Grešne želje, grešni užici i zle navike

Najčešće prvi grijesi koji se događaju kod slabljenja i gubitka čistoće Božje ljubavi u srcu
vjernika zbog mlakosti su nutarnji grijesi. To su oni grijesi koji se događaju u unutrašnjim duševnim
moćima, u razumu i volji. To su grijesi koji se nigdje izvana ne zapažaju. Nutarnji grijesi imaju
svoju dinamiku rasta koje ide od grešnih želja i grešne radosti do grešnog uživanja. Sve to u
običnom govoru zovemo grešne misli, a ako se duša molitvom , pokorom, ispovijedima i
odlučnošću za čistoću savjesti ne brani od pada u nutarnje grijehe u mislima brzo će padati i u čine
i grijehe dijelom.
Grešna želja je čin volje kojim čovjek promišljeno prvo pristaje nutarnje ili vanjske napasti a
ona želi i učiniti zlo. Grešna želja može biti bezuvjetna ili uvjetna. Bezuvjetna je kad čovjek želi na
svaki način učiniti zlo. Uvjetna je grešna želja kad čovjek pod stanovitim uvjetom želi učiniti neko
zlo.
Bezuvjetna grešna želja je onoliki grijeh koliko grijeh je sam predmet na koji se ona odnosi.
Onaj tko bezuvjetno ili na svaki način želi ubiti čovjeka, počinio je u svojoj duši ubojstvo, a
promišljeno i svojevoljno ubojstvo čovjeka je uvijek smrtni ili teški grijeh. Spasitelj Isus Krist je
rekao: »A ja vam kažem da svaki koji promatra s požudom ženu, već je učinio s njom preljub u srcu
svomu« (Mt 5,28). Makar grijeh nije djelom učinjen, ipak je teški grijeh već sama želja, jer se
odnosi na teško zlo, na preljub.
Želja učiniti zlo pod uvjetom, »da nije grijeh«, »kad bi bilo slobodno«, »kad bi bilo
moguće«, »kad bi Bog dopustio«, može biti bez grijeha, ako je uvjet moguće ispuniti. Na primjer jeo
bi meso u petak kad bi to bilo dopušteno. Zato želja jesti u petak meso, kad bi to bilo dopušteno,
nije grešna želja. Opće je načelo katoličke tradicije glede ovih želja da što ne smiješ imati, to ne
smiješ ni željeti, što ne bi ti htio da tebi drugi želi, to nemoj ni ti njemu željeti, a što želiš, da on tebi
želi, to želi ti njemu.
Kada duša pristaje na grešne želje već je u sebi učinila kompromis u savjesti ali ako iskreno
ne drži Boga u čistoći ljubavi pada još dublje u svojoj nutrini u tamu. Pada u grešnu radost a to
svojevoljno, još gore ako je promišljeno veselje nad učinjenim zlim činom. Svejedno je da li se
raduješ nad zlim činom što si ga sam učinio, ili ga je učinio tko drugi. Radi se o zlu činu koji je već
izvršen, a volji se sviđa taj čin i užitka koji iz njega proizlazi te ona duša to u volji odobrava.
Između grešne želje i grešne radosti razlika je u tom što se grešna želja odnosi na zao čin koji će se
tek u budućnosti dogoditi, a grešna se radost odnosi na zao čin koji je već gotov, učinjen, izvršen.
Radovati se zlu koje je učinjeno, uvijek je grešan čin. Grijeh je velik ili malen prema tome
da li je već učinjeno zlo bilo velik ili malen grijeh. U ove grijehe spada zlobno veselje nad tuđom
nesrećom: kad se jedan učenik veseli neuspjehu svoga suučenika; kad se djevojke vesele što je
njihovu vršnjakinju ostavio njezin zaručnik; kad se jedna obitelj veseli svađi, tučnjavi i bijedi druge
obitelji… Sve zlobe i pakosti odaju nisku dušu i loš značaj kod zlobnika.
