Krive slike o samome sebi i kako se truditi promijeniti ih

Ako je autentična spoznaja samoga sebe toliko potrebna za put rasta u svetosti, ona je za
dušu jako naporna, možda i najteža. Samo su sveci do kraja upoznali sebe jer je takva spoznaja plod
popratne milosti sjedinjenja s Bogom. Dobro je, dakle, ne zavaravati se mišlju da sebe dobro, do
kraja poznajemo na autentično duhovan način.
Istinsko prihvaćanje samoga sebe znači zahvalno prihvaćanje tjelesnih i duhovnih darova što
nam ih je Bog darovao. Ono uključuje i zauzetost da se ti darovi koriste za dobro i ostvarenje našeg
životnog poziva na koji nas Bog poziva, kao i prihvaćanje vlastitih ograničenosti.
Da bi upoznao samoga sebe, čovjek treba spoznati cjelovitost istine o svome biću. Ona
podrazumijeva s jedne strane uzvišeno dostojanstvo čovjeka sa svim darovima i talentima koje je
dobio stvaranjem kao ljubljeno Božje biće i poziv na vječni život u Bogu, a s druge duboku slabost
i bijedu koja se očituje u životu svakog čovjeka. Ta spoznaja je bitna i neophodna za svaku
autentičnu katoličku duhovnost, svjesno prihvaćanje otajstva Otkupljenja, prihvaćanje istine, u
ljubavi, o sebi i vedar suživot s ljudima.
Kao što jednu ljudsku i duhovnu nezrelost redovito prati kriva slika o Bogu tako je prati i
iskrivljena slika o sebi samome. I koliko je jedna osoba više ljudski zrela ili nezrela, tome je više
podložna. Kada osoba ima iskrivljenu sliku o sebi, u biti ne prihvaća samu sebe i svoju osobnu
povijest, uglavnom zbog toga što doživljava da nije bila dovoljno ljubljena ili što sama ne ljubi
zrelom ljubavlju ili što ne prepoznaje u svom konkretnom životu Božju ljubav, te tako koči duhovni
život.
Oslanjajući se na p. Szenmartonia,kratko ćemo navesti samo neke, najčešće razloge
iskrivljenih slika o sebi.

Prvi: Učinak kao mjera vrijednosti. Osoba može stvoriti pogrešnu
predodžbu o vlastitoj vrijednosti na temelju učinka i uspjeha. Ako se osoba s tim stavom u duši
smatra uspješnom na temelju odobravanog učinka, lako može pasti u oholost i aroganciju, a ako ne
postiže koliko bi hitjela ili koliko se od nje traži, pojavljuje se naglašeno negativna slika o sebi.

Drugi razlog za iskrivljenu sliku o sebi može biti težnja za najboljim; perfekcionizam. Ta
težnja je obično plod pogrešna odgoja i velikog samouvjerenja o vlastitim talentima i
sposobnostima. Te osobe, same sebi ili drugi pred njih, stave prevelike ideale, a oni gaje uvjerenje
da uvijek i u svemu moraju biti uspješni, savršeni do sitnica, te tako postići odobravanje i pohvale u
svemu što čine. Budući da često podbace s obzirom na vlastita i tuđa očekivanja, postaju
razdražljivi i razočarani.

Treći razlog: Uspoređivanje s drugima. Mnogi imaju iskrivljenu sliku o sebi zbog trajnog
uspoređivanja s drugima. Gledaju što drugi imaju, a oni nemaju, bilo u čisto ljudskim osobnim,
materijalnim pa i duhovnim stvarnostima. Osobe koje s takvim stavom žive redovito sebe vide
uskraćenima te ih to zasljepljuje u prihvaćanju darova i talenata koje im je Bog udijelio.
Četvrti razlog: Pogrešno shvaćena duhovnost: Osobe usvoje duhovnost koja se ne temelji na
Božjoj Očinskoj ljubavi, nego naglašavaju trajno nezadovoljstvo svojim krepostima, životom drugih
kršćana, negativnim stanjem u Crkvi i svijetu. Takve osobe žive u nezadovoljstvu i srahu, te to
stanje šire i oko sebe. Zdrav duhovni život mora biti pozitivan i graditi se na poniznosti i ljubavi.
Iskrivljena slika o sebi priječi put rasta u ljubavi. Najčešće se to očituje u nemogućnosti
prihvaćanja i voljenja samoga sebe. Osoba, istovremeno, ne voli sebe i traži nadoknade u najčešće
nezdravim posesivnim ili dominirajućim odnosima s drugima. Ako ne volimo sebe, ne možemo
istinski voljeti ni druge, a nismo ni sposobni dopustiti drugima da nas vole, to jest nismo spremni
prihvaćati ljubav drugih ljudi. Treća posljedica, možda i najteža, iskrivljene slike o sebi jest da ne
možemo voljeti Boga niti prihvatiti njegovu ljubav. U duši prevladava nepovjerenje i nepouzdanje u
Boga, koje može prerasti u optuživanje i bunt.

