Ljubav prema Bogu i bližnjemu

Ljubav je prva i najveća krepost. Dakle pozitivno i oživljavajuće djelovanje Božje milosti u
duši najlakše je motriti tako da se vjernik usredotoči na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Po njoj sve
druge kreposti i njihova dobra djela dobivaju vrijednost i zaslugu pred Bogom. Bez ljubavi druge
kreposti nisu kreposti, niti su njihova djela zaslužna pred Bogom. Zato veli sv. Ivan: »Tko ne ljubi,
ostaje u smrti«. Sv. Franjo Saleški naglašuje istu misao kad kaže: »Tko bez ljubavi živi, taj je
mrtav«. Sv. Pavao ističe tu misao još jasnije: »Ako tko ne ljubi Gospodina našega Isusa Krista, neka
bude proklet!« (1 Kor 16, 22). Rad, trud napor, djela, makar kolika i kako velika bila, sama po sebi
nisu dosta za spasenje; djela treba da su učinjena iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu; tada tek
postaju zaslužna, vrijedna da se njima stekne nebo.
Zato je i čovjek to bolji, to vjernije ljubi to više ostvaruje samoga sebe koji je stvoren na
sliku Božju, to više svjedoči za Boga. Sposobnost da možemo ljubiti Boga i bližnjega kako treba i
kako to Bog želi dobivamo sa posvećujućom milošću koja sve više raste ukoliko mi surađujemo s
njom a slabi ukoliko se pada u grijehe, a potpuno se gubi po teškome grijehu. A ako je čovjek teško
sagriješio, vraća mu se milost posvećujuća u dušu nakon dobro obavljene svete ispovijedi.
Čovjek po svojoj naravi teži za Bogom, ali nema snage da se vine k Bogu, da živi i radi kako Bog
hoće. Zato mu je potrebna Božja pomoć koja se zove milost. Sv. Pavao veli: »Znam da dobro ne
živi u meni, to jest u tijelu mojemu. Jer htjeti imam u sebi, ali činiti dobro ne nalazim« (Rimlj 7,18).
Da mogu činiti dobro i da uistinu činim dobro, to dolazi od Boga, po Božjoj pomoći – po milosti.
Kad dakle dođe milost u dušu onda je tek duša sposobna ljubiti Boga i bližnjega kako treba,
onda je tek tada životom u milosti duša sposobna činiti zaslužna djela. To nas uči Sveto Pismo kad
kaže: »Ljubav se Božja izli u srca naša po Duhu Svetom, koji je dat nama« (Rim 6,5).
S ljubavlju prema Bogu Duh Sveti po milosti ulijeva u našu dušu i ljubav prema bližnjemu.
Ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu je jedna i ista ljubav, samo se razlikuje po tome na
koga se odnosi, na Boga ili na bližnjega u Bogu i zbog Boga a obadvije se događaju snagom njegove milosti. Ove dvije ljubavi slične su dvjema potocima koji izlaze iz istog vrela, ili dvjema
granama koje rastu iz istog korijena.
Ljubav prema Bogu i bližnjemu ne stoji samo u osjećajima i slatkim riječima, nego u prvom
redu u odbacivanju svakog grijeha, opsluživanju njegovih zapovijedi, u dobrim djelima što ih
činimo na čast Bogu i na korist bližnjemu. Ići u crkvu, moliti se Bogu, primati svete sakramente,
pošteno živjeti — to su djela kojima se pokazuje i dokazuje ljubav prema Bogu. Pomoći bližnjemu
u bijedi — vršiti duhovna i tjelesna djela milosrđa — to su djela koja dokazuju pravu ljubav prema
bližnjemu. Nutarnju borbu duše da dođe do minimuma iskustveno proživljene ljubavi prema Boga i
bližnjemu, a to stupanj duhovnoga rasta i i stanje duša koje prolaze put čišćenja svetačka tradicija
na više načina opisuje.

Sv. Franjo Saleški uči: „Svi Izraelci zbilja iziđoše iz Egipta, ali ne iziđoše svi drage volje,
zato u pustinji mnogi požališe, što nemaju egipatskoga luka i mesa. Tako ima i pokornika, koji se
zbilja riješe grijeha, ali ne odbace grešne sklonosti. Obećaju, da ne će više griješiti, ali nekako preko
volje, jer im se ne da lišiti i čuvati nesretnih grešnih naslada. Srce im se obraća k njemu kao Lotova
žena k Sodomi. Uzdržavaju se od grijeha, kao bolesnici, što ne jedu dinja, jer ih liječnik opominje
da će umrijeti, budu li ih jeli, a ipak im je teško, što ih ne smiju okusiti, govore i pogađaju se, bi li
možda ipak smjeli, rado bi ih barem pomirisali, pa drže sretnima one, što ih smiju jesti, Tako se eto
i ovi slabi i mlitavi pokornici neko vrijeme uzdržavaju od grijeha, ali im je žao. Voljeli bi griješiti, a
da ne budu osuđeni. Govore o grijehu s ushitom i nasladom, pa drže sretnima one, što griješe. Na
primjer čovjek se bio odlučio osvetiti. Na ispovijedi se predomisli. No eto ga malo poslije među
prijateljima, gdje s nasladom govori o svojoj svađi, pa veli, da bi učinio svašta, kad se ne bi bojao
Boga. Spominje, da je težak Božji zakon, koji želi da se prašta. Ej, da je Bog dopustio osvetu! Ah,
tko ne vidi, da se taj jadnik riješio grijeha, da je zbilja izišao iz Egipta, ali ga srce vuče u Egipat, da
se najede luka i češnjaka, kojim se hranio! Tako radi i žena, što se okanila grešne ljubavi, ali joj je
drago, da joj se klanjaju i udvaraju. Jao, kolika pogibao prijeti takovima!
Ti si, Filotea, odlučila, da ćeš živjeti pobožno. Nije dosta, da se samo ostaviš grijeha, nego
moraš očistiti svoje srce od svake grešne sklonosti, jer ti u jednu ruku prijeti pogibao, da ćeš opet
pasti, a u drugu ti ove jadne sklonosti neprestano slabe dušu i tako je tište, te ne bi mogla raditi
dobrih djela brzo, marljivo i često, a to je ipak jezgra prave pobožnosti. Duše, što se odrekoše
grijeha, ali još imaju te sklonosti i slabosti, nalikuju, čini mi se, blijedunjavim djevojkama. Nisu
bolesne, ali su im bolesna sva djela; jedu bez slasti, spavaju bez odmora, smiju se bez veselja i vuku
se, a ne idu. Tako i one duše rade dobro, ali tako mlitavo, te gube plod sva njihova i onako
malobrojna i slaba dobra djela.
