Razmatanje, metode, poteškoće i razvojni put

U kršćanstvu je još od samih početaka razmatranje ili meditacija su najuže povezana s molitvenim pristupom svetopisamskim tekstovima. Meditirati ili razmatrati u biblijskom smislu znači u molitvenom ozračju tražiti volju Božju kako bi je se zatim moglo prakticirati, živjeti i opsluživati. U kršćanskoj tradiciji meditirati podrazumijeva upoznati Isusa preko njegove riječi kako bi ga vjernik, uzljubio i ozbiljno nastojao oko njegova nasljedovanja.
U tom smislu meditacija započinje polaganim čitanjem teksta i razvija se u smjeru molitve i kontemplacije. To slušanje riječi budi i potiče pozitivan odgovor u vjeri. Kršćanska meditacija nije neka tehnika koja bi zatvarala osobu u sferu vlastitosti ljudskog duha koji traži svoje savršenstvo, nego uvodi vjernika u dijalog s Bogom. Duša upravo u svjetlu toga dijaloga postupno iskustveno sve više upoznaje Boga samoga, dinamike duhovnog života pa onda u tom svjetlu i samu sebe sve do srži svoga bića.
Duhovna je literatura istraživala metode i dinamike koje vjerniku mogu biti na pomoć u toj zahtjevnoj pobožnoj praksi. Bezić taj klasični nauk sažima u nekoliko rečenica.
Temelj molitve i sveg duhovnog u životu jest razmatranje (meditatio). Bez njega se suši i vene i molitveni i krjeposni život. Razmatranje je ona osnovna snaga koja stavlja u pokret čitav duhovni život. Kršćansko razmatranje ima trostruku svrhu: da preko njega bolje upoznamo Boga i vjerske istine, da ih više zavolimo i spremnije vršimo. Tri odrednice mislene molitve su:

1. metodičko razmišljanje o Bogu i o istinama koje nas spašavaju i posvećuju; cilj mu je stjecanje jakih, živih kršćanskih uvjerenja po kojima se živi i za koja se umire. Razmatranje je razumsko ukorijenjivanje naše vjere radi sjedinjenja s Bogom

2. ono što razmatranje čini molitvom i pretvara ga u radnu energiju jest afektivno usvajanje razmatranih istina. Ono što je um spoznao srce treba da uzljubi.
Um i srce skupa grade i čovjeka i vjernika. Preko čuvstva divljenja, čežnje i ljubavi katoličke istine postaju sastavni dio našega bića. Meditacija obuhvaća i racionalne i dubinske (intuitivne) slojeve ljudske osobnosti. Vjernik razmatrajući ne ostaje samo mislilac, on postaje goruća vatra

3. razmatranje se ne zaustavlja na afektivnoj razini, ono ide do kraja, do čina, do ostvarenja. Tu volja preuzima svoju ulogu i donosi praktične odluke. Razmatranje nije ni studij ni poezija već iskrena borba za savršenstvo. Meditacija je sabiranje i usredotočenje duhovnih snaga, akumulacija novih energija za akciju. Ona molitvu čini pobožnošću, a pobožnost životom kršćanina.
Razmatranje je, dakle, umno razmišljanje, čuvstveno prihvaćanje i voljno ostvarivanje kršćanskih istina. Ono je doista uzdignuće duše k Bogu, opajanje vječnim vrednotama, promatranje svijeta i života božanskim očima, jedinstveni pogled na svijet, usmjerenje za život, nadnaravno vrednovanje svega spoznatoga i doživljenoga. Nije isto što i razmišljanje o prirodi i njenim pojavama, kao ni obična vjerska meditacija o odnosima Boga i svijeta, kakvu poznaju i mnoge razvijene naravne religije (joga, zen, budizam, antropozofija i sl.). Početak kršćanskoga razmatranja bio je u razmišljanju o Svetom pismu, najprije privatnom pa onda skupnom (monasi). U srednjem vijeku su se uobičavala razmatranja o Isusovu životu. Razmatranje je polako ušlo u sva redovnička pravila (počevši od benediktinaca). Crkva ga je stavila u dnevnu dužnost svim redovnicima, svećenicima i sjemeništarcima, a Drugi vatikanski koncil ga preporučuje i laicima. Danas je postalo općeprihvaćena asketska vježba.
Valja upozoriti da je molitva meditacija jedno od temeljnih sredstava i praksi življenja vjere koje donosi brojne pozitivne učinke u duhovnome životu, kao što su usvajanje temeljnih kršćanskih uvjerenja, bolje upoznavanje samoga sebe, smiruje dušu i čini je razboritijom, oslobađa od dušu od nekih nutarnjih blokada, ali sama po sebi ne čini osobu boljom. To što se osoba osjeća bolje ne znači da je postala bolja osoba. Vjernik će morati duži vremenski period ulagati mnogo napora i uz pomoć Božje milosti koristeći se svim sredstvima duhovnoga života raditi na sebi da bi se dogodila promjena na bolje
Isto tako treba upozoriti da se pozitivni učini meditacije ne verificiraju automatski. Da vi se to dogodilo osoba treba ulaziti u kontakt sa svojom nutrinom u istini sa željom da duhovno rastu i napreduju. Kod nekih osoba, posebno onih Bogu posvećenih koji po pravilu trebaju razmatrati, meditacija bez ovih preduvjeta postaje samo neka vrsta samo opravdanja i sama sebi cilj.
Što se tiče premeta i sadržaja o kome osoba razmatra i njih treba uskladiti sa stanjem vlastite nutrine. Ako neki sadržaji o kojima se razmatra još više uznemiruju duši, kao na primjer, patnja, križ, sud Božji, zadnje stvari vjere, dobro je usredotočiti se na one sadržaje koji jačaju nutrinu i temeljno kršćansko uvjerenje da Bog je ljubav, Bog mene ljubi i Bog želi da mu ja uzvratim ljubavlju na njegovu ljubav.
Sva svetačka tradicija potiče na molitvu razmatranja, dosta je na ovu temu citirati tekst sv. Alfonsa Liguorija: “ Dobar ispovjednik kada vidi neku dušu da se gnuša smrtnog grijeha i želi napredovati u ljubavi Božjoj, treba je prvenstveno uputiti na mentalnu molitvu, to jest na razmatranje o vječnim istinama i Božjoj dobroti. Iako meditacija nije neophodna za postići vječno spasenje, kao što je to molitva, ipak izgleda da je neophodna dušama za sačuvati se u Božjoj milosti. S drugim vježbama može opstati i grijeh, ali ne mogu skupa opstati grijeh i molitva. Ili će osoba ostaviti molitvu ili će ostaviti grijeh. Sv. Terezija Avilska kaže: «Duša koja ustraje u molitvi, zbog grijeha koje suprotstavlja đavao, držim za sigurno da je Gospodin konačno vodi u luku spasenja». Nijednu drugi vježbu ne nastoji Neprijatelj toliko spriječiti kao ovu molitvu jer kaže ista svetica: «Đavao zna da je izgubio dušu koja ustraje u molitvi» (Život 19, 1 p 139).
Između ostalog ljubav je ta koja vezuje i sjedinjuje dušu s Bogom, a pećnica u kojoj upali plamen Božanske ljubavi je meditacija. Neka dakle ispovjednik počne uvoditi dušu u meditaciju. Na početku neka joj naloži pola sata na dan i neka vrijeme meditacije povećava ravnajući se prema rastu duha. Neka se ne zaustavlja pred poteškoćom koju penitent navodi da nema vremena ni mjesta da se povuče, neka mu kaže da to učini ujutro ili navečer kada je kuća mirnija, te neka u vrijeme rada, kada ne može drugo, uzdigne duh Bogu i misli na istine vjere, na zadnje stvari, o kojima razmišljanje, posebno o smrti je najkorisnije za početnike, ili neka razmišlja muci Isusovoj, što je meditacija dobra za sve.
Neka osoba čita neku pobožnu knjigu kako bi ušla u molitvu kao što je to običavala sv. Terezija. Neka je opomene da izabere onu materiju u kojoj kuša veću pobožnost i gdje duša kuša kakav osjećaj, neka se zaustavi i razmatra, ali neka se obaveže na vježbe, molitvu ili odluku.
Kažem činiti vježbe, čine, poniznosti, zahvaljivanja, vjere, nade, i iznad svega ponavlja čine pokajanja i ljubavi prema Bogu, prikazujući se sva Bogu i predajući se u njegovu svetu Volju, brinući se da najčešće ponavlja onaj čin kojemu se duša osjeća više sklona. Kažem molitvu, jer od molitve ovisi svako naše dobro, jer kako kaže sv. Augustin, Gospodin redovito ne daje milosti, točnije milost ustrajnosti, osim po molitvi. Gospodin nam je kazao: Molite i dobiti će te (Iv 16, 24), dakle kaže sv. Terezija tko ne traži ne dobiva. Tako da ako želimo biti spašeni, treba uvijek moliti i iznad svega tražiti slijedeće dvije milosti: ustrajnost i ljubav prema Bogu. Sigurno nema prikladnijeg vremena za moliti od mentalne molitve, meditacije.
Tko ne razmatra teško moli, jer teško se daje na promatranje milosti koje mu trebaju i potrebe za molitvom, zato tko ne meditira teško ustraje u Božjoj milosti. Kažem odluku da meditacija ne bi ostala neplodna, a duša izvršila prosvjetljenja koja je u razmatranju dobila. Tako sv. Franjo Saleški kaže da nitko ne treba završiti razmatranje bez da je donio neku posebnu odluku, kao bježati od neke najopasnije ili mane najčešće ili se vježbati u nekoj kreposti za koju se zna da smo u njoj slabi.
Neka ispovjednik od duše traži da izvijesti o meditaciji, pitajući kako je prošla, ili barem da li ju je obavljala i neka im naloži da se prije svega optuže za propušteno razmatranje kad ga ne obave jer napuštajući molitvu duša će biti izgubljena. Sv. Terezija kaže: «Duša koja ostavlja molitvu je kao da samu sebe stavlja u Pakao bez da su za to potrebni đavli» (Život 19, p. 139) Ah Bože koliko bi dobra mogli učiniti ispovjednici koristeći ovom malom marljivošću! I kako će račun dati Bogu, ako to propuštaju, jer su oni obavezni pribaviti koliko mogu koristi pokornicima. Koliko bi duša mogli uputiti putem savršenstva i osloboditi ih od padova u teške grijehe da paze na to da duše upute na meditaciju i pitaju ih barem na početku duhovnoga puta da li su je obavljali ili ne! Kada se neka duša ustalila u molitvi teško će više izgubiti Boga. Zbog toga se razmatranje ne treba samo savjetovati onima koji žive u Božjem strahu nego i grešnicima, koji se često zbog nedostatka razmišljanja vraćaju na bljuvotinu“. (Kako se treba ponašati ispovjednik u vodstvu duša, )
Sv. Ljudevit je osobno na putu duhovnog sazrijevanja, poglavito u razdoblju formacije, upoznao važnost meditacije za duhovni život. Odgajan je u isusovačkoj formaciji i u Sjemeništu sv. Sulpicija u duhu francuske škole duhovnosti, a upravo sulpicijanska metoda meditacije, kao što smo vidjeli u prvom poglavlju, duboko je označila osobu i spise sveca. Montfort je praksu meditacije predlagao svećenicima misionarima svoje družbe, časnim sestrama Kćerima mudrosti čiji je suutemeljitelj, i svim vjernicima (P 139, 11), po čemu je svetac još jedanput prethodio našemu vremenu. O toj općoj potrebi za razmatanjem svetac uči:
„Svi kršćani imaju samo jednu vjeru, klanjaju se samo jednom Bogu, nadaju se istom blaženstvu u nebu. Svi priznaju samo jednog posrednika, Isusa Krista. Svi moraju nasljedovati ovaj božanski primjer i zato trebaju razmatrati otajstva njegova života, njegove krjeposti, i njegovu slavu. Pogrješno je vjerovati da je razmišljanje o istinama vjere i o otajstvima Isusovog života samo za svećenike, redovnike i za one koji su se povukli iz ovoga svijeta. Ako su redovnici i svećenici obvezni razmatrati o velikim istinama naše svete vjere da bi dostojno odgovorili na svoj poziv, laici su isto toliko dužni to činiti barem zbog opasnosti u kojima se nalaze svaki dan da se izgube. Trebaju se zato naoružati ustrajnim prisjećanjem na život, krjeposti i Isusovu muku,koje predstavlja petnaest otajstava svete krunice“ (TSK 74).
Kao što se vidi iz priloženoga, prema sv. Ljudevitu središte duhovnog i molitvenog života nije ljudska osoba koja bi trebala postići nekakav stupanj savršenstva, nego sam Isus. Kad se duša zaljubi u svoga Spasitelja, kad joj on postane važan, onda se počne zanimati za njega, i za njegovu nauku, stil života, krjeposti te ga želi slušati i njemu se suobličiti. Misaona molitva ili meditacija dovodi dušu upravo u tu situaciju gdje ona postane svjesna same sebe i Boga kome se obraća. U meditaciji vjernik motri Isusa ili neku od istina vjere, osobno razgovara s Bogom i zadržava se s njim u ljubavi. On se nasamo zadržava s Bogom, iskazuje mu svoju ljubav, zahvalnost, poštovanje, budi čine vjere i ufanja, iskazuje svoje potrebe, muke, radosti, očekivanja. A vjerniku koji meditira svetac poručuje: „Pazite da ne budete previše aktivni u meditaciji, ne ostavljajući dovoljno prostora Božjem djelu, koji čini svoje djelo samo u miru“ (PKM 137).
Sv. Ljudevit, svjestan učinkovitosti meditacije, a na poseban način meditacije otajstava svete krunice, svesrdno potiče vjernike na tu molitvu koja donosi velike duhovne koristi onima koji je prakticiraju: „Na usmenu molitvu treba dodati i mislenu jer ona prosvjetljuje duh, raspaljuje srca i priprema dušu da bude sposobna poslušati glas Mudrosti, kušati njezine slasti i posjedovati njezino blago. Osobno ne nalazim ništa moćnijega da u naše duše privuče kraljevstvo Božje, vječnu Mudrost, od združene mislene i usmene molitve dok molim sveti ružarij razmišljajući o petnaest otajstava koja su u njemu sadržana“ (LJVM 193).

