Oholost života

Treća požuda koja kao posljedica grijeha djeluje u ljudskom srcu je oholost života koja se
sastoji u isticanju samoga sebe, vlastite slave i veličine. Kršćanska duhovna tradicija ukazuje na oholost kao prvu od svih mana i glavnih grijeha koja je izvor svih drugih zala. Ohola osoba
uveličava svoje sposobnosti, sebe smatra superiornim u donosu na druge, te svjesno izgrađuje lažnu
sliku o sebi. Središte njezina života, suda, mjere, odluka i vrednovanja tako postaje vlastiti uznositi
ego. Oholica odbija sebi i drugima priznati ograničenosti, slabosti i bijedu u svojoj osobnoj
povijesti. Te dimenzije svoga bića ohola osoba potiskuje i negira jer radije želi živjeti u iluziji
vlastite veličine i uzvišenosti. Tako osoba postaje zarobljenik same sebe i spremna je
instrumentalizirati druge.
Prema katoličkoj tradiciji, oholost, u odnosu na sebe u duši, očituje se u tome što osoba teži
prema traženju slave te u lijenosti u duhovnom životu. Oholica se ne smatra malenim ni pred
Bogom samim. Sebe drži središtem svega i vrednotom kojoj se i drugi moraju pokloniti. Sebe
precjenjuje, druge podcjenjuje, vlastohlepan je i častohlepan, nametljiv, preuzetan, ambiciozan,
govori o tuđim manama ističući svoje vrline ili ih glumi i na umjetan način pokazuje drugima, tašt
je. Smeta mu svatko tko više ili bolje zna od njega. Bijesan je kad njegovo samoljublje naiđe na
neprihvaćanje ili zapreke kod drugih. Ne priznaje druge boljima i sposobnijima, pa ne prihvaća
savjet ni naredbe. Drži se savršenim, te se ne trudi oko svoga obraćenja.
Oholost uvijek ostaje glavnom zaprekom na čovjekovom duhovnom putu. Ona je prva i
glavna od duhovnih mana iz koje proizlaze mnogi drugi grijesi. U temeljima narušava svaki
krijepostan život i najveća je zapreka duhovnom rastu. Katolička tradicija jednodušno smatra da se i
grijeh anđela sastojao baš u oholosti, u buntu prema Bogu, zbog isticanja vlastite veličine. Oholost
je glavna zapreka djelovanju Božje milosti. Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost (usp.
Jak 4, 6). O životnoj oholosti koja postaje ta đavolska mudrost, Montfort piše:
„Đavolska je mudrost štovanje časti i ljubav prema njima. S tom se mudrošću združuju
mudraci ovoga svijeta kada, makar i potajno, teže za veličinom, čašću, dostojanstvom i uzvišenim
službama, kada traže da ih ljudi priznaju, časte, hvale i da im plješću, kada u svom proučavanju,
poslovima, borbama i riječima traže samo ljudsku slavu želeći da ih svi smatraju pobožnim i
učenim ljudima, velikim vođama, pravnim stručnjacima, ljudima neobičnih zasluga i značenja, kad
ne mogu podnijeti da ih se prezire ili osramoti, te skrivaju sve što je na njima manjkavo, a ističu
lijepo” (LJVM 82).
Ohola osoba ne uviđa život kao stvarnost koju treba otkriti, prepoznati kao dar i prihvatiti.
Ona se zavarava da treba život nadomjestiti nečim što je isključivo njeno djelo. U biti, oholost ne
prepoznaje u životu dinamiku dara ni Boga darovatelja, nego sve pripisuje sebi, tražeći u svemu
svoju slavu i veličinu. Još je apostol Pavao opominjao: „Ta tko tebi daje prednost? Što imaš da nisi
primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio“ (1 Kor 4, 7). Ohola osoba postaje
nesposobna za autentične odnose s drugima i s Bogom. Za nju su drugi predmet kojima se služi ili
napast od koje se treba obraniti, jer prenaglašeno cijeni sebe, svoje sposobnosti i talente bez da
prepoznaje Boga kao darovatelja svakog dobra. Ohola osoba uveličava vlastitu uzvišenost kao da
joj talenti nisu dani od Boga za služenje i ljubav, ili se samodopadno naslađuje dobrim djelima koja
čini, kao da Bog nije prisutan u tome kao providonosni činitelj koji daje snagu i milost da se čini
dobro. Traženje slave, časti, hvale i odobravanja uvijek prati oholost. Ohola osoba ne slavi Boga u
životu zbog njegovih darova, nego slavu traži i pripisuje je sebi, te na taj način krade Bogu slavu.