Kako treba očistiti sklonosti na grijeh? Da obaviš ovo drugo čišćenje, ponajprije moraš
shvatiti golemo zlo, što nam ga donosi grijeh To budi u nama duboko i skrušeno kajanje. Ako je
pokajanje i maleno, ali osobito ako je združeno sa sakramentima, čisti nas dovoljno od grijeha, ako
li je veliko i skrušeno, čisti nas i od preostalih grešnih sklonosti. Mala mržnja ili zloba uzrokuje, da
nerado gledamo i izbjegavamo druženje onih, koje mrzimo. Ako li je mržnja smrtna i žestoka,
izbjegavamo i mrzimo ne samo mrska čovjeka, nego bježimo i ne možemo podnositi ni njegovih
saveznika, rodbine i prijatelja, pače ni njegove slike ni išta, što je njegovo. Tako i pokornik. Mrzi li
slabo na grijeh, kaje li se samo slabo, pa i istinski, odlučit će doista, da ne će više griješiti. Ali kad
zamrzi na grijeh, velikim i skrušenim pokajanjem odriče se ne samo grijeha već i svih grešnih
okolnosti, što izviru iz grijeha ili vode u grijeh. Stoga se, Filotea, moramo iz petnih žila skrušiti i
pokajati za sve, što je u vezi s grijehom. (Filoteja I 6-7)
Čovjek je tako stvorena da kod pravilno razvijene ljubavi sudjeluju razum, čuvstva – osjećaji
i volja. Kad je razum pronašao nešto kao lijepo i dobro, u duši se rodi čuvstvo ugodnosti, radosti.
Iza toga se javlja volja i hoće to lijepo i dobro prisvojiti, postići za sebe, sjediniti se s njime.
Slično vrijedi i ljubavi prema Bogu. Razum shvaća Boga kao najljepše i najveće dobro. Kad
se, dakle, pita: Zašto smo dužni Boga ljubiti, razum daje odgovor: Jer je Bog najljepše,
najsavršenije biće, jer me Bog ljubi neizmjerno, jer je Bog moj neprestani dobročinitelj. Povrh toga
izričita je zapovijed Isusa Krista kojemu vjerujemo kao svome Učitelju, Gospodinu i Bogu.
Boga ljubimo jer je On dostojan svake naše ljubavi, jer Bog ljubi nas jer tako ostvarujemo
svoje biće u punini. Najveću nam je ljubav Bog pokazao kad je poslao na svijet svoga Sina. O
Božjoj ljubavi prema nama veli Isus Krist: »Bog je tako ljubio svijet da je predao svoga
jedinorođenog Sina, da nijedan, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego da ima život vječni. Jer Bog
nije poslao Sina svojega na svijet zato da sudi svijet, nego da svijet spasi po njemu« (Iv 3,16-17).
Boga smo dužni ljubiti jer je On naš neprestani dobročinitelj. Što god imamo od Boga imamo. Naš
život, zdravlje, dnevna hrana, odijelo, stan, roditelji, prijatelji — sve je to Božji dar. »Svaki dobri
dar i svaki savršeni poklon odozgo je, silazeći od Oca svjetlosti« (Jak 1,17). Zato pita sv. Pavao:
»Što li imaš, čovječe, što nisi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nisi primio?« (1 Kor
4,7).
Zbog toga nam Isus zapovijeda: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom
dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom! To je prva i najveća zapovijed«! (Mk
12, 30). Kuda god se, dakle, čovjek okrene: bilo u prirodu, bilo u Objavu, odasvud dolaze poticaji:
Ljubi Boga jer je u sebi najsavršenije biće i naš najveći dobrotvor.
O toj želji Boga ga ljubimo sveci uče: „Divni Bože naš, dragi moj Teotime! S kolikom
ljubavlju božansko srce čezne za našom ljubavlju! Nije li bilo već dosta, što nam je dopustilo, da ga
ljubimo. Ali ne, Njemu to nije bilo dosta. Osim toga on nam izrično objavljuje svoju preveliku
ljubav prema nama i zapovijeda nam, da ga ljubimo svom svojom snagom. Kao da nam je time htio
reći, da ni ponor koji postoji između njegova veličanstva i naše bijede, ponor, koji čini beskrajnu
razliku i nejednakost između njega i nas, kao ni jedna druga izlika ne mogu nas odvratiti, da ga ne
ljubimo.
Time on jasno svjedoči, dragi moj Teotime, da nam nije uzalud dao naravnu sklonost, da ga
ljubimo. Jer, ona ne smije ostati besposlena. Stoga nam on izdaje ovu općenitu zapovijed, da tu
sklonost provedemo u djelo. I nijednoga čovjeka, koji živi, on ne pušta, a da mu u izobilju ne stavi
na raspolaganje sva sredstva, koja su mu potrebna u tu svrhu. Toliko je njemu stalo do toga, da se ta
njegova zapovijed izvrši… Uviđaš li dakle, Teotime, da Bog čezne za tim, da ga mi ljubimo?
Ali njemu ni to nije dosta, da na taj način javno objavljuje svoju beskonačnu čežnju, da želi
biti ljubljen tako, da se svaki čovjek može odazvati njegovu ljubavnom pozivu. On čini još više. On
ide čak od vrata do vrata i kuca izjavljujući pri tome, da će svratiti k svakome, koji otvori i da će s
njime večerati, (usp Otkr 3.20), to jest obasipati ga svakom vrstom dobrohotnosti.
A što drugo to sve znači, Teotime, ako ne, da nam Bog ne daje samo u dostatnoj mjeri
sredstva, ikoja su nam potrebna da ga ljubimo i ljubeći njega da sebe spasimo, nego da je to bogato,
široko i raskošno izobilje, takvo kakvo moramo očekivati od tako velike dobrote, kao što je
njegova.“ (Teotime II, 8).
Boga ljubiti znači gajiti u srcu uvijek najbolje želje, radovati se radi njegove savršenosti;
težiti za tim da bude On od svih poradi neizmjerne dobrote svoje ljubljen i čašćen, znači predati mu
se sasvim: dušom i tijelom. Tko za Boga gaji najbolje želje, taj hoće da mu podvrgne i svoju volju,
tj. hoće da bude sav njegov; njemu hoće živjeti, za njega je pripravan dati svaku žrtvu tako da ga od
ljubavi prema njemu nije kadro odvratiti ni mučeništvo ni smrt. I kao što podvrgavamo kroz vjeru
Bogu našu pamet, jer on je vječna istina, isto tako mu srce predajemo sasvim, potpunoma, kao
nijednom stvorenju, jer je on najveće dobro s kojim se ne može nijedno dobro prispodobiti. Ne
sastoji se dakle ljubav samo u riječima već u srcu, tj. u volji, pa zato često ima najpriprostiji čovjek
veću i savršeniju ljubav negoli kakav glasoviti učenjak, siromah veću od bogataša.
