PREDGOVOR I UVOD

Predgovor hrvatskom izdanju    

Nutarnji život Isusa Krista je najveće i najvažnije djelo koje je napisala službenica Božja Marija Cecilija Baij u rasponu od 1731. do 1735. godine. Podjelu spisa u 9 knjiga kao i njihova poglavlja učinila je sama Baij.

U autobiografiji Marije Cecilije Baij piše: “U molitvi sam slušala nešto u nutrini što me dugo držalo kao u zanosu i privučenu slašću govora, ovaj glas mi je držao duge propovijedi, a ja sam bila  pažljiva i slušala, a da nisam razmišljala o čemu se radi“.

Sestra Baij se povjerila svome duhovniku Bizzarriju, a on joj naloži da zapisuje te svoje doživljaje. Tako su nastali svi spisi službenice Božje.

U uvodu knjizi Unutarnji život Isusa Krista sestra Baij napisa da je taj glas koji čuje u biti sam Isus koji joj govori o svome nutarnjem životu. Upravo taj podatak je pobudio sumnju u autentičnost kod ispovjednika i duhovnika koji su slijedili jedan nakon drugoga u samostanu gdje je službenica Božja živjela. A to je uzrokovalo brojne i bolne patnje samoj sestri Ceciliji Baij.

Kao i svi veliki mistici i mističarke proživljavala je gotovo sve vrste vanjskih i nutarnjih kušnji, suhoća, muka, tama, od profinjenih progona od strane vlastitih su sestara, đavolskih progonstava po izravnoj borbi sa Zlim, do nerazumijevanja duhovnika i ispovjednika. Među njima se nalazio i budući svetac san Leonardo iz Portomaurizia koji je sestru Mariju Ceciliju neki puta umirivao govoreći da je u svojim mističnim doživljajima vođena od Boga, a neki put se prema njoj ponašao kao da je zavedena.

I u sebi samoj Marija Cecilija doživljava veliku nutarnju muku jer je bila u čestom dubokom stanju sumnje o istinitosti sadržaja tema o kojima je pisala, a neki puta je iskazivala i bojazan da je poludjela. Iz svih tih nutarnjih i vanjskih muka sestra Marija Cecilija Baij je izlazila poniznija i sve više nenavezana na samu sebe, što je samo po sebi jako pozitivno za prosudbu o njenom duhovnom putu kao i o njenim spisima. Ona se silno trudila biti mirotvorcem, podizala je duhovni ritam i nivo samostana u kojemu je živjela, a ljubav ju je nukala da svoju muku prikazuje i za okajanje grijeha osoba koje su nju vrijeđale.

U klasičnom katoličkom nauku o mistici kod privatnih objava, nutarnja moralna sigurnost mistika da objave uistinu dolaze od Boga, se smatralo jednim od znakova autentičnosti. To nije bio slučaj kod Marije Cecilije, tako da se dugi niz desetljeća njenim spisima  nije pridavalo preveliko značenje, te su oni do početka dvadesetog stoljeća bili poznati vrlo malom broju osoba.

Nutarnja nesigurnost službenice Božje se može objasniti osobnim duhovnim putem i mističnim sudjelovanjem u tminama Kristove muke. Krist joj je i na takav način čistio srce i činio je dostojnom velikih milosti koje joj je udijelio.

Negdje oko 1743. g. kada je Marija Cecilija izabrana za opaticu samostana sv. Petra, završava veći dio njene spisateljske aktivnosti, a i mistični doživljaji postaju rijetki i sporadični. Do kraja života Marija Cecilija je gotovo neprekidno obavljala upravo tu odgovornu službu opatice velikog i uglednog samostana. Sveto je umrla u Gospodinu 6. 1. 1766. godine.

Tek početkom dvadesetog stoljeća monsignor Petar Bergamaschi, tadašnji rektor sjemeništa u Montefiasconeu, sustavno obrađuje pisanu ostavštinu Marije Cecilije. Na to su ga poticale i važne osobe u životu Crkve tog doba u Italiji počevši od samog pape Benedikta XV, do opata bediktinskog samostana sv. Pavla u Rimu, budućeg kardinala i blaženika Schustera.

