Oholost

Oholost je izopačenost onog pozitivnog osjećaja kojim cijenimo ono što je dobra u nama i
opravdane želje da i drugi to cijene u onoj mjeri u kojoj je korisno za dobre odnose koje moramo
imati s njima. Sigurno čovjek može i mora cijeniti ono što je Bog dobra stavio u nas, sve talente i
darove. Ali isto tako treba priznati da je Bog prvo počelo, temelj i iskon svakog dobra u nama kao i
njegova posljednja svrha kako to reče Gospodin: Neka ljudi vide vaša dobra djela i slave Oca
nebeskoga.(Mt 5, 16)
Dakle ovaj osjećaj, kojim častimo Boga i koji nas potiče da poštujemo sami sebe, a može se
i željeti da i drugi to dobro vide, da ga cijene, i time slave Boga kao, što i mi moramo spoznati i
cijeniti odlike i talente bližnjega. Ovo međusobno poštivanje i cijenjenje ide u prilog dobrim
odnosima, koji trebaju vladati među ljudima.
Izopačenost ovog pozitivnog osjećaja samo poštovanja događa se u dva smjera. Prvi kad
čovjek zaboravi ja, da je Bog začetnik i izvor svih dobara pa ih pripisuje samome sebi, a to
znači, barem neizravno, nijekati da je Bog naše prvo počelo. Drugi način je kad čovjek nastoji činiti
za sebe, da ga drugi cijene, umjesto da radi Boga i salvu Božju i da Mu iskazuje svu čast onim što
radi. To je također neuredno i znači, barem neposredno, nijekati da je Bog naš posljednji cilj i
svrha našeg bića i djelovanja.
Oholost je dakle neuredna ljubav prema samomu sebi, kojom čovjek neposredno ili izravno
cijeni sebe kao da je sam sebi prvi početak ili zadnja svrha svoga života i djevovanja. To je neka
vrsta idolatrije, jer čovjek sebe promatra kao Boga. Oholost ima puno oblika i lica. Prvi se oblik
sastoji u tome, da čovjek gleda i smatra sebe kao svoje prvo počelo, izričito ljube sebe na tako
neuredni način, da bi se smatrali svojim prvim počelom. To stanje može dovesti do bezboštva koje
svojevoljno zabacuju Boga, jer ga neće za svoga Gospodina: I reče luđak u srcu svojem: nema
Boga! (Ps 13,1),
Prema svetačkoj tradiciji to je isto tako bio i grijeh Luciferov, koji, htijući da bude
samodostatan, odbi da se podvrgne Bogu. To je bilo i u korijenu grijeha neposluha prvih ljudi jer su
želeći da budu kao bogovi, htjeli sami upoznati dobro i zlo. T
Ljudi upadaju u grijeh oholosti i neizravno živeći i radeći kao da bi naravni i nadnaravni
darovi, kojima nas je Bog obdario, bili posve naši. Prekomjerno cijene samoga sebe kao da su sami začetnici odlika i talenata koje se nalaze u njima. Oholi ljudi uživaju u svojim odlikama i u svojim
zaslugama, kao da bi oni bili jedini začetnici toga.
Bossuet poručuje: “Duša se videći da je lijepa naslađuje sama u sebi, i uspavljuje se u
razmatranju svoje ljepota. Ona je prestala jadnoga časa odnos prema Bogu. Zaboravila je na svoju
ovisnost o Njemu. Ona se je najprije zaustavila na sebi, a onda se usmjerila na samu sebe. Ali je
čovjek, tražeći da bude slobodan sve do prekida veza s Bogom prekršio zakon pravde i postao rob
grijeha“. (Tr, della concup. IX)
Još je veća oholost onih koji pripisuju sami sebi vježbanje i rast u kreposti, ili koji si
umišljaju, da su dragovoljni darovi Božji plod njihovih zasluga. Nadalje imamo oholost i onih, koji
misle da naša dobra djela pripadaju nama više nego Bogu, dok je u stvari On njihov glavni uzrok,
isto je i kad u njima uživaju, kao da bi ta djela bila samo njihova.