Kada duša pada u nutarnje grijehe onda se događa i daljnja dinamika pad u sve dublju tamu,
naime grešna želja je slobodni čin volje kojim čovjek pristaje na napasti ili želi zlo učiniti u
budućnosti. Grešna radost je slobodni čin volje kojim se čovjek veseli nad zlom učinjenim u
prošlosti. A onda redovito pada i u grešno uživanje, što je slobodni čin volje, kojim se čovjek
naslađuje u zlu koje je sada nazočno u misli ili u mašti. Grešno uživanje je naslađivanje u zlu bez
želje da čovjek to zlo učini u stvarnosti, ali volja ostaje vezana zlom i grijehom pa kad bi se
poklopile izvanjske okolnost pristala bi na te čine.
Iz plemenitih se misli rađaju lijepa i plemenita djela, a od grešnih se misli rađaju opaka i
grešna djela. Zato treba budno i brižno čistiti dušu od grešnih misli, a naročito maštu od zlih i
grešnih slika.
Zbog izranjenosti naše ljudske naravi istočnim i osobnim grijesima duša je nužno izazivana
na ovu nutarnju borbu, ali u njoj se događa nutarnja dinamika koja vodi ili putem duhovnoga rasta
ili putem pad u tamu ovisno o odlučnosti duše za Boga i čistoću savjesti i ljubavi. I sveci govore o
ovim svojim nutarnjim borbama koje su njima zbog odlučne odlučnosti bile na duhovno
obogaćenje.
Sv. Bernard tako ponizno i duboko iskustveno o tome svjedoči: „Dođi Gospodine Isuse,
iskorijeni svaki korijen zloće iz moje duše. Dođi i kraljuj u njoj. Škrtost se podiže i traži mjesta u
meni, taština i umišljenost žele mnome ovladati, oholost želi biti kraljica u meni, bludnost viče
ovdje ja zapovijedam, ogovaranje, zavist i bijes se tuku u meni kako bi vidjele kome ću dati
prednost. Sa moje strane činim što mogu da se oduprem, borim se dok imam daha, zazivam tebe
Isuse, Spasitelju moj, branim se tebi za ljubav, jer ispovijedam da tebi pripadam. Želim da Ti budeš
moj Bog i vičem: Nemam drugih Bogova osim tebe Isuse! Dođi Isuse, moj Gospodine, svojim moći
rasprši sve moje neprijatelje. Dođi i kraljuj u meni jer si ti moj kralj i Bog moga života.“ ( Molitve
svetaca str. 34 )
Duša se na putu čišćenja mora suočiti sama sa sobom, Bog je prema tome vodi. A ako i
malo ozbiljnije ispitaju savjest, naći će u svom životu dosta zlih navika. Duša ne može duhovno
rasti i sazrijevati u čistoći ljubavi ako se ozbiljno ne uhvati u koštac sa svojim zlim navikama. Ali
nakon nekog vremena borbe i ustrajnosti ako se zaustavlja na putu duhovnoga rasta zle navike koje je imala prije obraćenja ponovno postaju aktualne u njoj. Najprije u malim a onda u sve većim i
većim stvarima. Zla se navika sastoji u tome da čovjek često i na laku ruku napušta dobro i čini zlo
i grijeh.

Jedni imaju zle navike da padaju u male, sitne pogreške kao što su: nestrpljivost, lijenost,
pohlepa kod jela, nedostaci u pažnji i ljubavi u međusobnom saobraćaju. Drugi imaju zle navike da
padaju u teške grijehe kao što su: psovke, velike krađe, razbojstva. Zla navika nastane odatle što se
popušta kojoj neurednoj naravnoj sklonosti. U početku su propusti maleni i neznatni, a s vremenom
se događaju teži padovi. Na primjer netko ima neurednu sklonost k piću. U početku popije samo
jednu čašu previše, s vremenom još više. Konačno dođe tako daleko da redovito pad u neumjerenost
u piću. Postepeno zla navika ojača tako da postane pravo ropstvo duše.
Dvoličnost života i neodlučnost istinskog opredjeljenja za Boga koji u savjesti poziva na
obraćenje kod nevjerodostojnog kršćanina koji pada u mlakost i zaustavlja se na putu duhovnoga
rasta se očituje u lažnom duhu ispita savjesti i pokore kao i u odgađanju suočavanja s istinom o
samome sebi. Kada osoba koja se deklarira kao vjernik svjesno griješi ili ostaje u neodređenom
stanju duha svijeta protivna duhu Kristovu, ne sučeljava svoj život s naukom i osobom Isusa Krista
te time pokazuje nedostatak vjere i odlučnosti u kršćanskom životu i tako ostaje izvan autentičnog
puta duhovnog rasta i sazrijevanja, često usprkos unutarnjih prijekora savjesti na promjenu života
koja se najčešće odlaže.
