Duhovnost, duhovnost različitih staleža, različite škole duhovnosti i tendencije u suvremenoj duhovnosti

Duhovnost

Pojmom duhovnost se izražava i onaj dio teološke znanosti koji sustavno i znanstvenim metodama kriterijima proučava kršćanski duhovni život pod raznim vidicima i perspektivama.

Postoji više pokušaja da se duhovnost definira kao znanost. Nama najzanimljivije izgledaju dvije. Ona od Bernarda: „Duhovno bogoslovlje je teološka znanost, koja utemeljenja na načelima Objave studira kršćansko duhovno iskustvo opisuje njegov postupni razvoj i daje nam spoznaju njegovih struktura i zakonitost“.

Duhovna teologija kao znanost je razvila i svoje metode istraživanja. U induktivnoj metodi polazi se od duhovnog iskustva i stavlja se veći naglasak na iskustvo, posebno svetaca, nego li na teološka načela dok u deduktivnoj metodi naglaska je na onome što Crkva uči i teološkim načelima te se tako izvode posljedice i zaključci za duhovni život kršćanina. U biti metode su komplementarne a A. Benigar smatra da se na počecima duhovnog života treba dati prednost deduktivnoj metodi koja temelji duhovni život na objavljenim činjenicama a kad se radi o kontemplativnom i mističnom iskustvu uz poznavanje katoličkog nauka naglasak treba staviti na iskustvo osobe i sustavno ga obraditi.

Osim teološke znanosti duhovnost se može opisati i kao življeni kršćanski život i cjelovito iskustvo vjere koje podrazumijeva postupni rast, upoznavanje struktura, dinamika i zakonitosti proživljenog iskustva vjere u Duhu Svetome u Crkvi. Naravno da se temelji na načelima Objave, a to podrazumijeva da duhovnost ima trojstveni temelj u planu Boga Oca koji nas je u Kristu htio otkupiti i posvetiti te je darovao Duha Svetoga u kojem kršćanin treba živjeti. Temelj i uzor duhovnoga života jest sam Isus Krist u kojeg smo po krštenju ucijepljeni da bismo po sakramentalnom životu po njemu i s njime živjeli oživljeni Duhom Svetim.

U središtu duhovnog života je ljubav prema Bogu i čovjeku. Put duhovnog rasta i sazrijevanja određen je ljudskim odgovorom na Božju milost i rastom u krjepostima. On uključuje sva za to potrebna sredstva, u crkvenoj zajednici i konkretnom životu u služenju Bogu i ljudima u svom specifičnom staležu i pozivu uz poštovanje dinamike ljudskog rasta i sazrijevanja.

Duhovnost različitih staleža

Svaka življena duhovnost se događa u prostoru i vremenu ovisno o prilikama i okonostima života vjernika, njegovim zanimanjem i staleškim dužnostima. Ove datosti potakle su Crkvu na razmišljanje da u sklopu jedne i jedinstvene duhovnosti razlikuje različite duhovnosti ovisno o egzistencijalnim prilika vjernika koje nisu plod slučaja nego određenja volje Božje. A valja ponovno naglasiti da Crkva uči da su svi Kristovi učenici pozvani na svetost:

„Svima je stoga razvidno da su svi Kristovi vjernici, kojega god staleža ili reda, pozvani na puninu kršćanskoga života i na savršenstvo ljubavi; tom se svetošću i u zemaljskom društvu promiče čovječniji način života“ (LG 40).

Kad se govori o duhovnostima vjernika u pojedinim staležima onda priručnici razlikuju, laičku, svećeničku i redovničku duhovnost.

Duhovnost laika

Osim što je kršćanskoj duhovnosti zajednički odnos prema Kristu življen u Crkvi koji ima svoje sakramentalne temelje svaki stalež vjernika živi tu istu duhovnost sa različitim naglascima. O vjernicima laicima Crkva uči: „Pod imenom laika ovdje se razumiju svi vjernici osim članova svetoga reda i redovničkog staleža odobrenog od Crkve, to jest vjernici koji, pošto su krštenjem združeni u jedno tijelo s Kristom, učinjeni Božjim Narodom i na svoj način postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, vrše, koliko na njih spada, u Crkvi i u svijetu misiju čitavoga kršćanskog naroda. Laicima je svjetovna narav vlastita i posebna (…). Na laike spada po njihovu pozivu da traže kraljevstvo Božje baveći se vremenitim stvarima i uredujući ih po Bogu. Žive u svijetu, to jest u svim i pojedinim dužnostima i poslovima svijeta i u redovitim prilikama obiteljskog i društvenog života, kojima je kao protkan njihov život. Tu su oni od Boga pozvani, da pridonesu, kao iznutra poput kvasca, posvećenju svijeta vršeći vlastitu dužnost, vođeni evanđeoskim duhom, i tako drugima otkriju Krista u prvom redu svijetleći svjedočanstvom svoga života, vjerom, nadom i ljubavlju. Na njih dakle posebnim načinom spada da sve vremenite stvari, s kojima su tijesno vezani, tako rasvijetle i urede da se uvijek vrše po Kristu i da rastu i budu na slavu Stvoritelja i Otkupitelja“. (LG 40)

Dakle vlastito duhovnost laika je život u svijetu u obiteljskom i poslovnom okruženju što ne mijenja bit kršćanske duhovnosti ali joj daje karakteristične naglaske. Vjernici laici žive u svijetu, vrše svoj profesionalni poziv u svim njegovim dimenzijama. Oni idu u susret svijetu nastojeći svjedočiti vjeru. Na poseban način su označeni onim Isusovim riječima „oni su u svijetu… ali nisu od svijeta“ (usp Iv 17,11- 17).