Iz istoga razloga ljudi preuveličavaju svoje osobne odlike i svojstva. Ohol čovjek zatvara oči
pred svojim pogreškama, a dobre svoje strane gleda kroz jako povećalo. I tako si pripisuje odlike,
kojih nema, ili barem takve, koje samo izgledaju kao krepost. Tako na primjer čovjek daje
milostinju da se pokaže i da ga drugi drže milosrdnim, a u stvari je oholica, isto tako je kad netko
umišlja, da je posebni Božji miljenik zbog doživljaja sjetilnih utjeha ili jer može napisati lijepih
duhovnih misli a u stvari se još nalazi na počecima duhovnog puta.
Sv. Ivan Vijaneyu o zasljepljujućim učincima oholosti piše: „Svaki čovjek, koji se jagmi za
pažnju ljudi, slijepac je. Kako velika su zla, što ih je u svijetu prouzročila oholost! Bez ovog
glavnog grijeha, koji je izvor svih ostalih grijeha, ne bi bilo Pakla. Oholica se vlada prema Bogu
kao podanik, koji nezadovoljan time što je zakon i odredbe svoga vladara zgazio, ide u svom
bjesnilu iako daleko, da mu u grudi zarine bodež, zbaci ga s prijestolja, zgazi nogama i sebe samoga
stavi na njegovo mjesto.
Nema grijeha, koji u onom, tko ga čini, uzrokuje tako veliku promjenu, kao oholost jer
najviši i knez među anđelima, najljepši stvor, što ga je Bog stvorio, postao je radi ovog grijeha
najružniji đavao. Vrata, kroz koja oholost najlakše prodre u ljudsko srce, su vrata bogatstva.
Oholost je izvor svih opačina i uzrok svih zala, što ih je na zemlji bilo i što će ih biti u slijedećim
stoljećima. Ono, što je oholosti najpogubnije je to da ga je čovjek sve manje svjestan, što on više
njime vlada. Zaista, nikad neće oholica htjeti vjerovati, daje ohol, niti priznati, da ima krivo, sve što
govori i čini, je prema njegovu mišljenju dobro rečeno i učinjeno kako treba“. (ZZ 12)
Ohol čovjek povećalom ispituje pogreške drugih, dok je svojih pogrešaka teško svjestan.
Vidi slamku u oku svoga bližnjega, a u svome ne vidi brvna. Kad ka da dođe. tako daleko, da poput
farizeja, prezire svoju braću vjeri, smatraju se boljim od njih.
Oholost dolazi do izražaja što je takav čovjek, kao kritičar i nezadovoljnik. Gleda na
najmanje geste ili pogreške svojih bližnjih i pretpostavljenih da ih omalovaži te mu je i poslušnost
znatno teža. Kršćanska duhovna tradicija ukazuje na oholost kao prvu od svih mana i glavnih
grijeha koja je izvor svih drugih zala. Ohola osoba uveličava svoje sposobnosti, sebe smatra
superiornim u donosu na druge, te svjesno izgrađuje lažnu sliku o sebi. Središte njihova života,
suda, mjere, odluka i vrednovanja tako postaje vlastiti uznositi ego. Oholica odbija sebi i drugima
priznati ograničenosti, slabosti i bijedu u svojoj osobnoj povijesti. Te dimenzije svoga bića ohola
osoba potiskuje i negira jer radije želi živjeti u iluziji vlastite veličine i uzvišenosti. Tako osoba
postaje zarobljenik same sebe i spremna je instrumentalizirati druge.
