Odlučna borba protiv slabosti, nesavršenosti i lakih grijeha i nastojanje oko zadobivanja kršćanskih kreposti

Kad se govori o grijesima treba isto tako napomenuti da ljudski čini za koje smo odgovorni su oni svjesni i slobodni, da bi ljudska odgovornost u dobru i zlu bila cjelovita potrebna je potpuna svijest i slobodna odluka. Božji zakon i zapovijedi su iste za sve ljude on se ne prilagođava postupno ljudima nego ljudi postupno trebaju duhovno rasti i usvajati sve Božje zapovijedi. Nitko ne može vlastitu slabost usvojiti kao kriterij za odrediti što je dobro a što zlo. Ipak im postupnost upoznavanja, željenja i činjenja dobra. Osoban odgovornost je srazmjerna je aktualnom, trenutnom stanju shvaćanja i pristajanja uz dobro u svojoj konkretnoj životnoj situaciji. Ali isto tako valja naglasiti da smo pred Bogom odgovorni ne samo za konkretne čine i odabire u životu nego i za dobro oblikovanje vlastite savjesti, to jest svatko je dužan raditi na odgoju vlastite ispravne savjesti.

            Kad laki grijeh postaje teškim? Zlo djelo je laki grijeh ako je nazočna mala stvar, bar polovična spoznaja i bar polovični pristanak volje. Može biti nazočna mala stvar, potpuna spoznaja i potpuni pristanak volje pa je samo laki grijeh. Ali može biti i velika stvar s polovičnom spoznajom i polovičnim pristankom volje pa je i tu samo laki grijeh. Jedna jabuka je u sebi malena stvar. Ako si je uzeo u tuđem voćnjaku, makar i punom spoznajom i punim pristankom volje, učinio si ipak samo maleni grijeh. Ubiti čovjeka je teška stvar. Ali je lovac mislio da je u grmu srndać, a ne čovjek, pa je pucao i ubio čovjeka. Učinio je samo mali ili laki grijeh, jer nije znao da je u grmu čovjek i prema tome nije privolio na ubojstvo čovjeka nego je htio ubiti samo srndaća.

            Međutim, grijesi koji su po svojoj naravi maleni, mogu u stanovitim okolnostima biti veliki ili teški grijesi. Netko smatra malu laž ili malu prevaru teškim grijehom, pa to ipak načini. Učinio je teški grijeh, jer je bio tako raspoložen da bi tu prevaru učinio ili rekao laž i onda kad bi stvarno bila teška ili velika. Grijeh se ocjenjuje prema znanju i privoli kakva je bila u času griješenja.

            Govoriti o nečistim stvarima ili ih činiti pred djecom, pa se djeca smute u duši i sablazne, roditelji su načinili teški grijeh, jer je izazvana sablazan. A sablazan se puno čini, naročito pred djecom. Koliko i koliko puta odrasli ljudi sablaznima opterećuju savjest, a lako su ih se mogli čuvati! To vrijedi ne samo za roditelje nego i za sve one koji se bave poukom i odgojem djece. Jao na sudu Božjem svima onima koji druge sablažnjavaju, a napose jao onima koji sablažnjavaju djecu! Sablazan mogu biti loši razgovori, opaka djela, zle knjige, pokvareno društvo  dakle sve što može drugoga na grijeh navesti.

            Mladići se sastaju u društvu. Igraju se i šale. Padne i koja nezgodna šala, ali to nije teški grijeh. Sastajanje njihovo samo po sebi je laki grijeh, ali je bližnja pogibao da će se iza toga opijati i nečisto griješiti, pa je radi pogibli za teški grijeh i samo sastajanje već teški grijeh. Kako se čovjek dužan čuvati samoga teškoga grijeha, tako se dužan čuvati i bližnje grešne pogibli koja dovodi do teškoga grijeha.

            Netko voli stanovitu igru, šah, karte, tenis. Uvijek je u toj igri. Sate i sate proboravi u igri tako da mu je igra već prešla u strast. Makar je već strast zavladala, još uvijek nije teže sagriješio. Strast u igri još je samo laki grijeh. Ali kad je strast u igri došla dotle da je igrač pripravan radije teško Boga uvrijediti, nego igru napustiti, tada griješi teško. Tko bi bio toliko zaljubljen u svoj šah da bi radije u nedjelju propustio sv. misu, nego prekinuo šah, sigurno bi teško sagriješio.

Upravo zbog ovog složenog stanja ljudskih situacija Isus je zapovjedio da ne sudimo druge nego da sud prepustimo Bogu koji sve poznaje, ali istovremeno je Crkva dužna naviještati svu istinu i prozivati objektivno moralo zlo i grijeh, pozvati na kajanje i Isusovo oproštenje, a koliko je tko subjektivno odgovoran i grešan prepušta Bogu i njegovu sudu.

Svetac naših dana papa Ivan Pavao II uči: „Bog ne zapovijeda nemoguće stvari, a zapovijedajući traži da se založiš da činiš ono što možeš, da moliš za ono što ne uspijevaš i pomoći će ti da mogneš“ (Veritas splendor S 103 i Fmiliaris consortio C 34).

Talijanska biskupska konferencija u katekizmu za odrasle uči: „Objektivno moralo zlo i subjektivni grijeh se ne smiju miješati. Isto teško moralno zlo može za neke biti teški grijeh, a laki ili nepostojeći za druge, ovisno da li je njihova odgovornost potpuna, djelomična ili nepostojeća. Crkva je učiteljica i majka, s jedne strane odlučno uči istinu, s druge nastoji shvatiti ljudsku slabost i poteškoće određenih situacija.“ (La verita vi fara liberi str.920)

            Nadalje  da bi vjernik kročio putem prosvjetljenja je potrebno da je umrtvi svoje strasti. Da uzmogne slijediti Našega Spasitelja vrlo je važno da se odrekne ne samo smrtnoga grijeha nego i svakog svojevoljnog lakog grijeha, a napose takvog u koji više pada i kojemu je više sklona. A do takvog gospodstva  nad samim sobom dolazi se upravo junačkom borbom protiv strasti i  grijeha u koje se redovito pad, i jedino nam se tako pruža mogućnost da se pozitivno vježbamo u krepostima i da  se na taj način malo pomalo približujemo svojem Božanskom Uzoru, Isusu Kristu. I doista jedino tada može čovjek imati dobro uređen način života, što je glavni naglasak uputa duhovnoga rasta puta prosvjetljenja,  jedino se tada  može sabrati i upotrebljavati svoje vrijeme u ispunjavanju svojih staleških dužnosti.

            Lallemant u svojoj knjizi koje je jedan od klasika katoličke duhovne literature o ovoj dvostrukoj borbi duše za čistoću ljubavi uči: „Laki grijeh shvaćamo samo kao lakoumnu riječ, taštu pomisao, djelo malih posljedica. To je velika varka. Vjerska je istina da Bog kažnjava laki grijeh većim i težim kaznama od najgorih muka na svijetu. Tako se vidi da je zloća lakoga grijeha neusporedivo veća u očima Božjim nego u ljudskim.

            Laki je grijeh tako veliko zlo da sili neizmjerno dobroga Boga na kažnjavanje njime okaljane duše najtežom kaznom. Boga, koji je tako ljubio i koji bi za ljubav ljudima visio na križu do svršetka svijeta. Za dušu rastavljenu od tijela najveća je muka što zna da neko vrijeme ili zauvijek neće moći gledati Boga. Eto, to je učinak lakoga, za ovoga života pokorom neokajanoga grijeha. Tako treba na nj gledati.

