Odlučnost i savladavanje samoga sebe

Živjeti kršćansku vjeru u pozitivnom ozračju Božje milosti znači svoj život vjernika svjesno
voditi. Uz već navedena sredstva putove djelovanja Božje prividnosti, Duha Svetoga i rasta u
milosti i suradnja u oblikovanju sebe kao zrelog vjernika zahtijeva raspolaganje sobom,
zadobivanje moći nad sobom i tako u slobodi mogućnost utjecaja na nešto ili nekoga, na ponašanje
ili odnose, na sebe samog. Pomoću uvježbavanja i navikavanja čovjek stvara naviku a ona uz
potporu milosti rađa krepošću i daje pouzdanost. Često u praksi ljudi se ponašaju nepredvidljivo,
drukčije nego što je po njihovim idealima i vjeri zamišljeno. Samo ako je čovjek odlučan, gradi
unutarnju čvrstoću, samosvladavanje i moć nad sobom, može se očekivati duhovni rast i autentično
svjedočanstvo vjere na van prema drugima. Zbog toga uz sve do sada izloženo naglašavamo
odlučnost i savladavanje samoga sebe kao dva temeljna nutarnja stava kako bi se u duši dogodilo
pozitivno i oživljavajuće djelovanje Božje milosti u osobnom iskustvu.
Sveci su više od svih drugih iskustveno svjesni da se milost posinjenja, rasta, sazrijevanja,
uzdignuće i preobraženje odnosi baš na ranjenog čovjeka kojega kušaju u vlastitoj nutrini te
naglašavaju potrebu te asketske dimenzije u pozitivnom duhovnome rastu.
Sv. Ljudevit Montforski uči: „Drugo, da se ispraznimo od samih sebe, treba nam također
umirati samima sebi, tj. treba nam se odricati djelovanja naših duševnih moći i naših tjelesnih
osjetila. Moramo gledati kao da ne gledamo, slušati kao da ne čujemo ništa, služiti se stvarima
ovoga svijeta kao da se njima i ne služimo (usp. 1 Kor 7, 31). To sv. Pavao naziva svakidašnjim
umiranjem: „Iz dana u dan umirem“ (1 Kor 15, 31). Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne
umre, ostaje samo (usp. Iv 12, 24), i ne donosi dobra ploda. Ako ne umremo samima sebi i ako nas
naše najsvetije pobožnosti ne vode u tu potrebnu i plodnu smrt, nećemo donijeti vrijedna ploda.
Naše bi nam pobožnosti postale nekorisne i sva naša pravedna djela zaprljalo (usp. Iz 1, 3) bi naše
sebeljublje i naša vlastita volja. U tom bi se slučaju Bogu gadile naše najveće žrtve i naša najbolja
djela koja bismo mogli učiniti, a na svojoj smrti našli bismo se praznih ruku s obzirom na krjeposti i
zasluge, i ne bismo imali iskre čiste ljubavi koja se podjeljuje samo dušama koje su umrle sebi i
kojih je život sakriven s Kristom u Bogu“ (usp. Kol 3, 3) (PP 81).
Kršćanski život po apostolu Pavlu je dobar boj vjere koji valja boriti do kraja (usp. 2 Tim 4,
7). Umrijeti sebi, odnosno odlučna odlučnost za Boga i to protiv svega što je protivno Božjoj
ljubavi i savladavanje samoga se je na tom putu neizbježno. To je tipičan izraz kršćanske i asketike
i mistike. Nije to nikakav poziv na autodestrukciju, niti ljubav prema smrti, nego mrtvljenje i
umiranje egoizmu da bi u našem biću učinili prostore za Boga koji oslobađa ljudsku slobodu. A kršćanin tu istu slobodu ponovno po posveti predaje Isusu po Mariji i prepušta se vodstvu Duha
Svetoga da ga vodi suobličenju Isusu Kristu u pashalnoj dinamici umiranja i proslave. To znači
prihvatiti Isusa Krista u Duhu Svetom kao svoj istinski novi život koji vodi duše do iskustva
preobraženja po čišćenju ljubavi kako bi ona došla do iskre čiste ljubavi o kojoj svetac govori.