Oholosti sastoji se i u tome, da čovjek gleda samoga sebe kao svoju posljednju svrhu, živi i
djeluje a nema Boga kao cilj života, želi da ga drugi hvale, kao da su sva njegova djela
bila potpuno njegova, njega imaju za cilja a ne služenja. Takvi ljudi žele da ih drugi hvale da im
dijele komplimente radi njihovih dobrih djela, kao da su im oni glavni začetnici i kao da bi imali
pravo da sve rade iz taštine i bog svoje slave, ne brinu se za slavu Božju a još manje za dobro svoga
bližnjega. Oni u tom idu tako daleko, da si umišljaju, da drugi moraju u praksi tako urediti svoj
život, kako se njima sviđa ili da im moraju služiti. Idu do te mjere da se postavljaju središtem
drugih i da teko kažemo njihovim ciljem.

Posebna vrsta oholosti na koju redovito ukazuju duhovni autori pa tako i sv. Ljudevit je
duhovna oholost. Kada osoba pođe putem obraćenja i redovite molitve, tada treba paziti na
dinamike duhovnog života, jer redovito postoje đavolske napasti koje prate buđenje i rast u vjeri.
Jedna od njih je duhovna oholost. Osoba, svjesno ili nesvjesno, zbog toga što se obraća, moli i raste
u duhovnom životu može pasti u napast uznošenja samoga sebe tako da se počne smatrati boljom od
drugih, naprednijom, zaslužnijom, te počne tražiti slavu zbog svoga umišljenog napretka u
duhovnim stvarima.
Duhovno ohole osobe nastoje oko molitve prvenstveno tražeći utjehu koju molitva ponekada
donosi, a ne Boga niti istinsko obraćenje i rast u krjepostima. One redovito teže i za Božjim
darovima, ali ne s dokraja čistom nakanom služenja i izgradnje Crkve. Uživaju u ulozi duhovnih
učitelja drugih ljudi. Pa čak i kada vjernik dobije darove od Boga, mora se znati s njima duhovno
okoristiti.
Sv. Ivan Kasijan o strašnim učincima oholosti u duši zapisa: „ Posljednja bitka bije se s
duhom oholosti. Premda se u poretku bitaka sa strastima smatra posljednjom, ona je s obzirom na
početak i vrijeme zapravo prva. Ovo je najokrutnija i naj neukrotivija zvijer, koja osobito napada
savršene. Proždire ih ljuto ujedajući u času kad gotovo dosegnu sam vrh vrline.
Oholost ima dva oblika: prvi je onaj koji, kao što smo rekli, napada muževe visokog
duhovnog života, a drugi obuzima početnike. I premda oba oblika oholosti potiču pogibeljnu
uznositost i pred Bogom i pred ljudima, ipak se prvi prvenstveno odnosi na Boga, a drugi na ljude.
Dadne li Bog, istražit ćemo u posljednjim poglavljima ove knjige načela i sredstva protiv drugog
oblika, a sada bismo donekle razmotrili prvi, kojim, kao što smo rekli, bivaju iskušavani
prvenstveno savršeni.
Zla oholost je strast koja uništava sve vrline i ogoljuje te lišava čovjeka svake pravednosti i
svetosti. Kao neka sveobuhvatna zaraza, ona se ne zadovoljava oslabljenošću samo jednog uda, ili
jednog dijela, nego smrtno ranjava cijelo tijelo. Ona i one što već stoje na vrhuncu vrline pokušava
oboriti i upropastiti. Svaka druga strast zadovoljava se svojim granicama i svojim ciljem. I premda
remeti i druge, usmjerena je uglavnom protiv jedne vrline, te prvenstveno nju pritišće i napada.
Tako ugađanje želucu, tj. strast prejedanja i sladokusnosti upropašćuje suzdržanost, pohota skrnavi
čistoću, gnjev napada trpljenje.
Ponekad onaj koji pati od neke strasti, nije sasvim bez ostalih vrlina. Usprkos gubitku jedne
vrline, koju je svladala žestoka strast suprotna toj vrlini, čovjek može donekle sačuvati ostale.