            Mi ne ulazimo u bit grijeha. Promatramo ih samo izvana, što nam može goditi, ili o njima donosimo moralni sud, što uopće ne shvaćamo. Trebamo promatrati njihove učinke. Oni ometaju naše uže sjedinjenje s Bogom i u ovom nas životu trajno od Njega udaljuju. Treba ih gledati kao protivnike dobara Božjih, Njegove slave, našega duhovnog napretka, djelovanja Providnosti, koje prekidaju i mijenjaju ovisno o nama.

            Što svjetovnim osobama učini smrtni grijeh, duhovnim osobama to bude po lakom grijehu. U svjetovne osobe strast potamni djelovanje svjetla vjere i razuma. Pokvareni osjećaj smuti rasuđivanje i ona zapada u najgore nerede. Židovi su imali toliko milosti prosvjetljenja da su mogli upoznati Krista, ali ih je zavist toliko zaslijepila da ubiše očekivanoga Mesiju. Sokrat, Platon, Trajan mogli su već naravnim svjetlom upoznati sramotu grijeha kojima su se podavali. Njihova ih je životinjska strast zaslijepila. Ništa nije jasnije negoli dužnost vraćanja tuđega dobra nepravedno prisvojena. Međutim, svaki dan gledamo kako lakomost potamnjuje svako naravno i nadnaravno svjetlo koje nas upućuje na ovu obvezu. Ljudi ne vraćaju i nikada neće vratiti. Privrženost dobrima toliko im je pokvarila sud da im to nije više jasno.

            Na taj način otvrdnemo i naviknemo se na mnoštvo lakih grijeha. Taština, osjetnost, sklonost našim malim lagodnostima guše u nama svjetlo kojim opažamo zlo što ga skrivaju različite pogreške. Držimo skrupuloznim one koji se radi svoje osjetljive savjesti drukčije ponašaju. I laskajući sami sebi poljepšavamo tisućama izlika strast koja nas zasljepljuje. Izmišljamo kakvu dobru nakanu i nakon toga prelazimo preko svih poticaja milosti.

            Pad duše dolazi od umnažanja lakih grijeha, koji smanjuju rasvjetljenje i božanska nadahnuća milosti, slabe duševnu gorljivost i snagu koja nam je potrebna za uspješno odupiranje navalama neprijatelja. Tako dolazi zaslijepljenost, slabost, čest pad, navika, neosjetljivost, jer kada imamo sklonost, griješimo i ne opažajući grijeh.

            Tko ne mari za izbjegavanje lakih grijeha prijeti mu opasnost da se izgubi upravo u najsjajnijim uspjesima svojega rada za spas bližnjega. Nije moguće da tako živeći ne padne u smrtni grijeh ne opazivši to ponekad i sam. Ali on ne prestaje biti odgovoran za grijehe što ih čini u svom neznanju, jer je ono kao hotimice planirano.

            Oni koji brižno izbjegavaju lake grijehe obično osjećaju u sebi pobožnost i imaju u duši moralnu sigurnost da su u stanju milosti. Oni što bez straha padaju u lake grijehe ne osjećaju utjehu prave pobožnosti i Duh Sveti im ne daje sigurnosti da su u stanju milosti.

            Kada padnemo u laki grijeh, i to zamijetimo, trebamo se u srcu Bogu pokloniti i s ljubavlju Mu se obratiti, s pouzdanjem moliti za oproštenje i nikad se ne predati malodušnosti i nemiru.

            Klement Aleksandrijski zove strasti vražjim biljegom, kao da nam sam davao utisne svoj znak preko naših grijeha, zlih sklonosti i neurednih osjećaja. To su kao carski znakovi na vojnicima, a sveti ih Augustin zove “znakom zlobe”.

            Dokle smo podložni strastima, mi smo u đavolskom ropstvu. On ih pokreće kao orguljaš udarajući u orgulje. Tako on pokreće sokove u tijelu i slike u mašti. Pobuđuje uspomene na različite predmete i predstavlja njihove slike na način na koji će moći probuditi strast koju hoće poslati u borbu. I ako na sebe ne pazimo, đavao redovito uspijeva u svojoj zamisli, često uzrujava sokove našega tijela te se razljutimo sami na sebe i na druge.

            Savršeni imaju takvu moć nad strastima da im posve po svojoj volji zapovijedaju. One su u njima na neki način više predstrasti nego prave strasti, kako je to bilo u našega Gospodina, Blažene Djevice i nekih svetaca. To su pokreti nutarnje osjećajnosti slični onima kod strasti, ali podložni razumu. Probude se samo na zapovijed razuma i utjecajem milosti, koja vlada razumom.

            Nesavršeni su sad u veselju, sad u žalosti. Bez obzira jesu li njihove strasti smirene ili uzrujane, žalost i nemir dolaze samo od neumrtvljenih osjećaja, koji uzrokuju te promjene.

            Onima koji teže za savršenstvom nesnosna je tiranija strasti i kušaju je se osloboditi neprestanim nastojanjem oko mrtvljenja. Ali svjetovni ljudi, koji su u trajnom ropstvu, ni ne uzdišu za svojom slobodom, nego naprotiv ljube okove i, kako kaže Job, nalaze slast n bodljikama i trnju što ih razdiru.

            Požuda i strasti neosjetno gase uliveno i nadnaravno svjetlo razuma. Na koncu ga posve uguše. Možemo vidjeti izvrsne duhove koji su ostali slijepi u duhovnim stvarima. Netko može imati najzdravije oči, no ne mora zato biti velik duh. Te su moći posve različite. Neke strast navede na herezu, kako je učinio jedan njemački knez u inat Karlu V. U početku postaju heretici samo iz osjetljivosti i strasti, što znači da u duši misle protivno onome što vani ispovijedaju. No malo-pomalo strast u njima biva jača, grijesi im se množe i ono preostalo svjetlo vjere izgubi se, razum im postane posve zaslijepljen a oni posve heretični.

            Tako u stvarima savršenosti svi neredi počinju sa strastima i neurednim sklonostima prema nečemu. One zavode malo-pomalo razum i čovjek se na kraju dopušta tako uhvatiti da sudi samo u prilog strasti koja ga je obuzela. Čovjek zapazi nešto, primjerice službu, koja mu se čini ugodna i odlična. Strast se probudi, čovjek ovu službu zavoli i poželi. Najprije se razum vjerom prosvijetljen opire ovoj želji i osudi je. Ali kako strast raste, svjetlo milosti pomalo trne, razum se više ne opire, pristaje uz neuredne sklonosti u volji, odobri ih i traži razloge kako bi ih opravdao. Prije je volja pokvarila razum, a sada on pomaže njezinu pokvarenost dozivajući joj kriva načela kako bi opravdao njezinu neurednost“. (Nauk o duhovnom životu I,2)

            Osim grijeha – sa svim njegovim korijenjem i izdancima – našu svetost onemogućuju ili koče razne nesavršenosti. Borba s njima je sastavni dio puta prosvjetljenja. Kako je savršenstvo punina svih potrebitih odlika, tako je i nesavršenost nedostatak neke dužne ili moguće odlike. Nesavršenost može biti objektivna, tj. bez naše krivice, ili pak subjektivna plod moralne slaboće.

            Put savršenosti isključuje svaku svojevoljnu nesavršenost. Naglašavamo “svojevoljnu” jer – dok smo ljudi – uvijek ćemo biti izloženi slaboćama i nedostacima što prate ljudsku narav. Ono što je ljudsko nužno mora biti i nesavršeno. Glavno je da se ne mirimo sa svojim nedostacima. Inače bi oni postali subjektivne, dakle hotimične nesavršenosti, a to je onda pravi grob svetosti.