Dakle da bi duhovno rastao vjernik u svim stvarima u životu treba prije svega tražiti
ispunjenje Božje volje. Samo tako može ostvariti samoga sebe, izvršiti svoj životni poziv. Na žalost,
događa se, da često skrene s toga puta, zaboravljajući na tu svoju glavnu dužnost. Zavode nas zle
sklonosti, što smo ih premalo nadzirali, pa su ojačale i sve više preuzimaju vodstvo u našem
djelovanju. Vjernik se izlaže opasnosti da mu se u čitav duhovni život uvuče neki mehanizam i
navika, još gore ako je nepočišćena i neuredan navika te se može reći, da taj naš duhovni život
prolazi u nekoj polusvijesti. Sveci su svjesni da djelovanje Božje milosti koja vodi u duhovni rast je
usmjereno upravo na tu dimenziju našeg bića.
Bl. Marija Terezija od sv. Josipa poručuje: „Božje oko dopire u srce. On ne sudi i ne
prosuđuje nikad prema vanjskom izgledu već po duhu, koji dušu pokreće, prema samoprijegoru, a
osobito prema poniznosti i potpunoj predanosti u Božju volju i to ne samo u velikim stvarima, nego
i u malim i najmanjim dnevnim događajima.“ (Djelo Božje, str. 63.)
Ovaj, za duše zahtjevan, put suočavanja sa samim sobom za cilj ima samo odgovoriti što
više, što bolje, što čišće ljubavlju na Isusovu ljubav i dopustiti da on zaživi u nama, a preko nas i u
svijetu. Bez shvaćanja ove dinamike i ostvarenja velike želje i veće ljubavi brojni svetački tekstovi
u kojima ona ozbiljno potiče na askezu i mrtvljenje mogu se potpuno pogrešno shvatiti i dobiti
pogrešnu sliku o svecima kao turobni, strogim, asketskim, bez radosti, poleta, koji mučno
uznemiruju duše. Istina je upravo suprotno, oni su osobe nježne ljubavi prema Bogu i bližnjemu,
puna razumijevanja, trezvenosti i pedagoške mudrosti ali nedvosmisleno ukazuju na pretpostavke za
ostvarenje tog puta rasta, odlučnost i savladavanje samoga sebe.
Odlučna suradnja s Božjom milošću, oblikovanje sebe uz pomoć iskustva življenja vjere uz
razmišljanje zadaća je svakog čovjeka i vjernika. Rad na sebi u suočavanju sa Bogom, samim
sobom i drugima, u obraćanju njima u življenju vjere teži prema unutarnjoj cjelovitosti,
povezanosti s Bogom u predanju.
U ovom kontekstu valja shvatiti poznatu izreku sv. Ignacija o rastu u duhovnom životu: „Ne
mjeri se napredak po licu, kretanjima, blagoj ćudi ili ljubavi prema samoći, već po tome kako tko
umije savladati samoga sebe“.
Suobičenje Isusu i svladavanje sebe, dakle, cilj je brige i rada na sebi uz pomoć Božje
milosti. To je preduvjet kvalitete čovjekove brige i rada s drugima u vjeri. Odnosi s drugima rezultat
su svojih odnosa sa Bogom i sobom, a to znači odlučnost oko brige o sebi i rada na sebi. Ne može
nesretan čovjek druge usrećivati, neraspoložen druge raspoložiti, bez smiješka na svojim usnama
druge razveseliti, bez mira u sebi druge smiriti, Bogu nevjeran čovjek ne može svjedočiti vjeru
drugima i druge Bogu voditi. Čovjekovi odnosi rezultat su onoga što se događa u njemu, a to ovisi
koliko se brine za sebe i radi na sebi. Nitko ne može dati drugome ono čega i sam nema.
Bl. Marija Terezija uči: „Što koristi sva duševna njega drugih? Savršenost se postiže jedino
vlastitom voljom, koja revno i postojano sudjeluje s milošću.“ (Izbor iz pisama, str. 269.)