Živeći svoju vjeru nastoje nadvladati sve zapreke koje im stoje na putu vjerskog duhovnog i sazrijevanja i profesionalnog angažmana. Zbog toga se trebaju istinski svakodnevno truditi oko duha vjere i morenja svega u Božjem svijetlu jer trebaju gajiti svijest da po dobrom obavljanju svoje profesije doprinose širenju Božjeg kraljevstva u svijetu.Obiteljski život isto tako na poseban način određuje laičku duhovnost. U obitelji se odrasta i s njom se ostaje povezan cijeloga života. Duhovnost laička nužno vodi prema posvećenju obiteljskoga života i odgoju u zdravim relacijama između supružnika i djece. Valja gajiti kršćansku svijest da je Bog oduvijek u svome planu želio obitelj muškarca i žene otvorenu novom životu i da je ona mjesto ljudskog i kršćanskog ostvarenja.Poslije drugog vatikanskog koncila osim nastojanja oko spasenjskog djelovanja u svijetu laici sve više imaju svijest i o svojoj ulozi u Crkvi. Laici isto tako su pozvani svjedočiti svoju vjeru i angažirati se u socijalno političkim dimenzijama ljudskog društva. Na dijaloški, i ne arogantan, način se truditi sa svima surađivati oko opće ljudskih vrijednosti i zalagati se za opće dobro.

Svećenička duhovnost

“Svećenički identitet, kao i svaki kršćanski identitet, ima svoje izvorište u Presvetom Trojstvu, koje se objavljuje i samo priopćuje ljudima u Kristu, uspostavljajući u njemu i po Duhu Svetomu Crkvu kao klicu i početak Kraljevstva. Narav se i poslanje ministerijalnoga svećeništva ne može odrediti ako ne u ovom mnogostrukom i bogatom spletu odnosâ koji proviru iz Presvetoga Trojstva i koji se produljuju u zajedništvu Crkve, kao znaku i sredstvu jedinstva s Bogom, u Kristu, i jedinstva čitavoga ljudskog roda. Ministerijalni je službenik, u snazi posvećenja koje prima sakramentom svetoga reda, poslan od Oca, po Isusu Kristu, kojemu je na poseban način suobličen kao Glavi i Pastiru svoga naroda, da bi živio i djelovao u snazi Duha Svetoga u službi Crkve i spasenja svijeta“.

Nebeski Otac je poslao svoga Sina da bude jedini Posrednik između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2,5). U snazi Duha Svetoga izvršio je poslanje koje mu je Otac odredio te je postao Veliki Svećenik novoga Saveza koji ima neprolazno svećeništvo te ostaje dovijeka. Isusovo je svećeništvo izvor i uzor zajedničkog svećeništva svih vjernika koje izvire iz sakramenta krštenja, ali i ministerijalnog svećeništva onih koji su primanjem sv. reda, kao prezbiteri ili biskupi, nasljednici apostola, pozvani da se na poseban način suobliče Kristu, Velikom Svećeniku.

„Prezbiter pronalazi punu istinu svojeg identiteta u naravi svoje izvedenosti iz Krista, svoga posebnog sudjelovanja i nastavljanja Njega samoga, vrhovnog i jedinoga svećenika novoga i vječnoga Saveza“.

Svećenici su za Crkvu i za svijet kao neko sakramentalno posadašnjenje Isusa Krista Glave i Pastira. U crkvenoj službi zaređenog svećenika sam Krist je nazočan svoj Crkvi kao glava svog tijela, svećenik u službi in persona Cristi (u osobi Krista – glave). Svećenici vjerodostojno propovijedaju njegovu riječ, ponavljaju njegove geste oproštenja i ponude spasenja, nadasve krštenjem, pomirenjem i euharistijom. Oni postoje i djeluju da navještaju Evanđelje svijetu i da izgrađuju Crkve u ime i u osobi Krista Glave i Pastira. Na taj način svećenici sudjeluju u jedincatom Kristovom svećeništvu. Duh Sveti ih, na nov i poseban način, po sakramentalnom pomazanju svetoga reda, suobličuje Kristu Glavi i Pastiru te ih postavlja u povlašteno stanje službenika naviještanja Evanđelja

Što je svećenik dublje povezan s Kristom i što više po njegovu primjeru biva čovjekom ,,za druge“, to djelotvornije čini Krista prisutnim u pojedinoj zajednici i općenito u Crkvi. Usred kršćanske zajednice koja živi po Duhu svećenik je, unatoč svojim ljudskim slabostima, poruka Kristove spasiteljske nazočnosti.

Po svećeničkom ređenju svećenik „svim bićem, zauvijek i neizbrisivo, označen kao službenik Isusa i Crkve, ulazi u jedno trajno i nepromijenjeno životno stanje, povjerava mu se služba koja, ukorijenjena u naravi, potpuno zahvaća njegovo postojanje, te je i sama trajna“.

Svećeništvo, zajedno s Božjom riječju i sakramentalnim znakovima kojima služi, pripada osnovnim elementima Crkve. Služba prezbitera je posvema za Crkvu; za poticanje vršenja zajedničkog svećeništva čitavoga Božjega naroda.

Tako svećenik, kao i apostoli, nastupa kao poslanik Isusa Krista te je to temelj misijske naravi svakog svećenika. Svećeničko poslanje. Bit svećeničkog poslanja sastoji se u ponazočenju Isusa Krista u vremenu i prostoru u kojemu svećenik živi i djeluje. Zbog činjenice sudjelovanja u Kristovu pomazanju i poslanju, svećenik produžuje i ponazočuje Kristovu molitvu, riječ, žrtvu i njegovo spasenjsko djelovanje za Crkvu i svijet.

Krist po svećeniku uči i posvećuje tu zajednicu te joj posebno omogućuje darivati svoj vlastiti život ,,u Kristu, s Kristom i po Kristu“ kao Bogu ugodnu žrtvu. Kršćanska zajednica, koja ima svoj korijen i središte u euharistijskom slavlju, ne može se posve ostvariti bez svećeničke službe. Zato se zajedničko i ministerijalno svećeništvo najtješnje povezuju po euharistiji. Svećenik, po sakramentu svetog reda suobličen Kristu Glavi i Pastiru Crkve, postaje Kristov sluga u Crkvi ukoliko je ona otajstvo, zajedništvo i poslanje.

Naime, u euharistiji se ‘posadašnjuje’, tj. ponovno postaje nazočna, žrtva križa, potpuni dar Krista svojoj Crkvi. Upravo zato, pastoralna ljubav prezbitera, ne samo da provire iz euharistije, već u njezinu slavlju pronalazi svoje najbolje ostvarenje, baš kao što od euharistije prima milost i odgovornost da čitav svoj život prožme ‘žrtvenim’ smislom“.