Iz navedenih razloga krive slike o sebi, lako je uočiti da u biti takvim osobama nedostaje
vjera i povjerenje u Boga, vrednovanja i korištenja talenta i darova koje nam je Bog udijelio u
svrhu služenja i ljubavi. Tako izranjene osobe u biti i u duhovnom životu više traže sebe do li Boga,
pa ga zato ne mogu ni pronaći.
Na putu spoznaje samoga sebe, prepreke se javljaju i iz ogorčenosti zbog nepravde koju je
osoba pretrpjela. Osoba se osjeća, povrijeđenom i ranjenom, a u njoj vriju osjećaji nepravde i
osvete. Ljudski život ne teče uvijek mirno, on podrazumijeva padove i slabosti, vlastite i osoba s
kojima živimo. U nekim situacijama čovjeku se čini nemoguće oprostiti, te se iz duhovnih rana
stalno javljaju uznemirujuće misli. I u tim situacijama najvažnije je vjerovati Isusu koji, za naše i
opće dobro, traži da oprostimo drugima. S naše strane, ako ljubimo Isusa i želimo ga slušati, mora
postojati želja za oprostiti onome tko nas je povrijedio, te molitva pred Isusom za sebe i drugoga, a
Gospodin nas postepeno mijenja i daje snagu.
Istinsko prihvaćanje samoga sebe znači zahvalno prihvaćanje svih tjelesnih i duhovnih
darova što nam ih je Bog darovao. Ono uključuje i zauzetost da se ti darovi koriste za dobro i
ostvarenje našeg životnog poziva na koji nas Bog poziva, kao i prihvaćanje vlastitih ograničenosti.
Da bi upoznala samu sebe osoba treba gajiti spremnost na istraživanje svoje duše, u prvom
redu vlastite osjećaje i doživljaje. Trebam dokraja iskreno sam sebi reći kako se osjećam i zašto se
tako osjećam ili ponašam, ne tražeći isprike niti prikrivajući prave uzroke i razloge.
Ako varamo sami sebe jer se bojimo suočiti sa sobom kakvi uistinu jesmo, zatvorili smo put
budućem rastu i vrtimo se u istom krugu. Kada osoba ulazi u samospoznaju, mora gajiti osjećaj
vlastite vrijednosti samopoštovanja jer je ljubljeno, iako ograničeno i izranjeno, Božje stvorenje.
Često puta se osjeća veliki raskorak između onoga što bi osoba hitjela biti i onoga što stvarno jest.
Iskreno suočenje sa samim sobom, što nije moguće bez ustrajne molitve, nam pomaže i
oslobađa od lažne sigurnosti da smo postigli savršenstvo. Sam Isus je poručio da će nas istina
osloboditi. Ta samospoznaja treba biti uvijek u vjeri u Boga ljubavi, koga duša treba tražiti u svemu
pa i u vlastitim ograničenostima.
Malo ljudi se istinski trudi upoznati samoga sebe, uglavnom se ljudi površno spoznaju a
dublji korijeni i temelji naše osobnosti, motivacije koje nas pokreću, posebno nesvjesne ostaju
skrivene i nepoznate. Kako bi se bolje upoznali prije svega treba biti istinoljubivi i prihvatiti istinu o
sebi, tim više što evanđeoski življena vjera nas takve kakvi jesmo stavlja pred Boga ljubavi koji nas
ljubi i želi da duhovno rastemo i sazrijevamo.
Dakle spoznaja samoga sebe je i popratna stvarnost življenja vjere, a na tome putu nam
svakako može pomoći ispit savjesti o čemu smo već govorili. A da se bolje upoznamo trebamo
pitati sebe ne samo što činimo nego i zašto to činimo pokušavajući otkriti skrivene motive i
potisnute emocije koje nas pokreću na djelovanje.

Razmisli! Kakvu imam sliku o samome sebi? Naslućujem li razloge iskrivljenja slike o
samome sebi? Je li se ona mijenjala s vremenom? Koji je pozitivni učinak življenja vjere na
mijenjanje te slike o samome sebi?Molim li se ikada za spoznaju sebe u evanđeoskom duhu i
vježbam li se u tome pri ispitu svoje savjesti?