Ljubav prema samome sebi i prijateljstva

Sam Isus u kontekstu zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu govori i o ljubav prema
samome sebi: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!“ (Mt 23, 38)
U Evanđelju su zapisane riječi koje tumače temeljnu zapovijed ljubavi. Rečeno je da
trebamo ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga. Možda premalo mislimo o toj stvarnosti ljubavi
prema sebi samome. A ipak trebamo o tome misliti, budući da Isus to uzima i kao mjerilo ljubavi
prema bližnjemu. Što to zapravo znači?
Kako čovjek ljubi sebe, tako neka ljubi i bližnjega. Kako želi dobro sebi, tako neka želi
dobro i drugomu. Ljubav prema sebi je uzor po kom treba da se razvija ljubav prema bližnjemu, što
je drago nama to je drago i bližnjemu; to ćemo bližnjemu učiniti. A što je mučno nama nas to je
mučno i drugome, to drugome nećemo učiniti.
Ljubiti samoga sebe u biti znači biti svjestan svoga vlastitoga dostojanstva kao stvorenja
koje Bog ljubi i zato ga je stvorio i obdario ga talentima i darovima, kao djeteta Božjega koje je Isus
otkupio i posvetio i kao onoga tko je pozvan da baštini život vječni.
Dakle ne samo da smijemo nego i moramo ljubiti samoga sebe. Bog je stvorio svakoga
čovjeka i kao takav čovjek je plod Božje ljubavi. Kako mogu ljubiti i prihvaćati Boga ako prezirem
ono što je On stvorio iz ljubavi? Ako me Bog ljubi bezuvjetnom ljubavlju, jasno je da smijem i
moram i ja ljubiti sam sebe. Ne ljubiti sebe bila bi pobuna protiv Boga koji me stvorio da me učini
vječno sretnim. Ne postoji mogućnost stvaranja skladnoga odnosa s Bogom ako se ne oslonim na
Njegovu ljubav koju ima prema meni. Naravno da to ne isključuje mogućnost da je ta ljubav prema
samome sebi u mojoj konkretnoj stvarnosti i povijesti može biti nepročišćena i pomiješana s
određenim dijelom sebičnosti i nažalost, ako vjernik ne bdije, može se izroditi u čistu sebičnost.
Ljubiti samoga sebe što ne znači ući u neku bolesnu narcisoidnost. To nije nikakvo bolesno
sebeljublje po kojem mislimo samo na sebe i nemamo vremena ni živaca za drugoga.
To nije traženje potvrde svoga života u drugima i zahtijevanje da nam drugi ispune svaku želju. U
tom pogledu Isus sasvim jasno u Evanđelju govori da se treba odreći sebe i svojih interesa i biti za
druge, ako želimo njega shvatiti, ako želimo biti njegovi učenici. Evanđeoska ljubav prema sebi, na
koju smo pozvani, nema, dakle, veze s egoizmom. Ona je u nekom drugom redu.
Nigdje ne stoji ni u prirodnom ni u Božjem zakonu da smo dužni bližnjega ljubiti više nego
sebe, da je čovjek dužan biti bolji drugome nego sebi. Toga nigdje nema, to nije zapovjeđeno. Ali
ako je netko toliko plemenit da je bolji drugome nego sebi, to je lijepo i hvalevrijedno to je junačko
djelo. Junačkom se ljubavlju odlikovao Spasitelj Isus Krist koji je život svoj položio za naše
spasenje. Junačkom su se ljubavlju odlikovali svi sveci redom.
Ljubiti sebe znači prihvatiti vlastiti život kao tajnu i kao dar. Čovjek je pozvan da prepozna
da je obdaren iz Božje inicijative ljubavi. Ta ljubav nam otkriva neizrecive dimenzije Božje volje.
To je ljubav koja stoji iza stvoriteljskog zahvata, čime je Bog ostvario svoju čežnju za mojim
bićem. Trebamo otkriti da smo djeca Božja, ljubljena Božja bića, da smo neizrecivo željena bića od
strane onoga koji je Gospodar života. To znači otvoriti se radosti života i to nas onda smješta u
istinsku stvarnost ljubavi prema sebi.
Čovjek da bi mogao normalno funkcionirati ljudski i duhovno ima potrebu pozitivnog
viđenja sebe, potrebu da ga drugi cijene i poštuju, potrebu ostvarenja talenata i darova po služenju
kojima je naravno od Boga obdaren. Dakle dinamika ljubavi u ljudskom iskustvu je povezana i sa
zdravim odnosom prema samome sebi.