Sakramentom svetoga reda suobličen Kristu Vrhovnom Svećeniku svećenik se postavlja za ljude da ih privodi k Bogu (usp. Heb 5,19). Vjerno obavljanje vlastite svećeničke službe u Duhu Svetomu, postaje privilegirani put svećeničke duhovnosti, tj. hoda prema kršćanskoj svetosti, prema kojoj moraju težiti svi Kristovi vjernici.

Valja ukazati i na novo izdanje Direktorija za službu i život prezbiterâ Kongregacije za kler objavljeno je 2014. Godine. Tako se, primjerice, stavlja poseban naglasak na kristološku dimenziju prezbiterova identiteta kao i na svećeničko zajedništvo, prijateljstvo i bratstvo, koje se promatra kao dobra od životne važnosti poradi njihova utjecaja na svećenikov život. Isto se može reći za duhovni život prezbitera, ukoliko se temelji na Riječi i sakramentima, osobito euharistiji. Na kraju se pružaju neki savjeti za prikladnu trajnu izgradnju, shvaćenu kao sredstvo koje pomaže produbiti značenje svećeništva te, tako, živjeti s radošću i odgovornošću vlastito zvanje.

U drugom se poglavlju Direktorija govori o svećeničkoj duhovnosti gdje se, među ostalim, govori o važnosti molitve u prezbiterovu životu, pastirskoj ljubavi, važnosti poslušnosti, propovijedanju, sakramentima, beženstvu (celibatu) te svećeničkom duhu siromaštva.

Temelj onoga kakav bi svećenik trebao biti nalazi se u svećeničkoj duhovnosti koja se u prvom redu, prema Direktoriju, sastoji u dubokom prijateljskom odnosu s Kristom. Iskrenog prijateljstva s Kristom nema bez zrelog i dubokog duhovnog života, pozivajući svećenike da ožive svoju vjeru, nadu i ljubav da bi mogli postati glasnici toga drugima. Odnos s Kristom, osobni razgovor s Kristom je temeljni pastoralni prioritet, to je uvjet za svećenikov rad za druge.

Svećenik je posebno u slavlju sakramenata i u liturgijskom slavlju Časoslova pozvan živjeti i svjedočiti duboko jedinstvo između vršenja vlastite službe i svojega duhovnog života: milosni dar koji je dan Crkvi načelo je svetosti i poziv na posvećenje.

Valja istaći važnost molitve u životu svećenika, svakodnevno euharistijsko slavlje, čestu ispovijed, duhovno vodstvo, cjelovito i gorljivo moljenje časoslova, ispit savjesti, razmatranje, lectio divina, šutnju, Marijansku pobožnost osobito krunicu, druge pobožnosti i pobožne vježbe, štiva o životu svetaca, godišnje obnova svećeničkih obećanja pred biskupom i zajedno s njime, brige za duhovni život.

Naglašava se euharistijska duhovnost kao osebujno obilježje svećeničke duhovnosti o kojoj ovisi smisao celibata, odnos s crkvenom hijerarhijom i svećeničkim bratstvom; ljubav prema Mariji, Majci svećenikâ, koja ima istaknutu ulogu u ekonomiji spasenja kao bitna sastavnica.

Dakle svetosti svećenik teži s svetosti iz posebna razloga, naime sakramentom svetoga reda postaje Kristovo živo oruđe da bi mogao nastaviti njegovo čudesno djelo obnavljanja ljudske zajednice. Svećenik je, uz krsnu milost, obdaren i posebnom milošću kako bi što bolje mogao slijediti savršenstvo onoga koga usred povjerene mu zajednice predstavlja. S druge strane, osobna svetost svećenika mnogo pridonosi da vlastitu službu vrši plodonosno, budući da Bog redovito želi da se njegova veličina objavljuje po onima koji su poslušni poticajima i vodstvu njegova Duha.

Svećenik je uz euharistiju prije svega služitelj Božje riječi, posvećen i poslan naviještati svima Radosnu vijest o Kraljevstvu, pozivajući svakoga čovjeka na poslušnost vjere i vodeći vjernike k sve dubljem poznavanju i zajedništvu Božjega otajstva koje nam je objavljeno i priopćeno u Kristu.

Spasonosnom se naime riječju pobuđuje vjera u srcu onih koji ne vjeruju, a u srcu vjernika se hrani. Prvi susret čovjeka s Bogom ostvaruje se po vjeri, a do vjere redovito dolazimo po naviještanju. Sv. Pavao naime kaže: ,,Tko god prizove Ime Gospodnje, bit će spašen. Ali kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika? … Dakle: vjera po poruci“ (Rim 10,13-17).

Budući da je usko povezano s vjerom, naviještanje Božje riječi ima određenu prednost pred drugim svećeničkim dužnostima. Božja je riječ djelotvorna zato što je u njoj prisutan sam Krist s Duhom Svetim.

Tako po svećeniku sam Krist sa Svetim Duhom naviješta djela Božje ljubavi: stvaranje, otkupljenje, posvećenje, vječno blaženstvo. Pastirska ljubav koja proizali iz sjedinjenja s Kristom temelj je svećeničkog izbora života u evanđeoskoj radikalnosti, poslušnosti, siromaštvu i celibatu te njegova konkretnog djelovanja. A i sama pastirsko djelovanje na ovan način postaje sredstvo njegova većeg osobnoga posvećenja.

Redovnička duhovnost

Bit je redovničkoga duhovnog života u tome da Kristovi vjernici, koji su već po krštenju posvećeni, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slavu budućega vijeka. Crkva o naravi redovništva ovako uči:

„Zavjetima ili drugim svetim vezama koje su po svojoj naravi slične zavjetima kojima se vjernik obvezuje na vršenje rečenih triju evanđeoskih savjeta, on se potpuno dariva Bogu, koga veoma ljubi, tako da se novim i posebnim naslovom određuje za Božju službu i Njegovu čast. Već je po krštenju umro grijehu i posvećen Bogu, ali da može primiti obilniji plod milosti krštenja, preuzimanjem evanđeoskih savjeta u Crkvi hoće da se oslobodi od zapreka koje bi ga mogle udaljiti od žara ljubavi i od savršenog božanskog štovanja, i potpunije se posvećuje božanskoj službi. Posvećenje će pak biti to savršenije što su čvršče i stalnije veze kojima je prikazan Krist nerazrješivo sjedinjen s Crkvom, svojom zaručnicom.