            Sve hotimične ćudoredne nedostatke nazivamo općenito moralnim nesavršenstvima, a posebno onda kad se njima krše božanski zakoni. Unutar njih, asketska nesavršenost pokazuje da ne slijedimo niti božanske savjete, primljene na razne načine. Jasno, ako smo se zavjetovali na vršenje evanđeoskih savjeta, onda je savjet postao zavjet i obvezuje nas pod grijeh, pa nije više obična nesavršenost. Neispunjavanje savjeta ili svjesni izbor manjeg dobra namjesto većeg jest pozitivna nesavršenost. Nehotični prekršaj Božjih i crkvenih savjeta ili nesvjesni izbor manjega dobra pred većim otkriva negativnu nesavršenost .

            Moralne i asketske nesavršenosti potječu općenito iz slabosti ljudske naravi, a posebno iz slabosti volje. Nisu čin zloće, ali su pomanjkanje žara i revnosti, ukratko: ljubavi. Obično naša ograničena pamet ne zna procijeniti pravu vrijednost dobara, a volja sudjeluje u krivnji lošim izborom vrednota, pa bira manje dobro mjesto većega.

            Nesavršenosti po sebi nisu grijeh, niti maleni. Grijeh se, naime, nalazi uvijek na liniji zla i više manje svjesnog odvraćanja od Boga. Nesavršenost je pak na liniji dobra, a sastoji se u tome što smo propustili da neko dobro učinimo još bolje. Kad smo učinili zlo ili propustili učiniti dužno dobro, onda je to grijeh (veći ili manji, prema poznatim kriterijima o težini grijeha). Ako smo pak učinili dobro, ali ne s dovoljno mara, ljubavi, zalaganja i prave nakane onda je to nesavršenost. Isto tako pokazivalo bi nesavršenost i svjesno neizvršavanje nekog evanđeoskog savjeta . Sv. Pismo znade ne samo za grijehe već i za nesavršenosti. Na njih je mislio Isus kad je rekao da i “pravednik padne sedam puta na dan”.

            Premda smo nesavršenost metnuli na liniju dobra (što ona objektivno i jest), ipak svojevoljno propuštanje boljega ne može biti bez subjektivne krivnje? Stoga poznati moralist J. Leclercq piše; “Ne biti savršen znači nositi u sebi neko zlo (manjak onoga što bi morao imati). Nesavršen čovjek predstavlja mješavinu dobrote i zloće” . Slično misli i asketičar  Zimmermann:          “Iako nesavršenosti nisu grijeh, ipak su u suprotnosti s voljom Božjom… Sveci ih mrze kao grijeh” . Zar nam se onda ne nameće dužnost odstraniti iz svog vladanja svaku nesavršenost, tj. birati uvijek ono što je savršenije? Prije svakog odgovora moramo napomenuti da čovjeku nije moguće uvijek činiti ono što je apsolutno savršenije. Stoga ovdje mislimo na relativno savršenstvo, tj. na ono što nama, ovdje, sada, u ovim okolnostima izgleda najbolje. Ako želimo čisto legalistički odgovor na postavljeno pitanje, evo ga: nismo dužni uvijek birati i činiti savršenije tako da bi takav propust bio grijeh.

            No kršćanin – pogotovo onaj koji želi duhovno rasti i napredovati – ne promatra svoj odnos prema Bogu prvenstveno, kroz okvire zakona, nego ljubavi, milosti, svoga posinaštva. Gledajući tako na stvar pravilni asketski odgovor na gornje pitanje glasi: da, dužni smo raditi ono što je savršenije. Iz mnogih razloga. Postoji opća dužnost svih kršćana da teže za svetošću. Težiti za svetošću znači: po mogućnosti uvijek činiti ono što je savršenije. Naša osnovna moralna dužnost je postizavanje konačnog cilja života. Ako svjesno propuštamo neko bolje sredstvo do njega, zar to ne znači svjesno omalovažavanje svoga Cilja? c) A taj Cilj, radi kojega sam stvoren, nije neki mrtvi nišan što ga mogu promašiti bez odgovornosti i posljedica. To je moj Otac. Odričući se savršenstva, odričem se Oca. Prezirući savršenstvo, prezirem njegovu ljubav.

            Znamo dobro da je ljubav glavna kršćanska zapovijed, jedini zakon askeze, forma i norma savršenstva. Kolikogod nas veže ljubav, toliko nas obvezuje i biranje boljega, onoga što je Ocu draže . Svjesno biranje nesavršenijeg dokaz je naše sebičnosti i pomanjkanja plemenitosti.

            Da bi se lakše posvetili, Bog nam dariva milosti koje su temelj i pravilo našega nadnaravnog života. U nekim prigodama i našim posebnim životnim situacijama – npr. izbor zvanja – nije moguće odbiti milost bez odgovornosti grijeha. Zakon milosti je rast i napredak. Mi se vladamo po tom zakonu jedino onda kada biramo savršenije. Kad mi moja savjest kaže: ovo dobro je sada i ovdje najbolje za tebe, a ja ga odbijam i odlučujem se za manje dobro, zar nisam time povrijedio svoju savjest? Hoće li me ona i nadalje učiti najboljemu ako ga odbijam?

            Svijest dužnosti ne uključuje u sebi prvenstveno neku obavezu radi kazne (legalizam), niti radi grijeha (moralizam). Dužnost počiva na ljubavi. A ljubav nas vodi Savršenome samo preko savršenih čina.

            Prihvaćena nesavršenost nalazi se na samoj granici laganog grijeha. Tako su blizu da ih nije moguće uvijek razlikovati. Svojevoljna nesavršenost je neprijatelj milosti i uvod u grješni život. Uvijena je suprotnost kršćanskoj ljubavi, a i svim ostalim krepostima, napose plemenitosti i razboritosti. Velika je smetnja savršenstvu i svetosti. Sve dok smo navezani na bilo koju hotimičnu nesavršenost, ne može biti ni govora o stapanju naše volje s voljom Božjom.

            Naše moralne nesavršenosti su naročito opasne kad postanu običajem i navadom. Navike znatiželje, govorljivosti, sjetilnih simpatija, taštine, slobodarstva, pa sitni komoditeti, povlastice i privezanost k stanovitim stvarima i običajima – sve su to niti koje nas privezuju zemlji i smetaju nam u letu prema nebesima. Dobro veli sv. Ivan od Križa: što pomaže ptici ako je vezana tankom uzicom a ne debelim užetom? Dokle god je vezana bilo čime, letjeti ne može. Ako želi poletjeti u visine, mora se osloboditi svake veze. ( Uspon, I. 11,3).

            Doduše, lakše je prerezati uzicu nego uže. No ipak je treba jednom prerezati! Tek u stanju slobode ptica može letjeti. Duša koja je vezana ma i najtanjom niti nesavršenstva nije u stanju duševne slobode. Eto, tu se krije naj glavniji uzrok zašto mnoge Bogu posvećene duše ne postanu nikada svetima. Same su se saplele sitnim uzama navika, komoditeta i naklonosti koje ih vežu uz ovu zemlju.

            Prvi lijek je upoznavanje vlastitih nesavršenosti. To ćemo postići preko ispitivanja savjesti, naročito posebnog ispita savjesti, kojemu je svrha da nam otkrije sve naše slabosti. Kod upoznavanja naših nesavršenosti mogu nam pomoći i drugi: ispovjednik, roditelji, odgojitelji, starješina, prijatelj, suradnik na poslu, ukućani itd.