Kada se vidimo u svjetlu Božjega plana, mi prihvaćamo svoj život. Prihvaćamo sve što
jesmo i što u sebi nosimo, samoga sebe talente i darove. Sve je u Božjem promislu, a sve što Bog
čini onda je savršeno zamišljeno i ostvareno. Kada ne volimo sebe, kada na sebi ne prihvaćamo
nešto što ne možemo sami mijenjati, kada smo na nešto ljuti ili se stidimo neke vlastitosti svojega
tijela ili naravi, onda kao da time odbijamo i Božju ljubav, jer na neki način prigovaramo Bogu da
je nešto učinio nesavršeno i nepotpuno.

U takvom raspoloženju nemoguće je sebe voljeti na istinski način. Kada je u nama takvo
neprihvaćanje, onda se u nama rađaju pobune i požude. Čovjek osjeća želju da si na nezakonit način
nadomjesti ono u čemu misli da je prikraćen. Tada upadamo u napast sebičnosti, na kriv način
želimo sebi osigurati život. Budući da mislimo da smo prikraćeni u ljubavi, tražimo stanovita
zadovoljenja, prepuštamo se jednostranim užicima, osobito spornim. Tada više nema istinske
radosti života.
Međutim, kada se prihvaćamo sa svim onim što jesmo, sa svojim tijelom i svojom naravi,
svojom dobi i spolom, sa svojim zdravljem i bolešću; kada prihvaćamo upravo te roditelje koje
imamo i braću s kojima dijelimo njihovu ljubav, tog bračnog druga i takvog kolegu na poslu, kada
prihvaćamo svoje vlastite ograničenosti i slabosti, tada se u nama stvara ozračje mira, tada ne
prihvaćamo život kao nešto nametnuto, nego kao nešto darovano. Život nam više ne izgleda kao
kazna, nego istinski dar. To je onaj pravi temelj odakle počinjemo na ispravan način ljubiti sami
sebe.
Kada tako ljubimo sebe, onda na jedinstven način pomažemo i drugima oko sebe da nas
ljube. Dok na ispravan način prihvaćamo i ljubimo sebe, onda nam je lakše ljubiti ljude oko sebe.
Kada ne volimo sebe, onda nećemo nikada znati ljubiti druge oko sebe. Nemamo mjerila ljubavi,
budući da u sebi ne nosimo iskustvo prihvaćenosti i ljubavi. Ako ne ljubimo sami sebe, stvaramo
ljudima oko sebe probleme da nas prihvate i ljube i zatvaramo im put do vlastitog srca.
Prepoznajmo se u ljubavi Boga Oca koji nas je stvorio i htio. Prepoznajmo se u Isusu,
ljubljenom Sinu i shvatimo da smo u njemu i mi ljubljena djeca istoga Oca. Prepoznajmo se u tajni
Duha ljubavi, u Duhu Svetomu koji je izliven u srca naša kako bi i naše srce plamtjelo istinskom i
punom ljubavlju. Zahvaćeni tom božanskom ljubavlju moći ćemo voljeti sebe, jer ćemo se
prepoznati u svjetlu divnih Božjih djela. Tako ispunjeni radošću moći ćemo voljeti ljude oko sebe.
Ostvarit ćemo tada na ispravan način i osnovnu zapovijed ljubavi prema bližnjemu, jer ćemo u sebi
nositi mjerilo: ljubit ćemo sebe u svjetlu Božje ljubavi.
Autentična biblijska duhovnost i molitva pod djelovanjem Božje milosti nužno vode
vjernika do ovoga zrelog evanđeoskog stava pozitivnog vrednovanja i ljubavi prema samome sebi.
Milost u nekim posebnim trenutcima otkriva samoj duši njene talente, uzvišenost i ljepotu pred
Bogom. Još je molitelj Staroga zavjeta do tog došao te u Psalmu kliče Bogu:
„Gospodine, proničeš me svega i poznaješ, ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti
već misli moje poznaješ. Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. Riječ mi još
nije na jezik došla, a ti, Gospodine, sve već znadeš. S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku
svoju stavio.Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.
Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako se na nebo popnem,
ondje si, ako u podzemlje legnem, i ondje si. Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj, i
ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju
i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!« – ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao
svjetlost.
Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako
čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga. Kako su mi,
Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. Da ih brojim? Više ih je nego
pijeska!Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!
De, istrijebi, Bože, zlotvora, krvoloci nek’ odstupe od mene! Jer podmuklo se bune protiv
tebe, uzalud se dižu tvoji dušmani. Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade
protivnici tvoji? Mržnjom dubokom ja ih mrzim i držim ih svojim neprijateljima. Pronikni me
svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem
pogubnim i povedi me putem vječnim!“ (Ps 139)

Ljubav prema Bogu i zrela ljubav prema sebi su pretpostavke za još jednu ljudsku stvarnost
o kojoj govori Sveto pismo i svetačka tradicija a može se pozitivno odraziti na naš put duhovnoga
rasta. To je prijateljstvo.

»Isto htjeti, isto ne htjeti« – to je pravo prijateljstvo. Tako sudi o prijateljstvu sv. Jeronim.
Krepost se prijateljstva sastoji u tome da se dvije ili više osoba radi nadnaravnih poticaja
međusobno vole, te jedna drugoj čine svako dobro koje mogu. Kreposno prijateljstvo, a to je jedino
pravo i korisno prijateljstvo, poznaje se po tom da su prijatelji odani jedan drugomu u Božjem duhu,
radi Boga i kreposnoga življenja. Bog nas je stvorio. On nas uzdržava. U Njegovim smo rukama
sada, u ovom životu. Njegovi ćemo biti na smrtnom času. U Njegovoj ćemo vlasti biti i preko
groba, bili u nebu ili paklu. Ispod Božje vlasti ne može se uteći. Radi toga mora Gospod Bog biti na
prvom mjestu u svemu našem mišljenju, u našem govoru. Sva djela naša moraju biti usmjerena k
Bogu da Boga proslave.
Prema tome prijateljstvo treba počivati na tom temelju da nas potiče ravnati se po Božjim
zakonima. Veza, koja prijatelje zajedno veže, mora biti časna i poštena, a bit će takva ako se temelji
na načelima Isusova nauka. Na krepostan smo život svi pozvani. Svi smo dužni postojano paziti na
to da se čuvamo zla, a činimo samo dobro. Što više dobra činimo, to smo kreposniji. I prijateljstvo
mora doprinositi kreposnom životu prijatelja. Mora se brinuti za duhovno dobro prijatelja, inače
gubi oznaku pravoga prijateljstva.
Prijateljstvo nije samo u lijepim riječima i ugodnim osjećajima. Jedan prijatelj ima malo ili
ništa od toga da mu drugi kaže: Ja uvijek mislim na tebe, jer te cijenim i poštujem, moje srce kuca
za tebe. A kad prijatelju u bijedi ili nesreći treba pomoći, onda ga nema ni blizu. Prijateljstvo se
dokazuje djelima i žrtvama, posebno kad je on u potrebi.
Pravi se prijatelji poznaju po tom da jedan drugoga otvoreno i iskreno upozoravaju na
pogreške, potiču na duhovni i ljudski rast. Kad je neko prijateljstvo osnovano uglavnom na sjetilnim
sklonostima, to nije kreposno prijateljstvo. Svetačka tradicija upozorava na jednu veliku zamku
vezanu uz prijateljstva. Prijateljstvo može biti u početku kreposno, ili izgledati kreposno a kasnije
se izrodi naročito među osobama različitog spola te postane sredstvo koje priječi ljudski i duhovni
rast a može dovesti i do pada u teške grijehe.
Kreposna prijateljstva su u sebi dobra, ako se dobro žive potiču na još veće traženje Boga.
Prijateljstva nisu niti mogu biti zapovjeđena, ona se često rađaju i gasnu. Sveto Pismo s pohvalom
govori o vjernom prijateljstvu. »Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita. Tko ga je stekao našao je
blago. Pravom prijatelju nema cijene, niti se može izmjeriti njegova vrijednost. Pravi je prijatelj
balzam života« (Sir 6, 14 -16).
»Bolje je dvojici nego jednome. Jer padne li jedan, digne ga opet drug njegov. A teško
jednome, ako padne! Nema drugoga da mu pomogne podići se« (Prop 4, 9—10).