Bernhard Haring jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih teologa moralnog bogoslovlja našeg stoljeća piše: “Presveto Isusovo čovještvo mora se častiti klanjanjem (latrijski); jer je, zbog osobnog sjedinjenja, ispunjeno slavom božanstva. Krist, naš proslavljeni Gospodin čija je sveta Muka najveća objava Božje ljubavi, sja u punini stvarnosti u Očevoj slavi, i stoga traži našu klanjalačku ljubav s posebnog naslova njegove Muke, koja za sve nas znači put prema nebeskoj slavi i prema pravom klanjanju Božjem veličanstvu u slavi i ljubavi” ( Kristov zakon II, Zagreb 1980., st.168.).

„Kako bih te još više potakao da prigrliš ovu pobožnost velikih duša, dodajem da nas molitva krunice s razmatranjem otajstava postupno vodi do savršenog poznavanja Isusa Krista, čisti naše duše od grijeha, po njoj pobjeđujemo sve naše neprijatelje, olakšava vršenje krjeposti, raspaljuje u nama ljubav prema Isusu, obogaćuje nas milošću i zaslugama, daje nam sredstva da s Bogom i s ljudima izravnamo sve naše dugove te na kraju zadobijemo svaku vrstu milosti. Spoznaja Isusa Krista je znanost kršćana, znanost spasenja. Ona nadmašuje, kaže sv. Pavao, sve ljudske znanosti po vrijednosti i uzvišenosti i to zbog dostojanstva svojeg predmeta koji je Bogočovjek, pred čijim je licem cijeli svemir samo jedna kap rose ili jedno zrno pijeska; zbog koristi, budući da nas ljudske znanosti ispunjavaju samo dahom ispraznosti i dimom oholosti; zbog njene potrebe, budući da je nemoguće spasiti se bez poznavanja Isusa Krista, dok će onaj tko ne poznaje sve druge znanosti, ali je poučen u spoznaji Isusa Krista, biti spašen. O blagoslovljena krunice, koja nam daješ ovo znanje i spoznaju Isusa Krista potičući nas da razmišljamo o njegovom životu, muci, smrt i slavi! Kraljica od Sabe zadivljena Salamonovom mudrošću, uskliknu: „Blago tvojim ljudima, blago ovim tvojim slugama, koji su neprestano pred tobom i slušaju tvoju mudrost“ (1 Kr 10, 8). Blaženiji su vjernici koji pozorno razmišljaju o životu, krjepostima, patnjama i slavi Spasiteljevoj zato što na taj način rastu u savršenoj spoznaji njega, a baš u tome se sastoji vječni život“ (usp. Iv 17, 3) (TSK 81-82).
O kojim temama sv. Ljudevit predlaže razmatrati? Kao što smo vidjeli prvenstveno o otajstvima života Isusa Krista u svetoj krunici koja učiteljstvo Crkve s pravom naziva „sažetkom cijelog Evanđelja.“82 Sveti misionar poziva na meditativno čitanje Svetog pisma. U pjesmi u kojoj kao da nam govori samo svjetlo vjere, Montfort piše: „Tražite me u Evanđelju, skriveno sam u svakoj njegovoj riječi. Potrebno je ponizno i pokorno srce da bi me se u Evanđelju otkrilo“ (P 6, 37). Misionar koji je i sam plodni pisac, preporučuje i duhovnu literaturu: „Osim Svetog pisma čitam pobožne knjige, čija je nauka čista i puna ljubavi“ (P 139, 56).
Naravno da nama danas za meditaciju mogu poslužiti i spisi sv. Ljudevita koji su među najviše objavljivanima u Crkvi i duhovno su obogatili veliki broj vjernika diljem svijeta. Sam svetac dok je pisao imao je svijest o tome: „Evo mojih pjesama i mojih stihova. Ako nisu lijepi, barem su dobri, ako i ne miluju uši, pjevaju u rimama o velikim čudima. Pa i ako su samo za malene, nisu zato manje vrijedni, ako su to obični stihovi, nisu zato manje spasonosni. Čitajte ih i pjevajte, istražujte i meditirajte o njima, ne tražite u njima uzvišenog pjesničkog duha, nego istinu o kojoj pišem. Propovjednici, iz mojih pjesama možete crpsti za vaše propovijedi, ja sam ispekao stvari kako bih vam pomogao, dopalo vam se. Evo tema za molitvu, vjerujem da to s pravom govorim, jer često jedan stih, jedna rima utiskuju neku istinu u srce. Svaka riječ stiha mora biti bogata značenjem kako bi se o njoj moglo meditirati, zadržati u sjećanju kao cvjetić slave“ (P 2, 39-45).
Montfort preporučuje i razmatranje o klasičnim temama katoličke tradicije koje je on detaljnije razrađivao i predlagao u pučkim misijama kao jedno od sredstava obraćenja: „Služim Bogu svim svojim srcem, on je moja slava i moja sreća. Razmatram u njegovoj prisutnosti o smrti i sudu, nebu i njegovoj nagradi, paklu i njegovoj kazni, vječnoj slasti, vječnoj muci“ (P 139, 11). Mnoge propovijedi i pjesme koje je Monrfort pastoralno redovito koristio govore o tim temama.
Montfort na poseban način preporučuje meditiranje muke Kristove. Sv. Ljudevit je duboko uvjeren u duhovnu učinkovitost te vrste meditacije koja je duboko označila njegov duhovni put i spise. Dosta je samo spomenuti 13. i 14. poglavlje Ljubavi vječne Mudrosti, Pismo prijateljima Križa, brojne pjesme na temu muke Kristove, a pozivanje na tu meditaciju je prisutno i u svim drugim djelima. Muka Isusova je najviši dokaz i ostvarenje njegove ljubavi prema svakom čovjeku i upravo zbog toga su sveci u razmatranju o njoj pronalazili duhovnu hranu i drugima je preporučivali, pa tako i Montfort:

„Život Isusa Krista je bio glavni predmet izučavanja svetaca. Oni su razmišljali o njegovim krjepostima i patnjama i tako su stigli do kršćanskog savršenstva. Sv. Bernard je počeo s takvim pobožnim vježbama i ustrajao u njima do kraja: „Od početka mojeg obraćenja, kaže, napravih jednu kiticu miomirisne pomasti, sastavljenu od muke mog Spasitelja i postavih je u soje srce misleći na bičeve, trnje i čavle njegovih muka. Potrudih se čitavom dušom razmatrati svaki dan o tim otajstvima. To je isto tako bila vježba mučenika. Mi se divimo načinu na koji su oni znali pobijediti najokrutnije muke. Ali otkuda je mogla doći, primjećuje sv. Bernard, ta divna ustrajnost mučenika ako ne od rana Isusa Krista o kojima su oni često razmišljali? Gdje je bila duša ovih velikodušnih i jakih ljudi, kada je tekla njihova krv i kada su njihova tijela bila zlostavljana tjelesnim mukama? U ranama Isusa Krista! I te rane su ih učinile nepobjedivima“ (TSK 71).
„Sveti Augustin tvrdi da nema plodonosnije i za spasenje korisnije pobožne vježbe od čestog razmatranja muke našeg gospodina Isusa Krista. Bl. Albert Veliki, učitelj sv. Tome Akvinskoga znao je po objavi da jedan kršćanin zadobije više zasluga jednostavnim prisjećanjem, ili meditacijom Isusove muke, nego posteći o kruhu i vodi svakog petka tijekom cijele godine, ili bičujući se svaki tjedan ili moleći svaki dan psaltir. Koja će onda biti zasluga svete krunice koja podsjeća na cijeli život i muku našega Gospodina Isusa Krista? Gospa je jednog dana objavila bl. Alanu de la Roche da poslije svete misne žrtve, prvog i živog spomen-čina muke našega Gospodina, nema uzvišenije i zaslužnije pobožnosti od krunice, koja kao drugi memorijal predstavlja život i muku Isusovu“ (TSK 88).
Poteškoće kod razmatranja
Kad se odlučimo moliti, napadaju nas mnoge poteškoće, bezbrojne »rastresenosti«, nemogućnost da se održimo u Božjoj nazočnosti, pospanost… Jedan od razloga je i to što ne znamo da vježbanje u razmatranju vodi do jednostavnijih ili viših oblika molitve? Duhovni pisci ističu kako je potrebno početi s razmatranjem.
Tko se hoće posvetiti nutarnjoj molitvi mora početi razmatranjem. To je redoviti put. Ne smije ga svojevoljno napustiti dokle god mu odgovara. Osobitost je razmatranja da pročišćava i bistri pamćenje i razumijevanje duhovnih stvarnosti, jača i vodi do usvajanja temeljnih kršćanskih uvjerenja. Potrebno je da te dvije moći, koje su oči naše duše, budu najprije duhovno sređene. Pamćenje treba neprimjetno osloboditi od nekorisnih i štetnih misli, a ispuniti ga svetim sadržajem. Razum treba da tim svetim mislima bude rasvijetljen, o njima osvjedočen, u njih uvjeren. Tada će volja krenuti prema dobru što joj ga razum pokaže i prihvatit će ga to jače što joj jasnije predoči njegovu uzvišenost.
Takav raspored umnih sposobnosti zahtijeva prirodni red što ga je Bog utisnuo u dušu. Zaslijepljenost i neosjetljivost mnogih ljudi prema vjeri dokazuje nam potrebu razmatranja i nužno dovođenje u red umnih moći. Ti ljudi ne znaju ili ne žele razmatrati. Njihovo vjersko znanje redovito je površno. Pamćenje im je još od djetinjstva napunjeno ispraznim ili barem za spasenje nekorisnim spoznajama. Razum im je prožet neispravnim i opasnim načelima. I one najpotresnije vjerske istine ne djeluju na njihovu dušu jer u njih slabo vjeruju i nikada o njima ozbiljno ne razmišljaju. Nisu im potpuno nepoznata otajstva o Bogu-Čovjeku, ali ih ona ne diraju; ne nastoje ih produbiti. I sam Bog im je stranac.
Naslućuju ga u nekoj beskrajnoj udaljenosti koja ga gotovo potpuno skriva njihovu pogledu. Zanima ih samo razgovor o zemaljskom. Htjeti ih odvesti od tih misli značilo bi otkinuti im djelić tkiva. Svete nam istine postaju bliske i donekle shvatljive samo ako ih često i dugotrajnije razmatramo. Bila bi utopija ne htjeti započeti razmatranjem ili ga kratko obavljati te na početku preuzetno nastojati postići uzvišeniji stupanj nutarnje molitve, osim ako se nalazimo u nekoj vrsti nemogućnosti umovanja ili ako nas je Bog zarana obdario posebnom milošću.
Budući da je razmatranje razgovor s Bogom, moramo se usredotočiti na Boga koji je u nama, u našoj nutrini. Zbog toga je važno za razmatranje pronaći vrijeme i prostor da nas ništa izvana ne uznemiruje i ne rastresa. Ako u duši imamo neke poteškoće ili radosna iščekivanja, tjeskobe ili strah dobro je nakon znaka križa i početnog sabiranja to predati Gospodinu. Mnoge duše se uznemiruju i boje se da neće napredovati na duhovnom putu jer ne uspijevaju kako bi željele u svakodnevnoj meditaciji, usprkos što se istinski zalažu oko toga. Ne smijemo se obeshrabriti. Ne treba isticati lakoću razmatranja. To bi vjerojatno bio najsigurniji način da se izgubi hrabrost, jer je za svo razmatranje potrebna škola strpljivosti, ustrajnosti i poteškoća koja vodi putem sazrijevanja. Razmatranje je teško, ali duhovno učinkovito. Napasnik će vam došaptavati tisuće drugih tobože važnijih poslova, uznemirivat će vas s tisuću misli koje ili uopće ne spadaju na stvar, ili su zle. Razmatranje je blagotvorno jer je teško. Duša se kuje, prekaljuje u toj teškoj vježbi, Bog blagoslivlja i svojim milostima prati onoga koji iz ljubavi prema njemu odvažno i velikodušno nastoji oko razmatranja cijeli svoj život. Glavne poteškoće u razmatranju su rastresenost i suhoća.
Svetac je toga svjestan te nas upozorava: „Pazite, nemojte propustiti meditaciju pod izgovorom da ste rastreseni, uznemireni, da vam je dosadno, ili jer vam se čini beskorisnom, da ste odveć obične osobe kako biste je razumjele, da se ne osjećate pozvani na nju i da imate poziv za ručni rad i aktivnost, a sigurno ne za kontemplaciju i meditaciju. To su napasti zloga duha“ (PKM 135).
Posebna poteškoća za sve duše kod razmatranja je RASTRESENOST. Duša kuša istinsku želju i ulaže napor da bude prisebna, ali kuša čudne sljedove misli i slika koje proizlaze iz mašte i uznemiruju je. U biti radi se na neki način posljedica rada naših osjetila, dnevnih zauzetosti i briga uz svu prirodnu nestalnost mašte. Kao posljedica toga često nastupa dosada pa se javljaju i druge slabosti duše kao što su umor, sumnje u vlastitu molitvu, tupost, preosjetljivost na vanjske događaje, šumove, buku i okolinu.
Postoji rastresenost za koju nismo odgovorni i rastresenost za koju smo sami odgovorni. Rastresenost za koju nismo odgovorni je ona koja nam dolazi radi asocijacije misli, slika koje se bude u mašti, uspomene na nekog prijatelja, sjećanje na neki kraj, obitelj, itd. I tu nije potrebno ništa drugo, nego otkloniti nezgodnu misao i let duha usmjeriti na predmet razmatranja. Ima i takvih rastresanosti koje dolaze u vezi s redovitim poslovima pa i poslovima u apostolatu.
Najviše vremena treba za otjerati te nezgodne misli. Tjerati? Nezgodne misli? – pitat ćete. Naprotiv, zašto ih ne bismo iskoristili i doveli ih u vezu s Bogom? Ne bi li to bio sjajni način da nam razmatranje bude povezano sa stvarnim djelovanjem? Nije li to najbolji lijek protiv rastresenosti i pospanosti, koje često smućuju naša razmatranja? Kao što svako pravilo ima iznimaka, tako ih može biti i ovdje. Ne bi nam bilo zabranjeno razmišljati o našem djelovanju ako bi nam se ono toliko nametalo da bismo bili nesposobni odbaciti od sebe te i takve misli. Tada ćemo moliti za bolesnika kojeg ćemo pohoditi, za djecu s kojima ćemo raditi, posao i ljude koje ćemo susresti. Postoje, konačno, i opasne rastresenosti. Ne moram spominjati da Bog pripušta đavlu da nas smeta i za vrijeme razmatranja. Najrazličitije uspomene i slike najdublje pohranjene u našoj duši, iznenada iskrsavaju i posve zorno se redaju pred našim očima.
Radi li se tu o nečistim mislima koje nam nadahnjuje đavao? Da, ima sigurno i takvih koje su opasne i nije rijetko da su časovi razmatranja zatrovani i takvim mislima. Od toga nisu bili izuzeti ni sveci. Ali to nije sve. Svojom posebnom brigom, posve opravdanom, da se skrupulozno zaštitimo od svih nečistih misli izloženi smo također opasnosti da si lako opraštamo druge misli i druge loše poticaje koji nam se bude u duši. Zle misli, opasne rastresenosti, osjećaji protiv ljubavi, poslušnosti, poniznosti. Opasno je raspoloženje ako se čovjek u razmatranju bavi sam sobom, tuži se sam sebi, preživa sve moguće uvrede i sprema u razmatranju strjelice koje će odapeti čim mu se za to pruži zgodna prilika. Budimo budni da istjeramo svaku misao koja nije evanđeoska, ali isto tako ne oklijevajmo obračunati se i sa svakom drugom vrstom nečistoće koja prlja ljudsko srce kao što je zavist, srdžba, želja za osvetom, za gospodstvom, itd. Svetac poručuje:

„Mrzi svoju maštu i pamćenje odbacujući loše predodžbe, nekorisna sanjarenja i tlapnje, isprazne, opasne ili barem beskorisne zamisli iz prošlosti ili budućnosti. Isprazni svoje sjećanje od svega što nije Božja prisutnost“ (MS 3, 21-22).
Obično gledamo na rastresenost kao na jedno neizbježno zlo, kao na slabost koja je nužno vezana uz našu ljudsku narav. Skloni smo da si sve u toj stvari lako oprostimo i da jednostavno kažemo kako se tu ništa ne može učiniti. No za rastresenosti smo izravno odgovorni ako ih prihvatimo svojom voljom. Neizravno smo odgovorni za svoje rastresenosti ako ne pazimo na sabranost, ako ne obavljamo pripravu za razmatranje.
Općenito je teško razmatrati ako ne pazimo na sabranost pa zanemarujemo svoje pobožne vježbe, obavljamo ih manjkavo, ako na njih dolazimo prekasno ili ih ne obavljamo kako treba, ako dopustimo da nam mašta luta bez uzda, bez duha mrtvenja i bez molitve, ako ne pazimo na šutnju u svim njezinim oblicima, ako ne provodimo aktivni nego grozničavi život, i ako mirno i pobožno ne završimo svoj dan. Nemojmo se čuditi ako u tom slučaju opazimo da nam duševne moći bježe u času kad bismo ih htjeli usmjeriti na Boga. Montfort ovu duhovnu dinamiku primjenjuje na meditaciju krunice, ali ona se odnosi i na svaku drugu vrstu meditacije.
„Da bismo dobro molili, nije dovoljno iznijeti svoje prošnje moleći krunicu, najljepšu među molitvama. Naime, potrebna je i velika usredotočenost, jer Bog više sluša glas srca nego glas koji dolazi s usana. Kada bismo molili svojevoljno rastreseni time bismo iskazivali veliko nepoštovanje prema Bogu, što bi učinilo neplodonosnim molitvu naše krunice, a nas ispunilo grijesima. Možemo li očekivati od Boga da nas sluša, ako mi sami sebe ne slušamo?
Zar dok molimo, strahopoštovanja dostojno Božje Veličanstvo, koje promatra zemlju i na njoj pobuđuje strepnju, da se namjerno zabavljamo trčkarajući za leptirom? To bi značilo da želimo udaljiti od sebe blagoslov ovog velikog Gospodina, te tako riskirati da padnemo u prokletstvo kojim on prijeti onima koji nemarno čine djela Božja. Proklet bio tko nemarno obavlja djela Božja (usp. Jr 48, 10). Istina, nije ti moguće moliti krunicu bez makar jedne nenamjerne rastresenosti. Naprotiv, jako je teško izmoliti i samo jednu Zdravomariju, bez da nam, uvijek nemirna mašta, ne oduzme mrvicu naše pažnje. Ali je ipak možeš moliti bez namjernih rastresenosti, te moraš unaprijed poduzeti sve potrebno za očuvanje pažnje i smanjivanje nenamjerne rastresenosti.
Da bi to postigao, uđi u Božju prisutnost, zamisli da te promatraju Bog i njegova sveta majka, da anđeo čuvar, koji je tebi s desna, prikuplja tvoje Zdravomarije, ako su dobro izmoljene, kao jednako toliko ruža kojima će načiniti krunu Isusu i Mariji.Potom zamisli da tebi s lijeva obilazi đavao, tražeći da proždere tvoje Zdravomarije, ako su izmoljene bez pažnje, pobožnosti i čednosti, te da ih zabilježi u knjigu smrti. Pogotovo, nemoj zaboraviti prikazati pojedine desetice na čast otajstava, niti tijekom kontemplacije nemoj zaboraviti sebi predočiti našega Gospodina i njegovu svetu majku u otajstvu kojeg kaniš častiti. Nijedna molitva ne donosi toliko zasluga duši, niti više slavi Isusa i Mariju kao dobro izmoljena krunica. Ali ipak, teško ju je moliti onako kako bi trebalo i potrebno je mnogo truda da se u tome ustraje, upravo zbog posebnih rastresenosti koje se skoro prirodno javljaju uslijed neprestanog ponavljanja iste molitve.
Kada se moli mala služba Marijina ili sedam psalama, ili druge molitve, raznolikost izraza i različitost riječi zaustavljaju maštu i preporađaju duh tako pomažu duši dobro moliti te molitve. Ali u krunici koja zahtjeva neprestano ponavljanje Očenaša i Zdravomarije uvijek u istom obliku, vrlo je teško ne dosađivati se ili čak i ne uspavati se ili ne napustiti molitvu svete krunice i potražiti kakvu drugu ugodniju i manje dosadnu molitvu. Stoga, ako želimo ustrajno moliti krunicu moramo imati neusporedivo dublju pobožnost od one koju zahtjeva bilo koja druga molitva, pa i sam Davidov psaltir. Povećanju poteškoća pridonose bilo naša prevrtljiva mašta koja gotovo nikad ne miruje, bilo zloba đavla koji neumorno pokušava odvući našu pažnju i spriječiti nas u molitvi.
Što sve zlobni duh nije spreman učiniti protiv nas kada vidi kako smo odlučni moliti krunicu s nakanom da predusretnemo njegove zamke? Uvećava našu urođenu slabost i našu lijenost prije nego li i započnemo moliti, povećava dosadu, rastresenost i umor. Ukratko, tijekom molitve nas opsjeda sa svih strana kako bi mogao nakon što izmolimo krunicu s mnogo napora i rastresenosti izrugivati nam se i govoriti: „Tvoja molitva ništa ne vrijedi; tvoja krunica nema nikakvu vrijednost, bilo bi ti bolje da si radio, bavio se svojim obvezama. Ne uočavaš li da gubiš vrijeme rastreseno brbljajući usmene molitve, dok bi s pola sata provedenih u meditaciji ili čitajući kakvu dobru knjigu postigao mnogo više koristi? Sutra kada budeš manje pospan, molit ćeš pažljivije. Ostatak krunice ostavi za sutra!”
Na taj način đavao uspijeva svojom lukavošću nagovoriti te da zapostaviš cijelu krunicu ili jedan njen dio, da zamijeniš krunicu drugom molitvom ili da je barem odgodiš. Ne vjeruj mu, dragi subrate krunice, i ohrabri se ako je tijekom cijele krunice tvoja mašta bila ispunjena rastresenošću i čudnim mislima koje si, čim si ih uočio, pokušavao odagnati što si bolje mogao. Tvoja je krunica toliko bolja koliko je zaslužnija; ona je toliko zaslužnija koliko je teža; toliko je teža koliko je manje prirodno duši ugodna, i više uznemirivana dosadnim mravima i mušicama koje lutaju bez reda i protivno tvojoj volji vrte se u mašti te ne dopuštaju duši da uživa u onom što govori niti da se odmori u miru. Čak i onda kad se moraš boriti protiv rastresenosti tijekom cijele krunice, bori se hrabro s oružjem u ruci, to jest nastavi je moliti iako bez ikakve slasti ili osjetne utjehe. Bit će to strašna, ali i spasonosna bitka za vjernu dušu. Naprotiv, ako položiš oružje, to jest ostaviš svoju krunicu, biti ćeš pobijeđen. I tada će te đavao koji je trijumfirao nad tvojom voljom, ostaviti na miru, ali na sudnji dan spočitavat će ti tvoju malodušnost i nevjernost.
Onaj koji je vjeran u malim stvarima, vjeran je i u velikim (Lk 16, 10). Onaj koji vjerno potiskuje male rastresenosti tijekom vrlo kratke molitve, taj će biti vjeran u velikim stvarima. Ništa nije sigurnije od ovoga: to su riječi Duha Svetoga! Hrabro, dakle, vi dobri sluge i vjerne sluškinje Isusa i njegove svete majke koji ste odlučili svakog dana moliti krunicu! Neka vas nikada mnogobrojne mušice, nazovimo tako rastresenost koja vas muči tijekom molitve, ne uspiju podlo navesti na to da napustite druženje s Isusom i Marijom u kojem se nalazite dok molite krunicu. Malo kasnije ću vam predložiti nekoliko načina kojima možete umanjiti rastresenost“ (TSK 119-125).
Kao što je vidljivo iz citiranog teksta, rastresenost ne samo da ne priječi razmatranje, nego može biti duhovno učinkovita. U duhovnoj utjesi, pogotovo na počecima duhovnog života, duša može i u osjećajima kušati milinu, ljepotu i slast Božje ljubavi te polet u njegovu služenju. Međutim, taj osjećaj koristi i užitka, duhovnih naslada i radosti nije čist. Duša je u takvom stanju još uvijek sebična i usmjerena na sebe, još je nepočišćena, sklona grješnim navikama, ispunjena posljedicama grijeha, navezana na samu sebe, svoje užitke, neuredne strasti.87 Svetac pozitivno cijeni duhovne utjehe, ali želi i traži slobodu duše od materijalne ili duhovne navezanosti: „Ne navezujte se ni na koje dobro ma kako sveto bilo: nutarnje ili vanjsko, duhovno ili tjelesno“ (MS 1, 2). U svakoj vašoj molitvi hranite se koliko je više moguće čistom vjerom, ne oslanjajući se na vidljive i sjetilne stvari. Cijenite duhovne doživljaje, ali nemojte više sebe cijeniti ako biste ih imali, niti smatrajte da je sve izgubljeno kada ih više ne zamjećujete“ (PKM 136).
Bog nakon početnog perioda duhovnog života počinje u jednom trenutku povlačiti svoje darove osjećaja koristi, užitaka i duhovnih naslada. Duša ostaje u suhoći i zbunjenosti, u nemogućnosti da moli kao što je prije molila, bez poleta za duhovnim stvarima kao prije. Sve to Bog čini iz čiste ljubavi jer duša počinje duhovno rasti te joj on pokazuje da je uz njega i njegovu slavu više ili manje neprimjetno tražila sebe i svoje probitke. Sada u poteškoćama treba malo po malo naučiti ostavljati sebe, umirati sebi i usmjeriti se isključivo na Boga samoga.
Kontemplativnoj redovnici Katarini, vlastitoj sestri Luizi, svetac piše: „A sada ima li izgleda da će mu ova žrtva biti savršeno po volji, ako nije potpuno očišćena od svih pa i najmanjih mrlja? Sveti nad svetima vidi mrlje i ondje gdje stvorenje vidi samo ljepotu. Često njegovo milosrđe pretječe pravdu te nas čisti“ (Pis 17).
Dakle obično u svetačkoj i pobožnoj tradiciji gledamo na rastresenosti kao na jedno neizbježno zlo, kao na slabost koja je nužno vezana uz našu ljudsku narav. Skloni smo da si sve u toj stvari lako oprostimo i da jednostavno kažemo: «Tu se ništa ne može učiniti». No ista tradicija uči postoje i rastresenosti smo izravno odgovorni ako ih prihvatimo svojom voljom.

