Čistoća savjesti i nakane

Svaki čovjek čuje glas svoga vlastitoga srca, glas koji nazivamo savjest. Taj mu glas omogućuje suditi o vrijednosti onoga što čini. Savjest je najintimnije središte čovjeka, svetište u kojemu je on sam sa svojim Bogom i gdje se Božji glas daje čuti. Ispravna savjest, dobro oblikovana, čini svakoga čovjeka – odrasloga i dijete – sposobnim razlikovati između onoga što je dobro i onoga što je zlo. Stoga se može reći: Imam mirnu savjest, ja sam dobro postupio. Ili pak: Imam nemirnu savjest, ona me muči, loše sam postupio. Na dnu svoje savjesti čovjek otkriva prisutnost zakona koji on nije dao samomu sebi, ali koji je dužan poslušati.
Taj zakon, koji ga sili da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, odjekuje u pogodnu trenutku u nutrini njegova srca. Upisao ga je sam Bog u čovjekovo srce (usp. KKC 1776). Po svojoj, dakle, savjesti čovjek raspoznaje ono što Bog od njega očekuje. Svaki je također obvezan slušati glas svoje savjesti i činiti ono što mu on nalaže. Tko guši glas svoje savjesti ili prelazi preko njega, postupa protiv svoje vlastite sreće.
Valja nam »oblikovati svoju savjest«, a to znači: trebamo ju naviknuti na to da otkriva taj zakon koji se nalazi u njoj samoj. Odgoj savjesti zadaća je cijeloga života, koja započinje već od najranijega djetinjstva; to naglašuje presudnu važnost odgoja koji daju roditelji i drugi odgajatelji. Nama kršćanima Božja riječ je svjetlo na našemu putu koje trebamo usvojiti u vjeri i molitvi te ga provesti u djelo. Da bismo otkrili taj zakon savjesti, »prate nas darovi Duha Svetoga, pomažu svjedočenje i savjeti drugih i vodi pouzdan nauk Crkve« (KKC 1785). Pritom se služimo s dvama dragocjenim sredstvima: ispitom savjesti i primanjem sakramenta pomirenja.
Ali iskustvo pokazuje da čovjek može imati i neosjetljivost savjesti, ravnodušnost u odnosu na dobro i na zlo, njihovo izvrtanje, u smislu da ono što je zlo naziva dobrim, a ono što je dobro smatra zlom. Takvo stanje savjesti postaje prijetnja pobjednicu ali i prijetnja društvu, jer u konačnici razina društvenog morala ovisi o ljudskoj savjesti. Savjest je svjetlost duše, onoga najintimnijeg u ljudskom biću i ukoliko se ugasi, čovjek ostaje u tami i može nanijeti sve moguće povrjede sebi i drugima.
Savjest dakle treba odgajati, a to znači truditi se oko upoznavanja istinskoga opće ljudskog dobra i vjere, biti spreman mijenjati svoje mišljenje, tažiti jasna načela po kojima se savjest postavlja i imati čitu nakanu u vršenju volje Božje. Netko može imati i pogrešno formiranu savjest, ali nije za to sam odgovoran i istodobno ta svijest ne mora biti zla, osoba se ne opredjeljuje svjesno za zlo. A svatko je dužan truditi se oko odgoja svoje savjesti, objektivnosti vlastitih načela po kojima se ravna i dobronamjernosti.
Svjetiljka duše je savjest; ako je pravilno formirana, osvjetljava put, put koji vodi k Bogu, i čovjek tako napreduje. Čak i kada osjeti slabost i padne, sposoban je podići se i nastaviti dalje. Onaj tko dopusti svojoj unutarnjoj osjetljivosti da se uspava ili umre za Božje stvari, ostaje bez putokaza i gubi se. To je najveća nesreća koja se može dogoditi ljudskoj duši. »Jao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlom« – navijestio je prorok Izaija – »koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine!« (Iz 5, 20)

Kada netko učini pogrješku u svakodnevnom životu, jer je krivo procijenio činjenice, može doći do problema i poteškoća koji ponekad mogu biti i od vrlo male važnosti. Ali kada pogrješka izlaže čovjeka opasnosti vječni život, posljedice su beskrajne.
Savjest se može izobličiti zbog naše nebrige ili nesposobnosti da upoznamo vjeru ili zbog bolesne i zle volje kojom vlada taština, putenost, strasti i lijenost… Kada se Gospodin Isus žalio da neki ne prihvaćaju njegovu poruku, on ustvari govori o njihovoj slobodnoj odluci – ne žele vjerovati – i ni u kom slučaju ne prihvaća da uzrok leži u nečemu izvan njihove volje: to je posljedica njihova svojevoljnog odbijanja, slobodan izbor.