Tko Boga ljubi, čini se ono što Bog zapovijeda. Poslušnost prema zakonu Božjem označuje
Isus kao glavnu oznaku naše ljubavi prema Bogu. ”Ako mene ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati”
(Iv 14, 15), veli Isus. Želimo li dakle biti sigurni ljubimo li Boga, moramo najviše biti sigurni da
vršimo njegove zapovijedi…

Tko ima ljubav, taj radi Boga sve strpljivo podnosi, te je dobrostiv činiti dobro svakome
koliko više može. Gdje ljubav kaplje, ondje se nijedan grijeh ne nalazi, jer ona ne može stajati ni s
ohološću ni sa zavišću, ni s lakomošću ni s nijednim drugim grijehom. Ljubav ne ostavlja nikada
onoga u kome je prisutna osim ako je sam grijehom ne ostavi, nego još ide s njime u vječnu slavu.
Tko s ljubavlju djeluje, taj sve čini s velikom promjenom, s velikom radošću i ugodnošću. Ono što
zna da je Bogu drago, tako često čini da se u tome radu ne može dosta nasititi, da se s njime nikada
ne može umoriti.
Sv. Franjo Saleški ovako opisuje ljubav prema Bogu: „Tako dakle, dragi moj Teotime, vidiš
li ti na kraju, kako Bog napretkom, koji je pun neizrecive blagosti, vodi dušu iz Egipta grijeha, vodi
je iz ljubavi u ljubav kao iz jednoga stanovanja u drugo, dok je ne dovede u obećanu zemlju, to jest
u svetu ljubav.
Ta sveta ljubav je, da to izrazimo jednom riječju, prijateljstvo s Bogom. To nije
zainteresirana ljubav, koja traži svoje probitke. Jer po ljubavi prema Bogu mi ljubimo Boga iz
ljubavi prema njemu samomu, imajući pred očima samo njegovu beskrajno ljubaznu dobrotu. Ali to
prijateljstvo je pravo prijateljstvo, jer je ono uzajamno. Ta, Bog je od vijeka ljubio svaku dušu, koja
je njega ljubila, koja njega ljubi i koja će njega ikada ljubiti. (usp l Iv 4.10) Ta ljubav je nadalje
očitovana i priznata kako na jednoj tako i na drugoj strani. Bog svakako zna, da mi njega ljubimo,
jer nam on sam daje tu ljubav. A i mi opet sa svoje strane znamo, da on nas ljubi, jer on je tu ljubav
toliko objavio i jer mi upoznajemo, da je sve ono dobro, što ga mi posjedujemo, pravi plod njegove
dobrohotnosti. Napokon, mi smo u trajnom dodiru s njime, koji ne prestaje govoriti našim srcima
svojim nadahnućima, mamljenjima i svetim pobudama. On ne prestaje činiti nam dobro i davati
nam dokaze svake vrste svoje svete ljubavi, otvoreno nam objavljujući sve svoje tajne kao svojim
najpovjerljivijim prijateljima. (usp Iv 15, 15)
I kao vrhunac veza svoje svete ljubavi s nama, on nam se je darovao kao pravo jelo u
presvetom sakramentu Euharistije. A što se nas tiče, po svetoj molitvi mi možemo slobodno
pristupiti k njemu uvijek kadgod želimo. Jer, sve naše življenje, sve naše kretanje i sve naše biće je
ne samo s njime, već u njemu i po njemu.
To prijateljstvo s Bogom nije samo obično prijateljstvo. Ono je izbor prijateljstvo ljubavi,
kojom mi izabiremo Boga želeći ga ljubiti na poseban način. On je između tisuća izabrani veli sveta
zaručnica u Pjesmi nad pjesmama. Ona veli između tisuća, a time hoće reći između svih.
Radi toga ta ljubav nije samo ljubav izvanrednoga i uzvišenoga izbora, nego je naprotiv
neusporediva ljubav. Jer ta ljubav cijeni i štuje Božju dobrotu toliko, da sve drugo cijenjenje i
štovanje pred njom iščezava. U usporedbi s tom ljubavlju sve druge ljubavi ili nisu prave ljubavi ili
ako jesu prave ljubavi, ova je Božja ljubav neusporedivo više nego ljubav.
Iz toga slijedi, dragi moj Teotime, da to nije ljubav, koju bi mogle roditi bilo prirodne, bilo
ljudske, bilo anđeoske sile, nego je sam Duh Sveti daje i ulijeva u naša srca. I kao što naše duše
koje daju život našim tijelima, ne dobivaju podrijetlo od naših tijela, već su naravnim Božjim
Promislom ulivene u naša tijela, tako i ljubav, koja daje život našim srcima, nije izvađena iz naših
srdaca, nego je nadnaravnim Promislom njegovoga božanskog Veličanstva kao nebeski fluid
ulivena u njih.
Radi toga mi tu ljubav nazivamo nadnaravnim prijateljstvom. I to još više radi toga, jer ona
ima pred očima Boga i teži k njemu, ne po prirodnom znanju, koje mi imamo o njegovoj dobroti,
već po nadnaravnoj spoznaji vjere.
Očito je dakle, da ona stoluje na najvišemu vrhuncu našega duha zajedno s vjerom i
ufanjem. I kao kraljica puna veličanstvenosti ona ima svoje sijelo u volji kao na svojemu prijestolju.
S njega ona rasipa svoje milje i svoje slasti na svu dušu tako da ona time putem postaje sva lijepa,
sva ugodna i sva draga božanskoj dobroti.
Smijemo dakle reći, ako je duša kraljevstvo, u kojemu je kralj Duh Sveti, tada je ljubav
kraljica, koja sjedi s njegove desne u haljini od izvezena zlata u najljepšim ukrasima. Ako je duša
kraljica, zaručnica velikoga nebeskoga kralja, ljubav je njezina kruna, koja kraljevski resi njezinu
glavu. Napokon, ako je duša sa svojim tijelom jedan cijeli mali svijet, mikrokozmos, ljubav je
sunce, koje uljepšava, sve, grije i oživljuje sve.