Neizravno smo odgovorni za svoje rastresenosti; ako ne pazimo na sabranost, ako ne obavljamo bližu pripravu, ako ne obavljamo neposrednu pripravu, ako nemamo pred sobom teksta.
a) Ako ne pazimo na sabranost pa zanemarujemo svoje vježbe, obavljamo ih manjkavo, ako na njih dolazimo prekasno ili ih ne obavljamo kako treba, ako dopustimo da nam mašta luta bez uzda, bez duha mrtvljenja i bez molitve, ako ne pazimo na šutnju u svim njezinim oblicima, ako ne provodimo aktivni nego grozničavi život, i ako mirno i pobožno ne završimo svoj dan. Nemojmo se čuditi ako u tom slučaju opazimo, da nam duševne moći bježe u času kad bismo ih htjeli usmjeriti na Boga.
b) Ako ne obavljamo bližu pripravu. Poslije će biti govora o pripravi, o toj važnoj točki dobrog razmatranja. Recimo sada samo toliko, da je to vrlo teško, i da je to vježba volje, koja ima veliku posvetnu ulogu. Nije lako posvetiti pet ili deset minuta pripravi za razmatranje, kada se navečer vratimo u sobu umorni i iscrpljeni dnevnim poslovima. Velika je napast da legnemo, da malo “prelistamo” novine ili kakvu zanimljivu knjigu. Oprijeti se toj napasti i svaki dan dati pred tim prednost pripravi za razmatranje zaslužila bi nam dragocjenih milosti u duhovnom životu.
c) Ako ne obavljamo neposrednu pripravu. Po kojoj god metodi obavljali svoje razmatranje, uvijek se moramo na početku staviti u Božju prisutnost. Moje će razmatranje ponajčešće vrijediti toliko, koliko bude vrijedio čin kojim se stavljam u Božju prisutnost, koji treba obaviti odmah na početku.
Ako imam temu za razgovor s Bogom, dobro. Ako imam pri ruci tekst ili knjigu koja će držati na uzdi moje misli, jer inače postoji opasnost, da odlutaju, još bolje! Ali sve to, kao i različite metode, samo su sporedne stvari. Bitno je da se stavimo u prisutnost Nekoga, pred jednu Osobu. Nije li molitva časoslova najljepša priprava za razmatranje? Kad bi se ona sastojala samo iz onog “Bože, u pomoć mi priteci”, kojim privlačimo na se pogled Božji, već bi time bila najljepša priprava. Nadodamo li još i Antifonu Blaženoj Djevici, pa čin kajanja i ljubavi, pa jedan bratski Dođi Duše Presveti, bratski jer bih želio, da ga ne molite samo za sebe, nego i za svu svoju braću pa koja Zdravo Marija, onda možemo prijeći na razmatranje.
d) Ako nemamo pred sobom teksta. Doći na razmatranje bez knjige, bez bilježnice, znači već unaprijed pristati na rastresenost. Razmatranje nije studij, nije ni pobožno štivo. Ali kako nitko ne zna kamo ga može odvesti njegova mašta, osnovna razboritost traži da čovjek ima u rukama tekst koji će mu pomoći u težim časovima. To će biti i razboritije i poniznije.
Jedan od razloga zbog kojeg vjernik napušta meditaciju je taj što je za mnoge duše željne svijetla i prijateljstva s Bogom, razmatranje često vrijeme SUHOĆE. Naše nam iskustvo kao i duhovnih autori potvrđuju da je to iskušenje vrlo često. Suhoća je jedna od glavnih poteškoća kod razmatranja. Suhoće mogu duže ili kraće trajati, a vode dušu do gubitka radosti u molitvi, povećavaju dosadu i umor, a mogu uzrokovati i glavobolju. Duša se osjeća samom, ostavljenom, potištenom bez žara, a na vidjelo joj izlaze njene slabosti i napasti. S velikim naporom obavlja svoje molitve, a napastovana je da ih potpuno zanemari. Kuša neku vrstu nutarnje tame koja je žalosti, a vodi od bezvoljnosti i gubitka bilo kakvog poleta u životu.
Ovdje treba paziti da se suhoća u molitvi i depresija ne poistovjete. U suhoćama i nutarnjim tamama osoba je usmjerena na Boga i usprkos mučnog nutarnje stanja traži Boga i ustraje na putu vjere, molitve i dobra, dok se depresija doživljava kao nedostatak bilo kakve radosti u životu, nedostatak povjerenja i nutarnja praznina pri čemu se osoba usredotočuje na samu sebe. Zbog toga depresivnim osobama koje imaju s tim većih problema treba pomoć psihologa i psihoterapeuta.
Koliko god mi težili za savršenstvom, koliko god se zalagali da dobro obavimo razmatranje, ne smijemo očekivati da ćemo trajno nalaziti istu lakoću, istu pobožnost. I najgorljivijima se događa da im ova sveta vježba nekad bude bez ugode, bez svjetla, bez utjehe. Nelagodnost može biti posljedica njihova neraspoloženja, a može biti učinak zlobe zlog duha ili čak Božja kušnja. Mašta im se ne uspijeva zaustaviti ni na čemu, tisuću im misli obuzima dušu, srce im je rastrgano nebrojenim željama, mnoštvo ih napasti opsjeda.