Tako su u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća objavljeni: Nutarnji život Isusa Krista; Nutarnji život sv. Josipa; Nutarnji život sv. Ivana Krstitelja; Život službenice Božje Marije Cecilije Baij. Na žalost prerana smrt monsignora Petra Bergamaschia nije mu dopustila da objavi Razgovore i veliki epistolar Marije Cecilije.

Danas su spisi Marije Cecilije Baij prevedeni na gotovo sve velike evropske jezike i uvijek iznova objavljivani, a ona se smatra jednom od većih mističarki osamnaestog stoljeća. Po prvi puta se neki od njenih spisa prevodi na hrvatski jezik. Dao Bog, Majka Božja, zagovor sv. Josipa i Marije Cecilije da objavljivanje ove knjige donese obilje duhovnih plodova u našem hrvatskom narodu.

Uvod sestri benediktinki

 Ne ćemo nikada biti dovoljno zahvalne monsinjoru Petru Bergamaschiu, pažljivom istraživaču djela Marije Cecilije Baij: Nutarnji život Isusa Krista; Nutarnji život sv. Josipa; Nutarnji život sv. Ivana Krstitelja; Život službenice Božje Marije Cecilije Baij. Nažalost prerana smrt nije mu dopustila da objavi Razgovore i veliki epistolar.

 

 Život službenice Božje Marije Cecilije Baij

 Marija Cecilija Baij rodila se  u Montefiasconeu 1694. godine u obitelji stolara Karla porijeklom iz Milana i majke Klemenze Antonini iz plemićke obitelji. Rodili su petero djece. Obitelj je živjela u Viterbu, a otac je privremeno radio na izgradnji sjemeništa u Montefiasconeu te se u tom periodu rodila Cecilija te je odrastala kao najmlađe dijete u obitelji. Po završetku radova obitelj se vratila u Viterbo.

Kada njen vlastiti brat, svećenik Petar, bude imenovan kapelanom katedrale u Montefiasconeu, ponovno se dio obitelji, majka i mala Cecilija, s njim sele u Montefiasconeu. Cecilija je odgajana u institutu učiteljica Pie Venerini koji je bio pod velikim utjecajem otaca isusovaca.

Prva svjedočanstva o petogodišnjoj Ceciji govore o tome kako je bila živahna djevojčica koju je nezaustavno privlačila molitva, skrivala se u neki kut gdje je mislila da je nitko ne vidi i molila Gospodina da bude potpuno Njegova.

Sama Cecilija piše kako je odrastajući neko vrijeme kušala privlačnost prema ispraznostima  i ljudskoj ljubavi, ali nikada nije došla do toga da je teško sagriješila. A ubrzo je u njoj sazrjela odluka o potpunom predanju Bogu.

Sa 17 godina ulazi u samostan sestara cistercistkinja u Viterbu gdje ostaje malo više od jedne godine te se vraća u obitelj. Prvi pokušaj ostvarenja redovničkog poziva nije uspio jer je Cecilija bila prosudila da zbog službe sviranja cimbala, koja joj je bila povjerena, ne bi imala dovoljno vremena za osobnu molitvu.

Dvije godine kasnije, u travnju 1713., Cecilija ulazi u samostan sv. Petra sestara benediktinki od Presvetog Sakramenta u Montefiasconeu gdje će i ostati do kraja svog života.

Po izboru same Cecilije redovničko oblačenje je bilo 15. 8. na blagdan Uznesenja B.D. Marije zbog posebne pobožnosti koju je gajila prema Gospi i toj njenoj svetkovini. Obred redovničkog oblačenja je važan za osobni duhovni put Cecilije jer je dobila novo ime koje za nju poprima duboko duhovno značenje: Marija Cecilija od Isusa. U samom novom imenu ona vidi sjedinjenje dvije velike ljubavi svog života: Mariju i Isusa, tako da se često i potpisivala Marija od Isusa, Cecilija Baji dajući prvenstvo redovničkom imenu nad krsnim.