A vjernik nikada ne smije zaboraviti da sav asketski napor koji je nužan i neophodan nije
sam sebi cilj i vjernik se ne treba na njemu zaustaviti, poglavito ne naglašavajući samo negativnu
dimenziju umiranja, mrtvenja, žrtve… Duša ne smije nikada zaboraviti da to ispražnjavanje od sama
sebe ima za cilj veću ljubav prema Bogu i da na takav način ostvaruje pretpostavke sjedinjenja po
ljubavi i u ljubavi. Zato ista blaženica poručuje:
„Koliko je kristalna posuda ispražnjena od nečiste tekućine, toliko će biti napunjena
dragocjenim, mirisnim uljem, tj. koliko je duša više oslobođena gospodstva svoje vlastite volje,
toliko više dobiva milosti mjesto u njoj i tako pripravlja ona postepeno jedan ugodan stan svome
Božanskom Spasitelju u kojem će On dulje boraviti, jer Njemu je milina biti s djecom ljudskom.“
(Mali vodič k savršenosti, str. 5.)

U duhovnosti je opće je prihvaćeno načelo da milost ne uništava, nego usavršava narav, a to
vjerojatno znači i to da ćemo, ako, milost nailazi na bolje pripremljenu »naravnu bazu«, situacije
reagira uvijek slično. Sada se pitamo koji su ti pozitivni stavovi što pomažu duhovnome rastu.
Szentmatoni navodi tri važna nutarnja stava a to su: empatija, iskrenost, samopoštovanje i
suočenje sa samim sobom.
Empatija ili spremnost na istraživanje sama sebe označuje zapravo spremnost da se uživimo
u osjetilni svijet druge osobe. No isti stav može se primijeniti i prema samome sebi, pa onda znači
spremnost da istražujemo sebe, u prvome redu vlastite osjećaje i doživljaje. Pri ispitivanju savjesti,
ali i inače, moramo se pitati što se to u nama događa, kako se osjećamo i koji je razlog našemu
raspoloženju. Na primjer, osjećam se sretan jer sam dobro obavio molitvu, ili osjećam se razočaran
nad samim sobom, jer se nisam uspio svladati u nekoj stvari, ili zavidan sam jer su mi pričali o
uspjehu drugoga. Najvažnije je da tako ispitujemo svoje osjećaje, uvijek po tome trostrukom ključu
ako se osjećam zašto se tako osjećam i da to jasno izrečem bar sebi, ako već ne mogu svoj doživljaj
ili osjećaj priopćiti drugome, podijeliti ga s nekim.
Zašto je važan ovaj stav spremnosti za samo istraživanje i zašto pomaže u duhovnome rastu?
Ima nekoliko razloga za duhovnu korist od empatije. Prvi i neposredni učinak ovakvoga ispitivanja
sebe jest osjećaj rasterećenosti od čuvstvene napetosti. Osjećaji nas, naime, mogu plašiti kad ih ne
znamo kontrolirati. A ne možemo ih kontrolirati onda kad ne poznajemo njihov uzrok, situacijski
uvjet koji stoji iza njih. Kad pronađemo razlog npr. svoje tuge, onda više nismo izručeni tome
negativnom osjećaju, jer znamo odakle potječe. Drugo, empatija pomaže u “duhovnome rastu, jer
razvija svijest o vlastitim iskustvima i osjećajima. Ovakvo razumijevanje sebe potiče na dublji
duhovni život.
Drugi stav je iskrenost prema sebi. Voljeti drugoga pretpostavlja voljeti i sebe. Drugi stav
koji se može uvježbati za uspjeliji duhovni život jest iskrenost prema samome sebi. Biti iskren
prema sebi znači nazvati svoje duševno stanje pravim imenom, a ne tražiti isprike. Mi smo npr. vrlo
često ljuti jer je povrijeđen naš ponos. U tom slučaju ne pomaže optuživati druge za grubost,
neuviđavnost ili neljubaznost, jer time zapravo obilazimo pravi razlog svoje ljutnje. Treba pogledati
istini u oči i priznati: povrijeđen mi je ponos. Ili smo vrlo često nesretni zbog toga, što smo zapravo
zavidni zbog uspjeha drugog. U tom slučaju nema mnogo smisla govoriti o nepravdi ili o
nepoštenju drugoga, jer pravi razlog leži u nama. Zašto iskrenost pomaže u duhovnom životu? Zato
što nam omogućuje da stalno živimo »objema nogama u stvarnosti«. Ako varamo sebe jer je bojimo
suočiti se sa samim sobom kakvi jesmo, zakrčili smo put budućem rastu, a vrtimo se uvijek u
istome krugu.