Kako pak evanđeoski savjeti, po ljubavi kojoj vode, na poseban način povezuju svoje sljedbenike s Crkvom i njezinim misterijem, njihov duhovni život mora također biti posvećen dobru cijele Crkve. Odatle nastaje dužnost redovnika da radi prema silama i vrsti svoga zvanja, bilo molitvom, bilo aktivnim djelima, da se ukorijeni i ojača Kristovo kraljevstvo u dušama i da se širi na sve strane. Stoga Crkva brani i podupire posebni značaj različnih redovničkih ustanova.

Stoga je prihvaćanje evanđeoskih savjeta kao lozinka koja može i mora uspješno privlačiti sve članove Crkve da revno i ispunjaju dužnosti kršćanskog zvanja.

Budući da Božji Narod nema ovdje e stalnog grada nego traži budući, to redovnički stalež, koji svoje e sljedbenike više izbavlja od zemaljskih briga, bolje pokažu e svim vjernicima već i na ovom svijetu prisutna nebeska dobra, I svjedoči o novom i vječnom životu koji je stečen po Kristovu otkupljenju, a navješćuje buduće uskrsnuće i slavu nebeskoga Kraljevstva. Redovnički stalež također bolje nasljeduje i neprekidno u Crkvi predstavlja oblik života koji je primio Božji Sin došavši na svijet da čini Očevu volju, i koji je naložio učenicima koji su pošli za Njim. Napokon, na poseban način pokazuje uzvišenost Božjega Kraljevstva nad svim zemaljskim stvarima i njihovim najvećim potrebama; pokazuje također svim ljudima nadmoćnu veličinu snage Krista Kralja i neizmjernu moć Duha Svetoga koji divno djeluje u Crkvi“.

Naglasak na viđenju redovničkoga poziva i duhovnosti, dakle, nije asketski (napor i inicijativa pojedinca da se dođe do savršenstva po redovničkim zavjetima), nego duhovni i mistični (iskustvo Boga i rast u ljubavi prema njemu po sve većem oslobađanju slobode za ljubav po preobraženskom djelovanju Duha Svetoga u nutrini).

Na putu rasta u usvajanju redovničkoga duha za redovnički su život uvijek iznova bitni zavjeti, pravila i konstitucije jer se njima nastoji evanđeosko nadahnuće i ideal što više približiti praksi svakodnevice redovničkoga života. Bogu posvećeni život treba budno paziti i bdjeti da se ne zaustavi na vanjštini, kod opsluživanja, nego je dužan usvajati duh zavjeta i pravila, a na takav način i karizmu družbe.

Bogu posvećene osobe polažu tri zavjeta: siromaštva, čistoće i poslušnosti. Crkva ih zove „evanđeoskim savjetima“. Sva tri zavjeta temelje se na evanđelju i primjeru Isusa Krista. Zavjeti su svečano obećanje Bogu kojima se čovjek obvezuje da će izvršiti obećanje i živjeti na određeni način. Polaganjem redovničkih zavjeta čovjek javno u liturgijskom slavlju posvećuje svoj život Bogu i službi Božjem narodu.

Redovnik se „posve predaje Bogu kojega najviše ljubi tako da je s novoga i posebnoga naslova stavljen u odnos prema služenju Bogu i prema čašćenju Boga“, piše u dogmatskoj konstituciji o Crkvi Drugoga vatikanskog koncila: „Po krstu je, doduše, umro grijehu i posvećen je Bogu; ali da bi mogao primiti obilniji plod krsne milosti, on se zavjetovanjem evanđeoskih savjeta u Crkvi nastoji osloboditi zapreka koje bi ga mogle udaljiti od žara ljubavi i savršenosti služenja Bogu te se još prisnije posvećuje božanskom posluhu.“

Dakle, Crkva uči i potiče da oni koji zavjetuju evanđeoske savjete iznad svega traže i ljube Boga koji nas je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4,10) i neka u svim životnim okolnostima njeguju život s Kristom u Bogu skriven (usp. Kol 3,3). Odatle izvire i svim žarom se pokreće ljubav prema bližnjem za spasenje svijeta i za izgradnju Crkve.

Zavjet poslušnosti temelji se na Isusovoj poslušnosti Ocu nebeskom. Ovim zavjetom redovnica sve svoje sposobnosti i talente stavlja na raspolaganje Bogu, a zatim zajednici i poslanju u svijetu. Položiti zavjet poslušnosti nipošto ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničke zajednice. Temelj svih zavjeta jest potpuno predanje Bogu. Sva tri zavjeta zapravo su na izgradnju duhovnoga puta nasljedovanja Krista sve do svetosti, a istodobno i čovjekova dostojanstva, njegove čovječnosti i njegove slobode za što uspješnije svjedočenje za Krista u svijetu.

Zavjet čistoće temelji se na Isusovim riječima. „A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskog.“ Dakle, to je navještaj budućega života, kraljevstva nebeskoga u kojem se ljudi neće ni udavati ni ženiti. Zavjet služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje Kristu i širem krugu ljudi nego što se to može u obitelji. Zavjet čistoće omogućuje redovnici ljubiti velikodušno i nesebično. Zavjetom čistoće odriče se bračnoga života da se može u potpunosti darovati Kristu, podložiti volji Božjoj i potrebama Crkve. Božja ljubav proživljena u duši Bogu posvećenih treba se širiti na Crkvu.

Zavjet siromaštva često veže uz evanđeoski tekst o Isusu i bogatom mladići kojemu je Isus rekao: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.“ Zavjet siromaštva oslobađa redovnika od navezanosti na zemaljska posjedovanja. Redovnica osobno ne posjeduje ništa. Stvari koje koristi i upotrebljava ne pripadaju njemu. Sve pripada zajednici i zajednica raspoređuje prema potrebama svih.

Osim ovih, možemo reći klasičnih, naglasaka govora o zavjetu redovništva teologija i duhovnost redovništva danas naglašavaju i neke druge njegove bitne dimenzije. Prvenstveno se naglašava Krista kao uzor siromaštva u smislu ogoljenja njegova bića prema onoj izreci apostola Pavla: „On koji je bio bogat radi nas postade siromašan da se mi njegovim siromaštvom obogatimo.“ To se prvenstveno odnosi na Kristovu muku, zatim danas se u govoru o siromaštvu naglašava i naša bitna ovisnost kao stvorenja u svemu o svome Stvoritelju te se želi dublje ukazati na dinamiku Božjega dara u svakomu ljudskom životu.