            Redovito ispovijedanje svih nesavršenosti je sjajan način da ih se riješimo. Tu nam priskaču u pomoć i sakramentalne milosti. Odvažna odluka da radim uvijek ono što je bolje i savršenije. To je herojska odluka, koja mora biti dobro promišljena i na Boga oslonjena. Neki su sveci pravili i zavjete u tom smislu, što se ne preporuča bez savjeta duhovnog vođe. Raditi uvijek iz najboljih motiva,s čistom nakanom, a nikada po svojoj ćudi, uskusu i mušicama. Tko se želi riješiti svojih nesavršenosti neka se često pita: što bi Isus na mome mjestu učinio? Vjerno nasljedovanje Krista vodi savršenstvu.

            Dakle za daljnji duhovni rast duše glavni problem je pristajanje uz svojevoljni laki grijeh i nesavršenosti, posebno kada to postaje  navika, stanje posve promišljenog lakog grijeha. Duša se nalazi u proturječju s težnjom za savršenošću.

Već smo naglasili da je put duhovnoga rasta, put rasta u ljubavi. Cilj duhovnog života je postizanje svetosti koja se očituje u čistoj ljubavi. Da bi duša do nje došla treba proći naporan put umiranja samoj sebi i čuvati se pada u lake grijehe. A upravo to je bit dinamike duhovnoga puta koji od čišćenja ide prema putu prosvjetljenja. To je stanje duše koja je učinila posvetu Isusu Kristu po Mariji, darovala se i potpuno prikazala Bogu, a svu dramatičnost borbe za očuvanje cjelovitosti predanja u svakodnevnici, sv. Ljudevit Montfortski tako profinjeno opisuje u pjesmi Služenje Bogu u duhu i istini:

„Služimo Bogu bez podijeljenosti, jer srce podijeljeno ide putem propasti. Sve ili ništa, Bog nam govori svojom jezikom, a meni je i malo dovoljno, kaže nam Sotona. Sve prikažite! Bog to od nas zahtijeva i kaže nam: Ja sam apsolutni Gospodar svakog dobra! Dajte mi sve, cijelu dušu, duh i srce, ili mi ne dajte ništa. Podijeljenost me živo pogađa, ne mogu podnositi srce osakaćeno. Mlakoga ću izbaciti iz svojih usta i nikada ga više neću uzeti. Tko Bogu prikazuje polovičnu žrtvu, njegovo malo srce je na dvoje podijeljeno. Koje li krađe, užasne nepravde, kojeg li prijezira tako moćnoga Gospodina!

Jedno tako maleno srce kao ptičica da bi bilo sretno preveliko je za tako velikoga Boga koji ga ljubi? O velikog li prijezira prema tako velikom Gospodaru! Dobri Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi sve daruje i obećava samoga sebe. Darovati se potpuno njemu je čin zahvalnosti koji on traži za naše dobro. Ne može se istovremeno služiti dvojici gospodara, to je Božja riječ, jer jedan drugom prave zapreke budući da imaju suprotne zakone. Propada se kad se počne koristiti metoda miješanja zlata i srebra s Bogom, suobličenje Evanđelja s modom. Bježimo od tog nesretnog načina života.

Najčešće nas Gospodin oponaša. On je svet s onima koji su sveti. Podijeljeni smo! Bog odmjerava i ograničava, darujemo li sve, on daruje objeručke. Bdijemo li? Ni on ne spava, bdije. Ljubimo li? On gori, izgara ljubavlju! Spavamo li? On je hladan, pospan. Ako malo darujemo, to njega potiče da malo daruje. Ako netko čini teški grijeh, kršeći zapovjedi sve gubi pa i nebo te ubrzo postaje odgovoran za pad u pakao i za sve muke. Griješiš, grijeh je malen, a ti se ne obazireš na preobrazbu po kojoj od sveca postaješ prijestupnikom.

Onda se buniš protiv svoga Boga, činiš kompromis, uspoređuješ ga s nečim drugim, a to znači prestaješ više biti njegov prijatelj. Ne dolazi se odjedanput do velikoga grijeha, niti dobar postaje odmah zao, nego ponor priziva ponor jer se previše slijedilo svoja nagnuća. Prvo, nisi u sitnicama vjeran, kršiš malu zapovijed, zatim se postaje nevjeran i buntovnik i na kraju dolaziš do otvrdnuća. Jedan članak, samo jedna stvar neprakticirana, zapostavljena, odbačena i protiv koje se boriš, stvorili su bezbožnika i heretika te doveli do potpune zloće. Jedna mana uz koju se pristaje i koju se gaji, često je greben i velikih svetaca, uz koju je Bog vezao njihovo spasenje i svoje velike planove.

Daleko od nas te neodlučne duše koje trajno stoje na dvije obale. Daleko od nas te nevjerne duše i jao njihovim nevjernostima. Borimo se protiv zlih strasti, nagnuća, dominantnih grijeha, gonimo lisice iz vinograda koje mu nanose veliku štetu. Potrudimo se cijelim duhom upoznavati, svim srcem ljubiti, cijelim tijelom služiti velikom učitelju bez pridržaja i prestanka. Ustrajte dobri sluge, jer ste u malome bili vjerni, baštinit ćete život vječni i biti postavljeni nad svim Božjim dobrima. Izabirem tebe, vjerna Marijo, da poslije Boga tvoje vjerno i slobodno srce bude izvor nasljedovanja cijeloga mojega života. Neću se više nikada Bogu opirati. Bit ću poslušan tvojim i najmanjim poticajima. Podložit ću tvojoj poslušnosti cijelo svoje srce bez podvojenosti. Bog sam“ (P 153).

            Kršćansko se savršenstvo sastoji u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, sva nastojanja vjernika trebaju ga voditi prema ovom uzvišenom cilju, a stupanj duhovnoga rasta ovisi o stupnju čistoće ljubavi kojom neka duša ljubi. »Ljubi Boga nadasve, a bližnjega kao samoga sebe« – prva je i najveća zapovijed u čitavom kršćanskom objavljenom zakonu, a isto tako i u čitavom prirodnom ćudorednom zakonu.

            Kreposti su sredstva po kojima se dolazi do savršenstva. Svakidašnji život nas uči da je plod kreposna života ljubav prema Bogu i bližnjemu, a u tom je kršćansko savršenstvo. Krepostan čovjek ne mrzi Boga, ne čini zlo bližnjemu. Naprotiv! Onaj tko je umjeren u govoru i bira riječi; tko je pravedan te poštuje vjerno i na svakom koraku tuđe pravo; tko je milosrdan pa rado prašta uvrede i nepravde; tko je iskreno pobožan – ide rado u crkvu i vrši sve vjerske dužnosti; svaki takav nužno ljubi Boga i bližnjega, a njegove kreposti uzdižu ga do savršenstva.

            Da čovjek stekne odliku kreposti, treba dobra djela činiti redovito, a ne samo katkada. Volja mora biti tako izvježbana i odlučna u dobru, toliko postojana u vršenju dobrih djela da čovjeku s vremenom postane lako činiti dobro, da ga dobra djela jedva stoje napora, a to se događa zbog nutarnjeg kreposnog stanja duše.

            Dobra djela treba činiti rado i veselo. »Vesela darovatelja ljubi Bog« kaže Sveto Pismo. I kod nas je ljudi tako da ne gledamo toliko na sam dar, nego više na raspoloženje kojim se dar daje. Može dar biti velik i dragocjen, ali ako vidimo da ga darovatelj daje preko volje i mrzovoljno, nije nam drag. Naprotiv, dar može biti malen i neznatan, ali ako se daje s ljubavlju i toplinom srca, tada nam je drag kao da je osobito velik i vrijedan.