Međutim, kad bijednom dušom zavlada, te osvoji najčvršću tvrđavu od svih vrlina, umrtvljenost,
oholost se poput najsurovijeg tiranina obrušava na dušu i do temelja razara njezin grad. Razvalivši
nekoć visoke zidine svetosti i pomiješavši ih sa zemljom poroka, oholost ne dopušta da se sačuva
ijedan znak slobode u porobljenoj duši. Što je porobljena duša bila bogatija, to je jaram ropstva teži,
to je oholost grabežljivo grublje lišava svake vrline. Ako želiš točnije saznati mjeru sile tog
najsurovijeg tiranina, sjeti se da je anđeo – što su ga zbog golemog sjaja i ljepote nazvali
svjetlonošom (luciferom) – zbačen s neba upravo zbog te strasti. Ranjen strijelom oholosti, on se iz
najvišega kruga blaženih anđela strovalio u ponor. Ako je takav bestjelesni anđeo, urešen tako
važnim prednostima, bio s neba zbačen na zemlju zbog jednog uznošenja srca, koliko tek mi, koji
smo odjeveni u smrtno tijelo, treba da svom budnošću izbjegavamo oholost! To samo pokazuje
veličinu pogibeljnoga pada“.(Filokalia…)
Iz oholosti nastaju brojne pogreške a glavne su: preuzetnost, slavoljublje i tašta slava.
Preuzetnost je neuredna želja i nada htjeli činiti stvari, koje su iznad naših sila. Nastaje odatle, što
čovjek ima jako dobro mišljenje o sebi, o svojim naravnim sposobnostima, znanju, snazi i svojoj
kreposti. U intelektualnom pogledu takav čovjek misli, da je sposoban da se prihvati i da rješava
najteže probleme, najzamršeni ja pitanja, ili barem da se prihvati studija, koji je nerazmjeran
njegovim talentima. Ohola osoba si lako utvara, da ima mnogo zdravog rasuđivanja i razboritosti te
da on rješava sa sigurnošću najkontroverznija pitanja.

U moralom pogledu takav smatra da posjeduje dosta svijetla, da sam sebe vodi i ne osjeća
nikakve potrebe da pita za savjet nekoga drugoga. On je uvjeren, unatoč svojih prošlih pogrešaka,
da se ne treba bojati ponovnog pada, nerazborito se izlaže u grešne prigode u kojima ponovno
padne.
A iz toga nastaju klonulost i ljutnja, što je opet često uzrok novih pogrešaka. U duhovnom
pogledu ohol čovjek ima malo smisla za skrivene kreposti koje nastaju mrtvnjem. On više voli
kreposti, koje dolaze jače do izražaja, umjesto da gradi na čvrsto temelju poniznosti, on sanja o
veličini duše, o snazi karaktera, o velikodušnosti, o apostolskoj gorljivost i velikim uspjesima. Ali
takav čovjek u prvim većim kušnjama vidi brzo koliko je još njegova volja slaba i nestalna pa ipak
teži za izvanrednim milostima, dok je još na početci ma duhovnog života
Ohola preuzetnost, rađa ambicije, častohleplje, slavohlepljem, a to je neuredna ljubav prema
častima, dostojanstvima i autoritetom nad drugima. Takav čovjek preuveličava svoje snage,smatra
se većim od drugih hoće da drugima vlada, da im zapovijeda i da im nameće svoje vlast te ideje.
Sv. Toma Akvinski kaže da se ta neuredna ambicija može manifestirati na tri načina:“tako da
čovjek traži časti koje nije zavrijedio i koje nadilaze njegova sredstva: da ih traži za sebe, za svoju
vlastitu slavu, a ne za slavu Božju; da se zaustavlja se kod toga da uživa u častima u sebi, a da se
njima ne služi na dobro bližnjega, što se protivi poretku stvari, koji je Bog ustanovio, da stariji rade
na dobro svojih podložnika“ (Su.Th II, 2, 131, a 1)
Ohola ambicija odnosi na sva područja ljudskog života, na političkom planu takav čovjek
želi da upravlja drugima, i to često uz cijenu i podlosti, i sve se čini dase pridobije glasove birača.
