo zakon svete ravnodušnosti zbog neočekivane naglosti sebeljublja ili kakve druge strasti, stavimo odmah svoje srce pred Boga i u duhu pouzdanja i poniznosti mu recimo: ‘Smiluj mi se, Jahve, jer sam iznemogao!’ (Psalam 6,3). Zatim se mirno i spokojno podignimo, te ponovno vratimo duši nit svete ravnodušnosti i nastavimo naše djelo. Ne treba prekinuti žice ili naprosto odbaciti harfu pošto smo primijetili da nije naštimana, nego je dovoljno pažljivo slušati da se vidi odakle dolazi nesklad i malo po malo pritegnuti ili popustiti žice, prema tome što umjetnost zahtijeva.”.

“Videći daje brdo kršćanskog savršenstva vrlo visoko, htjet ćete uskliknuti: ‘O moj Bože, kako ću se moći na nj uspeti!’ Hrabro Filotea, male pčele, kad se počinju razvijati, zovu se ličinke. I takve kakve su, nisu kadre letjeti po brdskim cvjetovima i obližnjim brežuljcima i sakupljati med, ali malo po malo, hraneći se medom majki pčela, te male ličinke dobivaju krila, ojačaju i lete po svim poljima, tražeći med. Tako je i s nama. Mi smo u pobožnosti kao pčele koje nastaju, ne možemo se uzdići po našoj želji da dodirnemo vrhunac kršćanske savršenosti, nego, ako se ojačamo dobrim željama i svetim odlukama, brzo će nam porasti krila, pa ima nade da ćemo jednog dana postati duhovne pčele i da ćemo moći poduzeti let. U međuvremenu se hranimo medom tolikih pouka što nam ih ostaviše iskusni pobožni ljudi i molimo Boga da nam podari golubova krila, da uzmognemo letjeti, ne samo u sadašnjem životu, nego da otpočinemo i u vječnosti budućeg života.”.

“Nećemo nikad stići do kraja i potrebno je uvijek iznova počinjati s dobrom voljom. Sveto Pismo kaže, da kad čovjek nešto završi opet je na početku (Pro 18,6). Ono što smo učinili dobro je, ono što ćemo početi bit će bolje, a kad to završimo, počet ćemo nešto drugo što će biti još bolje. I tako uvijek, dok ne odemo s ovog svijeta započeti novi život, koji neće imati kraja, jer se neće iznenada pojaviti ništa što bi bilo bolje. Vidite, dakle, moja draga majko, da nema razloga da plačete kad se duša nalazi u potrebi, nego naprotiv treba uvijek biti odlučan, ići naprijed, nikada se ne zaustaviti i ne rezati nožem čisto tako da rastavi dušu i duh, zglobove i moždinu (Hebrejima 4,12).

U životnim borbama pobijedit će onaj tko je spreman uvijek se boriti

“Istina je da nije dovoljno samo željeti, pa da bismo bili savršeni, nego je potrebno postići savršenstvo znojem na čelu i snagom rada! ‘Ali ja sam tako nesavršena’ – kažete. Bit će da je to potpuno istinito, ali ne obeshrabrite se zbog toga i ne mislite da možete živjeti bez nesavršenosti, jer je to nemoguće dok ste u ovom životu. Dovoljno je ne ljubiti nesavršenosti i ne pustiti ih da žive u srcu, tj. da ih ne činite dragovoljno i da ne želite ustrajati u njima. Učinite to i budite mirni, ne uznemirujte se zbog savršenosti koju toliko želite. Dosta da je dostignete do trenutka smrti! Ne budite tako bojažljiva, nego hodajte smjelo na Božjem putu. Opremljeni ste oružjem vjere, ništa vam neće moći naškoditi. Potrebno je stoga biti hrabra i strpljiva u ovom radu čišćenja duše. O, kako pobuđuju samilost one duše koje, videći se podvrgnute nesavršenostima, nakon što su se vježbale za neko vrijeme u savršenosti, počinju se uznemirivati, brinuti i obeshrabrivati pomišljajući čak na mogućnost da sve napuste i vrate se natrag! Ali, potrebno je vježbati se u poniznosti, biti i koji put ranjeni u ovoj duhovnoj borbi, ali nećemo biti pobijeđeni, osim ako ne izgubimo hrabrost ili život.