            Tako i mi kad činimo dobra djela treba da ih činimo rado i veselo Bogu za ljubav. Samo takva su djela draga Bogu, samo takva Bog nagrađuje blagoslovom svojim na zemlji i vječnim životom na nebu. U krepostima se moramo gorljivo vježbati. To znači: dobra djela treba činiti marljivo i ustrajno. Jedino krepostan čovjek posjeduje unutrašnji mir koji je izvor sreće i zadovoljstva. Prava i trajna vrijednost postizava se samo dobrim djelima, kreposnim životom.

            Kad nam bude teško činiti dobra djela, sjetimo se mrava i njihove marljivosti na koju upućuje i Sveto Pismo kad kaže: »Idi k mravu, lijenčino, promatraj što on čini, i postani mudar! Ako i nema vođe ni upravitelja ni gospodara, ipak se brine ljeti za hranu svoju, skuplja sebi jelo u vrijeme žetve« (Izr 6, 6-8).

            Ako ova malena i neugledna životinjica ulaže toliko truda i smogne toliko marljivosti da si osigura par dana zemaljskoga života, a nakon toga je sasvim nestaje, zar ćemo mi ljudi biti manje brižni i marljivi u nastojanju oko dobrih djela kojima osiguramo beskrajni i sretni prekogrobni život? Ako ljudi radi malo imovine, koja danas jest a sutra je nestaje bdiju danju i noću i neprestano rade, jednakim i još većim marom treba da se mi brinemo za krepostan život, jer je to trajno blago „koje ni moljac ni rđa ne uništavaju, niti ga lopovi potkapaju niti kradu« (Mt 6, 20).

            Scupoli kao veliki učitelj duhovnog života na neponovljiv način uči o nutarnjoj dinamici duše kod nastojanja za postizanje kreposti: „Neka upozorenja kako pobijediti poročne strasti te steći nove kreposti. Premda sam ti rekao dosta o načinu koji trebaš slijediti kako bi nadvladala samu sebe i uresila se krepostima, ipak mi preostaje da te upozorim na neke druge stvari.

            Prvo. Ako želiš steći kreposti, nikada se ne daj uvjeriti da ti daješ prednost duhovnim vježbama kojima su površno doznačeni dani tjedna, jedan dan za jednu krepost, a drugi za druge. Radi tako da raspored borbe i vježbe bude rat protiv onih strasti koje ti oduvijek škode, a i sada te često napadaju i štete ti. Nastoj se uresiti krepostima suprotnima tim strastima i što je god moguće savršenije. Jer stječući te kreposti, i sve ćeš druge s lakoćom i s malo napora steći odmah kada ti se pruže prigode, a koje nikad ne nedostaju ukoliko kreposti idu uvijek zajedno povezane tako da tko posjeduje jednu na savršen način sve druge ima spremne na vratima srca.

            Drugo. Nikada ne odredi vrijeme stjecanja kreposti, ni danima, ni tjednima, ni godinama, nego se uvijek, kao da si tek rođena i da si neiskusan vojnik, bori i uvijek teži prema vrhuncu njihova savršenstva. Nemoj se zaustaviti ni za trenutak budući da zaustaviti se na putu kreposti i savršenstva ne znači uzeti daha i prikupiti snage, nego vratiti se unatrag ili postati mlohava kao prije. Pod zaustaviti se podrazumijevam vjerovati da se je već posvema stekla krepost i ponekad voditi premalo računa o prigodama koje nas pozivlju na nove kreposne čine, još mislim i na male nedostatke. Stoga budi brižna, marljiva i pažljiva kako ne bi izgubila ni najmanju prigodu za krepost. Ljubi, dakle, sve prigode koje vode kreposti, a osobito one koje je teško nadvladati jer izvršeni čini kojima se nadvladavaju poteškoće vrlo brzo i vrlo duboko određuju navike. Ljubi mnogo i one koji te dovode u te prigode.

            Treće. Budi razborita i smjerna u onim krepostima koje mogu naškoditi tijelu kao što su, na primjer, mučiti ga raznim disciplinama, cilicijima, postovima i bdjenjima, meditacijama i drugim sličnim stvarima budući da se te kreposti trebaju steći malo po malo i to stupnjevito, kao što ćemo ubrzo reći. Potom, s obzirom na druge, posve nutarnje kreposti kao što su ljubiti Boga, prezirati svijet, poniziti se u vlastitim očima, mrziti poročne strasti i grijeh, biti strpljiva i blaga, ljubiti druge, čak i kada te uvrijede, i druge slične, nije potrebno steći ih malo po malo niti stupnjevito stići do njihova savršenstva, nego se upinji kako bi svaki čin izvršila na što savršeniji način.

            Četvrto. Sve tvoje misli, želje i srce neka drugo ne misle, žele i nastoje doli pobijediti onu strast protiv koje se boriš i steći njoj protivnu krepost. To neka bude tvoj svijet, nebo i zemlja; to sve tvoje blago i sve u cilju da se svidiš Bogu. Ako blaguješ ili postiš, ako radiš ili se odmaraš, ako bdiješ ili spavaš, ako si u kući ili izvan kuće, ako se moliš ili nešto ručno radiš, sve neka bude upravljeno k nadvladavanju i pobjedi nad rečenom strasti i stjecanju njoj protivne kreposti.

            Peto. Budi neprijateljica svih zemaljskih užitaka i udobnosti bez iznimke budući da ćeš preko njih, jer si onemoćala, biti napadnuta od poroka, jer svi imaju korijenje u užitku. Stoga, odsječeni ovi korijeni s mržnjom prema nama samima, oni gube snagu i vrijednost. A ako bi se željela, s jedne strane, boriti protiv kakva poroka i osobite ugode te se, s druge, zaustavljala na drugim zemaljskim užicima, makar nisu smrtni nego mali grijeh, tvrda i krvava će biti borba, a jako nesigurna i rijetka pobjeda. Stoga uvijek drži na pameti ove božanske izreke: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga, a tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Iv 12,25). “Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne da po tijelu živimo. Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete” (Rim 8,12-13).

            Šesto. I kao posljednje upozoravam te da bi bilo dobro, a možda i nužno, da prije obaviš opću ispovijed sa svim onim što je neophodno kako bi si osigurala da budeš u milosti svoga Gospodina, od kojega treba očekivati sve milosti i sve pobjede.

            Kreposti se trebaju stjecati malo po malo, postupnim vježbanjem te nastojeći prvo oko jedne, a potom oko druge. Premda pravi Kristov vojnik koji teži vrhuncu savršenstva ne treba nikada postaviti kraj svome napretku, ipak poneki duhovni žar treba biti zaustavljen s određenom umjerenošću. Događa se da smo na početku opasani s prevelikim žarom koji poslije slabi te nas ostavlja na pola puta. Stoga, osim onoga što je rečeno o umjerenosti vanjskih vježbi, kao dodatak neka se zna da se i nutarnje kreposti trebaju stjecati malo po malo i prema stupnjevima budući da na taj način malo odmah postaje puno i dugotrajno.

            Na primjer, u protivštinama se ne trebamo redovito vježbati u tome da se zbog njih radujemo ili da ih želimo ako prije nismo prešli niže stupnjeve kreposti strpljivosti. Ne savjetujem ti da se trudiš istodobno oko svih niti oko mnogih kreposti zajedno, nego oko jedne, a potom oko drugih, jer se tako u dušu čvršće i vještije zasađuje kreposna navika. Doista, neprestanim vježbanjem samo jedne kreposti pamćenje se spremnije k njoj utječe u svakoj prigodi, razum postaje sve oštriji u pronalaženju novih načina i novih razloga kako bi je stekao, volja k njoj teži lakše i s većim učinkom: ove bi snage premalo učinile kada bi se zauzele u stjecanju nekoliko kreposti istodobno.