Sljedeće godine, na dan prvih zavjeta 26. 8. 1714., događa se jedan od najznačajnijih trenutaka na duhovnom putu Cecilije. Već po samim redovničkim zavjetima, koji se slave po ustaljenom obredu, Marija Cecilja postaje Isusova zaručnica, ali za Ceciliju to postaje i dan njenog mističnog zaručništva s Kristom.

Naime obnavljajući u osobnoj molitvi tijekom dnevne mise svoje zaručništvo s Kristom, Cecilija ima mistično viđenje gdje se nalazi pred Kristom okruženim s Gospom, anđelima i svecima koji je poučavaju kako živjeti sjedinjenje i zaručništvo s Kristom. Na poseban način Cecilija o tome pita sv. Katarinu Sijensku i sv. Gertrudu, ali i druge časne sestre i djevice koje su ih pratile da je nauče kako ljubiti svoga Zaručnika. Za vrijeme viđenja Cecilija obnavlja dane zavjete a Isus ju je okrunio i poljubio „čistim poljupcem“ te zaručnički zagrlio. Slijedio je redoviti redovnički život a kao plod viđenja Cecilija je doživjela duboki nutarnji doživljaj vlastite nedostojnosti da bude Kristova zaručnica.

U svom redovničkom životu Marija Cecilija je obavljala službe portira, ekonoma, bolničarke, magistre novakinja, a 1743 g. postaje opatica samostana i na tu će službu biti birana neprestano do konca svog života.

Spisateljska aktivnost Marije Cecilije započinje 17. 2. 1729. kada započinje pisati Razgovore u kojima iznosi svoja duhovna i mistična iskustva u komunikaciji s Isusom.

A od Božića 1730.g. Marija Cecilija gotovo svakodnevno ima viđenja i lokucije koje je na nalog ispovjednika zapisivala.

Od 1731. do 1735. piše Nutarnji život Isusa Krista u devet poglavlja a na početku zapisa po diktatu Isusa Krista. Slijedi zatim Nutarnji život sv. Josipa  i  Nutarnji život sv. Ivana Krstitelja. Osim toga od Marije Cecilije je sačuvano preko 2 000 pisama.

Negdje oko 1743. g., kada je Marija Cecilija izabrana za opaticu samostana sv. Petra, završava veći dio njene spisateljske aktivnosti, a i mistični doživljaji postaju rijetki i sporadični. Do kraja života Marija Cecilija je gotovo neprekidno obavljala upravo tu odgovornu službu opatice velikog i uglednog samostana. Sveto je umrla u Gospodinu 6. 1. 1766. godine.

Uvod sestri benediktinki

 Ne ćemo nikada biti dovoljno zahvalne monsinjoru Petru Bergamaschiu, pažljivom istraživaču djela Marije Cecilije Baij: Nutarnji život Isusa Krista; Nutarnji život sv. Josipa; Nutarnji život sv. Ivana Krstitelja; Život službenice Božje Marije Cecilije Baij. Nažalost prerana smrt nije mu dopustila da objavi Razgovore i veliki epistolar.

 

Život službenice Božje Marije Cecilije Baij

Marija Cecilija Baij rodila se  u Montefiasconeu 1694. godine u obitelji stolara Karla porijeklom iz Milana i majke Klemenze Antonini iz plemićke obitelji. Rodili su petero djece. Obitelj je živjela u Viterbu, a otac je privremeno radio na izgradnji sjemeništa u Montefiasconeu te se u tom periodu rodila Cecilija te je odrastala kao najmlađe dijete u obitelji. Po završetku radova obitelj se vratila u Viterbo.

Kada njen vlastiti brat, svećenik Petar, bude imenovan kapelanom katedrale u Montefiasconeu, ponovno se dio obitelji, majka i mala Cecilija, s njim sele u Montefiasconeu. Cecilija je odgajana u institutu učiteljica Pie Venerini koji je bio pod velikim utjecajem otaca isusovaca.

Prva svjedočanstva o petogodišnjoj Ceciji govore o tome kako je bila živahna djevojčica koju je nezaustavno privlačila molitva, skrivala se u neki kut gdje je mislila da je nitko ne vidi i molila Gospodina da bude potpuno Njegova.