Dakle, nesavršenosti i mali grijesi nam ne mogu oduzeti duhovni život, jer se on gubi samo zbog smrtnog grijeha. Ostaje dakle, samo to da mi zbog nesavršenosti ne gubimo hrabrost.

‘Oslobodi me Gospodine,’ govorio je David ‘malodušnosti i plašljivosti’. Koja sretna okolnost da možemo uvijek biti pobjednici u ovom ratu, samo ako ne napustimo borbu!”.

Niti težak pad ne sprječava napredak u pobožnosti

Trebamo priznati da, dajući ove pouke, sveti Franjo Saleški je govorio osobama koje su manje ili više uznapredovale u savršenosti, te da stvari zbog kojih je preklinjao osobe da se ne obeshrabre, obično su bili laki grijesi i nesavršenosti. Ipak on ne isključuje iz svojih blagih ohrabrenja i grešnije duše, te svima, i onima koji su uprljani težim grijesima, upućuje slijedeće savjete, oslanjajući se uvijek na iste razloge: “Hranite svoju dušu srdačnim pouzdanjem u Boga i u onoj mjeri u kojoj ste okruženi nesavršenostima i bijedom, isto toliko oživite vašu hrabrost i pouzdanje u dobro. Budite jako ponizni, jer je to krepost nad krepostima, ali to mora biti samo velikodušna i mirotvorna poniznost. Vi biste zasigurno željeli biti bez mana, da ne morate ustvrditi da ste uvijek u nesavršenostima. To bi i meni bilo drago, jer bi to bilo kao da smo u Raju. Ali ovaj nemir koji vas zahvaća što ne možete već u ovom životu dosegnuti taj stupanj savršenosti, izaziva u vama loše osjećaje, koji nisu čisti iz istog razloga što vas uznemiruju. Mrzite vaše nesavršenosti, ukoliko su nesavršenosti, ali ljubite ih ukoliko vidite u njima vaše ništavilo i poticaj da se vježbate i usavršavate u krepostima i u pouzdanju u Božje milosrđe. Samo hrabro, moramo reći našem srcu nakon pada, hrabro srce moje, prijatelju moj, u ime Božje ohrabri se, kročimo pazeći dobro na sebe i zazovimo Božju pomoć. Neki padovi u smrtne grijehe, samo ako nemamo nakanu ostati u njima da propadnemo i ako nismo učinili pristanak i napredak u zlu, ne sprječavaju napredak u savršenosti, koja, iako se gubi smrtno griješeći, ponovno se postiže prvim iskrenim pokajanjem, posebno ako nismo ostali dugo u Božjoj nemilosti. Nije dobro gubiti hrabrost, nego je potrebno gledati sa svetom poniznošću vlastitu slabost, optužiti se u ispovijedi moleći oproštenje zbog nje i zazivati nebesku pomoć.”.

Vrijeme provedeno u grijehu, pa čak ako je i dugo, nije dostatan razlog za obeshrabrenje

Neka se dobro promotre prve riječi posljednjeg citata: „neki teški padovi, ako nisu prihvaćeni pristankom na zlo ili ako zlo nije prešlo u naviku, ne samo da nakon praštanja ne ostavljaju traga iza sebe, nego ne sprječavaju dušu da odmah zauzme mjesto koje je prije postigla u savršenosti. Bit će sigurno jedno vrijeme zastoja, ali odrješenje ili savršeno kajanje neutraliziraju svaki gubitak i ispunit će svaku prazninu.

A reći ćemo, “što ako je netko ostao dugo u zlu” i skoro istrunuo u smrtnom grijehu? Budući da je tada vrijeme zastoja i nazadovanja bilo duže i gubitci će očito biti teži, ali ne nikada nepopravljivi. Po praštanju, rodit će se prethodne zasluge, po riječi Svetog pisma: zbog pravednosti što je čini, živjet će (Ezekiel 19,22). Za neutralizirati učinke grešnih navika, koje smo zadobili u tom zlom vremenu, možda će nam biti potrebni iznimno velikodušni napori, ali ako netko poveća svoje pouzdanje u Boga proporcionalno potrebama koje su nastale zbog toga što smo se “uspavali u zlu”, Gospodinu će biti lako ponovno u jednom jedinom času obogatiti siromaha. Pouzdaj se u Njega i ostani na svom mjestu. Zato naš svetac zaključuje: “Nije potrebno gubiti pouzdanje, jer koliko god da samo bijedni, nećemo biti nikad onoliko bijedni koliko je Bog milostiv s onima koji su voljni ljubiti Ga i koji u Njega polažu svoju nadu!”.