Božanska ljubav, karitas, je dakle ljubav prijateljstva, prijateljstvo ljubavi, ljubav onoga što
je najdraže, izbor ljubav, ali ljubav neusporediva izbora, beskrajna, nadnaravna i nadasve uzvišena
ljubav; Ona je kao sunce, koje svojim zrakama uljepšava cijelu dušu, koja je prisutna u svima
njezinim duhovnim sposobnostima zato da ih usavršava, prisutna u svima njezinim moćima zato, da
njima upravlja. Ali njezino prijestolje je volja. U njoj ona stoluje zato, da je potiče, neka miluje i
ljubi svojega Boga iznad svega drugoga.“ (Teotime II, 21).
Čovjek koji iskreno ljubi Boga, taj postojano Boga svuda traži, taj izbjegava sve što bi ga
moglo od Boga odijeliti, taj radi za Božju čast i spremno prima sve što od Boga dolazi. Ne bi bilo
ispravno kad bi tko tvrdio da je ljubav prema Bogu stvar osjećaja, da se ljubav prema Bogu sastoji u
tom da nam se Bog sviđa i da osjećamo veselje u duši kad na Boga pomislimo, a u djelima da se ne
treba na Boga obazirati. Ljubav je više stvar razuma i volje nego čuvstva. Razum upoznaje Boga
kao najsavršenije biće i zato Boga cijeni više nego sve stvoreno. A volja, vođena razumom, teži za
sjedinjenjem s Bogom tako da se čuva grijeha i čini Bogu ugodna djela. Sam Isus kaže: »Neće
svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine, ući u kraljevstvo nebesko, nego samo tko vrši volju
Oca mojega koji je na nebesima« (Mt 7, 21). Ljubav se, dakle, k Bogu dokazuje djelima.
Tko Boga ljubi taj rado misli na Boga, o Bogu rado govori i rado sluša kad drugi o Bogu
govore. Što čovjek voli na to rado misli. Zato i veli Isus Krist: »Gdje je blago tvoje, tamo je i srce
tvoje« (Mt 6, 21). Tko Boga ljubi taj sva djela svoja izvodi s nakanom da njima Boga časti. Čega je
srce puno o tom i usta rado govore. Tko Božje stvari visoko cijeni, taj će o Božjim stvarima često i
dostojno govoriti. Pravoga štovatelja Božjega veseli kad drugi o Bogu lijepo govore pa takove
govore s užitkom sluša. Sv. Ivan veli: »Tko je od Boga, riječi Božje sluša« (Iv 8, 47).
Tko Boga ljubi čuva se grijeha i pazi da mu se srce ne prilijepi o zemaljska dobra. Ljubav i
grijeh se isključuju kao vatra i voda. Ako nekoga ljubimo, nećemo ga vrijeđati. A ako nekoga
vrijeđamo, ponizujemo, život mu ogorčujemo, to je znak da ga ne volimo. Tako je i u našem odnosu
prema Bogu.
A tko teško griješi, dokaz je da u njemu nema ljubavi prema Bogu. U tom smislu je rekao
Isus Krist: »Tko ljubi mene, držat će riječ moju« – znači: činit će ono što ja od njega tražim, činit će
samo dobra djela, jer Bog samo dobro ljubi, a mrzi na zlo. Tko ljubi Boga taj će se čuvati grijeha,
ne zato jer se boji kazne, nego zato da ne uvrijedi Boga – dobroga Oca.
Ljubav se k Bogu osobito jasno očituje u radu za Božju čast. Tko Boga ljubi, taj će o Bogu i
drugima govoriti da što više ljudi Boga upozna, poštuje i proslavi. Sv. Augustin veli: Žar je
djelovanje ljubavi; tko nema žara za nešto, nema ni ljubavi. Tko nema žara i oduševljenja za Božju
stvar, znak je da nema ni ljubavi k Bogu. Tko Boga ljubi zabrinut je, upravo se buni kad vidi ili čuje
da drugi Boga vrijeđaju. Tko Boga ljubi, veseli se kad vjera napreduje, kad se Boga svuda i svagdje
propovijeda. Pravi ljubitelj Božji poduzima sve da otpale i zabludjele opet dovede k Bogu. Što su
sve apostoli pretrpjeli, a misionari i danas trpe u dalekim krajevima, kad naviještaju sveto
evanđelje!
Tko Boga ljubi zahvalan Mu je za dobročinstva i spremno podnosi boli što ih život donosi
predajući se u ruke Očeve providnosti. Svako dobročinstvo očekuje zahvalu. Što je dobročinstvo
veće i zahvala mora biti veća. Ništa toliko ne boli koliko nezahvalnost, a napose tamo gdje je
dobročinstvo potjecalo iz čiste, idealne ljubavi. A Božja dobročinstva potječu iz najplemenitije
Božje ljubavi prema nama, jer Bog nas ni u čemu ne treba.
I boli, i trpljenja što nam se u životu događaju, dokaz su ljubavi Božje, pa ih treba spremno i
strpljivo snositi dok Bog ne odredi drukčije. Kad bi Bogu bio draži udoban i lagodan život, onda bi
sigurno takav život priuštio i svomu Sinu Isusu Kristu. A Isusov život bio prožet trpljenjem. U
bolima je Isus pokazao veliku ljubav prema Bogu. Po muci je Isus spasio svijet i proslavio Oca.
Tako da i u patnjama se vidi veličina naše ljubavi što smo ih kadri za Boga pretrpjeti mjeri se
veličina naše ljubavi.

O ovoj pedagoškoj logici kojom Bog sam odgaja duše da ostane i poraste u ljubavi prema
njemu sv. Franjo Saleški uči:
„Kako duša, koja je u ljubavi, napreduje u njoj? Dragi Teotime, poslužimo se usporedbom!
Jer, ta je metoda bila tako draga božanskom nenadmašivom Učitelju ljubavi, koju mi naučavamo.
Dostojanstven i junačan kralj oženio se nadasve milom mladom kneginjom. Jednoga dana on je
odvede u daleku, zabitnu odaju svojega dvorca, želeći s njome mirno i povjerljivo razgovarati.
Jedva, što je s njome progovorio nekoliko riječi, opazi, da je ona, iznenada problijedila i pala u
nesvijest. Strahota! Njegovo je zaprepaštenje bilo neizrecivo i malo da se i on sam nije onesvijestio.
Ta, on je svoju mladu suprugu ljubio više nego svoj vlastiti život. Radi toga ona ista ljubav, koja mu
je zadala tako tešku bol, odmah mu je dala i snagu, da je izdrži. Ona ga je odmah, brzinom kojoj
nema ravne, potjerala na posao, da doskoči zlu, koje je zadesilo njegovu dragu drugaricu života. On
brzo skoči, otvori ormar, koji se tamo nalazio, izvadi iz njega skupocjeni lijek, koji jača srce.