Strasti i nedostatak iskrenosti mogu dovesti do toga da prisilimo vlastiti um na razmišljanje prilagođeno našemu načinu života ili nekim manama i lošim navikama od kojih ne želimo odustati. Tada nema dobre volje, srce otvrdne i savjest se uspava, jer više ne pokazuje pravi smjer koji vodi k Bogu. Ona je poput slomljenog kompasa koji ne dezorijentira samo vlasnika, nego utječe i na druge. A stanje savjesti svakog čovjeka se odražava na cjelovitost iskustva. Sabirući misli svetačke tradicije Toma Kempenac poručuje:
„Slava je dobrog čovjeka svjedočanstvo čiste savjesti. Imaj čistu savjest i bit ćeš uvijek radostan. Čista savjest može vrlo mnogo podnositi i vrlo je vesela u protivštinama. Nečista savjest je uvijek plašljiva i nemirna. Slatko ćeš počivati ako te srce tvoje nema za što koriti. Ne veseli se nikada osim ako si nešto dobro učinio. Opaki ne poznaju nikada prave radosti; i ne nemaju unutarnjeg mira jer: »nema mira bezbožnicima«, (Iz 48,22) govori Gospodin.
I ako govore: na miru smo, neće doći na nas zlo, i tko će se usuditi škoditi nam? – ne vjeruj im: jer će iznenada doći srdžba Božja djela njihova pretvorit će se u ništa i namisli će njihove propasti. Kratka je slava koju ljudi daju i primaju. Slavu svijeta uvijek prati žalost. Slava je dobrih u njihovoj savjesti, a ne na ustima ljudi. Veselje je pravednika od Boga i u Bogu, a njihova je radost radi istine. Lako će biti zadovoljan i smiren onaj čija je savjest čista.
Nisi svetiji ako te hvale; niti gori ako te kude. Što jesi, jesi; i ne možeš se nazvati većim nego što si pred Bogom. Ako paziš na to što si u svojoj nutrini, nećeš se brinuti što o tebi govore ljudi. Ljudi gledaju na vanjštinu, a Bog gleda na srce. Ljudi ispituju djela, a Bog važe nakane. Raditi uvijek dobro, a do sebe malo držati znak je ponizne duše“. (Nasljeduj Krista II,6)
U prakticiranju vjere jako je važna čistoća i ispravnost nakane. Klasičan nauk svetačke tradicije drži da je nakana čita kada se nešto čini ili trpi iz razloga da se svidi Bogu
Nakana je ispravna kada je Krist cilj i pokretač svih naših djelovanja. Ispravnost nakane nije drugo nego Božja prisutnost. Naš Gospodin Bog prisutan je u svim našim nakanama. Kako li će slobodno biti naše srce od svake zemaljske zaprjeke, kako li će čist biti naš pogled i kako li je nadnaravan svaki naš način djelovanja kad Isus Krist doista kraljuje u našem unutarnjem svijetu i vodi svaku našu nakanu!
Nakana je čista kad želimo Bogu služiti, njemu se dopasti u našim nutarnjim i vanjskim činima, pa i kad čineći se nadamo nagradi od Boga, ili smo u strahu zbog njegovih kazni zbog eventualnih čina protivnih njegovoj volji. Naravno da je najvrjednija nakana kojoj je pokretač čista ljubav prema Bogu. Ispravna nakana ima veliku važnost za naša dobra dijela pred Bogom. Ona je odlučujuća da bi naša djela Bogu bila mila i zaslužna, istovremeno daje veliku važnost i malim činima svakodnevnice i to na način da i djela koja su po sebi nebitna pred Bogom postaju dobra djela. Dobro je pobuđivati ispravni nakanu tijekom dana a na poseban način prije važnijih stvari koje trebamo činiti u životu. Obično se kao zapreke za ispravnost i čistoću nakane navode, sebeljublje, ambicije i ljudski obziri.
Tko traži tuđe odobravanje i pohvalu, može time iskriviti vlastitu savjest. Tada kao mjerilo ponašanja uzima »što će tko reći«, a ne Božja volja. Ako duša živi u milosti i ima čistu nakanu prije ili poslije prepoznaje zamke oholosti i strasti tijela… hvata se s njima u koštac i s milošću ih pobjeđuje.

Kako bismo bili sigurni u ispravnost nakane, dobro je preispitati motive koje pokreću naša djelovanja: razmatrati u Božjoj prisutnosti ono što nas navodi da se ponašamo na ovaj ili onaj način, što nas navodi da djelujemo na ovaj način. Pod svjetlom vjere, ako je duša istinoljubiva, moći će razotkriti primjese zlobe, obzira ili taštine u svome ponašanju.
Sv. Alfons Liguori tako jasno poručuje: “Čistoća nakane se sastoji u tome da sve činimo kako bi se svidjeli Bogu. Ovdje treba shvatiti da dobra ili zla nakana s kojom se čini neko djelo čini i to da je to isto djelo dobro ili zlo pred Bogom. „Ako je tvoje oko u tamno cijelo tijelo će ti biti u tami. Postane li tamom svijetlost koja ej u tebi, kolika će biti tama“ (Mt 6, 22).