Različite škole duhovnosti

Valja naglasiti da se sve različite škole duhovnosti pozivaju na jednu i jedinstvenu kršćansku – katoličku duhovnost i identificiraju se s njom. Sve duhovnosti imaju iste izvore: Boga, Sveto pismo, sakramente, molitvu. Sve imaju isti cilj – svetost ili punina zajedništva s Ocem po Kristu u Duhu – sve se moraju suočiti s istim preprekama koje proizlaze iz požude tijela, požude očiju i oholosti života. Sve podrazumijevaju Božju milost i ljudsku suradnju s njome. Sve se pozivaju na isti uzor, a on je Isus Krist, i prepuštaju se djelovanju Duha Svetoga. Sve se trude oko izgradnje naroda Božjega, Crkve. Sve se trude pomoći svakom čovjeku da bude vjeran i dosljedan svome pozivu i poslanju. I na kraju, sve djeluju na izgradnji solidarnog ljudskog suživota na vječno spasenje vjernicima. Iz ovoga slijedi da su zajednički elementi svim školama duhovnosti najdragocjeniji, postojani i najvažniji, a odnose se na bit kršćanskog života.

Iako stvari tako stoje, postoje objektivni razlozi koji opravdavaju različitost škola duhovnosti. Kristovo otajstvo je tako veliko i bogato da ga smo jedna osoba ili način kršćanskog života ne mogu dosljedno provesti u praksu i iscrpsti. Milost Božja, koju on slobodno daruje, prilagođava se različitosti karaktera i čežnji osobe koja je prima. Također treba naglasiti da različitost putova traženja savršenstva u ljubavi ovisi i o tome koji poziv i službu neki vjernik ima u Crkvi i svijetu.

Različitost pojedinih škola duhovnosti ovisi o različitom načinu korištenja i prikazivanja sredstava duhovnog života, bitnih elemenata zajedničkog puta svetosti, odabira različitih putova koji su prikladni osigurati plodno korištenje tih sredstava i sustavnog prikaza temeljnih načela duhovnog nauka te uputa duhovnog života sve do onih praktičnih koji čine bit svake škole duhovnosti.

Na početku nove škole duhovnosti imamo dva subjekata: Boga i čovjeka. Boga kao izvor svakog dobra i duhovnog velikana preko kojeg on na divan način djeluje u povijesti po poslanju koje je on odredio za tog čovjeka. Tako da su uz Boga na postanku nove škole duhovnosti utjecale i značajke duhovne osobe preko kojih je Bog djelovao, prirodna nadarenost razuma i srca, temperament, sklonosti, vjerska i intelektualna formacija, obitelj u kojoj je odgajana, pripadnost pojedinom narodu, pa i regiji, povijesni i socijalni trenutak u kome je živio itd.

Da bi škola duhovnosti uistinu zaživjela i zadobila specifične oblike, učenici ili sljedbenici utemeljitelja trebaju ići njegovim stopama i truditi se proći put savršenstva koji je on iskusio i zacrtao, te iznijeti u svojim spisima duhovni nauk koji je naučavao, poglavito ako utemeljitelj to nije sam učinio.

Dakle, određena škola duhovnosti treba se temeljiti na: originalnosti putova i sredstava u traženju savršenstva rasta u ljubavi, određenom sustavnom prikazu nauka provjerenom od Crkve i potvrđenom iskustvu sljedbenika. Razni priručnici navode prikaze najpoznatijih duhovnosti u katoličkoj Crkvi: augustinska, franjevačka, isusovačka, benediktinska, dominikanska, karmelićanska, alfonsijanska, salezijanska, francuska škola u koju spada i monfortanska duhovnost posvete Isus po Mariji.

Pojedine škole duhovnosti su samu bit duhovne intuicije koja ih karakterizira, sažimale u samo jednoj izreci koja potječe od samog utemeljitelja ili sljedbenika ili teologa duhovnog života. Tako na primjer možemo podsjetiti na moli i radi za benediktinsku školu, motriti i razmotreno drugima prenijeti za dominikansku školu, sve na veću slavu Božju i kontemplativni u djelovanju za ignacijansku školu, bliskost s Bogom po razmatranju i kontemplaciji za karmelićansku školu, traženje volje Božje i njeno vršenje u ljubavi za alfonzijansku školu. Za francusku školu duhovnosti ta izreka glasi: pristajanje i ucjepljenje u nutarnja stanja i čine Utjelovljenje Riječi. Za monfortansku posveta Isus Kristu po Mariji.

Tendencije u suvremenoj duhovnosti

U suvremenoj i post koncilskoj duhovnosti se javljaju i neke tendencije u duhovnosti koje su prije bile u drugom planu. Jedan od njih je duhovnost shvaćena kao temeljno opredjeljenje i horizont smisla ljudske egzistencije. Ova tendencija ima ne samo kršćanski nego i opće ljudski naglasak. Pred dominantnom kulturom koja zatvara čovjeka u materijalno i mučni svijet svakodnevnice naglašava se duhovnost otvorenost otajstvu života i nadilaženje datosti. U kršćanskoj literaturi ova tendencija se očituje kao podudarnost ljudskog duha i težnji te Božjega duha.

Druga tendencija je naglasak na duhovnosti kao iskustvu. Naglašava se traženje stvarnosti iskustva i očaranost njime na uštrb govora o „čistoj“ vjeri. Iskustvo se naglašava u njegovom pozitivnom vidiku utjelovljenja življenja vjere u svakodnevnici. Poznata je izreka teologa K. Rahner da će kršćani u budućnosti biti mistik ili ga neće biti u smislu da će biti osoba koja je nešto iskusila ili će prestati prakticirati vjeru.

Treća tendencija je naglasak na duhovnosti kao zauzetost u ovome svijetu. U prošlim stoljećima u duhovnost se naglašavao bijeg od svijeta kako bi se posvetilo kontemplaciji Božjega svijeta. Nakon drugog Vatikanskog koncila potiče se vjernike na vrednovanje i zauzetost u svijetu, pozitivno razmišljanje o obavljanju dužnosti i profesija kao svjedočanstvo vjere i širenje kraljevstva Božjega.