Sama Cecilija piše kako je odrastajući neko vrijeme kušala privlačnost prema ispraznostima  i ljudskoj ljubavi, ali nikada nije došla do toga da je teško sagriješila. A ubrzo je u njoj sazrjela odluka o potpunom predanju Bogu.

Sa 17 godina ulazi u samostan sestara cistercistkinja u Viterbu gdje ostaje malo više od jedne godine te se vraća u obitelj. Prvi pokušaj ostvarenja redovničkog poziva nije uspio jer je Cecilija bila prosudila da zbog službe sviranja cimbala, koja joj je bila povjerena, ne bi imala dovoljno vremena za osobnu molitvu.

Dvije godine kasnije, u travnju 1713., Cecilija ulazi u samostan sv. Petra sestara benediktinki od Presvetog Sakramenta u Montefiasconeu gdje će i ostati do kraja svog života.

Po izboru same Cecilije redovničko oblačenje je bilo 15. 8. na blagdan Uznesenja B.D. Marije zbog posebne pobožnosti koju je gajila prema Gospi i toj njenoj svetkovini. Obred redovničkog oblačenja je važan za osobni duhovni put Cecilije jer je dobila novo ime koje za nju poprima duboko duhovno značenje: Marija Cecilija od Isusa. U samom novom imenu ona vidi sjedinjenje dvije velike ljubavi svog života: Mariju i Isusa, tako da se često i potpisivala Marija od Isusa, Cecilija Baji dajući prvenstvo redovničkom imenu nad krsnim.

Sljedeće godine, na dan prvih zavjeta 26. 8. 1714., događa se jedan od najznačajnijih trenutaka na duhovnom putu Cecilije. Već po samim redovničkim zavjetima, koji se slave po ustaljenom obredu, Marija Cecilja postaje Isusova zaručnica, ali za Ceciliju to postaje i dan njenog mističnog zaručništva s Kristom.

Naime obnavljajući u osobnoj molitvi tijekom dnevne mise svoje zaručništvo s Kristom, Cecilija ima mistično viđenje gdje se nalazi pred Kristom okruženim s Gospom, anđelima i svecima koji je poučavaju kako živjeti sjedinjenje i zaručništvo s Kristom. Na poseban način Cecilija o tome pita sv. Katarinu Sijensku i sv. Gertrudu, ali i druge časne sestre i djevice koje su ih pratile da je nauče kako ljubiti svoga Zaručnika. Za vrijeme viđenja Cecilija obnavlja dane zavjete a Isus ju je okrunio i poljubio „čistim poljupcem“ te zaručnički zagrlio. Slijedio je redoviti redovnički život a kao plod viđenja Cecilija je doživjela duboki nutarnji doživljaj vlastite nedostojnosti da bude Kristova zaručnica.

U svom redovničkom životu Marija Cecilija je obavljala službe portira, ekonoma, bolničarke, magistre novakinja, a 1743 g. postaje opatica samostana i na tu će službu biti birana neprestano do konca svog života.

Spisateljska aktivnost Marije Cecilije započinje 17. 2. 1729. kada započinje pisati Razgovore u kojima iznosi svoja duhovna i mistična iskustva u komunikaciji s Isusom.

A od Božića 1730.g. Marija Cecilija gotovo svakodnevno ima viđenja i lokucije koje je na nalog ispovjednika zapisivala.

Od 1731. do 1735. piše Nutarnji život Isusa Krista u devet poglavlja a na početku zapisa po diktatu Isusa Krista. Slijedi zatim Nutarnji život sv. Josipa  i  Nutarnji život sv. Ivana Krstitelja. Osim toga od Marije Cecilije je sačuvano preko 2 000 pisama.

Negdje oko 1743. g., kada je Marija Cecilija izabrana za opaticu samostana sv. Petra, završava veći dio njene spisateljske aktivnosti, a i mistični doživljaji postaju rijetki i sporadični. Do kraja života Marija Cecilija je gotovo neprekidno obavljala upravo tu odgovornu službu opatice velikog i uglednog samostana. Sveto je umrla u Gospodinu 6. 1. 1766. godine.

Miljenko Sušac s.m.m. – misionar monfortanac