Na intelektualnom području ohola ambicija se očituje u tome kad čovjek tvrdoglavo traži da
nametne drugima svoje ideje, pa i u pitanjima, o kojima se slobodno raspravlja. I u civilnom pa i
crkvenom životu takav čovjek pohlepno traži prva mjesta, službe, naklonost i poštovanje.
Iz oholosti se rađa i taština i uobraženost, koja je u biti je neuredna ljubav prema tome da
nas drugi cijene. Kad čovjek sam sebe pretjerano cijeni, onda želi, da ga cijene i drugi cijene. Može
postojati u nama želja, da nas drugi cijene, koja ne predstavlja ništa neuredno. Ako želimo da
netko priznaje naše naravne ili nadnaravne odlike da po njima i u njima slavi Boga, i da naš utjecaj
da činimo dobro, bude time same još veći, u tome nema nikakva grijeha.
Moralni nered se dakle sastoji u tome, što čovjek hoće da ga drugi cijene radi njega
samoga, a da ne prepisuje tu čast Bogu, koji nam je dao sve što ima dobroga u nama. Isto tako taj
se nered sastoji i u tome, što čovjek hoće da ga drugi časte radi ispraznih stvari koje ne zaslužuju.
Nitko nije tako lijepo opisao tu stvar kao sv. Franjo Saleški: “Nazivamo taštom slavom onu,
koja se iskazuje ili za ono što u nama nema, ili za ono, što je u nama ali nije naše,ili za ono što je u
nama…. i što je naše, ali ne zaslužuje da se radi toga hvali. Plemenitost rase, zasluge predaka,
narod, to su stvari, koje nisu u nama, nego našim predcima. Ima ih, koji su ponosni i oholi što jašu
na dobrom konju, što imaju perjanice na svojim šeširima. Što su skupocjeno obučena Ali, tko ne
vidi da je to ludo! Jer ako tu ima što slave, ona pripada konju, ptici i krojaču… Drugi opet drže do
sebe i promatraju svoj uvijeni brk, lijepo uređenu bradu, kovrčavu kosu, njegovane ruke, što znaju
plesati, igrati, pjevati… ali nisu li takvi drski kad hoće da, si tako ispraznim stvarima uvećaju cijenu
i žele povećaju reputaciju? Drugi opet hoće, da ih za malo njihova znanja ljudi cijene i poštuju, kao
da bi svaki morao k njima ići u školu i smatrali ih svojim učitelj ima, Zato ih zovu uobraženim i
umišljenim učenjacima. Drugi se opet šepure svojom ljepotom i misle, da im svi moraju dodvarati.
Sve je to jako tašto, glupo i nedolično i slava koju čovjek želi zadobiti na temelju tako bijednih
stvari, zove se tašta, glupa i isprazna slava“. (Filoteja III,4).
Iz taština rađaju hvalisavost i licemjerstvo. Hvalisanje je navika govoriti o sebi ili o onomu
što se može okrenuti na svoju korist za to da nas drugi cijene. A licemjerstvo je kad čovjek na
izvan i prividno živi kreposno, a istovremeno neprestano skrivajući pod tom koprenom velike
moralne propuste i grijehe.
Sv. Toma Akvniski kaže da je oholost: „najveći od svih grijeha, jer se oholost ne želi
podložiti vrhovnom Božjem gospodstvu, odbijati poslušnost Bogu ili njegovim zakonitim
predstavnicima; je veliki grijeh, jer se time čovjek diže protiv Boga. Veliki grijeh i tada, kada
čovjek sebi pripisuje ono, što očito dolazi od Boga, a posebno darove milosti. Jer to neizravno znači
nijekati, da je Bog prvo počelo svega dobroga što ima u nama.