Četvrta tendencija je naglasak na duhovnosti oslobođenje. Posebno u trećem svijetu naglašva se duhovnost u ovoj svojoj dimenziji kao odgovor na institucionalizirane nepravde u društvu i iskorištavanja siromaha. Kako bi vjernici ulazili u spasenjsku dinamiku nije dosta osmisliti teološke kategorije nego graditi životni stav koji obuhvaća cjelovitost i posebnost vjerničkog života.

Peta tendencija je naglasak na duhovnosti kao izgradnji zajedništva. Crkva sama je zajednica vjernika dakle poziva se graditi zajednicu i zajedništvo, to postaje kao neka ključna misao postkoncilske duhovnosti nasuprot u prošlosti naglašavanom individualizmu i brizi isključivoj za svoje spasenje. Ova tendencija želi ostvariti dimenziju čovjeka gdje je on društveno biće i bez relacija s drugima ne može živjeti ni ostvariti svoje talente.

Razmisli: Kako ja shvaćanim svoj duhovni život? Koja je duhovnost moga staleža i s čime sam u njoj zadovoljan a što bi htio promijeniti?

Treba se podsjetiti da temelj i polazište našeg kršćanskoga i duhovnog života jest primanje sakramenta krštenja po kojemu smo ugrađeni u Krista i u Crkvu koja je Tijelo Kristovo, i dobivamo bogoslovne kreposti.

Bogoslovne krjeposti su nadnaravne krjeposti koje Bog ulijeva u naše duše u krštenju:

– vjerom, koja se oslanja na autoritet samoga Boga, mi vjerujemo sve ono što je on objavio i što nam on po svojoj Crkvi predlaže vjerovati;

– ufanjem mi želimo i očekujemo vječni život, koji je Bog obećao svojim slugama, i nužnu pomoć za njegovo postizanje;

– ljubavlju Boga ljubimo radi njega samoga i to iznad svih stvari, a bližnjega svoga poradi ljubavi Božje ljubimo kao same sebe.

Također po krštenju dobivamo Duha Svetoga po kojem smo sjedinjeni s Isusom te sudjelujemo u njegovom sinovskom odnosu prema Ocu. Duhovni život stoga treba shvatiti kao sve dublje sudjelovanje u tom sinovskom odnosu prema Ocu.

Iz rečenog slijedi da je model i cilj duhovnoga života Isus Krist. On je i Božja objava sebe čovjeku, ali i savršeni ljudski odgovor Božjem pozivu na svetost te uzor ostvarenja svake vjerske i moralne savršenosti. Njegov život, riječi i djela svjedoče o vrijednosti života s Bogom. Stoga se duhovni život kršćana sastoji u sudjelovanju u Isusovom životu i u njegovoj sudbini. Naš je cilj da ljubimo Isusa, što više usvojimo Isusov mentalitet i njegove stavove, da se „obučemo u gospodina Isusa Krista“, kako je to lijepo rekao apostol Pavao u pismu Rimljanima (usp. Rim 13, 14). Ali taj uzvišeni dar darovan nam u krštenju treba u našoj osobnoj povijesti postati i naš svjesni odgovor Bogu te tako zadobivaju dijaloški i personalni karakter. Na takav način vjera, ufanje i ljubav su istovremeno Božje djelovanje u čovjeku i čovjekov odgovor.

Svetačka tradicija jednodušno pod vidikom Božje ljubavi darovne nam u Isusu Kristu nastoji dovesti vjernika do toga da ljubavlju uzvrati Isusu za njegovu čistu i besplatnu ljubav.

Sv. Katarina Sijenska poziva: „Ljubite, ljubite Boga, prvi je On vas ljubio. Gledajte Boga u njegovoj ljubavi koji se zaljubio u ljepotu svoga stvorenja, čovjeka, potaknut neizrecivim plamenom ljubavi samo iz jednoga razloga da čovjek zadobije vječno spasenje i uživa beskrajno Dobro, Boga samoga. O neprocjenjiva ljubavi, dobro si pokazala samu sebe. Kad je po grijehu čovjek izgubio milost zbog neposluha snagom ljubavi poslao si svoga Sina da umre na križu iz ljubavi prema čovjeku. I poziva vas da uđete u duboko more mira i ljubavi po gorućoj ljubavi Isusa Krista. Bog je ljubav“. (Berviario di perfezione 1-2).

Sv. Alfons Liguori o tome tako poticajno piše: „Sva svetost i savršenost sastoji se u tome da ljubimo Isusa Krista, naše najveće dobro, našega Spasitelja, našega Boga. Sam Isus je kazao: “Ta sam vas Otac ljubi, jer vi ste mene ljubili” (Iv 16,27). Sveti Franjo Saleški kaže: “Neki misle da se savršenstvo sastoji u strogom životu, drugi u molitvi, neki u primanju sakramenata, drugi opet u milostinji… Ali oni se varaju. Savršenstvo je u tome da ljubimo Boga svim srcem.” Piše apostol Pavao: “A povrh svega ljubav! To je sveza savršenstva” (Kol 3,14). Zato je i rekao sveti Augustin: “Ljubi Boga i čini što hoćeš”, jer osobu koja Boga ljubi sama ljubav potiče da nikad ne učini nešto što se njemu ne mili i da čini sve da mu ugodi.

Zar Bog ne zaslužuje svu našu ljubav? On nas je od vječnosti ljubio: “Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost” (Jer 31,3). “Čovječe, – kao da kaže Gospodin – ja sam tebe prvi ljubio. Još nisi bio na svijetu, štoviše nije ni bilo još svijeta, a ja sam te već ljubio. Od kada sam Bog, ja te ljubim: od kada ljubim sebe, ljubim i tebe. Čovjek se općenito da privući darovima… I upravo njima se Bog poslužio da nas privuče k sebi. Stoga u Svetom pismu kaže: “Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi” (Hoš 11,4). Koji su to darovi kojima je Bog obdario čovjeka? Stvorivši ga na svoju sliku, čovjeka je, dakle, obdario dušom i njenim moćima: pamćenjem, razumom i voljom; obdario ga je tijelom i njegovim osjetilima. Stvorio je za njega nebo i zemlju, zvijezde, mora, rijeke, planine, ravnice, rude, voće i cvijeće i mnogovrsne životinje da se svime služi i da ljubi Stvoritelja….