Bolje je imati prijatelja nego biti bez njega, ali samo onda ako je prijatelj vjeran. Vjeran
prijatelj dijeli s prijateljem dobro i zlo. Ne ostavlja prijatelja ni u najgorim časovima. Najidealniji
prijatelj je bio i ostaje svima nama kroz sva vremena Isus Krist. Njegova je prijateljska vjernost išla
tako daleko da je i u smrt pošao radi nas. »Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za
prijatelje svoje« (Iv 15, 13).
Prijateljima se smatraju ljudi koji imaju ista načela, jednake poglede na život. Isti nazori su
uzrokom da prijatelji podupiru jedan drugoga i povjerljivo međusobno nastupaju. Kod pravih je
prijatelja jedna duša i jedno srce iste misli i isti osjećaji. Jedne veže u prijateljstvo pobožnost. Boga
visoko cijene. Rado idu u crkvu. Često primaju svete Sakramente. Zanima ih i privlači sve što je
Božje i uzajamno se potiču na veću ljubav prema Bogu. To su duhovna prijateljstva, uz lijepe
zajedničke osobine, radi njih jedan drugoga vole. Jedan pred drugim nemaju tajna. Druge veže
smisao za umjetnost ili nauku. Sportaši, lovci, turisti – prijatelji su, jer ih vode iste ideje. Ovo su
prijateljstva vezana uz naravne stvarnosti.
Prijatelji su jedan drugomu iskreni. Ljudi misle da je prijateljstvo u laskanju, da kod
prijatelja ističeš samo dobre strane, da mu spominješ vrline kojih nema, a one što postoje da uveličavaš. To nije iskreno prijateljstvo. Pravo prijateljstvo stoji u tom da prijatelja iskreno upozoriš
na njegove nedostatke, da ih uzmogne popraviti. Ako prijatelj pođe stazom poroka, prijatelj mu
mora otvoreno reći: To nije dostojno čovjeka, pazi na svoj ugled, čast i ponos, to je grijeh. Možda
će se prijatelj nakon ovakvih opomena i namrštiti. Ništa zato. To je za nj dobro i korisno. I kad se
smiri, priznat će u duši: Uistinu, pravi mi je prijatelj, sve mi je rekao. Sv. Grgur Veliki kaže: »Ja
smatram svojim prijateljima samo one koji imaju toliko plemenitosti da me upozore na pogreške«.
Sveto pismo veli: »Ne ostavljaj prijatelja svoga i prijatelja oca svojega!« (Izr 27, 10). Nitko
od nas ne smije živjeti sam za sebe. Svi trebamo pomoći. Najprije Božje, a onda ljudske. A ljudska
je pomoć najsigurnija, najbolja i najdraža kad dolazi od iskrena i vjerna prijatelja.
Istinito i pravo duhovno prijateljstvo je samo ono koje se osniva na vjeri u Boga. Samo
vjerska načela i život po vjeri daju prijateljstvu oznaku kršćanskoga prijateljstva. Duhovno
prijateljstvo je nesebično i požrtvovno, a takvog prijateljstva nema gdje nema autentično življene
vjere.
Dobro je imati prijatelja. Prijatelja treba više ljubiti nego druge ljude. I Isus Krist je imao
prijatelja i ljubio ih je više nego ostale ljude.
Sveto pismo je nepobitni svjedok da je Isus ljubio čistom idealnom ljubavlju sve ljude.
Napose je volio svoje učenike. Njih je nazivao prijateljima i djecom. Saobraćaj je s učenicima bio
topao, srdačan, nježan. Među apostolima je naročitu pažnju posvećivao sv. Ivanu, apostolu i
evanđelisti, učeniku koja je posebno ljubio. Evanđelje spominje i Lazara kao Isusova prijatelja.
Iz Isusova se života jasno vidi da Bog više ljubi i više milosti daje onim ljudima koji su
Bogu privrženiji i kreposnije žive. Zato je razumljivo i posve opravdano da i mi ljudi više volimo i
cijenimo one koji su nam bolji i koji nas više ljube. Ljubav prema prijatelju je od Boga stvoritelja
duboko usađena u našu narav. Dok će na zemlji biti ljudi, postojat će među njima i prijateljstva, što
više iskreno traže Boga , što su plemenitiji, obrazovaniji i odgojeniji, to će i prijateljstva među
njima biti uzornija.