Mala oholost, koja Boga priznaje kao prvo počelo ili posljednju svrhu, ali ne iskazuje Bogu
sve ono što smo dužni i tako oduzimamo jedan dio, njegove slave je lagani grije protiv kojega se
treba boriti.
Što se tiče puta duhovnoga rasta oholost jako veliki neprijatelja i zapreka savršenstva, jer
ona uzrokuje u našoj duši vrlo žalo snu prazninu i izvor je brojnih grijeha. Ona nas naime lišava
mnogih milosti i mnogih zasluga. Lišava nas mnogih milosti jer Bog se protivi oholima a poniznima
daje milost. (Jk 4,6)
Oholost lišava dušu mnogih zasluga. Jedan od bitnih uvjeta za postići zasluge pred Bogom
za svoja djela je čistoća nakane. A oholica , čini radi sebe da se svidi ljudima, mjesto da radi za
Boga, i zaslužuje isti prijekor, koji je Isus upravio farizejima, koji su činili svoja dobra djela da se
pokažu, da ih ljudi hvale i vide i stoga Isus reče: Zaista vam kažem primili su plaću svoju.(Mt 6,2)
Ohola osoba lako pada i u preuzetost te se izlaže opasnosti grešnih prigoda što dovodi do
težih padova. Zbog oholosti ne traži odmah potrebne milosti lako se pada, a zatim oholica upada u
malodušnost, a izlaže se i opasnosti da disimulira svoje grijehe na ispovijedi. Oholost je izvor i
pogrešaka prema bližnjemu: zbog oholosti čovjek ne će da popusti, pa i onda kada ima krivo,
zajedljiv je u razgovoru, upušta se u žučljive i oštre diskusije, koje dovode do razmimoilaženja i
nesloga. Odatle onda opet gorke pa i nepravedne riječi protiv drugih da ih se ponizi, odatle oštre
kritike protiv odgovornih i odbijanje poslušnosti.
Takav čovjek želi da bude velik i da u svemu dominira nad svojim, bližnjima, nema za njega
nimira ni pokoja. Nije miran sve dok ne zagospodari nad svim svojim takmacima, a kako do toga
nikada ne može potpuno doći, postaje zbunjen, uznemiren i nesretan.
O strašnim posljedicama oholosti za dušu sv. Katarina Sijenska, kao da joj sam Bog govori,
zapisa: „Sada hoću da ti govorim o trećem stupu, to jest o oholosti koja je, premda sam je metnuo
na zadnje mjesto, ipak prva, jer su sve mane začinjene ohološću, kao što su sve krjeposti začinjene i
primaju život od ljubavi. Oholost se rađa i hrani od sjetilnog sebeljublja koje je, kako ti rekoh,
temelj ovim trima stupovima i svim kolikim zlima što ih stvorovi počinjaju. Zaista, koji sebe ljubi
neurednom ljubavlju, lišen je moje ljubavi, jer ne ljubi mene; a kad me ne ljubi, vrijeđa me, jer ne
vrši zapovijed zakona, a ta je da mene ljubi nada sve stvari, a bližnjega kao samoga sebe.