Ali Bog se nije zadovoljio time da nam daruje samo ove prirodne ljepote. Da zadobije svu našu ljubav, dao nam je samoga sebe: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Kad je vječni Otac vidio da, radi grijeha, bijasmo mrtvi i lišeni milosti, radi prevelike ljubavi prema nama poslao je svoga ljubljenog Sina da On zadovolji za nas i tako nam vrati onaj život što nam ga je grijeh oduzeo…

Da bismo došli do savršene ljubavi prema Isusu Kristu, moramo se poslužiti pravim sredstvima. Evo sredstava koja preporuča sveti Toma Akvinski: neprekidno se sjećati općih i osobnih Božjih darova; razmatrati o beskonačnoj Božjoj dobroti koja nam uvijek čini dobro, uvijek nas ljubi i traži od nas našu ljubav; pomnjivo izbjegavati sve, pa i najmanju stvar, što se Bogu ne mili; odreći se svih sjetilnih dobara ove zemlje: bogatstva, časti i užitaka; svakodnevno razmatrati, kako savjetuje o. Tauler, muku i smrt Isusa Krista“.

Sveci istovremeno u zaboravu te Isusove ljubavi koja prethodi vidi razlog udaljavanja čovjeka od Boga kao i sredstvo da se Bogu ljubavlju uzvrati na njegovu ljubav. Bl. Marija Terezija, kao i mnogi sveci, je puno puta u životu vidjela pred tajnom Božje ljubavi različit odgovor duša. To je njoj bio, a i nama bi trebao biti, samo još veći poticaj da sama više uzljubi Ljubljenoga svoje duše.

„Jedni ostavljaju Boga jer im je ‘predobro’, a drugi jer su suviše nesretni! Što sve ne bih učinila da pridobijem duše za Boga! Ali nemoćni smo nasuprot slobodnoj volji pojedinca. I sam Božanski Spasitelj nije mogao učiniti da Izrael uzvjeruje.“

Ovakvi i slični tekstovi kojih ima dosta u djelima Blaženice imali su za cilj uzdrmati savjesti slušatelja i potaknuti ih na odgovornost pred vlastitom savješću. Mogu potaknuti strah Božji kao sredstvo kako bi se učinio odlučujući korak u opredjeljenju za Boga. Kao velika poznavateljica ljudske duše i svih dinamika duhovnoga života Blaženica je vjernike poticala na obraćenje prvenstveno ih vodeći putem motrenja Božje ljubavi koja se objavila i darovala u Isusu Kristu.

„Udubimo se dnevno sve više i više u naš uzor, zaljubimo se dnevno sve više u Njega i bez mnogo razmišljanja, On će lebdjeti pred nama i u mislima stajati pred našim očima i duhu i mi ćemo, a da toga nismo ni potpuno svjesni, postajati Njemu sve sličnije. Tako je i sv. Augustin mislio, mislim da je to od njega – da njegovi postanu drugi bogovi!“

Ljepota, ali i sva zahtjevnost odgovora ljubavi kojim se duša, svjesna da je ljubljena od Isusa, trudi da čistom ljubavlju odgovori na Isusovu ljubav i sav asketski napor samo je poticaj da se Isusu odgovori s još više ljubavi i da se nikada ne odustane od toga puta usprkos svim poteškoćama na koje duša nailazi u sebi i izvan sebe.

„Drage moje majke i sestre, ako pogledamo oko sebe, kako je u svijetu, kako izgleda u srcima ljudi – kršćana ovoga svijeta, onda bi se trebala naša srca rasplamtjeti žarkom revnošću, ne samo da ljubimo Božanskog Spasitelja, nego bismo trebali čeznuti da ga uzmognemo ljubiti najvećom ljubavlju koja ga razveseljuje i koja mu nadoknađuje za njegovu ljubav.

Koja od vas može nakon tolikih milosti koje smo pred svima drugima primile, tako hladnokrvno nebeskog Kralja – da, još više – Zaručnika naših duša – pustiti da skapava od žeđi, umjesto da ljubavlju našega srca utažujemo Njegovu žeđ? Da, zar ne gori moje srce? Kad bi moje srce gorjelo, o kako bih se požurila, radosna, da utišam žeđ moga Ljubimca!“

Bl. Marija Terezija, kao i mnogi drugi sveci, različit odgovor duša na Božju ljubav motri tako da gleda Isusa kako on sam u sebi proživljava dramatičnost različitih ljudskih odgovora na ponuđenu Božju ljubav. Ona dijaloški u Kristu dramatizira sudbinu čovjeka koji je hodio putem grešna života i tako izgubio Božju milost i Boga samoga, a s druge strane autentičan odgovor ljubavi prema Bogu koji je bio utjeha i samom Isusu. Cilj takvih i sličnih prikaza bio je potaknuti vjernike na razmišljanje o vlastitom životu pred Bogom i potaknuti ih upravo na to da ljubavlju odgovore na Isusovu ljubav.

„Mjesec je. On razdire malo oblake i pomaže nam naći Onoga koga ljubi naša duša. Kako moj Spasitelj ovdje leži! Još ga nikada nisam tako vidjela. Čelo pokriveno znojem – ne znojem! O, kako strašno, kapljice krvi teku na zemlju. – I slušaj! Kako se tiho, bolno stenjanje izvija iz njegovih grudi! – I gle! Grčevito se bori rukama, kakav pogled najdubljeg trpljenja, najvećih boli duše! – O moj Spasitelju, što Ti je prouzročilo tako neizmjerno trpljenje? – Čuj – što šapću ove smrtno blijede usne? – Uzalud, uzalud, sve uzalud! – I k zemlji kaplje jedna kaplja krvi za drugom, koje mu ove mukotrpne boli istisnuše. Tom Božanskom Srcu, uronjenu u more boli – vapijući dižu se ove čvrsto sklopljene ruke k nebu, k nebeskom Ocu! – Tamna noć. Da, tamna noć bila je na zemlji, ali i u božansko-čovječjoj duši našeg ljubljenog Učitelja – bila je isto tamna noć! – Zašto, što je uzrok ovako golemih muka, ova posljednja tri sata? Zabadava, uzalud, sve uzalud… Otvorena vrata pakla vidi naš ljubljeni Spasitelj i milijune i milijune kroz sva stoljeća – padaju u pakao. I to usprkos žrtve koju će On Ocu prinijeti. – Pokleknimo i udubimo se u Njegovu bol. Ovo trpljenje i nijedno drugo zaslužuje ime – bol…

Jedna za drugom grozna slika tih nesretnika redala se, ne, gurala se pred Njegovu dušu i time povećavala Njegove muke.