Velika je sreća za čovjeka kada ima iskrena prijatelja. Prijatelj zaslađuje život i uklanja od
prijatelja mnoge duševne i tjelesne pogibli. Ako si sretan pa sreću saopćiš prijatelju sreća postaje
veća. Ako si nesretan i nesreću otvoriš prijatelju nesreća postaje lakša, jer je ne nosiš sam, nego ti je
pomaže nositi prijatelj.
Jedno od ljepših svjedočanstava o pravnom kršćanskom prijateljstvu u povijesti svetačke
tradicije je ono između sv. Bazilija Velikoga i sv. Grgur nazijanskog, o kojem sam sv. Grgur piše:
„Svi su u Ateni smatrali kao da smo nas dvojica poput jedne rijeke što se iz istoga matičnog
izvora, zbog želje za naukom, razdvaja u dva rukava da se opet, Božjim nagnućem, sastanemo.
Svoga i velikoga Bazilija susretao sam tada s poštovanjem zbog uvida u njegovu ćudorednu
ozbiljnost, a i zbog zrelosti i razbora u razgovorima. A na to sam poštovanje i druge pobuđivao koji
ga još nisu poznavali. I čim bi ga upoznali ili čuli, odmah su mu mnogi iskazivali poštovanje.
Odakle to? Jedini je on gotovo između svih koji su došli u Atenu na nauke bio izuzet od općeg
zakona: uživao je veće poštovanje nego je to uobičajeno za početnike.
Odatle je počelo naše prijateljstvo, odatle je zaiskrila povezanost, te smo bili kao ranjeni
uzajamnom privrženošću. Tijekom vremena očitovali smo jedan drugome zajedničku želju za
filozofijom i postali smo sudrugovi, sustanari i prijatelji, idući jedino za tim da danomice sve
žarčim i upornijim zalaganjem ostvarimo tu svoju želju.
Vodila nas ista želja za najpoželjnijom stvari, za naukom. Ali medu nama nije bilo zavisti, a
cijenili smo takmičenje. Obojica smo se natjecali, ne tko će prvi odnijeti pobjedu, nego tko li će je
prvi drugome prepustiti. Jer, obojica smo slavu drugoga smatrali svojom.
Činilo se da je u nama jedna duša u dva tijela. Ne valja doduše vjerovati onima što vele da se
nalazi sve u svemu. Ali, nama se može vjerovati da bijasmo jedan u drugome.
Obojica smo imali isti posao i isto nastojanje: razvijati krepost da živimo u zbiljnostima
drugoga života te se tako pripravimo na to da se onamo preselimo i prije nego odemo s ovoga
svijeta. Imajući to pred očima, sav smo svoj život i djelatnost upravljali tome da vršimo Božje
zapovijedi, da jedan drugoga potičemo na njegovanje kreposti. Zapravo, ako to nije odveć
samosvjesno reći: jedan drugome bijasmo norma i mjerilo za razlikovanje dobra i zla. I kako svi već
imaju neki nadimak, bilo da su im ga dali roditelji ili su ga sami sebi nadjeli, već prema svojim
životnim sklonostima, nama je bila čast i veliko ime: biti i zvati se kršćanima.“ (Prop. 43, u pohvalu
Bazilija Velikoga, 15. 16-17. 19-21: PG 36, 514-523)
Ali prijateljstva mogu biti kriva i lažna, pod prividom prvog prijateljstva mogu dovesti dušu
do teških ljudskih i duhovnih padova. Prijateljstvo je lažno ako se osniva na nepročišćenim
ljudskim motivima ili još gore na grešnim vezama. Takvo je prijateljstvo pogubno za dušu i tijelo i
raspast će se čim se prijatelj nađe u bijedi. Sveto pismo daje o prijateljstvu vrlo mudre opaske:
»Ako želiš imati prijatelja, steci ga kušanjem i nemoj se prebrzo u nj pouzdati. Jer netko je
prijatelj samo kad to njemu odgovara, i taj ne ostane vjeran u dan nevolje. A neki će se prijatelj
prometnuti u neprijatelja i tvoju sramotu iznijeti na vidjelo. Gdjekoji je opet prijatelj za stolom, ali
ga nema u času nevolje. Dok si sretan, on će biti kao ti sam sebi: s ukućanima tvojim povjerljiv će
biti, a stigne li te zlo, okrenut će se protiv tebe, i bježat će od tvog pogleda« (Sir 6, 7 -12).