Govoreći o tom stanju duha u svijetu, svetac piše: „Svjetski čovjek je uvijek ohol,
istovremeno kad se snizuje, želi da pred očima zasja njegova skromnost i finoća, očaran je da može
pokazati svoje talente, dobra i moć. On prikriva i skriva svoje mane kako bi pokazao svoju slavu.
Umanjuje sve sebi jednake kako bi posvuda sebe uzdigao. Posjećuje samo ugledne, a prezire
siromahe. Prepoznaje se oholost svjetovnjaka, njegova je slava isprazna i varava, njegov izgled,
njegova odjeća i njegovo kretanje. Dok hoda, dok govori žudi samo za uzvišenošću, uznositošću,
veličinom i raskošću. Braneći svoje tijelo samo njega sluša i pred njim se snizuje. Gorljivo
zapovijeda, smatra se mudrim, voli prednjačiti u svemu, čak i u poniznosti” (P 29, 63-66).
Oholost se u odnosu na druge najčešće izražava u srdžbi i zavisti. Zavist se rađa iz oholosti,
a sastoji se u žalosti zbog tuđeg materijalnog ili duhovnog dobra. Može se pretvoriti i u mržnju, a
redovito se izražava u podcjenjivanju, ogovaranju, rovarenju, spletkarenju i uživanju u tuđem zlu. A
samu osobu koja je zavidna, izjeda i ogorčuje vlastiti jad i pakost. Dok srdžba, iako svaka nije
grješna npr. roditelja, starješina zbog počinjenog zla ili nepravde, grijehom postaje kad je
bezrazložna, neuredna i pretjerana. Osoba ne zna pravo reagirati na vanjske podražaje i zapreke, te
pokazuje svoju razdražljivost, neumjerenost i slabost. U srdžbi čovjek gubi kontrolu, postaje
smiješnim, naprasitim, agresivnim i teži za osvetom i nanošenjem štete bližnjemu.
Posebna vrsta oholosti na koju redovito ukazuju duhovni autori pa tako i sv. Ljudevit je
duhovna oholost. Kada osoba pođe putem obraćenja i redovite molitve, tada treba paziti na
dinamike duhovnog života, jer redovito postoje đavolske napasti koje prate buđenje i rast u vjeri.
Jedna od njih je duhovna oholost. Osoba, svjesno ili nesvjesno, zbog toga što se obraća, moli i raste
u duhovnom životu može pasti u napast uznošenja samoga sebe tako da se počne smatrati boljom od
drugih, naprednijom, zaslužnijom, te počne tražiti slavu zbog svoga umišljenog napretka u
duhovnim stvarima. Duhovno ohole osobe nastoje oko molitve prvenstveno tražeći utjehu koju
molitva ponekada donosi, a ne Boga niti istinsko obraćenje i rast u krjepostima. One redovito teže i
za Božjim darovima, ali ne s dokraja čistom nakanom služenja i izgradnje Crkve. Uživaju u ulozi
duhovnih učitelja drugih ljudi. Pa čak i kada vjernik dobije darove od Boga, mora se znati s njima
duhovno okoristiti. Sv. Ljudevit se puno puta u svojim djelima vraća na profinjene napasti.
Donosimo samo nekoliko poticajnih tekstova:
„Budite uistinu uvjereni, da je sve što je u nama najvećim dijelom pokvareno po grijehu
Adamovu i po našim osobnim grijesima, i to ne samo tjelesna sjetila, nego također moći duše. Niste
li opazili da Gospodin često puta odvraća oči svoje od darova i milosti kojima nas je obasuo ?
Zašto? Naš pokvareni duh promatra te darove i milosti i djela, koja iz njih izviru, sa
samodopadnošću i zlom nakanom i nadutošću, pa ih tako kaljamo i kvarimo. Kada, dakle, pogled i
misli ljudskoga duha tako pokvare najbolja djela i božanske darove, što da tek reknemo o činima
naše vlastite volje, koji su još pokvareniji nego li oni duha” (PPK 47)?
Razmisli! Jesam li svjestan raznih poticaja oholosti u mom životu? Savladavam li samoga sebe?

Raspoznajem li duhovnu oholost koja se redovito javlja na putu rasta u vjeri? Utječem li se Mariji
da me uči poniznosti?