Napokon, ne može nebeski Otac više podnositi muke svoga Sina. – Dođe mu anđeo i tješi našeg ljubljenog Spasitelja. Kakva je to bila utjeha? – Utjeha je odgovarala trpljenju. Tama je nestala pred Njegovom božanskom dušom, a u sjaju Božjega svjetla vidi Spasitelj namjesto prokletnika – milijune i milijune spašenih. Kako divan pogled! – Od apostolskog doba do danas i do konca svijeta! Kolike procesije pravednika iz stoljeća u stoljeće! Oni prolaze u neopisivoj ljepoti i slavi pred Njim – i kako ga to tješi! Da, takvu utjehu i nadu i jakost bude one u Njemu, da Njegov strah prestaje, a srčanost, jakost i nada ožive opet u Njemu. On se diže, probudi svoje učenike i ne očekuje stražare, ne, On ide njima u susret i hrabro im se, tako reći, nudi za žrtvu.

Tko su oni, koji idu naprijed u procesijama iz stoljeća u stoljeće? Nitko drugi, nego djevice, svećenici, redovnici i redovnice i sveci! A koji su mu u času njegovih smrtnih muka, u najtežem času njegova života prinijeli najveću utjehu! – Tko je bio njegova najveća utjeha?! O, moje drage, ne vjerujem da je samo svetost, nego i broj duša, koje je svaka od ovih izabranika, pomoću milostiBožje, spasila od pakla! Što se više duša pridobije za Presveto Srce, to mu se veću utjehu pruža u najtežim časovima njegovog mukotrpnog života i to više radosti i časti bit će za svu vječnost za Gospodina!

Koja od vas ne bi htjela biti Božja utjeha ili radost?! – Ah, kolike ga tisuće prate do maslinskog vrta, u samostan! Ali, umjesto da Njegove muke, boli i teškoće, uzmu na sebe i s njim trpe, vapiju i bore se za spas duša – one legnu i spavaju kao tri apostola koji su ga dopratili i koji su pozaspali.“

Da bi duša odgovorila Bogu ljubavlju na njegovu ljubav i rasla u tome, treba svakodnevno i trajno oko toga nastojati i buditi u duši želju da Boga ljubi. Blaženica je toga duboko svjesna. „Božje oko dopire u srce. On ne sudi i ne prosuđuje nikad prema vanjskom izgledu već po duhu, koji dušu pokreće (…) i to ne samo u velikim stvarima, nego i u malim i najmanjim dnevnim događajima.“

Na tom putu odgovora na Božju ljubav duša nailazi na mnoge zapreke iznutra i izvana koje joj to ako ne onemogućuju, onda barem jako otežavaju. Upravo zbog toga tijekom puta duhovnoga sazrijevanja važno je paziti na želju da se Boga ljubi, čak i više negoli na trenutačno postignute rezultate u ljubavi, jer ako duša ustraje u djelatnoj želji, Božja milost uz našu suradnju polagano miče zapreke da se uistinu autentično, zrelo i proživljeno ljubi Boga.

Kao velika učiteljica duhovnoga života bl. Marija Terezija od Sv. Josipa uči:

Dakle temeljno kršćansko uvjerenje koje je temelj na kome se gradi cjelokupni duhovni život kao i duhovni rast je: Bog je ljubav (samu u sebi), Bog mene ljubi (presonalizirani odnos prema Božjoj ljubavi) i na kraju Bog želi da mu ljubavlju odgovorim na njegovu ljubav (jedni do kraja autentični razlog za sve napore i suradnju koju je potrebno ulagati na duhovnom putu).

Ovo temeljno uvjerenje je čin odluke vjernika koji pod utjecajem djelovanja milosti ne odustaje, nego se trajno usmjerava prema duhovnom napretku u čistoći ljubavi kojom odgovara na čistu Božju ljubav, podnoseći napor puta, ne odustaje zbog zapreka na koje nailazi i želi duhovni napredak u ljubavi sve do potpunoga ostvarenja želje, a to je u biti postignuta svetost.

Prikazivanje duhovnoga rasta bilo klasičnom razdiobom na put čišćenja, prosvjetljenja i sjedinjenja, ili pod terezijanskom simbolikom sedam odaja se u biti svodi na rast u čistoći ljubavi kojom vjernik odgovara na čistu Božju ljubav:

Sv. Toma Akvinski uči: „Postoje različiti stupnjevi ljubavi ovisno o obvezi koji napredak u ljubavi nalaže čovjeku. Prva obveza koja mu se nalaže je izbjegavati grijeh i oduprijeti se privlačnostima požuda koje nas privlače u smjeru protivnom ljubavi, to je obaveza početnika u kojima ljubav treba biti odgajana i čuvana da ju se ne izgubi. Zatim dođe druga obveza: čovjek prvenstveno treba rasti a to je svojstveno naprednima koji se iznad svega trude da ljubav u njima ojača rastući. Treća obveza čovjeka je prvenstveno truditi se sjediniti se sa Bogom, i radovati se Njemu, a to je svojstveno savršenima koji žele otići s ovoga svijeta i biti s Bogom“.

„Ako želimo izići iz zamišljenih simbola i pitamo se čemu u stvarnosti odgovaraju stanja pojedenih odaja odgovor je izravan i lako shvatljiv: sigurno se ne radi o mjestima nego o „načinima postojanja“, želi se reći da se duše pred Bogom može postaviti u različitim stavovima ljubavi. Sedam odaja Zamka duše u biti želi iskazati sedam temeljnih načina ljubavi prema Bogu. Može se reći da teorija sedam odaja ili sedam stupnjeva ljubavi je tradicionalna“.

Razmisli! Jesam li svjestan ljepote Božje ljubavi i imam li čvrsto nutarnje uvjerenje da je Bog ljubav i da mene ljubi? Želim li u duhovnom životu prvenstveno Boga samoga? Što mislim o dramatičnosti svojevoljna opredjeljenja za ili protiv Boga i njegove ljubavi? Želim li duhovno rasti u ljubavi koja odgovara na Isusovu ljubav i da li se za to molim, da li se za to dovoljno i koliko se trudim?