Paziti na ostvarenje vlastitih talenata i sklonosti

Čovjek u Božjem planu zauzima posebno i jedinstveno mjesto među stvorenjima. Bog je
stvarao ovaj svijet radi čovjeka, a on je „jedino stvorenje koje je Bog htio radi njega samoga“ (GS
13). Čovjek je stvoren na sliku Božju, sposoban upoznati i ljubiti Boga, ostvariti sebe dajući se u
ljubavi te ulaziti u zajedništvo s drugim ljudima.
Pa ipak, odnos čovjeka i Boga zauzima posebno mjesto u stvaranju. Bog je htio čovjeka da u
slobodi i vjeri, milošću pozvan, odgovori u ljubavi na ponuđeno Božje prijateljstvo i sudjelovanje u
Božjem životu. U tu svrhu Bog je svakoga čovjeka obdario nekim talentima koje treba iskoristiti u
ljubavi i služenju. Svetačka tradicija je toga duboko svjesna. Tako bl. Marija Terezija od sv.
Josipa opominje:
„Nemoj zakopati svoje talente koje ti je Bog dao kao lijeni sluga u evanđelju, nego ih
upotrijebi u Njegovoj službi.“
Na tom putu valja ostvariti ljudsku i kršćansku zrelost. A to se, da se izrazimo riječima
Drugoga vatikanskog koncila, događa kada čovjek uz velike napore i pomoću Božje milosti ostvari
svoje nutarnje jedinstvo (usp. GS 37). Čovjek je ljudski sazreo kada stabilno i odgovorno živi, kada
je kao osobnost usvojio temeljne ljudske vrijednosti koje jednim nazivnikom možemo nazvati
dobrotom. Zrela ljudska osoba u stavovima i ponašanju vođena je ljubavlju sebedarja, što u biti
znači da njezinim prosudbama, ponašanjem i odnosima ne dominiraju egoizam i posesivnost.
Ljudska zrelost podrazumijeva vedro i objektivno poznavanje sama sebe i razboritu prosudbu
životnih osobnih i društvenih prilika sa svim problemima i poteškoćama, uspjesima i neuspjesima,
radostima i mogućnostima te prihvaćanje istih ulažući napore za vlastito i opće dobro.
Kršćanski milosni život nadilazi i prožima čisto ljudsku stvarnost svake osobe, ali ne kao
neki dodatak na način da su ljudska narav i nadnarav milosti odvojene i izolirane. Božji se dar
milosti ucijepi i „utjelovi“ na ljudsku dimenziju, prožima je i oplemenjuje, vodi putem potpuna
ostvarenja krsnom dinamikom umiranja „staroga čovjeka“ egoizma, požude i grijeha te rađanja
„novoga čovjeka“ u Isusu Kristu, sazrijevanjem, oplemenjenjem sve do preobraženja i
pobožanstvenjenja ljudskoga bića. U tom smislu kršćanin u svom djelovanju sudjeluje cjelovitim
svojim ljudskim bićem. Ukoliko osoba ostvaruje svoje talente, osjeća se ostvarenom, u
suprotnom je frustrirana i nezadovoljna. Majka i Utemeljiteljica Karmela BSI potiče na poštivanje
svačije osobnosti:
„Draga moja majko, mislim da više trebamo paziti i misliti na to, za koju je službu Bog
pojedine sestre nadario i želi ih imati, nego da sestre upotrebljavamo za ono što mi hoćemo jer time
nastaje nezadovoljstvo u pojedinim sestrama i samim domovima.“
„Sestra treba biti uvijek vedra i vesela. U zdravom tijelu, zdrava je duša, običaje se reći. Ako
dakle želi imati uspjeha kod odgoja djeteta, treba se najprije pobrinuti za njegov normalan
razvitak.“

Kršćanski je život milosti tako najuže povezan s ljudskom naravi i ne može se pravilno
razvijati ako je ljudska dimenzija vjernika nestabilna, krhka, nezrela i podložna egoističnim
hirovima, strastima, željama, posesivnu traženju sebe u relacijama s bližnjim.U tom će kontekstu
vjernik teško ostvariti kršćansku nadnaravnu ljubav prema bližnjem ako nema izgrađene naravne društvene kreposti jer kršćanska ljubav nije isprazan neučinkovit osjećaj, nego služenje Bogu u
ljudima u konkretnoj povijesti, što nije moguće ako je deklarirani vjernik netolerantan, nestrpljiv,
nehuman i tvrd prema bližnjem.
Dakle, težnja za kršćanskom zrelošću, savršenstvom, svetošću i sjedinjenjem s Bogom po
slobodnu rastu života milosti potpuno se ostvaruje i živi u dinamici ljudskoga sazrijevanja. U tom se
smislu kršćanska zrelost i svetost mogu ostvariti samo u ostvarenju ljudske zrelosti. Milost obično
ne nadoknađuje nedostatke u ljudskoj zrelosti, nego potiče i potpomaže vjernika da se trudi oko
njezine izgradnje. Zbog toga kršćanin, u težnji za savršenstvom i svetošću, nužno mora težiti i za
ljudskim sazrijevanjem, a vrijedi i obrnuto. Svako je autentično kršćansko sazrijevanje istodobno i
ljudsko sazrijevanje. A najjasnije je to Crkva izrekla i na Drugomu vatikanskom koncilu: „Tko
slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjekom“ (GS 41).
Cilj je duhovnoga puta na kojem se postiže ljudska i duhovna zrelost rast u ljubavi.
Blaženica kao istinski duhovni pedagog sve dobro koje je u duši ni na koji način ne želi potisnuti,
nego samo usmjeriti prema većem dobru, čistoj ljubavi.
Bl. Marija Terezija poručuje: „Tko je od Boga primio dobru narav, tj. dobre prirodne
osobine i sklonosti, neka ih ne slomi, neka ih samo upravi prema pravom cilju.“
Bl. Marija Terezija od Sv. Josipa sama je činila velike asketske napore svladavanja same
sebe, žrtve, pokore, a brojni su njezini tekstovi koji na to potiču nekada i na način koji se može
pogrešno shvatiti i vidjeti u njoj nerazboritu i netrezvenu osobu koja ima negativno pesimističko
poimanje ljudske naravi te se usredotočuje samo na grijehom ranjenu dimenziju ljudskoga bića.
Istina je upravo suprotno: sav asketski napor u njezinu životu i nauku usmjeren je samo na
ostvarenje što veće ljubavi. Kao vrhunska poznavateljica nutarnjih dinamika ljudske duše poručuje:
„Ne oduzmi nikome ono što ljubi, ako mu zato ne dadeš nešto što mu je još draže.“

Razmisli! Jesam li svjesna veličine i ljepote poziva na prijateljstvo na koje me on poziva?
Koliko i kako odgovaram na Božju očinsku ljubav i u poniznosti svojim životom i svojim talentima
služim ljudima ili se osjećan neostvarenom i nezadovoljnom?