No neka vjernici znaju da im sve to pred Bogom ne umanjuje vrijednost molitve i njihovu zaslugu. Što budu manje zadovoljni sobom, Bog će biti zadovoljniji s njima. Odista, takva im molitva zapravo neće biti razmatranje jer nisu mogli oblikovati ni misli, ni osjećaje. Ali će biti molitva nastojanja i borbe. Njihova će im ustrajnost u strpljivu podnošenju tako mučnog duševnog stanja, ako ne prekinu molitvu, donijeti više koristi duši nego najbolje razmatranje. Ovakva ih kušnja ne smije zastrašiti. Bit će odmjerena prema njihovim snagama i milostima koje im Bog pruža.
Neka ne budu potišteni, naprotiv neka se raduju što se nalaze u takvu stanju. Mogu na savršeniji način posvjedočiti svoju vjernost. Neka odviše ne žele otkriti razlog nastale promjene u sebi. Neka se radije ponize i potpuno predadu Božjoj volji, neka se samo uzdaju u Boga i žarče traže pomoć njegove svemoćne milosti.
Ako se tako budu vladali, spoznat će vlastitim iskustvom da će im suhoće i kušnje u molitvi biti jednako korisne kao i prosvjetljenja i utjehe što se po molitvi primaju. To je sredstvo kojim se Bog redovito služi da dušu oslobodi privezanosti uz nju samu te je tako raspoloži za primanje većih milosti i osposobi za savršenija nadahnuća.
Općenito se zna reći da je suhoća kušnja koju su imali i sveci, da je moramo prihvatiti sa sinovskim predenjem, isto tako da treba reći da uzrok suhoće nije uvijek volja Božja. Ako se osoba ozbiljno ne brine za svoj duhovni život, ne bdije nad padovima u lake grijehe, ne pazi da ne usvoji načela svijeta protivna duhu Evanđelja, sigurno će teže razmatrati te da će ona biti u suhoći. U ovom slučaju, osoba da bi dobro molila, treba izaći pred Bogom iz odgovorne mlakosti. A duhovna suhoća dolazi isključivo iz razloga što nas Bog želi iskušati, poniziti, očistiti. Čovjek mora iskreno činiti što može. Ne smijemo činiti svojevoljno lagani grijeh, niti svojevoljne navezanosti uz sjetilna dobra radi kojih bismo se udaljavali od Boga. Nema više ni svojevoljnih neurednih želja i osjećaja koji se podržavaju vidom. Nema ni žalosti što čovjek osjeća samoljublje. Brižno sprema svoje razmatranje, sabire se, ali to je uvijek ili ponajčešće uzalud. Ipak čovjek čuva iskrenu želju da služi Bogu i žrtvuje se u njegovoj službi.
Sv. Alfona Liguori uči: „Ispovjednici trebaju imati ovu skrb posebno kada se penitenti nalaze u suhoći duha. Na početku kada se duša daje na duhovni život, Gospodin običava obradovati je posebnim svjetlima, suzama i sjetilnim utjehama, ali nakon nekog vremena običava zatvoriti venu kako bi kušao vjernost duše, i uzdigao naviše savršenstvo odvajajući je od sjetilnih slasti na koje se lako duša naveže s nekom nečistoćom i manom sebeljublja.
Sjetilne utjehe, pa i nadnaravne privlačnosti su dobra i darovi Božji ali nisu Bog, te On da bi odvojio svoje ljubljene duše od samih njegovih darova, kako bi došle do toga da ljube čistom ljubavlju samog darovatelja, Bog učini da ne nalaze više u molitvi prijašnje utjehe nego dosadu, suhoću, muku i ponekada napasti.
Neka najviše ispovjednik pazi da ohrabri ove progonjenije duše da ne napuste molitvu i preporučene pričesti. Neka im kaže ono što tvrdi sv. Franjo Saleški da vrijedi pred Bogom jedan gram molitve u suhoći više nego sto kilograma u utjesi. Tko ljubi Boga zbog utjehe, ljubi više utjehu od Boga samoga, a uistinu dokazuje da ljubi kad ga traži bez utjehe. (Kako se treba ponašati ispovjednik u vodstvu duša, 1)
„Kada pak govori o suhoći, kako nas lijepo potiče svetica govoreći: «Suhoćom i napastima Gospodin kuša svoje ljubljene. Pa neka suhoća traje i cijeli život, duša neka ne ostavlja molitvu, doći će vrijeme kada će joj sve biti jako dobro nagrađeno». Na drugom mjestu kaže: «Ljubav Božja se ne sastoji u nježnostima nego služenju u jakosti i poniznosti». Duša koja ustraje u molitvi, opirući se grijesima i đavlu, držim za sigurno da će je na kraju Gospodin dovesti u luku spasenja. Đavao zna da je izgubio dušu koja ustraje u molitvi. Tko se na putu molitve ne zaustavi, iako može zakasniti, ali će na kraju stići. Treba napomenuti da su tri čuvara molitve: povučenost, šutnja i odvojenost“. (Kratka vježba za savršenstvo 6)
Kada duša doživljava suhoće istovremeno nema volje za molitvu u određeno vrijeme. Vrijeme za razmatranje smatra dugim i osjeća mlitavost i dosadu, teško govori sam, Bog ne odgovara. Lijek je strpljivost povezana s nadom i ljubavlju volje, duhovnom ljubavlju, bez kušanja te iste ljubavi u osjećajima, čistoćom srca, podržavanjem uzvišenih misli, vjernost vježbama duhovnog života, molitvom i pokorom. Ova suhoća je škola Božjih prijatelja, apostola, a ne samo da nije zapreka nego je istinsko sredstvo čišćenja, duhovnog napretka i rasta. Sv. Ljudevit sa svom svetačkom tradicijom uči: „Nikada ne propusti razmatranje ma kako bile velike muke i suhoće koje u njemu kušaš“ (MS 6, 4).
Primjenjujući istu dinamiku na razmatranje svete krunice te poručuje: „Krunicu treba moliti s vjerom, prisjećajući se Isusovih riječi. Sve što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili i bit će vam (usp. Mk 11, 24). On će ti reći: „Idi, neka ti bude kako si vjerovao” (usp. Mt 8, 13). Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga. Ali neka ište s vjerom, bez ikakva sumnjanja (usp. Jak 1, 6) moleći krunicu, i bit će mu dano. Osim toga, potrebno je moliti ponizno, poput carinika. On je molio klečeći na zemlji, a ne s jednim podignutim koljenom ili u klupi kako više manje rade oholi svjetovnjaci. Stajao je u dnu hrama, ne u svetištu kao farizej; držao je oči prikovane za zemlju ne usuđujući se pogledati prema nebu; nije poput farizeja visoko držao glavu, niti je promatrao uokolo. Udarao se u prsa, priznajući da je grješnik i moleći oprost: Bože, milostiv budi meni grješniku (usp. Lk 18, 13); a ne poput farizeja koji se uznosio zbog svojih dobrih djela i prezirao druge u svojim molitvama.
Čuvaj se, dakle, nemoj nasljedovati farizejevu oholu molitvu, koja ga je učinila još tvrdokornijim i prokletijim. U svojim se molitvama radije povedi za poniznim carinikom, kojemu molitva pribaviše oproštenje njegovih grijeha. Izbjegavaj sve posebnosti i nemoj željeti niti moliti za posebne objave ili izvanredne milosti koje ponekad Bog daruje nekim svecima dok mole krunicu. Dosta ti je čista vjera. Sada kada su Evanđelje, sve pobožnosti i vjerske dužnosti dovoljno utvrđene, potrebna ti je samo vjera. U vrijeme suhoće, odbojnosti ili nutarnje žalosti, nemoj nikada izostaviti ni najmanji dio krunice.
Time bi pokazao svoju oholost i nevjernost. Naprotiv, kao pravi Isusov i Marijin atleta, svejedno moli Očenaš i Zdravomarijo bez da išta vidiš, osjećaš ili uživaš kakvu utjehu; jednostavno u potpunoj suhoći moli svoje Očenaše i Zdravomarije razmatrajući koliko bolje možeš otajstva. Nemoj željeti kolačić ili marmeladu kako to običavaju djeca da bi jeo kruh svagdašnji. Naprotiv, kako bi što bolje nasljedovao Isusa Krista u smrtnoj agoniji, ponekad produži molitvu krunice upravo onda kada moleći osjećaš veće teškoće. Tako će se moći reći i o tebi ono što je rečeno o Isusu: „A kad je bio u smrtnoj stisci, još je žarče molio“ (Lk 22, 44).
Na kraju moli s puno povjerenja koje se temelji na dobroti i beskrajnoj Božjoj darežljivosti te na Isusovim obećanjima. Bog je izvor žive vode koja se izlijeva u srce onog koji moli. Isus, to su Očeva vječna prsa, puna mlijeka, svake milosti i istine. Najveća želja koju Otac ima za nas jest udijeliti nam ove spasonosne vode svoje milosti i milosrđa. Doista, on u molitvi viče: O svi vi koji ste žedni pravednosti, koji tražite Gospodina, dođite na vodu (usp. Iz 55, 1). Dođite i pijte moje vode u molitvi, a ako ga ne molimo, on se žali da smo ga napustili: Oni ostaviše mene, izvor žive vode (Jr 2, 13). Moliti milost od gospodina našega Isusa znači pružiti mu zadovoljstvo, zadovoljstvo veće od onog kojeg osjeća dojilja dok se dijete hrani njezinim mlijekom. Molitva je vodovod Božje milosti i izvor milosrđa Isusa Krista. Ako se u molitvi ne približimo njemu i ne primamo hranu koju nam je pripravio kako bi to trebala činiti sva Božja djeca, on se pun ljubavi tuži. Do sada niste ništa tražili. „Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se“ (Mt 7, 7). S nakanom da u nama pobudi veće povjerenje u molitvu, on se sam za to pobrinuo i uvjerava nas da će nam Otac dati sve što smo tražili u njegovo ime (usp. Iv 14, 13).
Povjerenju trebamo dodati i ustrajnost. Samo onaj koji ustrajno moli, traži i kuca, primit će, pronaći će i ući će. Nije dovoljno moliti mjesec dana, godinu, deset ili dvadeset godina da bismo izmolili neku milost od Gospodina. Ne smije nam dosaditi, treba moliti krunicu do smrti i biti odlučan da ćeš izmoliti ono što tražiš za vlastito spasenje ili umrijeti. Našu ustrajnost u molitvi i povjerenje u Boga treba pratiti spremnost na smrt, sve dok s Jobom ne ponovimo: kad bi me i ubiti htio i dalje bi se u njega pouzdavao i od njega ću očekivati ono što tražim“ (ČTK 142-145).
Bog se služi raznim sredstvima da dovede osobu do zrelosti, do toga da ne traži prvenstveno sebe, svoje utjehe i radosti, nego Boga samoga, a ne Boga zbog utjeha koje nam daruje. U biti sve se svodi na to da Bog hoće odgojiti vjernika za autentičnu sebedarnu ljubav u kojoj je osoba spremna i voljna umirati vlastitom ja i dati prostora drugom sve do križa po uzoru Isusa Krista. Ako vjernik u ljubavi prihvaća put kojim ga Bog vodi onda suhoće, tame i poteškoće u molitvi pred Bogom imaju veliku vrijednost jer su upravo dokaz autentične ljubavi prema Bogu koja ustraje i ostaje usprkos svih poteškoća. O tome svetac tako poticajno kontemplativnoj redovnici, vlastitoj sestri Luzi, piše:
„Draga žrtvo u Isusu Kristu, čista Božja ljubav neka vlada u našim srcima. Veoma sam zahvalan našem dobrom Bogu na milosti koju ti je udijelio da te je učinio savršenom žrtvom Isusa Krista, ljubimicom Presvetoga Sakramenta i nadoknadom za tolike zle kršćane i nevjerne svećenike. Koje li časti za tvoje tijelo da bude žrtvovano na nadnaravni način za vrijeme jednog sata klanjanja pred Presvetim. Koje li časti za tvoju dušu da obavlja na zemlji, bez užitka, bez spoznaje, bez svijetla, bez slave, u samoj tami vjere, ono što na nebu anđeli i sveti obavljaju s toliko užitka i svjetlosti. Koliku li slavu pribavlja mojemu Bogu vjerna klanjateljica na zemlji, ali se tako rijetko susreće, jer svi pa i najduhovniji, hoće da uživaju i gledaju, inače se dosađuju i sustaju. Pa ipak, sama vjera je dovoljna“ (PIS 19).
Svetačka tradicija uči da duše doživljavaju suhoće koje nije uvijek posve providonosne. Moramo li se prepustiti duhovnoj suhoći? Da i ne. Da, ako smo vrlo velikodušni u Božjoj službi i ako ta suhoća u razmatranju nije znak nezadovoljstva našeg Učitelja. Ne, ako nas naše nevjernosti dovode do toga da se bojimo, da se naš Božanski Zaručnik ne može ili ne će sjediniti s nama tako dugo, dok hotimice podržavamo veze koje se njemu ne mile. Duhovni autori uče koji da imamo tri vrste suhoće:
Tjelesna suhoća: Ova dolazi isključivo odatle što nam je život mlak, neumrtvljen, privezan na svjetske stvari, uz sjetilne užitke, uz neuredna čuvstva. Ukratko uz tjelesne strasti. Takav se čovjek slobodno odnosi prema dnevnom redu, šutnji, ljubavi, sabranosti, staleškim dužnostima, poslušnosti i prema samomu Bogu. Naravno da mu je teško u Božjoj prisutnosti, jer mu se čini da ne može disati u jednom tako čistom zraku, u jednom presvetom društvu, u kojem smo bez duha sinovske ljubavi smeteni i plašljivi. Lijek protiv toga je mrtviti svoje strasti, vježbati se gorljivije u nutarnjem životu, odricati se svojih čuvstava i uporno i s puno nade prenositi ta čuvstva od tijela na duh, od svijeta na Gospodina, našega Boga. Dakle lijek je: ispit savjesti, molitva, mrtvenje i pouzdanje.
Duhovna suhoća: Ova dolazi isključivo odatle što nas Bog želi iskušati poniziti, očistiti. Čovjek mora iskreno činiti, što može. Ne smijemo imati svojevoljnog laganog grijeha. Niti ikakvih svojevoljnih navezanosti uz osjetilna dobra, radi kojih bi se otimali Bogu. Nema više ni neurednih želja i osjećaja, koji se podržavaju vidom. Nema ni žalosti što čovjek osjeća samoljublje. Brižno sprema svoje razmatranje, sabire se, ali to je uvijek ili ponajčešće uzalud. Ipak čovjek čuva iskrenu želju da služi Bogu i žrtvuje se u njegovoj službi.
Ali nema volje za molitvu u određeno vrijeme. Vrijeme za razmatranje smatra dugim i osjeća mlitavost i dosadu teško govori sam, Bog ne odgovara.
Lijek je strpljivost povezana s nadom i ljubavlju volje, duhovnom ljubavlju; čistoća srca, podržavanje uzvišenih misli, vjernost vježbama duhovnog života, molitva i pokora. Ova suhoća je škola Božjih prijatelja, apostola.
Mješovita suhoća: Ovamo spada sve što ne možemo uvrstiti u dvije naprijed navedene kategorije a dolazi uslijed različitih uzroka, djelom tjelesnih, dijelom duhovnih,, dijelom svojevoljnih i nesvojevoljnih, slabost, bolest, teške obiteljske prilike, sredina. Ova suhoća, osobito sporadično i kroz neko vrijeme vrlo je česta kod osoba, čija velikodušnost u službi Božjoj nije još stvarna dobra volja i još ne dopire do dubokih žrtava, ustrajnosti, čistoća savjesti i pogleda, i radikalnog odricanja, koje bi nam pomoglo da brzo napredujemo u duhovnom životu. Uslijed ovakvog nepotpunog obraćenja čovjek ostaje u nekom nejasnom stanju.
Ne zadovoljava se time, da odlučno odstrani neuredne privezanosti, nego ih mrtvi površno a da ih ne čupa, ne kida, i spali. Takav osjeća iskrenu želju da služi Bogu i da ga ljubi, ali nikako da zareže u živo meso i da se odrekne svakog užitka, osobito kad vidi da to sigurno ili očito nije grijeh. Radi, ali uvijek jako ljudski. Ostaje u magli s nikakvim ili vrlo površnim ispitima savjesti, Ispunja redovito ili gotovo redovito osrednji program duhovnog života. Lebdi između poziva na sjedinjenje s Bogom i interesa našeg sebeljublja i naših malih strasti. Ne zaboravlja na se, lako klone i padne u očaj. Ostaje ili se oslanja na samog sebe.
Metode razmatranja
Klasični nauk svetačke katoličke tradicije napominje važnost slijeđenja određene metode kod razmatranja.89 Da bismo dobro i uspješno razmatrali, moramo imati na pameti barem tri sljedeća uvjeta: upotrijebiti dobru metodu, obaviti ozbiljno pripravu, ustrajati u odluci i posebnom ispitivanju savjesti. Jednaka je obmana ne držati ništa do metode, kao i biti rob metode. Početnici koji nemaju iskustva, trebaju vođu u razmatranju koji će ih voditi za ruku, a upravo to su klasične metode. A kad postanemo vještiji u tom razgovoru s Bogom, naše će srce poželjeti da se slobodnije razgovara i izražava. Tada bi ga metoda sputavala. Treba, dakle, biti smion da se čovjek okoristi metodom ukoliko mu služi na dobro i da je ostavi kad mu postane zaprekom. Nije potrebno u jednom razmatranju izvesti sve čine koje predviđa stanovita metoda. Još je manje nužno izvoditi ih onim redom kako metoda predviđa. Metoda nam mora pametno pomoći, a ne sputavati našu slobodu. Najbolja metoda razmatranja je ona koju malo pomalo, sam vjernik oblikuje u molitvi na temeljima klasičnih metoda svetačke tradicije.90 Ona će biti dobra, izvrsna, ako se prije toga dugo držalo temeljnih metoda; ako ta vaša, osobna metoda, donosi koristi.
Na početku je potrebno odrediti predmet razmatranja koji može čvrsto zaokupiti maštu, a razumu dati mogućnost da ga raščlanjuje za vrijeme namijenjeno toj svetoj vježbi.
Glavni dio razmatranja sastoji se od djelovanja triju moći. Pamćenje nas podsjeća odabranog predmeta razmatranja, predočuje postepeno duhu njegove različite dijelove. Razum ih promatra: istražuje okolnosti, uzroke, učinke, prosuđuje ih, uspoređuje i primjenjuje na sebe ono što mu može odgovarati, zaključuje što mora činiti, što izbjegavati. Volja, potaknuta razumskim razglabanjem, vlada se prema tim prosudbama: predbacuje sebi nemar, osjeća stid što se je do tada loše služila Božjim dobročinstvima, priznaje svoju nezahvalnost, moli oproštenje, potiče samu sebe da odsada živi načinom koji više odgovara dužnosti, stvara čvrste i velikodušne odluke i obnavlja one što ih je već prije stvorila.
Završetak razmatranja sastoji se od molitava što ih upravljamo Gospodinu da nam odluke postanu plodne. Te se molitve nazivlju razgovorom, jer se tada osjećajno i s pouzdanjem razgovaramo s Isusom Kristom. Iznosimo mu razloge koji ga mogu potaći da nas usliša, a to su slava njegova Oca, ljubav kojom nas voli, cijena njegove krvi, veličina naših potreba. Možemo te molbe upraviti presvetom Trojstvu ili pojedinoj božanskoj Osobi.
U svakom slučaju moramo nastojati da ove molbe budu protkane najdubljim poštovanjem što nam ga ulijeva Božanstvo. Dobro je uz to žarko zazvati pomoć i zagovor presvete Djevice, anđela i svetaca. Nadasve, nemojmo ništa tražiti od Boga a da to ne bude sjedinjeno s Isusom Kristom i po Isusu Kristu Njegovu Sinu, koji mu je jedini savršeno mio. Kad se obraćamo Isusu, uvijek zamolimo Marijin moćni zagovor. Česti zaziv presvete Djevice u našim molitvama oživljuje u nama pouzdanje i donosi nam mnogo milosti.
Kada duša uroni u razmatranje, mora se toliko služiti razmišljanjem i razglabanjem koliko je potrebno da se volja pokrene. U tome je potreban razborit oprez da ne bismo zašli u beskrajna umovanja. Moramo se zadovoljiti malim brojem poticajnih misli. Dovoljno je da se zaustavimo na onima što smo ih pročitali ili čuli iz čitanja. Tada nastojmo da nas obuzmu.
Popratimo ih razumnim činima vjere, razmislimo o svom vladanju, upitajmo se da li smo radili prema uputama tih istina i što ćemo u buduće poduzeti da im ostanemo vjerni.
Djelovanje pamćenja i razuma mora se na tome zaustaviti. Bila bi velika pogreška previše umovati ili se odviše upuštati u istančana razglabanja. To bi više slabilo pobožnost nego je poticalo. Duša se ne hrani neplodnim mislima. Stoga, poslije nego smo razmatrali neke istine ili otajstva, treba da volja proradi i zamijeni umovanje. Nije potrebno odviše uvjeravanja da smo dužni častiti Boga, zahvaljivati mu na dobročinstvima, biti pred njim skrušeni, moliti ga za oproštenje grijeha, iskreno se kajati, čvrsto odlučiti izbjegavati i najmanje svjesne grijehe, osobito one u koje češće upadamo. Ako drukčije postupamo, ako opteretimo svoj duh umovanjem i mnogo misli međusobno povežemo, tada se razmatranje izrodi u mučan i zamoran nauk i prestaje biti molitva.
Potrebno je nadodati da u rasporedu razmatranja nema pravila. A i kad se držimo pravila, treba postupati jednostavno, izbjegavati pretjeranu stegu ili prisilu i ostati slobodna duha. Pravila se razmatranja postavljaju kako odgovara većini vjernika u najopćenitijim okolnostima. No kad se radi o onomu što se zbiva u nutrini duše, tada nikakav propis nije obaveza. Duh Sveti je, naime, vođa duše. On ima bezbroj različitih putova kojima je vodi. Ne smiju se zbog lagodnosti ili mlakosti zabaciti izložena pravila za plodno obavljanje razmatranja. No slobodno je upotrijebiti i drugi način ako nas više privlači ili ako je na korist našem napredovanju.
U vježbi razmatranja djelovanje milosti obično je rjeđe i manje osjetljivo nego u ostalim stupnjevima nutarnje molitve. No ako se osjeti utjecaj milosti, treba mu spremno odgovoriti. Može nam, npr., biti pruženo posebno svjetlo kojim ćemo bolje spoznati neku vjersku istinu (koja tog časa nije predmet našeg razmatranja) ili nam je neka Isusova izreka zasjala jasnije i snažnije, možemo odjednom biti ponukani da pobudimo izvjesna pobožna čuvstva ili da velikodušno stvorimo neke odluke na koje smo se prije mučno odlučivali.
U tim slučajevima shvatimo da su to dragocjeni učinci milosti, da sam Bog govori našem srcu. Moramo tada, dakako, prestati s razlaganjima kako bismo Boga slušali i pripravno otvorili srce njegovim svetim nadahnućima.
Metoda razmatranja francuske škole
Kardinal de Berulle je utemeljitelj francuske škole duhovnosti iz koje će izići veliki sveci kao što su sv. Vinko Paulski, sv. Ivan Eudes, sv. Ivan Batista de la Sale, sv. Ljudevit Marija Grignon Montforski, sv. Margareta Marija Alacoque. Uvođenje u molitvu, poglavito meditaciju, drugi je pedagoški naglasak ove škole duhovnosti sve do razrađivanja praktične metode koju ćemo dolje prikazati. Naglašeno je i štovanje Božje riječi i euharistije do te mjere da je za predstavnike francuske škole duhovnosti Biblija prvi izvor njihova nauka i glavna knjiga molitve, a meditacije, molitve i tekstovi posvećeni euharistijskom otajstvu jedinstvene su ljepote, što je upečatljivo i u spisima sv. Ljudevita.
De Bérulle je jako naglašavao važnost duhovnoga vodstva, a njegovi su sljedbenici to jednodušno prihvatili. Dosta je citirati samo jednu njegovu izreku: „Voditi jednu dušu je voditi jedan svijet.“
Teološka će promišljanja prožimati duhovnost francuske škole sve do razrađivanja praktične metode meditacije koja ima za zadaću oblikovati stil življenja duhovnosti u svakodnevici tipično za tu školu duhovnosti. Način meditacije i pristupa Božjem otajstvu u molitvi postupno vodi dušu do oblikovanja jednoga stila duhovnoga života koji se očituje u spisima i svakodnevnom životu.
Sulpicijanac, pater A. Tanquerey,govoreći da metoda razmatranja dolazi od de Bérulla, Oliera i Tronsona, koji je bio poglavar upravo u vrijeme kada je u Sv. Sulpiciju boravio sv. Ljudevit, sažeo je taj način meditacije ovako:
Priprava za razmatranje: Kod razmatranja ili meditacije uvijek imamo pripravu, i to daljnju, bližu i neposrednu. Daljnja je priprava za razmatranje u biti trajni napor da uskladimo svoj život s evanđeljem po mrtvenju, obraćenju, sabranosti, poniznosti itd. To su preduvjeti za dobro obavljeno razmatranje koje je na početku nesavršeno, a zatim se kreposti sve više ukorjenjuju u duši kako napreduje u meditaciji.
Bliža se priprava sastoji u tome da prije razmatranja čitamo ili slušamo o predmetu o kojem želimo razmatrati. Na tu temu treba misliti, buditi u srcu čuvstva i osjećaje koji su s time u skladu. Potruditi se oko razmatranja gorljivo, pouzdano, ponizno, želeći ljubiti Boga, slaviti ga i postati bolji kršćanin. Tako duša postaje spremna za razgovor s Bogom.
Neposredna priprava, koja je početak razmatranja, sastoji se u tome da se stavimo u Božju prisutnost, da postanemo svjesni Božje prisutnosti koju nalazimo posvuda, a na poseban način u našem srcu i u presvetomu oltarskom sakramentu. Dobro je učiniti čin poniznosti pred Bogom, zazvati Duha Svetoga imajući svijest da sami ne možemo moliti kako treba, tražiti zagovor Majke Božje, sv. Josipa ili kojega drugog sveca.
Korpus (glavni dio) razmatranja: Ideja vodilja je naša privrženost, naše ucjepljenje u osobu Isusa Krista da tako Bogu dostojno iskažemo dužne čine štovanja, klanjanja i slave. Tri su bitna čina u ovoj metodi razmatranja:
Klanjanje (Isus pred očima)
– Razmatranjem promatramo neko Božje savršenstvo (mudrost, ljubav, pravednost, sveprisutnost) ili neku krepost Isusa Krista (uzimajući za meditaciju tekstove Evanđelja promatramo, na primjer, Isusovu ljubav prema siromasima, milosrđe kod opraštanja grijeha, mudrost i blagost u odnosu s ljudima, predanje u volju Božju u Getsemanskom vrtu, strpljenje i ljubav na križu).
– Iskazujemo čine klanjanja, divljenja, zahvaljivanja, radosti i žalosti.
Sjedinjenje (Isus u srcu)
– Trebamo postati svjesni da su i nama potrebne i korisne Isusove kreposti o kojima razmatramo.
– U svjetlu razmatrane kreposti promotrimo svoj život s osjećajem kajanja za prošlost, nedostojnosti u sadašnjem trenutku i želji da ubuduće budemo što suobličeniji Isusu Kristu.
– Moliti Boga za krepost o kojoj smo razmišljali. Posebno da postanemo dionici kreposti Isusa Krista o kojoj razmišljamo. Ako razmatramo o Isusu u Getsemanskom vrtu i o kreposti poniznosti i predanja u volju Božju, molimo zazivom: Neka milost otajstva muke Isusove u Getsemanskom vrtu siđe u moju dušu i učini je doista poniznom, dionicom Isusove poniznosti.
– Nakon toga treba moliti i za druge potrebe Crkve te za osobe za koje smo dužni moliti.
Sudjelovanje (Isus u našem djelovanju) i odluke
– Pod utjecajem milosti odlučimo se vježbati u kreposti o kojoj razmišljamo donoseći barem jednu konkretnu odluku vezanu uz to koju ćemo nastojati provesti u djelo tijekom dana (na primjer, biti strpljiv prema nekoj osobi ili u nekoj situaciji).
– Obnoviti odluku kod ispitivanja savjesti i vidjeti jesmo li je ostvarili.
Molitva prošnje
– Treba s pouzdanjem moliti Boga za pojedine stvari, osobe ili za velike potrebe Crkve (misije, obraćenje grešnika, umiruće, duše u čistilištu).
Zaključak: Zahvaliti Bogu za tolike primljene milosti, zamoliti ga oproštenje za pogreške i nemarnosti u ovoj vježbi, moliti ga da blagoslovi naše odluke za danas, čitav život i naš smrtni čas, napraviti kratku duhovnu misao – kiticu za taj dan, tj. izabrati misli koje su nas jače zaokupile i sjetiti ih se tijekom dana, sve povjeriti Majci Božjoj moleći: Pod tvoju se obranu utječemo…
Značajke i duhovna korist od ove metode razmatranja su: rast, napor i napredak u duhovnom životu prema ovoj metodi razmatranja nije prvenstveno traženje moralnih i evanđeoskih kreposti, nego se sažimlje u ucjepljenje u osobu i kreposti Isusa Krista. Tako na primjer naglasak nije toliko na traženju i naporu rasta u poniznosti, koliko na traženju i nastojanju da se bude sudionik Kristove poniznosti. Isto tako vidimo da ova metoda meditacije vodi osobu do distanciranja od sama sebe u duhovnom životu jer su sve osobne potrebe i molitve za dobro Crkve i svijeta u drugom planu u odnosu na suobličenje Isusu Kristu.