            Čini koji se odnose samo na jednu krepost, zbog suglasja koje postoji među njima, u ovoj jednoobraznoj vježbi postaju manje naporni budući da jedan poziva i pomaže drugi sličan, i zbog ove se sličnosti dublje u nas utiskuju, nalazeći sjedište srca već spremno i raspoloženo primiti one koji se iznova događaju, kao što je prije dalo mjesta drugim njima suglasnima.

            Ovi razlozi imaju to veću snagu koliko više sa sigurnošću znamo da svatko tko se dobro vježba u jednoj kreposti uči i način vježbanja u drugoj i tako povećanjem jedne rastu sve zajedno zbog nerazdvojive veze koja postoji među njima budući da sve proizlaze kao zrake iz istoga božanskoga svjetla.

            Sredstva kojima se stječu kreposti. Kako se njima trebamo služiti kako bismo nastojali samo oko jedne kreposti u određenom vremenu. Kako bi se stekle kreposti, osim onoga što smo već rekli, traži se velika i velikodušna duša te ne opuštena i mlaka volja, nego odlučna i čvrsta, zajedno sa sigurnom pretpostavkom da će se morati proći kroz mnoge protivne i tegobne stvari. Osim toga, potrebno je prema krepostima imati osobito nagnuće i ljubav koji se mogu postići razmatrajući često o onome što se sviđa Bogu, o tome koliko su časne i izvrsne u sebi, a nama korisne i neophodne budući daje u njima počelo i cilj svakoga savršenstva.

            Neka se svako jutro načine učinkovite odluke u vježbanju u krepostima prema stvarima koje će se vrlo vjerojatno dogoditi toga dana, u kojem više puta trebamo ispitati savjest jesmo li ih izvršili ili ne, potom ih još življe obnavljajući. A sve je to potrebno osobito kada je riječ o kreposti u kojoj se želimo vježbati. Na isti način, primjeri svetaca, naše molitve, razmatranja o životu i muci Kristovoj, toliko neophodna u svakom duhovnom vježbanju, sve to neka poglavito služi za onu samu krepost u kojoj ćemo se tada vježbati.

            Ista stvar neka se vrši u svim prigodama, premda u sebi različitima, kao što ćemo pokazati na osobit način naprijed. Nastojat ćemo toliko se naviknuti na kreposne čine, nutarnje i vanjske, da ih vršimo spremno i s onom lakoćom s kojom smo prije vršili druge sukladne naravnim željama. I koliko budu ovima protivni, kao što ćemo reći na drugom mjtstu, toliko će brže uvesti kreposnu naviku u našu dušu.

            Svete izreke božanskog Pisma, izražene glasom ili barem u mislima na uvjerljiv način, imaju čudesnu snagu pomoći nam u ovoj vježbi. Stoga, neka se imaju na raspolaganju mnoge izreke o kreposti u kojoj se vježbamo i neka se govore za vrijeme dana i osobito kada se pojavi suprotna strast. Na primjer: ako nastojimo oko stjecanja strpljivosti, možemo reći sljedeće ili slične izreke: “Djeco moja, podnesite pokaranje što se obori na vas od Boga” (Bar 4,25); “Ufanje ubogih neće biti zaludu dovijeka” (Ps 9,19); “Tko se teško srdi, bolji je od junaka, i tko nad sobom vlada, bolji je od osvojitelja grada” (Izr 16,32); “Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21,19); “Postojano trčimo u borbu koja je pred nama” (Heb 12,1).

            Slično tome, za isti cilj mogli bismo reći i sljedeće ili slične molitvice: “Kada će, o moj Bože, ovo moje srce biti naoružano štitom strpljivosti? Kada ću, kako bih ugodio svome Gospodinu, mirne duše podnositi svaku poteškoću? O predrage kazne, koje me činite sličnim mome Gospodinu Isusu koji je zbog mene bio mučen! Hoće li ikada biti, jedini živote duše moje, da zbog tvoje slave ja zadovoljna živim u tisućama tjeskoba? Blago meni ako u plamenu pogibelji budem izgarao od želje da podnesem i veće stvari!”

            Poslužit ćemo se ovim i drugim molitvicama koje trebaju biti sukladne našem napredovanju u kreposti i koje će nam duh molitve nadahnuti. Ove molitvice se zovu strelovite budući da su kao koplja i strijele koje se bacaju prema nebu te imaju veliku snagu koja nam pomaže u vježbanju u kreposti i prodire sve do srca Božjega ako su popraćene dvjema stvarima, gotovo kao dvama krilima. Jedna je pravo poznavanje radosti koju Bog osjeća zbog našeg vježbanja u krepostima, a druga je istinska i goruća želja da ih steknemo s ciljem da postanemo mili njegovu božanskom Veličanstvu.

            Vježbanje u krepostima iziskuje trajnu brigu. Među svim važnim i nužnim stvarima u stjecanju kreposti, osim onih što su spomenute, jest i sljedeća: kako bi se dosegao cilj kojemu težimo, potrebo je nastaviti idući uvijek naprijed; samim zaustavljanjem vraća se unatrag. Stoga, kada prestanemo s kreposnim činima, nužno slijedi da se, zbog snažna nagnuća osjetilnog instinkta i drugih stvari koje nas izvana pokreću, u nama rađaju mnoge neuredne strasti. Ove razaraju ili barem umanjuju kreposti te osim toga ostajemo lišeni mnogih milosti i darova koje bismo mogli postići od Gospodina da smo nastavili napredovati. Stoga je duhovni hod različit od hoda koji se čini putujući zemljom: u ovome se zaustavljanjem ne gubi ništa od prijeđenoga puta, dok se u duhovnome gubi.        Osim toga, umor onoga tko hodi na nogama povećava se s nastavljanjem tjelesnog gibanja; za razliku od toga, na putu duha, što se više ide naprijed, to se više stječe sve veća snaga i krepčina.

Ovo se događa jer kreposnim vježbanjem niža strana, koja je svojim otporom put činila napornim i strmim, sve više slabi; naprotiv, viša se strana, u kojoj prebiva krepost, sve više stabilizira i učvršćuje. Stoga, napredujući u dobru, umanjuje se poneka muka koja se osjeća, a određena skrivena radost, koja se božanskim djelovanjem miješa sa samom  mukom, svakim časom postaje sve veća. Na taj način, nastavljajući ići uvijek sve lakše i radosnije iz kreposti u krepost, napokon se stiže k vrhuncu brda gdje duša, postavši savršena, djeluje potom bez nelagode; štoviše, djeluje s veseljem i radošću jer, budući da je pobijedila i pokorila neuredne strasti i uzdigla se iznad svega stvorenoga i iznad sebe same, sretno živi u srcu Svevišnjega i tu se odmara u blaženu naporu.

            Budući da se mora uvijek nastavljati s vježbanjem u krepostima, ne smiju se propuštati prigode u kojima se one mogu steći. Vidjeli smo jasno da nam je, na putu savršenstva, uvijek hoditi naprijed bez zaustavljanja. Kako bi se to učinilo, budimo jako oprezni i budni kako ne bismo dopustili da nam pobjegne kakva prigoda koja nam se javlja za stjecanje kreposti. Stoga, ne misle dobro oni koji se udaljuju koliko više mogu od protivština koje bi mogle poslužiti ovome cilju.

            Kako se ne bih udaljio od uobičajenog primjera, kažem ti: želiš li steći naviku strpljivosti? Nije dobro da se udaljiš od onih osoba, od onih djela i od onih misli koje te potiču na nestrpljivost. Stoga ne smiješ izbjegavati susresti se s nekim, makar ti dosađivao, nego razgovarajući i susrećući se sa svakim tko ti je dosadan, drži uvijek rasploženu i spremnu volju kako bi mogla podnositi bilo kakvu za tebe neugodnu stvar koja ti se može dogoditi; ako bi činila drukčije, ne bi se nikada navikla na strpljivost.