Kriva se prijateljstva prije ili poslije razotkriju. Ako se prijatelji sastaju u zabranjeno
vrijeme, ili na zabranjenom mjestu, ili zapuštaju svoje dužnosti, ako u prijateljstvu počinje
prevladavati ljudska dimenzija i navezanost koji priječe duhovni rast to je siguran znak da to nije
pravo prijateljstvo.
Često su prijateljstva zatrovana sebičnošću. Drži do prijatelja toliko koliko ima od njega
koristi. Kad korist prestane, redovito prestaje i prijateljstvo. Takvo prijateljstvo nije pravo
prijateljstvo nego sebično. Pravo je prijateljstvo obostrano. Ono donosi korist svima prijateljima, a
ne samo jednomu i to korist ljudsku i duhovnu.
Mjerilo je pravoga prijateljstva duhovna izgradnja prijatelja. Što prijatelji u svom
prijateljstvu postaju kreposniji, to je njihovo prijateljstvo plemenitije. Najčešća su prijateljstva
među mladim ljudima, pa i između mladića i djevojaka. Jesu li ta prijateljstva kreposna? Mogu li se
preporučiti? Činjenica je da je među mladim ljudima uvijek bilo mnogo plemenitih težnja i osjećaja.
Mladići i djevojke zauzeti su za dobro vjere i domovine. Teže za znanjem. Oduševljeni su za
umjetnost. Trse se oko kreposnog života. Žele biti potpuni ljudi u svakom pogledu. Ne trpe ni
mlitavosti ni polovičnosti. Tako shvaćaju i međusobno prijateljstvo.
S vremenom se idealno prijateljstvo izrodi. Javljaju se osjetne – ljubavne težnje koje
neopazice istisnu plemenite nakane. Početno kreposno prijateljstvo često svrši s ćudorednim padom
koji je uvreda Bogu. Konačni je svršetak razočaranje, međusobno predbacivanje i vrijeđanje.
Izuzetak je prijateljstvo koje prati ozbiljna nakana da svrši ženidbom. Međutim i kod takva
prijateljstva obje će stranke budno paziti da ne padnu u ćudorednom pogledu.
Jednako je opasno prijateljstvo između oženjena muškarca i djevojke te udate žene i
mladića. Opasnost je da će doći do nedopuštenih čina i do preljuba. Ali i u onom slučaju, da su obje
stranke na visini ćudorednog vladanja i da im je savjest čista, neće moći izbjeći jezicima koji
ovakva prijateljstva redovito zlo tumače. Posljedica su takvoga prijateljstva obiteljski razdori,
svađe, pa konačno rastave.
Još je gore kad prijateljstvo nastane između muškarca i ženske, kad su obojica vezani
ženidbom. Kad dođe do pada, tada je savjest opterećena grijehom koji se zove dvostruki preljub. A
kad se otkrije takovo prijateljstvo, nastaje sablazan koja svršava brakorazvodnim parnicama i
uništenjem dvaju obiteljskih ognjišta. U početku su sva ta prijateljstva bila zamišljena kao duhovna
i kreposna, a izrodila se brzo u tjelesna i ljubavna i donijela sa sobom žalosne posljedice.
Toma Kempenac, koji je dao veliki broj važnih opomena za dobar kršćanski život, donosi sp
savjet i za prijateljstvo. »Ne otkrivaj svakomu srca svojega, nego s onim tko je mudar i Boga se boji
svoju stvar raspravljaj«. Donosi savjete i za prijateljstvo sa ženama te ukazuje na potrebu bdijenja:
»Ni prema jednoj ženi ne budi previše pouzdan (blizak), nego sve dobre žene Bogu preporuči«
(Nasljeduj Krista, I, 8). To isto vrijedi za prijateljevanje žena sa muškarcima.
Autor knjige Nasljeduj Krista nije protiv prijateljstva ali upućuje na razboritost i ozbiljnost
duhovnoga života kao preduvjete za istinskog prijateljstvo.

Razmisli! Jesam li svjesna da me je Bog stvorio i da mu trebam zahvaliti za sve dimenzije
svoga bića, darove i talente? Ljubim li samoga sebe na autentično evanđeoski način? Koje su
glavne poteškoće na koje nailazim na tom putu? Zahvaljujem li Bogu za svoj život? Kakvo je moje
iskustvo prijateljstva? Jesu li ona bila na duhovnu i ljudsku izgradnju? Znam li ja biti prijatelj
drugima?