Silom otvori usta i stisnute zube svoje drage kneginje, ulije joj u usta te skupocjene tekućine,
poškropi njome njezino lice i protare joj sljepočice i žile kucavice na ruci. Napokon mu uspije, da je
dovede k svijesti. Tada je polako podigne i pomoću novih lijekova je ojača i oživi toliko, da je
mogla stajati na svojim nogama i da je mogla hodati upirući se na nj. Međutim, bez njegove pomoći
nije to još uvijek išlo. Jer on je još uvijek hodao s njom podižući je i podržavajući ispod ruke, sve
dok mu nije pošlo za rukom da se ona stavivši joj na srce tako snažan i tako dragocjen lijek,
potpuno oporavila i vratila svojemu prijašnjemu zdravlju tako da je dalje koračala sama svojim
snagama.
Njezin dragi suprug nije je više čvrsto držao, nego je samo nježno držao njezinu desnu ruku
ispod svoje i njezino desno rame naslanjao na svoje rame i na svoja prsa. Tako je on njoj pomagao i
time joj iskazivao četiri vrlo drage usluge.
Lako nam je ovdje razlikovati četiri usluge. Prvo, on je dokazao puno ljubavi i brige za
svoju suprugu. Drugo, on je neprekidno olakšavao i ublaživao njezino stanje. Treće, kadgod se je
povratio kakav znak njezine preživjele slabosti, on bi joj opet pomogao. Četvrto, ako bi se ona
namjerila na neravno tlo ili bi joj korak otežao, on bi je podržavao i služio joj kao potporanj. Kada
bi se ona uspinjala ili kada je željela koračati brže, on bi je snažno podržao i nosio. Tako je dakle on
svojom nježnom i srdačnom brigom stajao uz nju sve do noći i pomagao joj još i tada, kada ju je
polijegao u njezin kraljevski krevet.
Duša je supruga Našega Gospodina, kada je ona pravedna. A budući da ona uopće ne može
biti pravedna, ako nije u ljubavi, ona ne može uopće biti ni supruga, ako nije uvedena u odaje
ljupkih mirisa, o kojima pjeva Pjesma nad pjesmama (usp Pj 1,3). Pa kada sada duša, kojoj je ta čast
pala u dio, počini grijeh, ona pada onesviještena od duhovne slabosti. A taj događaj je svakako
iznenadan i neočekivan, jer tko bi ikada mogao pomisliti, da bi stvor htio ostaviti svojega Stvoritelja
i svoje vrhunaravno dobro radi tako neznatnih stvari kao što su meke grijeha? Naravno da se i nebo
tome čudi. Pa kada bi i Bog bio podložan strastima i on bi se nad tom nesrećom srušio onesviješten,
kao što je, kada je bio smrtan u ljudskom tijelu, izdahnuo na križu, da nas otkupi.
No budući da sada više nije potrebno, da on svoju ljubav dokazuje tako da umire za nas, to
on, kada vidi dušu, da se tako strovalila u grijeh, redovito joj pritječe u pomoć, neizrecivim joj
milosrđem otvara vrata svojega srca. To on čini dajući joj sad oduševljenja i zanose, sada grižnje
savjesti, koje potječu odatle, što joj pruža mnoga razumijevanja i mnoge spoznaje, koje ubacuje u
našu dušu i kojima pobuđuje spasonosne pokrete i pobude. Pomoću njih on, kao pomoću mirisavih i
vitalnih eliksira, vraća dušu k njoj samoj i predaje je dobrim čuvstvima.
A sve to, dragi moj Teotime, Bog čini u nama, a bez nas, samo po svojoj beskrajnoj
najljubaznijoj dobroti, kojom nas predusreće u svojoj neizrecivoj blagosti. Kao što bi bez kraljeve
pomoći ona kneginja, njegova supruga, onesviještena ostala mrtva u svojoj nesvjestici, tako bi i
naša duša propala u svojemu grijehu kada joj Bog ne bi izašao ususret. Ako duša, kada je tako
potaknuta, uzvrati svojim pristankom na poticaj milosti, slijedeći nadahnuće, koje ju je preteklo, i
prihvaćajući pomoć i potrebne lijekove, koje joj je Bog pripravio, on će je ojačati i različitim
pobudama vjere, ufanja i pokore voditi je tako dugo, dok ne bude potpuno vraćena pravom
duhovnom zdravlju, koje nije ništa drugo nego ljubav.

Dok dakle Bog vodi dušu putem onih kreposti, koje je pripravljaju i raspoložuju za tu svetu
ljubav, ne samo da je on vodi, već je podržava, i to na taj način, da, dok ona uza nj korača koliko
samo ona može, to je i on, sa svoje strane, nosi i podržava. Te se dvije radnje toliko isprepliću, da
jednostavno ne bismo mogli reći, je li više ona hoda ili je on više nosi. Jer on je ne nosi toliko, da
ona ne bi hodala, a ipak ona tako hoda, da, kada je on ne bi nosio, ona ne bi mogla hodati. Zato, da
govorimo poput apostola, ona bi morala uskliknuti: »Hodam ja, ali ne ja sama, već milost Božja
hoda sa mnom.« (usp.1 Kor 15,10).
Kada duša pomoću izvanrednoga lijeka ljubavi koji Duh Sveti stavlja u njezino srce
ponovno zadobije svoje potpuno duhovno zdravlje, tada ona može hodati i držati se na nogama
sama od sebe. Ali i ta njezina samostalnost potječe od toga zdravlja i od svetoga lijeka koji joj daje
sveta ljubav. Kada ona dakle sada može sama hodati, to ona ipak za to svu slavu mora davati
svojemu Bogu, koji joj je dao tako snažno i jako zdravlje. Jer, bilo da nas Duh Sveti jača svojim
gibanjem i svojim pobudama, koje on utiskuje u naša srca, bilo da nas potpomaže ljubavlju, koju on
u njima širi, bilo da nam pomaže tako, da nas potiče i nosi, bilo da jača naša srca, sipajući u njih
ljubav koja oživljuje i jača, to mi uvijek živimo, mičemo se i radimo u njemu i po njemu.
Prema tome dakle, jedino po ljubavi, koja je izlivena u naša srca, mi možemo koračati pred
Bogom i napredovati na putu spasenja. No uza sve to božanska dobrota pri tome pomaže duši, kojoj
je ona dala svoju ljubav, tako da je neprekidno drži svojom svetom rukom.