            Isto tako, ako ti neko djelo donosi nelagodu zbog njega samoga ili zbog onoga tko ga čini ili jer te odvraća od tebi draže stvari, ne oklijevaj preuzeti ga i nastaviti čak i ako bi se osjetila uznemirenom i ako bi mogla pronaći mir napuštajući ga. Ako bi ga napustila, ne bi nikada naučila trpjeti i tvoj mir ne bi bio istinski mir jer ne bi proizlazio iz duše očišćene od strasti i urešene krepostima. Istu ti stvar kažem i o dosadnim mislima koje ponekad uznemiruju i stvaraju poteškoće razumu: ne smiješ ih posve odagnati od sebe jer, s mukom koju ti zadaju, istodobno ti služe kako bi se naviknula na podnošenje protivština. I tko ti kaže drugačije, uči te izbjegavati tegobe koje osjećaš umjesto da postigneš krepost koju želiš.

            Jasno je da treba, osobito mladom vojniku, oklijevati i postupati oprezno i s vještinom u rečenim prigodama, sad se s njima sučeljavati, a sad ih odbacivati, prema tome stječe li više ili manje krepost i snagu duha. No nikada ne treba posve okrenuti leđa i povući se na način da se posvema napusti svaka prigoda u kojoj se može doživjeti kakva protivština budući da ćemo, ako se sada spasimo od opasnosti da padnemo, ubuduće biti izloženi s većim rizikom udarcima nestrpljivosti jer se prije nismo naoružali i učvrstili korištenjem protivne kreposti.

            Ova upozorenja, pak, ne vrijede kada je riječ o poroku tijela, o kojem smo već potanko govorili.  Potrebno je cijeniti sve prigode za borbu u kojima se stječu kreposti, osobito one koje nose više poteškoća

            Kćeri, ne zadovoljavam se time da ti samo izbjegavaš prigode koje ti dolaze ususret kako bi stekla krepost, nego želim da ih ponekad kao nešto vrlo vrijedno i cijenjeno tražiš i prigrliš tek što se ukažu, i to uvijek veselo. I želim da smatraš vrjednijima i dražima one koje su mrskije tvojoj osjetljivosti: ovo će ti udijeliti božanska pomoć ako dobro utisneš u pamet sljedeća razmatranja.

            Prvo je da su prigode proporcionalna sredstva, čak i nužna, kako bi se stekle kreposti. Stoga, kada ih moliš od Gospodina, moli i za prigode, inače bi ti molitva bila isprazna, a ti bi došla u proturječje sa samom sobom i iskušavala bi Boga budući da on redovito ne daje strpljivost bez poteškoća niti poniznost bez poniženja.

            Ista stvar se može reći o svim drugim krepostima koje se bez sumnje postižu pomoću protivština. One su nam od toliko velike pomoći u ovu svrhu da nam stoga trebaju biti to draže i milije što su teže: doista, čini koje vršimo u takvim slučajevima velikodušniji su i snažniji, vještije i brže nam otvaraju put ka kreposti. Stoga ih treba cijeniti i ne propustiti ni najmanju prigodu da se u njoj vježbamo u kreposti, čak ni jedan pogled ili jednu riječ protiv naše volje budući da su čini koji se tada vrše češći, premda manje intenzivni od onih koji su od nas potekli u velikim poteškoćama.

            Drugo spomenuto razmatranje je sljedeće: sve stvari koje nam se događaju dolaze od Boga za naše dobro i kako bismo iz njih izvukli ploda. I kako su među tim stvarima i naši nedostaci ili nedostaci drugih, o čemu ćemo govoriti na drugome mjestu, ne može se reći da su Božje jer Bog ne želi grijeh, no od Boga su ukoliko ih on pripušta i ne sprječava, premda bi to mogao učiniti. Sve poteškoće i kazne koje nam se događaju ili zbog naših nedostataka ili zbog tuđe zloće dolaze od Boga i po Bogu budući da on po njima djeluje. I ono što ne bi želio da se događa ukoliko bi sadržavalo kakvu veliku deformiranost mrsku njegovim najčišćim očima, ipak želi da se podnosi za ono dobro kreposti koje možemo izvući iz toga i zbog drugih, nama skrivenih, pravednih razloga.

            Stoga, više smo nego sigurni da Gospodin želi da rado podnosimo bilo kakvu poteškoću koja nam dolazi od drugoga, kao i zbog naših nepravednih djela. Reći, primjerice, a zbog isprike vlastite nestrpljivosti, da Bog ne želi, štoviše da mrzi loše učinjene stvari, nije drugo doli prikrivanje vlastite krivnje s ispraznom izlikom i odbacivanjem križa. Doista ne možemo negirati da se njemu sviđa da nosimo križ (usp. Lk 9,23).

            Štoviše, kažem ti još i ovo: u usporedbi s ostalim, Gospodin ljubi u nama više podnošenje onih kazni koje proizlaze iz nepravde drugih ljudi, osobito ako su prije bili od nas posluženi i ako smo im učinili dobro, nego poteškoće koje proizlaze iz drugih tegobnih okolnosti. A to je tako jer se redovito u onima više nego u ovim posljednjima ohola narav potiskuje i još više jer, rado ih podnoseći, ugađamo i uzdižemo posvema našega Boga, s njim surađujući u stvari u kojoj se na jedan vrhunski način sjaji njegova neizreciva dobrota i svemogućnost. Ona se sastoji u sabiranju vrijedna i ukusna ploda kreposti i dobra iz smrtonosnog otrova zloće i grijeha.

            Stoga znaj, kćeri, da tek što Gospodin spazi u nama živi želju da zaista uspijemo i nastojimo kako treba u tako slavnom pothvatu, odmah nam priređuje kalež još jačih napastovanja i još težih prigoda kako bismo ga u pravo vrijeme uzeli. A mi, prepoznajući u tome njegovu ljubav i naše vlastito dobro, trebamo ga rado zatvorenih očiju primiti i do dna uvjereno i spremno ispiti budući da se radi o lijeku koji je pripravila ruka koja ne može pogriješiti, sa sastojcima toliko korisnijima duši koliko su u sebi samima gorči.

            Kako možemo iskoristiti različite prigode u vježbanju u istoj kreposti. Vidjeli smo kako je za neko vrijeme plodnije vježbanje samo jedne kreposti nego mnogih zajedno i kako prema njoj treba urediti prigode koje nam se događaju, premda su među sobom različite. Sada razmotri kako se to može vrlo lako obaviti.

            Može se dogoditi u istome danu ili i u istome satu da budemo prekoreni zbog nekog djela koje je dobro ili da se zbog čega na nas mrmlja, ili da nam bude jako negirana usluga koju smo zatražili ili bilo kakva mala stvar, ili da se o nama bez razloga loše misli, ili da nam dođe kakva tjelesna bol, ili da nam bude nametnut kakav dosadan posao, ili da nam bude ponuđeno neukusno piće, ili da nam se dogode druge važnije stvari koje je teže podnositi, a kojih je bijedni ljudski život prepun. Premda bi mogli učiniti različite kreposne čine u različitosti ovih ili sličnih događaja, ipak, nastojeći opsluživati pokazano pravilo, ići ćemo vježbajući se u svim činima u onoj kreposti oko koje se tada budemo trudili.