Uzrok je ovaj: pošto ljube sebe sjetilnom ljubavlju, ne služe meni niti me ljube, nego služe i
ljube svijet; jer sjetilna ljubav i svijet ne supriličuju se meni. I kako nema te sukladnosti sa mnom,
nužno onaj koji ljubi svijet sjetilnom ljubavlju i onaj koji mu služi na sjetilan način, mrzi mene; i
onaj koji mene iskreno ljubi, mrzi svijet…
Oholost mi je tako odurna da je pala s neba, kad se je anđeo uzoholio. Oholost se ne penje
na nebo, nego ide na dno pakla; stoga je moja Istina rekla: »Tko se uzvisuje«, to jest ohološću, »bit
će ponižen; a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«
Oholost mi je odurna kod svake vrsti osoba, ali mnogo više kod ovih službenika, jer sam ih
postavio u ponizan stalež da služe poniznom Jaganjcu; ali oni rade posve protivno. Kako li se ne
stidi bijedni svećenik da se oholi videći gdje se ja ponizujem, dajući vam Riječ, Jedinorođenog svog
Sina?…
O prokleta oholosti, koja se temeljiš na sebeljublju! Ti si zaslijepila njihovo razumsko oko
na taj način, da su, dok im se čini da ljube i da su nježni prema sebi, postali prema sebi okrutni; dok
im se čini da su na dobitku, oni su na gubitku; dok im se čini da plivaju u užitcima, u bogatstvu i u
velikom veličanstvu, oni su u velikom siromaštvu i bijedi, jer su lišeni bogatstva krjeposti; spali su
sa visa milosti na niskost smrtnoga grijeha.
Njima se čini da vide, a slijepi su, jer ne poznaju ni sebe ni mene. Ne poznaju svoga stanja ni
dostojanstva na koje sam ih postavio, niti krhkosti svijeta, ni kako je malo čvrst: kad bi to malo
poznavali, ne bi od svijeta učinili sebi božanstvo. Tko im je digao spoznaju? Oholost. Na taj su
način postali zlodusi, dok sam ih ja izabrao da budu zemaljski anđeli u ovom životu; a oni, naprotiv,
padaju s visine neba u niskost tame“. ( Dijalog 128)
I na kraju postavlja se pitanje kako se boriti protiv oholosti. U biti radi se o tome da duša na
evanđeoski način shvati i prihvati svoje ništavilo pod raznim vidicima i svoju potpunu ovisnost o
Bogu. Prva i najvažnija stvar se sastoji u tome da spoznamo kako je Bog začetnik svakoga dobra i
dosljedno tomu Njemu pripada sva čast i sva slava. Sami smo po sebi mi ljudi smo ništavilo, jer
Bog nas je stvorio i neprestano nas stvara, kada bi to prestao činiti sami po sebi postali bi ništavilo.
Bez sumnje svidjelo se božanskoj Dobroti, da mi udijeli egzistenciju, život, talente i darove,
duhovnu i besmrtnu dušu i radi toga moram Ga blagoslivljat i svakoga dana.
Čovjek je dakle stvoren iz ništa, a sam po sebi opet naginje ka ništa, ka smrti, kamo bih se
sigurno i vratio, da ga Stvoritelj ne podržava
Ono što kažemo za čovjeka u naravnom redu, to vrijedi još više u nadnaravnom redu, red u
milosti. Ovo sudioništvo u božanskom životu po milosti što predstavlja našu plemenitost i veličinu
pred Bogom je čisti dar po Isusu i u Isusu. Sam po sebi čovjek ne može ništa učiniti u redu milosti.
Sam Isus reče: Bez mene ne možete ništa učiniti (Iv 15,5).
Uz to čovjek ima i moralnu ništavnost zbog istočnog i osobnih grijeha. A grijeh je uvreda
nanesena Božjem Veličanstvu, uvreda koja sobom nosi i kaznu. Moramo dakle, kao grešnici ne
samo tražiti, da nas drugi cijene nego i prihvatiti nedostatnost samih sebe i u evanđeoskom duhu
prihvatiti sve poteškoće pa i sva ponižen ja koja se događaju u životu.
Razmisli! Koje su najčešće napasti oholosti koje kušam na svome duhovnome putu? Kako se
s njima borim? Što me u meni i izvan mene potiče na oholost? Jesam li zadovoljan svojim životom i
trudim li se proslaviti Boga svojim talentima i dobrom koje činim? Koji od gore navedenih savjeta
su mi najkorisniji u ovome trenutku za moj duhovni život?