Strah zbog slabosti mora biti ublažen veoma čvrstim pouzdanjem u Boga

Ove misli ćemo još više istaknuti u drugom dijelu naše knjige, kad će sveti Naučitelj govoriti o našim grijesima, kako bi nas potakao podvostručiti pouzdanje u Božansko milosrđe. Citati i razmišljanja koja smo dosada učinili, dovoljni su da zapriječe put očaju u bilo kojoj prilici i da pokažu, da strah nadahnut sviješću vlastite slabosti, mora biti uvijek uravnotežen i svladan postojanim pouzdanjem u Boga. Svetac inzistira posebno na potrebi i načinu da ujedini ove dvije vrste raspoloženja: “Potrebno se boriti uvijek između straha i nade, ali tako da nada bude uvijek jača, imajući u vidu svemogućnost Onoga koji nam pritječe u pomoć!”.

“Činite pokoru, kaže nam sveti Ivan Krstitelj, poravnajte brda oholosti i ispunite doline mlakosti i malodušnosti. Doline koje slavni preteča želi ispuniti, nisu drugo nego strah, koji kad je prevelik, dovodi nas do obeshrabrenja zbog počinjenih grijeha. Ispunite doline, tj. znajte ispuniti vaša srca pouzdanjem i nadom, jer spasenje je blizu. Pogled na vlastite grijehe nosi sa sobom takvu zabrinutost, strah i užas koji lome srce. Eto doline koju treba ispuniti zbog dolaska Gospodnjeg!”.

Tko se utječe Mariji, ne smije nikada očajavati

“Sveta Taida, obraćajući se jednoga dana svetom Pafnuziu, reče mu: ‘O, oče moj, što moram činiti? Sjećanje na moj bijedni život plaši me.’ Bila je velika grešnica i uvijek puna strahova zbog počinjenih grijeha. Dobri svetac joj odgovori: ‘Bojte se, ali nadajte se. Bojte se zbog straha da ne postanete ohola i ponosita, ali i nadajte se zbog straha da ne padnete u očaj i obeshrabrenje. Strah i nada ne smiju nikada biti razdvojeni, tako da ako strah nije popraćen nadom, neće biti više strah, nego očaj i nada bez straha je prije preuzetnost.’ Potrebno je ispuniti doline iskopane spoznajom nesavršenosti i počinjenih grijeha, s pouzdanjem ujedinjenim sa strahom Božjim”.

Sveti Franjo Saleški, kao daje i nakon smrti htio nastaviti borbu protiv očaja. Prisilio je samoga đavla na priznanje puno ohrabrenja za grešne duše. Mladić iz Chaiblesa, koji već pet godina bijaše opsjednut nečistim duhom, doveden je na grob svetog Ženevskog biskupa, dok je u tijeku bio proces beatifikacije. Već više dana se čekalo oslobođenje, tijekom kojih su mons. Karlo Augusto di Sales i službenica Božja Majka Chaugy potakli nesretnika da se podvrgne nekim molitvama i ispitivanjima kod svečeva groba. U jednoj takvoj okolnosti očevidac izvješćuje, budući da je đavao udvostručio viku te rastućim bijesom zbunjeno ponavljao: “Ah, ali zašto moram izići”? Majka Chaugy je uskliknula: “O, sveta Majko Božja, moli za nas! Majko Isusova, pomozi nam!” Na te riječi pakleni duh je pojačao svoje strašno urlikanje i vikao je: “Ne govorite više to ime, jer pred njim drhtim. Ah, kad bih je ja imao, kao što je vi imate, ne bih bio više ono što jesam! Ali, ja je nemam!” Svi su plakali. “Ah,” – nastavio je đavao – “kad bih imao samo jedan trenutak od tolikih koje vi gubite, samo jedan čas i Nju, ne bih bio đavao!”

Dakle, mi koji živimo imamo sadašnji trenutak i imamo Mariju, koja nam zadobiva milost. Tko, dakle, može još očajavati?