I na kraju samopoštovanje. Već smo govorili o važnosti prihvaćanja sebe. Poštovanje prema
samome sebi proizlazi iz osjećaja za ljudsku vrijednost. Nitko nije sebe stvorio, već nas je Bog
stvorio na svoju sliku i priliku. Znači prihvaćam sebe iz Božje ruke onakvim kakav jesam:
priznajem svoje darove, ali i svoje granice.
Jedan vrlo važan vidik samopoštovanja jest ne kriviti sebe za ono za što nismo krivi. Na
žalost, još prilično mnogo vjernika ispovijeda i one tzv. grijehe za koje očito ne može biti kriv, npr.
nije postio, jer je bolestan. Mi smo u potpunosti odgovorni samo za. one naše odluke koje smo
donijeli s punim znanjem, svjesno i uz pristanak. Samopoštovanje i ljubav prema sebi proizlaze
prvotno iz poznavanja sebe. Taj stav pomaže duhovnome rastu zbog toga sto nam osigurava osjećaj
prikladnosti za poslanje koje obavljamo.
Nadalje, samopoštovanje nas čini zahvalnima Bogu za sve darove koje nam je dao. Taj
osjećaj zahvalnosti opet stvara novu spremnost da prihvatimo Božju ljubav. Osoba koja podcjenjuje
sebe, nije ponizna, nego ima iskrivljenu sliku o sebi.
A cijeli odlučni napor rada na samome sebi i savladavanju sebe vodo do istinskoga suočenja
sa samim sobom. Radi se o sposobnosti uočavanja nesklada ili raskoraka između onoga što stvarno
jesmo i onoga što bismo morali i željeli postati. Osobito to dolazi do izražaja u ispitivanju savjesti.
Primjer: u ispitivanju savjesti odlučio sam da ću biti strpljiv s ljudima, ali sam u određenom trenutku ipak izgubio strpljivost. Ovdje postoji raskorak između onoga što sam želio i onoga što
uistinu činim. Sv. Pavao imao je vrlo razvijen taj stav iskrena suočavanja sa sobom; zato je mogao
napisati: vidimo što je dobro, a ipak ne činimo. Kad smo u svojem ponašanju uočili takav raskorak,
osjećat ćemo potrebu da još više radimo na sebi.
Zašto iskreno suočenje sa sobom pomaže u duhovnome životu? Zato što nas oslobađa lažne
sigurnosti da smo već savršeni. To je, uostalom, i evanđeoski savjet. Gospodin kaže da će nas istina
osloboditi. Pritom je važno da suočenje sa sobom treba uvijek obavljati u Božjoj prisutnosti, inače
će nas naši ponovljeni neuspjesi obeshrabriti.
Klasični priručnici katoličke duhovnosti kada govore o ovoj temi naglašavaju važnost
kršćanskoga optimizma, povjerenja i duh pobjede koji se temelji na Kristovu ohrabrenju vjernicima:
„To sam vam kazao da u meni imate mir. U svijetu ćete imati patnju , ali ohrabrite se ja sam
pobijedio svijet“ (Iv 16 33).
Dakle kršćanin koji se istinski trudi živjeti u Božjoj milosti, odlučan je u traženju i
ostvarenju volje Božje i zbog toga je istinoljubiv prema sebi i savladava sebe kako bi živio u
autentičnoj ljubavi ima jasnu perspektivu krajnjeg pozitivnog učinka zahvaljujući Kristu i njegovoj
pobjedi u koji i sam sudjeluje živeći krsnu dinamiku umiranja staroga i rađanja novog čovjeka
sanom Kristove ljubavi i milosti.

Razmisli! Kakvo je moje iskustvo u odlučnosti za Boga i duhovni rast? Savladavam li
samoga sebe u toj perspektivi i dinamici? Jesam li istinoljubiv prema samome sebi na tom putu? Uz
napore koje ulažem gajim li svijet o Kristovoj konačnoj pobjedi i u mome osobnom iskustvu
življenja vjere?