Na taj način ona: prvo, najbolje pokazuje nježnost svoje ljubavi prema njoj, drugo, ona je
trajno sve više i više sokoli i potiče. Treće, ona joj olakšava borbu protiv izopačenih sklonosti i zlih
navika, koje je ona stekla svojim prošlim grijesima i napokon: četvrto, ona je spašava i brani od
napasti.
Ne događa li se, dragi moj Teotime, da se često mora zdrave i jake ljude tjerati, da dobro
upotrebe svoje sposobnosti i svoje sile, da ih, tako reći, treba uhvatiti za ruku i odvesti na posao?
Tako je isto i nama Bog dao svoju ljubav i s njome silu i sredstva, da napredujemo na putu
savršenstva. Ali njegova ljubav mu ipak ne dopušta, da nas pusti, neka dalje idemo sami. Naprotiv,
ona ga tjera, da i on ide na put zajedno s nama. Ona ga tjera, da on nas tjera, ona potiče njegovo
srce, da ono potiče i tjera naše srce neka ono dobro upotrebi svetu ljubav, koju je on nama darovao.
Svojim nadahnućima njegova ljubav često odražava upozorenja, koja nam je dao sv. Pavao:
»Opominjemo vas, da ne primate uzalud Božje milosti.« (2 Kor 6,1) I dalje: »Zato, dok imamo
vremena, činimo dobro!« (Gal 6,10) »Trčite tako, da dobijete nagradu.« (1 Kor 9, 24)
Moramo sebi zamišljati, da Bog ušima našega srca često ponavlja riječi, koje je nekoć
govorio dobrom Ocu Abrahamu: »Hodaj preda mnom i budi savršen!«
Posebna Božja pomoć potrebna je osobito onoj duši koja ima svetu ljubav za goleme i
izvanredne pothvate. Jer, kakogod ljubav, pa bila i ne znam kako mala, daje nam dosta sklonosti i,
kako ja mislim, dovoljno snage, da obavimo djela, koja su potrebna za spasenje, to ipak, teže li i
kane li naša srca poduzimati izvanredna i odlična djela, tada im je potrebno, da ih podiže i gura ruka
toga velikoga nebeskoga zaljubljenika, da ih ona neprekidno pokreće i vuče. Tako ni kneginja u
našoj usporedbi, i kada se već dobro oporavila i bila potpuno zdrava, nije se mogla uspinjati, ni
žuriti se, a da je njezin dragi suprug nije čvrsto podržavao i podizao…
Za ta velika djela, dragi moj Teotime, nama je potrebno ne samo božansko nadahnuće, nego
isto tako božanska jakost, da izvedemo ono, što nadahnuće traži od nas. Upravo jednako tako u
velikim nasrtajima izvanrednih napasti apsolutno nam je potrebna i izvanredna Božja pomoć.
U tu svrhu nam sveta Crkva preporučuje da često uskliknemo: »Gospodine, potakni, Gospodine,
ojačaj naša srca!« Takve i slične strelovite molitve moramo izgovarati, da bismo njima zadobili
milost, kojom bismo mogli činiti odlična i izvanredna djela, kojom bismo mogli češće i žarče činiti
redovita djela, kojom bismo se mogli življe oduprijeti manjim napastima i odvažnije se boriti protiv
velikih napasti.
Sv. Antun je bio napadnut užasnim mnoštvom paklenih demona. Kada je poslije dugih
napora, teških patnji i nevjerojatnih muka izdržao borbu, ugledao je napokon, da se raspuknuo krov
njegove ćelije i da se kroz tu pukotinu spustila na nj nebeska zraka, koja je u jedan tren raspršila
crnu i mračnu gomilu njegovih neprijatelja. Ta je nebeska zraka otjerala od njega svu bol udaraca,
što ih je primio u tome boju. On je postao svjestan posebne Božje prisutnosti i gledajući u oči vizije
pred sobom duboko je uzdahnuo: »O, dobri moj Isuse, gdje si bio? Gdje si bio? Zašto nisi bio ovdje
već od početka, da mi pomogneš u mojoj borbi?« Glas odozgo odgovorio mu je: »Antune, ja sam
bio tu, ali ja sam čekao ishod tvojega boja. I budući da si bio hrabar i junačan, ja sam ti bez prekida
pomagao.«
Naš Gospodin je isto tako objavio sv. Katarini Sijenskoj, da je on boravio u njezinu srcu u
vrijeme, kada je ona imala groznu napast. U njemu se je on nalazio kao vojskovođa u tvrđavi, da je
brani. On joj je rekao, da bi ona bez njegove pomoći podlegla u toj borbi. To isto vrijedi za sve
velike nasrtaje, kojima naši neprijatelji jurišaju na nas“. (Teotime III, 3).
Kada je zakonoznanac pitao Isus o najvećoj zapovijedi u zakonu gospodin mu je odgovorio:
„Ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To
je najveća i prva zapovijed u zakonu. Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!
O tim dvjema zapovijedima ovisi sav zakon i proroci“ (Mt 23, 37-38)
Dakle Isus želi da ljubav prema Bogu i bližnjemu bude nerazdvojno povezana.219 Kršćanin,
koji živi za Boga i hoće ga ljubiti svom snagom, osjeća potrebu da bude siguran da njegova ljubav
prema Bogu nije obmana, ali kako da se uvjeri? Odgovara apostol Ivan: »Ako ljubimo jedni druge,
Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena« (1 Iv 4, 12). Velik znak koji očituje
istinsku ljubav prema Bogu, jest ljubav prema bližnjemu. To je nepogrešiva oznaka, jer je
bogoslovna krepost ljubavi jedna, i dok ju je teško provjeriti u odnosu prema Bogu, lako ju je
ustanoviti u odnosu prema bližnjemu. Nije potrebna velika pronicavost da se uoči da li je ljubav
prema bližnjemu samo u riječima ili je sigurna stvarnost koja je dokazana djelima.
Ako je bratska ljubav iskrena, srdačna, djelotvorna, onda nema sumnje: »ljubav je Božja u
nama savršena« (1 Iv 4, 12). Apostol ide još dalje pa tvrdi: »Mi znamo da smo iz smrti prešli u
život, jer ljubimo braću« (1 Iv 3, 14). Kršćanin je dionik Božjeg života ukoliko živi u ljubavi, jer
»Bog je ljubav«. Živjeti u ljubavi i živjeti u Bogu to je isto. Odbijati ljubav isto je što i odbijati
život, zatvarati se ljubavi je isto što i zatvarati se Bogu. Dovoljno je uskratiti ljubav nekom bratu da
čovjek izađe iz veze ljubavi i zbog toga iz života u Bogu. »Tko god mrzi brata svoga, ubojica je. A
znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života« (1 Iv 3, 15). Život u Bogu, ljubav i
milost međusobno su povezane i ne može jedna bez druge postojati. Ljubav prema bližnjemu je
siguran znak ljubavi prema Bogu i života u Bogu, života milosti, što je predigra vječnog života.