Svetačka tradicija o tome često piše, tako sv. Ljudevit Montforski poručuje:
„Kad čovjek izgubi nevinost, ne može je više vratiti, ne može je više popraviti nego
pokorom. O kojeg li dobitka! Ona je neizostavan lijek za ozdravljenje grješničke duše i sredstvo da
se njezina ružnoća promijeni u divnu svjetlost. Bog vam obećava praštanje, ali ne sutra nego
odmah, uzmite to za sigurno i činite pokoru. Sutra, sutra, kaže bezbožnik. Jao, sutra nije njegovo.
Razborit čovjek će reći: Već danas ću početi mijenjati život. Bog vam danas daje svoju milost kako
biste se obratili. Sutra se nećete moći njome poslužiti jer ona leti i prolazi. Grješniče, opireš se Bogu
samome, koji danas govori tvome srcu, ti ne poznaješ svoju nesreću, jao, ona je velika. O
nepromišljeni otporu! Bog će se znati osvetiti, jednoga dana ćeš se htjeti promijeniti, a ne ćeš moći.
Teško breme tvojih grijeha, povećavati će se iz dana u dan, a zatim će te povući na dno provalije.
Tvoja grješna navika će se ukorijeniti u tvom srcu i na tvoju nesreću, vezat će te vječnim
lancem. Đavao će okovati tvoju dušu lancem tako čvrstim da ćeš do smrti biti kod ovog besramnog
tiranina. Odgađajući, tvoj grijeh se povećava, što više, Bog se svakog dana više udaljava, manje ti
pruža pomoći, manje svoje milosti i moći. Jurit ćeš iz grijeha u grijeh, iz slabosti u bezakonje, iz
navike u nužnost i iz provalije u provaliju. Odgađana pokora, često nije visoko cijenjena, to je
pokora malih duša koja nije ustrajna. Ali uočavam tvoju prijevaru. Misliš se obratiti kad će ti valjati
umrijeti, no smrt je nalik životu. Prava pokora ima svoje sjedište u srcu bez čega je vanjština
uzaludna i za osudu. Obraćenje nikada polovično, podijeljeno srce će propasti, Gospodin će ga
odbaciti, jer ga ono vrijeđa. Srce ponizno, bez taštine, je istinski skrušeno, a oholica i tašt čovjek
imaju samo privid toga“ (P 13, 14, 23-33, 59-61).
Kao što je lako uočljivo, svetac u nedovoljnoj odlučnosti protiv grijeha i prividnoj pokori
vidi razlog zašto neke duše ostaju izvan autentičnog puta kršćanskog života, a to svoje stanje mogu
prikrivati i prividno dobrim životom, molitvenom praksom i sakrmantalnim životom bez istinskog
pokajanja ili namjere da promjene svoj dvoličan život. Takav deklarirani kršćanski život, bez
istinskog svjedočenja vjere u svakodnevnici, trajno u povijesti ostaje napast s kojom se svatko mora
suočiti.
Zle navike ako se duša odlučno ne vrati Bogu postaju sve jače i jače, i imaju tendenciju da
se šire i na područja duhovnoga života koja još nisu zahvatila. Ako želi duhovno opstati u Božjoj
milosti vjernik treba odlučno ući u nutarnju i vanjsku borbu sa zlim navikama. Početi treba s onima
koje najviše smetaju duhovne rastu. Zle navike treba čupati i protiv njih se boriti sa svim žarom
duše, svakom prilikom i na svakom koraku, odlučno i ustrajno jer one upropašćuju dušu.

Razmisli! Pazim li na svoju nutrinu? Jesam li u volji odlučan da odbacim od sebe svaki
grijeh? Ako postoje grijesi koje svojevoljno činim, koji su razlozi za to? Zalažem li se u molitvi i
drugim činima dovoljno za svoje obraćenje?