Druge škole duhovnosti i načini meditacije više naglašavaju i opisuju duhovno-psihološki doživljaj u molitvi, ili stanje u vlastitoj duši na putu duhovnoga rasta, ili općenito vrijednost pojedinih kreposti za duhovni život i rast.
Karmelska metoda razmatranja
Duša surađuje u oblikovanju svoje nutrine i usvajanja pojedine duhovnosti nastojeći pri razmatranju usvajati stil duhovnoga života i nutrine sukladan pojedinoj školi duhovnoga života. Još od početaka karmelski su autori92 u praksi iskušavali i poučavali metodu razmatranja koja je prikladna za njihovu školu duhovnosti, poglavito za početnike. U toj metodi, kao i svim drugim, imamo različite dijelove razmatranja na kojima se treba zadržavati slijedeći taj raspored, a poglavito su naglašavali da se treba duže zadržati u uvodnom dijelu (sabiranje u Božjoj prisutnosti) i središnjem (samo razmatranje).
Priprava za razmatranje

Ne može se duša staviti u kontakt s Bogom praveći nagle prijelaze iz rastresenosti na razgovor s Bogom. Treba se pripraviti za molitvu. Daljnja je priprava za razmatranje u biti trajni napor da uskladimo svoj život s evanđeljem po mrtvenju, obraćenju, sabranosti, poniznosti itd. Ne dopustiti da zle i beskorisne misli zaokupljaju dušu i trajno živjeti u želji za postizanjem svetosti.