Sveti oci oko shvaćaju kao nakanu, a za njih u ovom slučaju tijelo je djelo koje se čini. Dakle Isus nas uči da ako je naša nakana jednostavna i ima za cilj dopasti se Bogu tada je i samo djelo dobro, a ako imamo dvostruke nakane, to jest ako ima i neki drugi cilj manje ispravan tada je i samo djelo loše. Sveta jednostavnost ne dopušta drugo nego svidjeti se Bogu a čistoća nakane je duša naše djelovanja.
Pred ljudima toliko raste vrijednost djela koliko je veći napor koji treba uložiti, a pred Bogom veličina djela ovisi o tome koliko je nakana čista jer kako kaže Pismo, ljudi gledaju izvana a Bog gleda što je u srcu. Ima li većeg djela do li podnijeti mučeništvo za vjeru? Pa ipak sv. Pavao kaže pa da i tijelo dam da se sažeže bez ljubavi ništa mi ne bi koristilo (1Kor 13, 3). Da, kažu sveti oci ne patnje niti smrt čine mučenika nego uzrok i nakana za koju se trpi. Sv. Magdalena de Pazzi je govorila: „Bog nagrađuje naša djela prema čistoći nakane da mu ugodimo“, jer dodaje sv. Ambrozije „dobro činiš kada nešto činiš na salvu Božju“.
Tko čini nešto i traži samoga sebe, čini da bi ga se hvalilo, ili zbog vlastitoga zadovoljstva kaže prorok Hagaj sličan je onome tko svoju plaću stavlja u raspalu vrećicu, to jest sve gubi (Hg 1,6). A sad da vidimo koji su znaci po kojima se može prepoznati da li je neko djelo uistinu učinjeno samo za Boga.
Prvi znak je kada se ne ostvaruje poduzeto djelo, a ti se ne uznemiruješ, ostaješ u miru kao da si postigao ono što si naumio. To se događa kad se čini samo za Boga jer ako Bog ne želi ili odgađa ostvarenje djela ni ti to ne želiš. Bog od tebe ne traži jesi li ostvario djelo nego samo je li u tome bila čista nakana da mu se svidiš.
Drugi znak, da li se raduješ dobru koje je učinio drugi kao da si ga ti sam učinio jer tko traži samo Božju slavu ne gleda na to je li se ona ostvarila po njemu ili nekome drugome.
Treći znak kada ne žudiš za nekom službom više nego li za drugom nego si zadovoljan onim što od tebe traži poslušnost, jer u svemu tražiš Boga.
Četvrti znak je da u svojim djelima ne tržiš odobravanja, ni zahvale, pa i kada ti ne odobravaju ili te prekoravaju ostaješ miran u duhu je vidiš da si zadobio ono što si htio i što je bio tvoj cilj, svidjeti se Bogu.
A ako se dogodi da te zbog nečega drugi jako hvale i dolazi ti samodopadnost i hvalisanje s tim pohvalama ne trebaš se jako mučiti odagnati ih protivnim činima, bolje da se na njih ne obazireš i kažeš sa sv. Ivanom iz Avile: „Kasno si došla jer sam svoje djelo već predao Bogu, ono je u Božjim rukama“.
Na tri načina naša nakana može biti dobra u djelima koje činimo. Prvi je kada od Boga želimo zadobiti vremenita dobra, kao kad netko daje milostinju, posti da bi se oslobodio neke mane… Ova nakana je dobra ako se čini s predanjem u Božju volju, ali je manje savršena jer njen je cilj zemaljski.
Drugi način je kada činimo djela kako bi nadoknadili Božjoj pravdi za kazne zaslužene našim grijesima ili kako bi od Boga zadobili duhovna dobra, kreposti, zasluge, više slave u Nebu, ova nakana je bolja od prethodne.
Naj savšenija je treća nakana, to jest kada činimo naša djela a cilj nam je vršenje volje Božje. Ova je i zaslužnija jer koliko mi čineći dobro više zaboravimo na same sebe toliko će se Bog nas više sjetiti i udijeliti će nam svoje milosti. Uvjerimo se da Bog od nas ne traži da činimo velike stvari nego da sve činimo s dobrom i čistom nakanom“.( Al divino servizio II, 7)

Razmisli! Jesam li svjestan vlastitoga dostojanstva i dostojanstva svake ljudske osobe kao Božjega dara? Poštujem li svoju savjest ili činim protivno njoj usprkos nutarnjih prekoravanja? Koliko se te dvije svijesti odražavaju u mom životu i suživotu s ljudima? Kakva je moja nakana kada činim dobro? Molim li kad Boga za čistoću savjesti i nakane?