I Isus je bratskoj ljubavi dao vrijednost znaka: »Po ovom će svi znati da ste moji učenici:
ako budete imali ljubavi jedni za druge« (Iv 13, 35). Ljubav prema bližnjemu je prema tome znak
raspoznavanja Kristovih učenika i ujedno je dokaz da je njihova ljubav prema Bogu istinska. Isus je
učio ljude da jedni druge ljube, ali ljubavlju koja ima svoj korijen u Bogu i koja je prema njemu
uređena.
Isus nas uči da naš je bližnji svaki čovjek, pa i neprijatelj. Dužni smo bližnjega ljubiti kao
samoga sebe. Ljubav prema samomu sebi je pravilo, uzor ili primjer po kom ćemo se odnositi
prema drugim ljudima. Što ne bi mi htjeli da nama drugi čine, to ne smijemo ni mi njima činiti. A
što želimo da drugi nama čine, to treba da i mi njima činimo. To je osnovno pravilo ljubavi prema
bližnjemu.
A mi svi ljudi smo slika Božja. Svaki je čovjek odraz Božje naravi jer svaki ima besmrtnu
dušu po kojoj je slika i prilika Božja. Sveto Pismo izrijekom veli: »Tako stvori Bog čovjeka na sliku
svoju« (Post 1, 27). Kad je dakle svaki čovjek slika Božja, onda imamo poštivati i ljubiti svakoga
čovjeka i u svakom gledati odraz veličine Božje. Kao što mjesec dobiva svoju svjetlost od sunca,
tako i iz ljubavi prema Bogu ističe ljubav prema bližnjemu. »Mi ćemo bližnjega tako ljubiti da ga
bez Boga uopće nećemo ljubiti« — veli sv. Edmund. To znači: Ako naša ljubav prema bližnjemu ne
izvire iz ljubavi prema Bogu, ako nije uzvišena i nadnaravna, onda ona nije prava ljubav.
Konačno, i posljednja svrha nam je zajednička. Svi smo pozvani da u vječnosti zajedno
stanujemo i svi zajedno da Boga gledamo ii hvalimo. Sv. Ivan apostol i evanđelista u knjizi Otkrivenja gleda nebo sa bezbrojnim stanovnicima pa kaže: »Vidjeh veliko mnoštvo kojega nije
mogao nitko izbrojiti, od svakoga naroda i plemena i puka i jezika, gdje stoje pred prijestoljem i
pred Janjetom, obučeni u bijele haljine, i palme u rukama njihovim« (Otkriv 7,9).
Kad smo, dakle, svi ljudi jedna obitelj na zemlji, a bit ćemo zajedno i u vječnosti, što je onda
prirodnije i Bogu milije nego da se bratski snosimo, prijateljski pomažemo, da jedan drugomu
dobro činimo gdje možemo i koliko možemo, a to znači da je svaki dužan ljubiti bližnjega kao
samoga sebe.
Kad čovjek nekoga iskreno voli, onda se veseli kad voljenoj osobi ide dobro, a žalosti se kad
je voljenoj osobi zlo. Jer je svaki čovjek naš bližnji i svakoga smo dužni ljubiti kao samoga sebe, to
smo se dužni radovati nad srećom svakoga čovjeka, a žalostiti se kod svakoga kad mu ide slabo ili
je bilo u čemu stradao. Kad hoćeš znati da li je tvoja ljubav prema bližnjemu ispravna, kršćanska,
Božja, pitaj svoju savjest, kako ona osjeća za tog čovjeka? Ako si u duši veseo kad je tom čovjeku
dobro, a žalostan kad mu je zlo, to je prava kršćanska ljubav prema bližnjemu. Ako si žalostan kad
je tvoj bližnji postigao i ostvario neko dobro, dokaz je da u tebi nema prave ljubavi. Ako se veseliš
svakoj nesreći svoga bližnjega, dokaz je da nemaš ljubavi prema bližnjemu.
Što traži od nas ljubav prema bližnjemu? Na jednoj strani traži da bližnjemu ne škodimo, a
na drugoj strani da mu dobro činimo.
Bez obzira kako ljudi gledaju na svijet, u nizu naravnih dobara ljudski je život najveće
dobro. Ne smijemo, dakle, škoditi životu bližnjega! Iza života dolazi po vrijednosti poštenje i dobar
glas. Vjernik ne smije oklevetali bližnjega. Jedna od najbolnijih rana je rana od kleveta, od opaka
jezika. Ne smijemo dirati u imovinu bližnjega, život je takav da svaki treba za uzdržavanje života
vremenitih dobara.
Postoje brojna svjedočanstva i poticaji iz svetačke tradicije na ljubav prema bližnjemu mi
donosimo samo neke tako jednostavne, duboke i poticajne misli sv. Ivana Marije Vianneya o tome:
„Ljubav prema bližnjemu je tako općenita, tako velika i važna dužnost, da je naš Gospodin
Isus Krist učinio iz nje zapovijed, koju je nazvao svojom. A učinio je to u najozbiljnijem i
najsvečanijem trenutku svoga zemaljskog života, kod Posljednje večere, neposredno prije svoje
gorke muke i smrti: “Novu vam zapovijed dajem, ljubite jedan drugoga, kao što sam Ja vas ljubio,
da se i vi ljubite među sobom. Po tom će svi poznati, da ste moji učenici, ako imate ljubavi među
sobom.” (Iv. 13, 34, 35).
Ako hoćemo biti pravi kršćani, moramo ovu dužnost ljubavi prema bližnjemu uvijek
smatrati kao najopćenitiji, najpotrebniji i najhitniji dio naše vjere. Od njezinog izvršenja ovisi naš
vječni spas; jer ako ovu zapovijed vjerno izvršavamo, ispunjavamo ujedno i sve druge. Ne
zaboravite nikada, dok svog bližnjeg ne ljubite, nego ga dapače mrzite, da je Božja srdžba protiv
vas. Ako biste u takvom stanju naglo umrli, Bog bi vas bacio u Pakao. Tko ima pravu ljubav prema
bližnjemu, ne vidi na bratu svom njegovih pogrešaka; nego samo potrebu pomoći mu i pod svaku
cijenu spasiti njegovu dušu.
S drugim krepostima možemo biti na putu u Pakao, ali sa ljubavlju prema bližnjemu, koja
obuhvaća sve ljude, koja pred nikim ne bježi koja ljubi neprijatelje, kao i prijatelje … tko takvu
ljubav posjeduje, taj je siguran, da je za njega Nebo.