Neposredna se priprava za razmatranje sastoji u tome da se duša počne sabirati u miru stavljajući se u Božju prisutnost klanjajući mu se, prikazujući mu svoje siromaštvo, grijehe, ništavilo, svjesni beskrajne Božje ljubavi, na primjer govoreći: Gospodine, vjerujem da si ovdje i da želiš razgovarati sa mnom.
Čitanje

Osoba treba naći neku knjigu ili poglavlje, predmet koji pomaže moliti. Najbolje je za to koristiti Bibliju ili neki drugi tekst koji pomaže moliti. U nekim slučajevima to može biti i neka slika koja priziva otajstvo koje se želi razmatrati ili predstavlja Isusa i Mariju.
Čitanje može biti potpomognuto i sjećanjem na neke istine vjere o kojima se želi razmatrati. Dobro je za predmet razmatranja izabrati neki predmet koji odgovara našoj duhovnoj situaciji (stanju duše, iskustvu koje proživljavamo, liturgijskom vremenu u godini, posebnim događajima u koje smo upleteni…).
Čitanje ili drugi poticaj na razmatranje koje smo spomenuli treba polagano obavljati u ozračju Božje prisutnosti nastojeći shvatiti što nam Bog želi reći kako bismo ga bolje upoznali i uzljubili. Čitanje ne treba voditi radoznalosti, nego treba trajati toliko dugo dok molitelj ne dobije dovoljno materijala za molitvu koji mu u srcu upali iskru pobožnosti ili ljubavi prema Bogu i njegovim darovima. Čitanju se može ponovno vratiti tijekom razmatranja kada duša primijeti da je rastresena kako bi si posvijestila predmet razgovora s Bogom.
Umjesto čitanja može se moliti i neka usmena molitva Očenaš, Zdravo, Marijo koje treba polagano moliti razmišljajući o riječima koje se izgovaraju.

Razmatanje

Gotovo sve vrijeme molitve treba provesti u ovomu trećem dijelu metode. Samo on bi mogao biti dostatan i u sebi bi mogao sadržavati sve druge dijelove, a to će se i dogoditi s vremenom kada duša poraste u bliskosti s Gospodinom i stekne molitvenu naviku razmatranja. Evo opisa ovoga glavnog dijela molitve.
Počinje se s maštom kako bi se u sebi predstavilo otajstvo o kome se želi razmatrati, na primjer događaj iz evanđelja, usredotočiti se na Isusovu osobu. Ova vježba može poslužiti duši da zaustavi maštu koja luta. Ne treba se dugo na ovom zadržavati niti pasti u maštarenja. Važno je da si duša predstavi Isusa i da budemo u njegovoj prisutnosti (on gleda mene, ja gledam njega, slušam njega koji mi govori i uživim se u događaj koji sam sada pročitao).
Zatim se treba zadržati na razmišljanju o otajstvu koje želimo razmatrati, i to toliko vremena da se shvati Božja ljubav posvjedočena i ono što on želi od mene.
Na kraju se duša dugo zadržava u „ljubaznu razgovoru“ s Bogom koji je samo srce molitve. Treba osluškivati Gospodina, dopustiti mu da nam govori i njemu govoriti. Ne treba pustiti mašti da radi, nego se truditi shvatiti što on želi na temelju riječi koje razmatramo. Treba nastojati čuti te riječi s njegovih usta kao nama rečene, držati Gospodina pred sobom u vjeri da je uistinu prisutan te da on vodi razgovor s nama. S naše strane trebamo mu kazati na sve načine da ga ljubimo i želimo kušati njegovu ljubav. Malo-pomalo ovo što nam na početku može izgledati kao naše umišljanje pročistit će se, a u razgovoru neće trebati puno riječi, pojednostavit će se u ljubeznoj pažnji duše koja ima dva pokreta: ljubiti i biti ljubljen.

Zahvala

Od ovoga trenutka nadalje razlikovanje dijelova razmatranja samo je formalno u smislu da je sve što slijedi tijekom razmatranja dio ljubazna razgovora s Bogom. Ipak, razlikujemo ove dijelove da posvijestimo što ne treba nikada zaboraviti u razgovoru ljubavi s Bogom. U prvom redu to je zahvalnost za sve darove koje nam je darovao i daruje te mu zahvaljujemo i na vremenu koje smo mogli s njime provesti. A zahvalnost sama po sebi, ako je uistinu proživljena, prerasta u slavu i pohvalu Boga za ono što on jest i što čini.

Prikazanje

Razgovor ljubavi po svojoj naravi teži samo darivanju. Bogu je najdraži dar samih sebe koji mu prikazujemo, zbog toga je to vrhunac molitve. Prikazanje se prvenstveno sastoji od toga da odlučimo uvijek i u svemu vršiti njegovu volju, birajući u životu ono što je njemu po volji. Bit će uvijek jako korisno povezati ovo prikazanje s posebnim činom ili djelom što svjedoči istinu našega prikazanja, s odlukom da ćemo Bogu nešto dati, učiniti, što će naš život u svakodnevici više usmjeriti na njega samoga. A i svaki puta kada se duša bude vraćala na molitvu, izvršila ili ne svoju odluku, to će biti dio novoga razgovora s Gospodinom.

Prošnja

Ljubezni razgovor s Gospodinom ne može završiti prije negoli zamolimo Gospodina za ono što nam je na srcu. A treba paziti da nam njegovi interesi budu važniji od naših i u molitvi prošnje. Bog želi da ga molimo za milosti koje su nam potrebne u predanju u volju Božju da će nam dati ono što nam je korisno ako odmah i ne udijeli ono što tražimo.
Ostaju još dva problema koja treba naglasiti Nastojati zadržati ozračje molitve tijekom cijeloga dana, gledati očima vjere ono što nam se događa u danu, može biti korisno prozivati u duhu neku misao iz meditacije i uzdizati duh Bogu. Shvatiti da svaki čin molitve nužno teži prema tome da sav naš život postane molitva.
Isusovačke ignacijanske metode razmatranja
Ignacije Lojolski, osim što je osnivač Družbe Isusove, koja je osnovana 27. rujna 1540, također je i njezin duhovni otac. Kao osnivač Reda napisao je Konstitucije Družbe Isusove, a kao njezin duhovni otac napisao je knjižicu Duhovne vježbe. Duhovne vježbe škola su mislene molitve. U njima je Ignacije iznio vlastito iskustvo molitve na temelju Evanđelja i razne metode mislene molitve koje je naslijedio od tradicije.
Što se pak tiče metoda mislene molitve, Ignacije smatra da su potrebne u prvom redu početnicima u duhovnom životu. No one mogu koristiti svima naročito u nekim razdobljima vjerskog života, npr. u kušnjama, u upornim rastresenostima, u velikoj zaposlenosti… Metode mislene molitve pomažu da se učini koliko se može. Kad se pak stekne veća lakoća u molitvi, onda ne treba da se sapinjemo određenim metodama. Zapravo vlastito iskustvo molitve treba da svakoga dovede do osobnog načina mislene molitve koji mu najviše odgovara. Tako se i metode molitve mogu mijenjati prema potrebi.
Za svaki je način molitve potrebna priprava. To je posebno potrebno za mislenu molitvu. Htjeti razmatrati bez ikakve priprave, to bi značilo Boga kušati. Priprava pak za mislenu molitvu uključuje više elemenata.
U daljnju pripravu za razmišljanje o vjerskim istinama ulazi način života i rada dotične osobe. Treba, naime, tako živjeti da se omogućuje razvoj vjerskih i kršćanskih vrijednosti. Jedino je vjersko ozračje kadro stvoriti uvjete za mislenu molitvu. Teško opterećena savjest velika je zapreka mislenoj molitvi. Razmišljanje koje je utemeljeno na vjeri, nadi i ljubavi nije spojivo s teško opterećenom savješću. Zato borba za čistoću vlastite savjesti ima veliku važnost u ostvarenju mislene molitve.
Postupno oslobađanje od sebičnosti i smanjivanje neurednih navezanosti neobično pripomažu mislenoj molitvi. U duhovnom je životu, naime, svladavanje sebičnosti i neurednosti korisnije od samih tjelesnih svladavanja ili samo izmoljenih molitava. “Svatko neka, naime, pamti da će u svim duhovnim stvarima toliko napredovati koliko se bude odrekao ljubavi prema samom sebi, svoje vlastite volje i koristi” (Dv 189). Tko god uspijeva zadržati gospodstvo nad svojim strastima i neurednostima, tome neće biti teško započeti mislenu molitvu i ustrajati u njoj.
Usto je veoma korisno predviđati vrijeme za mislenu molitvu prema osobnim mogućnostima. Mislena molitva iziskuje spremnu žrtvu određenog vremena. U bližu pripravu za mislenu molitvu ubrajamo, prije svega, spremanje predmeta za vjersko razmišljanje. Potrebno je naći pa pročitati, slušati ili napisati u petnaestak minuta, ono o čemu se želi s vjerom razmišljati, promatrati ili ispitivati savjest. To se može učiniti osobno ili zajednički. To je potrebno za sve metode mislene molitve.
Predmet razmišljanja može biti tekst iz Svetog pisma, iz neke duhovne knjige, iz vlastitog iskustva koje se ukratko pribilježi. Korisno je izabrani predmet razdijeliti na nekoliko dijelova. To pripomaže samoj mišićnoj molit¬vi.
Neposredna je priprava ulaženje u samu mislenu molitvu. Ignacije je označuje s pred vježbama, dok je sama mislena molitva duhovna vježba. Pred vježbe žele raspoložiti za susret u vjeri s Bogom. Valja zauzeti i prikladan položaj tijela za molitvu (Dv 76).
Prvi je čin neposredne priprave da se činom vjere zakratko prenese u Božju nazočnost i da mu se u duhu pokloni. Zatim se izmoli pripravna molitva: “Molim te, Gospodine, da moje nakane, čini i djela budu upravljena samo na službu i proslavu tvoga božanskog Veličanstva” (Dv 46).
Tim ili sličnim riječima izriče se temeljna istina da je molitva susret s Bogom i jedino u službi Boga. Drugi su čin neposredne priprave pred vježbe. One su važne za razmatranje i dobro ih je uvijek spremiti u skladu s predmetom. Ignacije spominje dvije pred vježbe u redovnim razmatranjima:

1. Da se maštom smjesti predmet molitve u mjesto događanja ili da se događaj prenese u sadašnjost, ako je riječ o predmetu koji je vidljiv, npr. hram u kojem se nalazio Isus. Pri razmišljanju o nevidljivu predmetu, npr. o grijehu, smještaj će predmeta molitve biti u tome da se maštom predstave simboli, znakovi ili slike za dotični predmet (Dv 47). Cilj je te pred vježbe da se osoba cjelovito zaokupi.
2. Da se traži od Boga ono što se hoće i želi postići iz dotičnog razmišljanja. Milost za koju se moli ovisna je o predmetu same molitve (Dv 48).Tri pak pred vježbe Ignacije daje u promatranjima događaja o životu Isusovu:
a. Dozivanje u pamet “povijesti” događaja iz života Kristova koji se želi promatrati (Dv 102).
b. Smještaj evanđeoske tajne uz pomoć mašte u mjesto događanja (Dv 103).