            Na primjer: ako se u vrijeme kada budu došle spomenute prigode budemo vježbali u strpljivosti, vršit ćemo čine koji trebaju biti upravljeni da se sve spomenute tegobe podnose svojevoljno i s lakoćom duše. Ako naše vježbanje bude u poniznosti, u svim onim protivštinama priznat ćemo da smo zaslužili svako ono zlo. Ako se vježbamo poslušnosti, spremno ćemo se podložiti svemoćnoj Božjoj ruci, a da ugodimo njemu (jer on tako želi) i razumnim, pa čak i nerazumnim stvorenjima, od kojih nam dolaze protivštine.

            Ako se vježbamo siromaštvu, bit ćemo zadovoljni što smo lišeni svake, velike ili male, utjehe ovoga svijeta. Ako se vježbamo ljubavi, nastojat ćemo učiniti čine ljubavi i prema našemu bližnjemu, kao instrumentu dobra koje možemo posjedovati, i prema Gospodinu Bogu, kao glavnom i dragom uzroku od kojega proizlaze ili su pripuštene ove nezgode za naše vježbanje i za našu duhovnu korist.

            I to što kažemo o različitim događajima koji se mogu dogoditi svakoga dana, razumije se da u isto vrijeme možemo, i u samo jednoj prigodi bolesti ili kakvoj drugoj poteškoći koja nas dugo pritišće, ići naprijed vršeći čine one kreposti u kojoj se tada vježbamo.

            Vrijeme koje treba utrošiti na vježbanje u pojedinoj kreposti i znakovi našega napretka. S obzirom na vrijeme u kojem treba nastaviti s vježbanjem u svakoj pojedinoj kreposti, nije do mene da ga odredim budući da se to treba odrediti na temelju stanja i potrebe pojedinca, na temelju napretka koji se postiže na putu duha i na temelju suda onoga tko nas vodi tim putom. No, ako bi se zaista nastojalo oko onih načina i s onom brižljivošću o kojoj smo govorili, bez sumnje bi se u malo tjedana mnogo postiglo.

            Znak da se dogodio napredak u kreposti jest kada se u suhoći, između tame i tjeskobe duše i u lišenju duhovnih utjeha, nastavi s vršenjem kreposnih čina. O tome će dosta jasnu naznaku pružiti i otpor koji će nam, u vršenju kreposnih čina, pružiti i sjetilnost: koliko sjetilnost bude više gubila snage, toliko će se moći procijeniti da se je napredovalo u kreposti. Naime, ne osjećajući kontradikciju i pobunu u osjetilnoj i nižoj strani, osobito između nenadanih i jakih napadaja, bit će znak da smo postigli krepost. I koliko više budu naši čini popraćeni spremnošću i lakoćom duha, toliko više ćemo moći misliti da smo napredovali u toj vježbi.

            No, upozoravam da se ne smijemo nikada uvjeriti, kao da bi bila sigurna stvar, da smo posjednici kreposti i da smo posvema pobijedili neku našu strast, premda nakon mnogo vremena i nakon mnogih bitaka nismo osjetili njene poticaje. Doista, ovdje se mogu još uvijek nazrijeti đavolsko lukavo djelovanje i naša prijevarna narav. Stoga, ponekad je porok ono što se po skrovitoj oholosti čini kao krepost. Osim toga, ako težimo k savršenstvu na koje nas Bog poziva, premda smo prešli mnogo hoda na putu kreposti, moramo se uvjeriti da nismo ni ušli u njena prva područja.

            Stoga ti, kao novakinja u ratovanju i gotovo kao dijete upravo rođeno za borbu, uvijek iznova započinji svoje vježbe kao da nikakav napredak nisi učinila. I podsjećam te, kćeri, da radije nastojiš ići naprijed u kreposti nego da činiš kakav temeljit ispit o tome koliko si napredovala budući da Gospodin Bog, istiniti i jedini pronicatelj naših srdaca, nekima to daje spoznati, nekima ne, prema tome hoće li ta spoznaja biti slijeđena od poniznosti ili od oholosti; kao ljubezni Otac, jednima uklanja opasnost, a drugima pruža prigodu većeg rasta u kreposti. I stoga, premda duša nije svjesna svoga napretka, nastavi sa svojim vježbama jer će duša to uvidjeti kada se Gospodinu bude svidjelo i kada to bude za njeno veće dobro.

            Ne smijemo dopustiti da nas obuzme želja da budemo slobodni od poteškoća koje strpljivo podnosimo. Kako urediti sve naše želje da budu kreposne. Kada se nađeš u bilo kakvoj stvari, ma kako teškoj i koju podnosiš strpljive duše, budi oprezna i ne dopusti da te đavao ili tvoja vlastita ljubav prema sebi samoj uvjere da poželiš osloboditi se je budući da bi ti od toga došle dvije velike štete.

            Prva je da, premda ti ta želja ne bi oduzela isti trenutak krepost strpljivosti, barem bi te malo po malo pripravljala na nestrpljivost.

            Druga je da bi tvoja strpljivost postala manjkava i bila bi od Boga nagrađena samo za ono vrijeme u kojem si trpjela. Naprotiv, da nisi poželjela oslobođenje, nego se posvema predala njegovoj božanskoj dobroti, premda bi tvoje trpljenje trajalo samo jedan sat ili i manje, Gospodin bi ga priznao kao službu koja je trajala dugo vremena.

            Stoga, u ovoj i u drugim stvarima drži se općeg pravila da svoje želje držiš daleko od bilo kojega drugog objekta, odnosno da ciljaš jednostavno i čisto na njihovu istinsku i jedinu svrhu, a to je volja Božja. Na taj će način one biti ispravne i pravedne, a ti ćeš u bilo kakvoj protivštini biti ne samo mirna nego i zadovoljna. Budući da se nikakva stvar ne može dogoditi bez božanske volje, a kako je i ti želiš, ti ćeš se raspoložiti željeti je ostvariti i zajedno s njom primiti sve ono što ona želi i što se događa u svakoj prigodi.

            Ovo gore ne uključuje ni tvoje ni tuđe grijehe koje Bog ne želi, ali uključuje svaku kaznu prouzročenu samim grijesima ili kakvim drugim razlogom, čak ako je ta kazna toliko velika i ako bi toliko prodrla unutar tebe dodirujući dno tvoga srca te ti gotovo sasušila korijenje naravnog života: i ovo bi bio križ kojim se je Bogu svidjelo ponekad pohoditi svoje najintimnije i najdraže prijatelje.

I to što kažem o trpljenju koje susrećeš u svakom slučaju, shvati da se odnosi i na onaj dio svakojakih tegoba koji preostaje, a Gospodin želi da ga podno¬simo nakon što upotrijebimo sva dopuštena sredstva kako bismo ga se oslobodili. I ta sredstva se trebaju urediti na temelju raspoloživosti prema volji Božjoj koji ih je dao da se njima služimo, jer on tako želi, ali ne s navezanošću na nas same niti jer nam je oslobođenje od tegoba koje nas pritišću drago i jer to oslobođenje želimo više negoli to traži služba njemu i njegovo dopuštenje“. (Duhovni boj 33-41)

Razmisli! Kakvo je moje iskustvo puta duhovnoga rasta i koje dinamike u njemu prevladavaju? Padam li u iste grijehe duži vremenski period? Jeli li to borba protiv teških grijeha (što je tipičan naglasak puta čišćenja) ili borba protiv lakih grijeha i nesavršenosti (što je tipičan naglasak puta prosvjetljenja)?   Da li odustajem od žele da čisto i sve više ljubim Gospodina? Što me najviše dovodi do pada? Idem li putem rutine bez ikakve odluke, želje i nastojanja da više i čišće ljubim Boga i bližnjega?