Ljubav prema bližnjemu je kraljevski plašt, kojim pokrivamo pogreške subraće i nikad si ne
dozvoljavamo mišljenje, da smo bolji od njih.
Ako vam đavao sugerira misli mržnje protiv vaših neprijatelja, onda imate jedno vrlo dobro,
nepogrešivo sredstvo, savladati ga. U čemu se ono sastoji? Treba se za njih moliti, da se obrate!
Promotrimo primjer svetaca. Oni ne podržavaju nikakvu mržnju protiv svojih nepravednih
progonitelja, oni su mišljenja, da zlo, koje im se nanosi, još nije dostatno, i da su još više zaslužili,
kao kaznu za svoje grijehe, kojima su božansko Veličanstvo uvrijedili. No, svjetski ljudi i zli
kršćani ne žele oprostiti, oni su osvetoljubivi i puni mržnje. Što čini Bog s takvima? Mržnju, kojima
oni progone svoje bližnje, vraća im dvostruko i trostruko. Tko mrzi, služi se jednim opasnim
oružjem, koje svu svoju oštrinu obraća protiv njega samoga.

Manjak u ljubavi prema bližnjemu i sva tvrdoća i neprijaznost prema našim bližnjima dolazi
od oholosti. Nema ničega, što bi se ljubavi toliko opiralo, kao oholost. Oholost i ljubav se
međusobno ne podnose, jednako, kao vatra i voda.
Tko vrši pravu ljubav prema bližnjemu, dolazi sigurno u Nebo. No oni, koji misle, da su
nešto osobito i već na pola ili cijeli sveci, jer obavljaju mnoge vanjske pobožnosti, a kod toga ne
mare da ispunjavaju Veliku zapovijed ljubavi prema bližnjemu i neprestano su puni ljubomore,
neprijaznosti i mržnje, ti će na veliki dan posljednjeg Suda doživjeti grdno razočarenje.
Što nam nameće jednu ovako veliku i ozbiljnu dužnost i što nas mora potaknuti, da ljubimo
bližnjega kao sami sebe, to je prije svega okolnost i promatranje, da smo svi od istog svemogućeg
Stvoritelja pozvani u život i imamo isto podrijetlo. Svi ljudi na cijelom svijetu sačinjavaju samo
jednu obitelj, kojoj je Otac i Vrhovna glava Isus Krist. Svako čovječje lice nosi na čelu žig slike i
prilike Božje. Stvoreni smo i pozvani za jedan zajednički cilj, koji se zove: vječno blaženstvo. Mi
smo svi skupo otkupljeni cijenom Muke i dragocjene Krvi Isusa Krista. Ne možemo se ustručavati
našeg bližnjeg ljubiti, a da ne bismo našeg Gospodinu i Spasitelju samom nanijeli sramotu.
Nema ništa, što bi bilo tako pogodno, da strogog vječnog Suca ublaži i milostivo raspoloži,
kao prava ljubav prema bližnjemu, naročito junačka ljubav prema neprijatelju.
Ne smijemo ništa mrziti, nego đavla, grijeh i svoj egoizam. No bližnjega moramo ljubiti.
Pravi kršćanin ljubi sve ljude; dobre, jer su dobri, zle iz samilosti zbog Bpga, jer vidi, da Boga
vrijeđaju i žive u opasnosti, da izgube vječno blaženstvo. Zato pravi kršćanin moli za njih i iskazuje
im dobročinstvo, da pridobije njihovo srce i vrati ih Bogu. On vidi u svim ljudima, i u najgorim,
neumrle duše, koje su otkupljene dragocjenom Krvlju Isusa Krista. Zato on neprestano moli za
grešnike i ovako govori božanskom Spasitelju: “O moj Bože, ne daj da ove bijedne duše budu
zauvijek izgubljene!”
U Nebu nema mržnje niti želje za osvetom, nego samo ljubav. A dobre, ponizne duše, koje
sve njima nanesene uvrede radi Boga podnose i svojim uvrediteljima za volju Kristovu opraštaju,
one imaju Nebo već na ovoj zemlji. Mrzitelji i osvetoljubivi su uvijek nesretni. To im se vidi u
očima i sa čela im se može pročitati. Ne dozvoli Gospodine, da ikome za zlo uzvratim zlom!
Hoćete li čuti kako stoji sa ljubavlju prema bližnjemu kod današnjih kršćana? Ja ću vam
pokazati. Ako žive zajedno dvije osobe, koje imaju jednak karakter i sklonosti, tada je njihov
međusobni odnos još prilično podnošljiv, one se na svoj način međusobno vole. Ali ako karakter i
sklonosti nisu u suglasju, tada nema međa njima ni mira, ni sloge. Tada ne poznaju one bližnjega,
niti ikakve obaveze za ljubav.
Ovi ljudi imaju posve krive pojmove o vjeri; oni ljube samo sebe, a na bližnjemu samo ono
što im prija; inače se ne trpe i ne podnose. Mora ih se jednog od drugog odijeliti, da svaki za sebe
može u miru živjeti. Da, da, samo se rastavite! Udaljite se jedan od drugoga. Ali neka vam bude i to
rečeno, da se nikada jedan od drugog ne možete tako daleko udaljiti, kako daleko ste vi sami
udaljeni od Boga. Vaša pobožnost je samo jedna sljeparija. Vi niste nikada svoju svetu vjeru i
dužnost, koje vam ona nameće, razumjeli, niti ikada shvatili ljubav prema bližnjemu, koja vam je
zapovijed, da čovjeka-brata ljubite radi Boga i time postignete svoj vlastiti spas.
Nemamo niti jednog drugog sigurnog znaka, po kojemu možemo spoznati, da se nalazimo
na pravom putu u Nebo i da zaista Boga ljubimo, kao ovaj: ako svoga bližnjeg podnosimo i svako
dobro mu iskazujemo, premda se protivi našim prirodnim sklonostima“. (Zlatna zrnca str. 49-50)

Razmisli! Do koje mjere ljubav prema Bogu prožima moje iskustvo? U čemu najčešće
očituje moja ljubav prema bližnjemu? Koje su glavne zapreke na putu rasta u ljubavi prema Bogu u
mome osobnom iskustvu? Što bi o mom svjedočanstvu življenja vjere kazali moji bližnji?Trudim li
se iskreno ljubiti bližnjega? Jesam li sklon nepromišljenim riječima govoriti o drugome? Koji je
moj glavni nedostatak u ljubavi prema bližnjemu?