c. Molitva za ono što se želi postići, za milost koja je ovisna o predmetu samog promatranja. Redovito se moli za spoznaju, nasljedovanje i ljubav Isusa Krista (Dv 104).
Metoda razmatranje s pomoću triju duševnih moći
Najčešća metoda mislene molitve je razmatranje s pomoću triju “duševnih moći”: pamćenja, razuma i volje. Takva molitva bila je običajna u kršćanskoj tradiciji. Već ju je poznavao Sv. Augustin, koji je u moćima duše vidio neku “sliku Trojstva”.
Ta metoda mislene molitve, prema Ignaciju, uključuje: pripravnu molitvu, dvije pred vježbe, samo razmatranje i jedan “razgovor”.
U razmatranje se ulazi tako da se na svaki dio pripremljenog predmeta primjene moći duše. Sve moći zapravo djeluju složno u svakoj točki željenog predmeta. Samo je na početku razmatranja pamćenje više na djelu, pa iza njega razum, ali volja radi stalno.
Volja nalaže pamćenju da iznese što zna o dotičnoj istini. Tada se ono spremljeno može pročitati ili se možemo podsjetiti iz knjige. Samo iznošenje istine neće biti bez javljanja nekih sklonosti prema vjerskoj istini.
Razum razmatra predstavljeni predmet pod utjecajem volje. On dijeli vjerske pojmove, pravi usporedbe i zaključuje. Ignaciju je mnogo vrednije ono što osoba nalazi sama, svojom naravi ili prosvjetljenjem nego što dobije spremljeno. Tek osobnim raščlanjenjem predmeta otkriva se istina “iznutra”. “Ne zasićuje, naime, i ne zadovoljava dušu obilje znanja, već unutarnje kušanje i proživljavanje stvari” (Dv 2). To “kušanje” ne uključuje nužno osjećanje jer se odvija na području razuma. Ta osobna i nutarnja spoznaja zapravo je čin vjere, uz koju se prianja i u kojoj milost olakšava neke postupke.
Djelovanjem razuma u volji se rađaju čuvstva i sklonosti. U njoj nastaju razni čini: divljenje, poklon, hvala, slava, skrušenost, sućut, vjera, ljubav,… Ako molitva postane prožeta tim pokretima duše, pa čini razuma ustupe mjesto pokretima volje, tada se odvija afektivna molitva. Molitva je pak diskurzivna dokle god čini razuma imaju prednost.
No probuđena čuvstva i pokreti volje nisu svrha molitve. Oni treba da vode djelu. Ima se “ubrati neki plod” (Dv 123), primijeniti spoznatu istinu na život. To može biti neka odluka ili učvršćenje neke odluke, promjena stava ili njegovo potvrđivanje,… što ovisi o činima razuma i volje. No volja posebno traži primjenu spoznane istine. Ona ima posljednju riječ u razmatranju. Tako je zapravo molitva više djelo volje nego razuma, više je djelo prakse nego teorije.
Razmatranje se završava “razgovorom”, koji se obavlja u posljednjih desetak minuta molitve. Govori se “kao kad govori npr. prijatelj s prijateljem, pa sad moli neku milost, sada priznaje svoju krivnju u nečem, sad pak iznosi svoje potrebe i pita za savjet” (Dv 54). Razgovara se o meditiranom predmetu i traži pomoć za ostvarenje spoznate odluke od nebeskog Oca, Krista, Blažene Djevice Marije ili svetaca.
Ignacije nekad preporučuje “trostruki razgovor” kad je predmet razmatranja posebno važan. Taj se “razgovor” čini tako da se tražena milost najprije iznese Blaženoj Djevici Mariji i izmoli Zdravo Marija; zatim se ista milost traži od Isusa Krista i izmoli se Dušo Kristova; konačno se ista milost zamoli od nebeskog Oca i završi se Očenašem (Dv 63).
Razmatranje se pomoću triju duševnih moći redovito završava usmenom molitvom Očenaša ili nekom drugom usmenom molitvom.
Ta metoda molitve nije izvještačen ili krut način razmatranja, jer je sve otvoreno pojednostavnjenju u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Raspredanje i raščlanjivanje ustupa mjesto sklonostima. U procesu molitve od diskurzivnog se načina, u kojemu prevladava razum, prelazi na afektivni način, kada prevladavaju volja i srce. Molitva je pak više u srcu nego u umovanju.
Metoda promatranja
Promatranje ili stečena kontemplacija je metoda mislene molitve koju Ignacije posebno ističe. Njezin su predmet redovito otajstva iz Kristova života, u kojima se promatraju “osobe”, njihove “riječi” i “djela” (Dv 106-108).

Sama metoda molitve uključuje: pripravnu molitvu, tri pred vježbe, promatranje otajstva i jedan “razgovor”.
Promatranje dotičnog otajstva, tj. jedno gledanje osoba, slušanje riječi i motrenje djela u tom otajstvu, ima vise smisao u divljenju nego u umovanju, koje međutim nije isključeno. Tako bi se npr. mogle primjeniti i duševne moći na osobe, riječi i djela dotičnog otajstva iz Isusova života, no i tada bi prevladali čini volje i srca. Proces promatranja postupno posve prelazi u čine klanjanja, štovanja, vjere, nade, ljubavi, prikazivanja, skrušenosti… Svi ti čini volje osvjetljuju ono što se ima činiti.
Promatranje otajstva iz Kristova života uvodi preko “povijesnog” događaja u spoznaju i povijesnog i slavnog Krista. To je put za “nutarnju” spoznaju Krista, da ga se više uzljubi i nasljeduje (Dv 104). Otajstva Kristova života postaju nad vremenska i spasonosna u povijesti spasenja, jer je Krist znao za koga je izvršio otajstvena djela. Vjera pak pomaže otkriti vlastito mjesto u otajstvima Kristova života i sudjelovati u njihovoj aktivnoj djelotvornosti.
Iako su povijesna otajstva Kristova života prošlost, ona povezuju sa zemaljskim i nebeskim Kristom, koji je nazočan u svom Mističnom tijelu. Nazočnost Isusa Krista postaje aktualna primjenom njegovih zasluga i nekrvnom žrtvom mise, koja uključuje otajstva Kristova života. Dok je na Kalvariji trpio Krist osobno i kao glava Mističnog tijela koje je Crkva, ostala je aktualna potreba da trpe i članovi Mističnog tijela. I u njima se otajstva Kristova života imaju aktualizirati. U tom smislu kaže Sv. Pavao: “Tako u svom tijelu dopunjam što nedostaje Kristovim mukama” (Kol 1, 24).
Unutarnja pak spoznaja Isusa Krista, koja se postiže otajstvima života Kristova, preobražava. Ona povezuje s Kristom u trpljenju i u slavi, s Kristom koji je vrelo svih milosti. Ujedno vodi do ljubavi prema Isusu Kristu i nasljedovanju njegova primjera.
Promatranje, kao osobna i mislena molitva, završava se u posljednjih desetak minuta “razgovorom”. Redovito se vodi s Kristom, koji je prisutan u evanđeoskim otajstvima. Molitva se završava usmenom molitvom.
Promatranje kao metoda mislene molitve je afektivna molitva. U procesu molitve, naime, čini volje posve preuzimaju prvenstvo. Njima se povećava svjetlo u duši o onome što treba činiti. Tako ta metoda molitve pripada putu prosvjetljenja.
Metoda ponavljanja
Česta je metoda mislene molitve koju Ignacije preporučuje ponavljanje već obavljene molitve (Dv 62). Ona uključuje: običnu pripravnu molitvu, pred vježbe u skladu s prethodnom molitvom, molitvu ponavljanja i “razgovor” (Dv 113).
Molitva ponavljanja sadrži redovito vraćanje na neki dio prijašnjeg načina molitve. To može biti neki dio gdje se doživjela veća duhovna utjeha ili duhovna suša; dio prijašnje molitve gdje se dublje doživjelo duhovne pokrete i želi se osobnije na njih odgovoriti; točka prijašnjeg načina molitve koja je bila mutna i nejasna, pa se želi problem osvijetliti i razbistriti; neki dio obavljene molitve u kojemu se doživjelo duhovno prosvjetljenje; vraćanje na postupak osoba, njihovih riječi i dijela u prijašnjem promatranju i drugo.
U ponavljanju se osoba redovito odmah usmjeruje na ono glavno, imajući u vidu prijašnju molitvu. Ulazi se u bit stvari da bi se dublje spoznalo i jače voljom usvojilo.
Ponavljanje kao molitva završava “razgovorom”, koji ovisi o samom predmetu molitve. Sve se završava usmenom molitvom. Čini volje preuzimaju prvenstvo u procesu molitve ponavljanja. Ona je pojednostavljena afektivna molitva. Kao takva vrlo je praktična za produbljenje i osobnije usvajanje pojedinih vjerskih istina.
Metoda primjene sjetila
Primjena sjetila je mislena molitva uz pomoć mašte. Ona se posebno nadovezuje na način molitve promatranja jer se i u njoj promatraju osobe, riječi i djela. Ignacije ju je preuzeo iz tradicije.
Ta metoda sadrži: pripravnu molitvu, pred vježbe, (ovisne o predmetu molitve), molitvu uz primjenu sjetila i “razgovor” (Dv 65).

Molitva se odvija primjenom sjetila na izabrani predmet: “Očima mašte” valja “gledati osobe” i okolnosti u kojima se nalaze, te iz toga izvući neki duhovni plod; maštom “slušati” što osobe govore i što bi mogle govoriti, te to primijeniti na sebe i iz toga izvući neki duhovni plod; “mirisati” i “kušati” nešto od predmeta molitve, primijeniti na sebe i iz toga izvući duhovnu korist; “doticati” na neki način nešto od predmeta molitve i nastojati postići neki plod (Dv 122-125).
Taj način molitve uvodi u nazočnost otajstva vjere i u prisutnost povijesti spasenja. Tako se maštom “gleda” i “sluša” ono što se dogodilo u prošlosti kao da je danas nazočno. Nakon slike u mašti, naime, slijedi jedan osjećaj nazočnosti: bilo da se prenosi maštom u otajstvo iz Isusova života, bilo da se ono unosi u vlastiti život, uvijek se povezuje s Kristom. A to obuhvaća cijelog čovjeka, njegovo promišljanje i osjetila.
No kad se radi o “mirisu”, “kušnji” i “doticanju”, nadilazi se slika mašte. Ne radi se, naime, o vanjskom osjetilu, nego o nutarnjoj spoznaji predmeta koja se postiže uz pomoć milosti. Radi se o neposrednoj povezanosti s Bogom, koja se može uz djelovanje milosti doživjeti, no može se predstaviti jedino slikom “duhovnih sjetila”. Ona pak ne predstavljaju posebne moći nego posebne spoznaje duše koje nadilaze maštu i osjetila. Taj se nauk temelji na Svetom pismu. “Sine moj, čuj moju mudrost, prigni uho mojoj razboritosti, da sačuvaš oprez, da ti usne zadrže znanje” (Izr 5,1-2). Tako se nutarnja spoznaja izriče slikama osjetila. “A ipak je hrana za odrasle, za one koji navikom imaju uvježbana osjetila za razlikovanje dobra od zla” (Hb 5,14). Na taj način Bog daje čovjeku koji ima vjere i ljubavi unutarnje razumijevanje za Božju riječ, koje je slično osjetnom slušanju.
Molitva je primjenom sjetila stalno otvorena prema Bogu i pravo je polazište za sjedinjenje s njime u “neposrednom susretu duše s Bogom” (Dv 15). Njome se nadilazi ono što je osjetno u otajstvu vjere i poima ono koje povezuje Boga i dušu. Proces te molitve odvija se kao jednostavna prisutnost Isusa Krista u povijesti spasenja.
Na kraju tog načina mislene molitve potrebno je imati osobni “razgovor”. On ovisi o predmetu same molitve. Sve se završava usmenom molitvom.
Metoda molitve primjene sjetila je molitva jednostavnosti. Njome se jednostavno prisustvuje tajni Isusa Krista u jednoj cjelini. Po sebi ona nije lak način molitve nego je usvajanje onoga što je Isus činio i dublja je nazočnost u otajstvu Isusa Krista. Ta metoda pretpostavlja da se osoba već udubila u vjersku istinu i uputila prema mističnoj molitvi, koja se može izraziti samo metaforičkim jezikom.
I na kraju valja napomenuti da i kod same molitve razmatanja događa se rast i razvoj same ove molitve. Kod razmatranja osoba razmišlja o istinama vjere, ali nutarnji čini koje čini u molitvi su različiti. Treba činiti čine poniznosti pred Bogom, vjere, ufanja, ljubavi, kajanja te osluškivati poticaje i nadahnuća Duha Svetoga. Koliko više raste duhovni život, duša se čisti to se odražava i u molitvi razmatranja. Duša se distancira od neurednih navezanosti, nastoji često tijekom dana podizati svoj duh i misliti na Boga, prikazuje svoj posao Bogu kao molitvu, želi mu služiti cijelim svojim bićem. Pokazuje i dokazuje da je vjerna u molitvenom životu jer ne odustaje od molitve usprkos napora i poteškoća na koje pri tome nailazi.
Sve više prevladava želja da se volja s uobliči volji Božjoj i čin ljubavi prema Bogu koji postaje i čuvstveni. Tako se meditacija pojednostavljuje i postaje čin duhovnog zajedništva, prema onoj zgodi iz života sv. Arškog župnika kad se zadržavao pred presvetim dugo vremena i na kraju kazao da nije ništa radio u molitvi nego da je on gledao Isusa a Isus gledao njega.
Razmisli! Kakvo je moje iskustvo razmatranja? Znadeš li se pozitivno nositi s poteškoćama u molitvi? Jesi li ustrajan u razmatranju usprkos rastresenosti, nutarnjih poteškoća i suhoće? Koji su učinci razmatranja u mom duhovnom iskustvu? Koristim li se pri razmatranju određenom metodom?